I-II, q. 105, a. 2
O onima koji pripadaju međusobnom suživotu ljudi
Prigovor 1. Čini se da su neprikladno predane pravne zapovijedi što se tiče zajedničkoga života puka. Ljudi, naime, ne mogu mirno živjeti međusobno ako jedan uzima ono što je drugoga. No čini se da je to uvedeno u zakonu, kaže se naime u Pnz 23: „ušavši u vinograd svoga bližnjega, jedi grožđa koliko ti se svidi“. Dakle, stari zakon nije prikladno skrbio za mir ljudi.
Prigovor 2. Nadalje, ponajviše se zbog toga mnoga građanstva i kraljevstva zatiru što posjedi prelaze na žene, kako Filozof kaže u II. Polit. No to je uvedeno u starome zakonu, kaže se naime u Br 27: „kad čovjek umre bez sina, na njegovu će kćer prijeći baština“. Dakle, zakon nije prikladno skrbio za boljitak naroda.
Prigovor 3. Nadalje, ljudsko se društvo ponajviše čuva time što ljudi kupujući i prodajući međusobno razmjenjuju stvari koje trebaju, kako se kaže u I. Polit. No stari je zakon oduzeo snagu prodaje, zapovjedio je naime da se prodani posjed vrati prodavatelju u pedesetoj godini jubileja, kako je očito u Lev 25. Neprikladno je dakle zakon poučio taj narod glede toga.
Prigovor 4. Nadalje, ljudskim potrebama ponajviše koristi da ljudi budu spremni dati zajam. Ta se spremnost uistinu oduzima time što dužnici ne vraćaju primljeno, odatle se kaže u Sir 29: „mnogi nisu dali zajam ne zbog zloće, nego su se bojali biti besplatno prevareni“. No to je uveo zakon. Prvo uistinu jer je zapovjedio u Pnz 15: „kome duguje prijatelj ili bližnji i brat njegov, neće moći tražiti, jer je godina oprostna Gospodnja“; i u Izl 22 kaže se da ako u prisutnosti gospodara posuđena životinja ugine, nije je dužan naknaditi. Drugo, jer mu se oduzima sigurnost koja se ima po zalogu, kaže se naime u Pnz 24: „kad budeš tražio od svoga bližnjega neku stvar koju ti duguje, nećeš ući u njegovu kuću da uzmeš zalog“; i opet: „neće kod tebe prenoćiti zalog, nego ćeš mu ga odmah vratiti“. Dakle, u zakonu je nedostatno određeno o zajmovima.
Prigovor 5. Nadalje, zbog prijevare pologa prijeti najveća opasnost, i stoga treba primijeniti najveći oprez, odatle se također kaže u 2 Mak 3 da su „svećenici zazivali s neba onoga koji je o polozima postavio zakon, da onima koji su ih položili sačuva netaknutima“. No u zapovijedima staroga zakona primjenjuje se mali oprez oko pologa, kaže se naime u Izl 22 da se pri gubitku pologa stoji pri prisezi onoga kod koga je bio polog. Dakle, odredba zakona oko toga nije bila prikladna.
Prigovor 6. Nadalje, kao što neki najamnik iznajmljuje svoje radove, tako također neki iznajmljuju kuću, ili što god drugo takve vrste. No nije nužno da najmoprimac odmah isplati cijenu unajmljene kuće. Dakle, bilo je također pretvrdo ono što se zapovijeda u Lev 19: „neće prenoćiti rad tvojega najamnika kod tebe do jutra“.
Prigovor 7. Nadalje, budući da često prijeti potreba suđenja, pristup sucu treba biti lagan. Neprikladno je dakle zakon odredio, u Pnz 17, da idu na jedno mjesto tražiti sud o svojim dvojbama.
Prigovor 8. Nadalje, moguće je ne samo dvojici, nego i trojici ili većem broju složiti se u laganju. Neprikladno se dakle kaže u Pnz 19: „u ustima dvojice ili trojice svjedoka stajat će svaka riječ“.
