I-II, q. 102, a. 6
O uzrocima obdržavanja
Prigovor 1. Čini se da za bogoštovna obdržavanja nije bilo nikakva razumna uzroka. Jer kako Apostol veli u 1 Tim 4: „Svako je Božje stvorenje dobro i ništa ne treba odbacivati što se prima sa zahvaljivanjem“. Neprikladno im je dakle bilo zabranjeno blagovanje nekih jela kao nečistih, kako je bjelodano u Lev 11.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se životinje daju čovjeku za hranu, tako također i bilje; stoga se veli u Post 9: „Kao zeleno bilje dao sam vam sve meso“. No među biljem zakon nije razlikovao neko kao nečisto, premda je neko od njih nadasve štetno, kao primjerice otrovno. Dakle, čini se da se ni među životinjama neke nisu trebale zabraniti kao nečiste.
Prigovor 3. Nadalje, ako je nečista tvar iz koje nešto nastaje, po istome se razlogu čini da je nečisto i ono što iz nje nastaje. No iz krvi nastaje meso. Budući dakle da se nisu sva mesa zabranjivala kao nečista, po istome se razlogu nije trebala zabraniti ni krv kao nečista, ili loj koji iz krvi nastaje.
Prigovor 4. Nadalje, Gospodin u Mt 10 veli da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo jer nakon smrti nemaju što učiniti; što ne bi bilo istinito kada bi čovjeku škodilo što bi se od njega učinilo. Mnogo se dakle manje tiče već ubijene životinje kako se njezino meso kuha. Nerazumnim se dakle čini ono što se veli u Izl 23: „Ne kuhaj kozlića u mlijeku majke njegove“.
Prigovor 5. Nadalje, ono što je prvina u ljudima i životinjama nalaže se prinijeti Gospodinu kao savršenije. Neprikladno se dakle nalaže u Lev 19: „Kada uđete u zemlju i posadite u njoj voćke, uklonite prepucije njihove“, to jest prve plodove, „i bit će vam nečisti, niti ćete jesti od njih“.
Prigovor 6. Nadalje, odjeća je izvan čovjekova tijela. Nisu se dakle neke posebne odjeće trebale zabraniti Židovima, primjerice ono što se veli u Lev 19: „Odjeću koja je tkana od dvoga ne odijevaj“; i u Pnz 22: „Neka se žena ne odijeva u mušku odjeću, i muškarac neka se ne odijeva u žensku odjeću“; i dolje: „Ne odijevaj se u odjeću koja je tkana od vune i lana zajedno“.
Prigovor 7. Nadalje, spomen na zapovijedi Božje ne pripada tijelu, nego srcu. Neprikladno se dakle nalaže u Pnz 6 da „privežu zapovijedi Božje kao znak na ruku svoju, i da se napišu na dovratnicima vrata; te da po uglovima plašteva načine rese u koje će staviti višnjeve vrpce, za spomen na zapovijedi Božje“, kako stoji u Br 15.
Prigovor 8. Nadalje, Apostol u 1 Kor 9 veli da Bogu nije stalo do volova, pa dosljedno tome ni do drugih nerazumnih životinja. Neprikladno se dakle nalaže u Pnz 22: „Ako budeš išao putem i nađeš ptičje gnijezdo, nemoj uzeti majku s mladuncima“; i u Pnz 25: „Ne zavezuj usta volu koji vrše“; i u Lev 19: „Živinu svoju nemoj pustiti da se pari sa životinjama druge vrste“.
Prigovor 9. Nadalje, među biljkama nije se činilo razlikovanje čistih od nečistih. Dakle, još mnogo manje oko uzgoja biljaka trebalo se primijeniti neko razlikovanje. Dakle, neprikladno se nalaže u Lev 19: „Polje svoje ne sij različitim sjemenom“; i u Pnz 22: „Ne sij vinograd svoj drugim sjemenom; i: ne ori volom i magarcem zajedno“.
