I-II, q. 102, a. 3
O uzrocima žrtava
Prigovor 1. Čini se da se ne može navesti prikladan razlog obreda koji pripadaju žrtvama. Naime, ono što se u žrtvu prinosilo jest ono što je nužno za uzdržavanje ljudskoga života, kao neke životinje i neki kruhovi. Ali takvo uzdržavanje Bog ne treba, prema onome iz Ps 49: „Zar ću jesti meso bikova ili krv jaraca piti?“ Dakle, neprikladno su se takve žrtve Bogu prinosile.
Prigovor 2. Nadalje, na božansku se žrtvu prinosilo samo od tri roda četveronožnih životinja, naime od roda goveda, ovaca i koza; a od ptica, općenito doduše grlica i golub, a posebno se pri očišćenju gubavca prinosila žrtva od vrabaca. No mnoge su druge životinje plemenitije od njih. Budući dakle da Bogu treba iskazati sve što je najbolje, čini se da se nisu samo od tih stvari trebale prinositi žrtve Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, kao što čovjek od Boga ima gospodstvo nad pticama i zvijerima, tako također i nad ribama. Neprikladno su dakle ribe bile isključene iz božanske žrtve.
Prigovor 4. Nadalje, bez razlike se nalaže prinositi grlice i golubove. Kao što se dakle nalaže prinositi golubiće, tako također i mlade grlice.
Prigovor 5. Nadalje, Bog je začetnik života ne samo ljudi, nego i životinja, kako je bjelodano po onome što se veli u Post 1. Smrt se pak protivi životu. Dakle, Bogu se nisu trebale prinositi ubijene životinje, nego radije žive životinje. Ponajviše zato što i Apostol opominje u Rim 12: „Da prinesemo svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu“.
Prigovor 6. Nadalje, ako su se životinje Bogu na žrtvu prinosile samo ubijene, čini se da nema nikakve razlike kako se ubijaju. Neprikladno se dakle određuje način žrtvovanja, ponajviše kod ptica, kako je bjelodano u Lev 1.
Prigovor 7. Nadalje, svaki je nedostatak životinje put k raspadljivosti i smrti. Ako su se dakle ubijene životinje Bogu prinosile, bilo je neprikladno zabraniti prinos nesavršene životinje, primjerice hrome ili slijepe, ili na drugi način manjkave.
Prigovor 8. Nadalje, oni koji prinose žrtve Bogu moraju u njima sudjelovati, prema onome od Apostola u 1 Kor 10: „Zar oni koji jedu žrtve nisu dionici žrtvenika?“ Neprikladno su se dakle neki dijelovi žrtava uskraćivali onima koji prinose, naime krv i loj, te prsa i desno pleće.
Prigovor 9. Nadalje, kao što su se paljenice prinosile na čast Bogu, tako također i pomirbene žrtve i žrtve za grijeh. Ali nijedna se životinja ženskoga spola nije Bogu prinosila kao paljenica, a paljenice su bivale kako od četveronožaca tako i od ptica. Dakle, neprikladno su se u pomirbenim žrtvama i žrtvama za grijeh prinosile životinje ženskoga spola; a ipak se u pomirbenim žrtvama nisu prinosile ptice.
Prigovor 10. Nadalje, čini se da su sve pomirbene žrtve jednoga roda. Nije se dakle trebala postaviti ona razlika da se meso nekih pomirbenih žrtava ne može jesti sutradan, a nekih može, kako se nalaže u Lev 7.
Prigovor 11. Nadalje, svi se grijesi slažu u tome što odvraćaju od Boga. Dakle, za sve je grijehe, radi pomirenja s Bogom, trebalo prinijeti jedan rod žrtve.
Prigovor 12. Nadalje, sve su se životinje koje su se prinosile na žrtvu prinosile na jedan način, naime ubijene. Ne čini se dakle prikladnim što se od zemaljskih plodova prinos činio na različite načine: čas su se naime prinosili klasovi, čas bijelo brašno, čas kruh, katkad pečen u peći, katkad u tavi, katkad na roštilju.
Prigovor 13. Nadalje, sve što ulazi u našu upotrebu moramo priznavati od Boga. Neprikladno se dakle osim životinja samo ovo Bogu prinosilo: kruh, vino, ulje, tamjan i sol.