Prigovor 9. Nadalje, kazna se treba odmjeriti prema veličini krivnje, odatle se također kaže u Pnz 25: „prema mjeri grijeha bit će i mjera udaraca“. No nekim jednakim krivnjama zakon je odredio nejednake kazne, kaže se naime u Izl 22 da kradljivac treba vratiti pet goveda za jedno govedo, a četiri ovce za jednu ovcu. Neki se također ne mnogo teški grijesi kažnjavaju teškom kaznom, kao što je u Br 15 kamenovan onaj koji je sabirao drva u subotu. Obijesnom se sinu također zbog malih prijestupa, jer se naime odavao prejedanju i gozbama, nalaže da bude kamenovan, Pnz 21. Dakle, u zakonu su neprikladno ustanovljene kazne.
Prigovor 10. Nadalje, kako Augustin kaže, u XXI. De civitate Dei, „Tulije piše da u zakonima postoji osam vrsta kazni: šteta, okovi, udarci, talion, sramota, progonstvo, smrt, ropstvo“. Od kojih su neke u zakonu određene. Šteta uistinu, kao kad se kradljivac osuđivao na peterostruko ili četverostruko. Okovi pak, kao što se u Br 15 nalaže za nekoga da se zatvori u zatvor. Udarci pak, kao u Pnz 25: „ako onoga koji je sagriješio vide dostojnim udaraca, oborit će ga i dati pred sobom izbatinati“. Sramotu je također nanosio onome koji nije htio uzeti ženu svoga umrloga brata, koja mu je skidala obuću i pljuvala mu u lice. Smrt je također nanosio, kako je očito u Lev 20: „tko prokune oca svoga ili majku, smrću neka umre“. Kaznu je taliona zakon također uveo, govoreći u Izl 21: „oko za oko, zub za zub“. Neprikladnim se dakle čini što druge dvije kazne, naime progonstvo i ropstvo, stari zakon nije dosuđivao.
Prigovor 11. Nadalje, kazna se duguje samo krivnji. No nerazumne životinje ne mogu imati krivnju. Dakle, njima se neprikladno dosuđuje kazna, u Izl 21: „vol će se kamenjem zasuti koji ubije čovjeka ili ženu“. I u Lev 20 kaže se: „žena koja legne pod bilo koje živinče, neka se pogubi zajedno s njim“. Tako se dakle čini da je neprikladno uređeno u starome zakonu ono što pripada zajedničkom životu ljudi međusobno.
Prigovor 12. Nadalje, Gospodin je zapovjedio u Izl 21 da se ubojstvo kažnjava smrću čovjeka. No smrt nerazumne životinje smatra se mnogo manjom nego ubojstvo čovjeka. Dakle, ne može se dostatno nadoknaditi kazna ubojstva po ubojstvu nerazumne životinje. Neprikladno se dakle nalaže u Pnz 21 da „kad se nađe truplo ubijena čovjeka, a ne bude se znao krivac ubojstva, starješine najbližega grada neka uzmu junicu iz krda koja nije vukla jarma niti zemlju parala lemešom, i dovest će je u divlju i kamenitu dolinu koja nikada nije orana niti je primila sjemena, i ondje će junici presjeći vrat“.
Naprotiv, kao posebno dobročinstvo spominje se u Ps 147: „nije tako učinio nijednom narodu, i sudove svoje nije im očitovao“.
