I-II, q. 102, a. 4
O uzrocima sakramenata
Prigovor 1. Čini se da se za obrede staroga zakona koji pripadaju svetinjama ne može navesti dostatan razlog. Veli naime Pavao u Dj 17: „Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, ovaj, budući da je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u rukotvorenim hramovima“. Neprikladno je dakle za štovanje Boga šator, ili hram, u starome zakonu bio ustanovljen.
Prigovor 2. Nadalje, stanje staroga zakona nije bilo promijenjeno osim po Kristu. No šator je označavao stanje staroga zakona. Nije se dakle trebao promijeniti gradnjom nekoga hrama.
Prigovor 3. Nadalje, božanski zakon nadasve mora ljude privoditi k božanskom štovanju. No povećanju božanskoga štovanja pripada da se načine mnogi žrtvenici i mnogi hramovi, kako je bjelodano u novome zakonu. Dakle, čini se da ni u starom zakonu nije trebao biti samo jedan hram ili jedan šator, nego mnogi.
Prigovor 4. Nadalje, šator, ili hram, bio je usmjeren na štovanje Boga. No u Bogu nadasve valja častiti jedinstvo i jednostavnost. Ne čini se dakle prikladnim da se šator, ili hram, dijelio nekim zavjesama.
Prigovor 5. Nadalje, snaga prvoga pokretača, a to je Bog, ponajprije se pojavljuje na strani istoka, s koje strane započinje prvo gibanje. No šator je bio ustanovljen za klanjanje Bogu. Dakle, trebao je biti uređen više prema istoku negoli prema zapadu.
Prigovor 6. Nadalje, u Izl 20 Gospodin je zapovjedio da „ne prave sebi klesana lika, niti ikakve sličnosti“. Neprikladno su dakle u šatoru, ili u hramu, bili urezani likovi keruba. Slično također i Kovčeg, i pomirilište, i svijećnjak, i stol, i dvostruki žrtvenik, čini se da su ondje bili bez razumna uzroka.
Prigovor 7. Nadalje, Gospodin je zapovjedio u Izl 20: načinite mi žrtvenik od zemlje. I opet: nećeš se uspinjati na moj žrtvenik po stepenicama. Neprikladno se dakle naređuje poslije da se načini žrtvenik od drva optočenoga zlatom ili tučem, i tolike visine da se k njemu ne bi moglo uspeti osim po stepenicama. Veli se naime u Izl 27: „Načinit ćeš i žrtvenik od drva sitima, koji će imati pet lakata u duljinu, i isto toliko u širinu, i tri lakta u visinu; i obući ćeš ga u tuč“. I u Izl 30 veli se: „Načinit ćeš žrtvenik za kađenje kâdom od drva sitima, i obložit ćeš ga najčišćim zlatom“.
Prigovor 8. Nadalje, u Božjim djelima ništa ne smije biti suvišno, jer se ni u djelima naravi ne nalazi ništa suvišno. No jednome je šatoru, ili kući, dostatan jedan pokrov. Neprikladno su dakle šatoru bili stavljeni mnogi pokrovi, naime zavjese, pokrivači od kostrijeti, crveno obojene ovnujske kože i višnjeve kože.
Prigovor 9. Nadalje, vanjsko posvećenje označava nutarnju svetost, čiji je subjekt duša. Neprikladno su se dakle šator i njegovo posuđe posvećivali, budući da su bila neka neživa tijela.
Prigovor 10. Nadalje, u Ps 33 veli se: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako vrijeme, hvala je njegova uvijek na mojim ustima“. No svetkovine se ustanovljuju radi hvaljenja Boga. Nije dakle bilo prikladno da se određuju neki stalni dani za slavljenje svetkovina. Tako se dakle čini da obredi svetinja nisu imali prikladne uzroke.
Naprotiv, Apostol veli u Heb 8 da „oni koji prinose darove po zakonu, služe slici i sjeni nebeskih stvari, kao što bi odgovoreno Mojsiju kad je dovršavao šator: pazi, reče, načini sve po uzorku koji ti je pokazan na gori“. No nadasve je razumno ono što predstavlja sliku nebeskih stvari. Dakle, obredi su svetinja imali razuman uzrok.
