Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 103, a. 3

Jesu li prestali Kristovim dolaskom

Prigovor 1. Čini se da obredi staroga zakona nisu prestali pri Kristovu dolasku. Veli se naime u Bar 4: „Ovo je knjiga zapovijedi Božjih i zakon koji ostaje dovijeka“. No zakonu su pripadali obredi zakona. Dakle, obredi su zakona imali trajati dovijeka.

Prigovor 2. Nadalje, prinos očišćenoga gubavca pripadao je obredima zakona. No i u Evanđelju se očišćenome gubavcu naređuje da prinese takve prinose. Dakle, obredi staroga zakona nisu prestali kada je Krist došao.

Prigovor 3. Nadalje, dok ostaje uzrok, ostaje učinak. No obredi staroga zakona imali su neke razumne uzroke, ukoliko su bili usmjereni na bogoštovlje, čak i osim toga što su bili usmjereni kao pralik Krista. Dakle, obredi staroga zakona nisu trebali prestati.

Prigovor 4. Nadalje, obrezanje je bilo ustanovljeno kao znak Abrahamove vjere; a obdržavanje subote radi spomena na dobročinstvo stvaranja; te druge svetkovine zakona radi spomena na druga Božja dobročinstva; kako je gore rečeno. No Abrahamovu vjeru moramo uvijek nasljedovati i mi; a dobročinstva stvaranja i druga Božja dobročinstva moraju se uvijek spominjati. Dakle, barem obrezanje i svetkovine zakona nisu trebali prestati.

Naprotiv, Apostol veli u Kol 2: „Neka vas nitko ne sudi po jelu ili po piću, ili po dijelu blagdana ili mlađaka ili subotâ, što je sjena budućega“. A u Heb 8 veli se: „Govoreći novi savez, zastarjelim učini prijašnji; a što zastarijeva i stari, blizu je propasti“.

Odgovaram: svi bogoštovni propisi staroga zakona usmjereni su na štovanje Boga, kako je gore rečeno. Vanjsko pak štovanje mora biti razmjerno nutarnjem štovanju, koje se sastoji u vjeri, nadi i ljubavi. Stoga se prema različitosti nutarnjega štovanja moralo razlikovati vanjsko štovanje. Može se pak razlikovati trostruko stanje nutarnjega štovanja. Jedno doduše prema kojemu se ima vjera i nada i o nebeskim dobrima i o onome po čemu se u nebeska dobra uvodi, o obama kao o nečemu budućem. I takvo je bilo stanje vjere i nade u starom zakonu. Drugo je pak stanje nutarnjega štovanja u kojemu se ima vjera i nada o nebeskim dobrima kao o nečemu budućem, a o onome po čemu se uvodi u nebeska dobra kao o sadašnjem ili prošlom. I to je stanje novoga zakona. Treće je pak stanje u kojemu se oboje ima kao prisutno, i ništa se ne vjeruje kao odsutno niti se nada kao buduće. I to je stanje blaženih. U onome dakle stanju blaženih ništa neće biti pralik što pripada bogoštovlju, nego samo zahvaljivanje i glas hvale. I stoga se veli u Otk 21 o gradu blaženih: „Hrama ne vidjeh u njemu, jer Gospodin Bog svemogući hram je njegov, i Jaganjac“. Po jednakom dakle razlogu obredi prvoga stanja, po kojima se pralikom označavalo i drugo i treće, kada je došlo drugo stanje, morali su prestati; i morali su se uvesti drugi obredi koji bi odgovarali stanju bogoštovlja za ono vrijeme, u kojemu su nebeska dobra buduća, dok su Božja dobročinstva po kojima se u nebeska dobra uvodi prisutna.

Odgovor na 1. prigovor: za stari se zakon veli da je dovijeka: s obzirom na moralne propise doduše jednostavno i apsolutno; a s obzirom na bogoštovne pak glede istine po njima pralikom označene.

Odgovor na 2. prigovor: otajstvo otkupljenja ljudskoga roda bilo je dovršeno u Kristovoj muci; stoga je tada Gospodin „rekao: dovršeno je“, kako stoji u Iv 19. I stoga su tada posve morale prestati zakonske stvari, kao već u njihovoj istini dovršene. U znak čega se u Kristovoj muci čita da se hramska zavjesa razdrla, Mt 27. I stoga su prije Kristove muke, dok je Krist propovijedao i činio čudesa, zajedno tekli zakon i Evanđelje, jer je već otajstvo Kristovo bilo započeto, ali još ne dovršeno. I zbog toga je Gospodin zapovjedio prije svoje muke gubavcu da obdržava zakonske obrede.

Odgovor na 3. prigovor: doslovni razlozi obreda gore navedeni odnose se na božansko štovanje, a to je štovanje bilo u vjeri u Onoga koji ima doći. I stoga, kada je već došao Onaj koji je imao doći, i to štovanje prestaje, i svi razlozi na to štovanje usmjereni.

Odgovor na 4. prigovor: Abrahamova je vjera bila pohvaljena u tome što je povjerovao božanskom obećanju o budućem potomstvu u kojemu će se blagosloviti svi narodi. I stoga, dok je to bilo buduće, trebalo je očitovati Abrahamovu vjeru u obrezanju. No nakon što je to već dovršeno, treba isto drugim znakom objaviti, naime krštenjem, koje u tome nasljeđuje obrezanje, prema onome od Apostola u Kol 2: „Obrezani ste obrezanjem nerukotvorenim, svlačenjem tijela puti, nego obrezanjem Gospodina našega Isusa Krista, suukopani s njime u krštenju“. Subota se pak, koja je označavala prvo stvaranje, mijenja u dan Gospodnji, u kojemu se spominje novo stvorenje započeto u Kristovu uskrsnuću. I slično drugim svetkovinama staroga zakona nove svetkovine dolaze na mjesto, jer dobročinstva onome narodu iskazana označavaju dobročinstva nama podijeljena po Kristu. Stoga blagdan Pashe nasljeđuje blagdan Kristove muke i uskrsnuća. Blagdan Pedesetnice, u kojemu je bio dan stari zakon, nasljeđuje blagdan Pedesetnice u kojemu je bio dan zakon Duha života. Blagdan mlađaka nasljeđuje blagdan Blažene Djevice, u kojoj se ponajprije pojavilo prosvjetljenje Sunca, to jest Krista, po obilju milosti. Blagdan trubalja nasljeđuju blagdani apostola. Blagdan pomirenja nasljeđuju blagdani mučenika i ispovjedalaca. Blagdan sjenica nasljeđuje blagdan posvećenja crkve. Blagdan zbora i prinosa nasljeđuje blagdan anđela, ili također blagdan Svih svetih.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.