Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 13, a. 1

Koje je moći čin: volje ili razuma

Prigovor 1. Čini se da izbor nije čin volje, nego razuma. Izbor naime u sebi nosi stanovito uspoređivanje, po kojemu se jedno pretpostavlja drugomu. No uspoređivati pripada razumu. Dakle, izbor pripada razumu.

Prigovor 2. Nadalje, istoga je izvoditi silogizam i zaključivati. No izvoditi silogizam u djelatnim stvarima pripada razumu. Budući da je dakle izbor takoreći zaključak u djelatnim stvarima, kako se kaže u VII. Ethic., čini se da je čin razuma.

Prigovor 3. Nadalje, neznanje ne pripada volji, nego spoznajnoj moći. Postoji pak stanovito neznanje izbora, kako se kaže u III. Ethic. Dakle, čini se da izbor ne pripada volji, nego razumu.

Naprotiv, Filozof kaže u III. Ethic. da je „izbor želja za onim što je u nama“. Želja je pak čin volje. Dakle, i izbor.

Odgovaram: u nazivu se izbora u sebi nosi nešto što pripada razumu to jest intelektu, i nešto što pripada volji; kaže naime Filozof u VI. Ethic. da je „izbor težidbeni intelekt ili razumska težnja“. Kad god se pak dvoje stječe za uspostavu nečega jednoga, jedno je od njih takoreći formalno s obzirom na drugo. Stoga Grgur Nisenski kaže da „izbor niti je težnja sama po sebi, niti samo savjetovanje, nego od toga nešto sastavljeno. Kao što naime kažemo da je životinja sastavljena od duše i tijela, a da nije tijelo samo po sebi, niti sama duša, nego oboje; tako i izbor“. Valja pak razmotriti u duševnim činima da čin koji bitno pripada jednoj moći ili habitusu prima oblik i vrstu od više moći ili habitusa, prema tome kako se niže usmjerava od višega; ako naime netko vrši čin hrabrosti radi Božje ljubavi, taj je čin doista tvarno od hrabrosti, a formalno od ljubavi. Bjelodano je pak da razum na neki način prethodi volji i uređuje njezin čin, ukoliko naime volja teži u svoj objekt prema redu razuma, stoga što spoznajna moć težidbenoj predstavlja njezin objekt. Tako je dakle onaj čin kojim volja teži u nešto što se predlaže kao dobro, iz toga što je po razumu usmjereno k cilju, tvarno doista od volje, a formalno od razuma. U takvome pak supstancija čina tvarno se odnosi prema redu koji se nameće od više moći. I zato izbor supstancijalno nije čin razuma, nego volje; dovršuje se naime izbor u stanovitom pokretu duše prema dobru koje se bira. Stoga je očito čin težidbene moći.

Odgovor na 1. prigovor: izbor u sebi nosi stanovito prethodno uspoređivanje, a ne da bi bitno bio samo uspoređivanje.

Odgovor na 2. prigovor: zaključak također silogizma koji biva u djelatnim stvarima pripada razumu; i naziva se sudom ili presudom, koju slijedi izbor. I zbog toga se čini da sam zaključak pripada izboru, takoreći kao onomu što slijedi.

Odgovor na 3. prigovor: za neznanje se kaže da je od izbora ne zato što bi sam izbor bio znanje, nego zato što se ne zna što valja izabrati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.