Odgovaram: kako Augustin u II. De civitate Dei navodi izreku Tulija, „narod je skup mnoštva povezan pristankom uz pravo i zajedništvom koristi“. Odatle naravi naroda pripada da se međusobno općenje ljudi uređuje pravednim zapovijedima zakona. Dvostruko je pak međusobno općenje ljudi: jedno uistinu koje biva vlašću vladara; drugo pak biva vlastitom voljom privatnih osoba. I jer se voljom svakoga pojedinog može raspolagati onim što je podvrgnuto njegovoj vlasti, stoga vlašću vladara, kojima su ljudi podložni, treba da se vrše sudovi među ljudima i nanose kazne zlotvorima. Vlasti pak privatnih osoba podvrgnute su posjedovane stvari, i stoga vlastitom voljom u njima mogu međusobno općiti, na primjer kupujući, prodajući, darujući i na druge takve načine. Glede obaju pak općenja zakon je dostatno odredio. Postavio je naime suce, kako je očito u Pnz 16: „suce i upravitelje postavit ćeš na svim svojim vratima da sude narodu pravednim sudom“. Ustanovio je također pravedan red suđenja, kako se kaže u Pnz 1: „što je pravedno sudite, bio on građanin ili tuđinac, neće biti razlike među osobama“. Oduzeo je također povod nepravedna suđenja, zabranjujući sucima primanje darova; kako je očito u Izl 23 i Pnz 16. Ustanovio je također broj od dva ili tri svjedoka; kako je očito u Pnz 17 i 19. Ustanovio je također određene kazne za različite prijestupe, kako će se poslije reći. No glede posjedovanih stvari najbolje je, kako Filozof kaže u II. Polit., da posjedi budu podijeljeni, a uporaba dijelom zajednička, dijelom pak da se priopćuje voljom posjednika. I to je troje bilo određeno u zakonu. Prvo naime, sami su posjedi bili podijeljeni na pojedince, kaže se naime u Br 33: „ja sam vam dao zemlju u posjed, koju ćete ždrijebom podijeliti među sobom“. I jer se zbog nepravilnosti posjeda mnoga građanstva zatiru, kako Filozof kaže u II. Polit.; stoga je glede uređivanja posjeda zakon primijenio trostruki lijek. Jedan uistinu da se prema broju ljudi jednako podijele, odatle se kaže u Br 33: „većemu ćete dati širi, a manjemu uži“. Drugi je lijek da se posjedi ne otuđuju zauvijek, nego da se u određeno vrijeme vrate svojim posjednicima, kako se ne bi pobrkali ždrijebovi posjeda. Treći je lijek radi uklanjanja takve pomutnje da najbliži nasljeđuju umiruće: u prvome uistinu stupnju sin; u drugome pak kći; u trećemu braća; u četvrtome stričevi; u petome koji god rođaci. I radi očuvanja razlikovanja ždrijebova, zakon je nadalje odredio da se žene koje su nasljednice udaju za ljude svojega plemena, kako se nalazi u Br 36. Drugo pak, zakon je odredio da što se tiče nekih stvari uporaba bude zajednička. I prvo, što se tiče skrbi, zapovjeđeno je naime u Pnz 22: „nećeš vidjeti vola i ovcu brata svoga kako lutaju i proći, nego ćeš ih vratiti bratu svome“; i slično o drugome. Drugo, što se tiče ploda. Dopuštalo se naime zajednički što se tiče svih da onaj koji uđe u prijateljev vinograd može zakonito jesti, samo da ne iznosi van. Što se tiče siromaha pak posebno, da im se ostavljaju zaboravljeni snopovi te preostali plodovi i grozdovi, kako se nalazi u Lev 19 i Pnz 24. I također se dijelilo ono što je raslo u sedmoj godini; kako se nalazi u Izl 23 i Lev 25. Treće pak, zakon je odredio općenje koje čine oni koji su gospodari stvari. Jedno posve besplatno, odatle se kaže u Pnz 14: „treće godine odvojit ćeš drugu desetinu, i doći će levit i došljak i siroče i udovica, i jest će i nasitit će se“. Drugo pak s naknadom koristi, kao po prodaji i kupnji, te najmu i zakupu, i po zajmu, i opet po pologu, o čemu se svemu nalaze određene naredbe u zakonu. Odatle je očito da je stari zakon dostatno uredio zajednički život onoga naroda.
