I-II, q. 112, a. 5
Može li tko znati da ima milost
Prigovor 1. Čini se da čovjek može znati da ima milost. Milost je naime u duši po svojoj biti. Ali najsigurnija spoznaja duše jest o onome što je u duši po svojoj biti, kako je bjelodano po Augustinu u XII Super Gen. ad litt. Dakle, milost se može najsigurnije spoznati od onoga tko milost ima.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je znanje Božji dar, tako i milost. Ali onaj tko od Boga prima znanje, zna da ima znanje, prema onome iz Mudr 7: „Gospodin mi je dao istinsko znanje o onome što jest“. Dakle, s jednakim razlogom onaj tko prima milost od Boga, zna da ima milost.
Prigovor 3. Nadalje, svjetlo je spoznatljivije od tmine, jer prema Apostolu u Ef 5: „Sve što se očituje, svjetlost je“. Ali grijeh, koji je duhovna tmina, po sigurnosti može znati onaj tko ima grijeh. Dakle, mnogo više milost, koja je duhovno svjetlo.
Prigovor 4. Nadalje, Apostol veli u 1 Kor 2: „A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo što nam je od Boga darovano“. Ali milost je osobit Božji dar. Dakle, čovjek koji je primio milost po Duhu Svetome, po istom Duhu zna da mu je milost dana.
Prigovor 5. Nadalje, u Post 22 u osobi Gospodina veli se Abrahamu: „Sada sam spoznao da se bojiš Gospodina“, to jest: učinio sam da spoznaš. Govori se pak ondje o čistu strahu, koji nije bez milosti. Dakle, čovjek može spoznati da ima milost.
Naprotiv, veli se u Prop 9: „Nitko ne zna je li dostojan mržnje ili ljubavi“. Ali posvećujuća milost čini čovjeka dostojnim Božje ljubavi. Dakle, nitko ne može znati ima li posvećujuću milost.
Odgovaram: na tri se načina nešto može spoznati. Na jedan način, po objavi. I na taj način netko može znati da ima milost. Objavljuje naime Bog to katkad nekima po posebnoj povlastici, da bi radost sigurnosti već u ovom životu u njima započela, te pouzdanije i snažnije vršili velika djela i podnosili zla sadašnjega života, kao što je rečeno Pavlu u 2 Kor 12: „Dosta ti je moja milost“. Na drugi način čovjek spoznaje nešto sam po sebi, i to sa sigurnošću. I tako nitko ne može znati da ima milost. Sigurnost se naime ne može imati o nečemu ako se ne može prosuditi po vlastitom počelu; tako se naime ima sigurnost o dokaznim zaključcima po nedokazivim općim načelima; nitko pak ne bi mogao znati da ima znanje o nekom zaključku ako bi ne poznavao načelo. Počelo pak milosti, i njezin objekt, jest sam Bog, koji nam je zbog svoje uzvišenosti nepoznat, prema onome iz Job 36: „Gle, Bog je velik i nadilazi naše znanje“. I zato se njegova prisutnost u nama ili odsutnost ne može po sigurnosti spoznati, prema onome iz Job 9: „Ako dođe k meni, neću ga vidjeti; a ako ode, neću razumjeti“. I zato čovjek ne može po sigurnosti prosuditi ima li on sam milost, prema onome iz 1 Kor 4: „Ali ni sam sebe ne sudim; moj je sudac Gospodin“. Na treći način spoznaje se nešto nagađanjem po nekim znakovima. I na taj način netko može spoznati da ima milost, ukoliko naime opaža da se raduje u Bogu i prezire svjetovne stvari; i ukoliko čovjek nije svjestan sebi nikakva smrtnoga grijeha. Prema kojemu se načinu može shvatiti ono što se nalazi u Otk 2: „Pobjedniku ću dati manu skrivenu, koju nitko ne zna osim onoga koji prima“, jer naime onaj tko prima, po nekom iskustvu slasti zna, što ne doživljava onaj tko ne prima. Ta je spoznaja ipak nesavršena. Stoga Apostol veli u 1 Kor 4: „Ništa sebi nisam svjestan, ali time nisam opravdan“. Jer, kako se veli u Ps 18: „Tko propuste svoje shvaća? Od skrivenih grijeha očisti me, Gospodine“.
Odgovor na 1. prigovor: ono što je po svojoj biti u duši, spoznaje se iskustvenom spoznajom, ukoliko čovjek po činima doživljava unutarnja počela, kao što volju opažamo hoteći, a život u životnim djelima.
Odgovor na 2. prigovor: pripada pojmu znanja da čovjek ima sigurnost o onome o čemu ima znanje, i slično pripada pojmu vjere da čovjek bude siguran o onome o čemu ima vjeru. I to zato što sigurnost pripada savršenstvu razuma, u kojemu spomenuti darovi postoje. I zato tko god ima znanje ili vjeru, siguran je da ih ima. Nije pak sličan razlog o milosti i ljubavi i drugome takvom, što usavršuje težajnu moć.
Odgovor na 3. prigovor: grijeh ima za počelo i za objekt promjenjivo dobro, koje nam je poznato. Objekt pak ili svrha milosti nama je nepoznata, zbog neizmjernosti svojega svjetla, prema onome iz 1 Tim posl.: „Prebiva u svjetlu nedostupnu“.
Odgovor na 4. prigovor: Apostol ondje govori o darovima slave, koji su nam dani u nadi, koje najsigurnije spoznajemo po vjeri; premda ne spoznajemo po sigurnosti da imamo milost po kojoj ih možemo zaslužiti. Ili se može reći da govori o povlaštenoj spoznaji, koja je po objavi. Stoga dodaje: „A nama je Bog objavio po Duhu Svetome“.
Odgovor na 5. prigovor: i ona riječ rečena Abrahamu može se odnositi na iskustvenu spoznaju, koja biva po pokazivanju djela. U onom naime djelu koje je Abraham učinio, mogao je iskustveno spoznati da ima strah Božji. Ili se može također odnositi na objavu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.