O slobodnoj volji i borbi duše protiv protivničkih sila, o svršetku svijeta i dovršenju svih stvari.
Rufinov predgovor
Čitatelju, sjeti me se u svojim molitvama, da i mi zavrijedimo postati nasljedovatelji duha. Prve dvije knjige »O počelima« preveo sam ne samo na tvoj nagovor nego i pod tvojim pritiskom tijekom korizmenih dana; no kako si ti, moj pobožni brate Makarije, u to vrijeme ne samo živio blizu mene nego i imao više dokolice na raspolaganju nego sada, tako sam i ja marljivije radio; dok sam ove dvije posljednje knjige duže tumačio, budući da si rjeđe dolazio s dalekoga kraja grada kako bi poticao moj trud. Ako se pak sjećaš onoga na što sam te upozorio u svome prethodnom predgovoru, da će naime pojedinci biti ogorčeni ako ne čuju da govorimo nešto loše o Origenu, držim da si se ubrzo uvjerio kako se to i dogodilo. No ako su oni zlodusi koji potiču ljudske jezike na klevetu bili toliko razjareni onim djelom u kojemu on još nije bio u potpunosti razotkrio njihova potajna djelovanja, što misliš kako će tek biti u ovome, u kojemu će iznijeti na vidjelo sve one mračne i skrivene putove kojima se uvlače u ljudska srca i zavode slabe i nestalne duše? Odmah ćeš vidjeti kako se sve izvrće u pomutnju, podižu se bune, diže se vika po cijelome gradu, a onoga koji je nastojao raspršiti đavolsku tminu neznanja svjetlom evanđeoske svjetiljke poziva se da primi osudu. Neka međutim takve stvari ne drži važnima onaj tko želi biti poučen u božanskom nauku, čuvajući u cjelovitosti pravilo katoličke vjere. Smatram ipak potrebnim podsjetiti te da je načelo primijenjeno u prijašnjim knjigama primijenjeno i u ovima, naime da se ne prevodi ono što se činilo protivnim ostalim Origenovim stavovima i našemu vlastitom vjerovanju, nego da se takva mjesta mimoiđu kao umetnuta i krivotvorena od strane drugih. Ako se pak činilo da iznosi kakve novosti glede razumnih stvorenja, o čemu ne ovisi bit naše vjere, radi rasprave i proširenja našega znanja, kada je možda bilo potrebno takvim redom odgovoriti na neka heretička mišljenja, nisam propustio to spomenuti ni u ovoj ni u prethodnim knjigama, osim ondje gdje je u idućim knjigama želio ponoviti ono što je već iznio u prethodnima, pri čemu sam smatrao prikladnim, radi sažetosti, skratiti neka od tih ponavljanja. Bude li pak tko čitao ove retke iz želje za proširenjem svoga znanja, a ne zato da bi podizao zlonamjerne prigovore, bolje će učiniti ako mu ih protumače vješti ljudi. Jer prava je besmislica to što pjesničke izmišljotine i smiješne komedije tumače gramatičari, a smatra se da bez učitelja i tumača itko može naučiti ono što se govori ili o Bogu ili o nebeskim silama i o svekolikom svemiru stvari, gdje se pobija kakva pogubna zabluda bilo poganskih filozofa bilo heretika; a posljedica je toga da ljudi radije lakomisleno i u neznanju osuđuju ono što je teško i nerazumljivo, negoli da marljivošću i proučavanjem utvrde njegovo značenje.
1. Prevedeno s latinskoga Rufinova prijevoda: O slobodi volje
1. Držimo da takva shvaćanja valja imati o božanskim obećanjima kada svoj razum usmjerimo prema promatranju onoga vječnoga i beskonačnoga svijeta te motrimo njegovu neizrecivu radost i blaženstvo. No kako propovijedanje Crkve uključuje vjeru u budući i pravedni Božji sud, a ta vjera potiče i privodi ljude k dobru i kreposnu životu te izbjegavanju grijeha na sve moguće načine; i kako se time nesumnjivo naznačuje da je u našoj vlasti posvetiti se bilo životu dostojnu hvale bilo onomu dostojnu prijekora, smatram stoga potrebnim reći nekoliko riječi o slobodi volje, budući da su tu temu mnogi pisci obradili na nimalo beznačajan način. A kako bismo lakše utvrdili što je sloboda volje, istražimo narav volje i želje.
2. Od svega što se giba, jedno ima uzrok svoga gibanja u sebi samome, a drugo ga prima izvana: izvana se pak pokreće samo ono što je bez života, kao što je kamenje, drvlje i sve ono što je takve naravi da se na okupu drži samim sastavom svoje tvari ili tjelesne supstancije. Valja doista odbaciti gledište koje bi raspadanje tijela uslijed truljenja smatralo gibanjem, jer to nema nikakve važnosti za našu sadašnju svrhu. Druga pak bića imaju uzrok gibanja u sebi samima, kao što su životinje ili stabla i sve što se drži na okupu naravnim životom ili dušom; među koje neki smatraju da treba ubrojiti i rudne žile. Smatra se također da je i oganj uzrok vlastitoga gibanja, a možda i vodeni izvori. A od onih stvari koje imaju uzroke svoga gibanja u sebi samima, za jedne se kaže da se gibaju iz sebe samih, a za druge da se gibaju od sebe samih. Tako ih pak razlikuju zato što se iz sebe samih giba ono što doduše živi, ali nema duše; dok se ono što ima dušu giba od sebe samoga, kada mu se predstavi predodžba, to jest želja ili poticaj, koji ga pobuđuje da se k nečemu pokrene. Naposljetku, u pojedinim bićima obdarenima dušom postoji takva predodžba, to jest volja ili osjet, koja ih svojevrsnim naravnim nagonom pobuđuje i potiče na uredno i pravilno gibanje; kao što vidimo da je slučaj s paucima, koji su na najuredniji način potaknuti predodžbom, to jest svojevrsnom težnjom i željom za tkanjem, da pristupe izradi mreže, pri čemu neki naravni pokret nesumnjivo pobuđuje napor za takav rad. Niti se nalazi da ovaj kukac posjeduje ijedan drugi osjet osim naravne želje za tkanjem; kao što na sličan način i pčele pokazuju želju za gradnjom saća i za skupljanjem, kako kažu, nebeskoga meda.
3. No budući da razumna životinja ne samo da ima u sebi te naravne pokrete, nego povrh toga, u većoj mjeri od drugih životinja, ima moć razuma, po kojoj može suditi i odlučivati o naravnim pokretima, te jedne osuđivati i odbacivati, a druge odobravati i prihvaćati, tako se sudom toga razuma ljudski pokreti mogu upravljati i usmjeravati prema hvalevrijednu životu. Iz toga slijedi da, budući da narav ovoga razuma koji je u čovjeku ima u sebi moć razlikovanja dobra i zla, a razlikujući posjeduje sposobnost izabiranja onoga što je odobrila, s pravom se može smatrati dostojnom hvale u izboru dobra, a zaslužnom prijekora u slijeđenju onoga što je nisko ili zlo. Nipošto nam doista ne smije izmaći da se u nekim nerazumnim životinjama nalazi pravilnije gibanje negoli u drugima, kao u lovačkih pasa ili ratnih konja, tako da se nekima može činiti kako se gibaju po nekoj vrsti razumnoga osjeta. No moramo vjerovati da je to posljedica ne toliko razuma koliko nekoga naravnoga nagona, obilno podarenoga za takve svrhe. Dakle, kako smo započeli napominjati, budući da je takva narav razumne životinje, neke nam se stvari kao ljudskim bićima mogu dogoditi izvana; i one, dolazeći u doticaj s našim osjetilom vida, ili sluha, ili bilo kojim drugim našim osjetilom, mogu nas potaknuti i probuditi na dobre pokrete, ili pak suprotno; a budući da nam dolaze iz vanjskoga izvora, nije u našoj vlasti spriječiti njihov dolazak. No odrediti i odobriti kako bismo se trebali poslužiti onim što se tako događa, nije dužnost nikoga drugoga doli onoga razuma u nama, to jest našega vlastitoga suda; po čijoj odluci koristimo poticaj što nam dolazi izvana za onu svrhu koju razum odobrava, dok se naši naravni pokreti njegovim autoritetom usmjeruju ili na dobra djela ili na oprečna.
4. Ako bi tko sada rekao da su one stvari koje nam se događaju iz vanjskoga uzroka i pobuđuju naše pokrete takve naravi da im je nemoguće odoljeti, bilo da nas potiču na dobro ili na zlo, neka onaj tko zastupa to mišljenje obrati načas pažnju na samoga sebe i pomno promotri pokrete vlastitoga uma, osim ako već nije uočio da, kada se pojavi privlačnost kakve požude, ništa ne biva dovršeno dok se ne zadobije pristanak duše i dok vlast uma ne popusti grešnom poticaju; tako da bi se moglo činiti kako dvije strane na temelju određenih vjerojatnih razloga podnose zahtjev pred suca koji zasjeda na sudištu našega srca, kako bi nakon iznošenja razloga odluka o izvršenju proizišla iz suda razuma. Jer, uzmimo za primjer: ako se čovjeku koji je odlučio živjeti uzdržljivo i čisto, te se čuvati od svakoga onečišćenja sa ženama, slučajno približi žena, potičući ga i mameći da postupi protivno svojoj odluci, ta žena nije potpun i apsolutan uzrok ili nužnost njegova prijestupa, budući da je u njegovoj vlasti, sjećajući se svoje odluke, zauzdati poticaje na požudu te strogim opomenama kreposti obuzdati ugodu primamljivanja koje ga salijeće; tako da, nakon što se odagna svako popuštanje, njegova odluka ostane čvrsta i postojana. Naposljetku, ako se učenim ljudima, ojačanim božanskim naukom, pojave primamljivanja te vrste, sjećajući se odmah tko su i dozivajući u pamet ono što je dugo bilo predmetom njihova razmatranja i poučavanja, te utvrđujući se potporom svetijega nauka, oni odbacuju i odbijaju svaki poticaj na užitak, te odgone protivne požude posredovanjem razuma koji je u njih usađen.
5. Budući dakle da su ove tvrdnje tako utvrđene svojevrsnom naravnom bjelodanošću, nije li suvišno prebacivati uzroke naših postupaka na ono što nam se događa izvana, te tako skidati krivnju sa samih sebe, na kojima ona u potpunosti leži? Jer to znači tvrditi da smo poput komada drveta ili kamenja, koji nemaju nikakva gibanja u sebi, nego primaju uzroke svoga gibanja izvana. No takva tvrdnja niti je istinita niti je dolična, a izmišljena je samo zato da bi se porekla sloboda volje; osim ako doista ne bismo pretpostavili da se sloboda volje sastoji u tome da nas ništa što nam se događa izvana ne može potaknuti na dobro ili na zlo. Ako bi pak tko uzroke naših pogrešaka pripisao naravnoj neurednosti tijela, pokazuje se da se takva postavka protivi smislu svakoga poučavanja. Jer, kao što vidimo kod vrlo mnogih pojedinaca, koji su živjeli nečedno i neumjereno te bili robovi raskoši i požude, ako se dogodi da budu probuđeni riječju pouke i odgoja kako bi stupili na bolji životni put, nastaje tako velika promjena da se od raskalašenih i zlih ljudi obraćaju u one koji su trijezni, nadasve čisti i blagi; tako opet vidimo u slučaju onih koji su mirni i čestiti, da se nakon druženja s nemirnim i bestidnim pojedincima njihovo dobro vladanje kvari zlim razgovorima, te postaju slični onima čija je pokvarenost potpuna. A to biva katkad i s ljudima zrele dobi, tako da su takvi čišće živjeli u mladosti negoli onda kada su im poodmakle godine omogućile da se prepuste slobodnijem načinu života. Zaključak je dakle našega razlaganja pokazati da ono što nam se događa izvana nije u našoj vlasti; ali da je u našoj vlasti dobro se ili loše poslužiti onim što se tako događa, uz pomoć onoga razuma koji je u nama, a koji rasuđuje i određuje kako se tim stvarima valja služiti.
6. A sada, kako bismo zaključke razuma potvrdili autoritetom Pisma, naime da je naše vlastito djelo živimo li ispravno ili ne, te da nismo prisiljeni bilo onim uzrocima koji nam dolaze izvana bilo, kako neki drže, nazočnošću sudbine, navodimo svjedočanstvo proroka Miheja ovim riječima: »Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro i što Gospodin traži od tebe, osim da činiš pravicu, ljubiš milosrđe i spreman si hoditi s Gospodinom Bogom svojim.« Mojsije također govori ovako: »Stavio sam pred tvoje lice put života i put smrti: izaberi ono što je dobro i hodi njime.« Izaija k tome daje ovu izjavu: »Ako budete htjeli i poslušate me, jest ćete dobra zemaljska. Ako pak ne budete htjeli i ne poslušate me, mač će vas proždrijeti; jer usta Gospodnja to rekoše.« U Psalmu je također napisano: »Da me je puk moj slušao, da je Izrael hodio mojim putovima, do ništavila bih ponizio njegove neprijatelje«; čime pokazuje da je bilo u vlasti naroda slušati i hoditi Božjim putovima. I Spasitelj govoreći: »Ja vam kažem: Ne opirite se zlu«; i: »Tko se god srdi na brata svoga, bit će u opasnosti od suda«; i: »Tko god pogleda ženu s požudom, već je počinio preljub s njom u srcu svojemu«; te izdajući određene druge zapovijedi, ne prenosi nikakvo drugo značenje doli ovo: u našoj je vlasti opsluživati ono što je zapovjeđeno. I stoga s pravom podliježemo osudi ako prestupimo one zapovijedi koje smo kadri držati. I stoga On sam također izjavljuje: »Svakomu tko sluša moje riječi i izvršava ih, pokazat ću komu je sličan: sličan je mudru čovjeku koji sagradi svoju kuću na stijeni«, itd. Tako i izjava: »Tko god sluša ove riječi, a ne izvršava ih, sličan je ludu čovjeku koji sagradi svoju kuću na pijesku«, itd. Čak i riječi upućene onima koji su s Njegove desne strane: »Dođite, blagoslovljeni Oca mojega«, itd.; »jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me«, bjelodano pokazuju kako je o njima samima ovisilo hoće li ovi biti dostojni hvale jer su učinili što je zapovjeđeno i primili što je obećano, ili će oni biti zaslužni prijekora koji su čuli ili primili suprotno, i kojima je rečeno: »Odlazite, prokleti, u oganj vječni«. Promotrimo također kako nam se apostol Pavao obraća kao onima koji imaju vlast nad vlastitom voljom i koji u sebi posjeduju uzroke ili svoga spasenja ili svoje propasti: »Ili prezireš bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti, ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju vodi? Ali po svojoj tvrdokornosti i nepokajničkom srcu zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravednoga suda Boga koji će uzvratiti svakomu po njegovim djelima: onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu, čast i neraspadljivost, život vječni; a onima koji su buntovni i ne pokoravaju se istini, nego se pokoravaju nepravdi, gnjev i srdžbu. Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovjeka koji čini zlo, na Židova najprije, pa na Grka; a slava, čast i mir svakomu koji čini dobro, Židovu najprije, pa Grku.« Naći ćete i bezbrojna druga mjesta u Svetome pismu koja bjelodano pokazuju da posjedujemo slobodu volje. Inače bi bila proturječnost u tome što su nam dane zapovijedi čijim se opsluživanjem možemo spasiti, a čijim prijestupom možemo biti osuđeni, kada u nas ne bi bila usađena moć njihova vršenja.
7. No, budući da se u samim Svetim pismima nalaze određeni izrazi koji se pojavljuju u takvom kontekstu da se iz njih može razumjeti suprotno, iznesimo ih pred sebe i, raspravljajući o njima prema pravilu pobožnosti, ponudimo njihovo objašnjenje, kako bi iz tih nekoliko odlomaka koje sada tumačimo postalo jasno rješenje i onih drugih koji su im slični, a kojima se čini da je isključena svaka vlast nad voljom. Ti izrazi, prema tome, ostavljaju dojam na mnoge, a koristi ih Bog govoreći o faraonu, kao kad često kaže: »Otvrdnut ću srce faraonovo«. Jer ako ga Bog otvrdnjuje, i on čini grijeh kao posljedicu tog otvrdnuća, uzrok njegova grijeha nije on sam. A ako je tako, činilo bi se da faraon ne posjeduje slobodu volje, te će se tvrditi, kao posljedica toga, da prema ovom primjeru ni drugi koji propadaju ne duguju uzrok svoje propasti slobodi vlastite volje. Onaj izraz, također, u Ezekielu, kada kaže: »Uklonit ću njihova kamena srca i dat ću im srca od mesa, da hode po mojim naredbama i čuvaju moje putove«, može na neke ostaviti dojam, utoliko što se čini da je Božji dar ili hoditi njegovim putovima ili čuvati njegove naredbe, ako on ukloni to kameno srce koje je prepreka čuvanju njegovih zapovijedi, te podari i usadi bolje i dojmljivije srce, koje se sada naziva srcem od mesa. Razmotrite također narav odgovora koji je u Evanđelju dao naš Gospodin i Spasitelj onima koji su ga pitali zašto mnoštvu govori u prispodobama. Njegove su riječi: »Da gledajući ne vide, i slušajući čuju, a ne razumiju, da se ne obrate i da im se grijesi ne oproste«. Nadalje, riječi koje koristi apostol Pavao, da »nije do onoga koji hoće, niti do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje«, u drugom odlomku također, »da htjeti i činiti dolazi od Boga«, i opet, na drugom mjestu: »Dakle, smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. Reći ćeš mi, dakle: Zašto se još tuži? Ta tko se volji njegovoj može oduprijeti? O čovječe, tko si ti da se prepireš s Bogom? Zar će tvorevina reći tvorcu: Zašto si me takvom načinio? Zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini jednu posudu za čast, a drugu za nečast?«, ove i slične izjave čine se kao da imaju nemali utjecaj u sprječavanju mnogih da povjeruju kako se svakoga treba smatrati slobodnim nad vlastitom voljom, te čine da se čini kao posljedica Božje volje hoće li čovjek biti spašen ili izgubljen.
8. Počnimo, dakle, s onim riječima koje su upućene faraonu, za kojega se kaže da ga je Bog otvrdnuo kako ne bi pustio narod, a uz njegov slučaj razmotrit će se i apostolov jezik, gdje kaže: »Dakle, smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće«. Jer na te se odlomke heretici uglavnom oslanjaju, tvrdeći da spasenje nije u našoj vlasti, nego da su duše takve naravi da pošto-poto moraju biti ili izgubljene ili spašene, te da se ni na koji način duša koja je zle naravi ne može postati dobra, niti ona koja je kreposne naravi može postati loša. I stoga tvrde da je i faraon, budući da je bio propale naravi, zbog toga bio otvrdnut od Boga, koji otvrdnjuje one koji su zemaljske naravi, ali se smiluje onima koji su duhovne naravi. Pogledajmo, dakle, što je značenje njihove tvrdnje, i zamolimo ih najprije da nam kažu tvrde li da je faraonova duša bila zemaljske naravi, kakvu oni nazivaju izgubljenom. Oni će nesumnjivo odgovoriti da je bila zemaljske naravi. Ako je tako, onda je vjerovati Bogu ili mu se pokoravati, kada se njegova narav tome protivila, bilo nemoguće. A ako je to bilo njegovo stanje po naravi, kakva je daljnja potreba bila da njegovo srce bude otvrdnuto, i to ne jednom, nego nekoliko puta, osim ako doista nije bilo moguće da on popusti pred uvjeravanjem? Niti bi se za ikoga moglo reći da ga je drugi otvrdnuo, osim za onoga koji sam po sebi nije bio tvrdokoran. A ako nije bio tvrdokoran sam po sebi, slijedi da nije bio ni zemaljske naravi, nego takav koji bi mogao popustiti kada ga nadvladaju znakovi i čudesa. Ali on je bio potreban za Božju svrhu kako bi, radi spasenja mnoštva, Bog u njemu očitovao svoju moć time što je on pružao otpor brojnim čudima i borio se protiv Božje volje, te se za njegovo srce na taj način kaže da je otvrdnuto. Takvi su naši odgovori, na prvom mjestu, tim osobama, a njima se može oboriti njihova tvrdnja prema kojoj misle da je faraon uništen kao posljedica svoje zle naravi. I s obzirom na jezik apostola Pavla, moramo im odgovoriti na sličan način. Jer tko su oni koje Bog otvrdnjuje, prema vašem mišljenju? Oni, naime, koje nazivate propalom naravi, a koji bi, pretpostavljam, učinili nešto drugo da nisu bili otvrdnuti. Ako doista dolaze do uništenja kao posljedica otvrdnuća, oni više ne propadaju prirodno, nego snagom onoga što ih snalazi. Zatim, na drugom mjestu, kome Bog iskazuje milosrđe? Onima, naime, koji se imaju spasiti. I u kojem pogledu te osobe trebaju drugo milosrđe, koje se imaju spasiti jednom po svojoj naravi i tako prirodno doći do blaženstva, osim što se čak i iz njihova slučaja pokazuje da su, budući da je bilo moguće da propadnu, stoga zadobili milosrđe, kako ne bi propali, nego došli do spasenja i posjedovali kraljevstvo dobrih. I neka to bude naš odgovor onima koji smišljaju i izmišljaju bajku o dobrim ili lošim naravima, to jest o zemaljskim ili duhovnim dušama, zbog čega je, kako kažu, svatko ili spašen ili izgubljen.
