Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 110, a. 2

Je li milost kvaliteta

Prigovor 1. Čini se da milost nije kvaliteta duše. Nijedna naime kvaliteta ne djeluje u svoj subjekt, jer djelovanje kvalitete nije bez djelovanja subjekta, i tako bi bilo potrebno da subjekt djeluje u samoga sebe. Ali milost djeluje u dušu opravdavajući je. Dakle, milost nije kvaliteta.

Prigovor 2. Nadalje, supstancija je plemenitija od kvalitete. Ali milost je plemenitija od naravi duše, jer po milosti možemo mnogo toga za što narav ne dostaje, kako je gore rečeno. Dakle, milost nije kvaliteta.

Prigovor 3. Nadalje, nijedna kvaliteta ne ostaje nakon što prestane biti u subjektu. Ali milost ostaje. Ne kvari se naime, jer bi se tako u ništa svela, kao što se iz ničega stvara, stoga se i naziva novo stvorenje u Gal posl. Dakle, milost nije kvaliteta.

Naprotiv, na ono iz Ps 103: „Da uljem razvedri lice“, Glosa kaže da je „milost sjaj duše koji privlači svetu ljubav“. Ali sjaj je duše neka kvaliteta, kao i ljepota tijela. Dakle, milost je neka kvaliteta.

Odgovaram: kako je već rečeno, u onome za koga se veli da ima Božju milost, označava se da postoji neki učinak besplatne Božje volje. Rečeno je pak gore da se iz besplatne Božje volje čovjeku pomaže na dva načina. Na jedan način, ukoliko se čovjekova duša pokreće od Boga na spoznavanje ili htijenje ili činjenje nečega. I na taj način sam besplatni učinak u čovjeku nije kvaliteta, nego neko gibanje duše, jer „čin pokretača u pokrenutome jest gibanje“, kako se veli u III. Physic. Na drugi način čovjeku se pomaže iz besplatne Božje volje prema tome što se neki habitualni dar od Boga ulijeva duši. I to zato što nije prikladno da se Bog manje brine za one koje ljubi radi posjedovanja nadnaravnoga dobra, negoli za stvorenja koja ljubi radi posjedovanja naravnoga dobra. No naravnim se stvorenjima tako proviđa da ih ne samo pokreće na naravne čine nego im također podjeljuje oblike i neke moći, koji su počela činâ, kako bi se sama po sebi naginjala takvim gibanjima. I tako gibanja kojima se pokreću od Boga postaju stvorenjima sunaravna i laka, prema onome iz Mudr 8: „I svime upravlja blago“. Mnogo dakle više onima koje pokreće na postizanje vječnoga nadnaravnog dobra ulijeva neke nadnaravne oblike ili kvalitete, prema kojima se blago i spremno od njega pokreću na postizanje vječnoga dobra. I tako je dar milosti neka kvaliteta.

Odgovor na 1. prigovor: za milost se, ukoliko je kvaliteta, veli da djeluje u dušu ne na način djelatnoga uzroka, nego na način formalnoga uzroka, kao što bjelina čini bijelim, a pravednost pravednim.

Odgovor na 2. prigovor: svaka je supstancija ili sama narav stvari čija je supstancija, ili je dio naravi, na koji se način tvar ili oblik naziva supstancijom. I budući da je milost iznad ljudske naravi, ne može biti da je supstancija ili supstancijalni oblik, nego je akcidentalni oblik same duše. Jer ono što je u Bogu supstancijalno, akcidentalno biva u duši koja sudjeluje u božanskoj dobroti, kako je bjelodano o znanju. Prema tome dakle, jer duša nesavršeno sudjeluje u božanskoj dobroti, samo sudioništvo u božanskoj dobroti koje je milost ima nesavršeniji način bitka u duši negoli duša opstoji u samoj sebi. Plemenitija je ipak od naravi duše ukoliko je izražaj ili sudioništvo u božanskoj dobroti, ali ne s obzirom na način bivanja.

Odgovor na 3. prigovor: kako veli Boetije, bitak akcidenta jest ubitak. Stoga se za svaki akcident ne veli da je biće kao da bi sam imao bitak, nego jer po njemu nešto jest, stoga se i više naziva bitkom bića negoli bićem, kako se veli u VII. Metaphys. I budući da nastajanje ili propadanje pripada onome čiji je bitak, stoga, govoreći strogo, nijedan akcident niti nastaje niti propada, nego se veli da nastaje ili propada prema tome kako subjekt počinje ili prestaje biti u činu prema tom akcidentu. I prema tome se također za milost veli da se stvara po tome što se ljudi prema njoj stvaraju, to jest u novom se bitku uspostavljaju, iz ničega, to jest ne po zaslugama, prema onome iz Ef 2: „Stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.