I-II, q. 102, a. 5
O uzrocima svetinja
Prigovor 1. Čini se da sakramenti staroga zakona ne mogu imati prikladan uzrok. Jer ono što se čini za božansko štovanje ne smije biti slično onome što su obdržavali idolopoklonici, veli se naime u Pnz 12: „Nemoj činiti slično Gospodinu Bogu svojemu, jer sve gnusobe koje Gospodin mrzi činili su svojim bogovima“. No štovatelji idola u njihovu su se štovanju zarezivali sve do prolijevanja krvi, veli se naime u 1 Kr 18 da su se „zarezivali prema svojemu običaju noževima i kopljima dok se nisu oblili krvlju“. Zbog čega je Gospodin zapovjedio u Pnz 14: „Nemojte se zarezivati niti praviti ćelu nad mrtvacem“. Neprikladno je dakle obrezanje bilo ustanovljeno u zakonu.
Prigovor 2. Nadalje, ono što se čini za božansko štovanje mora imati dostojanstvo i ozbiljnost, prema onome iz Ps 34: „U puku teškom hvalit ću te“. No čini se da nekoj lakoumnosti pripada to da ljudi u žurbi jedu. Neprikladno je dakle zapovjeđeno u Izl 12 da u žurbi jedu vazmeno janje. I druge su stvari također oko njegova blagovanja ustanovljene koje se čine posve nerazumnima.
Prigovor 3. Nadalje, sakramenti staroga zakona bijahu pralikovi sakramenata novoga zakona. No po vazmenom se janjetu označava sakrament euharistije, prema onome iz 1 Kor 5: „Pasha naša, Krist, žrtvovan je“. Dakle, trebali su u zakonu biti i neki sakramenti koji bi unaprijed pralikom označili druge sakramente novoga zakona, kao potvrdu, bolesničko pomazanje, ženidbu i druge sakramente.
Prigovor 4. Nadalje, očišćenje ne može prikladno bivati osim od nekih nečistoća. No što se tiče Boga, ništa se tjelesno ne smatra nečistim, jer svako je tijelo Božje stvorenje; „i svako je Božje stvorenje dobro i ništa ne treba odbacivati što se prima sa zahvaljivanjem“, kako se veli u 1 Tim 4. Neprikladno su se dakle čistili zbog doticaja mrtva čovjeka ili neke takve tjelesne zaraze.
Prigovor 5. Nadalje, u Sir 34 veli se: „Što će se očistiti od nečistoga?“ No pepeo crvene junice koja se spaljivala bijaše nečist jer je činio nečistim; veli se naime u Br 19 da je svećenik koji ju je žrtvovao bio okaljan do večeri; slično i onaj koji ju je spaljivao, i onaj koji je skupljao njezin pepeo. Dakle, neprikladno je ondje bilo zapovjeđeno da se škropljenjem takvim pepelom nečisti čiste.
Prigovor 6. Nadalje, grijesi nisu nešto tjelesno što bi se moglo prenositi s mjesta na mjesto, niti se pak po nečemu nečistom čovjek može od grijeha očistiti. Neprikladno je dakle za očišćenje grijeha naroda svećenik nad jednim od jaraca ispovijedao grijehe sinova Izraelovih da ih odnese u pustinju, dok su po drugome, kojim su se služili za očišćenja, spaljujući ga zajedno s juncem izvan tabora, bivali nečisti, tako da su morali prati odjeću i tijelo vodom.
Prigovor 7. Nadalje, ono što je već očišćeno ne treba ponovno čistiti. Neprikladno se dakle, nakon što je bila očišćena čovjekova guba ili također guba kuće, primjenjivalo drugo očišćenje, kako stoji u Lev 14.
Prigovor 8. Nadalje, duhovna se nečistoća ne može tjelesnom vodom ili brijanjem dlaka očistiti. Nerazumnim se dakle čini to što je Gospodin zapovjedio u Izl 30 da se načini tučani umivaonik s postoljem svojim za pranje ruku i nogu svećenika koji su imali ulaziti u šator, i to što se nalaže u Br 8 da se leviti otaru vodom očišćenja i obriju sve dlake tijela svoga.
Prigovor 9. Nadalje, ono što je veće ne može se posvetiti po onome što je manje. Neprikladno se dakle po nekom tjelesnom pomazanju, i tjelesnim žrtvama, i tjelesnim prinosima u zakonu vršilo posvećenje viših i nižih svećenika, kako stoji u Lev 8, i levita, kako stoji u Br 8.
Prigovor 10. Nadalje, kako se veli u 1 Sam 16: „Ljudi vide ono što se pojavljuje, a Bog gleda u srce“. No ono što se izvana pojavljuje na čovjeku jest tjelesno ustrojstvo, a također i odjeća. Neprikladno su se dakle višim i nižim svećenicima namjenjivale neke posebne haljine, o kojima stoji u Izl 28. I čini se bez razloga da se netko priječio od svećeništva zbog tjelesnih mana, prema onome što se veli u Lev 21: „Čovjek od tvoga sjemena po obiteljima koji bude imao manu, neka ne prinosi kruhove Bogu svojemu: ako bude slijep ili hrom“, i tako dalje. Tako se dakle čini da su sakramenti staroga zakona bili nerazumni.
Naprotiv, veli se u Lev 20: „Ja sam Gospodin koji vas posvećujem“. No od Boga ništa ne biva bez razloga, veli se naime u Ps 103: „Sve si u mudrosti učinio“. Dakle, u sakramentima staroga zakona, koji su bili usmjereni na posvećenje ljudi, ništa nije bilo bez razumna uzroka.