Odgovaram: cijelo vanjsko štovanje Boga na to se ponajprije usmjeruje da ljudi Boga drže u štovanju. Ima pak to ljudski osjećaj: da ono što je zajedničko, i nije odvojeno od drugoga, manje poštuje; a ono pak što ima neko odvajanje uzvišenosti od drugoga, više se divi i poštuje. I otuda je također u ljudima ukorijenjen običaj da se kraljevi i knezovi, koje podanici moraju držati u štovanju, i dragocjenijim haljinama rese, te također prostranija i ljepša boravišta posjeduju. I stoga je trebalo da se neka posebna vremena, i posebno boravište, i posebno posuđe, i posebni služitelji usmjere na štovanje Boga, kako bi se time ljudski umovi priveli k većemu štovanju Boga. Slično također stanje staroga zakona, kako je rečeno, bilo je ustanovljeno radi označavanja otajstva Kristova kao pralik. Mora pak biti nešto određeno ono po čemu se drugo ima označiti kao pralik, da naime predstavlja neku njegovu sličnost. I stoga je također trebalo neka posebna pravila obdržavati u onome što pripada bogoštovlju.
Odgovor na 1. prigovor: štovanje se Boga odnosi na dvoje, naime na Boga, koji se časti, i na ljude koji časte. Sam se dakle Bog, koji se časti, nikakvim tjelesnim mjestom ne zatvara, stoga radi njega nije trebalo načiniti šator ili hram. Ali ljudi koji ga časte tjelesni su, i radi njih je trebalo ustanoviti poseban šator, ili hram, za štovanje Boga, zbog dvoga. Prvo naime da bi, okupljajući se na takvo mjesto s tom mišlju da je namijenjeno štovanju Boga, pristupali s većim poštovanjem. Drugo, da bi se po rasporedu takva hrama, ili šatora, označile neke stvari koje pripadaju uzvišenosti božanstva ili čovještva Kristova. I to je ono što Salomon veli u 1 Kr 8: „Ako te nebo i nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti, koliko manje ova kuća koju sam ti sagradio? I“ poslije dodaje: „Neka tvoje oči budu otvorene nad ovom kućom, o kojoj si rekao: moje će ime biti ondje; da uslišiš molitvu sluge svoga i naroda svoga Izraela“. Iz čega je bjelodano da kuća svetišta nije ustanovljena zato da obuhvati Boga, kao da bi mjesno ondje prebivao; nego zato da Božje ime prebiva ondje, to jest da se spoznaja Boga ondje očituje po nekim stvarima koje su se ondje činile ili govorile; te da bi zbog poštovanja mjesta molitve bile uslišljivije iz pobožnosti onih koji mole.
Odgovor na 2. prigovor: stanje staroga zakona nije bilo promijenjeno prije Krista glede ispunjenja zakona, koje je učinjeno samo po Kristu; promijenjeno je ipak glede stanja naroda koji je bio pod zakonom. Naime, narod je najprije bio u pustinji, nemajući stalnoga boravišta; potom su imali razne ratove sa susjednim narodima; napokon pak, u vrijeme Davida i Salomona, onaj je narod imao najmirnije stanje. I tada je najprije bio sagrađen hram, na mjestu koje je Abraham bio označio, po božanskom pokazivanju, za žrtvovanje. Veli se naime u Post 22 da je Gospodin zapovjedio Abrahamu da prinese svoga sina „kao paljenicu na jednoj od gora koju ću ti pokazati“. I poslije veli da je nazvao ime onoga mjesta: „Gospodin proviđa“, kao da je po Božjem predviđanju to mjesto bilo izabrano za božansko štovanje. Zbog čega se veli u Pnz 12: „Doći ćete na mjesto koje izabere Gospodin Bog vaš, i prinijet ćete paljenice svoje i žrtve svoje“. To pak mjesto nije trebalo označiti gradnjom hrama prije navedenoga vremena, zbog triju razloga koje rabi Mojsije navodi. Prvi je da pogani ne bi prisvojili sebi to mjesto. Drugi je da ga pogani ne bi razorili. Treći je pak razlog da ne bi svako pleme htjelo imati to mjesto u svojemu dijelu, te bi zbog toga nastale prepirke i svađe. I stoga nije bio sagrađen hram sve dok nisu imali kralja po kojemu se takva svađa mogla obuzdati. Prije pak za bogoštovlje bijaše određen prenosivi šator po različitim mjestima, kao da još ne postoji određeno mjesto božanskoga štovanja. I to je doslovni razlog razlike između šatora i hrama. Pralikovan pak razlog može biti to što se po tome dvome označava dvostruko stanje. Po šatoru se naime, koji je promjenjiv, označava stanje sadašnjega promjenjivoga života. Po hramu pak, koji je bio nepomičan i stalan, označava se stanje budućega života, koje je posve nepromjenjivo. I zbog toga se pri gradnji hrama veli da se nije čuo zvuk čekića ni sjekire, radi označavanja da će svaki metež uznemirenosti biti daleko od budućega stanja. Ili se po šatoru označava stanje staroga zakona, a po hramu koji je Salomon sagradio, stanje novoga zakona. Stoga su na gradnji šatora radili sami Židovi, a pri zidanju su hrama surađivali također pogani, naime Tirci i Sidonci.