Prigovor 10. Nadalje, vidimo da je ono što je neživo ponajviše podložno ljudskoj vlasti. Neprikladno se dakle čovjek odvraća od srebra i zlata od kojih su načinjeni idoli, i od drugoga što se u kućama idola nalazi, propisom zakona koji stoji u Pnz 7. Smiješnim se čini i propis koji stoji u Pnz 23: da „izmetine zemljom zatrpaju kopajući u tlu“.
Prigovor 11. Nadalje, pobožnost se ponajviše zahtijeva u svećenicima. No čini se da pobožnosti pripada to da netko prisustvuje ukopima prijatelja; stoga se i Tobija zbog toga hvali, kako stoji u Tob 1. Slično također katkad pobožnosti pripada da netko za ženu uzme bludnicu, jer je time oslobađa od grijeha i sramote. Dakle, čini se da se to neprikladno zabranjuje svećenicima u Lev 21.
Naprotiv, veli se u Pnz 18: „A tebe je Gospodin Bog tvoj drukčije poučio“, iz čega se može uzeti da su takva obdržavanja ustanovljena od Boga radi nekoga posebnoga prvenstva onoga naroda. Nisu dakle nerazumna ili bez uzroka.
Odgovaram: židovski narod, kako je gore rečeno, bio je posebno namijenjen za božansko štovanje; a među njima posebno svećenici. I kao što druge stvari koje se primjenjuju na božansko štovanje moraju imati neku posebnost, što pripada iskazivanju časti božanskom štovanju, tako su također i u životu onoga naroda, a ponajviše svećenika, trebale postojati neke posebne stvari prikladne za božansko štovanje, bilo duhovno bilo tjelesno. Štovanje je pak zakona označavalo otajstvo Kristovo kao pralik, stoga su sva njihova djela pralikom označavala ono što pripada Kristu; prema onome iz 1 Kor 10: „Sve im se događalo kao pralik“. I stoga se razlozi ovih obdržavanja mogu navesti dvostruko: na jedan način prema prikladnosti za božansko štovanje; na drugi način prema tome što pralikom označavaju nešto oko života kršćana.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, dvostruko se onečišćenje, ili nečistoća, obdržavala u zakonu: jedna doduše krivnje, po kojoj se onečišćavala duša; a druga neke pokvarenosti, po kojoj se na neki način prlja tijelo. Govoreći dakle o prvoj nečistoći, nijedan rod hrane nije nečist niti može čovjeka onečistiti prema svojoj naravi; stoga se veli u Mt 15: „Ne onečišćuje čovjeka ono što ulazi u usta, nego ono što izlazi iz usta, to onečišćuje čovjeka“, i to se tumači o grijesima. Mogu ipak neka jela po akcidentu onečistiti dušu, ukoliko se naime protiv poslušnosti ili zavjeta, ili s prevelikom požudom jedu; ili ukoliko pružaju poticaj bludnosti, zbog čega se neki uzdržavaju od vina i mesa. Prema tjelesnoj pak nečistoći, koja pripada nekoj pokvarenosti, meso nekih životinja ima nečistoću: ili zato što se hrane nečistim stvarima, kao svinja; ili nečisto borave, kao neke životinje koje žive pod zemljom, poput krtica i miševa i drugoga tome sličnoga, stoga i neki smrad navlače; ili zato što njihovo meso, zbog prekomjerne vlage ili suše, stvara pokvarene tekućine u ljudskim tijelima. I stoga im je zabranjeno meso životinja koje imaju pune tabane, to jest jedno nerascijepljeno kopito, zbog njihove zemaljskosti. I slično im je zabranjeno meso životinja koje imaju mnoge procjepe na nogama, jer su odviše kolerične i sažežene, kao meso lava i tome slično. I po istome su im razlogu zabranjene neke ptice grabljivice, koje su prekomjerne suhoće; i neke vodene ptice, zbog prekomjerne