Odgovaram: kako je gore rečeno, sakramentima se u pravom smislu nazivaju one stvari koje su se primjenjivale na Božje štovatelje radi nekoga posvećenja, po kojemu su se naime na neki način namjenjivali za bogoštovlje. Štovanje pak Boga na općenit je način pripadalo cijelome narodu, a na poseban je način pripadalo svećenicima i levitima, koji bijahu službenici bogoštovlja. I stoga su u tim sakramentima staroga zakona neke stvari pripadale zajednički cijelome narodu, a neke pak posebno službenicima. I kod jednih i kod drugih tri su stvari bile nužne. Od kojih je prva uvođenje u stanje štovanja Boga. I to se uvođenje zajednički glede svih vršilo po obrezanju, bez kojega se nitko nije pripuštao ničemu zakonskom; a glede svećenika po posvećenju svećenika. Drugo se pak zahtijevala upotreba onoga što pripada bogoštovlju. I tako je glede naroda bilo blagovanje vazmene gozbe, na koju se nitko neobrezan nije pripuštao, kako je bjelodano u Izl 12; a glede svećenika prinos žrtava i blagovanje prinosnih kruhova i drugoga što bijaše namijenjeno svećeničkoj upotrebi. Treće se pak zahtijevalo uklanjanje onoga po čemu su se neki priječili od bogoštovlja, naime nečistoća. I tako su glede naroda bila ustanovljena neka očišćenja od nekih vanjskih nečistoća i također pomirenja od grijeha; a glede svećenika i levita bilo je ustanovljeno pranje ruku i nogu te brijanje dlaka. I sve je to imalo razumne uzroke: i doslovne, ukoliko su bili usmjereni na štovanje Boga za ono vrijeme; i pralikovne, ukoliko su bili usmjereni na označavanje Krista kao pralik; kako će biti bjelodano po pojedinome.
Odgovor na 1. prigovor: doslovni razlog obrezanja ponajprije je doduše bio radi očitovanja vjere u jednoga Boga. I jer je Abraham bio prvi koji se odvojio od nevjernika izišavši iz doma svoga i iz roda svoga, stoga je on prvi primio obrezanje. I taj uzrok navodi Apostol u Rim 4: „Znak primi obrezanja, pečat pravednosti vjere koja je u neobrezanju“, jer se naime u tome čita da se Abrahamu vjera uračunala u pravednost što je protiv nade povjerovao u nadi, naime protiv nade naravi u nadi milosti, da postane otac mnogih naroda, premda bijaše starac, a žena njegova starica i nerotkinja. I da bi se to očitovanje i nasljedovanje Abrahamove vjere utvrdilo u srcima Židova, primili su znak na svome tijelu koji nisu mogli zaboraviti, stoga se veli u Post 17: „Bit će savez moj na vašemu tijelu kao vječni savez“. Zato se pak činilo osmoga dana što je prije dječak vrlo nježan te bi se od toga mogao teško ozlijediti, a smatra se još kao nešto neočvrsnulo; stoga se ni životinje nisu prinosile prije osmoga dana. Zato se pak nije više odgađalo da zbog boli neki ne bi bježali od znaka obrezanja, i da roditelji, čija ljubav raste prema djeci nakon čestoga druženja i njihova rasta, ne bi ih uskratili obrezanju. Drugi je razlog mogao biti radi slabljenja požude u onome udu. Treći razlog: radi osude obreda Venere i Prijapa, u kojima se taj dio tijela častio. Gospodin pak nije zabranio doli zarezivanje koje se činilo za štovanje idola, čemu nije bilo slično navedeno obrezanje. Pralikovan pak razlog obrezanja bijaše to što se označavalo uklanjanje pokvarenosti koje će se zbiti po Kristu, a koje će se savršeno dovršiti u osmome vijeku, koji je vijek onih koji uskrsavaju. I jer svaka pokvarenost krivnje i kazne dolazi u nas po tjelesnom podrijetlu iz grijeha prvoga roditelja, stoga se takvo obrezanje činilo na udu rađanja. Stoga Apostol veli u Kol 2: „Obrezani ste u Kristu obrezanjem nerukotvorenim, svlačenjem tijela puti, nego obrezanjem Gospodina našega Isusa Krista“.
Odgovor na 2. prigovor: doslovni razlog vazmene gozbe bijaše u spomen dobročinstva kojim ih je Bog izveo iz Egipta. Stoga su slavljenjem takve gozbe ispovijedali da pripadaju onome narodu koji je Bog sebi uzeo iz Egipta. Kada su naime bili oslobođeni iz Egipta, bilo im je zapovjeđeno da krvlju janjeta pomažu nadvratnike kuća, kao očitujući da odstupaju od obreda Egipćana, koji su štovali ovna. Stoga su i bili oslobođeni škropljenjem krvlju janjeta ili mazanjem na dovratnicima kuća od opasnosti zatiranja koja je prijetila Egipćanima. U onome pak njihovu izlasku iz Egipta dvije su stvari bile: naime žurba za izlazak, jer su ih Egipćani tjerali da brzo izađu, kako stoji u Izl 12; i prijetila je opasnost onome tko ne bi pohitao izaći s mnoštvom, da zaostavši ne bude ubijen od Egipćana. Žurba se pak označavala dvostruko. Na jedan doduše način po onome što su jeli. Zapovjeđeno im je naime bilo da jedu beskvasne kruhove, u znak toga što se nisu mogli ukvasati jer su Egipćani tjerali na izlazak; i da jedu pečeno na ognju, jer se tako brže priređivalo; i da kost na njemu ne lome, jer u žurbi nema vremena kosti lomiti. Na drugi način glede načina jedenja. Veli se naime: „Bokove ćete svoje opasati, obuću ćete imati na nogama, držeći štapove u rukama, i jest ćete u žurbi“, što očito označava ljude koji su spremni za put. Na isto se također odnosi to što im se nalaže: „U jednoj ćete kući jesti, niti ćete iznositi od mesa njegova van“, jer naime zbog žurbe nije bilo vremena međusobno slati darove. Gorčina pak koju su podnijeli u Egiptu označavala se po divljem zelju. Pralikovan pak razlog jest bjelodan. Jer po žrtvovanju vazmenoga janjeta označavalo se žrtvovanje Krista; prema onome iz 1 Kor 5: „Pasha naša, Krist, žrtvovan je“. Krv pak janjeta koja oslobađa od zatornika, pomazanim nadvratnicima kuća, označava vjeru Kristove muke u srcu i na ustima vjernika, po kojoj se oslobađamo od grijeha i od smrti; prema onome iz 1 Pt 1: „Otkupljeni ste dragocjenom krvlju janjeta neporočnoga“. Jelo se pak ono meso radi označavanja blagovanja Kristova tijela u sakramentu. Bijaše pak pečeno na ognju radi označavanja muke ili ljubavi Kristove. Jelo se pak s beskvasnim kruhovima radi označavanja čistoga života vjernika koji primaju tijelo Kristovo, prema onome iz 1 Kor 5: „Gostimo se u beskvasnim kruhovima iskrenosti i istine“. Divlje se pak zelje dodavalo u znak pokore za grijehe, koja je nužna onima koji primaju tijelo Kristovo. Bokove pak treba opasati pojasom čistoće. Obuća pak nogu jesu primjeri umrlih otaca. Štapovi pak koje treba imati u rukama označavaju pastirsku skrb. Zapovijeda se pak da se u jednoj kući jede vazmeno janje, to jest u Crkvi katolika, a ne u sljedbama krivovjernika.
