I-II, q. 114, a. 10
Potpadaju li vremenita dobra pod zaslugu
Prigovor 1. Čini se da vremenita dobra potpadaju pod zaslugu. Ono se naime što se nekima obećava kao nagrada pravednosti ubraja pod zaslugu. Ali vremenita su dobra obećana u starom zakonu kao plaća pravednosti, kako je bjelodano u Pnz 28. Dakle, čini se da vremenita dobra potpadaju pod zaslugu.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da pod zaslugu potpada ono što Bog nekome uzvraća za neku službu koju je učinio. Ali Bog katkad ljudima za službu njemu iskazanu nadoknađuje neka vremenita dobra. Veli se naime u Izl 1: „I jer su se primalje bojale Boga, podiže im domove“; gdje Grgurova Glosa veli da se „plaća njihove dobrohotnosti mogla uzvratiti u vječnom životu, ali je zbog krivnje laži primila zemaljsku naknadu“. I u Ez 29 veli se: „Kralj babilonski učini da vojska njegova služi velikom službom protiv Tira, i plaća mu nije uzvraćena“; i poslije dodaje: „Bit će plaća vojsci njegovoj, i dadoh mu zemlju egipatsku, zato što je radio za mene“. Dakle, vremenita dobra potpadaju pod zaslugu.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se dobro odnosi prema zasluzi, tako se zlo odnosi prema krivnji. Ali zbog krivnje grijeha neki bivaju kažnjeni od Boga vremenitim kaznama, kao što je bjelodano o Sodomljanima u Post 19. Dakle, i vremenita dobra potpadaju pod zaslugu.
Naprotiv, ono što potpada pod zaslugu ne odnosi se jednako prema svima. Ali vremenita dobra i zla jednako se odnose prema dobrima i zlima, prema onome iz Prop 9: „Sve jednako biva pravedniku i bezbožniku, dobru i zlu, čistu i nečistu, onomu koji prinosi žrtve i onomu koji žrtve prezire“. Dakle, vremenita dobra ne potpadaju pod zaslugu.
Odgovaram: ono što pod zaslugu potpada jest nagrada ili plaća, što ima pojam nekoga dobra. Čovjekovo je pak dobro dvostruko: jedno jednostavno, a drugo u nekom pogledu. Jednostavno je doduše čovjekovo dobro njegova posljednja svrha, prema onome iz Ps 72: „A meni je milina biti u Božjoj blizini“, i posljedično sve ono što je uređeno kao ono što vodi k toj svrsi. I takvo što jednostavno potpada pod zaslugu. Dobro pak čovjekovo u nekom pogledu, a ne jednostavno, jest ono što mu je dobro za sada, ili što mu je prema nečemu dobro. I takvo što ne potpada pod zaslugu jednostavno, nego u nekom pogledu. Prema tome dakle treba reći da ako se vremenita dobra razmatraju ukoliko su korisna za djela krepostî, kojima se privodimo u vječni život, prema tome izravno i jednostavno potpadaju pod zaslugu, kao i uvećanje milosti i sve ono čime se čovjeku pomaže da prispije u blaženstvo nakon prve milosti. Toliko naime Bog daje pravednim muževima od vremenitih dobara, a također i od zala, koliko im koristi za prispijeće k vječnom životu. I utoliko su jednostavno dobra takva vremenita dobra. Stoga se u Psalmu veli: „Koji se pak boje Gospodina, ne oskudijevaju ni u kakvu dobru“; i drugdje: „Ne vidjeh pravednika ostavljena“. Ako se pak razmatraju takva vremenita dobra sama po sebi, tako nisu jednostavno dobra čovjeka, nego u nekom pogledu. I tako ne potpadaju jednostavno pod zaslugu, nego u nekom pogledu, ukoliko se naime ljudi pokreću od Boga na činjenje nekih vremenitih djela u kojima postižu svoju nakanu uz Božju naklonost. Tako da, kao što je vječni život jednostavno nagrada djelâ pravednosti s obzirom na božansko pokretanje, kako je gore rečeno; tako vremenita dobra u sebi razmatrana imaju pojam plaće imajući u vidu božansko pokretanje kojim se volje ljudi pokreću na traženje toga; premda katkad u tome ljudi nemaju ispravnu nakanu.
Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin veli u IV. knjizi Contra Faustum, „u onim vremenitim obećanjima bijahu slike budućih duhovnih stvari koje se ispunjavaju u nama. Tjelesni je naime narod prionuo uz obećanja sadašnjega života, i njihov ne samo jezik nego i život bijaše proročki“.
Odgovor na 2. prigovor: za one se uzvrate veli da su božanski učinjene prema usporedbi s božanskim pokretanjem, a ne s obzirom na zloću volje. Ponajviše što se tiče babilonskoga kralja, koji nije napao Tir kao da bi htio služiti Bogu, nego ponajprije da bi sebi prisvojio gospodstvo. Slično također primalje, premda su imale dobru volju što se tiče oslobađanja dječaka, ipak njihova volja nije bila ispravna što se tiče toga što su izmislile laž.
Odgovor na 3. prigovor: vremenita se zla nanose bezbožnicima za kaznu ukoliko im se po njima ne pomaže za postizanje vječnoga života. Pravednicima pak, kojima se po takvim zalima pomaže, nisu kazne, nego ponajprije lijekovi, kako je također gore rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: sve jednako biva dobrima i zlima što se tiče same supstancije vremenitih dobara ili zala. Ali ne s obzirom na svrhu, jer se dobri po takvome vode u blaženstvo, a zli ne. I neka o moralnim stvarima općenito ovo rečeno dostaje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.