Odgovor na 1. prigovor: kako apostol kaže, u Rim 13: „tko ljubi bližnjega, ispunio je zakon“, jer se naime čini da se sve zapovijedi zakona, poglavito usmjerene k bližnjemu, usmjeruju k tome cilju: da ljudi ljube jedni druge. Iz ljubavi pak proizlazi da ljudi međusobno dijele svoja dobra, jer kako se kaže u 1 Iv 3: „tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori srce svoje od njega, kako ljubav Božja ostaje u njemu?“ I stoga je zakon namjeravao priviknuti ljude da lako jedni drugima dijele svoja dobra, kao što i apostol, u 1 Tim 6, bogatima nalaže da rado dijele i priopćuju. Nije pak spreman na dijeljenje onaj tko ne podnosi da bližnji uzme nešto malo od njegova, bez velike njegove štete. I stoga je zakon odredio da onome koji ulazi u bližnoga vinograd bude dopušteno ondje jesti grozdove, ali ne iznositi van, kako se iz toga ne bi dao povod nanošenju teške štete, zbog čega bi se mir narušio. Koji se među odgojenima ne narušava uzimanjem malih stvari, nego se štoviše prijateljstvo učvršćuje i ljudi se privikavaju na lako dijeljenje.
Odgovor na 2. prigovor: zakon nije odredio da žene nasljeđuju očinska dobra osim u nedostatku muških sinova. Tada je pak bilo nužno da se nasljedstvo prepusti ženama na utjehu ocu, kojemu bi bilo teško da njegova baština posve prijeđe na tuđince. Primijenio je ipak oko toga zakon dužan oprez, zapovijedajući da se žene koje nasljeđuju očinsku baštinu udaju za ljude svojega plemena, radi toga da se ždrijebovi plemena ne pobrkaju, kako se nalazi u posljednjem poglavlju Knjige Brojeva.
Odgovor na 3. prigovor: kako Filozof kaže u II. Polit., uređivanje posjeda mnogo pridonosi očuvanju građanstva ili naroda. Odatle je, kako sam kaže, kod nekih poganskih građanstava bilo određeno „da nitko ne može prodati posjed osim zbog očite štete“. Ako se naime posjedi posvuda prodaju, može se dogoditi da svi posjedi prijeđu na malobrojne, i tako će biti nužno da se građanstvo ili pokrajina isprazni od stanovnika. I stoga je stari zakon, radi otklanjanja takve opasnosti, tako uredio da se i potrebama ljudi pritekne u pomoć, dopuštajući prodaju posjeda do određenoga vremena; a ipak je otklonio opasnost, zapovijedajući da se u određeno vrijeme prodani posjed vrati prodavatelju. I to je ustanovio kako se ždrijebovi ne bi pomiješali, nego da uvijek ostane isto određeno razlikovanje u plemenima. Budući pak da gradske kuće nisu bile ždrijebom razdijeljene, stoga je dopustio da se mogu zauvijek prodati, kao i pokretna dobra. Nije naime bio određen broj gradskih kuća kao što je bila određena mjera posjeda, kojoj se nije dodavalo; no broju gradskih kuća moglo se nešto dodati. Kuće pak koje nisu bile u gradu, nego u selu koje nema zidine, nisu se mogle zauvijek prodati, jer se takve kuće ne grade osim radi obrađivanja i radi čuvanja posjeda; i stoga je zakon prikladno odredio isto pravo oko obojega.
Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno, namjera je zakona bila priviknuti ljude svojim zapovijedima na to da jedni drugima lako u potrebama priteknu u pomoć, jer je to ponajviše poticaj prijateljstva. I tu spremnost pomaganja nije samo postavio u onome što se besplatno i posvema daruje, nego i u onome što se daje na zajam, jer je takvo pomaganje češće i mnogima nužnije. Tu pak spremnost pomaganja višestruko je ustanovio. Prvo uistinu da se pokažu spremnima dati zajam, i da se od toga ne odvraćaju približavanjem oprostne godine, kako se nalazi u Pnz 15. Drugo, da onoga kome daju zajam ne opterećuju kamatama ili uzimanjem nekih zaloga posve nužnih za život, a ako su uzeti, da se odmah vrate. Kaže se naime u Pnz 23: „nećeš davati na kamate bratu svome uz lihvu“; i u 24: „nećeš uzeti umjesto zaloga donji i gornji žrvanj, jer ti je založio svoj život“; a u Izl 22 kaže se: „ako uzmeš od svoga bližnjega u zalog odjeću, prije zalaska sunca vrati mu je“. Treće, da ne utjeruju nasrtljivo. Odatle se kaže u Izl 22: „ako posudiš novac mome siromašnom narodu koji boravi s tobom, nećeš ga pritiskati kao utjerivač“. I poradi toga se također nalaže u Pnz 24: „kad budeš tražio od bližnjega svoga neku stvar koju ti duguje, nećeš ući u njegovu kuću da uzmeš zalog; nego ćeš stajati vani, i on će ti iznijeti što bude imao“, kako zato što je kuća najsigurnije sklonište svakoga pojedinca, odatle je čovjeku mučno da ga se u njegovoj kući napada; tako također zato što se vjerovniku ne dopušta da uzme zalog koji hoće, nego radije dužniku da dade ono što manje treba. Četvrto, ustanovio je da se u sedmoj godini dugovi posve otpuste. Bilo je naime vjerojatno da će oni koji mogu zgodno vratiti, vratiti prije sedme godine i ne prevariti onoga koji besplatno pozajmljuje. Ako pak budu posve nemoćni, iz istoga im se razloga dug trebao otpustiti iz ljubavi iz kojega im se također nanovo trebao dati zbog oskudice. Glede posuđenih pak životinja ovaj je zakon odredio da se zbog nemara onoga kome su posuđene, ako u njegovoj odsutnosti uginu ili oslabe, prisili vratiti ih. Ako pak u njegovoj prisutnosti i dok ih brižno čuva uginu ili oslabe, nije se prisiljavao nadoknaditi, a ponajviše ako su bile unajmljene za plaću, jer su tako mogle uginuti i oslabjeti i kod onoga koji pozajmljuje; i tako, kad bi postigao očuvanje životinje, već bi imao neki dobitak od zajma, i zajam ne bi bio besplatan. I ponajviše se to imalo opsluživati kada su životinje bile unajmljene za plaću, jer je tada imao određenu cijenu za uporabu životinja; stoga se ništa nije smjelo uvećati naknadom životinja, osim zbog nemara onoga koji čuva. Ako pak nisu bile unajmljene za plaću, moglo je imati neku pravičnost da barem vrati toliko za koliko se uporaba uginule ili oslabjele životinje mogla unajmiti.
Odgovor na 5. prigovor: ova je razlika između zajma i pologa: što se zajam predaje na korist onoga kome se predaje; no polog se predaje na korist onoga koji polaže. I stoga se u nekim slučajevima netko više obvezivao na vraćanje zajma nego na vraćanje pologa. Polog se naime mogao izgubiti dvostruko. Na jedan način iz neizbježna razloga, ili naravnoga, na primjer ako bi položena životinja uginula ili oslabjela; ili izvanjskoga, na primjer ako bi je zarobili neprijatelji ili ako bi je pojela zvijer; u kojem je slučaju ipak bio dužan donijeti gospodaru životinje ono što je od ubijene životinje preostalo. U ostalim pak navedenim slučajevima nije bio dužan ništa vratiti, nego je samo, radi otklanjanja sumnje na prijevaru, bio dužan položiti prisegu. Na drugi se način mogao izgubiti iz izbježna razloga, na primjer krađom. I tada je, zbog nemara čuvara, bio dužan vratiti. No, kako je rečeno, onaj koji je na zajam uzimao životinju, bio je dužan vratiti i ako bi oslabjela ili uginula u njegovoj odsutnosti. Za manji je naime nemar odgovarao nego čuvar pologa, koji nije odgovarao osim za krađu.
