Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 105, a. 3

O onima koji pripadaju tuđincima

Prigovor 1. Čini se da pravni propisi nisu prikladno predani glede tuđinaca. Kaže naime Petar u Dj 10: „Uistinu spoznah da Bog nije pristran; nego u svakom narodu tko se god njega boji i čini pravdu, mio mu je“. No oni koji su Bogu mili, ne smiju biti isključeni iz Crkve Božje. Neprikladno se dakle naređuje u Pnz 23 da „Amonac i Moabac, ni nakon desetoga naraštaja, neće ući u Crkvu Gospodnju dovijeka“; a nasuprot se pak tome ondje zapovijeda o nekim narodima: „Ne gadi se na Edomca, jer ti je brat; niti na Egipćanina, jer si bio pridošlica u zemlji njegovoj“.

Prigovor 2. Nadalje, ono što nije u našoj vlasti, ne zaslužuje nikakvu kaznu. No to da je čovjek uškopljenik ili rođen od bludnice, nije u njegovoj vlasti. Dakle, neprikladno se naređuje u Pnz 23 da „uškopljenik i rođen od bludnice ne uđe u Crkvu Gospodnju“.

Prigovor 3. Nadalje, stari je zakon milosrdno zapovjedio da se pridošlice ne ugnjetavaju; veli se naime u Izl 22: „Pridošlicu ne žalosti, niti ga ugnjetavaj, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj“; i u 23: „Strancu nemoj dodijavati, jer znate duše pridošlica, budući da ste i sami bili stranci u zemlji egipatskoj“. No ugnjetavanju nekoga pripada to da ga se tlači lihvama. Neprikladno je dakle zakon dopustio u Pnz 23 da tuđincima uzajmljuju novac na lihvu.

Prigovor 4. Nadalje, mnogo su nam bliži ljudi negoli stabla. No onome što nam je bliže moramo više iskazivati osjećaj i učinak ljubavi; prema onome iz Sir 13: „Svaka životinja ljubi sebi slično, tako i svaki čovjek sebi bližnjega“. Neprikladno je dakle Gospodin u Pnz 20 zapovjedio da iz osvojenih neprijateljskih gradova sve pobiju, a da ipak plodonosna stabla ne posjeku.

Prigovor 5. Nadalje, opće dobro prema kreposti svatko mora pretpostaviti privatnomu dobru. No u ratu koji se poduzima protiv neprijateljâ traži se opće dobro. Neprikladno se dakle naređuje u Pnz 20 da se pred samu bitku neki otpuste kući, primjerice onaj tko je sagradio novu kuću, tko je zasadio vinograd ili tko je zaručio ženu.

Prigovor 6. Nadalje, iz krivnje nitko ne smije steći probitak. No to što je čovjek plašljiv i strašljiva srca, krivnja je, jer se protivi kreposti hrabrosti. Neprikladno su se dakle od ratnoga napora izuzimali plašljivi i oni koji imaju strašljivo srce.

Naprotiv, božanska Mudrost veli u Izr 8: „Ispravne su sve riječi moje, nema u njima ništa opako ni izopačeno“.

Odgovaram: sa strancima općenje ljudi može biti dvostruko: na jedan način mirno; na drugi način neprijateljsko. I glede uređivanja obaju načina zakon je sadržavao prikladne propise. Trostruko se naime pružala Židovima prilika da sa strancima mirno opće. Ponajprije kada su stranci prolazili kroz njihovu zemlju kao putnici. Na drugi način kada su dolazili u njihovu zemlju da se nastane kao pridošlice. I glede jednoga i drugoga zakon je iznio propise milosrđa, jer se u Izl 22 veli: „Pridošlicu ne žalosti“; i u 23 se veli: „Strancu nemoj dodijavati“. Treće pak kada su neki stranci htjeli posve biti primljeni u njihovo zajedništvo i obred. I u tome se pazio neki red. Nisu se naime odmah primali kao građani, kao što je i kod nekih pogana bilo određeno da se građanima ne smatraju osim oni koji potječu od djeda ili pradjeda građana, kako Filozof veli u III. Polit. A to stoga što bi se, kada bi se pridošli stranci odmah primili za raspravljanje onoga što je narodno, mogle dogoditi mnoge opasnosti; dok bi stranci, nemajući još utvrđenu ljubav prema javnom dobru, nešto protiv naroda poduzeli. I stoga je zakon odredio da se od nekih naroda koji imaju neko srodstvo sa Židovima, naime od Egipćana, kod kojih su bili rođeni i odgojeni, i od Edomaca, sinova Ezava brata Jakovljeva, u trećem naraštaju prime u zajedništvo naroda; a neki pak, jer su se neprijateljski prema njima držali, kao Amonci i Moabci, nikada ne pripuste u zajedništvo naroda; Amalečani pak, koji su im se najviše protivili i s njima nisu imali nikakvo zajedništvo srodstva, smatrali su se vječnim neprijateljima; veli se naime u Izl 17: „Rat će Božji biti protiv Amaleka iz naraštaja u naraštaj“. Slično također glede neprijateljskoga općenja s tuđincima, zakon je predao prikladne propise. Najprije je naime odredio da se rat pravedno započne; nalaže se naime u Pnz 20 da, kada bi pristupili k osvajanju grada, ponude mu najprije mir. Drugo, odredio je da započeti rat hrabro vode, imajući pouzdanje u Boga. I radi boljega obdržavanja toga odredio je da pred samu bitku svećenik njih ohrabri, obećavajući Božju pomoć. Treće, zapovjedio je da se zapreke bitke uklone, otpuštajući kući neke koji bi mogli pružiti zapreke. Četvrto, odredio je da se pobjedom umjereno služe, štedeći žene i djecu, te također ne sijekući plodonosna stabla onoga kraja.