9. A sada moramo dati odgovor i onima koji bi htjeli da Bog Zakona bude samo pravedan, a ne i dobar, pa upitajmo takve na koji način smatraju da je Bog otvrdnuo faraonovo srce, kojim činima ili kojim predviđenim rasporedima. Jer moramo promotriti poimanje Boga koji je po našem mišljenju i pravedan i dobar, ali prema njima samo pravedan. I neka nam pokažu kako Bog, kojega i oni priznaju pravednim, može s pravdom uzrokovati da se srce čovjeka otvrdne, kako bi on, kao posljedica upravo tog otvrdnuća, sagriješio i propao. I kako će se braniti Božja pravednost ako je on sam uzrok uništenja onih koje je, zbog njihove nevjere (kroz njihovo otvrdnuće), kasnije osudio autoritetom suca? Jer zašto ga kori govoreći: »Ali budući da ne želiš pustiti moj narod, evo, pobit ću sve prvorođence u Egiptu, čak i tvoga prvorođenca«, i što god je drugo Bog preko Mojsija rekao faraonu? Jer dolikuje svakome tko zastupa istinu onoga što je zapisano u Pismu i tko želi pokazati da je Bog Zakona i proroka pravedan, da navede razlog za sve te stvari i pokaže kako u njima nema ničega što bi umanjilo Božju pravednost, budući da, iako poriču njegovu dobrotu, priznaju da je on pravedan sudac i stvoritelj svijeta. Drugačiji je, međutim, način našeg odgovora onima koji tvrde da je stvoritelj ovoga svijeta zlobno biće, to jest đavao.
10. No budući da priznajemo da Bog koji je govorio preko Mojsija nije samo pravedan, nego i dobar, pažljivo istražimo kako je u skladu s karakterom pravednog i dobrog Božanstva to što je otvrdnuo faraonovo srce. I pogledajmo možemo li, slijedeći primjer apostola Pavla, riješiti tu poteškoću uz pomoć nekih usporednih primjera: ako možemo pokazati, na primjer, da jednim te istim činom Bog ima milosti prema jednom pojedincu, ali otvrdnjuje drugoga, ne namjeravajući niti želeći da onaj koji je otvrdnut bude takav, nego zato što se u očitovanju njegove dobrote i strpljivosti srce onih koji se prema njegovoj ljubaznosti i strpljivosti odnose s prijezirom i drskošću otvrdnjuje odgađanjem kazne za njihove zločine, dok oni, s druge strane, kojima su njegova dobrota i strpljivost povod za pokajanje i popravak, zadobivaju milosrđe. Da bismo jasnije pokazali što mislimo, uzmimo primjer koji koristi apostol Pavao u Poslanici Hebrejima, gdje kaže: »Jer zemlja koja upije kišu što na nju često pada i rađa biljem korisnim onima za koje se obrađuje, prima blagoslov od Boga, ali ona koja rađa trnje i drač, odbačena je i blizu prokletstva, a kraj joj je u ognju«. Iz tih Pavlovih riječi koje smo naveli jasno se vidi da jednim te istim činom od strane Boga, onim, naime, kojim šalje kišu na zemlju, jedan dio tla, kada se pažljivo obrađuje, donosi dobre plodove, dok drugi, zanemaren i neobrađen, rađa trnje i čkalj. I kad bi netko, govoreći kao u osobi kiše, rekao: »Ja sam, kiša, dala dobre plodove, i ja sam uzrokovala da rastu trnje i čkalj«, koliko god se ta izjava činila teškom, ona bi ipak bila istinita, jer da kiša nije pala, ne bi niknuli ni plodovi, ni trnje, ni čkalj, dok je dolaskom kiše zemlja rodila oboje. Iako je zahvaljujući blagotvornom djelovanju kiše zemlja proizvela bilje obiju vrsta, raznolikost bilja ne treba pripisati kiši, nego će s pravom krivnja za loše sjeme pasti na one koji su, iako su mogli preorati zemlju čestim oranjem i razbiti grude ponovljenim drljanjem te iskorijeniti sav beskoristan i štetan korov i očistiti i pripremiti polja za nadolazeće pljuskove svim trudom i mukom koju obrada zahtijeva, ipak to zanemarili učiniti, te će stoga žeti drač i trnje, najprikladniji plod svoje lijenosti. Posljedica je, dakle, da dok kiša pada u dobroti i nepristranosti jednako na cijelu zemlju, ipak, jednim te istim djelovanjem kiše, ono tlo koje se obrađuje donosi s blagoslovom korisne plodove marljivim i pažljivim ratarima, dok ono koje je otvrdnulo zbog nemara ratara rađa samo trnje i čkalj. Gledajmo stoga na one znakove i čudesa koja je Bog učinio kao na pljuskove koje on daje odozgo, a na namjere i želje ljudi kao na obrađeno i neobrađeno tlo, koje je doista jedne te iste naravi, kao što je svako tlo u usporedbi s drugim, ali nije u jednom te istom stanju obrade. Iz čega slijedi da se svačija volja, ako je neuvježbana, divlja i barbarska, ili otvrdnjuje Božjim čudesima i znamenjima, postajući divljija i trnovitija nego ikad, ili postaje gipkija i predaje se cijelim umom poslušnosti, ako se očisti od poroka i podvrgne odgoju.
11. No, da bismo to jasnije utvrdili, neće biti suvišno upotrijebiti drugu usporedbu, kao kad bi, na primjer, netko rekao da sunce otvrdnjuje i ukapljuje, iako su ukapljivanje i otvrdnjavanje stvari suprotne naravi. Nije netočno reći da sunce, jednom te istom snagom svoje topline, topi vosak, ali isušuje i otvrdnjuje blato: ne da njegova snaga djeluje na jedan način na blato, a na drugi na vosak, nego su kvalitete blata i voska različite, iako su po naravi jedno, jer oboje potječu od zemlje. Na taj je način, dakle, jedno te isto djelovanje od strane Boga, koje je Mojsije provodio u znakovima i čudesima, očitovalo faraonovu tvrdoću, koju je on zamislio u žestini svoje zloće, ali je pokazalo poslušnost onih drugih Egipćana koji su bili pomiješani s Izraelcima i za koje je zapisano da su napustili Egipat u isto vrijeme kad i Hebreji. Što se tiče izjave da je faraonovo srce svladano postupno, tako da je jednom prigodom rekao: »Ne idite daleko, otići ćete na tri dana hoda, ali ostavite svoje žene, i svoju djecu, i svoju stoku«, i što se tiče bilo kojih drugih izjava prema kojima se čini da on postupno popušta pred znakovima i čudesima, što se drugo pokazuje osim da je snaga znakova i čudesa ostavljala neki dojam na njega, ali ne onoliki koliki je trebala? Jer da je otvrdnuće bilo takve naravi kakvom ga mnogi smatraju, on doista ne bi popustio ni u nekoliko navrata. Ali mislim da nema apsurda u objašnjavanju tropske ili figurativne naravi tog jezika koji se koristi govoreći o »otvrdnuću«, prema uobičajenoj uporabi. Jer oni gospodari koji su poznati po dobroti prema svojim robovima, često običavaju reći potonjima, kada su ovi, zbog mnogo strpljenja i popustljivosti s njihove strane, postali drski i bezvrijedni: »Ja sam te učinio takvim kakav jesi, ja sam te pokvario, moja je izdržljivost učinila da ne valjaš ništa, ja sam kriv za tvoje opake i zle navike jer te ne kažnjavam odmah za svaki prijestup prema tvojim zaslugama«. Jer najprije moramo obratiti pažnju na tropsko ili figurativno značenje jezika, i tako uvidjeti snagu izraza, a ne prigovarati riječi čije unutarnje značenje ne dokučujemo. Naposljetku, apostol Pavao, očito govoreći o takvima, kaže onome tko je ostao u svojim grijesima: »Prezireš li bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti, ne znajući da te Božja dobrota vodi k pokajanju? Ali ti svojom tvrdokornošću i nepokajanim srcem sabireš na se gnjev za dan gnjeva i objavljenja pravednoga suda Božjega«. To su riječi apostola onome tko je u svojim grijesima. Primijenimo te iste izraze na faraona i vidimo nisu li i oni o njemu prikladno izrečeni, budući da je, prema svojoj tvrdokornosti i nepokajanom srcu, sabirao i pohranjivao za sebe gnjev za dan gnjeva, utoliko što se njegova tvrdokornost nikada ne bi mogla proglasiti i očitovati da nisu bili učinjeni znakovi i čudesa tolikog broja i veličanstvenosti.
12. No ako se dokazi koje smo iznijeli ne čine dovoljno potpunima, i ako se čini da apostolova usporedba nije primjenjiva, dodajmo glas proročkog autoriteta i vidimo što proroci izjavljuju o onima koji su isprva, vodeći pravedan život, zaslužili primiti brojne dokaze Božje dobrote, ali su kasnije, kao ljudska bića, zastranili, s kojima se prorok, čineći i sebe jednim od njih, pita: »Zašto si nas, Gospodine, pustio da zalutamo s tvojih putova i otvrdnuo naše srce da te se ne bojimo? Vrati se radi slugu svojih, radi plemena baštine svoje, da i mi malo zadobijemo nešto baštine s tvojega svetog brda«. Jeremija također koristi sličan jezik: »Gospodine, prevario si nas, i prevareni smo, držao si nas i nadvladao«. Izraz, dakle: »Zašto si nas, Gospodine, pustio da zalutamo s tvojih putova i otvrdnuo naše srce da te se ne bojimo?«, koji koriste oni koji su molili za milosrđe, treba uzeti u figurativnom, moralnom smislu, kao kad bi netko rekao: »Zašto si nas tako dugo štedio i nisi nam uzvratio kad smo griješili, nego si nas napustio, kako bi se naša zloća povećala, a naša sloboda griješenja proširila kad je kazna prestala?«. Na sličan način, ako konj neprestano ne osjeća jahačevu ostruga i ako mu usta nisu izranjena žvalama, on otvrdne. I dječak također, ako se neprestano ne disciplinira kažnjavanjem, izrast će u drskog mladića i onoga koji je spreman strmoglavo pasti u porok. Bog, prema tome, napušta i zanemaruje one koje je prosudio nedostojnima kažnjavanja: »Jer koga Gospodin ljubi, onoga i korigira, i šiba svakoga sina kojega prima«. Iz čega trebamo pretpostaviti da u red i ljubav sinova trebaju biti primljeni oni koji su zaslužili da ih Gospodin šiba i korigira, kako bi i oni, kroz podnošenje kušnji i nevolja, mogli reći: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu? Nevolja, ili tjeskoba, ili glad, ili golotinja, ili pogibao, ili mač?«. Jer kroz sve to očituje se i pokazuje odluka svakoga pojedinca, i obznanjuje se čvrstina njegove ustrajnosti, ne toliko Bogu, koji zna sve stvari prije nego što se dogode, koliko razumnim i nebeskim vrlinama, koje su dobile udio u djelu ostvarivanja ljudskog spasenja, kao neka vrsta pomoćnika i poslužitelja Božjih. Oni, s druge strane, koji se još ne prikazuju Bogu s takvom postojanošću i ljubavlju, i nisu spremni stupiti u njegovu službu i pripremiti svoje duše za kušnju, kažu se da su napušteni od Boga, to jest da nisu poučeni, utoliko što nisu pripremljeni za pouku, jer je njihov odgoj ili briga nesumnjivo odgođena za kasnije vrijeme. Ovi doista ne znaju što će dobiti od Boga, osim ako najprije ne gaje želju da im se pomogne, a to će konačno biti slučaj ako čovjek najprije dođe do spoznaje samoga sebe i osjeti koji su njegovi nedostaci, te razumije od koga treba ili može tražiti nadoknadu svojih manjkavosti. Jer onaj tko unaprijed ne zna za svoju slabost ili svoju bolest, ne može tražiti liječnika, ili barem, nakon ozdravljenja, taj čovjek neće biti zahvalan svom liječniku ako najprije nije prepoznao opasnu narav svoje bolesti. I tako, osim ako čovjek najprije ne utvrdi nedostatke svoga života i zlu narav svojih grijeha, i to ne obznani ispovijedi iz vlastitih usta, ne može biti očišćen ili oslobođen, kako ne bi bio u neznanju da mu je ono što posjeduje darovano milošću, nego bi smatrao vlastitim vlasništvom ono što teče iz božanske darežljivosti, koja ideja nesumnjivo rađa bahatost uma i ponos, te konačno postaje uzrokom propasti pojedinca. A to je, moramo vjerovati, bio slučaj s đavlom, koji je smatrao svojim, a ne darovanim mu od Boga, prvenstvo koje je držao u vrijeme dok je bio neokaljan, te se tako na njemu ispunila izjava da će »svaki koji se uzvisuje, biti ponižen«. Iz čega mi se čini da su božanska otajstva bila skrivena od mudrih i umnih, prema izjavi Pisma, »da se nijedno tijelo ne bi hvalilo pred Bogom«, a objavljena djeci, onima, naime, koji, nakon što postanu dojenčad i mala djeca, to jest vrate se poniznosti i jednostavnosti djece, tada napreduju, i stigavši do savršenstva, sjećaju se da su svoje stanje sreće postigli ne vlastitim zaslugama, nego milošću i milosrđem Božjim.
13. Po Božjoj je dakle presudi napušten onaj koji to zaslužuje, dok prema nekim grešnicima Bog iskazuje strpljivost; no ipak ne bez određena načela djelovanja. Štoviše, sama činjenica što je on dugotrpan služi na korist tim istim osobama, budući da je duša nad kojom provodi tu providnosnu skrb besmrtna; te budući besmrtna i vječna, premda se za nju ne pobrine smjesta, nije isključena iz spasenja, koje se odgađa za prikladnije vrijeme. Jer možda je probitačnije onima koji su dublje prožeti otrovom zloće da to spasenje postignu u kasnijem razdoblju. Jer kao što liječnici ponekad, premda bi mogli brzo prekriti ožiljke rana, za sada zadržavaju i odgađaju ozdravljenje u očekivanju boljega i savršenijeg oporavka, znajući da je spasonosnije usporiti liječenje u slučajevima oteklina uzrokovanih ranama i dopustiti zlim sokovima da neko vrijeme istječu, negoli ubrzati površno ozdravljenje zatvaranjem u žilama otrova bolesnoga soka koji bi, uskraćen za svoje uobičajene izlaze, bez sumnje prodro u unutarnje dijelove udova i prožeo samu utrobu, ne uzrokujući više samo bolest u tijelu, nego donoseći propast samomu životu; tako isto i Bog, koji poznaje tajne srca i unaprijed zna budućnost, u velikoj strpljivosti dopušta da se dogode određeni događaji koji, dolazeći izvana na ljude, iznose na vidjelo strasti i poroke što se skrivaju unutra, kako bi se po njima očistili i izliječili oni koji su zbog velikoga nemara i nebrige u sebe primili korijenje i sjeme grijeha, te kako bi se oni, istjerani van i izneseni na površinu, na neki način izbacili i raspršili. I tako, premda se može činiti da je čovjek pritisnut teškim zlima, trpeći grčeve u svim svojim udovima, ipak može u neko buduće vrijeme zadobiti olakšanje i prestanak svoje nevolje; te pošto se do sita napatio u svojim nevoljama, nakon mnogih patnji može ponovno biti vraćen u svoje prikladno stanje. Jer Bog ne postupa s dušama samo s obzirom na kratko razdoblje našega sadašnjeg života, obuhvaćeno u šezdeset ili više godina, nego s obzirom na neprekidno i beskrajno razdoblje, vršeći svoju providnosnu skrb nad dušama koje su besmrtne, baš kao što je i on sam vječan i besmrtan. Jer on je načinio razumnu narav, koju je oblikovao na svoju sliku i priliku, neraspadljivom; i stoga duša, koja je besmrtna, nije kratkoćom sadašnjega života isključena iz božanskih lijekova i iscjeljenja.
14. No uzmimo iz Evanđelja i prispodobe o onome što smo spomenuli, u kojima je opisana neka stijena što ima na sebi malo površinske zemlje, na koju kad padne sjeme, kaže se da brzo nikne; no kad nikne, vene kako se sunce uspinje na nebu i suši se, jer nije duboko pustilo korijen u zemlju. Ta stijena bez sumnje označava ljudsku dušu, otvrdnulu zbog vlastitoga nemara i pretvorenu u kamen zbog svoje zloće. Jer Bog nikomu nije stvaralačkim činom dao kameno srce; nego se za srce svakoga pojedinca kaže da postaje kameno po njegovoj vlastitoj zloći i neposluhu. Kao što bi dakle, kad bi netko prekorio ratara što nije brže bacio svoje sjeme na kamenito tlo jer se vidjelo da je sjeme bačeno na drugo kamenito tlo brzo niknulo, ratar zasigurno odgovorio: »Ovo tlo sijem sporije s razlogom da zadrži sjeme koje je primilo; jer ovomu tlu odgovara da se sije nešto sporije, kako usjev, proklijavši prebrzo i izbivši iz same površine plitkoga tla, ne bi možda bio nesposoban odoljeti sunčevim zrakama.« Zar se onaj koji je prije prigovarao ne bi priklonio razlozima i većem znanju ratarevu te odobrio kao učinjeno na razumnim temeljima ono što mu se prije činilo lišeno svakoga razloga? I na isti način Bog, posve vješti ratar svega svojega stvorenja, bez sumnje skriva i odgađa za drugo vrijeme ono za što mi mislimo da je trebalo prije zadobiti zdravlje, kako se ne bi liječila izvanjskost stvari radije nego unutrašnjost. No ako bi nam sada netko prigovorio da neka sjemena padaju i na kamenito tlo, to jest na tvrdo i kameno srce, odgovorili bismo da se čak ni to ne događa bez rasporedbe Božanske providnosti; uvelike stoga što se, da nije tako, ne bi znalo kakvu osudu povlači za sobom lakomislenost u slušanju i ravnodušnost u istraživanju, niti dakako kakva se korist stječe urednim poučavanjem. I odatle biva da duša spoznaje svoje nedostatke i prebacuje krivnju na samu sebe, te dosljedno tomu čuva i podlaže se poučavanju, to jest kako bi uvidjela da se njezine pogreške moraju najprije ukloniti, a da zatim mora doći primiti pouku mudrosti. Budući da su dakle duše nebrojene, različiti su i njihovi običaji, nakane, kretanja, težnje i poticaji, čija se raznolikost nipošto ne može obuhvatiti ljudskim umom; i stoga se samo Bogu mora prepustiti umijeće, znanje i moć takvoga rasporeda, jer on jedini može poznavati i lijekove za svaku pojedinu dušu i odmjeriti vrijeme njezina ozdravljenja. On je dakle jedini koji, kako rekosmo, prepoznaje putove pojedinih ljudi i određuje kojim putem treba voditi faraona, da se po njemu njegovo ime razglasi po svoj zemlji, pošto ga je prethodno kaznio mnogim udarcima i naposljetku ga potopio u moru. Zbog toga utapanja, međutim, ne smije se pretpostaviti da je Božja providnost glede faraona bila dokrajčena; jer ne smijemo zamišljati da je on zato što se utopio smjesta potpuno propao: »jer u Božjoj smo ruci i mi i naše riječi, i sva mudrost i znanje umijeća«, kako Pismo objavljuje. No te smo točke raspravili prema svojoj sposobnosti, baveći se onom glavom Pisma u kojoj se kaže da je Bog otvrdnuo srce faraonovo, i sukladno izjavi: »Smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće.«
15. Pogledajmo sada ona mjesta kod Ezekiela gdje on govori: »Uzet ću od njih kameno srce njihovo i stavit ću u njih srce od mesa, da hode po mojim uredbama i čuvaju moje naredbe.« Jer ako Bog, kad mu je milo, oduzima srce od kamena i daruje srce od mesa da bi se čuvale njegove uredbe i slušale njegove zapovijedi, tada će se činiti da nije u našoj vlasti odbaciti zloću. Jer oduzimanje kamenoga srca ne čini se ničim drugim doli uklanjanjem zloće kojom je netko otvrdnuo, od koga god je Bogu milo ukloniti je. Niti je darivanje srca od mesa, da bi se držali Božji propisi i slušale njegove zapovijedi, išta drugo doli to da čovjek postane poslušan i ne opire se više istini, nego čini djela kreposti. Ako dakle Bog obećava to učiniti, i ako prije negoli on oduzme kameno srce mi nismo kadri ukloniti ga sami od sebe, slijedi da nije u našoj moći, nego u Božjoj jedino, odbaciti zloću. I opet, ako nije naše djelo oblikovati u nama srce od mesa, nego djelo samoga Boga, neće biti u našoj moći kreposno živjeti, nego će se u svemu pokazati kao djelo božanske milosti. Takve su tvrdnje onih koji žele dokazati iz autoriteta Svetoga pisma da ništa ne leži u našoj vlastitoj moći. Njima pak odgovaramo da se ta mjesta ne trebaju tako razumjeti, nego na sljedeći način. Uzmimo slučaj nekoga tko je bio neuk i nepoučen, i tko, osjećajući sramotu svoga neznanja, potaknut bilo opomenom neke osobe bilo pobuđen željom da se ugleda u druge mudre ljude, preda sebe onomu za koga je uvjeren da će ga brižno uvježbati i prikladno poučiti. Ako dakle onaj koji je prije otvrdnuo u neznanju preda sebe, kako rekosmo, s punom nakanom uma učitelju i obeća mu se pokoravati u svemu, učitelj će, jasno videći odlučnu narav njegove namjere, prikladno obećati da će oduzeti svako neznanje i usaditi znanje u njegov um; ne time što preuzima to učiniti ako učenik odbija ili se opire njegovim naporima, nego samo ako se on ponudi i obveže na poslušnost u svemu. Tako i Riječ Božja obećava onima koji mu pristupaju da će oduzeti njihovo kameno srce, ne doduše od onih koji ne slušaju njegovu riječ, nego od onih koji primaju propise njegova nauka; kao što u Evanđeljima nalazimo bolesne kako pristupaju Spasitelju, moleći da prime zdravlje, i tako napokon bivaju izliječeni. I kako bi slijepi mogli ozdraviti i ponovno zadobiti vid, njihov se dio sastojao u upućivanju molbe Spasitelju i u vjerovanju da on može izvršiti njihovo ozdravljenje; dok je njegov dio, s druge strane, ležao u vraćanju moći vida njima. I na taj način također Riječ Božja obećava podijeliti pouku oduzimanjem kamenoga srca, to jest uklanjanjem zloće, kako bi ljudi mogli hoditi u božanskim propisima i obdržavati zapovijedi zakona.
