I-II, q. 110, a. 4
O subjektu milosti
Prigovor 1. Čini se da milost nije u biti duše kao u subjektu, nego u nekoj od moći. Veli naime Augustin u Hypognost. da se milost odnosi prema volji, ili prema slobodnoj volji, kao jahač prema konju. Ali volja, ili slobodna volja, jest neka moć, kako je u prvom dijelu rečeno. Dakle, milost je u moći duše kao u subjektu.
Prigovor 2. Nadalje, od milosti započinju čovjekove zasluge, kako Augustin veli. Ali zasluga se sastoji u činu, koji proizlazi iz neke moći. Dakle, čini se da je milost usavršenje neke moći duše.
Prigovor 3. Nadalje, ako je bit duše vlastiti subjekt milosti, potrebno je da duša, ukoliko ima bit, bude sposobna za milost. Ali to je lažno, jer bi tako slijedilo da je svaka duša sposobna za milost. Dakle, bit duše nije vlastiti subjekt milosti.
Prigovor 4. Nadalje, bit je duše ranija od njezinih moći. No ono ranije može se razumjeti bez kasnijega. Dakle, slijedilo bi da se milost može razumjeti u duši a da se ne razumije nijedan dio ili moć duše, naime ni volja ni razum niti išta tomu slično. Što je neprikladno.
Naprotiv, po milosti se preporađamo u sinove Božje. Ali rađanje se ponajprije završava na biti negoli na moćima. Dakle, milost je ponajprije u biti duše negoli u moćima.
Odgovaram: to pitanje ovisi o prethodnome. Ako je naime milost isto što i krepost, nužno je da bude u moći duše kao u subjektu, jer moć je duše vlastiti subjekt kreposti, kako je gore rečeno. Ako se pak milost razlikuje od kreposti, ne može se reći da je moć duše subjekt milosti, jer svako usavršenje moći duše ima narav kreposti, kako je gore rečeno. Stoga preostaje da milost, kao što je prije kreposti, tako ima subjekt prije moći duše, tako naime da bude u biti duše. Kao što naime po spoznajnoj moći čovjek sudjeluje u božanskoj spoznaji po kreposti vjere, i prema moći volje u božanskoj ljubavi po kreposti ljubavi, tako također po naravi duše sudjeluje, prema nekoj sličnosti, u božanskoj naravi po nekom preporođenju ili ponovnom stvaranju.
Odgovor na 1. prigovor: kao što iz biti duše istječu njezine moći, koje su počela djelâ; tako također iz same milosti istječu kreposti u moći duše, po kojima se moći pokreću na čine. I prema tome se milost odnosi prema volji kao pokretač prema pokrenutome, kakav je odnos jahača prema konju, a ne kao akcident prema subjektu.
Odgovor na 2. prigovor: i po tome je također bjelodano rješenje na drugi prigovor. Milost je naime počelo zaslužnoga djela posredstvom kreposti, kao što je bit duše počelo životnih djela posredstvom moći.
Odgovor na 3. prigovor: duša je subjekt milosti ukoliko je u vrsti intelektualne ili razumne naravi. Ne uspostavlja se pak duša u vrsti po nekoj moći, budući da su moći naravna svojstva koja prate vrstu. I zato se duša prema svojoj biti razlikuje vrstom od drugih duša, naime nerazumnih životinja i biljaka. I poradi toga ne slijedi, ako je bit ljudske duše subjekt milosti, da bi svaka duša mogla biti subjekt milosti, jer to pripada biti duše ukoliko je takve vrste.
Odgovor na 4. prigovor: budući da su moći duše naravna svojstva koja prate vrstu, duša ne može biti bez njih. Pretpostavivši pak da bi bila bez njih, ipak bi se duša prema svojoj vrsti nazivala intelektualnom ili razumnom, ne zato što bi u činu imala te moći, nego zbog vrste takve biti iz koje su takve moći po svojoj naravi potekle.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.