I-II, q. 12, a. 3
Može li netko ujedno dvije stvari nakaniti
Prigovor 1. Čini se da netko ne može ujedno više stvari nakaniti. Kaže naime Augustin u knjizi De serm. Dom. in monte da čovjek ne može ujedno nakaniti Boga i tjelesni probitak. Dakle, po istom razlogu niti neke druge dvije stvari.
Prigovor 2. Nadalje, nakana označuje gibanje volje k svršetku. No jednoga gibanja ne može biti više svršetaka s jedne strane. Dakle, volja ne može ujedno više stvari nakaniti.
Prigovor 3. Nadalje, nakana pretpostavlja čin razuma to jest intelekta. No ne događa se ujedno više stvari razumijevati, prema Filozofu. Dakle, također se ne događa ujedno više stvari nakaniti.
Naprotiv, umijeće oponaša narav. No narav iz jednoga oruđa nakanjuje dvije koristi, „kao što se jezik usmjerava i na okus i na govor“, kako se kaže u II. De anima. Dakle, po istom razlogu umijeće ili razum može ujedno nešto jedno usmjeriti k dvama ciljevima. I tako netko može ujedno više stvari nakaniti.
Odgovaram: neke se dvije stvari mogu uzeti na dva načina: ili međusobno uređene, ili međusobno neuređene. I ako su doista bile međusobno uređene, bjelodano je iz prethodnoga da čovjek može ujedno mnoge stvari nakaniti. Nakana je naime ne samo krajnjega cilja, kako je rečeno, nego i srednjega cilja. Ujedno pak netko nakanjuje i bliži cilj i krajnji: poput spravljanja lijeka i zdravlja. Ako se pak uzmu dvije međusobno neuređene stvari, tako također ujedno čovjek može više stvari nakaniti. Što je bjelodano iz toga što čovjek jedno predodabire drugomu jer je bolje od drugoga; među ostalim pak uvjetima po kojima je nešto bolje od drugoga jedan je taj što za više toga vrijedi; stoga se nešto može predodabrati drugomu iz toga što za više toga vrijedi. I tako očito čovjek ujedno više stvari nakanjuje.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin razumijeva da čovjek ne može ujedno nakaniti Boga i vremeniti probitak kao krajnje ciljeve, jer, kako je gore pokazano, ne može postojati više krajnjih ciljeva jednoga čovjeka.
Odgovor na 2. prigovor: jednoga gibanja može s jedne strane biti više svršetaka ako se jedan prema drugome usmjerava; no dva svršetka međusobno neuređena, s jedne strane, ne mogu pripadati jednomu gibanju. No ipak valja razmotriti da se ono što nije jedno prema stvarnosti može prihvatiti kao jedno prema razumu. Nakana je pak gibanje volje u nešto unaprijed uređeno u razumu, kako je rečeno. I zato se ono što je višestruko prema stvarnosti može prihvatiti kao jedan svršetak nakane, ukoliko je jedno prema razumu: ili zato što se neke dvije stvari stječu za upotpunjenje nečega jednoga, kao što se za zdravlje stječu odmjerena toplina i hladnoća; ili zato što su neke dvije stvari sadržane pod jednim zajedničkim, što može biti nakanjeno. Recimo stjecanje vina i odjeće sadržano je pod dobiti kao pod nečim zajedničkim; stoga ništa ne priječi da onaj tko nakanjuje dobit ujedno to dvoje nakanjuje.
Odgovor na 3. prigovor: kako je u prvom dijelu rečeno, događa se ujedno više stvari razumijevati, ukoliko su na neki način jedno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.