I-II, q. 111, a. 2
O podjeli posvećujuće milosti na djelatnu i suradnu
Prigovor 1. Čini se da se milost neprikladno dijeli na djelatnu i suradnu. Milost je naime neki akcident, kako je gore rečeno. No akcident ne može djelovati u subjekt. Dakle, nijedna se milost ne treba nazivati djelatnom.
Prigovor 2. Nadalje, ako milost nešto djeluje u nama, ponajviše djeluje opravdanje. Ali to ne djeluje sama milost u nama, jer Augustin veli na ono iz Iv 14: „Djela koja ja činim, i on će činiti: Koji te stvori bez tebe, neće te opravdati bez tebe“. Dakle, nijedna se milost ne treba nazivati jednostavno djelatnom.
Prigovor 3. Nadalje, surađivati s nekim čini se da pripada nižem djelatniku, a ne glavnijemu. Ali milost glavnije djeluje u nama negoli slobodna volja, prema onome iz Rim 9: „Nije do onoga koji hoće, niti do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje“. Dakle, milost se ne treba nazivati suradnom.
Prigovor 4. Nadalje, podjela se mora davati po suprotnostima. No djelovati i surađivati nisu suprotnosti, isto naime može djelovati i surađivati. Dakle, milost se neprikladno dijeli na djelatnu i suradnu.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De grat. et lib. arb.: „Surađujući Bog u nama dovršava ono što djelujući započinje, jer on sam djeluje počinjući da bismo htjeli, koji surađuje s onima koji hoće dovršavajući“. Ali djelovanja Boga kojima nas pokreće na dobro pripadaju milosti. Dakle, milost se prikladno dijeli na djelatnu i suradnu.
Odgovaram: kako je gore rečeno, milost se može shvatiti na dva načina: na jedan način, kao božanska pomoć kojom nas pokreće na dobro htijenje i djelovanje; na drugi način, kao habitualni dar koji nam je božanski usađen. No na oba načina rečena milost prikladno se dijeli na djelatnu i suradnu. Djelovanje naime nekoga učinka ne pripisuje se pokretanomu, nego pokretaču. U onom dakle učinku u kojemu je naš um pokrenut a ne pokretač, a sam je Bog pokretač, djelovanje se pripisuje Bogu, i prema tome se veli djelatna milost. U onom pak učinku u kojemu naš um i pokreće i biva pokrenut, djelovanje se ne pripisuje samo Bogu nego i duši, i prema tome se veli suradna milost. No u nama je dvostruk čin. Prvi doduše, unutarnji volje. I s obzirom na taj čin, volja se odnosi kao pokrenuta, a Bog kao pokretač, i osobito kad volja počinje dobro htjeti, koja je prije zlo htjela. I zato prema tome kako Bog pokreće ljudski um na taj čin, veli se djelatna milost. Drugi je pak čin vanjski; a budući da njemu zapovijeda volja, kako je gore utvrđeno, posljedica je da se za taj čin djelovanje pripisuje volji. I jer nam također za taj čin Bog pomaže, i iznutra utvrđujući volju da prispije k činu, i izvana pružajući mogućnost djelovanja; s obzirom na taj čin veli se suradna milost. Stoga nakon navedenih riječi Augustin dodaje: „Da bismo dakle htjeli, djeluje; a kad hoćemo, da bismo dovršili, surađuje s nama“. Tako dakle, ako se milost uzme za besplatno Božje pokretanje kojim nas pokreće na zaslužno dobro, prikladno se milost dijeli na djelatnu i suradnu. Ako se pak milost uzme za habitualni dar, tako je također dvostruk učinak milosti, kao i svakoga drugoga oblika, od kojih je prvi bitak, a drugi djelovanje; kao što je djelovanje topline činiti toplim, i vanjsko zagrijavanje. Tako se dakle habitualna milost, ukoliko dušu liječi ili opravdava, to jest čini dragom Bogu, naziva djelatnom milošću; ukoliko je pak počelo zaslužnoga djela, koje također proizlazi iz slobodne volje, naziva se suradnom.
Odgovor na 1. prigovor: prema tome što je milost neka akcidentalna kvaliteta, ne djeluje u dušu djelatno, nego formalno, kao što se za bjelinu veli da čini bijelom površinu.
Odgovor na 2. prigovor: Bog nas ne opravdava bez nas, jer pokretom slobodne volje, dok se opravdavamo, pristajemo uz Božju pravednost. Taj pokret ipak nije uzrok milosti, nego učinak. Stoga cjelokupno djelovanje pripada milosti.
Odgovor na 3. prigovor: za nekoga se veli da surađuje s nekim ne samo kao sekundarni djelatnik s glavnim djelatnikom nego kao pomagatelj prema pretpostavljenoj svrsi. No čovjeku se po djelatnoj milosti pomaže od Boga da bi dobro htio. I zato, kad je svrha već pretpostavljena, posljedica je da milost surađuje s nama.
Odgovor na 4. prigovor: djelatna i suradna milost jest ista milost, ali se razlikuje prema različitim učincima, kako je bjelodano iz rečenoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.