I-II, q. 110, a. 3
Razlikuje li se milost od ulivene kreposti
Prigovor 1. Čini se da je milost isto što i krepost. Augustin naime veli da je „djelatna milost vjera koja kroz ljubav djeluje“, kako se nalazi u knjizi De spiritu et littera. Ali vjera koja kroz ljubav djeluje jest krepost. Dakle, milost je krepost.
Prigovor 2. Nadalje, komu god pristaje definicija, pristaje i definirano. Ali definicije dane o kreposti bilo od svetaca bilo od filozofa pristaju milosti, jer ona čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim; ona je također dobra kvaliteta uma kojom se ispravno živi, i tako dalje. Dakle, milost je krepost.
Prigovor 3. Nadalje, milost je neka kvaliteta. Ali bjelodano je da nije u četvrtoj vrsti kvalitete, koja je oblik i oko nečega postojani lik, jer ne pripada tijelu. Niti je pak u trećoj, jer nije pasija ili pasibilna kvaliteta, koja se nalazi u osjetilnom dijelu duše, kako se dokazuje u VII. Physic.; a sama je milost ponajprije u umu. Niti je opet u drugoj vrsti, koja je naravna moć ili nemoć, jer milost je iznad naravi; i ne odnosi se prema dobru i zlu, kao naravna moć. Preostaje dakle da je u prvoj vrsti, koja je habitus ili raspoloženje. A habitusi uma jesu kreposti, jer i samo znanje na neki je način krepost, kako je gore rečeno. Dakle, milost je isto što i krepost.
Naprotiv, ako je milost krepost, ponajviše se čini da je neka od triju teoloških kreposti. Ali milost nije vjera ili ufanje, jer to može postojati bez posvećujuće milosti. Niti pak ljubav, jer milost prethodi ljubavi, kako Augustin veli u knjizi De praedest. sanctorum. Dakle, milost nije krepost.
Odgovaram: neki su postavili da su milost i krepost isto prema biti, a da se razlikuju samo prema pojmu, tako da se milošću naziva prema tome što čovjeka čini Bogu dragim ili prema tome što se besplatno daje; krepost pak prema tome što usavršuje za dobro djelovanje. I čini se da je to držao Učitelj u II Sent. Ali ako tko ispravno razmotri pojam kreposti, to ne može opstojati. Jer kako Filozof veli u VII. Physic., „krepost je neko raspoloženje savršenoga, a savršenim nazivam ono što je raspoloženo prema naravi“. Iz čega je bjelodano da se krepost svake pojedine stvari izriče u odnosu prema nekoj već postojećoj naravi, kada je naime svaka pojedina stvar tako raspoložena kako odgovara njezinoj naravi. Bjelodano je pak da su kreposti stečene ljudskim činima, o kojima je gore rečeno, raspoloženja kojima se čovjek prikladno raspoložuje u odnosu prema naravi po kojoj je čovjek. Ulivene pak kreposti raspoložuju čovjeka na uzvišeniji način i za višu svrhu, stoga je također potrebno da to bude u odnosu prema nekoj višoj naravi. To je pak u odnosu prema dioništvu u božanskoj naravi, prema onome što se veli u 2 Pt 1: „Darovao nam je najveća i dragocjena obećanja, da po njima postanete dionici božanske naravi“. I prema primanju te naravi veli se da se preporađamo u sinove Božje. Kao što je dakle naravno svjetlo razuma nešto mimo stečenih kreposti, koje se izriču u odnosu prema samome naravnom svjetlu; tako je također i samo svjetlo milosti, koje je dioništvo u božanskoj naravi, nešto mimo ulivenih kreposti, koje se izvode iz onoga svjetla i prema onome se svjetlu usmjeravaju. Stoga i Apostol veli u Ef 5: „Bili ste nekoć tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite“. Kao što naime stečene kreposti usavršuju čovjeka da hodi u skladu s naravnim svjetlom razuma, tako ulivene kreposti usavršuju čovjeka da hodi u skladu sa svjetlom milosti.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin naziva milošću vjeru koja kroz ljubav djeluje zato što je čin vjere koja kroz ljubav djeluje prvi čin u kojemu se posvećujuća milost očituje.
Odgovor na 2. prigovor: dobro stavljeno u definiciju kreposti izriče se prema sukladnosti s nekom već postojećom naravi, bilo bitnom bilo po sudioništvu. Tako se pak dobro ne pripisuje milosti, nego kao korijenu dobrote u čovjeku, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: milost se svodi na prvu vrstu kvalitete. Pa ipak nije isto što i krepost, nego neko stanje koje se pretpostavlja ulivenim krepostima, kao njihovo počelo i korijen.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.