16. Zatim nam se predočuje ona izjava koju je Spasitelj izrekao u Evanđelju: »Da gledajući gledaju i ne vide, i slušajući slušaju i ne razumiju, da se ne bi obratili te da im se oproste grijesi.« Na to će naš protivnik primijetiti: »Ako se oni koji će razgovijetnije čuti moraju svakako popraviti i obratiti, i to obratiti na takav način da budu dostojni primiti oproštenje grijeha, i ako nije u njihovoj vlastitoj moći razgovijetno čuti riječ, nego ako o Učitelju ovisi da poučava otvorenije i razgovijetnije, dok on izjavljuje da im ne navješćuje riječ jasno da ne bi možda čuli i razumjeli, obratili se i spasili se, slijedit će zasigurno da njihovo spasenje ne ovisi o njima samima. A ako je tako, onda nemamo slobodnu volju ni glede spasenja ni glede propasti.« Eto, da nema onih riječi koje su dodane: »Da se ne bi obratili te da im se oproste grijesi«, bili bismo skloniji uzvratiti odgovor da Spasitelj nije želio da oni pojedinci za koje je predvidio da neće postati dobri razumiju otajstva kraljevstva nebeskoga, i da im je stoga govorio u prispodobama; no budući da slijedi taj dodatak: »Da se ne bi obratili te da im se oproste grijesi«, tumačenje postaje teže. I ponajprije, moramo primijetiti kakvu obranu taj odlomak pruža protiv onih krivovjernika koji su navikli vrebati iz Staroga zavjeta svaki izraz koji, prema njihovu gledištu, pripisuje strogoću i okrutnost Bogu Stvoritelju, kao kada se opisuje da je obuzet osjećajem osvete ili kažnjavanja, ili bilo kojim od onih čuvstava, kako god se nazivala, na temelju kojih oni poriču postojanje dobrote u Stvoritelju; jer oni ne sude o Evanđeljima s istim umom i osjećajima, niti paze nalaze li se u njima takve izjave kakve osuđuju i prekoravaju u Starome zavjetu. Jer očito je u navedenome odlomku prikazano, kako i sami priznaju, da Spasitelj ne govori razgovijetno upravo s tim razlogom da se ljudi ne bi obratili i, obrativši se, primili oproštenje grijeha. Ako se pak te riječi razumiju samo po slovu, zasigurno u njima neće biti sadržano ništa manje negoli u onim odlomcima kojima prigovaraju u Starome zavjetu. A ako smatraju da bilo koji izrazi koji se pojavljuju u takvoj vezi u Novome zavjetu trebaju tumačenje, nužno će slijediti da i oni koji se pojavljuju u Starome zavjetu, a predmet su prijekora, mogu biti oslobođeni od prigovora tumačenjem slične vrste, kako bi se takvim sredstvima pokazalo da odlomci pronađeni u oba Zavjeta potječu od jednoga te istoga Boga. No vratimo se, kako najbolje možemo, na postavljeno pitanje.
17. Prije smo rekli, raspravljajući o slučaju faraonovu, da ponekad ne vodi dobrim ishodima ako čovjek biva prebrzo izliječen, osobito ako bolest, zatvorena u unutrašnjim dijelovima tijela, bjesni s većom žestinom. Odatle Bog, koji je upućen u skrivene stvari i zna sve prije negoli se dogodi, u svojoj velikoj dobroti odgađa ozdravljenje takvih i premješta njihov oporavak u udaljenije razdoblje te ih, da tako kažemo, liječi ne liječeći ih, kako ih odveć povoljno stanje zdravlja ne bi učinilo neizlječivima. Moguće je dakle da je u slučaju onih kojima su, budući da su »vani«, bile upućene riječi našega Gospodina i Spasitelja, on, videći iz svoga ispitivanja srdaca i bubrega da još nisu kadri primiti pouku jasnije vrste, zastorom jezika prikrio značenje dubljih otajstava, da ne bi možda, brzo se obrativši i ozdravivši, to jest brzo postigavši oproštenje svojih grijeha, ponovno lako skliznuli natrag u istu bolest za koju su iskusili da se može izliječiti bez ikakve poteškoće. Jer ako je tako, nitko ne može sumnjati da se kazna udvostručuje i mjera zloće povećava; budući da se ne samo ponavljaju grijesi za koje se činilo da su oprošteni, nego se i predvorje kreposti oskvrnjuje kada njime gaze prijevarna i okaljana bića, iznutra ispunjena skrivenom zloćom. I koji lijek uopće može postojati za one koji su, nakon blagovanja nečiste i prljave hrane zloće, okusili ugodnost kreposti i primili njezinu slatkoću u svoja usta, a ipak su se ponovno utekli smrtonosnoj i otrovnoj hrani grijeha? I tko sumnja da je bolje da nastupi odgoda i privremeno napuštanje kako bi se, ako im se u neko buduće vrijeme dogodi da se zasite zloće i da im se prljavština u kojoj sada uživaju omrzne, riječ Božja naposljetku mogla prikladno razjasniti, te da se ono što je sveto ne daje psima, niti se biseri bacaju pred svinje koje će ih pogaziti pod nogama, pa se štoviše okrenuti te rastrgati i napasti one koji su im navijestili riječ Božju? To su dakle oni za koje se kaže da su »vani«, bez sumnje kao opreka onima za koje se kaže da su »unutra« i koji slušaju riječ Božju s većom jasnoćom. A ipak oni koji su »vani« doista čuju riječ, premda je zastrta prispodobama i zasjenjena izrekama. Ima i drugih, osim onih koji su vani, koji se nazivaju Tircima i koji uopće ne čuju, o kojima je Spasitelj znao da bi se već odavno pokajali sjedeći u kostrijeti i pepelu da su se među njima dogodila čudesa izvršena među drugima, a ipak oni ne čuju ono što čuju čak i oni koji su »vani«; i vjerujem, iz toga razloga, što je stupanj takvih u zloći bio daleko niži i gori od onih za koje se kaže da su »vani«, to jest koji nisu daleko od onih koji su unutra i koji su zaslužili čuti riječ, premda u prispodobama; te zato što je, možda, njihovo ozdravljenje bilo odgođeno do onoga vremena kada će im biti podnošljivije na dan suda negoli onima pred kojima su bila izvršena ona čudesa što su zapisana, kako bi napokon, oslobođeni tada od tereta svojih grijeha, mogli s većom lakoćom i snagom podnošenja stupiti na put spasenja. A ovo je točka za koju želim da se usadi onima koji čitaju ove stranice: da se s obzirom na teme tolike težine i nejasnoće trudimo svom snagom ne toliko jasno utvrditi rješenja pitanja (jer svatko će to učiniti kako mu Duh daje zboriti), koliko nepobitno očuvati pravilo vjere, nastojeći pokazati da providnost Božja, koja pravično svime upravlja, vlada i besmrtnim dušama po najpravednijim načelima, udjeljujući nagrade prema zaslugama i nakanama svakoga pojedinca; pri čemu sadašnji poredak stvari nije zatvoren u granice života ovoga svijeta, nego već postojeće stanje zasluge uvijek pruža temelj za stanje koje ima uslijediti, te se tako po vječnom i nepromjenjivom zakonu pravičnosti i po upravljačkom utjecaju Božanske providnosti besmrtna duša privodi k vrhuncu savršenstva. Ako bi tko pak prigovorio našoj tvrdnji da su riječ propovijedanja namjerno odbacili pojedini ljudi opaka i bezvrijedna značaja, te upitao zašto je riječ bila propovijedana onima pred kojima se u usporedbi daju u prednost Tirci, koji su zasigurno bili prezreni (kojim je postupkom zasigurno njihova zloća bila povećana, a njihova osuda postala strožom, da čuju riječ oni koji u nju nisu imali povjerovati), mora im se odgovoriti na sljedeći način: Bog, koji je Stvoritelj umova svih ljudi, predviđajući pritužbe protiv svoje providnosti, osobito od strane onih koji govore: »Kako smo mogli vjerovati kada nismo vidjeli ono što su drugi vidjeli, niti čuli one riječi koje su drugima bile propovijedane? Utoiko se krivnja skida s nas, budući da oni kojima je riječ bila naviještena i znakovi očitovani nisu nimalo oklijevali, nego su postali vjernici, nadvladani samom silom čudesa«; želeći uništiti razloge za takve pritužbe i pokazati da uzrok njihove propasti nije bilo nikakvo skrivanje Božanske providnosti, nego određenje ljudskoga uma, podario je milost svojih dobročinstava čak i nedostojnima i nevjernima, kako bi doista svaka usta zanijemjela i kako bi um čovjekov spoznao da je sav nedostatak na njegovoj vlastitoj strani, a nijedan na Božjoj; te kako bi se u isto vrijeme razumjelo i priznalo da težu osudu prima onaj koji je prezreo božanska dobročinstva njemu podijeljena negoli onaj koji nije zaslužio zadobiti ih ili čuti, te da je svojstvo božanskoga milosrđa i znak krajnje pravednosti njegova upravljanja to što katkad uskraćuje određenim pojedincima priliku da vide ili čuju otajstva božanske moći, da ne bi nakon promatranja snage čudesa te prepoznavanja i slušanja otajstava njegove mudrosti, odnoseći se prema njima s prezirom i ravnodušnošću, bili kažnjeni s većom strogošću zbog svoga bezboštva.
18. Pogledajmo sada izraz: »Ne ovisi dakle o onome koji hoće niti o onome koji trči, nego o Bogu koji se smiluje« [Rim 9,16]. Jer naši protivnici tvrde da, ako to ne ovisi o onome koji hoće niti o onome koji trči, nego o Bogu koji se smiluje, da čovjek bude spašen, naše spasenje nije u našoj vlastitoj moći. Jer naša je narav takva da dopušta ili da budemo spašeni ili ne, ili pak naše spasenje počiva isključivo na volji Onoga koji, ako hoće, iskazuje milosrđe i podjeljuje spasenje. Zapitajmo najprije takve osobe je li željeti dobra dobro ili zlo djelo, te je li hrliti za dobrom kao konačnim ciljem hvale vrijedno. Kada bi odgovorili da je takav postupak hvale nevrijedan, očito bi bili bezumni; jer svi sveti ljudi i žele dobra i trče za njima, te zasigurno nisu hvale nevrijedni. Kako to onda da onaj koji se ne spasava, ako je zle naravi, želi dobra i trči za njima, ali ih ne nalazi? Jer oni kažu da loše stablo ne donosi dobrih plodova, dok je željeti dobra dobar plod. I kako je plod zle stabljike dobar? A ako tvrde da je željeti dobra i trčati za njima ravnodušno djelo, to jest ni dobro ni zlo, odgovorit ćemo da, ako je ravnodušno djelo željeti dobra i trčati za njima, onda će i suprotno tomu biti ravnodušno djelo, naime željeti zla i trčati za njima; dok je sigurno da nije ravnodušno djelo željeti zla i trčati za njima, nego očito opak postupak. Utvrđeno je dakle da željeti i slijediti dobra nije ravnodušan, nego krepostan postupak.
Odbivši sada te prigovore odgovorom koji smo dali, požurimo na raspravu o samome predmetu, u kojem se kaže: »Ne ovisi dakle o onome koji hoće niti o onome koji trči, nego o Bogu koji se smiluje.« U Knjizi psalama, u Pjesmama stupnjeva, koje se pripisuju Salomonu, nalazi se sljedeća izjava: »Ako Jahve kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grada ne čuva, uzalud stražar bdije« [Ps 127,1]. Tim riječima on doista ne ukazuje na to da bismo trebali prestati graditi ili bdjeti nad očuvanjem onoga grada koji je u nama; nego ono što ističe jest ovo, da je sve što je izgrađeno bez Boga i sve što je čuvano bez njega izgrađeno uzalud i čuvano bez svrhe. Jer u svemu što je dobro izgrađeno i dobro zaštićeno, Gospodin se smatra uzrokom ili gradnje ili njezine zaštite. Kao kada bismo, na primjer, promatrali kakvu veličanstvenu građevinu i splet sjajnih zdanja podignutih prekrasnim graditeljskim umijećem, zar ne bismo s pravom i zasluženo rekli da to nije izgrađeno ljudskom snagom, nego božanskom pomoći i moći? A ipak se iz takve izjave neće smatrati da su rad i marljivost ljudskoga truda bili neaktivni i da nisu postigli baš ništa. Ili opet, ako bismo vidjeli neki grad okružen teškom neprijateljskom opsadom, u kojoj su prijeteći strojevi dovedeni pred zidine, a mjesto pritisnuto opkopom, oružjem, vatrom i svim ratnim oruđima kojima se priprema uništenje, zar ne bismo pravo i zasluženo rekli, ako je neprijatelj odbijen i natjeran u bijeg, da je oslobođenome gradu izbavljenje ostvario Bog? A ipak tako govoreći ne bismo mislili da je nedostajala budnost stražara, okretnost mladića ili zaštita čuvara. Na sličan se način mora shvatiti i Apostola, jer sama ljudska volja nije dovoljna za postizanje spasenja, niti je ijedno smrtno trčanje kadro osvojiti nebeske [nagrade] i dobiti nagradu višnjega poziva Božjega u Kristu Isusu, osim ako ta naša dobra volja, spremna namjera i kakva god bila ta marljivost u nama ne budu potpomognuti ili proviđeni božanskom pomoći. I stoga je Apostol najdosljednije rekao da »ne ovisi dakle o onome koji hoće niti o onome koji trči, nego o Bogu koji se smiluje«; na isti način kao kada bismo o poljoprivredi rekli ono što je doista napisano: »Ja zasadih, Apolo zali, ali Bog dade te raste. Tako niti je što onaj koji sadi niti onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje te raste« [1 Kor 3,6-7]. Kao što dakle, kada polje donese dobre i bogate usjeve do savršene zrelosti, nitko ne bi pobožno i logično tvrdio da je ratar načinio te plodove, nego bi priznao da ih je dao Bog; tako se događa i naše vlastito savršenstvo, ne doduše tako da ostajemo neaktivni i besposleni, (nego nekom aktivnošću s naše strane): a ipak se njegovo dovršenje neće pripisati nama, nego Bogu, koji je prvi i glavni uzrok djela. Tako, kada brod svlada morske opasnosti, premda je ishod postignut velikim trudom mornara, pomoći sveg umijeća plovidbe, revnošću i pažnjom kormilara, povoljnim utjecajem povjetarca i brižljivim promatranjem znakova zvijezda, nitko zdravoga razuma ne bi sigurnost lađe, kada nakon što je bila bacana valovima i izmorena pučinom napokon sigurno stigne u luku, pripisao ičemu drugom doli Božjemu milosrđu. Čak se ni mornari ili kormilar ne usuđuju reći: »Ja sam spasio brod«, nego sve pripisuju Božjemu milosrđu; ne zato što osjećaju da nisu doprinijeli nikakvim umijećem ili trudom da spase brod, nego zato što znaju da je, dok su oni doprinosili trud, sigurnost lađe osigurao Bog. Tako i u utrci našega života mi sami moramo uložiti trud, te unijeti marljivost i revnost; ali od Boga valja očekivati spasenje kao plod našega truda. Inače, ako Bog ne traži ništa od našega truda, Njegove će se zapovijedi činiti suvišnima. Uzalud također Pavao prekorava neke što su otpali od istine, a hvali druge što ostaju u vjeri; i bez svrhe predaje određene propise i odredbe Crkvama: uzalud također i mi sami bilo želimo bilo trčimo za onim što je dobro. Ali sigurno je da se te stvari ne čine uzalud; i sigurno je da niti apostoli daju upute uzalud, niti Gospodin donosi zakone bez razloga. Slijedi, dakle, da izjavimo kako je radije uzaludno to što krivovjerci zlo govore o ovim dobrim izjavama.
19. Nakon ovoga slijedila je ova točka, da je »htjeti i djelovati od Boga«. Naši protivnici tvrde da, ako je htjeti od Boga i ako je djelovati od Njega, ili ako je, bilo da postupamo ili želimo dobro ili zlo, to od Boga, tada u tome slučaju ne posjedujemo slobodnu volju. Na to moramo odgovoriti da riječi Apostola ne kažu da je htjeti zlo od Boga, ili da je htjeti dobro od Njega; niti da je činiti dobro ili zlo od Boga; nego je njegova izjava općenita, da je htjeti i djelovati od Boga. Jer kao što od Boga imamo upravo to svojstvo da smo ljudi, da dišemo, da se krećemo; tako također od Boga imamo [sposobnost] kojom hoćemo, kao kada bismo rekli da je naša snaga kretanja od Boga, ili da je obavljanje tih dužnosti pojedinih udova i njihovi pokreti od Boga. Iz čega, dakako, ne razumijem to da, jer se ruka miče, na primjer da nepravedno kazni ili da počini djelo krađe, djelo biva od Boga, nego samo da je snaga kretanja od Boga; dok je naša dužnost usmjeriti te pokrete, snagu izvršavanja kojih imamo od Boga, bilo na svrhe dobra bilo zla. I tako ono što Apostol kaže jest da doista primamo snagu htjenja, ali da se voljom služimo bilo za dobra bilo za zla htjenja. Na sličan način moramo suditi i o ishodištima.
20. A što se tiče izjave Apostola: »Tako se dakle smiluje komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. Reći ćeš mi dakle: ›Što se onda još potužuje? Tko se to protivio volji njegovoj?‹ O čovječe, tko si ti da se pravdaš s Bogom? Zar će tvorevina reći tvorcu: ›Zašto si me načinio ovakvim?‹ Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini jednu posudu za čast, a drugu za nečast?« [Rim 9,18-21], netko će možda reći da, kao što lončar od istoga tijesta pravi jedne posude za čast, a druge za nečast, tako i Bog stvara jedne ljude za propast, a druge za spasenje; te da stoga nije u našoj vlastitoj moći ili spasiti se ili propasti; po kojemu se umovanju čini da ne posjedujemo slobodnu volju. Onima koji su toga mišljenja moramo odgovoriti pitanjem je li moguće da Apostol proturječi samome sebi? A ako se to ne može zamisliti o Apostolu, kako će se, prema njima, činiti pravednim što prekorava one koji su počinili blud u Korintu, ili one koji su sagriješili a nisu se pokajali za svoju nečistoću, blud i razvratnost koju su počinili? Kako također naveliko hvali one koji su postupali pravo, poput Doma Oniziforova, govoreći: »Neka Gospodin dade milosrđe Domu Oniziforovu, jer me često osvježavao i nije se stidio mojih veriga, nego, kad stiže u Rim, brižljivo me potraži i nađe. Neka mu dade Gospodin naći milosrđe kod Gospodina u onaj dan« [2 Tim 1,16-18]? Nije naime u skladu s apostolskim dostojanstvom prekoravati onoga koji je dostojan prijekora, to jest koji je sagriješio, i naveliko hvaliti onoga koji je zaslužio hvalu za svoja dobra djela; a opet, kao da ni u čijoj moći nije učiniti ikakvo dobro ili zlo, govoriti da je Stvoriteljevo djelo to što svatko postupa kreposno ili opako, budući da On pravi jednu posudu za čast, a drugu za nečast. I kako može dodati onu izjavu: »Svi se mi moramo pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki primi što je u tijelu učinio, bilo dobro bilo zlo« [2 Kor 5,10]? Jer kakva će se nagrada za dobro podijeliti onome koji nije mogao počiniti zlo, budući da ga je Stvoritelj oblikovao upravo za tu svrhu? Ili kakva će se kazna zasluženo nanijeti onome koji nije mogao činiti dobro uslijed stvaralačkoga čina svoga Stvoritelja? Zatim, opet, kako to nije suprotno onoj drugoj izjavi na drugome mjestu, da »u velikoj kući nema samo zlatnih i srebrnih posuda, nego i drvenih i glinenih, i jednih za čast, a drugih za nečast. Ako se dakle tko očisti od ovoga, bit će posuda za čast, posvećena, korisna Gospodaru, pripravljena za svako dobro djelo« [2 Tim 2,20-21]? Onaj se, prema tome, koji se očisti, pravi posudom za čast, dok se onaj koji je prezreo očistiti se od svoje nečistoće pravi posudom za nečast. Iz takvih se izjava, po mojemu mišljenju, uzrok naših djela ni u kojem stupnju ne može pripisati Stvoritelju. Jer Bog Stvoritelj pravi određenu posudu za čast, a druge posude za nečast; ali onu posudu koja se očistila od svake nečistoće On čini posudom za čast, dok onu koja se ukaljala prljavštinom poroka čini posudom za nečast. Zaključak je iz toga, prema tome, ovaj, da je uzrok svačijih djela već prije postojeći; a tada se svatko, prema svojim zaslugama, od Boga pravi ili posudom za čast ili za nečast. Stoga je svaka pojedina posuda iz sebe same pružila svome Stvoritelju uzroke i prigode da je On oblikuje bilo u posudu za čast bilo u posudu za nečast. A ako se tvrdnja čini točnom, kao što zasigurno i jest, te u skladu sa svom pobožnošću, da je prethodnim uzrocima zasluga što je svaka posuda pripravljena od Boga bilo za čast bilo za nečast, ne čini se apsurdnim da, raspravljajući o udaljenijim uzrocima u istome redu i istom metodom, dođemo do istoga zaključka glede naravi duša, te [vjerujemo] da je to bio razlog zašto je Jakov bio voljen prije nego što se rodio u ovaj svijet, a Ezav omražen dok se još nalazio u utrobi svoje majke.
21. Štoviše, ni sama ta izjava, da se od istoga tijesta oblikuje posuda i za čast i za nečast, neće nas pritijesniti; jer mi tvrdimo da je narav svih razumnih duša ista, kao što se jedna gruda gline opisuje pod obradom lončara. Budući da je dakle narav razumnih stvorenja jedna, Bog je, prema prethodnim razlozima zasluge, iz nje stvorio i oblikovao, kao lončar iz jedne grude, jedne osobe za čast, a druge za nečast. A što se tiče Apostolova jezika, koji on izgovara kao u tonu prijekora: »O čovječe, tko si ti da se pravdaš s Bogom?«, on misli, smatram, ukazati na to da se takav prijekor ne odnosi na vjernika koji živi pravo i pravedno te ima povjerenja u Boga, to jest na takvoga kakav je bio Mojsije, o kome Pismo kaže da »Mojsije govoraše, a Bog mu odgovaraše glasom« [Izl 19,19]; i kao što je Bog odgovorio Mojsiju, tako i svaki svetac odgovara Bogu. Ali onaj koji je nevjernik, pa gubi povjerenje u odgovaranju pred Bogom zbog nedostojnosti svoga života i vladanja, te koji u pogledu tih stvari ne traži učiti i napredovati, nego se suprotstavljati i opirati, i koji je, da kažem jasnije, takav da može reći one riječi koje Apostol naznačuje kada kaže: »Što se onda još potužuje? Tko se to protivio volji njegovoj?«, na takvoga se s pravom može usmjeriti prijekor Apostola: »O čovječe, tko si ti da se pravdaš s Bogom?« Ovaj se prijekor prema tome ne odnosi na vjernike i svetce, nego na nevjernike i opake ljude.