Odgovor na 3. prigovor: neki sakramenti novoga zakona imali su u starome zakonu pralikom odgovarajuće sakramente. Jer obrezanju odgovara krštenje, koje je sakrament vjere, stoga se veli u Kol 2: „Obrezani ste obrezanjem Gospodina našega Isusa Krista, suukopani s njime u krštenju“. Gozbi pak vazmenoga janjeta odgovara u novome zakonu sakrament euharistije. Svim pak očišćenjima staroga zakona odgovara u novome zakonu sakrament pokore. Posvećenju pak biskupa i svećenika odgovara sakrament reda. Sakramentu pak potvrde, koji je sakrament punine milosti, ne može odgovarati u starome zakonu neki sakrament, jer još nije bilo došlo vrijeme punine, stoga što nikoga zakon nije priveo k savršenstvu. Slično pak i sakramentu bolesničkoga pomazanja, koje je neka neposredna priprava za ulazak u slavu, do koje pristup još nije bio otvoren u starome zakonu, jer cijena još nije bila plaćena. Ženidba je pak doduše postojala u starome zakonu ukoliko bijaše na službu naravi; ali ne ukoliko je sakrament sjedinjenja Krista i Crkve, koje još nije bilo ostvareno. Stoga se i u starome zakonu davao otpusni list, što se protivi razlogu sakramenta.
Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno, očišćenja staroga zakona bila su usmjerena na uklanjanje zapreka božanskoga štovanja. Koje je doduše dvostruko: naime duhovno, koje se sastoji u pobožnosti uma prema Bogu; i tjelesno, koje se sastoji u žrtvama i prinosima i drugome tome sličnom. Od duhovnoga se pak štovanja ljudi priječuju po grijesima, kojima se govorilo da se ljudi onečišćuju, kao po idolopoklonstvu i ubojstvu, po preljubima i rodoskvrnućima. I od tih su se onečišćenja ljudi čistili po nekim žrtvama: ili zajednički prinesenima za cijelo mnoštvo, ili također za grijehe pojedinaca. Ne zato što bi te tjelesne žrtve imale same od sebe snagu očišćenja grijeha, nego zato što su označavale očišćenje grijeha koje će se zbiti po Kristu, čiji su dionici bili i drevni ljudi, očitujući vjeru u Otkupitelja u pralikom izraženim žrtvama. Od vanjskoga pak štovanja ljudi su se priječili po nekim tjelesnim nečistoćama, koje su se doduše ponajprije promatrale u ljudima, a posljedično također u drugim životinjama, te u odjeći, kućama i posuđu. U ljudima se doduše nečistoća smatrala dijelom od samih ljudi, a dijelom od doticaja nečistih stvari. Od samih pak ljudi smatralo se nečistim sve ono što je već imalo neku pokvarenost ili je bilo izloženo pokvarenosti. I stoga, budući da je smrt neka pokvarenost, mrtvo se čovjekovo tijelo smatralo nečistim. Slično također, budući da guba nastaje iz pokvarenosti tekućina, koje također izvana izbijaju i druge zaražuju, gubavci su se također smatrali nečistima. Slično također žene koje trpe tečenje krvi, bilo po bolesti, bilo također po naravi u vrijeme mjesečnoga pranja ili također u vrijeme začeća. I po istome su se razlogu muškarci smatrali nečistima koji trpe izlijevanje sjemena, bilo po bolesti, bilo po noćnom onečišćenju, bilo također po spolnom općenju. Jer svaka vlažnost koja navedenim načinima izlazi iz čovjeka ima neku nečistu zarazu. Pripadala je također ljudima neka nečistoća od doticaja bilo kojih nečistih stvari. Tih pak nečistoća razlog bijaše i doslovan i pralikovan. Doslovan doduše radi poštovanja onoga što pripada bogoštovlju: kako zato što ljudi dragocjene stvari ne običavaju doticati kada su nečisti, tako također da bi rijetkim pristupanjem k svetinjama njih više poštovali. Budući naime da je sve takve nečistoće netko rijetko mogao izbjeći, događalo se da su rijetko ljudi mogli pristupati da bi doticali ono što je pripadalo bogoštovlju, i tako kada su pristupali, pristupali su s većim poštovanjem i poniznošću uma. Bijaše pak u nekima od toga doslovni razlog da se ljudi ne bi ustručavali pristupati k bogoštovlju, kao bježeći od zajedništva gubavaca i sličnih bolesnika, čija je bolest