Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 105, a. 1

O razlogu pravnih propisa koji pripadaju knezovima

Prigovor 1. Čini se da je stari zakon neprikladno odredio o knezovima. Jer, kako Filozof veli u III. Polit., „uređenje naroda ponajviše ovisi o vrhovnoj vlasti“. No u zakonu se ne nalazi kako treba postaviti vrhovnoga kneza. Nalazi se pak o nižim knezovima: najprije u Izl 18: izaberi iz svega puka mudre ljude itd.; i u Br 11: sakupi mi sedamdeset muževa od starješina Izraela; i u Pnz 1: dajte iz svoje sredine mudre i iskusne ljude, i tako dalje. Dakle, stari je zakon nedostatno uredio narodne knezove.

Prigovor 2. Nadalje, najboljemu pripada privoditi najbolje, kako Platon veli. No najbolje je uređenje grada ili bilo kojega naroda da njime upravlja kralj, jer takva vladavina ponajviše predstavlja božansku vladavinu, kojom jedan Bog upravlja svijetom. Od početka je dakle zakon trebao postaviti kralja narodu, a ne prepustiti to njihovoj prosudbi, kako se dopušta u Pnz 17: „Kada kažeš: postavit ću nad sobom kralja, njega ćeš postaviti“, i tako dalje.

Prigovor 3. Nadalje, kako se veli u Mt 12: svako kraljevstvo u sebi podijeljeno opustjet će; što je također iskustvom bilo bjelodano u židovskom narodu, u kojemu je podjela kraljevstva bila uzrok propasti. No zakon ponajviše mora smjerati na ono što pripada zajedničkom spasenju naroda. Dakle, u zakonu se trebala zabraniti podjela kraljevstva na dva kralja. Niti se to trebalo uvesti božanskim autoritetom, kao što se čita da je uvedeno Gospodnjim autoritetom po proroku Ahiji Šilonjaninu u 1 Kr 11.

Prigovor 4. Nadalje, kao što se svećenici postavljaju na korist naroda u onome što pripada Bogu, kako je bjelodano u Heb 5, tako se i knezovi postavljaju na korist naroda u ljudskim stvarima. No svećenicima i levitima koji su u zakonu određuje se nešto od čega moraju živjeti, kao desetine i prvine, i mnogo drugoga tome sličnoga. Dakle, slično se i za narodne knezove trebalo nešto odrediti od čega bi se uzdržavali, a ponajviše kada im je zabranjeno primanje darova, kako je bjelodano u Izl 23: „Ne primajte darova, koji osljepljuju i mudre i izvrću riječi pravednika“.

Prigovor 5. Nadalje, kao što je kraljevstvo najbolja vladavina, tako je tiranija najgora izopačenost vladavine. No Gospodin je za kralja kojega treba postaviti uspostavio tiransko pravo; veli se naime u 1 Sam 8: „Ovo će biti pravo kralja koji će vam vladati: sinove će vaše uzimati“, i tako dalje. Dakle, po zakonu je neprikladno proviđeno oko uređenja knezova.

Naprotiv, narod se Izraela hvali zbog ljepote uređenja u Br 24: „Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i tvoji šatori, Izraele“. No ljepota uređenja naroda ovisi o dobro postavljenim knezovima. Dakle, po zakonu je narod bio dobro uređen s obzirom na knezove.

Odgovaram: treba reći da oko dobra uređenja knezova u nekom gradu ili narodu valja paziti na dvoje. Od čega je jedno da svi imaju neki udio u vlasti: time se naime čuva mir naroda i svi takvo uređenje ljube i čuvaju, kako se veli u II. Polit. Drugo je ono na što se pazi prema vrsti vladavine ili uređenja vlasti. Budući pak da postoje različite njezine vrste, kako Filozof predaje u III. Polit., glavne su ipak kraljevstvo, u kojemu jedan vlada prema kreposti; i aristokracija, to jest vlast najboljih, u kojoj nekolicina vlada prema kreposti. Stoga je najbolje uređenje knezova u nekom gradu ili kraljevstvu u kojemu se na čelo prema kreposti postavlja jedan koji svima upravlja; a pod njim su neki koji vladaju prema kreposti; a ipak takva vlast pripada svima, kako zato što se mogu birati iz svih, tako također i zato što se biraju od svih. Takvo je naime najbolje državno uređenje, dobro izmiješano od kraljevstva, ukoliko jedan stoji na čelu; i aristokracije, ukoliko mnogi vladaju prema kreposti; i od demokracije, to jest pučke vlasti, ukoliko se iz puka mogu birati knezovi, i na puk spada izbor knezova. I to je bilo ustanovljeno prema božanskom zakonu. Naime, Mojsije i njegovi nasljednici upravljali su narodom kao pojedinačno vladajući nad svima, što je neka vrsta kraljevstva. Birala su se pak sedamdeset i dvojica starješina prema kreposti; veli se naime u Pnz 1: „Uzeo sam iz vaših plemena mudre i plemenite muževe i postavio ih za knezove“, i to je bilo aristokratsko. No demokratsko bijaše to što su se oni birali iz svega naroda; veli se naime u Izl 18: „Izaberi iz svega puka mudre ljude“ itd.; i također to što ih je narod birao; stoga se veli u Pnz 1: dajte iz svoje sredine mudre ljude, i tako dalje. Stoga je očito da je bilo najbolje uređenje knezova koje je zakon ustanovio.