Odgovor na 1. prigovor: ljude nijednoga naroda zakon nije isključio od štovanja Boga i od onoga što pripada spasenju duše; veli se naime u Izl 12: „Ako tko od stranaca bude htio prijeći u vaše naselje i slaviti Pashu Gospodnju, neka se najprije obreže sve njegovo muško i tada će je po propisu slaviti, i bit će zajedno kao domorodac zemlje“. Ali u vremenitim stvarima, što se tiče onoga što je pripadalo zajednici naroda, nije se odmah svatko pripuštao, po gore navedenom razlogu; nego neki u trećem naraštaju, naime Egipćani i Edomci; a drugi su se pak trajno isključivali, radi osude prošle krivnje, kao Moabci i Amonci i Amalečani. Kao što se naime jedan čovjek kažnjava zbog grijeha koji je počinio, da bi se drugi gledajući bojali i prestali griješiti, tako se također zbog nekoga grijeha može kazniti narod ili grad, da bi se drugi od slična grijeha uzdržavali. Mogao se ipak po oprostu netko pripustiti u zajednicu naroda zbog nekoga čina kreposti, kao što se u Jdt 14 veli da je Ahior, vođa sinova Amonovih, „pridružen narodu Izraelovu i sve potomstvo roda njegova“. I slično Ruta Moabka, koja bijaše kreposna žena. Premda se može reći da se ona zabrana protezala na muškarce, a ne na žene, kojima ne priliči jednostavno biti građanima.

Odgovor na 2. prigovor: kako Filozof veli u III. Polit., na dva se načina za nekoga kaže da je građanin: na jedan način jednostavno, a na drugi način u nekom pogledu. Jednostavno je naime građanin onaj tko može vršiti ono što pripada građanima, primjerice davati savjet ili sud u narodu. U nekom se pak pogledu građaninom može nazvati tko god u gradu prebiva, pa i neznatne osobe, djeca i starci, koji nisu prikladni za to da imaju vlast u onome što pripada zajedničkomu. Stoga su se dakle nezakonito rođeni, zbog neznatnosti podrijetla, isključivali iz Crkve, to jest iz zajednice naroda, sve do desetoga naraštaja. I slično uškopljenici, kojima nije mogla priličiti čast koja se dugovala očevima, a ponajviše u židovskom narodu u kojemu se Božje štovanje čuvalo po tjelesnom rađanju; jer su se i kod pogana oni koji su rodili mnoge sinove obdarivali nekom osobitom čašću, kako Filozof veli u II. Polit. Ipak, glede onoga što pripada Božjoj milosti, uškopljenici se nisu odvajali od drugih, kao ni pridošlice, kako je rečeno; veli se naime u Iz 56: „Neka ne govori sin pridošlice koji prianja uz Gospodina, govoreći: Odvajanjem će me odvojiti Gospodin od naroda svoga. I neka ne govori uškopljenik: Evo ja sam suho drvo“.

Odgovor na 3. prigovor: primati lihve od tuđinaca nije bilo prema nakani zakona, nego iz nekoga dopuštenja, zbog sklonosti Židova lakomosti; i da bi se mirnije držali prema strancima od kojih su stjecali dobitak.

Odgovor na 4. prigovor: glede neprijateljskih gradova primjenjivalo se neko razlikovanje. Neki su naime bili udaljeni, a ne od broja onih gradova koji su im bili obećani; i u takvim su se osvojenim gradovima ubijali muškarci koji su se borili protiv naroda Božjega, a ženama i djeci se opraštalo. No u obližnjim gradovima koji su im bili obećani, naređivalo se sve pobiti, zbog njihovih prijašnjih opačina, za čije je kažnjavanje Gospodin poslao narod Izraela kao izvršitelja božanske pravednosti; veli se naime u Pnz 9: „Jer su oni postupali bezbožno, kada si ti ulazio zatrti su“. Plodonosna su se pak stabla naređivala sačuvati zbog koristi samoga naroda pod čiju je vlast grad i njegovo područje imalo doći.

Odgovor na 5. prigovor: novi graditelj kuće, saditelj vinograda ili zaručnik žene izuzimao se od bitke zbog dvoga. Najprije zato što ono što čovjek iznova posjeduje ili je odmah spreman posjedovati, obično više ljubi, te dosljedno tome strahuje od gubitka toga. Stoga je bilo vjerojatno da bi se iz takve ljubavi više bojali smrti, i tako bili manje hrabri za borbu. Drugo zato što, kako Filozof veli u II. Physic., „nesrećom se čini kada se netko približi posjedovanju nekoga dobra, ako poslije bude spriječen u tome“. I stoga, da se preostali rođaci ne bi više ražalostili zbog smrti takvih koji nisu uživali dobra njima pripravljena, te također da se narod, razmatrajući to, ne bi zgrozio, takvi su ljudi uklonjeni od opasnosti smrti izuzimanjem iz bitke.

Odgovor na 6. prigovor: plašljivi su se otpuštali kući ne zato da bi oni iz toga izvukli probitak, nego da narod iz njihove prisutnosti ne bi pretrpio štetu, dok bi se njihovim strahom i bijegom i drugi potaknuli na strahovanje i bježanje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.