Odgovor na 6. prigovor: najamnici koji iznajmljuju svoje radove siromasi su, koji od svojih trudova traže svagdanju hranu, i stoga je zakon providno odredio da im se odmah isplati plaća kako im hrana ne bi uzmanjkala. No oni koji iznajmljuju druge stvari običavaju biti bogati, i ne trebaju tako cijenu najma za svoju svagdanju hranu. I stoga nije isti razlog u obama slučajevima.
Odgovor na 7. prigovor: suci se radi toga među ljudima postavljaju da odrede ono što među ljudima može biti dvojbeno oko pravednosti. Dvostruko pak nešto može biti dvojbeno. Na jedan način kod jednostavnih. I radi otklanjanja te dvojbe nalaže se u Pnz 16 da se „postave suci i upravitelji po pojedinim plemenima da sude narodu pravednim sudom“. Na drugi se način događa da je nešto dvojbeno i kod vještih. I stoga je radi otklanjanja te dvojbe zakon odredio da svi pribjegnu glavnom mjestu koje je Bog izabrao, u kojem bi bio i veliki svećenik, koji bi rješavao dvojbe oko obreda božanskoga štovanja; i vrhovni sudac naroda, koji bi rješavao ono što pripada sudovima ljudi, kao što se i sada po prizivu ili po savjetovanju parnice od nižih sudaca prenose višima. Odatle se kaže u Pnz 17: „ako primijetiš da je sud kod tebe težak i dvojben, i vidiš da se riječi sudaca unutar tvojih vrata razilaze; uziđi na mjesto koje izabere Gospodin, i doći ćeš k svećenicima levitskoga roda i k sucu koji bude u ono vrijeme“. Takvi pak dvojbeni sudovi nisu često nastajali. Odatle se time narod nije opterećivao.
Odgovor na 8. prigovor: u ljudskim se poslovima ne može imati dokazni i nepogrješivi dokaz, nego dostaje neka vjerojatnost nagađanja prema kojoj govornik uvjerava. I stoga, premda je moguće da se dva ili tri svjedoka slože u laži, ipak nije lako niti vjerojatno da će se složiti; i stoga se njihovo svjedočanstvo prihvaća kao istinito; i ponajviše ako se u svojem svjedočanstvu ne kolebaju ili inače nisu bili sumnjivi. I radi toga također da svjedoci ne bi olako skrenuli od istine, zakon je ustanovio da se svjedoci najbrižljivije ispitaju i da se teško kazne oni koji se nađu lažljivcima, kako se nalazi u Pnz 19. Bio je ipak neki razlog određivanja takva broja: radi označivanja nepogrješive istine božanskih osoba, koje se katkada broje dvije, jer je Duh Sveti sveza dvojice, katkada se izriču tri; kako Augustin kaže, na ono iz Iv 8: „u vašem zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito“.
