I-II, q. 111, a. 4
O podjeli besplatno dane milosti
Prigovor 1. Čini se da Apostol neprikladno razlikuje besplatno danu milost. Svaki se naime dar koji nam se od Boga besplatno daje može nazvati besplatno dana milost. No bezbrojni su darovi koji nam se besplatno od Boga podjeljuju, kako u dobrima duše tako i u dobrima tijela, koji nas ipak ne čine Bogu dragima. Dakle, besplatno dane milosti ne mogu se obuhvatiti pod nekom određenom podjelom.
Prigovor 2. Nadalje, besplatno dana milost razlikuje se od posvećujuće milosti. Ali vjera pripada posvećujućoj milosti, jer po njoj se opravdavamo, prema onome iz Rim 5: „Opravdani dakle vjerom“, i tako dalje. Dakle, neprikladno se vjera stavlja među besplatno dane milosti, osobito kad se druge kreposti ondje ne stavljaju, kao ufanje i ljubav.
Prigovor 3. Nadalje, činjenje ozdravljenja i govorenje različitih vrsta jezika neka su čudesa. Tumačenje također govora pripada mudrosti ili znanju, prema onome iz Dn 1: „Ovim mladićima dade Bog znanje i pouku u svakoj knjizi i mudrosti“. Dakle, neprikladno se dijeli milost ozdravljenja i vrste jezika nasuprot činjenju čudesa; i tumačenje govora nasuprot govoru mudrosti i znanja.
Prigovor 4. Nadalje, kao što su mudrost i znanje neki darovi Duha Svetoga, tako također razum i savjet, pobožnost, hrabrost i strah, kako je gore rečeno. Dakle, i to bi trebalo staviti među besplatno dane milosti.
Naprotiv, Apostol veli u 1 Kor 12: „Jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu pak riječ spoznanja po istom Duhu, drugomu vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljanja, drugomu činjenje čudesa, drugomu proroštvo, drugomu razlikovanje duhova, drugomu vrste jezikâ, drugomu tumačenje jezikâ“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, besplatno dana milost usmjerava se na to da čovjek surađuje s drugim kako bi se ovaj priveo k Bogu. No čovjek na tome ne može djelovati iznutra pokrećući, to je naime samo Božje; nego samo izvana poučavajući ili nagovarajući. I zato besplatno dana milost pod sobom sadrži ono što čovjek treba za to da drugoga pouči u božanskim stvarima, koje su iznad razuma. A za to se zahtijeva troje. Prvo doduše, da je čovjek zadobio puninu spoznaje božanskoga, kako bi iz toga mogao druge poučavati. Drugo, da može potvrditi ili dokazati ono što govori, inače njegovo učenje ne bi bilo djelotvorno. Treće, da ono što zamišlja može prikladno iznijeti slušateljima. Što se dakle tiče prvoga, troje je nužno, kao što se također očituje u ljudskom učiteljstvu. Potrebno je naime da onaj tko treba drugoga poučiti u nekoj znanosti, prvo doduše, da su mu načela one znanosti najsigurnija. I s obzirom na to stavlja se vjera, koja je sigurnost o nevidljivim stvarima, koje se pretpostavljaju kao načela u katoličkom nauku. Drugo, potrebno je da učitelj ispravno stoji oko glavnih zaključaka znanosti. I tako se stavlja riječ mudrosti, koja je spoznaja božanskoga. Treće, potrebno je da također obiluje primjerima i spoznajom učinaka, po kojima katkad treba očitovati uzroke. I s obzirom na to stavlja se riječ znanja, koja je spoznaja ljudskih stvari, jer se nevidljiva Božja po onome što je stvoreno motre. Potvrđivanje pak u onome što je podložno razumu biva po razlozima. No u onome što je iznad razuma božanski objavljeno, potvrđivanje biva po onome što je vlastito božanskoj moći. A to na dva načina. Na jedan doduše način, tako da učitelj svetoga nauka čini ono što samo Bog može činiti, u čudesnim djelima, bilo da su za zdravlje tijelâ, i s obzirom na to stavlja se milost ozdravljenja; bilo da su usmjerena na samo očitovanje božanske moći, kao što je da sunce stane ili potamni, da se more razdijeli, i s obzirom na to stavlja se činjenje čudesa. Drugo, tako da može očitovati ono što samo Bog može znati. A to su budući slučajni događaji, i s obzirom na to stavlja se proroštvo; i također skrovitosti srdaca, i s obzirom na to stavlja se razlikovanje duhova. Sposobnost pak izricanja može se promatrati ili s obzirom na jezik na kojemu netko može biti shvaćen, i prema tome se stavljaju vrste jezika; ili s obzirom na smisao onoga što treba izreći, i s obzirom na to stavlja se tumačenje govora.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, ne nazivaju se sva dobročinstva koja nam se božanski podjeljuju besplatno danim milostima, nego samo ona koja nadilaze mogućnost naravi, kao to da ribar obiluje riječju mudrosti i znanja te drugim tomu sličnim. I takva se ovdje stavljaju pod besplatno danu milost.
Odgovor na 2. prigovor: vjera se ovdje ne ubraja među besplatno dane milosti prema tome što je neka krepost koja opravdava čovjeka u njemu samome, nego prema tome što unosi neku uzvišenu sigurnost vjere, iz koje čovjek biva prikladan za poučavanje drugih o onome što pripada vjeri. Ufanje pak i ljubav pripadaju težajnoj moći, prema tome što se po njoj čovjek usmjerava u Boga.
Odgovor na 3. prigovor: dar ozdravljanja razlikuje se od općega činjenja čudesa jer ima poseban razlog privođenja k vjeri, za koju netko biva spremniji po dobročinstvu tjelesnoga zdravlja koje postiže po kreposti vjere. Slično također govoriti različitim jezicima i tumačiti govore imaju neke posebne razloge pokretanja na vjeru, i zato se postavljaju kao posebne besplatno dane milosti.
Odgovor na 4. prigovor: mudrost i znanje ne ubrajaju se među besplatno dane milosti prema tome što se nabrajaju među darove Duha Svetoga, ukoliko je naime čovjekov um dobro pokretljiv po Duhu Svetome na ono što je od mudrosti ili znanja, jer tako su darovi Duha Svetoga, kako je gore rečeno. Nego se ubrajaju među besplatno dane milosti prema tome što unose neko obilje znanja i mudrosti, tako da čovjek može ne samo u sebi samome ispravno mudrovati o božanskim stvarima nego i druge poučavati i one koji proturječe pobijati. I zato se među besplatno dane milosti znakovito stavlja riječ mudrosti i riječ znanja, jer kako Augustin veli u XIV De Trin., „jedno je znati samo što čovjek treba vjerovati radi postizanja blaženoga života, a drugo znati kako to isto i pobožnima pomoći i protiv bezbožnih obraniti“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.