Odgovor na 3. prigovor: razlog jedinstva hrama, ili šatora, može biti i doslovan i pralikovan. Doslovan je razlog radi isključivanja idolopoklonstva. Zato što su pogani različitim bogovima različite hramove podizali, i stoga, da bi se u umovima ljudi utvrdila vjera u božansko jedinstvo, Bog je htio da mu se samo na jednome mjestu prinosi žrtva. I opet zato da bi time pokazao da tjelesno štovanje nije radi sebe samoga bilo njemu ugodno. I stoga su se obuzdavali da ne bi posvuda i bilo gdje prinosili žrtve. Ali štovanje novoga zakona, u čijoj se žrtvi duhovna milost sadrži, po sebi je Bogu ugodno. I stoga se umnožavanje žrtvenika i hramova prihvaća u novome zakonu. Što se pak tiče onoga što je pripadalo duhovnom štovanju Boga, a koje se sastoji u nauku zakona i proroka, bila su također u starom zakonu različita mjesta određena na kojima su se sastajali na hvalu Božju, a koja su se nazivala sinagogama, kao što se i sada nazivaju crkve u kojima se kršćanski narod skuplja na hvalu Božju. I tako naša Crkva dolazi na mjesto i hrama i sinagoge, jer je sama žrtva Crkve duhovna; stoga se kod nas ne razlikuje mjesto žrtve od mjesta nauka. Pralikovan pak razlog može biti to što se time označava jedinstvo Crkve, bilo vojujuće bilo proslavljene.
Odgovor na 4. prigovor: kao što se u jedinstvu hrama, ili šatora, predstavljalo jedinstvo Boga ili jedinstvo Crkve, tako se također u diobi šatora, ili hrama, predstavljala razlika onoga što je Bogu podložno, iz čega se uzdižemo na štovanje Boga. Šator se pak dijelio na dva dijela: na jedan koji se nazivao Svetinja nad svetinjama, a koji bijaše zapadni; i drugi koji se nazivao Svetinja, a koji bijaše prema istoku. I opet ispred šatora bijaše predvorje. Ta dakle dioba ima dvostruk razlog. Jedan doduše prema tome što je šator usmjeren na štovanje Boga. Tako se naime različiti dijelovi svijeta označavaju u diobi šatora kao pralik. Jer onaj dio koji se naziva Svetinjom nad svetinjama označavao je viši svijet, koji pripada duhovnim supstancijama; a onaj pak dio koji se naziva Svetinjom izražavao je tjelesni svijet. I stoga se Svetinja od Svetinje nad svetinjama odvajala nekom zavjesom koja je bila urešena četirima bojama po kojima se označavaju četiri elementa: naime bjelinom lana, po kojoj se označava zemlja, jer lan, to jest bijeli lan, iz zemlje raste; grimizom, po kojemu se označava voda, jer se grimizna boja pravila od nekih školjaka koje se nalaze u moru; višnjevom bojom, po kojoj se označava zrak, jer ima zračnu boju; i dvaput bojanim skerletom, po kojemu se označava oganj. I to stoga što je tvar četiriju elemenata zapreka po kojoj nam se zastiru netjelesne supstancije. I stoga je u nutarnji šator, to jest u Svetinju nad svetinjama, samo veliki svećenik, i to jednom u godini, ulazio, da bi se označilo da je to konačno čovjekovo savršenstvo: da bude uveden u onaj svijet. U vanjski pak šator, to jest u Svetinju, ulazili su svećenici svakodnevno, ali ne narod, koji je pristupao samo do predvorja, jer sama tijela narod može zamijetiti, dok do nutarnjih njihovih razloga samo mudraci razmatranjem mogu doprijeti. Prema pralikovanome pak razlogu, po vanjskom se šatoru, koji se naziva Svetinja, označava stanje staroga zakona, kako Apostol veli u Heb 9, jer su u taj šator „uvijek ulazili svećenici vršeći žrtvene službe“. Po nutarnjem pak šatoru, koji se naziva Svetinja nad svetinjama, označava se ili nebeska slava, ili također duhovno stanje novoga zakona, koje je neki početak buduće slave. U koje nas je stanje Krist uveo, što se označavalo po tome što je veliki svećenik, jednom u godini, sam