Odgovor na 9. prigovor: ne samo zbog težine krivnje, nego i zbog drugih uzroka izriče se teška kazna. Prvo uistinu zbog veličine grijeha, jer se većemu grijehu, uz ostalo jednako, duguje teža kazna. Drugo, zbog navike grijeha, jer se od uobičajenih grijeha ljudi ne odvraćaju lako osim po teškim kaznama. Treće, zbog velike požude ili naslade u grijehu, jer se od njih ljudi ne odvraćaju lako osim po teškim kaznama. Četvrto, zbog lakoće počinjenja grijeha i skrivanja u njemu; takvi se naime grijesi, kada se očituju, trebaju više kazniti, na zastrašivanje drugih. Oko same se također veličine grijeha ima paziti na četverostruki stupanj, čak i oko jednoga te istoga čina. Od kojih je prvi kada tko nehotice počini grijeh. Tada se naime, ako je posve nehotičan, posve ispričava od kazne; kaže se naime u Pnz 22 da djevojka koja je napadnuta u polju „nije kriva za smrt, jer je vikala, i nije bilo nikoga tko bi je izbavio“. Ako pak na neki način bude hotimičan, no ipak sagriješi iz slabosti, na primjer kad tko sagriješi iz strasti, umanjuje se grijeh, i kazna se, prema istini suda, treba umanjiti; osim možda ako se, zbog zajedničke koristi, kazna pooštri radi odvraćanja ljudi od takvih grijeha, kako je rečeno. Drugi je stupanj kada tko sagriješi iz neznanja. I tada se na neki način smatrao krivim, zbog nemara u učenju; no ipak ga suci nisu kažnjavali, nego je svoj grijeh okajavao žrtvama. Odatle se kaže u Lev 4: „duša koja sagriješi iz neznanja“, i tako dalje. No to treba razumjeti o neznanju činjenice, a ne o neznanju božanske zapovijedi, koju su svi bili dužni znati. Treći je stupanj kada je tko griješio iz oholosti, to jest iz svjesna izbora ili iz svjesne zloće. I tada se kažnjavao prema veličini prijestupa. Četvrti je pak stupanj kada je griješio iz obijesti i tvrdokornosti. I tada ga je, kao buntovnika i razaratelja zakonske odredbe, trebalo posve pogubiti. Prema tome, treba reći da se u kazni krađe prema zakonu razmatralo ono što se često moglo dogoditi. I stoga za krađu drugih stvari, koje se lako mogu čuvati od kradljivaca, kradljivac nije vraćao osim dvostruko. Ovce se pak ne mogu lako čuvati od krađe, jer pasu na poljima, i stoga se češće događalo da se ovce kradu. Odatle je zakon pridao veću kaznu: naime da se vrate četiri ovce za jednu ovcu. Još se pak teže čuvaju goveda, jer se drže na poljima i ne pasu tako u stadima kao ovce. I stoga je ovdje pridao još veću kaznu: naime da se vrati pet goveda za jedno govedo. I to kažem osim ako je možda ista životinja nađena živa kod njega, jer je tada vraćao samo dvostruko, kao i u ostalim krađama; mogla se naime imati pretpostavka da je mislio vratiti, čim ju je sačuvao živu. Ili se može reći, prema Glosi, da „govedo ima pet koristi: jer se žrtvuje, ore, hrani mesom, daje mlijeko, i koža također služi za različite uporabe“, i stoga se za jedno govedo vraćalo pet goveda. Ovca pak ima četiri koristi: jer se žrtvuje, hrani, daje mlijeko i pribavlja vunu. Prkosni pak sin nije se pogubljivao zato što je jeo i pio, nego zbog prkosa i pobune, što se uvijek kažnjavalo smrću, kako je rečeno. Onaj pak koji je sabirao drva u subotu kamenovan je kao kršitelj zakona koji je zapovijedao da se subota opslužuje u spomen vjere o novosti svijeta, kako je gore rečeno. Odatle je pogubljen kao nevjernik.
