Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 101, a. 2

Jesu li pralikovi

Prigovor 1. Čini se da bogoštovni propisi nisu pralikovi. Naime, pripada službi svakoga učitelja da tako iznosi kako bi se moglo lako razumjeti, kako Augustin veli u IV. De doctr. christ. A to se ponajviše čini nužnim u donošenju zakona, jer se propisi zakona iznose narodu. Stoga zakon mora biti očit, kako veli Izidor. Ako su dakle bogoštovni propisi dani kao pralik neke stvari, čini se da je Mojsije neprikladno predao takve propise ne izlažući što pralikuju.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se čini na slavu Božju ponajviše mora imati dostojanstvo. No činiti neka djela radi predstavljanja drugih čini se kazališnim ili pjesničkim: u kazalištima su se naime nekada po nekim stvarima koje su se ondje izvodile predstavljala neka djela drugih. Dakle, čini se da se takve stvari ne bi smjele činiti na slavu Božju. No bogoštovni su propisi usmjereni na slavu Božju, kako je rečeno. Dakle, bogoštovni propisi ne smiju biti pralikovi.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin u Priručniku veli da se „Bog ponajviše časti vjerom, nadom i ljubavlju“. No propisi koji se daju o vjeri, nadi i ljubavi nisu pralikovi. Dakle, bogoštovni propisi ne smiju biti pralikovi.

Prigovor 4. Nadalje, Gospodin u Iv 4 veli: „Bog je duh, i oni koji mu se klanjaju, u duhu i istini trebaju se klanjati“. No slika nije sama istina, štoviše međusobno se dijele jedno protiv drugoga. Dakle, bogoštovni propisi, koji pripadaju bogoštovlju, ne smiju biti pralikovi.

Naprotiv, Apostol u Kol 2 veli: „Neka vas nitko ne sudi po jelu ili po piću, ili po dijelu blagdana ili mlađaka ili subotâ, što je sjena budućega“.

Odgovaram: kako je već rečeno, bogoštovnim se propisima nazivaju oni koji su usmjereni na bogoštovlje. Dvostruko je pak bogoštovlje: nutarnje i vanjsko. Budući naime da je čovjek sastavljen od duše i tijela, oboje se mora primijeniti na štovanje Boga, tako naime da duša časti nutarnjim bogoštovljem, a tijelo vanjskim; stoga se veli u Ps 83: „Srce moje i tijelo moje kliču Bogu živome“. I kao što se tijelo usmjeruje k Bogu po duši, tako se vanjsko bogoštovlje usmjeruje na nutarnje bogoštovlje. Nutarnje se pak bogoštovlje sastoji u tome da se duša sjedini s Bogom po razumu i osjećaju. I stoga, prema tome kako se na različite načine razum i osjećaj štovatelja Boga pravo sjedinjuju s Bogom, prema tome se na različite načine vanjski ljudski čini primjenjuju na bogoštovlje. U stanju naime budućega blaženstva ljudski će razum samu božansku istinu u njoj samoj motriti. I stoga vanjsko bogoštovlje neće stajati ni u kakvom praliku, nego samo u hvali Božjoj, koja proizlazi iz nutarnje spoznaje i osjećaja; prema onome iz Iz 51: „Radost i veselje naći će se u njoj, zahvaljivanje i glas hvale“. U stanju pak sadašnjega života ne možemo božansku istinu u njoj samoj motriti, nego treba da nam zraka božanske istine zasja pod nekim osjetnim pralikom, kako veli Dionizije u 1. poglavlju Cael. hier., na različit ipak način, prema različitom stanju ljudske spoznaje. U starom naime zakonu niti sama božanska istina u sebi samoj nije bila očita, niti je još bio razglašen put kako se do toga dolazi, kako Apostol veli u Heb 9. I stoga je trebalo da vanjsko bogoštovlje staroga zakona bude ne samo pralik buduće istine koja se ima očitovati u domovini, nego također pralik Krista, koji je put što vodi k onoj istini domovine. No u stanju novoga zakona taj je put već objavljen. Stoga njega ne treba unaprijed pralikom označavati kao budućega, nego se mora spominjati po načinu prošloga ili sadašnjega, a samo treba unaprijed pralikom označavati buduću istinu slave koja još nije objavljena. I to je ono što Apostol veli u Heb 10: „Sjenu ima zakon budućih dobara, a ne samu sliku stvari“, jer je sjena manje od slike; kao što slika pripada novome zakonu, a sjena starome.

Odgovor na 1. prigovor: božanske stvari ne treba objavljivati ljudima osim prema njihovu dosegu, inače bi im se pružilo gradivo za propast dok bi prezirali ono što ne bi mogli shvatiti. I stoga je korisnije bilo da se pod nekim velom pralikova božanska otajstva predaju neukom narodu, kako bi ih tako barem implicitno spoznavali dok bi tim pralikom služili na čast Božju.

Odgovor na 2. prigovor: kao što ljudski razum pjesnička djela ne shvaća zbog manjka istine koji je u njima, tako također ljudski razum ne može savršeno shvatiti božanske stvari zbog njihove nadilazeće istine. I stoga je na oba mjesta potrebno predstavljanje po osjetnim pralikom.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin ondje govori o nutarnjem bogoštovlju, na koje se ipak vanjsko bogoštovlje mora usmjeriti, kako je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: i slično treba reći na četvrto, jer su po Kristu ljudi punije uvedeni u duhovno bogoštovlje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.