Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 101, a. 3

Je li ih trebalo biti mnogo

Prigovor 1. Čini se da nije trebalo biti mnogo bogoštovnih propisa. Jer ono što je k svrsi mora biti razmjerno svrsi. No bogoštovni propisi, kako je rečeno, usmjeruju se na slavu Božju i kao pralik Krista. Postoji pak „jedan Bog, od koga je sve; i jedan Gospodin Isus Krist, po kome je sve“, kako se veli u 1 Kor 8. Dakle, bogoštovni se propisi nisu trebali umnožavati.

Prigovor 2. Nadalje, mnoštvo je bogoštovnih propisa bilo prigoda za prijestup; prema onome što veli Petar u Dj 15: „Što iskušavate Boga stavljajući jaram na vrat učenika koji ni mi ni oci naši nismo mogli nositi?“ No prijestup božanskih zapovijedi protivi se ljudskom spasenju. Budući dakle da svaki zakon mora odgovarati spasenju ljudi, kako veli Izidor, čini se da se nisu trebali dati mnogi bogoštovni propisi.

Prigovor 3. Nadalje, bogoštovni su propisi pripadali vanjskom i tjelesnom štovanju Boga, kako je rečeno. No takvo je tjelesno bogoštovlje zakon trebao smanjivati, jer je usmjeravao na Krista, koji je poučio ljude da časte Boga u duhu i istini, kako stoji u Iv 4. Dakle, nisu se trebali dati mnogi bogoštovni propisi.

Naprotiv, veli se u Hoš 8: „Napisat ću im mnogostruke zakone iznutra“; i u Job 11: da „ti pokaže tajne mudrosti, kako je mnogostruk zakon njegov“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, svaki se zakon daje nekome narodu. U narodu su pak sadržana dva roda ljudi: jedni skloni zlu, koje po propisima zakona treba obuzdavati, kako je gore rečeno; a jedni koji imaju nagnuće k dobru, bilo po naravi bilo po običaju, ili još više po milosti; i takve po propisu zakona treba poučavati i na bolje unaprjeđivati. S obzirom dakle na oba roda ljudi koristilo je da se bogoštovni propisi u starome zakonu umnože. Bili su naime u onome narodu neki skloni idolopoklonstvu, i stoga je bilo nužno da se od štovanja idola po bogoštovnim propisima opozovu na štovanje Boga. I jer su ljudi mnogostruko služili idolopoklonstvu, trebalo je nasuprot tome mnoge propise ustanoviti radi suzbijanja pojedinih zastranjenja, te opet mnoge takvima nametnuti kako, kao opterećeni onime što bi iskazivali na štovanje Boga, ne bi imali vremena služiti idolopoklonstvu. S obzirom pak na one koji su bili spremni na dobro, također je bilo nužno umnožavanje bogoštovnih propisa: kako zato što se time na različite načine njihov um upravljao k Bogu, i to ustrajnije; tako također zato što je otajstvo Kristovo, koje se po takvim bogoštovnim propisima pralikom označavalo, mnogostruke koristi donijelo svijetu, te je mnogo toga oko njega trebalo razmatrati što je trebalo po različitim bogoštovnim propisima pralikom označiti.

Odgovor na 1. prigovor: kada je ono što je usmjereno na svrhu dostatno da dovede do svrhe, tada je jedno dostatno za jednu svrhu, kao što je jedan lijek, ako je djelotvoran, dostatan katkad za postizanje zdravlja, i tada ne treba umnožavati lijek. No zbog slabosti i nesavršenosti onoga što je k svrsi, treba to umnožavati, kao što se mnogi lijekovi primjenjuju bolesniku kada jedan nije dostatan za izlječenje. Bogoštovni pak propisi staroga zakona bijahu nemoćni i nesavršeni: i za predstavljanje otajstva Kristova, koje je nadasve uzvišeno, i za podlaganje umova ljudi Bogu. Stoga Apostol veli u Heb 7: „Ukidanje biva prijašnje zapovijedi zbog njezine slabosti i nekorisnosti, jer ništa k savršenstvu nije priveo zakon“. I stoga je takve bogoštovne propise trebalo umnožiti.

Odgovor na 2. prigovor: mudrome zakonodavcu pripada dopustiti manje prijestupe kako bi se izbjegli veći. I stoga, kako bi se izbjegao prijestup idolopoklonstva i oholosti koja bi se u srcima Židova rodila kada bi sve propise zakona ispunili, Bog nije zbog toga propustio predati mnoge bogoštovne propise zato što su iz toga lako uzimali prigodu za prijestup.

Odgovor na 3. prigovor: stari je zakon u mnogome smanjio tjelesno bogoštovlje. Zbog čega je odredio da se ne prinose žrtve na svakom mjestu, niti od bilo koga. I mnogo je takvoga odredio za smanjenje vanjskoga bogoštovlja, kako također veli rabi Mojsije Egipćanin. Trebalo je ipak ne toliko oslabiti tjelesno štovanje Boga da bi ljudi skrenuli na štovanje zlih duhova.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.