Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 105, a. 4

O onima koji pripadaju domaćem životu

Prigovor 1. Čini se da je stari zakon neprikladno objavio propise glede domaćih osoba. Sluga je naime ono što jest gospodarev, kako Filozof veli u I. Polit. No ono što je nečije, mora trajno biti njegovo. Dakle, neprikladno je zakon zapovjedio u Izl 21 da sluge sedme godine slobodni odlaze.

Prigovor 2. Nadalje, kao što je neka životinja, poput magarca ili vola, gospodarev posjed, tako također i sluga. No za životinje se nalaže u Pnz 22 da se vrate svojim gospodarima ako se nađu da lutaju. Neprikladno se dakle naređuje u Pnz 23: „Ne izručuj sluge gospodaru njegovu, koji k tebi pobjegne“.

Prigovor 3. Nadalje, božanski zakon mora više poticati na milosrđe negoli ljudski zakon. No prema ljudskim se zakonima teško kažnjavaju oni koji odveć strogo kinje sluge ili sluškinje. Najstrože pak zlostavljanje čini se ono iz kojega slijedi smrt. Neprikladno se dakle određuje u Izl 21 da onaj „tko udari slugu svoga ili sluškinju štapom, ako preživi jedan dan, neće podlijeći kazni, jer je novac njegov“.

Prigovor 4. Nadalje, drukčija je vlast gospodara nad slugom, a oca nad sinom, kako se veli u I. i III. Polit. No vlasti gospodara nad slugom pripada to da netko slugu ili sluškinju može prodati. Neprikladno je dakle zakon dopustio da netko proda svoju kćer za služavku ili ropkinju.

Prigovor 5. Nadalje, otac ima vlast nad svojim sinom. No onome pripada kažnjavati prijestupe tko ima vlast nad onim koji griješi. Neprikladno se dakle naređuje u Pnz 21 da otac dovede sina starješinama grada na kažnjavanje.

Prigovor 6. Nadalje, Gospodin je zabranio u Pnz 7 da se ne spajaju u brakove s tuđincima; i već sklopljeni da se raskinu, kako je bjelodano u 1 Ezr 10. Neprikladno im se dakle u Pnz 21 dopušta da zarobljene tuđinke mogu uzimati za žene.

Prigovor 7. Nadalje, Gospodin je pri uzimanju žena zapovjedio da se izbjegavaju neki stupnjevi krvnog srodstva i tazbine, kako je bjelodano u Lev 18. Neprikladno se dakle naređuje u Pnz 25 da, ako bi tko umro bez djece, ženu njegovu uzme brat njegov.

Prigovor 8. Nadalje, među mužem i ženom, kao što je najveća prisnost, tako mora biti najčvršća vjernost. No to ne može biti ako je ženidba razrješiva. Neprikladno je dakle Gospodin dopustio u Pnz 24 da netko može otpustiti ženu napisavši otpusni list, i da je također više ne može natrag uzeti.

Prigovor 9. Nadalje, kao što žena može prekršiti vjernost mužu, tako također i sluga gospodaru, i sin ocu. No za istraživanje nepravde sluge prema gospodaru ili sina prema ocu nije u zakonu ustanovljena nikakva žrtva. Suvišno se dakle čini ustanovljenje žrtve ljubomore za istraživanje preljuba žene u Br 5. Tako se dakle čini da su u zakonu neprikladno predani pravni propisi o domaćim osobama.

Naprotiv, veli se u Ps 18: „Sudovi su Gospodnji istiniti, sami u sebi opravdani“.

