Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 103, a. 2

Jesu li u zakonu imali neku snagu opravdavanja

Prigovor 1. Čini se da su obredi staroga zakona u vrijeme zakona imali snagu opravdavanja. Očišćenje naime od grijeha i posvećenje čovjeka pripadaju opravdanju; no u Izl 29 veli se da su se škropljenjem krvlju i pomazanjem uljem posvećivali svećenici i njihove haljine; a u Lev 16 veli se da je svećenik škropljenjem krvlju junca „čistio svetište od nečistoća sinova Izraelovih i od njihovih prijestupa te grijeha“. Dakle, obredi staroga zakona imali su snagu opravdavanja.

Prigovor 2. Nadalje, ono po čemu se čovjek mili Bogu pripada pravednosti, prema onome iz Ps 10: „Gospodin je pravedan i pravednosti ljubi“; no po obredima su se neki milili Bogu, prema onome iz Lev 10: „Kako sam mogao u obredima ugoditi Gospodinu žalobna uma?“ Dakle, obredi staroga zakona imali su snagu opravdavanja.

Prigovor 3. Nadalje, ono što pripada bogoštovlju više se odnosi na dušu nego na tijelo, prema onome iz Ps 18: „Zakon je Gospodnji neporočan, koji obraća duše“. No po obredima staroga zakona čistio se gubavac, kako stoji u Lev 14. Dakle, još mnogo više obredi su staroga zakona mogli čistiti dušu opravdavajući.

Naprotiv, Apostol veli u Gal 2: „Ako je dan zakon koji bi mogao opravdati, Krist je uzalud umro“, to jest bez uzroka. No to je neprihvatljivo. Dakle, obredi staroga zakona nisu opravdavali.

Odgovaram: kako je gore rečeno, u starome se zakonu obdržavala dvostruka nečistoća. Jedna doduše duhovna, a to je nečistoća krivnje. Druga pak tjelesna, koja je oduzimala prikladnost za bogoštovlje, kao što se gubavac nazivao nečistim ili onaj tko bi dotaknuo neku strvinu; i tako nečistoća nije bila ništa drugo doli neka neregularnost. Od te dakle nečistoće obredi su staroga zakona imali snagu čišćenja, jer su takvi obredi bili neki lijekovi primijenjeni po odredbi zakona radi uklanjanja navedenih nečistoća unesenih po zakonskoj odredbi. I stoga Apostol veli u Heb 9 da „krv jaraca i bikova i pepeo juničin, poškropljen, posvećuje onečišćene na očišćenje tijela“. I kao što je ta nečistoća koja se po takvim obredima čistila bila više tijela nego uma, tako se i sami obredi nazivaju pravednostima tijela od samoga Apostola malo više: „nametnutima, veli, pravednostima tijela sve do vremena popravka“. Od nečistoće pak uma, koja je nečistoća krivnje, nisu imali snagu očišćenja. I to stoga što se očišćenje od grijeha nikada nije moglo zbiti osim po Kristu, koji oduzima grijehe svijeta, kako se veli u Iv 1; a budući da otajstvo utjelovljenja i muke Kristove još nije bilo stvarno dovršeno, oni obredi staroga zakona nisu mogli u sebi stvarno sadržavati snagu koja istječe od utjelovljenoga i trpećega Krista, kao što je sadrže sakramenti novoga zakona. I stoga nisu mogli čistiti od grijeha, kako Apostol veli u Heb 10 da je „nemoguće da se krvlju bikova ili jaraca oduzmu grijesi“. I to je ono što u Gal 4 Apostol naziva siromašnim i nemoćnim počelima: nemoćnima doduše jer ne mogu čistiti od grijeha; no ta nemoć proizlazi iz toga što su siromašna, to jest po tome što u sebi ne sadrže milost. Mogao se pak um vjernikâ u vrijeme zakona po vjeri sjediniti s utjelovljenim i trpećim Kristom, i tako su se iz vjere u Krista opravdavali. Čije je pak vjere neko očitovanje bilo obdržavanje takvih obreda, ukoliko su bili pralik Krista. I stoga su se za grijehe prinosile neke žrtve u starome zakonu ne zato što bi same žrtve čistile od grijeha, nego zato što su bile neka očitovanja vjere koja je čistila od grijeha. I to također sam zakon naznačuje po načinu govora; veli se naime u Lev 4 i 5 da će pri prinosu žrtava za grijeh svećenik moliti za njega i otpustit će mu se; kao da se grijeh otpušta ne po snazi žrtava, nego po vjeri i pobožnosti onih koji prinose. Valja ipak znati da je to isto što su obredi staroga zakona čistili od tjelesnih nečistoća bilo u praliku očišćenja od grijeha koje biva po Kristu. Tako je dakle bjelodano da obredi u stanju staroga zakona nisu imali snagu opravdavanja.

Odgovor na 1. prigovor: ono posvećenje svećenika i njegovih sinova, i njihovih haljina, ili bilo kojih drugih stvari, po škropljenju krvlju, nije bilo ništa drugo doli namjenjivanje za bogoštovlje i uklanjanje zapreka za očišćenje tijela, kako Apostol veli; kao unaprijed označeni pralik onoga posvećenja kojim je Isus svojom krvlju posvetio narod. Očišćenje se također ima odnositi na uklanjanje takvih tjelesnih nečistoća, a ne na uklanjanje krivnje. Otuda se veli da se i svetište čisti, koje nije moglo biti subjekt krivnje.

Odgovor na 2. prigovor: svećenici su se milili Bogu u obredima zbog poslušnosti i pobožnosti i vjere u unaprijed označenu stvarnost, a ne zbog samih stvari po sebi promatranih.

Odgovor na 3. prigovor: oni obredi koji su bili ustanovljeni pri očišćenju gubavca nisu se usmjeravali na uklanjanje nečistoće bolesti gube. Što je bjelodano iz toga što se takvi obredi nisu primjenjivali osim na već očišćenome; stoga se veli u Lev 14 da „svećenik, izišavši iz tabora, kada nađe da je guba očišćena, zapovjedit će onome koji se čisti da prinese“ itd.; iz čega je bjelodano da se svećenik postavljao sucem očišćene gube, a ne one koju tek treba očistiti. Primjenjivali su se pak takvi obredi radi uklanjanja nečistoće neregularnosti. Vele ipak da se katkad, ako bi se dogodilo da se svećenik prevari u suđenju, čudesno gubavac čistio od Boga po božanskoj snazi, ali ne po snazi žrtava. Kao što je također čudesno trunuo bok žene preljubnice nakon što bi popila vode u koje je svećenik skupio prokletstva, kako stoji u Br 5.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.