A onima koji uvode duše različitih naravi i koji ovu izjavu Apostola okreću u potporu vlastitoga mišljenja, moramo odgovoriti kako slijedi: ako se čak i oni slažu s onim što Apostol kaže, da se iz jednoga tijesta oblikuju i oni koji se prave za čast i oni koji se prave za nečast, za koje oni kažu da su naravi koja se ima spasiti i koja ima propasti, tada više neće biti duša različitih naravi, nego jedna narav za sve. A ako priznaju da jedan te isti lončar nesumnjivo označuje jednoga Stvoritelja, neće biti različitih stvoritelja niti onih koji se spasavaju niti onih koji propadaju. Sada, uistinu, neka izaberu hoće li smatrati da se misli na dobroga Stvoritelja koji stvara loše i upropaštene ljude, ili na onoga koji nije dobar, a stvara dobre ljude i one koji su pripravljeni za čast. Jer potreba davanja odgovora iznudit će od njih jednu od te dvije mogućnosti. Ali prema našoj izjavi, kojom kažemo da je uslijed prethodnih uzroka to što Bog pravi posude bilo za čast bilo za nečast, odobrenje Božje pravednosti ni u kojem pogledu nije ograničeno. Jer moguće je da se ova posuda, koja je uslijed prethodnih uzroka načinjena u ovome svijetu za čast, ako se ponaša nemarno, obrati u drugome svijetu, prema zaslugama svoga vladanja, u posudu za nečast: kao što opet, ako je tko uslijed prethodnih uzroka stvoren od svoga Stvoritelja u ovome životu kao posuda za nečast, te popravi svoje putove i očisti se od svake prljavštine i poroka, može u novome svijetu biti načinjen posudom za čast, posvećenom i korisnom, te pripravljenom za svako dobro djelo. Naposljetku, oni koji su od Boga stvoreni u ovome svijetu da budu Izraelci, a živjeli su životom nedostojnim plemenitosti roda svoga te otpali od veličajnosti svoga podrijetla, bit će u budućemu svijetu u određenoj mjeri obraćeni, zbog nevjere svoje, iz posuda časti u posude nečasti; dok će, s druge strane, mnogi koji su u ovome životu ubrajani među egipatske ili idumejske posude, prihvaćajući vjeru i praksu Izraelaca, kada budu činili djela Izraelaca i ušli u Crkvu Gospodnju, postojati kao posude časti u objavljenju sinova Božjih. Iz čega je ugodnije pravilu pobožnosti vjerovati da se svako razumno biće, prema svojoj namjeri i načinu života, obraća, katkad iz zloga u dobro, a otpada katkad iz dobra u zlo: da neki ostaju u dobru, a drugi napreduju k boljemu stanju te se uvijek uspinju k višim stvarima, dok ne dosegnu najviši stupanj od svih; dok drugi, opet, ostaju u zlu, ili, ako se zloća u njima počne širiti dalje, silaze u gore stanje te tonu u najdublje ponore zloće. Oduda također moramo pretpostaviti da je moguće da postoje neki koji su u početku doduše započeli s malim prijestupima, ali koji su izlili zloću do takve mjere i postigli takvo napredovanje u zlu da su u mjeri svoje zloće jednaki čak i protivničkim silama: a opet, ako se pomoću mnogih strogih primjena kazne u neko buduće vrijeme mogu opametiti i postupno pokušati pronaći ozdravljenje za svoje rane, mogu se, prestajući sa svojom zloćom, obnoviti u stanje dobrote. Oduda smo mišljenja da je, budući da je duša, kako smo često govorili, besmrtna i vječna, moguće da u mnogim i beskrajnim razdobljima trajanja u nemjerljivim i različitim svjetovima siđe s najvišega dobra do najnižega zla, ili se obnovi s najnižega zla do najvišega dobra.
22. No budući da Apostolove riječi, u onome što veli o posudama za čast ili sramotu, da »ako se dakle tko očisti, bit će posuda za čast, posvećena i korisna Gospodaru, pripravljena za svako dobro djelo«, naizgled ništa ne stavljaju u Božju vlast, nego sve u našu; dok se u onima u kojima izjavljuje da »lončar ima vlast nad glinom, da od istoga tijesta načini jednu posudu za čast, a drugu za sramotu«, čini da sve pripisuje Bogu, ne treba shvatiti da su te tvrdnje proturječne, nego ta dva značenja valja dovesti u sklad i iz obaju izvući jedno značenje, naime da ne smijemo pretpostaviti niti da se ono što je u našoj vlasti može učiniti bez Božje pomoći, niti da se ono što je u Božjoj ruci može privesti dovršenju bez posredovanja naših djela, želja i nakana; jer nemamo u svojoj vlasti tako htjeti ili činiti išta, a da ne znamo kako nam je samu tu sposobnost, po kojoj možemo htjeti ili činiti, podario Bog, prema razlikovanju koje smo gore naznačili. Ili pak, kada Bog oblikuje posude, jedne za čast, a druge za sramotu, ne smijemo pretpostaviti da On ne gleda na naše volje, ili na naše nakane, ili na naše zasluge kao na uzroke časti ili sramote, kao da su one svojevrsna tvar od koje On može oblikovati posudu svakoga od nas bilo za čast bilo za sramotu; dok sam pokret same duše, ili nakana razuma, može sam od sebe nagovijestiti onome tko nije nesvjestan svoga srca i misli svoga uma, treba li njegova posuda biti oblikovana za čast ili za sramotu. No neka bude dovoljno ovo što smo raspravili najbolje što smo mogli o pitanjima povezanim sa slobodom volje.
1. Prevedeno s grčkoga: O slobodi volje, s objašnjenjem i tumačenjem onih izjava Pisma koje je prividno dokidaju
Prijevod s grčkoga.
Poglavlje I. O slobodi volje, s objašnjenjem i tumačenjem onih izjava Pisma koje je prividno dokidaju.
1. Budući da je u propovijedanju Crkve sadržan nauk o pravednom sudu Božjem, koji, kada se vjeruje da je istinit, potiče one koji ga slušaju da žive krjeposno i da se na svaki način klone grijeha, utoliko što bjelodano priznaju da su stvari dostojne hvale i prijekora u našoj vlasti, hajdemo raspraviti zasebno nekoliko točaka o slobodi volje, pitanju od svih drugih najnužnijem. A da bismo razumjeli što je sloboda volje, nužno je razložiti pojam o njoj, kako bi, pošto se to točno izloži, predmet bio stavljen pred nas.
2. Od stvari koje se kreću, jedne imaju uzrok svoga kretanja u sebi samima, dok se druge opet kreću samo izvana. A samo se prenosive stvari kreću izvana, kao što su komadi drveta i kamenje, i sva tvar koju na okupu drži samo njezin sastav. I neka se ukloni iz razmatranja ono stajalište koje protok tijela naziva kretanjem, budući da nam nije potrebno za sadašnju svrhu. Ali životinje i biljke imaju uzrok svoga kretanja u sebi samima, i općenito sve što na okupu drže narav i duša, kojoj vrsti stvari, kako kažu, pripadaju i kovine. A osim njih, i oganj se sam kreće, a možda i izvori voda. Od onih pak stvari koje uzrok svoga kretanja imaju u sebi samima, jedne se, kažu, kreću iz sebe samih, a druge od sebe samih: nežive stvari iz sebe samih, a živa bića od sebe samih. Jer živa se bića kreću od sebe samih, budući da se u njima javlja predodžba koja potiče na napor. I opet, u pojedinim se životinjama oblikuju predodžbe koje izazivaju napor, pri čemu narav predodžbe uređeno potiče napor, kao što se u pauka oblikuje predodžba tkanja; i slijedi pokušaj tkanja, jer narav njegove predodžbe uređeno potiče kukca samo na to. I osim njegove predodžbene naravi, vjeruje se da kukcu ništa drugo ne pripada. I u pčeli se oblikuje predodžba da proizvodi vosak.
3. Razumna pak životinja, povrh svoje predodžbene naravi, ima i razum, koji prosuđuje predodžbe, te jedne odbacuje a druge prihvaća, kako bi se biće ravnalo po njima. Stoga, budući da u naravi razuma postoje pomagala za motrenje krjeposti i poroka, slijedeći koja, nakon što smo promotrili dobro i zlo, jedno odabiremo a drugo izbjegavamo, zaslužujemo hvalu kada se predajemo vršenju krjeposti, a prijekor kada činimo obrnuto. Ne smijemo, međutim, ne znati da je veći dio naravi dodijeljene svim stvarima promjenjiva mjera među životinjama, kako u većem tako i u manjem stupnju; tako da se nagon u lovačkih pasa i u bojnih konja na neki način, da tako kažemo, približava sposobnosti razuma. Doći pak pod utjecaj nekoga od onih vanjskih uzroka koji u nama izazivaju ovu ili onu predodžbu, po općem priznanju nije od onih stvari koje ovise o nama samima; no odrediti da ćemo se tim događajem poslužiti na ovaj način ili drukčije, nije povlastica ničega drugoga doli razuma u nama, koji nas, kako se pruži prilika, budi na napore koji potiču na ono što je krjeposno i dolično, ili nas odvraća na ono što je tome suprotno.
4. Ako pak tko tvrdi da je sam taj vanjski uzrok takve naravi da mu je nemoguće odoljeti kada naiđe na takav način, neka obrati pozornost na vlastite osjećaje i pokrete, te vidi nema li odobravanja, pristanka i priklanjanja vladajućega načela prema nekom predmetu zbog kakvih prividnih razloga. Jer, uzmimo primjer, žena koja se pojavila pred čovjekom koji je odlučio biti čedan i ustezati se od tjelesnoga općenja, i koja ga je potaknula da postupi protivno svojoj odluci, nije savršen uzrok poništenja njegove odluke. Jer on, posve ugađajući raskoši i privlačnosti užitka, te ne želeći mu se oduprijeti niti održati svoju odluku, čini djelo razuzdanosti. Drugi pak čovjek, kada se isto dogodi onome koji je primio više pouke i koji je sebe disciplinirao, doista se susreće s privlačnostima i mamcima; ali njegov razum, budući da je ojačan do višega stupnja, pažljivo izvježban i utvrđen u svojim nazorima prema krjeposnom putu, ili blizu utvrđenja, odbija poticaj i gasi požudu.
5. Budući da je tako, reći da smo pokretani izvana i skidati krivnju sa sebe izjavljujući da smo nalik komadima drveta i kamenju, koje vuku oni uzroci što na njih djeluju izvana, nije niti istinito niti u skladu s razumom, nego je to tvrdnja onoga koji želi uništiti pojam slobodne volje. Jer kada bismo takvoga upitali što je to slobodna volja, rekao bi da se ona sastoji u tome da, kada nakanimo nešto učiniti, ne naiđe nikakav vanjski uzrok koji bi poticao na suprotno. No s druge strane, kriviti puki tjelesni ustroj besmisleno je; jer odgojni razum, zahvaćajući one najneumjerenije i najdivljije, ako žele slijediti njegov poticaj, izvodi preobrazbu, tako da je preinaka i promjena nabolje nadasve velika, te najrazuzdaniji ljudi često postaju bolji od onih koji se ranije po naravi nisu činili takvima; a najdivlji ljudi prelaze u takvo stanje blagosti da oni koji nikada nisu bili tako divlji kao oni u usporedbi izgledaju divlji, toliki je stupanj blagosti u njima proizveden. A vidimo druge ljude, nadasve postojane i ugledne, kako su odvučeni iz svoga stanja uglednosti i postojanosti dodirom sa zlim običajima, tako da upadaju u navike razuzdanosti, često započinjući svoju zloću u zreloj dobi i srljajući u nered nakon što je prošlo razdoblje mladosti, koje je, što se njegove naravi tiče, nestalno. Razum dakle dokazuje da vanjski događaji ne ovise o nama, nego da je naša vlastita zadaća poslužiti se njima na ovaj način ili na suprotan, pošto smo primili razum kao suca i istražitelja načina na koji trebamo dočekati one događaje koji dolaze izvana.
6. A da je naša zadaća živjeti krjeposno i da Bog to od nas traži, kao nešto što ne ovisi o Njemu niti o ikome drugome, niti, kako neki misle, o sudbini, nego kao naše vlastito djelo, dokazat će prorok Mihej kada veli: »Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, ili što Gospodin traži od tebe, osim činiti pravicu i ljubiti milosrđe?« Mojsije također: »Stavio sam preda te put života i put smrti: izaberi što je dobro i idi njime.« Izaija također: »Ako hoćete i poslušate me, uživat ćete dobra zemaljska; ali ako nećete i ne poslušate me, mač će vas proždrijeti, jer usta su Gospodnja govorila.« I u Psalmima: »Da me je narod moj slušao, i da je Izrael hodio mojim putovima, brzo bih do ništa ponizio njihove neprijatelje i ruku svoju položio na one koji ih tlače«, pokazujući da je bilo u vlasti njegova naroda slušati i hoditi putovima Božjim. I Spasitelj također, kada zapovijeda: »A ja vam kažem: Ne opirite se zlu«; i: »Tko se god srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu«; i: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom počinio preljub u svom srcu«; te bilo kojom drugom zapovijedi koju daje, objavljuje da je na nama samima držati ono što je zapovjeđeno, te da ćemo s pravom biti podvrgnuti osudi ako prestupimo. I stoga k tome veli: »Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će nalik mudru čovjeku koji sagradi svoju kuću na stijeni«, itd. itd.; »dok je onaj koji ih sluša, a ne izvršava ih, poput luda čovjeka koji sagradi svoju kuću na pijesku«, itd. I kada kaže onima s desne strane: »Dođite, blagoslovljeni Oca mojega«, itd.; »jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me«, nadasve je očito da obećanja daje ovima kao onima koji zaslužuju hvalu. No naprotiv, drugima, kao onima koji su dostojni prijekora u usporedbi s njima, veli: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni!« I pogledajmo kako Pavao također razgovara s nama kao s onima koji imaju slobodu volje i koji su sami uzrok propasti ili spasenja, kada kaže: »Ili prezireš bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti, ne shvaćajući da te Božja dobrota vodi k obraćenju? Nego tvrdokornošću svojom i srcem koje ne želi obraćenja sabireš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravednoga suda Boga koji će uzvratiti svakomu po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu i besmrtnost, život vječni; a onima koji su svadljivi i ne vjeruju istini, nego vjeruju nepravdi, gnjev i srdžba, nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovjeka koji čini zlo, na Židova najprije, pa na Grka; a slava, čast i mir svakomu koji čini dobro, Židovu najprije, pa Grku.« U Pismima doista ima bezbroj mjesta koja s iznimnom jasnoćom utvrđuju postojanje slobode volje.
7. No, budući da pojedine izjave Staroga i Novoga zavjeta vode do suprotnoga zaključka, naime da ne ovisi o nama samima držati zapovijedi i biti spašen, ili ih prestupiti i propasti, navedimo ih jednu po jednu i pogledajmo njihova objašnjenja, kako bi iz onih koje navedemo svatko, odabirući na sličan način sva mjesta koja prividno dokidaju slobodnu volju, mogao razmotriti što se o njima veli kao objašnjenje. A već su izjave o faraonu uznemirile mnoge, o kojemu je Bog više puta izjavio: »Otvrdnut ću srce faraonovo.« Jer ako ga Bog otvrdnjuje, pa on čini grijeh uslijed toga što je otvrdnuo, on sam sebi nije uzrok grijeha; a ako je tako, onda ni faraon nema slobodnu volju. I netko će reći da na sličan način ni oni koji propadaju nemaju slobodnu volju, te neće propasti sami od sebe. Izjava također u Ezekielu: »Izvadit ću njihova kamena srca i stavit ću u njih srca od mesa, da hode po mojim uredbama i čuvaju moje zapovijedi«, mogla bi nekoga navesti na pomisao da je Bog taj koji je dao snagu hoditi po njegovim zapovijedima i držati njegove uredbe time što je uklonio zapreku, kameno srce, i usadio bolje, srce od mesa. Pogledajmo također i mjesto u Evanđelju, odgovor koji Spasitelj uzvraća onima koji su pitali zašto mnoštvu zbori u prispodobama. Njegove su riječi: »Da gledajući ne vide, i slušajući slušaju, a ne razumiju, da se ne obrate te da im se ne oproste grijesi.« Također i mjesto u Pavla: »Nije dakle do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje.« Izjave također na drugim mjestima da su »i htjeti i činiti od Boga«; »da se Bog smiluje komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. Reći ćeš mi tada: Zašto još prigovara? Jer tko se to volji njegovoj usprotivio?« »To uvjeravanje dolazi od onoga koji zove, a ne od nas.« »O čovječe, tko si ti zapravo da se prepireš s Bogom? Zar će tvorevina reći onomu koji ju je stvorio: Zašto si me ovakvim načinio? Zar lončar nema vlast nad glinom da od istoga tijesta načini jednu posudu za čast, a drugu za sramotu?« Ovi su reci sami po sebi dovoljni da uznemire mnoštvo, kao da čovjek nema slobodne volje, nego kao da je Bog taj koji spašava i uništava koga hoće.
8. Počnimo dakle s onim što je rečeno o faraonu, da ga je Bog otvrdnuo kako ne bi otpustio narod; zajedno s čime ispitat će se i Apostolova izjava: »Tako se dakle smiluje komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće.« A pojedini od onih koji zastupaju drukčija mišljenja zloporabe ove retke, sami također gotovo uništavajući slobodnu volju uvođenjem upropaštenih naravi nesposobnih za spasenje, i drugih spašenih koje se nikako ne mogu izgubiti; te faraona, kažu, budući da je upropaštene naravi, zato otvrdnjuje Bog, koji se smiluje duhovnima, a otvrdnjuje zemaljske. Pogledajmo sada što misle. Jer upitat ćemo ih je li faraon bio zemaljske naravi; a kad odgovore, reći ćemo da je onaj tko je zemaljske naravi posve neposlušan Bogu; no ako je neposlušan, kakva je potreba da mu srce bude otvrdnuto, i to ne jednom, nego učestalo? Osim možda ako, budući da mu je bilo moguće poslušati (u kojem bi slučaju zasigurno poslušao, jer ne bi bio zemaljski, kad su ga pritisnuli znakovi i čudesa), Bogu treba da on bude neposlušan u većoj mjeri, kako bi očitovao svoja silna djela za spasenje mnoštva, te mu stoga otvrdnjuje srce. To će biti naš odgovor njima ponajprije, kako bismo oborili njihovu pretpostavku da je faraon bio upropaštene naravi. A isti se odgovor mora dati njima i s obzirom na Apostolovu izjavu. Jer koga to Bog otvrdnjuje? One koji propadaju, kao da bi poslušali da nisu bili otvrdnuti, ili očito one koji bi bili spašeni jer nisu upropaštene naravi. A komu se smiluje? Zar onima koji se imaju spasiti? I kako postoji potreba za drugim milosrđem za one koji su jednom pripravljeni za spasenje, i koji će u svakom slučaju postati blaženi zbog svoje naravi? Osim možda, budući da su kadri pretrpjeti propast ako ne prime milosrđe, da će postići milosrđe kako ne bi pretrpjeli onu propast za koju su kadri, nego bili u stanju onih koji su spašeni. I to je naš odgovor takvim osobama.
9. No onima koji misle da razumiju izraz »otvrdnuo«, moramo uputiti pitanje: Što podrazumijevaju pod time kada kažu da Bog svojim djelovanjem otvrdnjuje srce, i s kojom svrhom to čini? Jer neka promisle o pojmu Boga koji je uistinu pravedan i dobar; no ako to ne žele dopustiti, neka im se zasad prizna da je pravedan; i neka pokažu kako se dobri i pravedni Bog, ili samo pravedni Bog, pokazuje pravednim u otvrdnjivanju srca onoga koji propada zato što je otvrdnuo; i kako pravedni Bog postaje uzrokom propasti i neposluha, kada On ljude kažnjava zbog njihove tvrdokornosti i neposluha. I zašto mu prigovara govoreći: »Nećeš pustiti narod moj«; »Evo, pobit ću sve prvorođence u Egiptu, čak i tvoga prvorođenca«; i što god je drugo zabilježeno da je od Boga rečeno faraonu Mojsijevim posredovanjem? Jer onaj tko vjeruje da su Pisma istinita i da je Bog pravedan, mora nužno nastojati, ako je pošten, pokazati kako se za Boga, kada se služi takvim izrazima, može jasno shvatiti da je pravedan. No ako bi tko stao i otkrivene glave tvrdio da je Stvoritelj svijeta bio sklon zloći, bile bi nam potrebne druge riječi da mu odgovorimo.
10. Budući pak da oni govore kako njega smatraju pravednim Bogom, a mi onim koji je ujedno dobar i pravedan, promotrimo kako bi dobar i pravedan Bog mogao otvrdnuti srce faraonovo. Pogledajte dakle možemo li, služeći se slikom kojom se apostol poslužio u Poslanici Hebrejima, dokazati da jednim te istim djelovanjem Bog jednome iskazuje milosrđe, dok drugoga otvrdnjuje, premda ne s nakanom da ga otvrdne; nego, premda ima dobru nakanu, otvrdnuće biva posljedicom prirođenoga načela zloće u takvim ljudima, pa se tako kaže da on otvrdnjuje onoga koji je otvrdnuo. »Zemlja naime«, veli on, »koja se napije kiše što na nju često pada i rađa biljem korisnim onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; a ona koja donosi trnje i drač, odbačena je i blizu prokletstvu, a svršetak joj je da se sažeže.« Što se dakle tiče kiše, djelovanje je jedno; a budući da je jedno djelovanje što se tiče kiše, tlo koje se obrađuje donosi plod, dok ono koje je zapušteno i neplodno rađa trnjem. Moglo bi se pak činiti bezbožnim da onaj koji daje kišu rekne: »Ja sam proizveo plodove i trnje što je na zemlji«; a ipak, premda se čini bezbožnim, to je istina. Jer da kiša nije pala, ne bi bilo ni plodova ni trnja; no, budući da je pala u pravo vrijeme i s mjerom, oboje je proizvedeno. Tlo pak koje se napilo kiše što je na nj često padala, a ipak je urodilo trnjem i dračem, odbačeno je i blizu prokletstvu. Blagoslov se dakle kiše spustio čak i na lošiju zemlju; no ona je, budući zapuštena i neobrađena, donijela trnje i čkalj. Na isti su način stoga i čudesna djela što ih čini Bog poput kiše; dok su različite nakane poput obrađene i zapuštene zemlje, budući da su, kao i zemlja, jedne te iste naravi.
