I-II, q. 103, a. 4
Je li smrtni grijeh obdržavati ih poslije Krista
Prigovor 1. Čini se da se poslije muke Kristove zakonske stvari mogu obdržavati bez smrtnoga grijeha. Ne treba naime vjerovati da su apostoli nakon primljenoga Duha Svetoga smrtno sagriješili, jer su njegovom puninom bili zaodjeveni silom odozgor, kako se veli u Lk posl. No apostoli su nakon dolaska Duha Svetoga obdržavali zakonske stvari; veli se naime u Dj 16 da je Pavao obrezao Timoteja; a u Dj 21 veli se da je Pavao po Jakovljevu savjetu, „uzevši ljude, očišćen s njima ušao u hram, navješćujući ispunjenje dana očišćenja, dok se za svakoga od njih ne prinese prinos“. Dakle, bez smrtnoga grijeha mogu se poslije Kristove muke zakonske stvari obdržavati.
Prigovor 2. Nadalje, izbjegavati druženje s poganima pripadalo je obredima zakona. No to je obdržavao prvi pastir Crkve; veli se naime u Gal 2 da se, kada su neki došli u Antiohiju, „Petar ustezao i odvajao od pogana“. Dakle, bez grijeha se poslije muke Kristove mogu obdržavati obredi zakona.
Prigovor 3. Nadalje, zapovijedi apostola nisu navodile ljude na grijeh. No odlukom je apostola bilo određeno da pogani neke od obreda zakona obdržavaju; veli se naime u Dj 15: „Učinilo se Duhu Svetome i nama da ne stavljamo nikakva daljnjeg tereta na vas osim ovoga nužnoga: da se uzdržavate od mesa žrtvovana idolima, i krvi, i udavljenoga, i bludništva“. Dakle, bez grijeha se zakonski obredi mogu obdržavati poslije muke Kristove.
Naprotiv, Apostol veli u Gal 5: „Ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti“. No ništa ne isključuje plod Kristov osim smrtnoga grijeha. Dakle, obrezati se i druge obrede obdržavati poslije muke Kristove jest smrtni grijeh.
Odgovaram: svi su obredi neka očitovanja vjere, u kojoj se sastoji nutarnje štovanje Boga. Tako pak nutarnju vjeru čovjek može očitovati djelima kao i riječima; i u jednom i u drugom očitovanju, ako čovjek nešto lažno očituje, smrtno griješi. Premda je pak ista vjera koju imamo o Kristu i koju su stari oci imali, ipak jer su oni prethodili Kristu, a mi ga slijedimo, ista se vjera različitim riječima označava od nas i od njih. Od njih se naime govorilo: evo djevica će začeti i roditi sina, što su riječi budućega vremena; mi pak isto predstavljamo po riječima prošloga vremena, govoreći da je začela i rodila. I slično obredi su staroga zakona označavali Krista kao onoga koji ima biti rođen i trpjeti, a naši sakramenti označavaju ga kao rođenoga i koji je pretrpio. Kao što bi dakle smrtno sagriješio onaj tko bi sada, svoju vjeru očitujući, rekao da će se Krist roditi, što su drevni pobožno i istinito govorili, tako bi također smrtno sagriješio ako bi tko sada obdržavao obrede koje su drevni pobožno i vjerno obdržavali. I to je ono što Augustin veli protiv Fausta: „Više se ne obećava onaj koji će se roditi, trpjeti, uskrsnuti, što su oni sakramenti na neki način zvučali; nego se navješćuje da se rodio, trpio, uskrsnuo, što ovi sakramenti koje kršćani vrše već zvuče“.