ulazio u Svetinju nad svetinjama. Zavjesa je pak označavala skrivenost duhovnih žrtava u starim žrtvama. Ta je zavjesa bila ukrašena četirima bojama: bjelinom lana doduše, radi označavanja čistoće tijela; grimizom pak, radi označavanja trpljenja koja su sveti podnijeli za Boga; dvaput bojanim skerletom, radi označavanja dvostruke ljubavi prema Bogu i bližnjemu; a višnjevom se bojom označavalo nebesko razmatranje. Prema stanju pak staroga zakona drukčije se odnosio narod, a drukčije svećenici. Narod je naime promatrao same tjelesne žrtve koje su se prinosile u predvorju. Svećenici su pak razmatrali razlog žrtava, imajući izričitiju vjeru o Kristovim otajstvima. I stoga su ulazili u vanjski šator. Koji se također nekom zavjesom odvajao od predvorja, jer su neke stvari bile zastrte narodu oko otajstva Kristova koje su svećenicima bile poznate. Ipak im nisu bile posve objavljene, kao poslije u Novome zavjetu, kako stoji u Ef 3.
Odgovor na 5. prigovor: klanjanje prema zapadu bilo je uvedeno u zakonu radi isključivanja idolopoklonstva; svi su naime pogani, u štovanju sunca, klanjali se prema istoku; stoga se veli u Ez 8 da su „neki bili leđima okrenuti prema hramu Gospodnjem, a licem prema istoku, i klanjali se izlazećem suncu“. Stoga da bi se to isključilo, šator je imao Svetinju nad svetinjama prema zapadu, kako bi se klanjali prema zapadu. Pralikovan pak razlog može biti to što je cijelo stanje prijašnjega šatora bilo usmjereno na označavanje smrti Kristove kao pralik, a ona se označava po zalasku; prema onome iz Ps 67: „Onomu koji se uspinje nad zalazak, Gospodin mu je ime“.
Odgovor na 6. prigovor: za ono što se u šatoru nalazilo može se navesti i doslovan i pralikovan razlog. Doslovan doduše s obzirom na božansko štovanje. I budući da je rečeno da se po nutarnjem šatoru, koji se nazivao Svetinja nad svetinjama, označavao viši svijet duhovnih supstancija, stoga su se u onome šatoru nalazile tri stvari. Naime Kovčeg saveza, u kojemu bijaše zlatna posuda s manom, i procvali štap Aronov, i ploče na kojima bijaše napisano deset zapovijedi zakona. Taj je pak Kovčeg bio smješten između dvaju keruba koji su gledali jedan drugoga licem u lice. I nad Kovčegom bijaše neka ploča, koja se nazivala pomirilištem, nad krilima keruba, kao da su je sami kerubi nosili, kao da se zamišljalo da je ta ploča Božje prijestolje. Stoga se i pomirilištem nazivala, kao da se odande narodu iskazivala milost na molbe velikoga svećenika. I stoga su je kao nosili kerubi, kao poslužitelji Božji, dok je Kovčeg saveza bio kao podnožje Onomu koji sjedi nad pomirilištem. Po tim se pak trima stvarima označavaju tri stvari koje se nalaze u onome višem svijetu. Naime Bog, koji je iznad svega i neshvatljiv svakom stvorenju. I zbog toga se nikakva njegova sličnost nije postavljala, radi predstavljanja njegove nevidljivosti. Nego se postavljao neki lik njegova prijestolja, jer je naime stvorenje shvatljivo, a podložno je Bogu kao sjedište onomu koji sjedi. Postoje također u onome višem svijetu duhovne supstancije koje se nazivaju anđelima. I oni se označavaju po dvama kerubima, koji gledaju jedan drugoga, radi označavanja njihove međusobne sloge, prema onome iz Job 25: koji stvara mir u visinama. I zbog toga također nije bio samo jedan kerub, kako bi se označilo mnoštvo nebeskih duhova, te isključilo njihovo štovanje od strane onih kojima bijaše zapovjeđeno da samo jednome Bogu iskazuju štovanje. Nalaze se također u onome umnom svijetu razlozi svega onoga što se u ovome svijetu dovršava, na neki način zatvoreni, kao što se razlozi učinaka zatvaraju u