Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 103, a. 1

Jesu li bogoštovni propisi postojali prije zakona

Prigovor 1. Čini se da su zakonski obredi postojali prije zakona. Žrtve naime i paljenice pripadaju obredima staroga zakona, kako je gore rečeno. No žrtve i paljenice postojale su prije zakona. Veli se naime u Post 4 da je „Kajn prinio od zemaljskih plodova darove Gospodinu; a Abel je prinio od prvina svoga stada i od njihova loja“. Noa je također prinio paljenice Gospodinu, kako se veli u Post 8; i Abraham slično, kako se veli u Post 22. Dakle, obredi staroga zakona postojali su prije zakona.

Prigovor 2. Nadalje, obredima svetinja pripada gradnja žrtvenika i njegovo pomazanje. No to je postojalo prije zakona. Čita se naime u Post 13 da je Abraham sagradio žrtvenik Gospodinu; a o Jakovu se veli u Post 28 da je „uzeo kamen i postavio za spomenik izlijevajući ulje odozgor“. Dakle, zakonski su obredi postojali prije zakona.

Prigovor 3. Nadalje, među zakonskim sakramentima čini se da je prvo bilo obrezanje. No obrezanje je postojalo prije zakona, kako je bjelodano u Post 17. Slično je i svećeništvo postojalo prije zakona, veli se naime u Post 14 da je Melkisedek bio svećenik Boga Svevišnjega. Dakle, obredi sakramenata postojali su prije zakona.

Prigovor 4. Nadalje, razlikovanje čistih životinja od nečistih pripada obredima obdržavanja, kako je gore rečeno. No takvo je razlikovanje postojalo prije zakona, veli se naime u Post 7: „Od svih čistih životinja uzmi po sedmero; a od nečistih životinja po dvoje“. Dakle, zakonski su obredi postojali prije zakona.

Naprotiv, veli se u Pnz 6: „Ovo su zapovijedi i obredi koje je zapovjedio Gospodin Bog vaš da vas naučim“. Ne bi pak trebali o tome biti poučeni kada bi ranije navedeni obredi postojali. Dakle, obredi zakona nisu postojali prije zakona.

Odgovaram: kako je bjelodano iz rečenoga, obredi su se zakona usmjeravali na dvoje: naime na štovanje Boga i na označavanje Krista kao pralik. Tko god pak časti Boga, mora ga po nekim određenim činima častiti koji pripadaju vanjskom štovanju. Određenje pak božanskoga štovanja pripada obredima, kao što i određenje onoga po čemu se usmjerujemo prema bližnjemu pripada pravnim propisima, kako je gore rečeno. I stoga, kao što su među ljudima zajednički postojali neki pravni čini, ali ne ustanovljeni iz autoriteta božanskoga zakona, nego uređeni ljudskim razumom, tako su također postojali i neki obredi, ne doduše iz autoriteta nekoga određenog zakona, nego samo prema volji i pobožnosti ljudi koji časte Boga. No budući da su i prije zakona postojali neki vrsni muževi obdareni proročkim duhom, valja vjerovati da su po božanskom nadahnuću, kao po nekom privatnom zakonu, bili potaknuti na neki stalan način štovanja Boga koji je i odgovarao nutarnjem štovanju, te također pristajao za označavanje otajstava Kristovih, koja su se označavala kao pralik također po drugim njihovim djelima, prema onome iz 1 Kor 10: „Sve im se događalo kao pralik“. Postojali su dakle prije zakona neki obredi, no ne obredi zakona, jer nisu bili ustanovljeni po nekome zakonodavstvu.

Odgovor na 1. prigovor: takve prinose i žrtve i paljenice prinosili su drevni ljudi prije zakona iz neke pobožnosti vlastite volje, prema tome kako im se činilo prikladnim da u stvarima koje su od Boga primili, a koje bi na božansko poštovanje prinijeli, ispovijede da časte Boga koji je počelo i svrha svega.

Odgovor na 2. prigovor: ustanovili su također neke svetinje jer im se činilo prikladnim da radi božanskoga poštovanja neka mjesta budu odvojena od drugih i predana božanskom štovanju.

Odgovor na 3. prigovor: sakrament obrezanja bio je božanskom zapoviješću postavljen prije zakona. Stoga se ne može nazvati sakramentom zakona kao u zakonu ustanovljen, nego samo kao u zakonu obdržavan. I to je ono što Gospodin veli u Iv 7: „Obrezanje nije od Mojsija, nego od otaca“. Svećeništvo je također postojalo prije zakona kod onih koji časte Boga, prema ljudskom određenju, jer su to dostojanstvo pripisivali prvorođencima.

Odgovor na 4. prigovor: razlikovanje čistih životinja i nečistih nije postojalo prije zakona s obzirom na hranu, budući da je rečeno u Post 9: „Sve što se kreće i živi bit će vam za hranu“, nego samo s obzirom na prinošenje žrtava, jer su od nekih određenih životinja prinosili žrtve. Ako je ipak s obzirom na hranu postojalo neko razlikovanje životinja, to nije bilo zato što bi se njihovo blagovanje smatralo nedopuštenim, budući da nijednim zakonom nije bilo zabranjeno, nego zbog odvratnosti ili običaja, kao što i sada vidimo da su neka jela u nekim zemljama mrska, a u drugima se jedu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.