App., q. 2, a. 4
Briše li se laki grijeh s obzirom na svoju krivnju mukama čistilišta
Prigovor 1. Čini se da se laki grijeh ne ispašta mukama čistilišta s obzirom na krivnju. Jer glosa [sv. Grgur, Moral. xvi, 28] na 1 Iv 5,16, „Ima grijeh što vodi u smrt“, itd. kaže: „Uzalud je tražiti oprost nakon smrti za ono što nije popravljeno u ovom životu“. Dakle, nijedan se grijeh ne otpušta s obzirom na krivnju nakon ovoga života.
Prigovor 2. Nadalje, isti se subjekt oslobađa od grijeha koji i pada u grijeh. No nakon smrti duša ne može lako sagriješiti. Dakle, niti se može odriješiti od lakoga grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur kaže [Dial. iv, 39] da će svaki čovjek biti na sudu onakav kakav je bio kada je napustio tijelo, jer „stablo... gdje god padne, ondje će i biti“ [Prop 11,3]. Ako, dakle, čovjek pođe s ovoga života s lakim grijehom, bit će s lakim grijehom na sudu: i posljedično ne okajava se laki grijeh u čistilištu.
Prigovor 4. Nadalje, navedeno je (XP, pit. 2, čl. 3) da se stvarni grijeh ne briše osim skrušenošću. Ali neće biti skrušenosti nakon ovoga života, jer to je zaslužan čin. Jer tada neće biti ni zasluge ni demerita, budući da je prema Damaščaninu [De Fide Orth. ii, 4] „smrt ljudima ono što je pad bio anđelima“. Dakle, nakon ovoga života laki grijeh ne otpušta se u čistilištu s obzirom na svoju krivnju.
Prigovor 5. Nadalje, laki grijeh nije u nama osim zbog žarišta grijeha [fomes]. Zato u izvornom stanju Adam ne bi bio lako sagriješio, kako je navedeno (Sent. ii, D, xxi, 2). No nakon ovoga života neće biti osjetilnosti; jer žarište grijeha prestat će kada se duša odijeli, budući da se naziva „zakonom tijela“ (Rim 7). Otuda tada neće biti lakoga grijeha, i posljedično ne može se ispaštati ognjem čistilišta.
Naprotiv, Grgur [Dial. iv, 39] i Augustin [De vera et falsa poenit. iv, xviii, nekog drugog autora] kažu da će određeni neznatni grijesi biti otpušteni u budućem životu. Niti se to može shvatiti o kazni: jer tako se svi grijesi, ma kako teški bili, ispaštaju ognjem čistilišta s obzirom na dug kazne. Dakle, laki se grijesi čiste ognjem čistilišta s obzirom na svoju krivnju. Nadalje, drvo, sijeno, slama (1 Kor 3,12) označavaju lake grijehe, kako smo rekli (FS, pit. 89, čl. 2). No drvo, sijeno, slama sažižu se u čistilištu. Dakle, laki se grijesi otpuštaju nakon ovoga života.
Odgovaram: neki su tvrdili da se nijedan grijeh ne otpušta nakon ovoga života s obzirom na krivnju: da ako čovjek umre sa smrtnim grijehom, biva osuđen i nesposoban primiti oprost; te da nije moguće da čovjek umre s lakim grijehom a bez smrtnoga grijeha, budući da konačna milost pere laki grijeh. Navode kao razlog za to da je laki grijeh prekomjerna ljubav prema vremenitoj stvari u onoga tko ima svoj temelj u Kristu, koji suvišak proizlazi iz iskvarenosti požude. Stoga, ako milost posve nadvlada iskvarenost požude, kao u Blaženoj Djevici, nema mjesta lakomu grijehu. Otuda, budući da je ova požuda posve utišana i uklonjena, moći su duše posve podložne milosti, i laki je grijeh izbačen. Ali ovo je mišljenje besmisleno u samome sebi i u svojem dokazu. U samome sebi, jer je suprotstavljeno izrekama svetih ljudi i Evanđelja, koje se ne mogu protumačiti kao da se odnose na otpuštenje lakih grijeha s obzirom na njihovu kaznu, kako Učitelj kaže u tekstu [Sent. iv, D, xxi], jer se na taj način i laki i teški grijesi otpuštaju u budućem životu: dok Grgur [Dial. iv, 39] izjavljuje da se samo laki grijesi otpuštaju nakon ovoga života. Niti im dostaje reći da je to izrečeno izričito o lakim grijesima, kako ne bismo mislili da nećemo pretrpjeti ništa teško zbog njih: jer otpuštenje grijeha smanjuje kaznu radije negoli što je otežava. Što se tiče dokaza, pokazuje se da je bezvrijedan, budući da tjelesni nedostatak, kakav nastupa u posljednjem trenutku života, ne uklanja iskvarenost požude; niti je smanjuje u njezinu korijenu, nego u njezinu činu, kao što se vidi u onih koji leže opasno bolesni; niti opet smiruje moći