svojim uzrocima i razlozi rukotvorina u umjetniku. I to se označavalo po Kovčegu, u kojemu su se predstavljale, po trima stvarima ondje sadržanima, tri stvari koje su najodličnije u ljudskim stvarima: naime mudrost, koja se predstavljala po pločama saveza; vlast upravljanja, koja se predstavljala po Aronovu štapu; život, koji se predstavljao po mani, koja bijaše hrana za život. Ili su se po tim trima stvarima označavala tri Božja svojstva: naime mudrost u pločama, moć u štapu, dobrota u mani, kako zbog slatkoće tako i zato što je po Božjem milosrđu dana narodu, te se stoga u spomen božanskoga milosrđa čuvala. I te su tri stvari također bile pralikom označene u Izaijinu viđenju. Vidio je naime Gospodina kako sjedi na prijestolju visoku i uzdignutu, i serafe kako stoje uza nj, i kuću ispunjenu slavom Božjom. Stoga su i serafi govorili: puna je sva zemlja slave njegove. I tako se likovi serafa nisu postavljali za štovanje, što se zabranjivalo prvom zapovijedi zakona, nego kao znak službe, kako je rečeno. U vanjskom pak šatoru, koji označava sadašnji svijet, nalazile su se također tri stvari: naime kadioni žrtvenik, koji bijaše točno nasuprot Kovčegu; stol s prinosnim kruhovima, na koji se stavljalo dvanaest kruhova, a bio je postavljen sa sjeverne strane; a svijećnjak s južne strane. Te tri stvari kao da odgovaraju trima stvarima koje bijahu u zatvorenom Kovčegu, ali su očitije isto predstavljale; treba naime razloge stvari dovesti do očitijega pokazivanja nego što su u božanskom umu i u umu anđela, zato da bi ih mudri ljudi mogli spoznati, a koji se označavaju po svećenicima što ulaze u šator. U svijećnjaku se dakle označavala, kao u osjetnom znaku, mudrost koja se razumljivim riječima izražavala na pločama. Po kadionom se pak žrtveniku označavala služba svećenikâ, kojima bijaše dužnost privoditi narod k Bogu, a to se također označavalo po štapu. Na onome se naime žrtveniku palio mirisni kâd, po kojemu se označavala svetost naroda ugodna Bogu; veli se naime u Otk 8 da se pod dimom mirisa označavaju opravdanja svetih. Prikladno se pak svećeničko dostojanstvo u Kovčegu označavalo po štapu, a u vanjskom šatoru po kadionom žrtveniku, jer je svećenik posrednik između Boga i naroda, koji upravlja narodom po božanskoj moći, koju štap označava; te plod svoga upravljanja, naime svetost naroda, Bogu prinosi, kao na kadionom žrtveniku. Po stolu se pak označava hrana života, kao i po mani. Ali ovo je običnija i grublja hrana, a ona pak ugodnija i istančanija. Prikladno se pak svijećnjak postavljao s južne strane, a stol sa sjeverne strane, jer je južna strana desna strana svijeta, a sjeverna lijeva, kako se veli u II. De caelo et mundo; mudrost pak pripada desnoj strani, kao i ostala duhovna dobra; a vremenita hrana lijevoj, prema onome iz Izr 3: u njezinoj je ljevici bogatstvo i slava. Svećenička je pak vlast posredna između vremenitih stvari i duhovne mudrosti, jer se po njoj i duhovna mudrost i vremenite stvari dijele. Može se pak i za to navesti drugi, doslovniji razlog. U Kovčegu su se naime čuvale ploče zakona radi uklanjanja zaborava zakona, stoga se veli u Izl 24: „Dat ću ti dvije kamene ploče i zakon i zapovijedi koje sam napisao da poučavaš sinove Izraelove“. Aronov se pak štap ondje stavljao radi gušenja pobune naroda glede Aronova svećeništva, stoga se veli u Br 17: „Vrati Aronov štap u šator svjedočanstva da se čuva kao znak buntovnim sinovima Izraelovim“. Manna se pak čuvala u Kovčegu radi sjećanja na dobročinstvo koje je Gospodin iskazao sinovima Izraelovim u pustinji, stoga se veli u Izl 16: „Napuni gomer njome