bila gnusna i zarazna. U nekima je također razlog bio radi izbjegavanja idolopokloničkoga štovanja, jer su se pogani u obredu svojih žrtava služili katkad ljudskom krvlju i sjemenom. Sve su se pak takve tjelesne nečistoće čistile ili samim škropljenjem vodom, ili one koje bijahu veće, nekom žrtvom radi očišćenja grijeha iz kojega su takve slabosti nastajale. Pralikovan pak razlog tih nečistoća bijaše to što su se po takvim vanjskim nečistoćama označavali različiti grijesi. Jer nečistoća bilo kojega mrtvog tijela označava nečistoću grijeha, koji je smrt duše. Nečistoća pak gube označava nečistoću krivovjernoga nauka: kako zato što je krivovjerni nauk zarazan, kao i guba; tako također zato što nema nijednoga lažnoga nauka koji ne bi istinito miješao s lažnim, kao što se i na površini tijela gubavca pojavljuje neko razlikovanje pojedinih pjega od drugoga cjelovitoga mesa. Po nečistoći se pak žene koja trpi tečenje krvi označava nečistoća idolopoklonstva, zbog žrtvene krvi. Po nečistoći se pak muškarca koji trpi izlijevanje sjemena označava nečistoća ispraznoga govora, po tome što je sjeme riječ Božja. Po nečistoći se pak spolnoga općenja i žene rodilje označava nečistoća istočnoga grijeha. Po nečistoći se pak žene s mjesečnim pranjem označava nečistoća uma omekšanoga nasladama. Općenito se pak po nečistoći doticaja nečiste stvari označava nečistoća pristajanja uz tuđi grijeh; prema onome iz 2 Kor 6: „Iziđite iz njihove sredine i odvojite se, i nečisto ne dotičite“. Takva se pak nečistoća doticaja prenosila također na nežive stvari: naime, što god bi na bilo koji način dotaknuo nečist čovjek, bilo je nečisto. U tome je zakon ublažio praznovjerje pogana, koji su ne samo po doticaju nečistoga govorili da se ugovara nečistoća, nego također po razgovoru ili po pogledu, kako rabi Mojsije veli o ženi u mjesečnom pranju. Time se pak mistično označavalo ono što se veli u Mudr 14: „Jednako su mrski Bogu bezbožnik i bezbožnost njegova“. Bijaše pak i neka nečistoća samih neživih stvari po sebi, kao što bijaše nečistoća gube u kući i na odjeći. Kao što naime bolest gube nastaje u ljudima od pokvarene tekućine koja dovodi do truljenja mesa i kvari ga, tako također zbog neke pokvarenosti i suviška vlage ili suše nastaje katkad neko nagrizanje u kamenju kuće ili također na odjeći. I stoga je tu pokvarenost zakon nazivao gubom, po kojoj bi se kuća ili odjeća prosudila nečistom: kako zato što je svaka pokvarenost pripadala nečistoći, kako je rečeno; tako također zato što su protiv takve pokvarenosti pogani štovali kućne bogove penate, te je stoga zakon zapovjedio da se takve kuće u kojima bi takva pokvarenost ustrajala razore, a odjeća spali, radi uklanjanja prigode za idolopoklonstvo. Bijaše također i neka nečistoća posuđa, o kojoj se veli u Br 19: posuda koja „nema poklopca ni poveza odozgor, bit će nečista“. Čije je nečistoće uzrok taj što je u takve posude lako moglo pasti nešto nečisto, stoga su se mogle onečistiti. Bijaše također taj propis radi izbjegavanja idolopoklonstva: vjerovali su naime idolopoklonici da bi, ako bi miševi ili gušterice, ili nešto takvo što su žrtvovali idolima, brzo pali u posude ili u vode, to bilo ugodno bogovima. Još i danas neke ženice ostavljaju posude nepokrivene na službu noćnim božanstvima koja nazivaju janama. Tih je pak nečistoća razlog pralikovan jer se po gubi kuće označava nečistoća skupštine krivovjernika. Po gubi pak na lanenoj odjeći označava se izopačenost običaja iz gorčine uma. Po gubi pak vunene odjeće označava se izopačenost laskavaca. Po gubi u osnovi tkanine označavaju se mane duše, a po gubi u potki označavaju se tjelesni grijesi; jer kao što je osnova u potki, tako je duša u tijelu. Po posudi pak koja nema poklopca ni poveza označava se čovjek koji nema nikakva vela šutljivosti i koji nije stegnut nikakvom stegom stege.