duše tako da ih podloži milosti, jer mirnoća moći i njihova podložnost milosti nastaje kada niže moći slušaju više koje zajedno uživaju u Božjem zakonu. No to se ne može dogoditi u tom stanju, budući da su čini obiju vrsta moći spriječeni; osim ako mirnoća ne označava odsutnost borbe, kako se događa čak i u onih koji spavaju; pa ipak se za san ne kaže iz toga razloga da smanjuje požudu, ili da smiruje moći duše, ili da ih podlaže milosti. Štoviše, čak i kada bi se pripustilo da spomenuti nedostatak korijenito smanjuje požudu i da podlaže moći milosti, to bi još uvijek bilo nedostatno da opere laki grijeh koji je već počinjen, premda bi dostajalo kako bi ga se izbjeglo u budućnosti. Jer stvarni grijeh, čak i ako je laki, ne otpušta se bez stvarnoga pokreta skrušenosti, kako je gore navedeno (XP, pit. 2, čl. 3), ma koliko ovaj potonji bio u habitualnoj nakani. Događa se naime ponekad da čovjek umre u snu, bivajući u stanju milosti a ipak imajući laki grijeh kada je pošao spavati: a takav čovjek ne može učiniti čin skrušenosti za svoj laki grijeh prije nego što umre. Niti smijemo reći, kao što oni čine, da ako se nije pokajao niti činom niti nakanom, niti općenito niti pojedinačno, njegov laki grijeh postaje smrtan, jer „laki postaje smrtan kada je predmet naslađivanja“; jer svako naslađivanje u lakom grijehu ne čini ga smrtnim (inače bi svaki laki grijeh bio smrtan, budući da se svaki laki grijeh sviđa utoliko ukoliko je dragovoljan), nego samo ono naslađivanje koje dostiže do uživanja, u čemu se sastoji sva ljudska zloća, po tome što „uživamo u onome čime bismo se trebali služiti“, kako Augustin kaže [De Trin. x, 10]. Otuda naslađivanje koje grijeh čini smrtnim jest stvarno naslađivanje, jer svaki se smrtni grijeh sastoji u činu. No može se dogoditi da čovjek, nakon što počini laki grijeh, nema stvarnu misao o tome da mu bude oprošteno ili da ostane u tom grijehu, nego misli možda o trokutu koji ima svoja tri kuta jednaka dvama pravim kutovima, i baveći se tom mišlju zaspi i umre. Stoga je jasno da je ovo mišljenje posve nerazumno: i posljedično moramo reći s drugima da se laki grijeh u onoga tko umre u stanju milosti otpušta nakon ovoga života ognjem čistilišta: jer ova kazna, utoliko ukoliko je dragovoljna, imat će moć, po snazi milosti, ispaštati svu takvu krivnju koja je spojiva s milošću. [Sv. Toma se drukčije izražava, De Malo, pit. 7, čl. 2, ad 9,17: „Krivnja se ne otpušta kaznom, nego se laki grijeh s obzirom na svoju krivnju otpušta u čistilištu po snazi milosti, ne samo kao postojeće u habitusu, nego i kao one koja prelazi u čin ljubavi u mržnji prema lakom grijehu.“]
Odgovor na 1. prigovor: Glosa se odnosi na smrtni grijeh. Ili se može odgovoriti da premda u ovom životu nije popravljen u samome sebi, popravljen je u zaslugama, jer je čovjek ovdje zaslužio da mu njegova kazna ondje bude zaslužna.
Odgovor na 2. prigovor: laki grijeh proizlazi iz iskvarenosti žarišta grijeha, koje više neće biti u odijeljenoj duši koja je u čistilištu, stoga ta duša ne može lako sagriješiti. S druge strane, otpuštenje lakoga grijeha proizlazi iz volje uobličene milošću, koja će biti u odijeljenoj duši u čistilištu. Stoga usporedba ne stoji.
Odgovor na 3. prigovor: laki grijesi ne mijenjaju čovjekovo stanje, jer niti uništavaju niti smanjuju ljubav, prema kojoj se mjeri količina besplatne dobrote duše. Stoga duša ostaje takva kakva je bila prije, unatoč otpuštenju ili počinjenju lakih grijeha.
Odgovor na 4. prigovor: nakon ovoga života ne može biti zasluge s obzirom na bitnu nagradu, ali može biti s obzirom na neku akcidentalnu nagradu, dokle god čovjek ostaje u stanju puta, u nekom smislu. Posljedično, u čistilištu može biti zaslužnoga čina s obzirom na otpuštenje lakoga grijeha.
Odgovor na 5. prigovor: premda laki grijeh proizlazi iz sklonosti žarišta grijeha, grijeh se nastanjuje u umu; stoga čak i kada žarišta grijeha više nema, grijeh još uvijek može ostati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.