Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 112, a. 4

Je li milost jednaka u svima

Prigovor 1. Čini se da milost nije veća u jednome negoli u drugome. Milost se naime uzrokuje u nama iz božanske ljubavi, kako je rečeno. No u Mudr 6 veli se: „Maloga i velikoga on je stvorio i jednako se brine za sve“. Dakle, svi jednako postižu milost od njega.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se izriče u najvišem stupnju, ne prima više i manje. Ali milost se izriče u najvišem stupnju, jer sjedinjuje s posljednjom svrhom. Dakle, ne prima više i manje. Nije dakle veća u jednome negoli u drugome.

Prigovor 3. Nadalje, milost je život duše, kako je gore rečeno. Ali živjeti se ne izriče prema više i manje. Dakle, također ni milost.

Naprotiv, veli se u Ef 4: „Svakomu je dana milost prema mjeri Kristova dara“. Ono pak što se daje mjereno, ne daje se svima jednako. Dakle, nemaju svi jednaku milost.

Odgovaram: kako je gore rečeno, habitus može imati dvostruku veličinu: jednu sa strane svrhe ili objekta, prema čemu se jedna krepost naziva plemenitijom od druge ukoliko se usmjerava na veće dobro; a drugu sa strane subjekta, koji više ili manje sudjeluje u pripadajućem habitusu. Prema prvoj dakle veličini posvećujuća milost ne može biti veća i manja, jer milost po svojemu pojmu sjedinjuje čovjeka s najvišim dobrom, a to je Bog. No sa strane subjekta milost može primiti više ili manje, prema tome naime što jedan biva savršenije obasjan svjetlom milosti negoli drugi. Kojoj je raznolikosti razlog doduše djelomično sa strane onoga koji se pripravlja za milost, jer tko se više pripravlja za milost, potpuniju milost prima. Ali s te se strane ne može uzeti prvi razlog te raznolikosti, jer priprava za milost ne pripada čovjeku osim ukoliko se njegova slobodna volja pripravlja od Boga. Stoga se prvi uzrok te raznolikosti mora uzeti sa strane samoga Boga, koji različito dijeli darove svoje milosti, zato da bi iz različitih stupnjeva nastala ljepota i savršenstvo Crkve, kao što je i različite stupnjeve stvorio da bi svemir bio savršen. Stoga Apostol u Ef 4, pošto je rekao: „Svakomu je dana milost prema mjeri Kristova dara“, nabrojivši različite milosti, dodaje: „Za usavršavanje svetih, za izgrađivanje tijela Kristova“.

Odgovor na 1. prigovor: božanska se briga može razmatrati na dva načina. Na jedan način, s obzirom na sam božanski čin, koji je jednostavan i jednolik. I prema tome jednako se odnosi njegova briga prema svima, jer naime jednim i jednostavnim činom dijeli i veće i manje. Na drugi način može se razmatrati sa strane onoga što u stvorenjima potječe iz božanske brige. I prema tome nalazi se nejednakost, ukoliko naime Bog svojom brigom nekima proviđa veće, a nekima manje darove.

Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi od prvoga načina veličine milosti. Ne može naime milost prema tome biti veća što bi usmjeravala na veće dobro, nego po tome što više ili manje usmjerava na isto dobro u kojemu se ima više ili manje sudjelovati. Može naime postojati raznolikost napetosti i popuštanja prema sudjelovanju subjekta, i u samoj milosti i u konačnoj slavi.

Odgovor na 3. prigovor: naravni život pripada čovjekovoj supstanciji, i zato ne prima više i manje. Ali u životu milosti čovjek sudjeluje akcidentalno, i zato ga čovjek može imati više ili manje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.