11. I kao kad bi sunce, pustivši glas, reklo: »Ja rastapam i isušujem«, pri čemu su rastapanje i isušivanje suprotne stvari, ono ne bi govorilo lažno u pogledu dotične stvari; jer vosak se topi, a blato se suši istom toplinom; tako je isto djelovanje, izvršeno Mojsijevim posredovanjem, s jedne strane dokazalo faraonovu tvrdoću, plod njegove zloće, a s druge popustljivost miješanoga egipatskog mnoštva koje je otišlo s Hebrejima. I kratka izjava da je faraonovo srce donekle omekšalo, kada je rekao: »Ali nemojte ići daleko: pođite na tri dana hoda i ostavite svoje žene«, i bilo što drugo što je rekao popuštajući malo-pomalo pred znamenjima, dokazuje da su čudesa ostavila nekakav dojam čak i na njega, ali nisu postigla sve što su mogla. Pa ipak, ni to se ne bi dogodilo da je ono što mnogi pretpostavljaju, otvrdnuće faraonova srca, prouzročio sam Bog. I nije neumjesno ublažiti takve izraze u skladu s običnim govorom: jer dobri gospodari često govore svojim robovima, kada se pokvare zbog njihove dobrote i strpljivosti: »Ja sam te učinio zlim i ja sam kriv za tako teške prijestupe.« Jer moramo paziti na značaj i snagu izričaja, a ne mudrijašiti zanemarujući smisao izraza. Pavao stoga, jasno promotrivši ta pitanja, veli grešniku: »Ili prezireš bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti, ne shvaćajući da te Božja dobrota vodi k obraćenju? Nego tvrdokornošću svojom i srcem koje se ne želi obratiti zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objave pravednoga suda Božjega.« Neka se dakle ono što apostol govori grešniku uputi faraonu, pa će se shvatiti da su objave njemu upućene izrečene s osobitom prikladnošću, kao onomu koji je po svojoj tvrdokornosti i nepokajničkom srcu zgrtao na se gnjev; budući da se njegova tvrdokornost ne bi dokazala niti očitovala da nisu bila učinjena čudesa, i to čudesa tolike veličine i važnosti.
12. Budući pak da se takvim pripovijestima teško povjeruje i smatra ih se usiljenima, pogledajmo i iz proročkih izjava što govore oni koji, premda su iskusili veliku Božju dobrotu, nisu živjeli kreposno, nego su poslije sagriješili: »Zašto si, o Gospodine, učinio da zalutamo s tvojih putova? Zašto si otvrdnuo srce naše da se ne boji imena tvoga? Vrati se radi slugu svojih, radi plemena baštine svoje, da baštinimo malen dio tvoje svete gore.« I u Jeremije: »Zaveo si me, o Gospodine, i dao sam se zavesti; bio si jači od mene i nadvladao si.« Jer izraz: »Zašto si otvrdnuo srce naše da se ne boji imena tvoga?«, što ga izgovaraju oni koji mole da prime milosrđe, po svojoj je naravi ovakav: »Zašto si nas tako dugo štedio, ne pohodeći nas zbog naših grijeha, nego nas napuštajući dok naši prijestupi nisu dosegnuli vrhunac?« On pak većinu ljudi ostavlja nekažnjenima, kako zato da se ispitaju navike svakoga pojedinca, u onoj mjeri u kojoj to ovisi o nama samima, tako i zato da se kreposni očituju uslijed primijenjene kušnje; dok drugi, ne ostajući skriveni Bogu, jer on sve zna prije negoli nastane, nego razumnom stvorenju i samima sebi, poslije mogu dobiti sredstvo ozdravljenja, budući da ne bi upoznali dobročinstvo da nisu sami sebe osudili. Svakome je naime od koristi da spozna svoju vlastitu narav i Božju milost. Jer onaj tko ne spozna vlastitu slabost i božansku naklonost, premda primi dobročinstvo, ipak, ne iskušavši samoga sebe niti osudivši samoga sebe, zamišljat će da je dobročinstvo što mu ga je podijelila nebeska milost njegovo vlastito djelo. A to umišljanje, rađajući ujedno taštinom, bit će uzrokom pada; što se, smatramo, dogodilo đavlu, koji je samome sebi pripisao prvenstvo što ga je posjedovao dok je bio u stanju bezgrješnosti. »Jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen«, i »tko se ponizuje, bit će uzvišen«. I promotrite da su poradi toga božanske stvari skrivene mudrima i razumnima kako se, kako veli apostol, »nijedno tijelo ne bi hvalilo pred Bogom«; a objavljene su dojenčadi, onima koji su nakon djetinjstva prispjeli k boljim stvarima i koji se sjećaju da su najveću moguću mjeru blaženstva postigli ne toliko vlastitim naporom, koliko neizrecivom Božjom dobrotom.
13. Nije dakle bez razloga to što je onaj koji je napušten prepušten božanskom sudu, i što je Bog strpljiv s pojedinim grešnicima; nego zato što će za njih biti korisno, s obzirom na besmrtnost duše i vječni svijet, da ne budu brzo privedeni u stanje spasenja, nego da k njemu budu vođeni sporije, pošto iskuse mnoga zla. Jer kao što liječnici, koji su kadri brzo izliječiti čovjeka, kada posumnjaju da se u tijelu krije pritajeni otrov, čine suprotno od liječenja, čineći to pouzdanijim upravo po svojoj želji za ozdravljenjem, smatrajući da je bolje bolesnika znatno vrijeme držati pod upalom i bolešću kako bi sigurnije povratio zdravlje, negoli prividno izazvati brz oporavak i poslije prouzročiti povratak bolesti, te da to naglo izlječenje potraje samo kratko vrijeme; na isti način i Bog, koji poznaje tajne srca i predviđa buduće događaje, u svojoj strpljivosti dopušta određene događaje, te posredstvom onoga što se zbiva izvana izvlači skriveno zlo, kako bi očistio onoga koji je zbog nemara primio sjeme grijeha, da bi, izbacivši ga van kada izbije na površinu, premda je možda bio duboko ogrezao u zlima, poslije svoje zloće zadobio ozdravljenje i obnovio se. Jer Bog ne upravlja dušama s obzirom na, recimo tako, pedeset godina ovoga sadašnjeg života, nego s obzirom na neizmjerni vijek: jer je misleće načelo stvorio besmrtnim po svojoj naravi i srodnim samome sebi; a razumna duša nije, kao u ovome životu, isključena od ozdravljenja.
14. Hajde sada, poslužimo se sljedećom slikom iz Evanđelja. Postoji neka stijena s malo površinske zemlje, na koju ako padne sjeme, brzo iznikne; no pošto iznikne, budući da nema korijena, sparuši se i usahne čim grane sunce. Ta je pak stijena ljudska duša, otvrdnula zbog svojega nemara i pretvorena u kamen zbog svoje zloće; jer nitko od Boga ne prima srce stvoreno od kamena, nego ono takvim postaje kao posljedica zloće. Ako bi dakle netko prekorio ratara što nije prije posijao svoje sjeme na kamenito tlo, kada vidi da drugo kamenito tlo koje je primilo sjeme buja, ratar bi odgovorio: »Sporije ću sijati ovo tlo, bacajući sjeme koje će se moći ukorijeniti, jer je ovaj sporiji način bolji za tlo i sigurniji od onoga koji sjeme prima brže i više na površini.« Onaj koji prigovara priklonio bi se rataru kao onomu koji govori sa zdravim razlogom i koji postupa s umijećem: tako i veliki Ratar svekolike naravi odgađa ono dobročinstvo koje bi se moglo smatrati preuranjenim, kako se ne bi pokazalo površnim. No vjerojatno bi nam netko ovdje mogao u pogledu toga prigovoriti: »Zašto neko sjeme pada na zemlju koja ima plitko tlo, dok je duša poput stijene?« Na to pak moramo reći da je za tu dušu, koja je naglo žudjela za boljim stvarima, a ne putem koji vodi k njima, bilo bolje postići svoju želju, kako bi, osuđujući samu sebe zbog toga, nakon dugoga vremena podnijela primiti obradu koja je u skladu s naravlju. Jer duša ima, tako reći, bezbroj; i bezbrojne su njihove navike, njihovi pokreti, njihove nakane, njihove navale i njihovi napori, kojima je samo jedan divljenja vrijedan upravitelj, koji poznaje i pravo vrijeme, i prikladnu pomoć, i pristupe, i putove, to jest Bog i Otac svega, koji zna kako čak i faraona vodi kroz tolika zbivanja i kroz utapanje u moru, s kojim događajem njegova skrb nad faraonom ne prestaje. Jer on nije bio uništen kada se utopio: »Jer u Božjoj su ruci i mi i naše riječi; i sva mudrost i znanje umijeća.« I takva je umjerena obrana s obzirom na izjavu da je »faraonovo srce otvrdnulo« i da se »Bog smiluje komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće«.
15. Pogledajmo također i izjavu u Ezekielu, koja veli: »Izvadit ću iz njih kameno srce i dat ću im srce od mesa, da hode po mojim uredbama i čuvaju moje naredbe.« Jer ako Bog, kada hoće, uklanja kamena srca i usađuje srca od mesa, tako da se slušaju njegove uredbe i drže njegove zapovijedi, nije u našoj vlasti odbaciti zloću. Jer uklanjanje kamenih srca nije ništa drugo doli uklanjanje zloće, po kojoj čovjek otvrdnjuje, od onoga od koga je Bog hoće ukloniti; a usađivanje srca od mesa, kako bi čovjek hodio po Božjim uredbama i čuvao njegove zapovijedi, što je drugo doli postati donekle popustljiv i neopirući prema istini, te biti sposoban za vršenje kreposti? I ako Bog obećava to učiniti, i ako, prije negoli on ukloni kamena srca, mi ih ne odbacujemo, očito je da ne ovisi o nama samima hoćemo li odbaciti zloću; a ako nismo mi oni koji čine išta za nastanak srca od mesa u nama, nego je to Božje djelo, neće biti naš vlastiti čin živjeti kreposno, nego posvema plod božanske milosti. Takve će biti tvrdnje onoga koji na temelju pukih riječi Pisma dokida slobodnu volju. No mi ćemo odgovoriti govoreći da te odlomke moramo razumjeti ovako: kao što bi se čovjek, na primjer onaj koji je slučajno neuk i neobrazovan, uvidjevši vlastite nedostatke, bilo uslijed poticaja svojega učitelja bilo na neki drugi način, dragovoljno prepustio onomu za koga smatra da ga može uvesti u znanje i krepost; te, pošto se ovaj prepusti, njegov učitelj obećava da će ukloniti njegovo neznanje i usaditi pouku, ne kao da ničim nije pridonijelo njegovu odgoju i izbjegavanju neznanja to što se sam doveo na liječenje, nego zato što je učitelj obećao popraviti onoga koji je želio popravak; tako, na isti način, Riječ Božja obećava ukloniti zloću, koju naziva kamenim srcem, od onih koji dolaze k njoj, ne ako oni to ne žele, nego samo ako se podlože Liječniku bolesnih, kao što u Evanđeljima nalazimo da bolesni dolaze k Spasitelju i mole da prime ozdravljenje, te tako bivaju izliječeni. I, rekao bih, vraćanje vida slijepima jest, što se njihove molbe tiče, čin onih koji vjeruju da mogu biti izliječeni; no što se tiče obnove vida, to je djelo našega Spasitelja. Tako dakle Riječ Božja obećava usaditi znanje u one koji dolaze k njoj, uklanjajući kameno i tvrdo srce, to jest zloću, kako bi čovjek hodio po božanskim zapovijedima i čuvao božanske naloge.
16. Nakon toga bio je odlomak iz Evanđelja u kojemu je Spasitelj rekao da je onima vani stoga zborio u prispodobama: »da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju, da se ne obrate pa da im se oproste grijesi«. Na to će naš protivnik reći: »Ako se neki ljudi zasigurno obraćaju slušajući jasnije riječi, tako da postaju dostojni oproštenja grijeha, i ako ne ovisi o njima samima hoće li čuti te jasnije riječi, nego o onome koji poučava, a on im ih iz toga razloga ne navješćuje razgovjetnije, da ne bi vidjeli i razumjeli, onda nije u moći takvih da se spase; a ako je tako, mi ne posjedujemo slobodnu volju u pogledu spasenja i propasti.« Djelotvoran bi doista bio odgovor na takve dokaze da nema onoga dodatka: »da se ne obrate pa da im se oproste grijesi«, naime, da Spasitelj nije želio da oni koji neće postati dobri i kreposni razumiju otajstvenije dijelove njegova nauka, te im je iz toga razloga zborio u prispodobama; no sada je, zbog riječi: »da se ne obrate pa da im se oproste grijesi«, obrana teža. Ponajprije dakle moramo promotriti taj odlomak u njegovu odnosu prema krivovjercima, koji vrebaju one dijelove Staroga zavjeta gdje se očituje, kako sami smiono tvrde, okrutnost Stvoritelja svijeta u njegovu naumu osvećivanja i kažnjavanja zlih, ili kojim god drugim imenom žele označiti takvo svojstvo, govoreći tako samo zato da bi rekli kako u Stvoritelju nema dobrote; a koji ne postupaju s Novim zavjetom na sličan način, niti u duhu iskrenosti, nego mimoilaze mjesta slična onima koja u Starome zavjetu smatraju vrijednima prijekora. Jer očito se i prema Evanđelju, kako oni tvrde, Spasitelj svojim prijašnjim riječima pokazuje kao onaj koji ne govori razgovjetno iz toga razloga da se ljudi ne bi obratili i, obrativši se, postali dostojni oproštenja grijeha: a ta tvrdnja sama po sebi nipošto ne zaostaje za onim odlomcima iz Staroga zavjeta kojima se prigovara. I ako nastoje braniti Evanđelje, moramo ih upitati ne postupaju li prijekora vrijedno kada različito postupaju s istim pitanjima; i dok se ne sablažnjavaju nad Novim zavjetom, nego ga nastoje braniti, ipak podižu optužbu protiv Staroga u pogledu sličnih točaka, premda bi na isti način trebali ponuditi obranu odlomaka iz Novoga. I stoga ćemo ih, zbog tih sličnosti, prisiliti da sve to smatraju spisima jednoga Boga. Hajde dakle, pružimo po svojoj najboljoj moći odgovor na postavljeno nam pitanje.
17. Tvrdili smo također, istražujući pitanje o faraonu, da ponekad brzo ozdravljenje ne biva na korist onima koji se liječe ako bi se, nakon što su bili zahvaćeni teškim bolestima, lako oslobodili onih kojima su bili sputani. Jer, prezrevši zlo kao nešto što se lako liječi i ne pazeći ponovno da u nj ne upadnu, opet će se u nj zaplesti. Stoga u slučaju takvih osoba vječni Bog, Poznavatelj tajna, koji zna sve prije negoli nastane, u skladu sa svojom dobrotom odgađa poslati im bržu pomoć te im, tako reći, pomažući ne pomaže, jer je to potonje za njihov boljitak. Vjerojatno je, dakle, da je one »vani«, o kojima govorimo, Spasitelj, prema našoj pretpostavci, predvidio kao one koji se ne bi pokazali postojanima u svojem obraćenju kada bi jasnije čuli izgovorene riječi, pa je Spasitelj s njima postupio tako da razgovijetno ne čuju dublje stvari njegova nauka, kako ne bi nakon brzoga obraćenja i nakon što budu iscijeljeni zadobivanjem oproštenja grijeha prezreli rane svoje zloće kao neznatne i lako iscjeljive te ponovno brzo u njih upali. A možda također, trpeći kaznu za svoje prijašnje prijestupe protiv krjeposti što su ih počinili napustivši je, još nisu bili ispunili sve vrijeme, kako bi, prepušteni sami sebi bez božanskoga nadzora i ispunjeni u većoj mjeri vlastitim zlima koja su posijali, poslije bili pozvani na postojanije obraćenje; da se ne bi opet brzo zapleli u ona zla u koja su prije bili upleteni kada su obijesno prezirali zahtjeve krjeposti i predavali se gorem. Oni, dakle, za koje se kaže da su »vani« (očito u usporedbi s onima »unutra«), ne budući vrlo daleko od onih »unutra«, dok oni »unutra« čuju jasno, sami čuju nerazgovijetno jer im se govori u prispodobama; ali ipak čuju. Drugi pak od onih »vani«, koji se nazivaju Tircima, premda se unaprijed znalo da bi se već odavno bili obratili sjedeći u kostrijeti i pepelu da se Spasitelj približio njihovim granicama, ne čuju čak ni one riječi koje čuju oni »vani« (budući da su, kako je vjerojatno, po zaslugama mnogo niži od onih »vani«), kako bi u drugo vrijeme, nakon što im bude podnošljivije negoli onima koji nisu primili riječ (među kojima je spomenuo i Tirce), čuvši riječ u prikladnije vrijeme, postigli trajnije obraćenje. No promotri ne nastojimo li, osim naše želje za istraživanjem istine, radije očuvati pobožan stav u svemu što se odnosi na Boga i njegova Krista, budući da se na svaki način trudimo dokazati kako se On, u tako velikim i osobitim stvarima koje se tiču raznolike Božje providnosti, brine za besmrtnu dušu. Ako bi se doista tko raspitivao o onome što se prigovara, zašto onima koji su vidjeli čudesa i čuli božanske riječi to nije koristilo, dok bi se Tirci bili obratili da se to među njima činilo i govorilo; i ako bi pitao i rekao: Zašto je Spasitelj to naviještao tim ljudima na njihovu vlastitu propast, da im se grijeh ubroji kao teži?, moramo u odgovoru takvomu reći da Onaj koji razumije nagnuća svih onih što prigovaraju njegovoj providnosti, tvrdeći kako je njezina krivnja što nisu povjerovali, jer im nije dopustila vidjeti ono što je drugima omogućila da promatraju i nije im udesila da čuju one riječi kojima su se drugi, čuvši ih, okoristili, želeći dokazati da njihova obrana nije utemeljena na razumu, udjeljuje one pogodnosti koje su tražili oni što kude njegovo upravljanje; kako bi se, nakon što ih prime, unatoč tomu osvjedočili o najvećem bezboštvu jer se čak ni tada nisu prepustili da prime dobrobit, te kako bi prestali s takvom drskošću; a oslobodivši se upravo u tom pogledu, neka nauče da Bog povremeno, dijeleći dobročinstva pojedinim osobama, oklijeva i odgađa, ne udjeljujući milost gledanja i slušanja onoga što bi, kad bi se vidjelo i čulo, učinilo težim i ozbiljnijim grijeh onih koji nisu povjerovali nakon tako velikih i osobitih djela.
18. Pogledajmo zatim redak: »Nije dakle do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje.« Jer oni koji prigovaraju kažu: Ako »nije do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje«, spasenje ne ovisi o nama samima, nego o rasporedbi Onoga koji nas je sazdao takvima kakvi jesmo, ili o odluci Onoga koji se smiluje kada hoće. Tim osobama moramo postaviti sljedeća pitanja: Je li željeti dobro krjeposno ili poročno; i je li želja za trčanjem kako bi se stiglo do cilja u težnji za dobrim vrijedna hvale ili prijekora? Ako kažu da je vrijedna prijekora, dat će besmislen odgovor; budući da sveti žele i trče, te očito čineći tako ne rade ništa što bi bilo vrijedno prijekora. Ako pak kažu da je krjeposno željeti dobro i trčati za onim što je dobro, upitat ćemo ih kako to da propadljiva narav želi bolje stvari; jer to je poput zla stabla koje rađa dobrim plodom, budući da je željeti bolje stvari krjepostan čin. Oni će možda dati i treći odgovor, da je željeti i trčati za dobrim jedna od onih stvari koje su ravnodušne, ni lijepe ni zle. Na to moramo reći: ako je željeti i trčati za onim što je dobro ravnodušna stvar, onda je i ono suprotno ravnodušna stvar, to jest željeti zlo i trčati za njim. Ali nije ravnodušna stvar željeti zlo i trčati za njim. Prema tome, ni željeti dobro i trčati za njim nije ravnodušna stvar. Takva je, dakle, obrana koju, držim, možemo pružiti tvrdnji da »nije do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje«. Salomon veli u Knjizi psalama (jer pjesma uspona pripada njemu, iz koje ćemo navesti riječi): »Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se trude graditelji; ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi«: ne odvraćajući nas od gradnje, niti učeći nas da ne stražarimo kako bismo sačuvali grad u svojoj duši, nego pokazujući da je ono što se gradi bez Boga i što od njega ne prima zaštitu uzalud sazidano i beskorisno čuvano, jer se Bog s pravom može nazvati Gospodarom zdanja, a Upravitelj svega Zaštitnikom gradske straže. Kao što dakle ne bismo pogriješili kada bismo rekli da takvo zdanje nije djelo graditelja, nego Boga, i da takav grad nije pretrpio štetu od svojih neprijatelja zahvaljujući uspješnu naporu stražara, nego Boga koji je nad svima, pri čemu se podrazumijeva da je i ljudskim sredstvima nešto učinjeno, ali se dobrobit sa zahvalnošću pripisuje Bogu koji je to priveo u djelo; isto tako, videći da sama ljudska želja nije dostatna za postizanje cilja i da trčanje onih koji su poput natjecatelja ne omogućuje da zadobiju nagradu uzvišenoga poziva Božjega u Kristu Isusu, jer se to postiže uz Božju pomoć, s pravom se kaže da »nije do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje«. Kao što se i s obzirom na poljodjelstvo kaže ono što je doista zapisano: »Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti.« Mi naime ne bismo mogli pobožno tvrditi da je donošenje bogatih uroda bilo djelo poljodjelca ili onoga koji je zalijevao, nego djelo Božje. Tako se i naše vlastito savršenstvo ostvaruje ne kao da sami ništa nismo učinili; jer ga ne dovršavamo mi, nego Bog izvodi veći dio. A da bi se u tu tvrdnju jasnije povjerovalo, uzet ćemo prispodobu iz pomorskoga umijeća. Jer u usporedbi s djelovanjem vjetrova, blagošću zraka i svjetlošću zvijezda, što sve surađuje na očuvanju posade, kakav bi se udio mogao pripisati pomorskom umijeću u dovođenju lađe u luku? Budući da se čak ni sami mornari iz pobožnosti ne usuđuju često tvrditi da su oni spasili lađu, nego sve pripisuju Bogu; ne kao da sami nisu ništa učinili, nego zato što je ono što je učinila Providnost bilo neizmjerno veće od onoga što je postiglo njihovo umijeće. I u pitanju našega spasenja, ono što čini Bog neizmjerno je veće od onoga što činimo mi sami; i stoga je, držim, rečeno da »nije do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje«. Jer ako bismo na način kako oni zamišljaju morali tumačiti izjavu da »nije do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje«, zapovijedi su suvišne; i uzalud sam Pavao prekorava neke što su otpali, a pohvaljuje druge što su ostali postojani, te donosi zakone za Crkve: uzalud se također predajemo želji za boljim stvarima, i uzalud je pokušavati trčati. Ali nije uzalud to što Pavao daje takve savjete, koreći jedne i odobravajući drugima; niti je uzalud što se predajemo želji za boljim i težnji za onim što je izvrsno. Prema tome, oni nisu dobro protumačili smisao toga ulomka.