i neka se čuva za buduće naraštaje, da upoznaju kruh kojim sam vas hranio u samotinji“. Svijećnjak je pak bio postavljen radi davanja časti šatoru; pripada naime sjaju kuće da bude dobro osvijetljena. Imao je pak svijećnjak sedam krakova, kako Josip veli, radi označavanja sedam planeta kojima se cijeli svijet osvjetljuje. I stoga se svijećnjak postavljao s južne strane, jer s te strane nam je putanja planeta. Kadioni je pak žrtvenik bio postavljen zato da neprestano u šatoru bude mirisan dim: kako zbog poštovanja šatora, tako također kao lijek protiv smrada koji je morao nastajati zbog prolijevanja krvi i ubijanja životinja. Ono naime što zaudara prezire se kao bezvrijedno, a ono što je ugodna mirisa ljudi više cijene. Stol se pak postavljao radi označavanja da svećenici koji služe hramu moraju u hramu imati hranu; stoga je dvanaest kruhova postavljenih na stol, u spomen dvanaest plemena, samo svećenicima bilo dopušteno jesti, kako stoji u Mt 12. Stol pak nije bio postavljen točno u sredini pred pomirilištem, radi isključivanja obreda idolopoklonstva; pogani su naime u obredima mjeseca postavljali stol pred likom mjeseca; stoga se veli u Jr 7: „Žene mijese tijesto da naprave kolače kraljici neba“. U predvorju pak izvan šatora nalazio se žrtvenik za paljenice, na kojemu su se Bogu prinosile žrtve od onoga što je narod posjedovao. I stoga je u predvorju mogao biti narod, koji je takve stvari Bogu prinosio po rukama svećenika. Ali k nutarnjemu žrtveniku, na kojemu se sama pobožnost i svetost naroda Bogu prinosila, nisu mogli pristupiti osim svećenici, kojima bijaše dužnost Bogu prinositi narod. Taj je pak žrtvenik izvan šatora u predvorju postavljen radi uklanjanja bogoštovlja idola; pogani su naime unutar hramova podizali žrtvenike radi žrtvovanja idolima. Pralikovan pak razlog svega toga može se navesti iz odnosa šatora prema Kristu, koji se pralikom označavao. Valja pak razmotriti da su se radi označavanja nesavršenosti zakonskih pralikova u hramu postavili različiti pralikovi radi označavanja Krista. On se naime označava po pomirilištu, jer on je pomirilište za grijehe naše, kako se veli u 1 Iv 2. I prikladno to pomirilište nose kerubi, jer je o njemu napisano: neka mu se poklone svi anđeli Božji, kako stoji u Heb 1. On se također označava po Kovčegu, jer kao što je Kovčeg bio načinjen od drva sitima, tako je Kristovo tijelo bilo sastavljeno od najčistijih udova. Bijaše pak pozlaćen, jer Krist bijaše pun mudrosti i ljubavi, koje se zlatom označavaju. Unutar pak Kovčega bijaše zlatna posuda, to jest sveta duša; koja ima manu, to jest svu puninu božanstva. Bijaše također u Kovčegu štap, to jest svećenička vlast, jer on je postao svećenik zauvijek. Bijahu ondje također ploče saveza, radi označavanja da je sam Krist donositelj zakona. Sam se Krist također označava po svijećnjaku, jer on veli: ja sam svjetlost svijeta; po sedam svjetiljaka: sedam darova Duha Svetoga. On je duhovna hrana, prema onome iz Iv 6: ja sam kruh živi; a dvanaest kruhova označavaju dvanaest apostola ili njihov nauk. Ili se po svijećnjaku i stolu može označavati nauk i vjera Crkve, koja također prosvjetljuje i duhovno krijepi. Sam se Krist također označava po dvostrukom žrtveniku, za paljenice i kadionom. Zato što po njemu moramo Bogu prinositi sva djela kreposti: bilo ona kojima tijelo mrtvimo, a koja se prinose kao na žrtveniku za paljenice; bilo ona koja se većim savršenstvom uma, po duhovnim željama savršenih, Bogu prinose u Kristu, kao na kadionom žrtveniku, prema onome iz Heb posl.: „Po njemu dakle prinosimo žrtvu hvale uvijek Bogu“.
