Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 101, a. 4

O njihovoj podjeli

Prigovor 1. Čini se da se bogoštovni propisi staroga zakona neprikladno dijele na žrtve, svetinje, sakramente i obdržavanja. Bogoštovni su naime propisi staroga zakona bili pralik Krista. No to je bivalo samo po žrtvama, po kojima se pralikom označavala žrtva kojom je Krist sebe prinio kao prinos i žrtvu Bogu, kako se veli u Ef 5. Dakle, samo su žrtve bile bogoštovne.

Prigovor 2. Nadalje, stari je zakon bio usmjeren na novi. No u novome zakonu sama je žrtva sakrament oltara. Dakle, u starome se zakonu nisu trebali dijeliti sakramenti nasuprot žrtvama.

Prigovor 3. Nadalje, svetim se naziva ono što je Bogu posvećeno, na koji su se način šator i posuđe njegovo nazivali posvećenima. No svi su bogoštovni propisi bili usmjereni na slavu Božju, kako je rečeno. Dakle, svi su bogoštovni propisi bili sveti. Ne treba se dakle samo jedan dio bogoštovnih propisa nazivati svetinjama.

Prigovor 4. Nadalje, obdržavanja se nazivaju od obdržavati. No sve je propise zakona trebalo obdržavati, veli se naime u Pnz 8: „Pazi i čuvaj se da kada ne zaboraviš Gospodina Boga svoga i ne zanemariš zapovijedi njegove i sudove i obrede“. Dakle, obdržavanja se ne smiju postaviti kao jedan dio bogoštovnih propisa.

Prigovor 5. Nadalje, svetkovine se ubrajaju među bogoštovne propise, budući da su sjena budućega, kako je bjelodano u Kol 2. Slično također prinosi i darovi, kako je bjelodano po Apostolu u Heb 9. Koji se ipak ne čine sadržanima ni pod jednim od ovih. Dakle, neprikladna je navedena podjela bogoštovnih propisa.

Naprotiv, u starome se zakonu pojedine navedene stvari nazivaju obredima. Žrtve se naime nazivaju obredima u Br 15: „Neka prinese junca i žrtve njegove i ljevanice kako obredi njegovi traže“. O sakramentu također reda veli se u Lev 7: „Ovo je pomazanje Arona i sinova njegovih u obredima“. O svetinjama se također veli u Izl 38: ovo je „pribor šatora svjedočanstva u obredima levita“. O obdržavanjima se također veli u 1 Kr 9: „Ako se odvratite ne slijedeći me, niti obdržavajući obrede koje sam vam predložio“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, bogoštovni se propisi usmjeruju na slavu Božju. U kojemu se pak bogoštovlju mogu promatrati i samo bogoštovlje, i bogoslužitelji, i oruđa štovanja. Samo pak bogoštovlje posebno se sastoji u žrtvama koje se na štovanje Boga prinose. Oruđa pak štovanja pripadaju svetinjama, kao što je šator, posuđe i drugo tome slično. Sa strane pak bogoslužitelja dvoje se može promatrati: naime i njihovo uvođenje u bogoštovlje, što biva po nekom posvećenju ili naroda ili poslužitelja, i na to se odnose sakramenti; te opet njihovo posebno ponašanje, po kojemu se razlikuju od onih koji Boga ne časte, i na to se odnose obdržavanja, primjerice u jelima i odjećama i drugome tome sličnom.

Odgovor na 1. prigovor: žrtve je trebalo prinositi i na određenim mjestima i po određenim ljudima, a sve to pripada bogoštovlju. Stoga kao što se po žrtvama označuje Krist žrtvovan, tako su se također po sakramentima i svetinjama onih označavali sakramenti i svetinje novoga zakona; a po njihovim se obdržavanjima označavalo ponašanje naroda novoga zakona. Što sve pripada Kristu.

Odgovor na 2. prigovor: žrtva novoga zakona, to jest euharistija, sadrži samoga Krista koji je začetnik posvećenja: posvetio je naime po svojoj krvi narod, kako se veli u Heb posl. I stoga je ta žrtva također sakrament. Ali žrtve staroga zakona nisu sadržavale Krista, nego su ga označavale, i stoga se ne nazivaju sakramentima. Nego su za označavanje toga odvojeno postojali neki sakramenti u starome zakonu koji su bili pralikovi budućega posvećenja. Premda su se također nekim posvećenjima pridruživale neke žrtve.

Odgovor na 3. prigovor: i žrtve i sakramenti bili su sveti. No neke su stvari bile svete, kao bogoštovlju posvećene, a ipak nisu bile ni žrtve ni sakramenti, i stoga su zadržale sebi zajedničko ime svetinja.

Odgovor na 4. prigovor: ono što je pripadalo ponašanju naroda koji Boga časti zadržalo je sebi zajedničko ime obdržavanja ukoliko je zaostajalo za prethodnim. Nisu se naime nazivale svetinjama jer nisu imale neposredan odnos prema bogoštovlju, kao šator i posuđe njegovo; nego su po nekoj posljedici bile bogoštovne, ukoliko su pripadale nekoj prikladnosti naroda koji Boga časti.

Odgovor na 5. prigovor: kao što su se žrtve prinosile na određenome mjestu, tako su se također prinosile u određenim vremenima, stoga se i svetkovine ubrajaju među svetinje. Prinosi se pak i darovi ubrajaju sa žrtvama, jer su se Bogu prinosili; stoga Apostol veli u Heb 5: „Svaki veliki svećenik od ljudi uzet, za ljude se postavlja u onome što je k Bogu, da prinosi darove i žrtve“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.