Odgovor na 5. prigovor: kako je rečeno, dvostruka bijaše nečistoća u zakonu. Jedna doduše po nekoj pokvarenosti uma ili tijela, i ta je nečistoća bila veća. Druga je pak bila nečistoća od samoga doticaja nečiste stvari, i ta je bila manja, te se lakšim obredom čistila. Naime, prva se nečistoća čistila žrtvom za grijeh, jer svaka pokvarenost iz grijeha proizlazi i grijeh označava; no druga se nečistoća čistila samim škropljenjem neke vode, o kojoj se vodi očišćenja govori u Br 19. Nalaže se naime ondje od Gospodina da uzmu crvenu junicu, u spomen grijeha koji su počinili klanjanjem teletu. I veli se junica radije nego tele jer je tako Gospodin sinagogu običavao nazivati; prema onome iz Hoš 4: kao raspuštena junica skrenuo je Izrael. I to možda zato što su junicama na egipatski način iskazivali štovanje; prema onome iz Hoš 10: junice su Bet-Avena štovali. I radi osude grijeha idolopoklonstva žrtvovala se izvan tabora. I gdje god se žrtva činila za očišćenje mnoštva grijeha, spaljivala se izvan tabora cijela. I da bi se označilo da se po toj žrtvi narod čisti od cjeline grijeha, umakao je svećenik prst u njezinu krv i škropio prema vratima svetišta sedam puta, jer sedmica označava cjelinu. I samo škropljenje krvlju pripadalo je osudi idolopoklonstva, u kojemu se žrtvena krv nije izlijevala, nego se skupljala, i oko nje su ljudi jeli na čast idolima. Spaljivala se pak u ognju: ili zato što se Bog Mojsiju u ognju pojavio, i u ognju je dan zakon; ili zato što se time označavalo da idolopoklonstvo treba posve iskorijeniti, i sve što je pripadalo idolopoklonstvu, kao što se junica spaljivala, i koža i meso, i krv i izmetina, predani plamenu. Dodavalo se također pri spaljivanju cedrovo drvo, izop i dvaput bojani skerlet, radi označavanja da, kao što cedrovo drvo ne trune lako, i dvaput bojani skerlet ne gubi boju, i izop zadržava miris čak i nakon što se osuši, tako je također ta žrtva bila za očuvanje samoga naroda, i njegova dostojanstva i njegove pobožnosti. Stoga se veli o pepelu junice: „Da bude mnoštvu sinova Izraelovih na čuvanje“. Ili, prema Josipu, četiri su elementa označena: naime ognju se dodavao cedar, označavajući zemlju zbog svoje zemaljskosti; izop, označavajući zrak zbog mirisa; skerlet, označavajući vodu iz istoga razloga kao i grimiz, zbog boja koje se iz voda uzimaju; da bi se time izrazilo da se ta žrtva prinosila Stvoritelju četiriju elemenata. I jer se takva žrtva prinosila za grijeh idolopoklonstva, radi njegove osude i onaj tko spaljuje, i tko skuplja pepeo, i onaj tko škropi vode u koje se stavljao pepeo, smatrali su se nečistima, da bi se time pokazalo da sve što na bilo koji način pripada idolopoklonstvu, kao nečisto treba odbaciti. Od te su se pak nečistoće čistili samim pranjem odjeće, niti su trebali biti poškropljeni vodom zbog takve nečistoće, jer bi tako postojao postupak u beskonačnost. Onaj naime tko je škropio vodu postajao je nečist, i tako ako bi sam sebe škropio, ostao bi nečist; ako bi ga pak drugi škropio, taj bi bio nečist; i slično onaj tko bi njega škropio, i tako u beskonačnost. Pralikovan pak razlog ove žrtve jest to što se po crvenoj junici označava Krist prema preuzetoj slabosti, koju ženski spol označava. Krv njegove muke označava boja junice. Bijaše pak junica crvena savršene dobi, jer je svako Kristovo djelovanje savršeno. Na kojoj nije bilo nikakve mane, niti je nosila jaram, jer nije nosila jaram grijeha. Nalaže se pak da se dovede Mojsiju jer su mu predbacivali prijestup Mojsijeva zakona u kršenju subote. Naređuje se također predati svećeniku Eleazaru jer je Krist, imajući biti ubijen, predan u ruke svećenika. Žrtvuje se pak izvan tabora jer je izvan vrata Krist trpio. Umače pak svećenik prst u njezinu krv jer po razboritosti, koju prst označava, otajstvo Kristove muke treba razmatrati i nasljedovati. Škropi se pak prema šatoru, po kojemu se sinagoga označava, ili na osudu Židova koji ne vjeruju, ili na očišćenje onih koji vjeruju. I to sedam puta: ili zbog sedam darova Duha Svetoga, ili zbog sedam dana u kojima se svako vrijeme razumijeva. Sve pak što pripada Kristovu utjelovljenju treba ognjem spaliti, to jest duhovno razumjeti: naime po koži i mesu vanjsko se Kristovo djelovanje označava; po krvi istančana i nutarnja snaga koja vanjsko oživljuje; po izmetini umor, žeđ i sve tome slično što pripada slabosti. Dodaju se pak tri stvari: cedar, što označava visinu nade ili motrenja; izop, što označava poniznost ili vjeru; dvaput bojani skerlet, što označava dvostruku ljubav; po tome naime moramo prianjati uz trpećega Krista. Taj pak pepeo spaljivanja skuplja čist čovjek jer su ostaci muke doprli do pogana, koji nisu bili krivi za Kristovu smrt. Stavlja se pak pepeo u vodu radi očišćenja jer iz Kristove muke krštenje dobiva snagu očišćenja grijeha. Svećenik pak koji je žrtvovao i spaljivao junicu, i onaj koji je spaljivao, i onaj koji je skupljao pepeo, bijaše nečist, i također onaj koji je škropio vodu: ili zato što su Židovi postali nečisti od ubijanja Krista, po kojemu se naši grijesi čiste, i to do večeri, to jest do svršetka svijeta, kada će se ostaci Izraela obratiti; ili zato što oni koji postupaju sa svetinjama smjerajući na očišćenje drugih, i sami neke nečistoće ugovaraju, kako Grgur veli u Pastoralu; i to do večeri, to jest do svršetka sadašnjega života.