19. Osim ovih, tu je i redak: »Bog je naime onaj koji proizvodi u vama i htjeti i djelovati.« I neki tvrde da, ako je htjeti od Boga i djelovati od Boga, te ako, bilo da hoćemo zlo bilo da činimo zlo, ta gibanja dolaze k nama od Boga, onda, ako je tako, mi ne posjedujemo slobodnu volju. No opet, s druge strane, kada hoćemo bolje stvari i činimo ono što je vrsnije, budući da su htijenje i djelovanje od Boga, nismo mi oni koji su učinili to vrsnije, nego se samo činilo da to činimo, dok je Bog bio onaj koji je to podario; tako da ni u tom pogledu ne posjedujemo slobodnu volju. Na to moramo odgovoriti da apostolove riječi ne tvrde kako je htjeti zlo od Boga ili htjeti dobro od Njega (i slično s obzirom na činjenje boljeg i goreg); nego da općenito htjeti i općenito trčati potječe od Njega. Jer kao što od Boga imamo to što smo živa bića i ljudi, tako imamo i to da općenito hoćemo i, tako reći, općenito gibanje. I kao što, posjedujući život i gibanje, te pokrećući na primjer ove udove, ruke ili noge, ne bismo mogli s pravom reći da od Boga imamo ovu posebnu vrstu kretanja kojom se pokrećemo da udarimo, ili uništimo, ili oduzmemo tuđe dobro, nego da smo od Njega jednostavno primili opću sposobnost kretanja koju smo upotrijebili u bolje ili gore svrhe; tako smo od Boga primili sposobnost djelovanja po tome što smo živa bića, i sposobnost htijenja od Stvoritelja, dok snagu volje, kao i snagu djelovanja, rabimo za najplemenitije ciljeve ili za ono što je tome suprotno.
20. Ipak, činit će se da nas apostolova izjava vuče k zaključku da ne posjedujemo slobodu volje, u kojoj prigovarajući samomu sebi veli: »Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. Reći ćeš mi na to: Zašto se onda još tuži? Ta tko se to volji njegovoj suprotstavio? Čovječe, tko si zapravo ti da se pravdaš s Bogom? Zar će tvorevina reći tvorcu: Zašto si me ovakvim načinio? Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini posudu jednu za čast, a drugu za nečast?« Jer reći će se: ako lončar od istoga tijesta načini neke posude za čast, a druge za nečast, te Bog tako stvori jedne ljude za spasenje, a druge za propast, onda spasenje ili propast ne ovisi o nama samima, niti posjedujemo slobodnu volju. Moramo sada upitati onoga koji tako postupa s ovim recima je li moguće zamisliti da apostol proturječi samomu sebi. Pretpostavljam, međutim, da se nitko neće usuditi to reći. Ako dakle apostol ne izriče proturječja, kako može, prema onomu tko ga tako shvaća, razložno nalaziti krivnju, koreći pojedinca u Korintu koji je počinio blud, ili one koji su otpali i nisu se pokajali za razvratnost i nečistoću koje su bili krivi? I kako može blagoslivljati one koje hvali jer su dobro činili, kao što čini s Oneziforovim domom ovim riječima: »Gospodin dao milosrđe Oneziforovu domu jer me često osvježio i nije se stidio mojih okova, nego kad je došao u Rim, brižljivo me potražio i našao. Dao mu Gospodin naći milosrđe u Gospodina u onaj dan«? Nije dosljedno da isti apostol kori grješnika kao vrijedna prijekora i hvali onoga koji je dobro činio kao zaslužna za odobravanje; a opet, s druge strane, govori kao da ništa ne ovisi o nama samima, da je uzrok u Stvoritelju zašto je jedna posuda načinjena za čast, a druga za nečast. I kako je točna ova tvrdnja: »Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki primi što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo«, budući da su oni koji su činili zlo dospjeli do toga stupnja zloće jer su stvoreni kao posude za nečast, dok su oni koji su živjeli krjeposno činili dobro jer su od početka stvoreni za tu svrhu i postali posude za čast? I opet, kako se izjava dana na drugome mjestu ne sukobljava sa shvaćanjem koje ti ljudi izvlače iz riječi što smo ih naveli (da je krivnja Stvoritelja što je jedna posuda u časti, a druga u nečasti), naime »u velikoj kući nema samo zlatnih i srebrnih posuda, nego i drvenih i zemljanih; jedne za čast, a druge za nečast. Očisti li se tko od toga, bit će posuda za čast, posvećena, korisna Gospodaru, pripravljena za svako dobro djelo«; jer ako onaj tko se očisti postaje posuda za čast, a onaj tko dopusti sebi da ostane neočišćen postaje posuda za nečast, onda, što se tiče ovih riječi, Stvoritelj nije nimalo kriv. Jer Stvoritelj ne pravi posude za čast i posude za nečast od početka prema svojemu predznanju, budući da prema njemu unaprijed ne osuđuje niti opravdava; nego čini posudama za čast one koji su se očistili, a posudama za nečast one koji su dopustili sebi da ostanu neočišćeni: tako da iz starijih uzroka koji su djelovali u oblikovanju posuda za čast i nečast proizlazi to da je jedna stvorena za prvo stanje, a druga za potonje. No ako jednom dopustimo da su postojali stanoviti stariji uzroci na djelu u oblikovanju posude za čast i posude za nečast, što je tu apsurdno vratiti se na pitanje o duši i pretpostaviti da je drevniji uzrok zašto je Jakov bio ljubljen, a Ezav omražen, postojao u pogledu Jakova prije njegova uzimanja tijela, a u pogledu Ezava prije negoli je bio začet u utrobi Rebekinoj?
21. U isto se vrijeme jasno pokazuje da, što se tiče temeljne naravi, kao što postoji jedna glina pod rukama lončara, od koje se oblikuju posude za čast i nečast; tako, budući da je jedna narav svake duše u Božjim rukama i da, tako reći, postoji samo jedno tijesto razumnih bića, stanoviti uzroci starijega datuma doveli su do toga da su neka stvorena kao posude za čast, a druga kao posude za nečast. No ako apostolove riječi izriču prijekor kada kaže: »Čovječe, tko si zapravo ti da se pravdaš s Bogom?«, one nas uče da onaj tko ima pouzdanje pred Bogom, tko je vjeran i krjeposno je živio, ne bi čuo riječi: »Tko si ti da se pravdaš s Bogom?« Takav je, na primjer, bio Mojsije: »Jer Mojsije je govorio, a Bog mu je odgovarao glasom«; i kao što Bog odgovara Mojsiju, tako i svetac odgovara Bogu. Ali onaj tko nema to pouzdanje, očito ili zato što ga je izgubio, ili zato što istražuje te stvari ne iz ljubavi prema znanju, nego iz želje za prigovaranjem, te stoga kaže: »Zašto se onda još tuži? Ta tko se to volji njegovoj suprotstavio?«, zaslužio bi prijekorne riječi koje kažu: »Čovječe, tko si zapravo ti da se pravdaš s Bogom?«
Onima pak koji uvode različite naravi i koji se služe apostolovom izjavom kako bi poduprli svoje stajalište, valja odgovoriti sljedeće. Ako tvrde da su oni koji propadaju i oni koji se spašavaju načinjeni od istoga tijesta, te da je Stvoritelj onih koji se spašavaju ujedno Stvoritelj i onih koji su izgubljeni, i ako je dobar Onaj koji stvara ne samo duhovne nego i zemaljske naravi (jer to slijedi iz njihova stajališta), ipak je moguće da je onaj koji je, kao posljedica stanovitih prijašnjih djela pravednosti, sada bio načinjen posudom za čast, ali nije poslije djelovao na sličan način niti činio ono što priliči posudi za čast, u drugom svijetu pretvoren u posudu za nečast; kao što je, s druge strane, moguće da onaj tko je, zbog uzroka starijih od sadašnjega života, ovdje bio posuda za nečast, nakon popravka u novom stvorenju postane »posuda za čast, posvećena i korisna Gospodaru, pripravljena za svako dobro djelo«. I možda će oni koji su sada Izraelci, jer nisu živjeli dostojno svojega podrijetla, biti lišeni svojega dostojanstva, bivajući promijenjeni, tako reći, iz posuda za čast u one za nečast; a mnogi od današnjih Egipćana i Idumejaca koji su se približili Izraelu, kada budu donijeli plod u većoj mjeri, ući će u Crkvu Gospodnju, ne smatrajući se više Egipćanima i Idumejcima, nego postajući Izraelcima: tako da prema tom stajalištu upravo zbog njihovih različitih namjera jedni napreduju iz gorega stanja u bolje, a drugi padaju iz boljega u gore; dok se drugi opet čuvaju na krjeposnom putu ili se uspinju od dobra k boljemu; a drugi, naprotiv, ostaju na putu zla ili od loših postaju gori kako njihova zloća buja.
22. No budući da apostol na jednom mjestu ne tvrdi da postajanje posudom za čast ili sramotu ovisi o Bogu, nego sve pripisuje nama samima, govoreći: »Ako se dakle tko očisti od toga, bit će posuda plemenita, posvećena, korisna Gospodaru, pripravna za svako dobro djelo«, a drugdje čak ni ne tvrdi da to ovisi o nama, nego se čini da sve pripisuje Bogu, govoreći: »Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini jednu posudu za čast, a drugu za sramotu?«, i kako njegove izjave nisu proturječne, moramo ih pomiriti i iz obiju izvući jednu potpunu tvrdnju. Niti nas naša vlastita moć, bez spoznaje Boga, prisiljava na napredak, niti to čini spoznaja Boga, osim ako i mi sami ne pridonesemo nešto dobrom ishodu, niti naša vlastita moć, bez spoznaje Boga i uporabe moći koja nam dostojno pripada, čini da čovjek postane posuda za čast ili sramotu, niti sama Božja volja oblikuje čovjeka za čast ili sramotu, osim ako On ne smatra našu volju vrstom tvari koja dopušta promjenu i koja se priklanja boljem ili lošijem načinu postupanja. I ova su zapažanja dovoljna što smo ih iznijeli na temu slobodne volje.
2. O protivničkim silama
1. Sada moramo primijetiti, u skladu s navodima Svetoga pisma, kako se protivničke sile, ili sam đavao, bore protiv ljudskoga roda, potičući i nagovarajući ljude na grijeh. I na prvome mjestu, u knjizi Postanka, opisuje se kako je zmija zavela Evu; u vezi s čime, u djelu pod naslovom Mojsijevo uzašašće (mala rasprava koju apostol Juda spominje u svojoj poslanici), arkanđeo Mihael, prepirući se s đavlom oko Mojsijeva tijela, kaže da je zmija, nadahnuta đavlom, bila uzrok prijestupa Adama i Eve. Neki također istražuju tko je bio anđeo koji je, govoreći s neba Abrahamu, rekao: »Sada znam da se bojiš Boga i zbog mene nisi poštedio svoga ljubljenoga sina, koga si volio.« Jer on je očito opisan kao anđeo koji je rekao da je tada spoznao da se Abraham boji Boga i da nije poštedio svoga ljubljenoga sina, kako Pismo izjavljuje, iako nije rekao da je Abraham to učinio zbog Boga, nego zbog njega, to jest onoga koji govori. Također moramo utvrditi tko je onaj za koga se u knjizi Izlaska navodi da je htio ubiti Mojsija jer je odlazio u Egipat; a potom i tko je onaj koji se naziva anđelom zatornikom, kao i onaj koji se u Levitskom zakoniku naziva Apopompej, to jest Onaj koji otklanja, o kome Pismo kaže: »Jedan ždrijeb za Gospodina, a jedan ždrijeb za Apopompeja, to jest Onoga koji otklanja.« U Prvoj knjizi o Kraljevima također se kaže da zao duh davi Šaula; a u Trećoj knjizi o Kraljevima prorok Mihej kaže: »Vidio sam Gospodina Izraelova gdje sjedi na svome prijestolju, a sva mu vojska nebeska stajaše zdesna i slijeva. I reče Gospodin: Tko će zavesti Ahaba, kralja Izraela, da uziđe i padne u Ramot-gileadu? Jedan reče ovako, a drugi onako. Tada iziđe jedan duh, stade pred Gospodina i reče: Ja ću ga zavesti. A Gospodin mu reče: Čime? On odgovori: Izići ću i bit ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka. Gospodin reče: Zavest ćeš ga i prevladat ćeš: iziđi i učini tako brzo. I evo, stoga je Gospodin stavio lažljiva duha u usta svih tvojih proroka: Gospodin ti je navijestio zlo.« Iz ovoga posljednjeg navoda jasno se vidi da je određeni duh, po svojoj vlastitoj slobodnoj volji i izboru, odlučio zavesti Ahaba i počiniti laž, kako bi Gospodin naveo kralja u njegovu smrt, jer je zaslužio trpjeti. U Prvoj knjizi Ljetopisa također se kaže: »Sotona ustade protiv Izraela i potaknu Davida da prebroji narod.« U Psalmima se, štoviše, kaže da zao anđeo uznemiruje određene osobe. U knjizi Propovjednika Salomon kaže: »Ako se vladarev duh digne na tebe, ne ostavljaj svoga mjesta, jer će razboritost obuzdati mnoge prijestupe.« U Zahariji čitamo da je đavao stajao zdesna Jošui i protivio mu se. Izaija kaže da se mač Gospodnji diže protiv zmaja, krive zmije. I što da kažem o Ezekielu, koji u svome drugom viđenju najnedvosmislenije prorokuje knezu tirskome o protivničkoj sili, i koji također kaže da zmaj prebiva u rijekama Egipta? Štoviše, čime se bavi sadržaj cijeloga djela napisanoga o Jobu, ako ne djelima đavla, koji traži da mu se dade vlast nad svime što Job posjeduje, i nad njegovim sinovima, pa čak i nad njegovom osobom? Pa ipak, đavao je poražen kroz Jobovu strpljivost. U toj je knjizi Gospodin svojim odgovorima pružio mnogo informacija o moći toga zmaja koji nam se protivi. Takvi su, u međuvremenu, navodi izneseni u Starom zavjetu, koliko ih se trenutno možemo prisjetiti, na temu neprijateljskih sila koje su ili imenovane u Pismu, ili se kaže da se protive ljudskome rodu te da su potom podvrgnute kazni.
Pogledajmo sada i Novi zavjet, gdje Sotona pristupa Spasitelju i iskušava ga: u kojemu se također navodi da je Spasitelj izgonio zle duhove i nečiste demone, koji su zaposjeli mnoge, iz tijela onih koji su patili, a za koje se također kaže da ih je On oslobodio. Čak je i Juda, kada mu je đavao već bio stavio u srce da izda Krista, kasnije potpuno primio Sotonu u sebe; jer je pisano da je nakon zalogaja »Sotona ušao u njega«. I apostol Pavao nas uči da ne smijemo davati mjesta đavlu; nego »obucite se«, kaže, »u bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavolskim«, ističući da se svetima »boriti ne protiv krvi i mesa, nego protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta, protiv duhovne zloće u nebesima«. Štoviše, on kaže da su čak i Spasitelja razapeli knezovi ovoga svijeta, koji će propasti, čiju mudrost on, kako kaže, ne govori. Svime time, dakle, Sveto pismo nas uči da postoje određeni nevidljivi neprijatelji koji se bore protiv nas i protiv kojih nam zapovijeda da se naoružamo. Odakle su, također, jednostavniji među vjernicima u Gospodina Krista mišljenja da su svi grijesi koje su ljudi počinili uzrokovani upornim naporima tih protivničkih sila izvršenim na umove grešnika, jer se u toj nevidljivoj borbi te sile pokazuju nadmoćnijima čovjeku. Jer kad, na primjer, ne bi bilo đavla, nijedno ljudsko biće ne bi zastranilo.
2. Mi, međutim, koji jasnije vidimo razlog stvari, ne zastupamo to mišljenje, uzimajući u obzir one grijehe koji se očito javljaju kao nužna posljedica našega tjelesnog ustroja. Moramo li doista pretpostaviti da je đavao uzrok našega osjećaja gladi ili žeđi? Nitko se, mislim, neće usuditi to tvrditi. Ako, dakle, on nije uzrok našega osjećaja gladi i žeđi, u čemu je razlika kada svaki pojedinac dosegne doba puberteta, i kada to razdoblje izazove poticaje prirodne topline? Nesumnjivo će slijediti da, kao što đavao nije uzrok našega osjećaja gladi i žeđi, tako nije ni uzrok onoga nagona koji se prirodno javlja u vrijeme zrelosti, to jest želje za spolnim odnosom. Sigurno je da taj uzrok nije uvijek tako pokrenut od đavla da bismo morali pretpostaviti da tijela ne bi posjedovala želju za takvom vrstom odnosa kad đavao ne bi postojao. Razmotrimo, nadalje, ako, kao što smo već pokazali, ljudska bića žele hranu, ne po đavolskom nagovoru, nego po nekoj vrsti prirodnoga instinkta, bi li, da nema đavla, bilo moguće da ljudsko iskustvo pokaže takvu suzdržanost u uzimanju hrane da nikada ne prijeđe pravilne granice; to jest da nitko ne bi uzimao hranu drugačije nego što to slučaj zahtijeva, ili više nego što bi razum dopustio; pa bi iz toga proizašlo da ljudi, držeći se dužne mjere i umjerenosti u jelu, nikada ne bi pogriješili. Doista ne mislim da bi ljudi mogli održati tako veliku umjerenost (čak i da nema đavolskoga nagovaranja koje na to potiče) da nijedan pojedinac, pri uzimanju hrane, ne bi prešao dužne granice i suzdržanost, dok to ne bi naučio iz dugotrajne uporabe i iskustva. Kakvo je, dakle, stanje stvari? U pitanju jela i pića bilo nam je moguće pogriješiti čak i bez ikakva poticaja od đavla, ako bismo slučajno bili ili manje umjereni ili manje pažljivi nego što bismo trebali; i trebamo li onda pretpostaviti da u našem nagonu za spolnim odnosom, ili u obuzdavanju naših prirodnih želja, naše stanje nije nešto slično? Smatram, doista, da se isti tijek zaključivanja mora primijeniti i na druge prirodne pokrete kao što su pohlepa, ili gnjev, ili žalost, ili općenito na sve one koji zbog poroka neumjerenosti prelaze prirodne granice umjerenosti. Postoje stoga očiti razlozi za mišljenje da, kao što je u dobrim stvarima ljudska volja sama po sebi slaba da postigne bilo kakvo dobro (jer se božanskom pomoći dovodi do savršenstva u svemu), tako i u stvarima suprotne naravi primamo određene početne elemente i, tako reći, sjeme grijeha od onih stvari koje koristimo u skladu s naravi; ali kada im se prepustimo preko onoga što je ispravno i ne odupremo se prvim pokretima prema neumjerenosti, tada neprijateljska sila, koristeći priliku ovoga prvog prijestupa, potiče i snažno nas pritišće na svaki način, tražeći da proširi naše grijehe na šire polje i pružajući nama ljudima povode i početke grijeha, koje te neprijateljske sile šire nadaleko i, ako je moguće, izvan svih granica. Tako, kada ljudi isprva malo žele novac, pohlepa počinje rasti kako se strast povećava, i konačno dolazi do pada u lakomost. A nakon toga, kada je sljepoća uma naslijedila strast, i neprijateljske sile svojim nagovorima požuruju um, novac se više ne želi, nego se krade i stječe silom, ili čak prolijevanjem ljudske krvi. Konačno, potvrđujući dokaz činjenice da poroci takve strahote potječu od demona može se lako vidjeti u tome što oni pojedinci koji su pritisnuti ili neumjerenom ljubavlju, ili neobuzdanim gnjevom, ili pretjeranom žalošću, ne pate manje od onih koje zloduši tjelesno muče. Jer u određenim je povijestima zabilježeno da su neki pali u ludilo iz stanja ljubavi, drugi iz stanja gnjeva, nemali broj iz stanja žalosti, pa čak i iz pretjerane radosti; što proizlazi, mislim, iz toga što su te protivničke sile, to jest ti demoni, zadobivši boravište u njihovim umovima koji su im već bili otvoreni neumjerenošću, potpuno zaposjeli njihovu osjetilnu narav, osobito kada ih nikakav osjećaj slave vrline nije potaknuo na otpor.