vlage. Slično također i neke ribe koje nemaju peraja i ljusaka, kao jegulje i tome slično, zbog suviška vlage. Dopuštene su im pak za jelo životinje koje preživaju i imaju rascijepljeno kopito, jer imaju dobro probavljene tekućine i umjerena su sastava, jer nisu niti previše vlažne, što označavaju kopita; niti su previše zemaljske, budući da nemaju neprekinuto kopito, nego rascijepljeno. Među ribama također dopuštene su im suše ribe, što se označava time što imaju ljuske i peraje, jer se time postiže umjeren vlažni sastav riba. Među pticama također dopuštene su im one umjerenije, kao kokoši, jarebice i druge tome slične. Drugi je razlog bio radi osude idolopoklonstva. Jer pogani, a ponajviše Egipćani među kojima su bili othranjeni, takve su zabranjene životinje žrtvovali idolima ili su se njima služili za vračanja. Životinje pak koje su Židovima dopuštene za jelo nisu jeli, nego su ih štovali kao bogove; ili su se zbog drugoga razloga od njih uzdržavali, kako je gore rečeno. Treći je razlog radi uklanjanja pretjerane brige oko hrane. I stoga se dopuštaju one životinje koje se mogu lako i spremno imati. Općenito im je ipak bilo zabranjeno blagovanje krvi i loja bilo koje životinje. Krvi doduše kako radi izbjegavanja okrutnosti, da bi se grozili prolijevanja ljudske krvi, kako je gore rečeno; tako također radi izbjegavanja obreda idolopoklonstva, jer njihov je običaj bio da se okupljaju oko skupljene krvi radi blagovanja na čast idola, kojima su smatrali da je krv najprihvatljivija. I stoga je Gospodin zapovjedio da se krv prolije i da se zemljom zatrpa. I zbog toga im je također bilo zabranjeno jesti ugušene ili udavljene životinje, jer se njihova krv nije odvajala od mesa. Ili zato što u takvoj smrti životinje mnogo trpe; a Gospodin ih je htio odvratiti od okrutnosti čak i prema nerazumnim životinjama, kako bi se time više uklonili od okrutnosti prema čovjeku, vježbajući se u pobožnosti čak i prema zvijerima. Blagovanje loja također im je bilo zabranjeno: kako zato što su ga idolopoklonici jeli na čast svojim bogovima; tako također zato što se sažigao na čast Bogu; tako također i zato što krv i loj ne stvaraju dobru hranu, što kao uzrok navodi rabi Mojsije. Uzrok pak zabrane blagovanja tetive izražava se u Post 32, gdje se veli da „sinovi Izraelovi ne jedu tetivu zato što se dotaknuo tetive Jakovljeva boka i usahnula je“. Pralikovan pak razlog toga jest taj što se po svim takvim zabranjenim životinjama označavaju neki grijesi, u čijem se liku one životinje zabranjuju. Stoga veli Augustin u knjizi Protiv Fausta: „Ako se pita o svinji i janjetu, oboje je po naravi čisto, jer svako je Božje stvorenje dobro; no po nekom značenju janje je čisto, svinja nečista. Kao kad bi rekao luđak i mudrac: obje su te riječi po naravi glasa i slova i slogova od kojih se sastoje čiste, no po značenju jedno je čisto, a drugo nečisto“. Životinja naime koja preživa i rasijeca kopito čista je po značenju. Jer rasijecanje kopita označava razlikovanje dvaju zavjeta; ili Oca i Sina; ili dviju naravi u Kristu; ili razlikovanje dobra i zla. Preživanje pak označava razmatranje Pisama i njihovo zdravo razumijevanje. Kome pak od toga jedno nedostaje, duhovno je nečist. Slično također među ribama one koje imaju ljuske i peraje čiste su po značenju. Jer po