Odgovor na 6. prigovor: kako je rečeno, nečistoća koja je proizlazila iz pokvarenosti uma ili tijela čistila se po žrtvama za grijeh. Prinosile su se pak posebne žrtve za grijehe pojedinaca; no budući da su neki bili nemarni oko očišćenja takvih grijeha i nečistoća, ili su također zbog neznanja odustajali od takva očišćenja, bilo je ustanovljeno da se jednom u godini, desetoga dana sedmoga mjeseca, prinese žrtva pomirenja za cijeli narod. I jer, kako Apostol veli u Heb 7, „zakon postavlja za svećenike ljude koji imaju slabost“, trebalo je da svećenik najprije prinese za samoga sebe junca za grijeh, u spomen grijeha koji je Aron počinio pri lijevanju zlatnoga teleta; i ovna za paljenicu, čime se označavalo da svećenikovo predstojništvo, koje označava ovan što je vođa stada, ima biti usmjereno na čast Bogu. Zatim je pak prinosio za narod dva jarca. Od kojih se jedan žrtvovao radi očišćenja grijeha mnoštva. Jarac je naime smrdljiva životinja, i od njegovih se dlaka prave bockave haljine, kako bi se time označio smrad i nečistoća te žalci grijeha. Krv pak toga žrtvovanoga jarca unosila se, zajedno također s krvlju junca, u Svetinju nad svetinjama, i njome se škropilo cijelo svetište, radi označavanja da se šator čisti od nečistoća sinova Izraelovih. Tijelo pak jarca i junca koji su žrtvovani za grijeh trebalo je spaliti, radi pokazivanja uništenja grijeha. Ali ne na žrtveniku, jer se ondje nisu posve spaljivale osim paljenice. Stoga je bilo zapovjeđeno da se spale izvan tabora, radi osude grijeha: to je naime bivalo kad god se prinosila žrtva za neki teški grijeh ili za mnoštvo grijeha. Drugi se pak jarac otpremao u pustinju, ne doduše zato da se prinese zlim dusima, koje su pogani štovali u pustinjama, jer njima nije bilo dopušteno ništa žrtvovati; nego radi označavanja učinka one prinesene žrtve. I stoga je svećenik polagao ruku na njegovu glavu, ispovijedajući grijehe sinova Izraelovih, kao da ih onaj jarac odnosi u pustinju, gdje će ga zvijeri pojesti, kao da nosi kaznu za grijehe naroda. Govorilo se pak da nosi grijehe naroda ili zato što se u njegovu otpremanju označavalo otpuštenje grijeha naroda, ili zato što se na njegovu glavu privezivao svitak na kojemu bijahu napisani grijesi. Pralikovan pak razlog toga bijaše taj što se Krist označava i po juncu, zbog snage; i po ovnu, jer on je vođa vjernika; i po jarcu, zbog sličnosti s grešnim tijelom. I sam je Krist žrtvovan za grijehe i svećenika i naroda, jer se po njegovoj muci i veći i manji od grijeha čiste. Krv se pak junca i jarca unosi u svetinju po velikom svećeniku jer nam je po krvi Kristove muke otvoren ulazak u kraljevstvo nebesko. Spaljuju se pak njihova tijela izvan tabora jer je izvan vrata Krist trpio, kako Apostol veli u Heb posl. Po jarcu se pak koji se otpremao može označavati ili samo božanstvo Kristovo, koje je otišlo u samotinju dok je čovjek Krist trpio, ne doduše mijenjajući mjesto, nego zadržavajući snagu; ili se označava zla požuda koju moramo od sebe odbaciti, a kreposne pokrete Gospodinu žrtvovati. O nečistoći pak onih koji su takve žrtve spaljivali isti je razlog koji je naveden kod žrtve crvene junice.
Odgovor na 7. prigovor: po obredu zakona gubavac se nije čistio od ljage gube, nego se pokazivao očišćenim. I to se označava u Lev 14, kada se veli o svećeniku: „Kada nađe da je guba očišćena, zapovjedit će onome koji se čisti“. Već je dakle guba bila očišćena, no govorilo se da se čisti ukoliko se po sudu svećenika vraćao u zajedništvo ljudi i u bogoštovlje. Događalo se ipak katkad da se božanskim čudom po obredu zakona tjelesna guba očisti, kada bi se svećenik prevario u sudu. Takvo se pak očišćenje gubavca vršilo dvostruko: najprije se naime prosuđivao čistim; a drugo pak, vraćao se kao čist u zajedništvo ljudi i u bogoštovlje, naime nakon sedam dana. U prvome pak očišćenju gubavac koji se ima očistiti prinosio je za sebe dva živa vrapca, i cedrovo drvo, i crvac, i izop; na taj način da se grimiznom niti privežu vrabac i izop zajedno s cedrovim drvom, tako naime da cedrovo drvo bude kao drška škropila. Izop pak i vrabac bijahu ono što se od škropila umakalo u krv drugoga vrapca žrtvovanoga nad tekućim vodama. Te je pak četiri stvari prinosio protiv četiriju nedostataka gube: naime protiv truljenja prinosio se cedar, koji je netrula stabla; protiv smrada izop, koji je mirisna trava; protiv neosjetljivosti živi vrabac; protiv nagrđenosti boje crvac, koji ima živu boju. Živomu se pak vrapcu dopuštalo da odleti u polje, jer se gubavac vraćao u prijašnju slobodu. Osmoga se pak dana pripuštao bogoštovlju i vraćao u zajedništvo ljudi. Najprije ipak obrijavši dlake cijeloga tijela i opravši odjeću, zato što guba izjeda dlake, a odjeću prlja i čini smrdljivom. I poslije se prinosila žrtva za njegov prijestup, jer se guba većinom navlači zbog grijeha. Krvlju se pak žrtve mazala resica desnoga uha onoga koji se imao očistiti, te palci desne ruke i noge, jer se na tim dijelovima guba ponajprije raspoznaje i osjeća. Primjenjivale su se također uz taj obred tri tekućine: naime krv, protiv pokvarenosti krvi; ulje, radi označavanja ozdravljenja bolesti; tekuća voda, radi očišćenja prljavštine. Pralikovan pak razlog bijaše taj što se po dvama vrabcima označavaju božanstvo i čovještvo Kristovo. Od kojih se jedan, naime čovještvo, žrtvuje u glinenoj posudi nad živim vodama, jer se po Kristovoj muci vode krštenja posvećuju. Drugi pak, naime netrpljivo božanstvo, ostajao je živ, jer božanstvo ne može umrijeti. Stoga je i odlijetao, jer se mukom nije mogao stegnuti. Taj se pak živi vrabac, zajedno s cedrovim drvom i skerletom, ili crvcem, i izopom, to jest vjerom, nadom i ljubavlju, kako je gore rečeno, stavlja u vodu radi škropljenja, jer se u vjeri u Boga i čovjeka krstimo. Pere pak čovjek, po vodi krštenja ili suza, svoju odjeću, to jest djela, i sve dlake, to jest misli. Maže se pak resica desnoga uha onoga koji se čisti krvlju i uljem, da njegov sluh utvrdi protiv kvarećih riječi; a palci desne ruke i noge mažu se da njegovo djelovanje bude sveto. Drugo pak što pripada tome očišćenju, ili također očišćenju drugih nečistoća, nema ništa posebno osim drugih žrtava za grijehe ili za prijestupe.