Odgovor na 10. prigovor: stari je zakon kaznu smrti dosuđivao u težim zločinima, naime u onima koji se griješe protiv Boga, i u ubojstvu, i u krađi ljudi, i u nepoštovanju roditelja, i u preljubu, i u rodoskvrnućima. U krađi pak drugih stvari primijenio je kaznu štete. U udarcima pak i sakaćenjima uveo je kaznu taliona; i slično u grijehu lažnoga svjedočenja. U drugim pak manjim krivnjama uveo je kaznu bičevanja ili sramote. Kaznu pak ropstva uveo je u dva slučaja. U jednome uistinu kada, u sedmoj oprostnoj godini, onaj koji je bio rob nije htio iskoristiti povlasticu zakona da izađe slobodan. Odatle mu se za kaznu dosuđivalo da zauvijek ostane rob. Drugo, dosuđivala se kradljivcu kada nije imao čime vratiti, kako se nalazi u Izl 22. Kaznu pak progonstva općenito zakon nije odredio. Zato što se samo u tom narodu Bog štovao, dok su svi drugi narodi bili pokvareni idolopoklonstvom; odatle kad bi tko od toga naroda bio općenito isključen, dao bi mu se povod za idolopoklonstvo. I stoga se u 1 Sam 26 kaže da je David rekao Šaulu: „prokleti su koji me danas istjeraše da ne prebivam u baštini Gospodnjoj, govoreći: idi, služi tuđim bogovima“. Postojalo je ipak neko posebno progonstvo. Kaže se naime u Pnz 19 da je onaj „tko nehotice ubije svoga bližnjega i za koga se dokaže da nije gajio nikakvu mržnju protiv njega“ bježao u jedan od gradova utočišta i ondje ostajao do smrti velikoga svećenika. Tada mu je naime bilo dopušteno vratiti se u svoju kuću, jer su se u općem gubitku naroda običavali stišati pojedinačni gnjevovi, i tako rođaci umrloga nisu bili tako skloni njegovu ubojstvu.
Odgovor na 11. prigovor: za nerazumne se životinje naređivalo da se ubiju ne zbog neke njihove krivnje, nego za kaznu gospodarima koji takve životinje nisu čuvali od takvih grijeha. I stoga se gospodar više kažnjavao ako je vol bio bodač od jučer i prekjučer, u kojem se slučaju moglo doskočiti opasnosti, nego ako bi iznenada postao bodač. Ili su se životinje ubijale iz gnušanja prema grijehu, i da se od njihova pogleda ne bi ucijepila neka groza ljudima.
Odgovor na 12. prigovor: doslovni je razlog te zapovijedi bio, kako kaže rabi Mojsije, taj što je ubojica često iz najbližega grada. Odatle je ubijanje junice bivalo radi istraživanja skrivenoga ubojstva. Što je bivalo po trima stvarima. Od kojih je jedna što su se starješine grada zaklinjali da ništa nisu propustili u čuvanju putova. Druga je jer je onaj čija je bila junica trpio štetu u ubijanju životinje, a ako bi se ubojstvo prije otkrilo, životinja se ne bi ubila. Treća je jer je mjesto na kojemu se ubijala junica ostajalo neobrađeno. I stoga bi, radi izbjegavanja obiju šteta, ljudi grada lako otkrili ubojicu ako bi znali, a rijetko je moglo biti a da o tome nisu pale neke riječi ili prosudbe. Ili je to bivalo na zastrašivanje, iz gnušanja prema ubojstvu. Ubijanjem se naime junice, koja je korisna životinja i puna snage, ponajviše prije nego što radi pod jarmom, označivalo da svakoga tko je počinio ubojstvo, premda bio koristan i snažan, treba ubiti; i okrutnom smrću, što je presijecanje vrata označivalo; i da ga kao bezvrijedna i odbačena treba isključiti iz ljudskoga društva, što se označivalo time što se ubijena junica ostavljala na divljem i neobrađenu mjestu da se pretvori u trulež. Otajstveno pak junica iz krda označuje Kristovo tijelo; koje nije vuklo jarma, jer nije počinilo grijeha; niti je zemlju paralo lemešom, to jest nije dopustilo ljagu pobune. Time pak što se ubijala u neobrađenoj dolini označivala se prezrena Kristova smrt; po kojoj se čiste svi grijesi i Đavao se pokazuje začetnikom ubojstva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.