perajama se označava uzvišen život ili motrenje; a po ljuskama se označava opor život; od čega je oboje nužno za duhovnu čistoću. Među pticama pak zabranjuju se neki posebni rodovi. U orlu naime, koji visoko leti, zabranjuje se oholost. U grifu pak, koji napada konje i ljude, zabranjuje se okrutnost moćnika. U škanjcu pak, koji se hrani sitnim pticama, označavaju se oni koji dodijavaju siromasima. U lunji pak, koja se ponajviše služi zasjedama, označavaju se varalice. U strvinaru pak, koji prati vojsku čekajući da jede tjelesa mrtvaca, označavaju se oni koji priželjkuju smrti i bune ljudi kako bi odande stekli dobitak. Po životinjama gavranova roda označavaju se oni koji su potamnjeli od naslada ili koji su bez dobroga osjećaja, jer se gavran, jednom pušten iz korablje, nije vratio. Po noju, koji premda je ptica ne može letjeti nego je uvijek pri zemlji, označavaju se oni koji vojuju za Boga a zapleću se u svjetovne poslove. Noćna čaplja, koja noću oštro vidi a danju ne vidi, označava one koji su u vremenitim stvarima lukavi, a u duhovnima tupi. Galeb pak, koji i leti u zraku i pliva u vodi, označava one koji i obrezanje i krštenje časte; ili označava one koji po motrenju žele letjeti, a ipak žive u vodama naslada. Kobac pak, koji služi ljudima za lov, označava one koji poslužuju moćnicima radi pljačkanja siromaha. Po sovi, koja noću traži hranu a danju se skriva, označavaju se bludnici koji se nastoje sakriti u noćnim djelima koja čine. Gnjurac pak, čija je narav da dulje boravi pod valovima, označava proždrljivce koji se uranjaju u vode naslada. Ibis je pak ptica u Africi koja ima dug kljun i hrani se zmijama, a možda je isto što i roda, i označava zavidnike koji se zlima drugih, kao zmijama, hrane. Labud je pak bijele boje i dugim vratom koji ima s dna zemlje ili vode hranu izvlači, i može označavati ljude koji po vanjskoj bjelini pravednosti traže zemaljske dobitke. Pelikan pak ptica je u istočnim krajevima, duga kljuna, koja u grlu ima neke vrećice u koje najprije sprema hranu, a nakon nekoga vremena šalje je u želudac, i označava lakomce koji neumjerenom brigom zgrću nužno za život. Sultan-kokoš pak, mimo načina drugih ptica, ima jednu široku nogu za plivanje, a drugu rascijepljenu za hodanje, jer i u vodi pliva kao patke i po zemlji hoda kao jarebice, te pije samo uz zalogaj, svaku hranu umačući u vodu, i označava one koji ništa ne žele činiti po tuđoj prosudbi, nego samo ono što je umočeno u vodu vlastite volje. Po čaplji, koja se obično naziva sokolom, označavaju se oni čije su noge brze za prolijevanje krvi. Zviždavac pak, koji je brbljava ptica, označava brbljavce. Pupavac pak, koji se gnijezdi u izmetinama i hrani se smrdljivim gnojem te oponaša jecaj u pjevu, označava svjetovnu žalost koja u nečistim ljudima stvara smrt. Po šišmišu pak, koji leti pri zemlji, označavaju se oni koji obdareni svjetovnim znanjem misle samo na zemaljsko. Glede krilatih pak kukaca i četveronožaca dopuštaju im se samo oni koji imaju duže stražnje noge kako bi mogli skakati. Drugi pak, koji više prianjaju uz zemlju, zabranjuju se, jer oni koji zlorabe nauk četiriju evanđelista tako da se po njemu ne uzdižu u visinu, smatraju se nečistima. U krvi pak i loju i tetivi razumijeva se da se zabranjuje okrutnost, i naslada, i snaga za griješenje.