Prigovor 14. Nadalje, tjelesne žrtve izražavaju nutarnju žrtvu srca, kojom čovjek svoj duh prinosi Bogu. Ali u nutarnjoj žrtvi ima više slatkoće, koju predstavlja med, nego oštrine, koju predstavlja sol; veli se naime u Sir 24: „Moj je duh slađi od meda“. Dakle, neprikladno se u žrtvi zabranjivalo dodavati med i kvasac, koji također čini kruh ukusnim; a naređivalo se ondje dodavati sol, koja nagriza, i tamjan, koji ima gorak okus. Čini se dakle da ono što pripada obredima žrtava nema razuman uzrok.
Naprotiv, veli se u Lev 1: „Sve prinose spalit će svećenik na žrtveniku kao paljenicu i ugodan miris Gospodinu“. Ali kako se veli u Mudr 7: „Nikoga ne ljubi Bog osim onoga tko prebiva s mudrošću“, iz čega se može uzeti da je sve što je Bogu ugodno, s mudrošću. Dakle, ti su obredi žrtava bili s mudrošću, kao oni koji imaju razumne uzroke.
Odgovaram: kako je gore rečeno, obredi staroga zakona imali su dvostruk uzrok: jedan naime doslovan, ukoliko su se usmjeravali na štovanje Boga; a drugi pralikovan ili mističan, ukoliko su se usmjeravali na označavanje Krista kao pralik. I s obiju strana može se prikladno navesti uzrok obreda koji su pripadali žrtvama. Naime, ukoliko su se žrtve usmjeravale na štovanje Boga, uzrok se žrtava može uzeti dvostruko. Na jedan način, ukoliko se po žrtvama predstavljalo usmjerenje uma k Bogu, na koje se poticao onaj tko prinosi žrtvu. Pravom pak usmjerenju uma k Bogu pripada da sve što čovjek ima priznaje od Boga kao od prvoga počela i usmjeruje k Bogu kao k posljednjoj svrsi. I to se predstavljalo u prinosima i žrtvama, ukoliko je čovjek od svojih dobara, kao u znak priznanja da ih ima od Boga, njih na čast Bogu prinosio; prema onome što je rekao David u 1 Ljet 29: „Tvoje je sve; i što smo primili iz tvoje ruke, dali smo tebi“. I stoga je u prinošenju žrtava čovjek ispovijedao da je Bog prvo počelo stvaranja stvari i posljednja svrha, na koju sve treba odnositi. I jer pripada pravom usmjerenju uma k Bogu da ljudski um ne priznaje drugoga prvotnog začetnika stvari osim jedinoga Boga, niti u bilo čemu drugome postavlja svoju svrhu, radi toga se u zakonu zabranjivalo prinositi žrtvu bilo kome drugome osim Bogu, prema onome iz Izl 22: „Tko žrtvuje bogovima, bit će pogubljen, osim Gospodinu jedinomu“. I stoga se o uzroku obreda oko žrtava može navesti razlog na drugi način, iz toga što su se po tome ljudi odvraćali od žrtava idola. Stoga također propisi o žrtvama nisu bili dani židovskom narodu osim nakon što je skrenuo u idolopoklonstvo, klanjajući se salivenom teletu, kao da su takve žrtve ustanovljene zato da narod, spreman na žrtvovanje, takve žrtve radije prinosi Bogu nego idolima. Stoga se veli u Jr 7: „Nisam govorio s ocima vašim i nisam im zapovijedio, u dan u koji sam ih izveo iz zemlje egipatske, o paljenicama i žrtvama“. Među svim pak darovima koje je Bog dao ljudskome rodu već po grijehu palome, glavni je što je dao svoga Sina, stoga se veli u Iv 3: „Tako je Bog uzljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina, da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni“. I stoga je najizvrsnija žrtva ona kojom je sam Krist prinio samoga sebe Bogu na ugodan miris, kako se veli u Ef 5. I zbog toga su se sve druge žrtve prinosile u starom zakonu da bi se ta jedna, jedinstvena i glavna žrtva pralikom označila, kao savršeno po nesavršenima. Stoga Apostol veli u Heb 10 da je „svećenik staroga zakona često prinosio iste žrtve, koje nikada ne mogu oduzeti grijehe, a Krist je za grijehe prinio jednu zauvijek“. I jer se iz označenoga uzima razlog pralika, stoga se razlozi pralikovnih žrtava staroga zakona imaju uzeti iz prave Kristove žrtve.
