Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 110, a. 1

Stavlja li milost nešto u dušu

Prigovor 1. Čini se da milost ne stavlja ništa u dušu. Kao što se naime veli da čovjek ima Božju milost, tako i milost čovjeka, stoga se veli u Post 39 da je „Gospodin dao Josipu milost u očima upravitelja tamnice“. Ali po tome što se veli da čovjek ima čovjekovu milost, ništa se ne stavlja u onoga tko ima milost drugoga, nego se u onome čiju milost ima stavlja neko prihvaćanje. Dakle, po tome što se za čovjeka veli da ima Božju milost, ništa se ne stavlja u dušu, nego se označava samo božansko prihvaćanje.

Prigovor 2. Nadalje, kao što duša oživljuje tijelo, tako Bog oživljuje dušu, stoga se veli u Pnz 30: „On je tvoj život“. Ali duša oživljuje tijelo neposredno. Dakle, također ništa ne posreduje između Boga i duše. Dakle, milost ne stavlja ništa stvoreno u dušu.

Prigovor 3. Nadalje, na Rim 1, na ono: „Milost vam i mir“, Glosa veli: „Milost, to jest oproštenje grijeha“; ali oproštenje grijeha ne stavlja u dušu ništa, nego samo u Boga, neubrajanjem grijeha, prema onome iz Ps 31: „Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja grijeh“. Dakle, ni milost ne stavlja ništa u dušu.

Naprotiv, svjetlost stavlja nešto u obasjanoga. No milost je neko svjetlo duše, stoga Augustin veli u knjizi De natura et gratia: „Prijestupnika zakona dostojno napušta svjetlo istine, napušten od kojega zasigurno postaje slijep“. Dakle, milost stavlja nešto u dušu.

Odgovaram: prema uobičajenom načinu govora, uobičajilo se da se milost uzima na tri načina. Na jedan način, za nečiju naklonost, kao što smo običavali govoriti da taj vojnik ima kraljevu milost, to jest da mu je kralj naklonjen. Drugo, uzima se za neki besplatno dani dar, kao što smo običavali govoriti: činim ti ovu milost. Na treći način uzima se za uzvraćanje besplatno dana dobročinstva, prema tome kako se kaže da iskazujemo zahvalu za dobročinstva. Od tih triju drugo ovisi o prvome: jer iz ljubavi kojom tko drugoga drži dragim proizlazi to da mu nešto besplatno podijeli. Iz drugoga pak proizlazi treće, jer iz besplatno iskazanih dobročinstava nastaje čin zahvaljivanja. Što se dakle tiče dvaju posljednjih, bjelodano je da milost stavlja nešto u onoga tko prima milost: prvo doduše, sam besplatno dani dar; drugo, priznavanje toga dara. Ali što se tiče prvoga, treba uočiti razliku oko Božje milosti i čovjekove milosti. Budući naime da dobro stvorenja potječe iz božanske volje, stoga iz Božje ljubavi kojom hoće dobro stvorenju, istječe neko dobro u stvorenju. Čovjekova se pak volja pokreće iz dobra koje već postoji u stvarima, i odatle je što čovjekova ljubav ne uzrokuje potpuno dobrotu stvari, nego je pretpostavlja ili djelomično ili u cijelosti. Bjelodano je dakle da svaku Božju ljubav slijedi neko dobro uzrokovano u stvorenju u neko vrijeme, ipak ne suvječno vječnoj ljubavi. I prema razlici takvoga dobra različitom se razmatra Božja ljubav prema stvorenju. Jedna doduše opća, prema kojoj ljubi sve što jest, kako se veli u Mudr 11; prema kojoj naravni bitak podjeljuje stvorenim stvarima. Druga je pak posebna ljubav, prema kojoj privlači razumno stvorenje iznad stanja naravi, na sudioništvo u božanskom dobru. I prema toj ljubavi veli se da nekoga ljubi jednostavno, jer prema toj ljubavi Bog hoće jednostavno stvorenju vječno dobro, a to je on sam. Tako se dakle po tome što se veli da čovjek ima Božju milost, označava nešto nadnaravno u čovjeku što potječe od Boga. Katkad se ipak Božjom milošću naziva sama vječna Božja ljubav, prema tome kako se veli i milost predodređenja, ukoliko je Bog besplatno, a ne po zaslugama, neke predodredio ili izabrao; veli se naime u Ef 1: „Predodredi nas za posinjenje, na hvalu slave svoje milosti“.

Odgovor na 1. prigovor: i u tome što se veli da netko ima milost čovjeka, razumijeva se da u nekome postoji nešto što je čovjeku drago, kao i u tome što se veli da netko ima Božju milost; ali različito. Jer ono što je čovjeku drago u drugom čovjeku, pretpostavlja se njegovoj ljubavi, dok se iz božanske ljubavi uzrokuje ono što je u čovjeku Bogu drago, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: Bog je život duše na način djelatnoga uzroka, ali duša je život tijela na način formalnoga uzroka; a između oblika i tvari ništa ne posreduje, jer oblik sam po sebi informira tvar ili subjekt. No djelatnik informira subjekt ne po svojoj supstanciji, nego po obliku koji uzrokuje u tvari.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin veli u knjizi Retract.: „Gdje sam rekao da je milost oproštenje grijeha, a mir u pomirenju s Bogom, ne treba tako shvatiti kao da sam mir i pomirenje ne pripadaju općoj milosti; nego da je posebno imenom milosti označio oproštenje grijeha“. Dakle, ne pripada milosti samo oproštenje grijeha nego i mnogi drugi Božji darovi. A također se ni oproštenje grijeha ne događa bez nekoga učinka božanski u nama uzrokovana, kako će se niže pokazati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.