Odgovor na 2. prigovor: blagovanje biljaka i drugih zemaljskih plodova postojalo je kod ljudi i prije potopa, no blagovanje mesa čini se uvedenim nakon potopa; veli se naime u Post 9: „Kao zeleno bilje dao sam vam sve meso“. I to stoga što blagovanje zemaljskih plodova više pripada nekoj jednostavnosti života, dok blagovanje mesa pripada nekim užicima i izbirljivosti življenja. Spontano naime zemlja rađa bilje, ili se uz malo truda takvi zemaljski plodovi u velikom obilju pribavljaju; a životinje valja uz velik trud hraniti ili loviti. I stoga hoteći Gospodin svoj narod privesti k jednostavnijoj hrani, mnoge im je životinje zabranio, ali ne i plodove zemlje. Ili također zato što su se životinje žrtvovale idolima, a ne zemaljski plodovi.
Odgovor na 3. prigovor: na treće je jasan odgovor iz rečenoga.
Odgovor na 4. prigovor: premda ubijeni kozlić ne osjeća kako se njegovo meso kuha, ipak u duši onoga tko kuha čini se da pripada nekoj okrutnosti ako se mlijeko majke, koje mu je dano za hranu, primjenjuje za uništenje njegova mesa. Ili se može reći da su pogani na svetkovinama idola na taj način kuhali meso kozlića radi žrtvovanja ili blagovanja. I stoga se u Izl 23, nakon što je bilo rečeno o svetkovinama koje treba slaviti u zakonu, dodaje: „Ne kuhaj kozlića u mlijeku majke njegove“. Pralikovan pak razlog ove zabrane jest taj što se unaprijed označavalo da Židovi Krista, koji je kozlić zbog sličnosti s grešnim tijelom, ne smiju kuhati, to jest ubiti, u mlijeku majke, to jest u vrijeme djetinjstva. Ili se označava da kozlića, to jest grješnika, ne treba kuhati u mlijeku majke, to jest ne treba ga laskanjima uljuljkivati.
Odgovor na 5. prigovor: pogani su prve plodove, koje su smatrali sretnima, prinosili svojim bogovima ili su ih spaljivali radi izvođenja nekih čaranja. I stoga im je bilo zapovjeđeno da plodove prvih triju godina smatraju nečistima. U tri godine naime gotovo sva stabla one zemlje donose plod, ona naime koja se uzgajaju sijanjem, cijepljenjem ili sađenjem. Rijetko se pak događa da se koštice plodova stabla ili skriveno sjeme siju, jer bi to kasnije donijelo plod; no zakon je gledao na ono što češće biva. Plodovi pak četvrte godine, kao prvine čistih plodova, prinosili su se Bogu; a od pete godine nadalje jeli su se. Pralikovan pak razlog jest taj što se time unaprijed označava da se nakon triju stanja zakona, od kojih je jedno od Abrahama do Davida, drugo do babilonskoga sužanjstva, a treće do Krista, imao Bogu prinijeti Krist, koji je plod zakona. Ili zato što nam počeci naših djela moraju biti sumnjivi zbog nesavršenosti.
Odgovor na 6. prigovor: kako se veli u Sir 19: „Odjeća tijela objavljuje o čovjeku“. I stoga je Gospodin htio da se njegov narod razlikuje od drugih naroda ne samo znakom obrezanja, koji bijaše u tijelu, nego također određenim razlikovanjem odijela. I stoga im je bilo zabranjeno da se odijevaju u odjeću tkanu od vune i lana, te da se žena ne odijeva u mušku odjeću ili obratno, zbog dvoga. Prvo naime radi izbjegavanja idolopokloničkoga štovanja. Takvom su se naime različitom odjećom od različitih tvari načinjenom pogani služili u štovanju svojih bogova. I također u Marsovu štovanju žene su se služile oružjem muškaraca; a u Venerinu štovanju obratno muškarci su se služili odjećom žena. Drugi je razlog radi izbjegavanja bludnosti. Jer različitim miješanjima u odjeći isključuje se svako neuredno spolno miješanje. To pak da se žena odijeva u mušku odjeću ili obratno poticaj je na požudu i pruža prigodu za pohotu. Pralikovan pak razlog jest taj što se u odjeći tkanoj od vune i lana zabranjuje spajanje jednostavnosti nedužnosti, koja se označava po vuni, i podmuklosti zloće, koja se označava po lanu. Zabranjuje se također da žena ne prisvaja sebi naučavanje ili druge službe muškaraca, ili da muškarac ne naginje ženskim mekuštvima.