Odgovor na 1. prigovor: Bog nije htio da mu se takve žrtve prinose radi samih stvari koje su se prinosile, kao da bi ih trebao; stoga se veli u Iz 1: „Paljenice ovnova, i loj ugojenih životinja, i krv junaca i jaraca i janjaca nisam htio“. Nego je htio da mu se one prinose, kako je gore rečeno: kako radi isključivanja idolopoklonstva, tako radi označavanja dužnoga usmjerenja ljudskoga uma k Bogu, tako također i radi označavanja otajstva ljudskoga otkupljenja izvršenoga po Kristu.
Odgovor na 2. prigovor: s obzirom na sve navedeno, prikladan je razlog bio zašto su se te životinje prinosile Bogu na žrtvu, a ne druge. Prvo naime radi isključivanja idolopoklonstva. Jer sve su druge životinje idolopoklonici prinosili svojim bogovima, ili su se njima služili za vračanja, dok su ove životinje kod Egipćana, među kojima su boravili, bile gnusne za ubijanje, stoga ih nisu prinosili na žrtvu svojim bogovima; otuda se veli u Izl 8: „Žrtvovat ćemo gnusobe Egipćana Gospodinu Bogu svojemu“. Ovce su naime štovali; jarce su častili jer su se u njihovu liku zli dusi pojavljivali; volovima su se pak služili za poljodjelstvo, koje su smatrali svetim. Drugo, to je bilo prikladno za navedeno usmjerenje uma k Bogu. I to dvostruko. Prvo naime zato što su takve životinje ponajviše one po kojima se uzdržava ljudski život, a uz to su najčistije i imaju najčistiju hranu. Druge su pak životinje ili divlje, i nisu općenito namijenjene ljudskoj upotrebi, ili ako su domaće, imaju nečistu hranu, kao svinja i kokoš; a samo ono što je čisto treba Bogu pripisati. Takve su se pak ptice posebno prinosile jer ih ima u obilju u obećanoj zemlji. Drugo, zato što se žrtvovanjem takvih životinja označava čistoća uma. Jer, kako se veli u Glosi uz Lev 1: „Junca prinosimo kada oholost tijela pobjeđujemo; janje kada nerazumne pokrete ispravljamo; kozlića kada raspusnost nadvladavamo; grlicu dok čistoću čuvamo; beskvasne kruhove kada se beskvasnim kruhovima iskrenosti gostimo“. U golubu je pak očito da se označava ljubav i jednostavnost uma. Treće pak, prikladno je bilo da se ove životinje prinose kao pralik Krista. Jer, kako se u istoj Glosi veli: „Krist se prinosi u juncu zbog snage križa; u janjetu zbog nedužnosti; u ovnu zbog predvodništva; u jarcu zbog sličnosti s grešnim tijelom. U grlici i golubu pokazivalo se sjedinjenje dviju naravi“, ili se u grlici označava čistoća, a u golubu ljubav. „U bijelom brašnu označavalo se škropljenje vjernika po vodi krštenja“.
Odgovor na 3. prigovor: ribe, jer žive u vodama, tuđije su čovjeku od drugih životinja koje žive u zraku, kao i čovjek. I opet ribe, izvađene iz vode, odmah umiru, stoga se nisu mogle prinositi u hramu kao druge životinje.
Odgovor na 4. prigovor: kod grlica su bolje odrasle nego mlade; kod golubova pak obratno. I stoga se, kako rabi Mojsije veli, naređuje prinositi grlice i golubiće, jer sve što je najbolje treba Bogu pripisati.
Odgovor na 5. prigovor: životinje prinesene na žrtvu ubijale su se zato što dolaze u čovjekovu upotrebu ubijene, ukoliko ih Bog daje čovjeku za jelo. I stoga su se također ognjem spaljivale, jer kuhane ili pečene na ognju postaju prikladne za ljudsku upotrebu. Slično se također ubijanjem životinja označava uništenje grijeha. I to da su ljudi bili dostojni ubijanja za svoje grijehe, kao da su se one životinje ubijale umjesto njih, radi označavanja očišćenja grijeha. Ubijanjem takvih životinja označavalo se također ubijanje Krista.
Odgovor na 6. prigovor: poseban način ubijanja žrtvovanih životinja određivao se u zakonu radi isključivanja drugih načina kojima su idolopoklonici životinje žrtvovali idolima. Ili također, kako veli rabi Mojsije: „Zakon je izabrao vrstu ubijanja kojom su životinje najmanje trpjele kad su ubijane“. Time se isključivala također nemilosrdnost onih koji prinose i kvarenje ubijenih životinja.