Odgovor na 7. prigovor: Gospodin je zapovjedio da se sagradi žrtvenik za prinošenje žrtava i darova, na čast Bogu i za uzdržavanje službenika koji su služili šatoru. O gradnji pak žrtvenika daje Gospodin dvostruki propis. Jedan doduše na početku zakona, u Izl 20, gdje je Gospodin zapovjedio da načine žrtvenik od zemlje, ili barem od neklesana kamena; i opet da ne prave visok žrtvenik na koji bi se trebalo uspinjati po stepenicama. I to radi odbacivanja bogoštovlja idola: pogani su naime idolima podizali ukrašene i uzvišene žrtvenike u kojima su vjerovali da ima neke svetosti i božanstva. Zbog čega je također Gospodin zapovjedio u Pnz 16: „Nećeš saditi gaja niti ikakva drveta pokraj žrtvenika Gospodina Boga svoga“; idolopoklonici su naime običavali pod drvećem žrtvovati zbog ugodnosti i hlada. Za te je propise postojao također pralikovan razlog. Jer u Kristu, koji je naš žrtvenik, moramo ispovijedati pravu narav tijela s obzirom na čovještvo, što znači načiniti žrtvenik od zemlje; a s obzirom na božanstvo moramo u njemu ispovijedati jednakost s Ocem, što znači ne uspinjati se po stepenicama na žrtvenik. Niti pokraj Krista smijemo prihvatiti nauk pogana koji potiče na raspusnost. No nakon što je šator načinjen na čast Bogu, nije se trebalo bojati takvih prigoda za idolopoklonstvo. I stoga je Gospodin zapovjedio da se načini žrtvenik za paljenice od tuča, koji bi bio vidljiv cijelome narodu; a kadioni žrtvenik od zlata, koji su samo svećenici gledali. Niti je tuč bio tolike dragocjenosti da bi se time narod poticao na neko idolopoklonstvo. Ali jer se u Izl 20 navodi kao razlog ovoga propisa: „Nećeš se uspinjati po stepenicama na moj žrtvenik“, ono što se dodaje: da se ne otkrije tvoja sramota; valja razmotriti da je to također bilo ustanovljeno radi isključivanja idolopoklonstva, jer su u Prijapovim obredima pogani razgolićivali narodu svoja stidna mjesta. Poslije pak naložena je svećenicima upotreba gaća za pokrivanje stidnih mjesta. I stoga se bez opasnosti mogla odrediti tolika visina žrtvenika da bi se po nekim drvenim stepenicama, ne stalnim nego prenosivim, u vrijeme žrtve svećenici uspinjali na žrtvenik prinoseći žrtve.
Odgovor na 8. prigovor: tijelo se šatora sastojalo od nekih dasaka uspravljenih u visinu, koje su se iznutra pokrivale nekim zavjesama prošaranim četirima bojama: naime od predenoga lana, i višnjeve boje, te grimiza i dvaput bojanoga skerleta. No takve su zavjese pokrivale samo stranice šatora; na krovu pak šatora bijaše jedan pokrivač od višnjevih koža; i nad njim drugi od crveno obojenih ovnujskih koža; a odozgor treći od nekih pokrivača od kostrijeti, koji nisu samo pokrivali krov šatora, nego su se također spuštali sve do zemlje i pokrivali daske šatora izvana. Za te pokrivače doslovni razlog uopćeno bijaše ures i zaštita šatora, da bi se držao u štovanju. U pojedinačnom pak, prema nekima, po zavjesama se označavalo zvjezdano nebo, koje je različitim zvijezdama prošarano; po pokrivačima od kostrijeti vode koje su nad svodom; po crveno obojenim kožama nebo Empirij, u kojemu su anđeli; po višnjevim kožama nebo Presvetoga Trojstva. Pralikovan pak razlog toga jest to što se po daskama od kojih se gradio šator označavaju Kristovi vjernici, od kojih se gradi Crkva. Daske su se pak iznutra pokrivale četverobojnim zavjesama jer se vjernici iznutra rese četirima krepostima; „jer u predenom lanu“, kako Glosa veli, „označava se tijelo koje sjaji čistoćom; u višnjevoj boji um koji žudi za nebeskim; u grimizu tijelo podložno mukama; u dvaput bojanom skerletu um koji među mukama sja ljubavlju prema Bogu i bližnjemu“. Po krovnim se pak pokrivačima označavaju predstojnici i učitelji, u kojima mora sjati nebeski način života, što se označava po višnjevim kožama; spremnost na mučeništvo, što označavaju crveno obojene kože; strogost života i podnošenje protivština, što se označava po pokrivačima od kostrijeti, koji bijahu izloženi vjetrovima i kišama, kako Glosa veli.
Odgovor na 9. prigovor: posvećenje šatora i njegova posuđa imalo je doslovni uzrok da bi se držao u većem štovanju, kao po takvu posvećenju namijenjen bogoštovlju. Pralikovan pak razlog jest to što se po takvu posvećenju označava duhovno posvećenje živoga šatora, naime vjernika, od kojih se sastoji Kristova Crkva.