Odgovaram: zajedništvo domaćih osoba međusobno, kako Filozof veli u I. Polit., odvija se prema svagdanjim činima koji su usmjereni na potrebu života. Čovjekov se pak život čuva dvostruko. Na jedan način glede pojedinca, ukoliko naime isti čovjek po broju živi; i za takvo očuvanje života čovjeku pomažu vanjska dobra, iz kojih čovjek ima hranu i odjeću i druge takve životne potrebe; u čijem upravljanju čovjek treba sluge. Na drugi se način čovjekov život čuva prema vrsti po rađanju, za što čovjek treba ženu, da iz nje rodi sina. Tako su dakle u domaćoj zajednici tri sprege: naime gospodara prema sluzi, muža prema ženi, oca prema sinu. I glede svega toga stari je zakon predao prikladne propise. Glede slugu naime odredio je da se s njima umjereno postupa: kako glede poslova, da se naime ne kinje neumjerenim poslovima, stoga je u Pnz 5 Gospodin zapovjedio da na dan subotnji počine sluga i sluškinja tvoja kao i ti; tako opet glede dosuđivanja kazni, nametnuo je naime kaznu onima koji osakate sluge da ih otpuste slobodne, kako stoji u Izl 21. I slično je također odredio za sluškinju koju bi netko uzeo za ženu. Odredio je također posebno glede slugu koji su bili iz naroda da sedme godine izađu slobodni sa svime što su donijeli, čak i s odjećom, kako stoji u Izl 21. Naređuje se također povrh toga u Pnz 15 da mu se dade popudbina. Glede žena pak određuje se u zakonu što se tiče uzimanja žena. Da naime uzimaju žene svoga plemena, kako stoji u Br posl., a to zato da se ne pomiješaju baštine plemena. I da netko uzme za ženu ženu brata umrloga bez djece, kako stoji u Pnz 25, a to zato da onaj tko nije mogao imati nasljednike prema podrijetlu tijela barem ima po nekom posinjenju, i tako se ne izbriše posve spomen na pokojnika. Zabranio je također da se neke osobe uzimaju u brak: naime tuđinke, zbog opasnosti zavođenja; i bliske rođakinje, zbog naravnoga poštovanja koje im se duguje. Odredio je također kako treba postupati s već uzetim ženama. Da se naime ne ozloglašuju lakoumno, stoga se nalaže kazniti onoga tko lažno pripisuje zločin ženi, kako stoji u Pnz 22. I da također zbog mržnje prema ženi sin ne trpi štetu, kako stoji u Pnz 21. I također da zbog mržnje ne kinji ženu, nego radije, napisavši list, otpusti je, kako je bjelodano u Pnz 24. I da bi se također veća ljubav među supružnicima od početka sklopila, propisuje se: kada netko tek uzme ženu, neka mu se ništa od javnih dužnosti ne nameće, kako bi se slobodno mogao radovati sa svojom ženom. Glede sinova pak odredio je da im očevi pružaju stegu poučavajući ih u vjeri, stoga stoji u Izl 12: „Kada vam reknu sinovi vaši: Kakvo je to bogoštovlje? Reći ćete im: Žrtva je prijelaza Gospodnjega“. I da ih također poučavaju u običajima, stoga se veli u Pnz 21 da očevi moraju reći: „Naše opomene prezire čuti, odaje se prežderavanju i raspusnosti te gozbama“.

Odgovor na 1. prigovor: budući da je sinove Izraelove Gospodin oslobodio iz ropstva i time ih privezao božanskoj službi, nije Gospodin htio da zauvijek budu sluge. Stoga se veli u Lev 25: „Ako pritisnut siromaštvom proda sebe tebi brat tvoj, nećeš ga ugnjetavati ropskim služenjem, nego će biti kao najamnik i naseljenik. Moji su naime sluge i ja sam ih izveo iz zemlje egipatske; neka se ne prodaju u položaj robova“. I stoga, jer nisu bili robovi jednostavno, nego u nekom pogledu, nakon isteka vremena otpuštali su se slobodni.

Odgovor na 2. prigovor: ona se zapovijed razumije o sluzi kojega gospodar traži da ga ubije ili za neku službu grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: glede ozljeda nanesenih slugama, čini se da je zakon razmatrao je li sigurna ili nesigurna. Ako bi naime ozljeda bila sigurna, zakon je primijenio kaznu: za sakaćenje gubitak sluge, kojega se naređivalo darovati slobodi; za smrt pak kaznu za ubojstvo, kada bi sluga umro pod rukom gospodara koji ga bije. Ako pak ozljeda ne bi bila sigurna, nego bi imala neku vjerojatnost, zakon nije dosuđivao nikakvu kaznu glede vlastitoga sluge, primjerice kada udareni sluga ne bi odmah umro, nego nakon nekoliko dana. Bijaše naime nesigurno je li umro od udarca. Jer ako bi netko udario slobodna čovjeka tako ipak da ne umre odmah, nego hoda oslanjajući se na svoj štap, onaj tko je udario nije bio kriv za ubojstvo, čak i ako bi poslije umro. Bio je ipak dužan platiti troškove koje je udareni imao za liječnike. No to kod vlastitoga sluge nije imalo mjesta, jer što god je sluga imao, pa i sama osoba sluge, bijaše neki posjed gospodara. I stoga se kao razlog navodi zašto ne podliježe novčanoj kazni: jer je novac njegov.

Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno, nijedan Židov nije mogao posjedovati Židova kao jednostavno slugu; nego bijaše sluga u nekom pogledu, kao najamnik, do određenoga vremena. I na taj je način zakon dopuštao da zbog pritiska siromaštva netko proda sina ili kćer. I to također pokazuju riječi samoga zakona; veli naime: „Ako tko proda kćer svoju za služavku, neće izaći kako običavaju izlaziti ropkinje“. Na taj je način također netko mogao prodati ne samo sina, nego i samoga sebe, više kao najamnika negoli kao roba; prema onome iz Lev 25: „Ako pritisnut siromaštvom proda sebe tebi brat tvoj, nećeš ga ugnjetavati ropskim služenjem, nego će biti kao najamnik i naseljenik“.

Odgovor na 5. prigovor: kako Filozof veli u X. Ethic., očinska vlast ima samo moć opominjanja, a nema prisilnu snagu po kojoj se buntovni i tvrdokorni mogu obuzdati. I stoga je u tome slučaju zakon zapovijedao da tvrdokornoga sina kazne gradski knezovi.

Odgovor na 6. prigovor: Gospodin je zabranio uzimati tuđinke u brak zbog opasnosti zavođenja, da ih ne navedu na idolopoklonstvo. I posebno je to zabranio glede onih naroda koji su u susjedstvu živjeli, za koje je bilo vjerojatnije da će zadržati svoje obrede. Ako bi pak neka htjela napustiti štovanje idola i prijeći na štovanje zakona, mogla se uzeti u brak, kako je bjelodano o Ruti, koju je Boaz uzeo za ženu. Stoga je ona rekla svojoj svekrvi: „Tvoj narod moj je narod, tvoj Bog moj je Bog“, kako stoji u Rut 1. I stoga se zarobljenica nije drukčije dopuštala uzeti za ženu osim ako prije ne obrije kosu, obreže nokte, odloži haljinu u kojoj je zarobljena i oplakuje oca i majku, po čemu se označava trajno odbacivanje idolopoklonstva.

Odgovor na 7. prigovor: kako Krizostom veli nad Matejem: „Budući da je smrt bila neublaživo zlo kod Židova, koji su sve činili za sadašnji život, bilo je određeno da se pokojniku rodi sin od brata, što bijaše neko ublaženje smrti. Nije se pak drugome osim bratu ili bliskomu rođaku zapovijedalo uzeti ženu pokojnika zato što se ne bi tako vjerovalo“ (za onoga koji se imao roditi iz takva sjedinjenja) „da je sin onoga koji je preminuo; i opet stranac ne bi imao toliku potrebu podići kuću onoga koji je preminuo kao brat, kojemu je također po srodstvu bilo pravedno to učiniti“. Iz čega je bjelodano da je brat uzimajući ženu svoga brata vršio osobu preminuloga brata.

Odgovor na 8. prigovor: zakon je dopustio otpuštanje žene ne zato što bi to bilo jednostavno pravedno, nego zbog tvrdoće Židova; kako Gospodin veli u Mt 19. No o tome valja potpunije raspravljati kada se bude raspravljalo o ženidbi.

Odgovor na 9. prigovor: žene bračnu vjernost krše po preljubu: i lako, zbog naslade; i potajno, „jer oko preljubnika vreba sumrak“, kako se veli u Job 24. Nije pak sličan razlog za sina prema ocu ili sluge prema gospodaru, jer takva nevjernost ne proizlazi iz požude za nasladom, nego više iz zloće; niti se može tako sakriti kao nevjernost žene preljubnice.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.