3. Da postoje određeni grijesi, međutim, koji ne potječu od protivničkih sila, nego vuku svoje početke iz prirodnih pokreta tijela, očito izjavljuje apostol Pavao u odlomku: »Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela: to se dvoje međusobno protivi, tako da ne činite što biste htjeli.« Ako se, dakle, tijelo bori protiv Duha, a Duh protiv tijela, povremeno se moramo boriti protiv krvi i mesa, to jest kao ljudi koji hodaju po tijelu i koji ne mogu biti iskušavani iskušenjima većim od ljudskih; budući da se o nama kaže: »Nije vas zahvatilo iskušenje osim onoga koje je zajedničko ljudima: ali vjeran je Bog koji neće dopustiti da budete iskušavani iznad onoga što možete podnijeti.« Jer kao što priređivači javnih igara ne dopuštaju natjecateljima da uđu u borilišta neselektivno ili slučajno, nego nakon pažljivoga ispitivanja, uparujući u najnepristranijem razmatranju bilo veličinu ili dob, ovoga pojedinca s onim, dječake, na primjer, s dječacima, muškarce s muškarcima, koji su bliski jedni drugima bilo po dobi ili snazi; tako moramo razumjeti i postupanje božanske providnosti, koja po najnepristranijim načelima raspoređuje sve koji silaze u borbe ovoga ljudskog života, prema naravi snage svakoga pojedinca, koja je poznata samo Onome koji jedini vidi srca ljudi: tako da se jedan pojedinac bori protiv jednoga tjelesnog iskušenja, drugi protiv drugoga; jedan je izložen njegovu utjecaju toliko dugo vremena, drugi samo toliko; jedan je od tijela iskušavan na ovo ili ono ugađanje, drugi na ono drugačije vrste; jedan se mora oduprijeti ovoj ili onoj neprijateljskoj sili, drugi se mora boriti protiv dvije ili tri istovremeno; ili u jedno vrijeme protiv ovoga neprijateljskog utjecaja, u drugo protiv onoga; u neko određeno vrijeme morajući se oduprijeti jednom neprijatelju, a u drugo različitom; bivajući, nakon izvršenja određenih djela, izložen jednom skupu neprijatelja, nakon drugih drugome. I primijetite nije li neko takvo stanje stvari naznačeno jezikom apostola: »Vjeran je Bog koji neće dopustiti da budete iskušavani iznad onoga što možete«, to jest svatko je iskušavan razmjerno količini svoje snage ili moći otpora. Iako smo rekli da je po pravednom sudu Božjem svatko iskušavan prema količini svoje snage, ne smijemo stoga pretpostaviti da onaj tko je iskušavan mora pod svaku cijenu izići kao pobjednik u borbi; na isti način kao što onaj tko se natječe u borilištu, iako uparen sa svojim protivnikom po pravednom načelu rasporeda, ipak neće nužno ispasti pobjednik. No, osim ako su snage boraca jednake, nagrada pobjednika neće biti pravedno osvojena; niti će krivnja pravedno pripasti poraženome, jer On nam doista dopušta da budemo iskušavani, ali ne »iznad onoga što možemo«: jer razmjerno našoj snazi bivamo iskušavani; i nije napisano da će u iskušenju načiniti i odstupnicu tako da bismo ga podnijeli, nego odstupnicu tako da bismo ga mogli podnijeti. No o nama samima ovisi hoćemo li tu moć koju nam je On dao koristiti energično ili slabašno. Jer nema sumnje da pod svakim iskušenjem imamo moć izdržljivosti, ako pravilno upotrijebimo snagu koja nam je darovana. No nije ista stvar posjedovati moć pobjeđivanja i biti pobjednik, kao što je i sam apostol pokazao vrlo opreznim jezikom, govoreći: »Bog će načiniti odstupnicu da je mognete podnijeti«, a ne da ćete je podnijeti. Jer mnogi ne izdrže iskušenje, nego bivaju njime svladani. Bog nam, dakle, omogućuje ne da izdržimo iskušenje, jer bi se inače činilo da nema borbe, nego da imamo moć izdržati ga. No ta moć koja nam je dana da nam omogući pobjedu može se koristiti, prema našoj sposobnosti slobodne volje, bilo na marljiv način, i tada izlazimo kao pobjednici, ili na lijen način, i tada bivamo poraženi. Jer kad bi nam takva moć bila potpuno dana tako da moramo pod svaku cijenu izići kao pobjednici i nikada ne biti poraženi, koji bi daljnji razlog za borbu mogao ostati onome tko ne može biti svladan? Ili kakva je zasluga u pobjedi gdje je oduzeta mogućnost uspješnoga otpora? Ali ako je mogućnost pobjeđivanja podjednako podijeljena svima nama, i ako je u našoj vlastitoj moći kako ćemo tu mogućnost koristiti, to jest marljivo ili lijeno, tada će poraženi biti pravedno ukoren, a pobjednik zasluženo pohvaljen. Iz ovih točaka o kojima smo raspravljali najbolje što smo mogli, mislim da je jasno vidljivo da postoje određeni prijestupi koje nipošto ne činimo pod pritiskom zlih sila; dok postoje drugi, opet, na koje smo potaknuti njihovim nagovaranjem na pretjerano i neumjereno ugađanje. Odakle slijedi da moramo istražiti kako te protivničke sile proizvode te poticaje u nama.
4. Što se tiče misli koje izlaze iz našega srca, ili sjećanja na stvari koje smo učinili, ili razmatranja bilo kojih stvari ili uzroka, nalazimo da one ponekad potječu od nas samih, a ponekad su potaknute od protivničkih sila; nerijetko su također sugerirane od Boga ili od svetih anđela. Takva će se tvrdnja možda činiti nevjerojatnom, osim ako ne bude potvrđena svjedočanstvom Svetoga pisma. Da se, dakle, misli javljaju u nama samima, David svjedoči u Psalmima, govoreći: »Misao će ti se ljudska ispovjediti, i ostatak misli slavit će ti blagdan.« Da se to, međutim, događa i po protivničkim silama, pokazuje Salomon u knjizi Propovjednika na sljedeći način: »Ako se vladarev duh digne na tebe, ne ostavljaj svoga mjesta, jer razboritost obuzdava velike grijehe.« Apostol Pavao također će posvjedočiti istu stvar riječima: »Obarajući maštanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznaje Krista.« Da je to ipak učinak koji se pripisuje Bogu, izjavljuje David kada u Psalmima kaže: »Blago čovjeku kojemu je pomoć u Tebi, Gospodine, usponi su u srcu njegovu.« A apostol kaže da je »Bog stavio u srce Titovo«. Da su određene misli sugerirane ljudskim srcima bilo od dobrih ili od zlih anđela, pokazuje i anđeo koji je pratio Tobiju, i jezik proroka gdje kaže: »I anđeo koji je govorio u meni odgovori.« Knjiga Pastir izjavljuje isto, govoreći da svakoga pojedinca prate dva anđela; da kad god se u našim srcima pojave dobre misli, njih sugerira dobar anđeo; ali kada su suprotne vrste, one su poticaj zloga anđela. Isto izjavljuje Barnaba u svojoj poslanici, gdje kaže da postoje dva puta, jedan svjetla i jedan tame, nad kojima tvrdi da su postavljeni određeni anđeli; anđeli Božji nad putem svjetla, anđeli Sotonini nad putem tame. Ne smijemo, međutim, zamišljati da iz onoga što je sugerirano našem srcu, bilo dobro ili loše, slijedi bilo koji drugi ishod osim samoga duševnog uzbuđenja i poticaja koji nas nagoni na dobro ili na zlo. Naime, sasvim nam je na dohvat ruke, kada nas zlobna sila počne poticati na zlo, odbaciti od sebe zla nadahnuća, oduprijeti se podlim mamcima i ne učiniti ništa što bi uopće bilo dostojno prijekora. A s druge strane, moguće je, kada nas božanska sila poziva na bolje stvari, ne poslušati taj poziv, pri čemu nam je u oba slučaja sačuvana sloboda volje. Rekosmo, doista, na prethodnim stranicama da su nam određena sjećanja na dobra ili zla djela bila nadahnuta ili djelovanjem božanske providnosti ili protivničkih sila, kako se pokazuje u Knjizi o Esteri, kada se Artakserks nije spomenuo zasluga onoga pravednika Mordekaja, nego mu je, dok bijaše iscrpljen od noćnih bdjenja, Bog stavio u misao da zatraži da mu se čitaju ljetopisi njegovih velikih djela, na što je, prisjetivši se dobročinstava primljenih od Mordekaja, zapovjedio da se njegov neprijatelj Aman objesi, a njemu udijele sjajne počasti te podari zaštićenost od prijeteće opasnosti čitavu svetom narodu. S druge pak strane, moramo pretpostaviti da je po neprijateljskom đavlovu utjecaju u misli glavara svećeničkih i pismoznanaca unesen prijedlog koji su iznijeli Pilatu kada su došli i rekli: »Gospodine, sjetismo se da onaj varalica još za života reče: ›Nakon tri dana uskrsnut ću.‹« Također, Judina zamisao u pogledu izdaje našega Gospodina i Spasitelja nije proizašla samo iz zloće njegova uma. Jer Pismo svjedoči da je »đavao već ubacio u njegovo srce da ga preda«. I stoga je Salomon pravo zapovjedio govoreći: »A vrh svega, čuvaj svoje srce.« A apostol Pavao nas upozorava: »Zato treba da što pomnije pazimo na ono što smo čuli, da ne bismo skrenuli.« A kada kaže: »I ne dajite mjesta đavlu«, tom zapovijedi pokazuje da se po određenim djelima ili nekoj vrsti duhovne lenjosti stvara mjesto za đavla, tako da, ako jednom uđe u naše srce, ili će nas zaposjesti ili će barem onečistiti dušu, ako već nije dobio potpunu vlast nad njom, bacajući na nas svoje ognjene strijele; a njima bivamo katkad duboko ranjeni, a katkad samo zapaljeni. Zaista, rijetko i samo u nekoliko slučajeva te se ognjene strijele ugase tako da ne nađu mjesto gdje mogu raniti, to jest kada je tko zakriljen snažnim i moćnim štitom vjere. Izjava, naime, u Poslanici Efežanima: »Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv vladara ovoga mračnog svijeta, protiv pakosnih duhova u nebeskim visinama«, mora se tako razumjeti kao da »mi« znači: »Ja Pavao, i vi Efežani, i svi koji se nemaju boriti protiv krvi i mesa«; jer takvi se moraju boriti protiv vrhovništava i vlasti, protiv vladara ovoga mračnog svijeta, a ne kao Korinćani, čija je borba još bila protiv krvi i mesa i koje nije zahvatila nikakva kušnja doli ljudska.
5. Ne trebam međutim pretpostaviti da se svaki pojedinac mora boriti protiv svih tih protivnika. Jer nemoguće je ijednom čovjeku, pa bilo da je i svetac, voditi borbu protiv svih njih u isto vrijeme. Kada bi to uistinu na bilo koji način bio slučaj, što je zasigurno nemoguće da bude, ljudska narav to nikako ne bi mogla podnijeti a da ne pretrpi potpuno uništenje. Nego kao što bi se, na primjer, ako bi pedeset vojnika reklo da ulaze u boj s drugih pedeset, ne bi razumjelo da jedan od njih mora se boriti protiv svih pedeset, nego bi svaki s pravom rekao da je »naša borba protiv pedesetorice«, svi protiv svih; tako se i ovo treba razumjeti kao apostolovo značenje, da se svi Kristovi atletičari i vojnici moraju hvatati u koštac i boriti protiv svih navedenih protivnika, pri čemu se borba doduše mora voditi protiv svih, ali pojedinci se bore ili s pojedinim silama ili barem na način kako to odredi Bog, koji je pravedni predsjedatelj borbe. Jer smatram da postoji određena granica moći ljudske naravi, premda to bio i Pavao, o komu je rečeno: »On mi je oruđe izabrano«; ili Petar, kojega vrata paklena ne nadvladavaju; ili Mojsije, prijatelj Božji: pa ipak nijedan od njih ne bi mogao podnijeti, bez vlastitoga uništenja, čitav istovremeni nasrtaj tih protivničkih sila, osim ako u njemu ne bi djelovala snaga Onoga koji jedini reče: »Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!« I zato Pavao uzvikuje s pouzdanjem: »Sve mogu u Onome koji me jača!«; i opet: »Trudio sam se obilnije nego svi oni, ali ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom.« Zbog te dakle sile, koja zasigurno nije ljudskoga podrijetla, a djeluje i govori u njemu, Pavao je mogao reći: »Uvjeren sam doista da nas ni smrt ni život, ni anđeli ni vrhovništva, ni sile, ni sadašnjost ni budućnost, ni visina ni dubina, niti ikoji drugi stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« Jer ne mislim da ljudska narav može sama od sebe voditi borbu s anđelima, i sa silama visine i bezdana, i s bilo kojim drugim stvorom; ali kada osjeti prisutnost Gospodina koji prebiva u njoj, pouzdanje u božansku pomoć navest će je da rekne: »Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim? Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim? Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, posrnu i padnu. Nek se tabor protiv mene utabori, srce se moje ne boji; nek se rat protiv mene zametne, ja sam i tada pun pouzdanja.« Iz čega zaključujem da čovjek možda nikada ne bi mogao sam od sebe svladati protivničku silu ako ne bi uživao pogodnost božanske pomoći. Otuda se i za anđela kaže da se hrvao s Jakovom. Ovdje međutim razumijem pisca u smislu da nije isto što se anđeo hrvao s Jakovom i što se hrvao protiv njega; nego je anđeo koji se hrva s njime onaj koji mu bijaše prisutan kako bi mu zajamčio sigurnost, koji mu je, nakon što je spoznao i njegov moralni napredak, uz to dao ime Izrael, to jest on je s njime u borbi i pomaže mu u natjecanju; budući da je nesumnjivo postojao drugi anđeo protiv kojega se borio i protiv kojega je morao voditi borbu. Naposljetku, Pavao nije rekao da se rvemo s knezovima ili sa silama, nego protiv vrhovništava i vlasti. I stoga, premda se Jakov hrvao, bilo je to nesumnjivo protiv neke od onih sila koje, kako Pavao izjavljuje, pružaju otpor i bore se protiv ljudskoga roda, a osobito protiv svetih. I zato naposljetku Pismo kaže o njemu da se »borio s anđelima i imao moć kod Boga«, tako da se borba podržava pomoći anđela, a nagrada uspjeha vodi pobjednika k Bogu.
6. I ne trebam, doista, pretpostaviti da se borbe ove vrste vode vježbanjem tjelesne snage i vještinama rvačke škole; nego duh bori se s duhom, prema Pavlovoj izjavi da je naša borba protiv vrhovništava, i vlasti, i vladara ovoga mračnog svijeta. Štoviše, narav borbi treba razumjeti ovako: kada nas, na primjer, zadese gubici i opasnosti, ili se protiv nas iznose klevete i lažne optužbe, nije cilj neprijateljskih sila da samo pretrpimo te kušnje, nego da po njima budemo nagnani bilo na prekomjernu srdžbu ili žalost, bilo na krajnji stupanj očaja; ili barem, što je veći grijeh, da budemo prisiljeni, kada smo umorni i svladani bilo kakvim tegobama, iznositi pritužbe protiv Boga, kao onoga koji ne upravlja ljudskim životom pravedno i pravično; čija je posljedica da se naša vjera može oslabiti, ili naše nade iznevjeriti, ili da budemo primorani odreći se istine svojih shvaćanja, ili izvedeni na to da gojimo bezbožne osjećaje o Bogu. Jer neke takve stvari napisane su o Jobu, nakon što je đavao zatražio od Boga da mu se dade vlast nad njegovim dobrima. Čime se također učimo da nas ne napadaju slučajni nasrtaji kad god nas zadesi kakav gubitak imovine, niti da je zasluga slučaja kada tko od nas bude zarobljen, ili kada se obitavališta u kojima su oni koji su nam dragi zgnječeni do smrti sruše u ruševine; jer u pogledu svih tih događaja svaki vjernik treba reći: »Bez vlasti odozgor ne bi imao nada mnom nikakve vlasti.« Jer primijetite da Jobova kuća nije pala na njegove sinove sve dok đavao nije najprije dobio vlast protiv njih; niti bi konjanici izvršili provalu u tri čete da odvedu njegove deve ili njegove volove i drugu stoku da ih nije podjario onaj duh kojemu su se predali kao sluge njegove volje. Niti bi onaj oganj, kako se čineći činilo, ili grom, kako se smatralo, pao na ovce ovoga patrijarha sve dok đavao nije rekao Bogu: »Nisi li zagradio njega i kuću njegovu i sve što ima sa svih strana? Ali pruži sada ruku svoju i dotakni se svega što ima, pa da vidimo neće li te u lice se odreći!«
7. Ishod svih prethodnih primjedbi jest pokazati da se svi događaji u svijetu koji se smatraju srednje vrste, bilo da su žalosni ili drugačiji, ne događaju doduše od Boga, a ipak ne bez Njega; dok On ne samo da ne sprječava one zle i protivničke sile koje žele to prouzročiti u ostvarivanju njihove svrhe, nego im to i dopušta, premda samo u određenim prilikama i određenim pojedincima, kao što se kaže u pogledu samoga Joba, da je na određeno vrijeme bio prepušten tome da padne pod vlast drugih i da mu nepravedne osobe oplijene kuću. I stoga nas Sveto pismo uči prihvaćati sve što se događa kao od Boga poslano, znajući da se bez Njega ne događa nijedan događaj. Jer kako bismo mogli sumnjati da je tako, to jest da čovjeku ništa ne dolazi bez Božje volje, kada naš Gospodin i Spasitelj izjavljuje: »Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega koji je na nebesima.« Ali prijeka nas je potreba odvukla u podulje skretanje s teme o borbi koju protiv ljudi vode neprijateljske sile, te o onim žalosnijim događajima koji se zbivaju u ljudskom životu, to jest o njegovim kušnjama, prema Jobovoj izjavi: »Nije li čitav život čovjekov na zemlji kušnja?«, kako bi se jasno pokazao način njihova zbivanja i duh u kojemu bismo ih trebali promatrati. Zamijetimo nadalje kako ljudi otpadaju u grijeh lažnog znanja, ili s kojim ciljem protivničke sile obično potiču sukob s nama u pogledu takvih stvari.
3. O trostrukoj mudrosti
1. Sveti apostol, želeći nas poučiti nekoj velikoj i skrivenoj istini o znanju i mudrosti, kaže u Prvoj poslanici Korinćanima: »Mudrost doduše zborimo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego zborimo mudrost Božju u otajstvu, onu skrivenu, koju Bog prije vjekova predodredi za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave raspeli.« U tom ulomku, želeći opisati različite vrste mudrosti, ukazuje da postoji mudrost ovoga svijeta, i mudrost knezova ovoga svijeta, i druga mudrost Božja. No kada upotrebljava izraz »mudrost knezova ovoga svijeta«, ne mislim da podrazumijeva mudrost zajedničku svim knezovima ovoga svijeta, nego radije onu koja je svojstvena pojedinim pojedincima među njima. I opet, kada kaže: »Nego zborimo mudrost Božju u otajstvu, onu skrivenu, koju Bog prije vjekova predodredi za slavu našu«, moramo se zapitati je li njegovo značenje to da je to ista mudrost Božja koja je bila skrivena od drugih vremena i naraštaja, i nije bila obznanjena sinovima ljudskim, kako je sada objavljena Njegovim svetim apostolima i prorocima, te koja je također bila ona mudrost Božja prije dolaska Spasitelja po kojoj je Salomon stekao svoju mudrost, a u pogledu koje je riječ samoga Spasitelja izjavila da je ono što je On naučavao veće od Salomona, u ovim riječima: »Evo, ovdje je i više nego Salomon!«, riječima koje pokazuju da su oni koje je Spasitelj poučio bili poučeni u nečem višemu od Salomonova znanja. Jer ako bi tko tvrdio da je Spasitelj doista sam posjedovao veće znanje, ali nije prenio više drugima nego što je Salomon učinio, kako će se to slagati s izjavom koja slijedi: »Kraljica će Juga ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više nego Salomon!« Postoji dakle mudrost ovoga svijeta, a vjerojatno i mudrost koja pripada svakom pojedinom knezu ovoga svijeta. Ali što se tiče samo mudrosti Božje, opažamo da se na to ukazuje, da je ona u manjem stupnju djelovala u drevna i prijašnja vremena, a bila je naknadno potpunije objavljena i očitovana po Kristu. Istražit ćemo, međutim, o mudrosti Božjoj na prikladnome mjestu.