Odgovor na 7. prigovor: kako Jeronim veli nad Matejem: „Gospodin je zapovjedio da na četiri ugla plašteva načine višnjeve rese, radi raspoznavanja naroda Izraela od drugih naroda“. Stoga su time ispovijedali da su Židovi, i time su se pri pogledu na taj znak navodili na spomen svoga zakona. Ono pak što se veli: „Privezat ćeš ih na ruku svoju i bit će uvijek pred tvojim očima, farizeji su loše tumačili pišući na pergameni Mojsijev Dekalog i vezujući na čelo kao krunu da se miču pred očima“, premda je nakana Gospodina koji je zapovijedao bila da se privežu na ruku, to jest u djelovanju; i da budu pred očima, to jest u razmatranju. U višnjevim se vrpcama koje su se umetale u plašteve označava nebeska nakana koja se svim našim djelima mora pridodati. Može se ipak reći da je, budući da je onaj narod bio tjelesan i tvrde šije, trebalo i po takvim osjetnim stvarima poticati ih na obdržavanje zakona.
Odgovor na 8. prigovor: čovjekov je osjećaj dvostruk: jedan doduše prema razumu, a drugi prema strasti. Prema osjećaju dakle razuma nije važno što čovjek čini oko nerazumnih životinja, jer je sve podloženo njegovoj vlasti od Boga, prema onome iz Ps 8: „Sve si podložio pod noge njegove“. I prema tome Apostol veli da Bogu nije stalo do volova, jer Bog ne traži od čovjeka što čini oko volova ili oko drugih životinja. Što se pak tiče osjećaja strasti, čovjekov se osjećaj pokreće također oko drugih životinja: budući naime da strast milosrđa nastaje iz patnji drugih, a događa se da i nerazumne životinje osjećaju muke, može se u čovjeku pobuditi osjećaj milosrđa također oko patnji životinja. Blisko je pak tome da se onaj tko se vježba u osjećaju milosrđa prema životinjama time više raspoloži za osjećaj milosrđa prema ljudima; stoga se veli u Izr 12: „Poznaje pravednik duše svoje živine, a utroba je bezbožnika okrutna“. I stoga, da bi Gospodin židovski narod, sklon okrutnosti, privratio k milosrđu, htio je da se vježbaju u milosrđu čak i prema nerazumnim životinjama, zabranjujući da se oko životinja čini nešto što se čini da pripada nekoj okrutnosti. I stoga je zabranio da se kuha kozlić u mlijeku majke; i da se zavezuju usta volu koji vrše; i da se ubija majka s mladuncima. Premda se također može reći da im je to zabranjeno radi osude idolopoklonstva. Jer Egipćani su smatrali bezbožnim da volovi koji vršu jedu od ljetine. Neki su se vračari također služili pticom majkom koja sjedi na jajima i njezinim mladuncima zajedno uhvaćenima radi plodnosti i sreće oko odgoja djece. I također zato što se u gatanjima smatralo sretnim to što bi se našla majka koja sjedi na mladuncima. Glede miješanja pak životinja različite vrste doslovni je razlog mogao biti trostruk. Jedan doduše radi osude idolopoklonstva Egipćana, koji su se služili različitim miješanjima u službi planeta, koji prema različitim konjunkcijama imaju različite učinke i nad različitim vrstama stvari. Drugi je razlog radi isključivanja protunaravnoga spolnog općenja. Treći je razlog radi općenitoga uklanjanja prigode za požudu. Životinje se naime različitih vrsta ne pare lako međusobno ako to ljudi ne pripreme; a pri pogledu na parenje životinja u čovjeku se pobuđuje pokret požude. Stoga se i u predajama Židova nalazi propis, kako rabi Mojsije veli, da ljudi odvraćaju oči od životinja koje se pare. Pralikovan pak razlog toga jest taj što volu koji vrše, to jest propovjedniku koji donosi snopove nauka, ne treba uskraćivati nužno za život, kako Apostol veli u 1 Kor 9. Majku također ne smijemo zajedno držati s mladuncima, jer u nekim stvarima treba zadržati duhovne smislove, kao djecu, a napustiti doslovno obdržavanje, kao majku; kao u svim zakonskim obredima. Zabranjuje se također da živinu, to jest priproste ljude, ne puštamo da se pare, to jest da imaju vezu, sa životinjama druge vrste, to jest s poganima ili Židovima.