Odgovor na 7. prigovor: budući da se životinje s manom obično preziru i među ljudima, zato je bilo zabranjeno da se prinose Bogu na žrtvu, zbog čega je također bilo zabranjeno „da plaću bludnice ili cijenu psa prinose u kuću Božju“. I iz istoga razloga nisu prinosili životinje prije sedmoga dana, jer su takve životinje bile kao nedonoščad, još ne posve očvrsnule zbog nježnosti.
Odgovor na 8. prigovor: trostruk je bio rod žrtava. Jedan je bio onaj koji se sav spaljivao, i to se nazivalo paljenicom, kao sasvim sažeženo. Takva se naime žrtva prinosila Bogu posebno na štovanje njegova veličanstva i ljubav prema njegovoj dobroti, i odgovarala je stanju savršenosti u ispunjavanju savjeta. I stoga se sva spaljivala, da kao što se cijela životinja, pretvorena u paru, uzdizala uvis, tako se također označi da su cijeli čovjek i sve što je njegovo podložni Božjemu gospodstvu i da ih njemu treba prinijeti. Druga je pak bila žrtva za grijeh, koja se prinosila Bogu iz potrebe otpuštenja grijeha, i odgovarala je stanju pokornika u zadovoljštini za grijehe. Ona se dijelila na dva dijela: jer jedan se njezin dio spaljivao, a drugi je pak pripadao za upotrebu svećenika, radi označavanja da očišćenje grijeha biva od Boga po službi svećenika. Osim kada se prinosila žrtva za grijeh cijeloga naroda ili posebno za grijeh svećenika: tada se naime sva spaljivala. Nije naime trebalo da u upotrebu svećenika dođe ono što se prinosilo za njihov grijeh, kako ništa od grijeha ne bi ostalo u njima; i zato što to ne bi bila zadovoljština za grijeh: ako bi naime pripalo u upotrebu onih za čije se grijehe prinosilo, činilo bi se istim kao da ne prinose. Treća se pak žrtva nazivala pomirbenom žrtvom, koja se prinosila Bogu ili radi zahvaljivanja ili radi spasenja i blagostanja onih koji prinose, iz duga za primljeno ili očekivano dobročinstvo, i odgovara stanju onih koji napreduju u ispunjavanju zapovijedi. I one su se dijelile na tri dijela: jer jedan se dio spaljivao na čast Bogu, drugi je dio pripadao za upotrebu svećenika, a treći pak dio za upotrebu onih koji prinose; radi označavanja da spasenje čovjeka proizlazi od Boga, uz vođenje Božjih službenika i uz suradnju samih ljudi koji se spašavaju. Ovo se pak općenito obdržavalo: da krv i loj nisu dolazili niti u upotrebu svećenika niti u upotrebu onih koji prinose, nego se krv izlijevala podno žrtvenika na čast Bogu, a loj se sažigao u ognju. Čiji je jedan razlog bio radi isključivanja idolopoklonstva. Idolopoklonici su naime pili od krvi žrtava i jeli loj, prema onome iz Pnz 32: „Od čijih su žrtava jeli loj i pili vino ljevanica“. Drugi je razlog radi pouke ljudskoga života. Zabranjivala im se naime upotreba krvi zato da bi se grozili prolijevanja ljudske krvi, stoga se veli u Post 9: „Meso s krvlju nećete jesti, krv naime vaših duša tražit ću“. A jedenje loja zabranjivalo im se radi izbjegavanja raspusnosti, stoga se veli u Ez 34: „Ono što je bilo pretilo, ubijali ste“. Treći je razlog zbog božanskoga poštovanja. Jer krv je nadasve nužna za život, po kojemu se razlogu kaže da je duša u krvi, dok loj pokazuje obilje hrane. I stoga, da bi se pokazalo da nam je od Boga i život i svaka dostatnost dobara, na čast se Bogu prolijevala krv i sažigao loj. Četvrti je razlog jer se time označavalo prolijevanje Kristove krvi i pretilost njegove ljubavi po kojoj je samoga sebe prinio Bogu za nas. Od pomirbenih pak žrtava u upotrebu svećenika pripadala su prsa i desno pleće, radi isključivanja neke vrste gatanja koja se naziva spatulamantija, jer su naime gatali u plećkama žrtvovanih životinja, i slično u prsnoj kosti. I stoga se to uskraćivalo onima koji prinose. Time se također označavalo da je svećeniku bila nužna mudrost srca za poučavanje naroda, što se označavalo po prsima, koja su pokrivalo srca; i također jakost za podnošenje nedostataka, koja se označava po desnom pleću.