Odgovor na 10. prigovor: u starom je zakonu bilo sedam vremenitih svetkovina i jedna neprestana, kako se može razabrati iz Br 28 i 29. Bijaše naime kao neprestani blagdan, jer se svakodnevno ujutro i uvečer žrtvovalo janje. I po tome se neprestanom blagdanu svagdanje žrtve predstavljala vječnost božanskoga blaženstva. Od vremenitih pak blagdana prvi bijaše onaj koji se ponavljao svakoga tjedna. I to bijaše svetkovina subote, koja se slavila u spomen stvorenja stvari, kako je gore rečeno. Druga se pak svetkovina ponavljala svakoga mjeseca, naime blagdan mlađaka, koji se slavio radi sjećanja na djelo božanskoga upravljanja. Naime, ove se niže stvari ponajviše mijenjaju prema kretanju mjeseca, i stoga se taj blagdan slavio o mlađaku; a ne o uštapu, radi izbjegavanja štovanja idolopoklonika, koji su u takvo vrijeme mjeseca žrtvovali. Ta su dva dobročinstva zajednička cijelome ljudskome rodu, i stoga su se češće ponavljala. Ostalih se pak pet blagdana slavilo jednom u godini, i u njima su se spominjala dobročinstva posebno onome narodu iskazana. Slavio se naime blagdan Pashe u prvome mjesecu, radi sjećanja na dobročinstvo oslobođenja iz Egipta. Slavio se pak blagdan Pedesetnice nakon pedeset dana, radi sjećanja na dobročinstvo predanoga zakona. Ostala pak tri blagdana slavila su se u sedmome mjesecu, koji je gotovo sav kod njih bio svečan, kao i sedmi dan. Prvoga se naime dana sedmoga mjeseca slavio blagdan trublja, u spomen Izakova oslobođenja, kada je Abraham našao ovna zapletenoga rogovima, što su predstavljali rogovima u koje su trubili. Bijaše pak blagdan trublja kao neki poziv da se priprave za sljedeći blagdan, koji se slavio desetoga dana. I to bijaše blagdan pomirenja, u spomen onoga dobročinstva kojim se Bog smilovao grijehu naroda glede klanjanja teletu, na Mojsijeve molbe. Nakon toga pak slavio se blagdan sjenica, to jest tabernakula, sedam dana, radi sjećanja na dobročinstvo božanske zaštite i vođenja kroz pustinju, gdje su u sjenicama boravili. Stoga su u tome blagdanu morali imati plod najljepšega drveta, to jest citron, i grane gustoga lisnatog drveća, to jest mirtu, koje su mirisave; i palmine grane, i vrbovinu s potoka, koje dugo zadržavaju svoje zelenilo; a to se nalazi u obećanoj zemlji; radi označavanja da ih je kroz suhu zemlju pustinje Bog doveo u zemlju milja. Osmoga se pak dana slavio drugi blagdan, naime zbor i prinos, u kojemu se od naroda prikupljalo ono što bijaše nužno za troškove božanskoga štovanja. I označavalo se ujedinjenje naroda i mir darovan u obećanoj zemlji. Pralikovan pak razlog tih blagdana jest to što se po svagdanjoj žrtvi janjeta označava vječnost Krista, koji je Jaganjac Božji; prema onome iz Heb posl.: „Isus Krist jučer i danas, isti i navijeke“. Po suboti se pak označava duhovni počinak nama dan po Kristu, kako stoji u Heb 4. Po mlađaku pak, koji je početak novoga mjeseca, označava se prosvjetljenje prve Crkve po Kristu, dok je on propovijedao i činio čudesa. Po blagdanu pak Pedesetnice označava se silazak Duha Svetoga na apostole. Po blagdanu pak trublja označava se propovijedanje apostola. Po blagdanu pak pomirenja označava se očišćenje od grijeha kršćanskoga naroda. Po blagdanu pak sjenica: njihovo putovanje u ovome svijetu, u kojemu hode napredujući u krepostima. Po blagdanu pak zbora i prinosa označava se okupljanje vjernika u kraljevstvu nebeskom, i stoga se za taj blagdan govorilo da je najsvetiji. I ta tri blagdana bijahu neprekinuta jedan za drugim, jer oni koji su očišćeni od mana moraju napredovati u kreposti, sve dok ne dođu do gledanja Boga, kako se veli u Ps 83.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.