Odgovor na 1. prigovor: onaj se narod vodio pod posebnom Božjom brigom; stoga se veli u Pnz 7: „Tebe je izabrao Gospodin Bog tvoj da mu budeš osobit narod“. I stoga je postavljanje vrhovnoga kneza Gospodin sebi pridržao. I to je ono što je Mojsije tražio u Br 27: „Neka providi Gospodin Bog duhova svakoga tijela čovjeka koji će biti nad ovim mnoštvom“. I tako je po Božjoj odredbi bio postavljen Jošua na čelo nakon Mojsija; a o pojedinim sucima koji su poslije Jošue bili, čita se da je Bog podigao narodu spasitelja i da je duh Gospodnji bio u njima, kako je bjelodano u Suci 3. I stoga također izbor kralja Gospodin nije prepustio narodu, nego ga je sebi pridržao, kako je bjelodano u Pnz 17: „Njega ćeš postaviti za kralja koga Gospodin Bog tvoj izabere“.

Odgovor na 2. prigovor: kraljevstvo je najbolja vladavina nad narodom ako se ne iskvari. Ali zbog velike vlasti koja se kralju daje, kraljevstvo lako prelazi u tiraniju, osim ako je savršena krepost onoga kome se takva vlast povjerava: samo naime krposniku pripada dobro podnositi sretne okolnosti, kako Filozof veli u IV. Ethic. Savršena se pak krepost u rijetkima nalazi, a Židovi bijahu ponajviše okrutni i skloni lakomosti, po kojim manama ljudi ponajviše upadaju u tiraniju. I stoga im Gospodin od početka nije postavio kralja s punom vlašću, nego suca i upravitelja za njihovo čuvanje. Ali poslije je kralja na traženje naroda, kao s negodovanjem, dopustio, kako je bjelodano po onome što je rekao Samuelu u 1 Sam 8: „Nisu odbacili tebe, nego mene, da ne kraljujem nad njima“. Ustanovio je ipak od početka oko kralja kojega treba postaviti: najprije način biranja. U kojemu je dvoje odredio: da naime pri njegovu izboru čekaju Gospodnji sud; i da ne postave kralja drugoga naroda, jer takvi kraljevi obično malo mare za narod kome su na čelu, i dosljedno tome ne brinu se za njih. Drugo, odredio je glede postavljenih kraljeva kako se moraju držati što se tiče njih samih: da naime ne umnožavaju kola i konje, niti žene, niti također neizmjerna bogatstva; jer iz žudnje za time knezovi zastranjuju u tiraniju i napuštaju pravednost. Odredio je također kako se moraju odnositi prema Bogu: da naime uvijek čitaju i razmišljaju o Božjem zakonu i da uvijek budu u Božjem strahu i poslušnosti. Odredio je također kako da se odnose prema svojim podanicima: da ih naime oholo ne preziru niti ugnjetavaju, niti pak skreću od pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: podjela kraljevstva i mnoštvo kraljeva dani su onome narodu više kao kazna za njihove mnoge razdore koje su ponajviše protiv pravednoga Davidova kraljevstva podigli, negoli na njihov napredak. Stoga se veli u Hoš 13: „Dat ću ti kralja u svojemu gnjevu“; i u Hoš 8: „Oni su kraljevali, ali ne od mene; knezovi su postali, a ja nisam znao“.

Odgovor na 4. prigovor: svećenici su se po nasljedstvu podrijetla namjenjivali za svete stvari. I to stoga da bi se držali u većem štovanju ako ne bi bilo tko iz naroda mogao postati svećenikom, čija je čast pridonosila štovanju bogoštovlja. I stoga je trebalo da im se neke posebne stvari namijene, kako u desetinama tako u primislima, a također u prinosima i žrtvama, od kojih bi živjeli. No knezovi su se, kako je rečeno, uzimali iz svega naroda, i stoga su imali određene vlastite posjede od kojih su mogli živjeti. I ponajviše zato što je Gospodin zabranio i u kralju da obiluje bogatstvima ili sjajnim sjajem: kako zato što se iz toga lako moglo uzoholiti i uzdići u tiraniju; tako također zato što, ako knezovi nisu bili vrlo bogati, a vlast bijaše tegobna i puna brige, puk za njom nije odveć težio, i tako se uklanjalo gradivo za bunu.

Odgovor na 5. prigovor: ono pravo nije se davalo kralju po božanskom ustanovljenju, nego se radije unaprijed navješćuje uzurpacija kraljeva koji sebi nepravedno pravo uspostavljaju prelazeći u tiraniju i pljačkajući podanike. I to je bjelodano po onome što na kraju dodaje: „I vi ćete mu biti robovi“, što u pravom smislu riječi pripada tiraniji, jer tirani svojim podanicima vladaju kao robovima. Stoga je to govorio Samuel da ih odvrati od traženja kralja; slijedi naime: „Ali narod nije htio poslušati glas Samuelov“. Može se ipak dogoditi da i dobar kralj, bez tiranije, uzme sinove i postavi ih za tisućnike i satnike, te mnogo toga uzme od podanika radi pribavljanja općega dobra.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.