Odgovor na 9. prigovor: sva su ta miješanja u poljodjelstvu zabranjena, doslovno, radi osude idolopoklonstva. Jer su Egipćani na štovanje zvijezda vršili različita miješanja i u sjemenju i u životinjama i u odjeći, predstavljajući različite konjunkcije zvijezda. Ili se sva takva različita miješanja zabranjuju radi osude protunaravnoga spolnog općenja. Imaju ipak pralikovan razlog. Jer ono što se veli: ne sij vinograda svoga drugim sjemenom, duhovno valja razumjeti: da se u Crkvi, koja je duhovni vinograd, ne smije sijati tuđi nauk. I slično njivu, to jest Crkvu, ne treba sijati različitim sjemenom, to jest katoličkim i krivovjernim naukom. Ne treba također orati volom i magarcem zajedno, jer luđaka s mudracem u propovijedanju ne treba združivati, jer jedan smeta drugome.
Odgovor na 11. prigovor: vračari i svećenici idola služili su se u svojim obredima kostima ili mesom mrtvih ljudi. I stoga, radi iskorjenjivanja bogoštovlja idola, zapovjedio je Gospodin da se niži svećenici, koji su u određena vremena služili u svetištu, ne onečišćuju pri smrtima osim vrlo bliskih srodnika, naime oca i majke i takvih povezanih osoba. Veliki pak svećenik morao je uvijek biti spreman za službu u svetištu, i stoga mu je posve bio zabranjen pristup k mrtvima, ma kako bliski bili. Zapovjeđeno im je također da ne uzimaju za ženu bludnicu ili otpuštenicu, nego djevicu: kako zbog poštovanja svećenika, čije bi se dostojanstvo na neki način iz takve ženidbe činilo umanjenim; tako također zbog sinova, kojima bi na sramotu bila nagrđenost majke, što se ponajviše tada moralo izbjegavati kada se svećeničko dostojanstvo podjeljivalo prema nasljedstvu roda. Bilo im je također zapovjeđeno da ne briju glavu ni bradu, niti na svome tijelu prave zareze, radi uklanjanja obreda idolopoklonstva. Svećenici su naime pogana brijali glavu i bradu, stoga se veli u Bar 6: „Svećenici sjede imajući razderane tunike, i obrijane glave i bradu“. I također su se u štovanju idola zarezivali noževima i kopljima, kako se veli u 1 Kr 18. Stoga su suprotni propisi dani svećenicima staroga zakona. Duhovni pak razlog toga jest taj što svećenici moraju biti posve slobodni od mrtvih djela, a to su djela grijeha. I također ne smiju brijati glavu, to jest odlagati mudrost; niti odlagati bradu, to jest savršenstvo mudrosti; niti razdirati haljine ili zarezivati tijelo, da naime ne upadnu u manu raskola.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.