Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 111, a. 1

Dijeli li se prikladno milost na milost besplatno danu i posvećujuću milost

Prigovor 1. Čini se da se milost ne dijeli prikladno na posvećujuću milost i besplatno danu milost. Milost je naime neki Božji dar, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Ali čovjek nije Bogu drag zato što mu je nešto dano od Boga, nego ponajprije obratno: zato se naime nekome daje nešto besplatno od Boga jer mu je čovjek drag. Dakle, nema nikakve posvećujuće milosti.

Prigovor 2. Nadalje, sve što se ne daje iz prethodnih zasluga, daje se besplatno. Ali i samo se dobro naravi daje čovjeku bez prethodne zasluge, jer narav se pretpostavlja zasluzi. Dakle, i sama je narav besplatno dana od Boga. No narav se dijeli nasuprot milosti. Neprikladno se dakle to što je besplatno dano postavlja kao razlika milosti, jer se nalazi i izvan roda milosti.

Prigovor 3. Nadalje, svaka podjela mora biti po suprotnostima. Ali i sama posvećujuća milost, po kojoj se opravdavamo, besplatno nam se od Boga podjeljuje, prema onome iz Rim 3: „Opravdani besplatno njegovom milošću“. Dakle, posvećujuća milost ne treba se dijeliti nasuprot besplatno danoj milosti.

Naprotiv, Apostol oboje pripisuje milosti, naime i činiti dragim i biti besplatno dan: veli naime s obzirom na prvo u Ef 1: „Učini nas ugodnima u svojemu ljubljenom Sinu“. S obzirom pak na drugo, veli se u Rim 11: „Ako pak po milosti, nije više iz djelâ, inače milost više nije milost“. Može se dakle razlikovati milost koja ili ima samo jedno, ili oboje.

Odgovaram: kako Apostol veli u Rim 13: „Što je od Boga, uređeno je“. U tome se pak red stvari sastoji što se jedne po drugima svode k Bogu, kako Dionizije veli u Cael. Hier. Budući dakle da se milost usmjerava na to da se čovjek svede k Bogu, nekim se redom to čini, tako naime da se jedni po drugima svode k Bogu. Prema tome je dakle dvostruka milost. Jedna doduše po kojoj se sam čovjek sjedinjuje s Bogom, koja se naziva posvećujuća milost. Druga pak po kojoj jedan čovjek surađuje s drugim na tome da se svede k Bogu. Takav se pak dar naziva besplatno dana milost, jer se podjeljuje čovjeku iznad mogućnosti naravi i iznad zasluge osobe; ali jer se ne daje za to da se čovjek sam po njoj opravda, nego ponajprije da surađuje na opravdanju drugoga, zato se ne naziva posvećujućom. I o njoj Apostol veli u 1 Kor 12: „Svakomu se daje očitovanje Duha na korist“, naime drugih.

Odgovor na 1. prigovor: za milost se ne veli da čini ugodnim djelatno, nego formalno, naime jer se po njoj čovjek opravdava i biva dostojnim zvati se Bogu dragim, prema onome što se veli u Kol 1: „Koji nas učini dostojnima dioništva u baštini svetih u svjetlu“.

Odgovor na 2. prigovor: milost, prema tome što se besplatno daje, isključuje pojam duga. No može se shvatiti dvostruki dug. Jedan doduše koji potječe iz zasluge, koji se odnosi na osobu, čije je činiti zaslužna djela, prema onome iz Rim 4: „Onomu koji radi, plaća se ne računa po milosti, nego po dugu“. Drugi je dug iz stanja naravi, kao ako kažemo da je dug čovjeku to da ima razum i ostalo što pripada ljudskoj naravi. Ni na jedan se pak način ne naziva dugom zbog toga što bi Bog bio obvezan stvorenju, nego ponajprije ukoliko se stvorenje treba podložiti Bogu kako bi se u njemu ispunio božanski poredak, a taj je da takva narav ima takva stanja ili svojstva, i da čineći takva djela takvo što postigne. Naravni dakle darovi nemaju prvoga duga, ali nisu bez drugoga duga. No nadnaravni darovi nemaju nijednoga duga, i zato posebnije sebi prisvajaju ime milosti.

Odgovor na 3. prigovor: posvećujuća milost nadodaje nešto povrh pojma besplatno dane milosti što također pripada pojmu milosti, jer naime čovjeka čini dragim Bogu. I zato besplatno dana milost, koja to ne čini, zadržava za sebe zajedničko ime, kao što biva u mnogim drugim slučajevima. I tako se suprotstavljaju dva dijela podjele kao čineći dragim i ne čineći dragim.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.