Odgovor na 1. prigovor: oko toga čini se da su različito mislili Jeronim i Augustin. Jeronim je naime razlikovao dva vremena. Jedno vrijeme prije Kristove muke, u kojemu zakonske stvari niti bijahu mrtve, kao da ne bi imale obvezatnu snagu ili čistilišnu prema svojemu načinu, niti pak smrtonosne, jer nisu griješili oni koji su ih obdržavali. Odmah pak poslije Kristove muke počele su biti ne samo mrtve, to jest koje nemaju snagu i obvezu, nego također smrtonosne, tako naime da su smrtno griješili tko god ih je obdržavao. Stoga je govorio da apostoli nikada poslije muke nisu obdržavali zakonske stvari prema istini, nego samo nekim pobožnim pretvaranjem, da naime ne bi sablaznili Židove i njihovo obraćenje spriječili. Koje pak pretvaranje tako valja razumjeti: ne doduše tako da ona djela prema stvarnoj istini ne bi činili, nego zato što ih nisu činili kao oni koji obdržavaju obrede zakona; kao kad bi tko kožicu muškoga uda odrezao radi zdravlja, a ne radi obdržavanja zakonskoga obrezanja. No budući da se čini nedoličnim da bi apostoli radi sablazni tajili ono što pripada istini života i nauka, i da bi se pretvaranjem služili u onome što pripada spasenju vjernika, stoga je prikladnije Augustin razlikovao tri vremena. Jedno doduše prije muke Kristove, u kojemu zakonske stvari ne bijahu niti smrtonosne niti mrtve. Drugo pak poslije vremena razglašenoga Evanđelja, u kojemu su zakonske stvari i mrtve i smrtonosne. Treće je pak srednje vrijeme, naime od Kristove muke sve do razglašavanja Evanđelja, u kojemu su zakonske stvari bile doduše mrtve, jer nikakvu snagu nisu imale niti je itko bio dužan njih obdržavati, ipak nisu bile smrtonosne, jer su oni koji su se obratili k Kristu od Židova mogli one zakonske stvari dopušteno obdržavati, samo ako nisu tako polagali nadu u njih da bi ih smatrali sebi nužnima za spasenje, kao da bez zakonskih stvari Kristova vjera ne bi mogla opravdati. Onima pak koji su se obraćali od poganstva k Kristu nije bilo razloga da ih obdržavaju. I stoga je Pavao obrezao Timoteja, koji bijaše rođen od majke Židovke; a Tita, koji bijaše rođen od pogana, nije htio obrezati. Zato pak Duh Sveti nije htio da se odmah zabrani onima koji su se od Židova obratili obdržavanje zakonskih stvari, kao što se zabranjivao onima koji su se od pogana obratili poganski obred, kako bi se pokazala neka razlika među tim obredima. Jer poganski se obred odbacivao kao posve nedopušten i od Boga uvijek zabranjen; a obred je zakona prestajao kao ispunjen po Kristovoj muci, kao od Boga u liku Krista ustanovljen.
Odgovor na 2. prigovor: prema Jeronimu, Petar se pretvarajući odvraćao od pogana da bi izbjegao sablazan Židova, čiji bijaše apostol. Stoga u tome nipošto nije sagriješio, nego ga je Pavao slično s pretvaranjem ukorio da bi izbjegao sablazan pogana, čiji bijaše apostol. No Augustin to odbacuje, jer Pavao u kanonskom Pismu, naime u Gal 2, u kojemu je grijeh vjerovati da ima išta lažno, veli da je Petar bio prijekora vrijedan. Stoga je istina da je Petar sagriješio, i Pavao ga je doista, a ne s pretvaranjem, ukorio. Nije pak Petar sagriješio u tome što je privremeno obdržavao zakonske stvari, jer mu je to bilo dopušteno kao obraćeniku od Židova; nego je griješio u tome što je oko obdržavanja zakonskih stvari primjenjivao pretjeranu brižnost da ne bi sablaznio Židove, tako da je iz toga slijedila sablazan pogana.
Odgovor na 3. prigovor: neki su rekli da se ona zabrana apostola ne smije razumjeti doslovno, nego prema duhovnom razumijevanju: tako naime da se u zabrani krvi razumije zabrana ubojstva; u zabrani udavljenoga da se razumije zabrana nasilja i otimačine; u zabrani žrtvovanoga da se razumije zabrana idolopoklonstva; a bludništvo se pak zabranjuje kao po sebi zlo. I to mišljenje uzimaju iz nekih Glosa koje takve propise mistično tumače. No budući da su se ubojstvo i otimačina i kod pogana smatrali nedopuštenima, ne bi trebalo o tome posebnu zapovijed dati onima koji su se od poganstva obratili k Kristu. Stoga drugi vele da su doslovno ona jela bila zabranjena, ne zbog obdržavanja zakonskih stvari, nego radi obuzdavanja proždrljivosti. Stoga Jeronim veli nad onim iz Ez 44: svaku strvinu itd., osuđuje svećenike koji u drozdovima i ostalome tome sličnom to zbog lakomosti grla ne čuvaju. No budući da postoje neka jela finija i koja više draže grlo, ne vidi se razlog zašto su ova bila više negoli druga zabranjena. I stoga treba reći, prema trećem mišljenju, da su doslovno te stvari bile zabranjene, ne radi obdržavanja obreda zakona, nego zato da bi moglo srasti jedinstvo pogana i Židova koji zajedno prebivaju. Židovima su naime zbog drevnoga običaja krv i udavljeno bili odvratni; a blagovanje žrtvovanoga idolima moglo je u Židovima pobuditi sumnju glede pogana o povratku na idolopoklonstvo. I stoga su te stvari bile zabranjene za ono vrijeme u kojemu je iznova trebalo u jedno sjediniti pogane i Židove. No kako je vrijeme odmicalo, s prestankom uzroka prestaje učinak; objavljenom istinom evanđeoskoga nauka u kojoj Gospodin uči da ništa što na usta ulazi ne onečišćuje čovjeka, kako se veli u Mt 15; i „da ništa ne treba odbacivati što se prima sa zahvaljivanjem“, kako se veli u 1 Tim 4. Bludništvo se pak zabranjuje posebno jer ga pogani nisu smatrali grijehom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.