Odgovor na 9. prigovor: budući da je paljenica bila najsavršenija među žrtvama, zato se kao paljenica prinosio samo mužjak, jer ženka je nesavršena životinja. Prinos pak grlica i golubova bio je zbog siromaštva onih koji prinose, a koji nisu mogli prinijeti veće životinje. I jer su se pomirbene žrtve prinosile dragovoljno i nitko ih nije bio prisiljen prinositi osim svojevoljno, zato se takve ptice nisu prinosile među pomirbenim žrtvama, nego među paljenicama i žrtvama za grijeh, koje je katkad trebalo prinijeti. Takve ptice također, zbog visine leta, odgovaraju savršenosti paljenica, a također i žrtvama za grijeh, jer umjesto pjeva imaju jecaj.
Odgovor na 10. prigovor: među svim žrtvama paljenica je bila glavna, jer se sva spaljivala na čast Bogu i ništa se od nje nije jelo. Drugo je pak mjesto u svetosti imala žrtva za grijeh, koja se jela samo u predvorju od strane svećenikâ, i to na sam dan žrtve. Treći su pak stupanj imale pomirbene žrtve za zahvaljivanje, koje su se jele istoga dana, ali posvuda u Jeruzalemu. Četvrto su pak mjesto imale pomirbene žrtve iz zavjeta, čije se meso moglo jesti i sutradan. I razlog je ovoga reda taj što se čovjek ponajviše obvezuje Bogu zbog njegova veličanstva; drugo, zbog počinjene uvrede; treće, zbog već primljenih dobročinstava; četvrto, zbog očekivanih dobročinstava.
Odgovor na 11. prigovor: grijesi postaju teži iz stanja onoga tko griješi, kako je gore rečeno. I stoga se nalaže prinijeti jedna žrtva za grijeh svećenika i kneza, a druga za privatnu osobu. Valja pak primijetiti, kako rabi Mojsije veli, da „što je grijeh bio teži, to se manje vrijedna vrsta životinje prinosila za nj. Stoga se koza, koja je najneznatnija životinja, prinosila za idolopoklonstvo, što je najteži grijeh; za neznanje pak svećenika prinosio se junac; a za nemar kneza, jarac“.
Odgovor na 12. prigovor: zakon je u žrtvama htio providjeti za siromaštvo onih koji prinose, tako da onaj tko ne bi mogao imati četveronožnu životinju barem prinese pticu; a tko nju ne bi mogao imati, barem prinese kruh; i ako ovoga ne bi mogao imati, barem prinese brašno ili klasove. Pralikovan je pak uzrok jer kruh označava Krista, koji je kruh živi, kako se veli u Iv 6. Koji je doduše bio kao u klasu za stanja naravnoga zakona u vjeri otaca; bio je pak kao bijelo brašno u nauku zakona prorokâ; bio je pak kao oblikovani kruh nakon preuzete ljudskosti; pečen ognjem, to jest oblikovan Duhom Svetim u peći djevičanske utrobe; koji je također bio pečen u tavi, po naporima koje je na svijetu podnosio; a na križu kao na roštilju sažežen.
Odgovor na 13. prigovor: ono što iz zemaljskih plodova dolazi u čovjekovu upotrebu ili je za hranu, i od toga se prinosio kruh; ili je za piće, i od toga se prinosilo vino; ili je za začin, i od toga se prinosilo ulje i sol; ili je za lijek, i od toga se prinosio tamjan, koji je mirisav i zacjeljuje. Po kruhu se pak označava Kristovo tijelo; po vinu pak njegova krv, kojom smo otkupljeni; ulje označava Kristovu milost; sol znanje; tamjan molitvu.
Odgovor na 14. prigovor: med se nije prinosio u žrtvama Bogu: kako zato što se običavao prinositi u žrtvama idolima, tako također radi isključivanja svake tjelesne slatkoće i naslade od onih koji namjeravaju žrtvovati Bogu. Kvasac se pak nije prinosio radi isključivanja kvarenja; a možda se također u žrtvama idolima običavao prinositi. Sol se pak prinosila jer sprječava raspadanje truljenja, a Božje žrtve moraju biti neraspadnute; i također zato što se u soli označava razboritost mudrosti, ili također umrtvljenje tijela. Tamjan se pak prinosio radi označavanja pobožnosti uma, koja je nužna onima koji prinose, i također radi označavanja mirisa dobra glasa, jer tamjan je i mastan i mirisav. I jer ljubomorna žrtva nije proizlazila iz pobožnosti, nego radije iz sumnje, zato se u njoj nije prinosio tamjan.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.