Odgovor na 8. prigovor: na osmo i deveto treba reći da, kao što se narod uvodio u bogoštovlje po obrezanju, tako službenici po nekom posebnom očišćenju ili posvećenju; stoga se i nalaže da se odvoje od drugih, kao posebno za službu bogoštovlja povrh drugih određeni. I sve što se oko njih činilo u njihovu posvećenju ili uvođenju na to je pripadalo da se pokaže kako oni imaju neko prvenstvo čistoće i kreposti i dostojanstva. I stoga su se u uvođenju službenika činile tri stvari: najprije su se naime čistili; drugo, ukrašavali su se i posvećivali; treće, primjenjivali su se na upotrebu službe. Čistili su se doduše zajednički svi pranjem vodom i po nekim žrtvama; posebno su pak leviti brijali sve dlake svoga tijela, kako stoji u Lev 8. Posvećenje pak glede velikih svećenika i svećenika vršilo se ovim redom. Najprije su se naime, nakon što su bili oprani, odijevali nekim posebnim haljinama koje su pripadale označavanju njihova dostojanstva. Posebno se pak veliki svećenik mazao uljem pomazanja po glavi, radi označavanja da se od njega širila vlast posvećivanja na druge, kao što se ulje s glave spušta na niže dijelove; kako stoji u Ps 132: „Kao ulje na glavi što se slijeva na bradu, bradu Aronovu“. Leviti pak nisu imali drugoga posvećenja osim što su se prinosili Gospodinu od sinova Izraelovih po rukama velikoga svećenika, koji je molio za njih. Nižim su se pak svećenicima samo ruke posvećivale, koje su se imale primjenjivati na žrtve. I krvlju se žrtvovane životinje mazala resica njihova desnoga uha, te palci desne noge i ruke, da naime budu poslušni Božjemu zakonu u prinošenju žrtava, što se označava u maženju desnoga uha; i da budu brižni i spremni u izvršavanju žrtava, što se označava u maženju desne noge i ruke. Škropili su se također oni, i njihove haljine, krvlju žrtvovane životinje, u spomen krvi janjeta po kojoj su bili oslobođeni u Egiptu. Prinosile su se pak pri njihovu posvećenju ovakve žrtve: junac za grijeh, u spomen otpuštenja Aronova grijeha oko lijevanja teleta; ovan za paljenicu, u spomen Abrahamova prinosa, čiju je poslušnost veliki svećenik morao nasljedovati; ovan također posvećenja, koji je bio kao pomirbena žrtva, u spomen oslobođenja iz Egipta po krvi janjeta; košara kruhova, u spomen mane dane narodu. Pripadalo je pak primjeni na službu to što se polagao na njihove ruke loj ovna, i jedan krušni kolač, i desno pleće, kako bi se pokazalo da primaju vlast takve stvari prinositi Gospodinu. Leviti su se pak primjenjivali na službu time što su se uvodili u šator saveza, kao radi posluživanja oko posuđa svetišta. Pralikovan pak razlog toga bijaše taj što se oni koji se imaju posvetiti za duhovnu Kristovu službu moraju najprije očistiti po vodi krštenja i suza u vjeri Kristove muke, što je pomirbena i čistilišna žrtva. I moraju obrijati sve dlake tijela, to jest sve zle misli. Moraju se također ukrasiti krepostima, i posvetiti uljem Duha Svetoga, i škropljenjem krvlju Kristovom. I tako moraju biti usmjereni na izvršavanje duhovnih službi.
Odgovor na 10. prigovor: kako je već rečeno, nakana je zakona bila privoditi k poštovanju božanskoga štovanja. I to dvostruko: na jedan način isključujući od božanskoga štovanja sve ono što je moglo biti prezreno; na drugi način pridodajući božanskom štovanju sve ono što se činilo da pripada iskazivanju časti. I ako se to obdržavalo u šatoru i njegovu posuđu, te u životinjama koje treba žrtvovati, još mnogo više to se moralo obdržavati u samim službenicima. I stoga je radi uklanjanja prezira službenika bilo zapovjeđeno da nemaju manu ili tjelesni nedostatak, jer se takvi ljudi obično kod drugih drže u preziru. Zbog čega je također bilo ustanovljeno da se ne primjenjuju na Božju službu nasumce iz bilo kojega roda, nego iz određenoga podrijetla prema nasljedstvu roda, kako bi se po tome smatrali uglednijima i plemenitijima. Da bi se pak držali u poštovanju, primjenjivao se na njih poseban ures haljina i posebno posvećenje. I to je općenito uzrok uresa haljina. Posebno pak valja znati da je veliki svećenik imao osam uresa. Najprije je naime imao lanenu haljinu. Drugo, imao je višnjevu tuniku, na čijem su se rubu prema nogama stavljala uokolo neka zvonca i šipci načinjeni od višnjeve boje i grimiza te dvaput bojanoga skerleta. Treće, imao je oplećak, koji je pokrivao ramena i prednji dio sve do pojasa, a bio je od zlata i višnjeve boje i grimiza, dvaput bojanoga skerleta i predenoga lana. I na ramenima je imao dva oniksa na kojima bijahu urezana imena sinova Izraelovih. Četvrto bijaše naprsnik, načinjen od iste tvari, koji bijaše četverokutan, i stavljao se na prsa, te se spajao s oplećkom. I na tome naprsniku bijaše dvanaest dragih kamenaca razdijeljenih u četiri reda, na kojima također bijahu urezana imena sinova Izraelovih, kao radi označavanja da nosi teret cijeloga naroda time što je imao njihova imena na ramenima; i da neprestano mora misliti o njihovu spasenju time što ih je nosio na prsima, kao imajući ih u srcu. U tome je naprsniku također Gospodin zapovjedio da se stavi nauk i istina, jer su se neke stvari koje pripadaju istini pravednosti i nauka pisale na onome naprsniku. Židovi ipak izmišljaju priče da je u naprsniku bio kamen koji se mijenjao prema različitim bojama, prema različitim stvarima koje su se imale dogoditi sinovima Izraelovim, i to nazivaju istinom i naukom. Peto bijaše pas, to jest neki pojas načinjen od navedenih četiriju boja. Šesto bijaše tijara, to jest neka mitra od lana. Sedmo pak bijaše zlatna pločica, koja je visjela na njegovu čelu, na kojoj bijaše ime Gospodnje. Osmo pak bijahu lanene gaće, da pokriju meso svoje sramote kada bi pristupali k svetištu ili k žrtveniku. Od tih pak osam uresa niži su svećenici imali četiri: naime lanenu tuniku, gaće, pas i tijaru. Za te pak urese neki navode doslovni razlog govoreći da se u tim uresima označava ustrojstvo zemaljskoga kruga, kao da je veliki svećenik ispovijedao da je službenik Stvoritelja svijeta; stoga se i u Mudr 18 veli da je na Aronovu odijelu bio opisan sav zemaljski krug. Jer lanene su gaće označavale zemlju, iz koje lan raste. Obavijanje pojasa označavalo je Ocean, koji opasuje zemlju. Višnjeva je tunika svojom bojom označavala zrak, čijim su se zvoncima označavali gromovi, a šipcima munje. Oplećak je pak svojom šarolikošću označavao zvjezdano nebo; dva oniksa dvije polutke, ili sunce i mjesec. Dvanaest dragulja na prsima dvanaest znakova u zodijaku, za koje se govorilo da su postavljeni na naprsniku jer su u nebeskim stvarima razlozi zemaljskih, prema onome iz Job 38: „Zar poznaješ red neba i postavljaš li razlog njegov na zemlji?“ Kapa pak, ili tijara, označavala je nebo Empirij. Zlatna pločica Boga koji svime upravlja. Pralikovan pak razlog jest bjelodan. Jer tjelesne mane ili nedostaci od kojih su svećenici morali biti slobodni označavaju različite mane i grijehe kojih moraju biti lišeni. Zabranjuje se naime da bude slijep, to jest da ne bude u neznanju. Da ne bude hrom, to jest nestalan i onaj koji se naginje na različite strane. Da ne bude malena, ili velika, ili kriva nosa, to jest da zbog nedostatka razboritosti ne pretjeruje u više ili u manje, ili također ne čini neka zla djela: po nosu se naime razboritost označava jer raspoznaje mirise. Da ne bude slomljene noge ili ruke, to jest da ne izgubi snagu dobroga djelovanja ili napredovanja u krepost. Odbacuje se također ako ima grbu sprijeda ili straga, po kojoj se označava suvišna ljubav prema zemaljskome. Ako je krmeljav, to jest po tjelesnom se nagnuću njegov um pomračuje, jer krmeljavost nastaje iz curenja tekućine. Odbacuje se također ako ima pjegu na oku, to jest umišljenost bjeljine pravednosti u svojoj misli. Odbacuje se također ako ima trajnu šugavost, to jest obijest tijela. I ako ima lišaj, koji bez boli zahvaća tijelo i nagrđuje ljepotu udova, po kojemu se lakomost označava. I također ako je kilav ili otežalih mošanja, koji naime nosi teret sramote u srcu, premda ne izvršava na djelu. Po uresima se pak označavaju kreposti Božjih službenika. Četiri su pak koje su nužne svim službenicima: naime čistoća, koja se označava po gaćama; čistoća pak života, koja se označava po lanenoj tunici; umjerenost razboritosti, koja se označava po pojasu; uspravnost nakane, koja se označava po tijari što štiti glavu. No povrh toga veliki svećenici moraju imati četiri stvari. Najprije neprestano sjećanje na Boga u motrenju, i to označava zlatna pločica koja ima ime Božje na čelu. Drugo, da podnose slabosti naroda, što označava oplećak. Treće, da imaju narod u srcu i u utrobi po brizi ljubavi, što se označava po naprsniku. Četvrto, da vode nebeski život po djelima savršenosti, što se označava po višnjevoj tunici. Stoga se i višnjevoj tunici dodaju na rubu zlatna zvonca, po kojima se označava nauk o božanskim stvarima koji mora biti združen s nebeskim životom velikoga svećenika. Dodaju se pak šipci, po kojima se označava jedinstvo vjere i sloga u dobrim običajima, jer tako mora biti združen njegov nauk da se po njemu ne raskine jedinstvo vjere i mira.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.