2. Ali sada, budući da raspravljamo o načinu na koji protivničke sile potiču one borbe kojima se lažno znanje uvodi u umove ljudi, a ljudske duše zavode dok zamišljaju da su otkrile mudrost, smatram potrebnim imenovati i razlikovati mudrost ovoga svijeta i knezova ovoga svijeta, kako bismo time otkrili tko su očevi te mudrosti, štoviše, čak i tih vrsta mudrosti. Smatram stoga, kako sam gore naveo, da postoji druga mudrost ovoga svijeta osim onih vrsta mudrosti koje pripadaju knezovima ovoga svijeta, kojom se mudrošću čini da se razumiju i shvaćaju one stvari koje pripadaju ovomu svijetu. Ta mudrost, međutim, sama po sebi ne posjeduje nikakvu prikladnost za oblikovanje bilo kakva mišljenja bilo o božanskim stvarima, bilo o planu upravljanja svijetom, ili bilo kojim drugim važnim predmetima, ili u pogledu odgoja za dobar ili sretan život; nego je takva da se bavi potpuno pjesničkom umjetnošću, na primjer, ili gramatikom, ili retorikom, ili geometrijom, ili glazbom, s kojom bi se možda trebala svrstati i medicina. U svim tim predmetima trebam pretpostaviti da je uključena mudrost ovoga svijeta. Mudrost knezova ovoga svijeta, s druge strane, razumijemo kao tajnu i okultnu filozofiju, kako je oni nazivaju, Egipćana, te astrologiju Kaldejaca i Indijaca, koji ispovijedaju znanje o visokim stvarima, kao i onu raznoliku raznolikost mišljenja koja vlada među Grcima u pogledu božanskih stvari. Sukladno tomu, u Svetome pismu nalazimo da postoje knezovi nad pojedinim narodima; kao što u Danielu čitamo da bijaše knez kraljevstva perzijskoga i drugi knez kraljevstva grčkoga, za koje se naravlju ulomka jasno pokazuje da nisu ljudska bića, nego određene sile. U Ezekijelovim proroštvima također se za kneza Tira nepogrešivo pokazuje da je vrsta duhovne sile. Kada su dakle ti, i drugi iste vrste, posjedujući svaki svoju vlastitu mudrost i izgrađujući svoja vlastita mišljenja i osjećaje, ugledali našega Gospodina i Spasitelja kako ispovijeda i izjavljuje da je s tom svrhom došao na svijet, da se sva mišljenja lažno tako nazvana znanja unište, ne znajući što je u Njemu skriveno, odmah su Mu postavili zamku; jer »ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se urotiše protiv Gospodina i Pomazanika njegova«. Ali budući da su njihove zamke otkrivene, a planovi koje su pokušali provesti postali bjelodani kada su raspeli Gospodina slave, zato apostol kaže: »Mudrost doduše zborimo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao; jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave raspeli.«
3. Moramo nastojati utvrditi unosi li se ta mudrost knezova ovoga svijeta, kojom oni nastoje prožeti ljude, u njihove umove po protivničkim silama sa svrhom da ih uhvate u zamku i naude im, ili samo sa svrhom da ih obmanu, to jest ne s ciljem da nanesu kakvu štetu čovjeku; nego, budući da ti knezovi ovoga svijeta smatraju takva mišljenja istinitima, žele prenijeti drugima ono što sami vjeruju da je istina; a to je shvaćanje koje sam sklon prihvatiti. Jer kao što, uzevši za primjer, pojedini grčki pisci ili vođe kakve krivovjerne sljedbe, nakon što su umjesto istine upili zabludu u nauku i u vlastitim umovima došli do zaključka da je to istina, nastavljaju potom nastojati uvjeriti druge u ispravnost svojih mišljenja; tako na jednak način trebam pretpostaviti da postupaju i knezovi ovoga svijeta, u kojemu je određenim duhovnim silama dodijeljena vlast nad određenim narodima, pa se zbog toga nazivaju knezovima ovoga svijeta. Osim toga, uz te knezove postoje i određene posebne energije ovoga svijeta, to jest duhovne sile koje uzrokuju određene učinke, koje su same na temelju svoje slobode volje izabrale proizvesti, a njima pripadaju i oni knezovi koji provode mudrost ovoga svijeta: budući da postoji, na primjer, posebna energija i sila koja je nadahniteljica pjesništva; druga geometrije; i tako posebna sila koja nas podsjeća na svaku od umjetnosti i zanimanja ove vrste. Naposljetku, mnogi su grčki pisci smatrali da pjesnička umjetnost ne može postojati bez ludila; odakle se i više puta u njihovim povijestima pripovijeda da su oni koje nazivaju pjesnicima odjednom bili ispunjeni nekom vrstom duha ludila. A što reći i o onima koje nazivaju proricateljima, od kojih se, djelovanjem onih demona koji vladaju nad njima, daju odgovori u pomno sastavljenim stihovima? Bilo je i osoba koje nazivaju magima ili zlobnicima koje su često, prizivajući demone nad dječacima nježne dobi, činile da oni ponavljaju pjesničke sastavke koji su bili na divljenje i zaprepaštenje sviju. A za te učinke trebam pretpostaviti da nastaju na sljedeći način: Kao što svete i neokaljane duše, nakon što su se sa svom privrženošću i čistoćom posvetile Bogu, i nakon što su se sačuvale slobodnima od svake zaraze zlih duhova, te se očistile dugotrajnim uzdržavanjem i prožele svetim i pobožnim odgojem, time zadobivaju udio u božanstvu te zaslužuju milost proroštva i druge božanske darove; isto tako moramo pretpostaviti da oni koji se izlažu protivničkim silama, to jest koji svojevoljno hvale i prihvaćaju njihov način života i navike, primaju njihovo nadahnuće te postaju dionicima njihove mudrosti i nauka. Posljedica je toga da bivaju ispunjeni djelovanjem onih duhova čijoj su se službi podvrgnuli.
4. Što se pak tiče onih koji o Kristu naučavaju drukčije nego što dopušta pravilo Pisma, nije beskoristan trud istražiti jesu li te protivničke sile, boreći se da spriječe vjeru u Krista, iz podmukle namjere izmislile neka bajkovita i bezbožna učenja; ili su pak, čuvši Kristovu riječ i ne mogavši je izbaciti iz skrovitosti svoje savjesti, niti je pak sačuvati čistom i svetom, preko posuda prikladnih za njihovu uporabu i, da tako kažemo, preko svojih proroka, unijele različite zablude protivne pravilu kršćanske istine. Valja radije pretpostaviti da su odmetničke i bjegunske sile, koje su se udaljile od Boga zbog same zloće svoga uma i volje, ili iz zavisti prema onima kojima je, pošto upoznaju istinu, pripravljen uspon na onaj isti stupanj s kojega su same pale, izmislile te zablude i obmane lažnoga nauka kako bi spriječile svaki takav napredak. Mnogim je dakle dokazima jasno utvrđeno da ljudska duša, dok boravi u ovome tijelu, može primati različite energije, to jest djelovanja, od raznolikih dobrih i zlih duhova. Zli pak duhovi imaju dvostruk način djelovanja: ili kada posvema i u potpunosti zaposjednu um, tako da svojim zarobljenicima ne ostavljaju moć ni razumijevanja ni osjećanja; kao što je, primjerice, slučaj s onima koje obično nazivamo opsjednutima, za koje vidimo da su lišeni razuma i pomahnitali, kakvi su bili oni za koje se u Evanđelju pripovijeda da ih je Spasitelj ozdravio; ili kada svojim opakim nagovaranjima kvare osjetilnu i razumnu dušu mislima različite vrste, navodeći je na zlo, čemu je primjer Juda, koji je na đavolski nagovor bio naveden počiniti zločin izdaje, prema izjavi Pisma da je »đavao već bio ubacio u srce Judi Iskariotskomu da ga izda«.
No čovjek prima energiju, to jest djelovanje, dobroga duha kada biva potaknut i pobuđen na dobro, te nadahnut za nebeske ili božanske stvari; kao što su sveti anđeli i sam Bog djelovali u prorocima, budeći ih i opominjući svojim svetim poticajima na bolji način života, ali ipak tako da je unutar volje i prosudbe pojedinca ostajalo hoće li htjeti ili ne htjeti slijediti poziv na božanske i nebeske stvari. Iz te se očite razlike vidi kako biva pokrenuta duša prisutnošću boljeg duha, naime ako od nadolazećega nadahnuća ne doživi nikakvu smetenost niti pomućenje uma, niti izgubi slobodno vladanje svojom voljom; kao što je, primjerice, slučaj sa svima onima, bilo prorocima bilo apostolima, koji su poslužili za božanske odgovore bez ikakve smetenosti uma. A da se poticajima dobroga duha ljudsko pamćenje budi na prisjećanje boljih stvari, već smo pokazali prethodnim primjerima, kada smo spomenuli slučajeve Mardoheja i Artakserksa.
5. Smatram da potom valja istražiti i ovo, naime koji su razlozi zašto na ljudsku dušu u jedno vrijeme djeluju dobri, a u drugo zli duhovi: sumnjam da su razlozi za to stariji od tjelesnoga rođenja pojedinca, kao što je Ivan Krstitelj pokazao svojim poskakivanjem i klicanjem u majčinoj utrobi kada je glas Marijina pozdrava dopro do ušiju njegove majke Elizabete; i kako izjavljuje prorok Jeremija, koga je Bog poznavao prije nego što ga je oblikovao u majčinoj utrobi, i prije nego što se rodio posvetio ga je, te je još kao dječak primio milost proroštva. S druge pak strane bez sumnje se pokazuje da su neki bili opsjednuti neprijateljskim duhovima od samoga početka svoga života: to jest neki su rođeni sa zlim duhom; a drugi su, prema vjerodostojnim povijestima, od djetinjstva vračali. Drugi su pak od početka svoga postojanja bili pod utjecajem demona zvanoga Piton, to jest trbuhozbornoga duha. Na sve te primjere oni koji tvrde da je sve na svijetu pod upravom božanske providnosti, što je i naše vlastito vjerovanje, mogu, kako mi se čini, dati samo onaj odgovor kojim pokazuju da nikakva sjena nepravde ne počiva na božanskom upravljanju, držeći da su postojali određeni uzroci prethodnoga postojanja, uslijed kojih su duše, prije svoga rođenja u tijelu, navukle određenu mjeru krivnje u svojoj osjetilnoj naravi ili u svojim pokretima, zbog čega ih je božanska providnost prosudila dostojnima da budu smještene u takvo stanje. Jer duša uvijek posjeduje slobodnu volju, kako dok je u tijelu tako i dok je izvan njega; a sloboda se volje uvijek usmjerava ili prema dobru ili prema zlu. Niti ijedno razumno i osjetilno biće, to jest um ili duša, može postojati bez nekoga pokreta, bilo dobrog bilo lošeg. Vjerojatno je da ti pokreti pružaju temelje za zasluge čak i prije nego što išta učine na ovome svijetu; tako da se zbog tih zasluga ili razloga, odmah po rođenju, pa čak i prije njega, da tako kažemo, božanskom providnošću raspoređuju za podnošenje dobra ili zla.
Neka to budu naši pogledi u pogledu onih događaja koji, čini se, snalaze ljude odmah nakon rođenja ili čak prije nego što ugledaju svjetlo dana. No što se tiče poticaja koje duši, to jest sposobnosti ljudskoga mišljenja, daju različiti duhovi i koji ljude potiču na dobra djela ili na suprotno, čak i u takvu slučaju moramo pretpostaviti da su ponekad postojali određeni uzroci koji su prethodili tjelesnomu rođenju. Ponekad naime um, kada je budan i odbacuje od sebe ono što je zlo, priziva k sebi pomoć dobra; ili ako je, naprotiv, nemaran i lijen, zbog nedostatka opreza otvara prostor onim duhovima koji, vrebajući potajno poput razbojnika, uspijevaju provaliti u umove ljudi kada vide da im je lijenošću pripravljeno boravište; kao što apostol Petar veli: »Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre«. Zbog toga valja sa svom pomnjom čuvati srce danju i noću i ne davati mjesta đavlu; nego treba uložiti svaki napor da Božji poslužitelji, oni naime duhovi koji su poslani služiti onima koji su pozvani biti baštinicima spasenja, nađu mjesta u nama i s radošću uđu u gostinjsku sobu naše duše te prebivajući u nama upravljaju nama svojim savjetima; ako doista nađu prebivalište našega srca ukrašeno vršenjem krjeposti i svetosti. No neka bude dostatno ovo što smo, najbolje što smo mogli, rekli o onim silama koje su neprijateljske ljudskomu rodu.
4. O ljudskim napastima
1. A sada, po mome mišljenju, ne smije se prešutjeti tema ljudskih napasti, koje ponekad izviru iz tijela i krvi, ili iz mudrosti tijela i krvi za koju se kaže da je neprijateljski raspoložena prema Bogu. A je li istinita tvrdnja koju neki iznose, naime da svaki pojedinac ima takoreći dvije duše, odredit ćemo nakon što objasnimo narav onih napasti za koje se kaže da su moćnije od bilo kojih ljudskoga podrijetla, to jest onih koje podnosimo od vrhovništava i vlasti, i od vladara tame ovoga svijeta, i od duhovne zlobe u nebesima, ili kojima smo podvrgnuti od opakih duhova i nečistih demona. U istraživanju ove teme moramo, držim, prema logičkoj metodi ispitati postoji li u nama ljudima, koji smo sastavljeni od duše i tijela i životnoga duha, neko drugo počelo koje posjeduje vlastiti poticaj i izaziva pokret prema zlu. Pitanje se naime ove vrste obično raspravlja na ovaj način: naime, kao što se kaže da u nama supostoje dvije duše, je li jedna božanskija i nebeskija, a druga niža; ili pak zbog same činjenice što smo srasli s tjelesnim strukturama koje su po svojoj vlastitoj naravi mrtve i posve lišene života (budući da od nas, to jest od naših duša, materijalno tijelo crpi svoj život, budući oprečno i neprijateljsko duhu), bivate privučeni i namamljeni na činjenje onih zala koja su ugodna tijelu; ili treće, što je bilo mišljenje nekih grčkih filozofa, premda je naša duša jedna po tvari, ona se ipak sastoji od više dijelova, pa se jedan njezin dio naziva razumnim, a drugi nerazumnim, dok se onaj koji se naziva nerazumnim dijelom opet dijeli na dva nagnuća, na požudu i na strast. Ta tri mišljenja o duši, koja smo gore naveli, našli smo da zastupaju pojedinci, ali za ono jedno od njih, koje smo spomenuli da su ga prihvatili pojedini grčki filozofi, naime da je duša trodijelna, ne primjećujem da je osobito potvrđeno autoritetom Svetoga pisma; dok se u pogledu preostala dva nalazi popriličan broj mjesta u Svetome pismu koja se čine primjenjivima na njih.
2. Od tih mišljenja raspravimo najprije ono koje neki zastupaju, da u nama postoji dobra i nebeska duša, te druga zemaljska i niža; i da je bolja duša usađena u nas s neba, kakva je bila ona koja je, dok je Jakov još bio u utrobi, donijela njemu pobjedničku nagradu u potiskivanju njegova brata Ezava, i koja je u slučaju Jeremije bila posvećena od rođenja, a u slučaju Ivana ispunjena Duhom Svetim još od majčine utrobe. Za onu pak koju nazivaju nižom dušom tvrde da nastaje zajedno sa samim tijelom iz sjemena tijela, otkuda vele da ne može živjeti niti opstojati izvan tijela, zbog čega također kažu da se često naziva tijelom. Jer izraz: »Tijelo žudi protiv Duha«, oni drže primjenjivim ne na tijelo, nego na ovu dušu, koja je u pravom smislu duša tijela. Iz tih riječi usto nastoje potvrditi izjavu iz Levitskoga zakonika: »Život je svakoga tijela njegova krv«. Jer iz okolnosti da upravo razlijevanje krvi po čitavom tijelu proizvodi život u tijelu, oni tvrde da je ta duša, za koju se kaže da je život svakoga tijela, sadržana u krvi. Ta izjava, nadalje, da se tijelo bori protiv duha, a duh protiv tijela; i daljnja izjava da je »život svakoga tijela njegova krv«, prema tim piscima jednostavno znači nazivati mudrost tijela drugim imenom, jer je to neka vrsta tvarnoga duha koji se ne pokorava Božjemu zakonu, niti to može, jer ima zemaljske želje i tjelesne prohtjeve. Upravo s obzirom na to smatraju da je apostol izrekao riječi: »Vidim drugi zakon u svojim udovima koji vojuje protiv zakona moga uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima«. A ako bi im tko prigovorio da su te riječi izrečene o naravi tijela, koje je doista, sukladno svojoj osebujnoj naravi, mrtvo, ali se za njega kaže da ima osjetilnost ili mudrost koja je neprijateljski raspoložena prema Bogu ili koja se bori protiv duha; ili ako bi tko rekao da u određenoj mjeri samo tijelo posjeduje glas koji viče protiv podnošenja gladi, žeđi, hladnoće ili bilo koje neugodnosti koja proizlazi iz obilja ili siromaštva, oni bi nastojali oslabiti i umanjiti snagu takvih argumenata pokazujući da postoje mnogi drugi duševni nemiri koji ni u kojem pogledu ne vuku podrijetlo iz tijela, a protiv kojih se ipak duh bori, kao što su častohleplje, lakomost, nadmetanje, zavist, oholost i drugi njima slični; i budući da s njima ljudski um ili duh vodi neku vrstu boja, oni kao uzrok svih tih zala ne postavljaju ništa drugo doli tu takoreći tjelesnu dušu, o kojoj smo govorili gore, a koja se stvara iz sjemena putem prenošenja. Običavaju također u prilog svojoj tvrdnji navoditi apostolovu izjavu: »Očita su djela tijela: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično«; tvrdeći da sve to ne vuče podrijetlo iz navika ili užitaka tijela, tako da bi se svi takvi pokreti trebali smatrati urođenima onoj tvari koja nema dušu, to jest tijelu. Izjava pak: »Gledajte, naime, braćo, svoj poziv: nema među vama mnogo mudrih po tijelu«, kao da zahtijeva shvaćanje da postoji jedna vrsta mudrosti, tjelesna i tvarna, a druga po duhu, od kojih se ona prva doista ne može nazvati mudrošću ako ne postoji duša tijela koja je mudra u pogledu onoga što se naziva tjelesnom mudrošću. Uz ove odlomke navode i sljedeći: »Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela, tako da ne činite ono što biste htjeli«. Što je to sada u pogledu čega veli: »Tako da ne činite ono što biste htjeli«? Sigurno je, odgovaraju oni, da se ne može misliti na duh; jer volja duha ne trpi nikakve zapreke. No ne može se misliti ni na tijelo, jer ako nema vlastite duše, zacijelo ne može posjedovati ni volju. Preostaje dakle da se misli na volju ove duše koja je sposobna imati vlastitu volju i koja se zasigurno protivi volji duha. A ako je tako, utvrđeno je da je volja duše nešto posredno između tijela i duha, bez sumnje se pokoravajući i služeći onomu od to dvoje kojemu se odlučila pokoriti. I ako se prepusti užicima tijela, čini ljude tjelesnima; a kada se sjedini s duhom, stvara ljude Duha, koji se s toga razloga nazivaju duhovnima. Čini se da je to smisao apostolovih riječi: »Ali vi niste u tijelu, nego u Duhu«.
Moramo prema tome utvrditi što je ta sama volja, posredna između tijela i duha, povrh one volje za koju se kaže da pripada tijelu ili duhu. Drži se naime sigurnim da je sve što se naziva djelom duha plod volje duha, a sve što se naziva djelom tijela proistječe iz volje tijela. Što je dakle drugo, osim njih, ta volja duše koja prima posebno ime i kojoj se vršenju apostol protivi govoreći: »Ne činite ono što biste htjeli«? Čini se da se time želi reći kako ona ne bi trebala prionuti ni uz jedno od to dvoje, to jest ni uz tijelo ni uz duh. No netko će reći: kao što je za dušu bolje vršiti svoju vlastitu volju nego volju tijela, tako je, s druge strane, bolje vršiti volju duha nego svoju vlastitu volju. Kako onda apostol veli: »Tako da ne činite ono što biste htjeli«? Zato što u onoj borbi koja se vodi između tijela i duha, duh nipošto nije siguran u pobjedu, budući da je očito kako u vrlo mnogih pojedinaca tijelo ima prevlast.
3. No budući da je rasprava u koju smo ušli od velike dubine, te ju je nužno promotriti sa svih strana, pogledajmo ne bi li se moglo utvrditi nešto poput ovoga: kao što je za dušu bolje slijediti duh kada ovaj nadvlada tijelo, tako isto, ako se i čini gorim putem da ona slijedi tijelo u njegovim borbama protiv duha, dok bi ovaj htio opozvati dušu pod svoj utjecaj, ipak se može činiti probitačnijim postupkom za dušu da bude pod vlašću tijela nego da ostane pod vlašću vlastite volje. Jer, budući da se za nju kaže da nije ni vruća ni hladna, nego da ostaje u nekakvu mlakom stanju, obraćenje će joj biti spor i donekle težak pothvat. Ako se uistinu prilijepila uz tijelo, tada bi se, napokon zasićena i ispunjena upravo onim zlima koja trpi od tjelesnih poroka, te izmorena teškim teretima raskoši i požude, mogla ponekad s većom lakoćom i brzinom obratiti od nečistoće tvari k želji za nebeskim stvarima i k okusu duhovnih milosti. I treba pretpostaviti da je apostol rekao kako »Duh žudi protiv tijela, a tijelo protiv Duha, tako da ne činite ono što biste htjeli« (one stvari, bez sumnje, koje su označene kao izvan volje duha i volje tijela), misleći (kao kad bismo to izrazili drugim riječima) da je za čovjeka bolje biti ili u stanju kreposti ili u stanju zloće, nego ni u jednom od njih; ali da se duša, prije svoga obraćenja duhu i sjedinjenja s njime, tijekom svoga prianjanja uz tijelo i svoga razmatranja tjelesnih stvari, čini niti u dobru stanju niti u očito zlu, nego nalikuje, da tako kažemo, životinji. Bolje je, međutim, za nju, ako je moguće, da postane duhovna po prianjanju uz duh; ali ako se to ne može postići, svrhovitije je za nju da slijedi čak i zloću tijela, nego da, prepuštena utjecaju vlastite volje, zadrži položaj nerazumne životinje.
Ove smo točke sada raspravili, u svojoj želji da razmotrimo svako pojedino mišljenje, opširnije nego što smo namjeravali, kako se ne bi pretpostavilo da su našoj pozornosti izmakla ona stajališta koja obično iznose oni koji istražuju postoji li u nama neka druga duša osim ove nebeske i razumne, koja se ovoj potonjoj po naravi protivi, te se naziva ili tijelom, ili mudrošću tijela, ili dušom tijela.
4. Pogledajmo sada što na ove tvrdnje obično odgovaraju oni koji tvrde da je u nama jedno gibanje i jedan život, koji potječu od jedne te iste duše, čije se i spasenje i propast pripisuju njoj samoj kao posljedica njezinih vlastitih djela. I ponajprije, primijetimo kakve su naravi oni duševni nemiri koje trpimo kada osjećamo da nas u nutrini vuku u različitim smjerovima; kada se u našim srcima podiže svojevrsni boj misli, te nam se predlažu određene vjerojatnosti prema kojima se priklanjamo čas na ovu, čas na onu stranu, i po kojima se ponekad uvjeravamo u zabludu, a ponekad odobravamo svoja djela. Nije, međutim, ništa neobično reći za zle duhove da imaju promjenjiv i proturječan sud, neskladan sam sa sobom, budući da se takvo što nalazi kod svih ljudi, kad god se pri vijećanju o neizvjesnu ishodu traži savjet, te ljudi razmatraju i savjetuju se što izabrati kao bolji i korisniji put. Nije stoga začuđujuće ako se dvije vjerojatnosti susretnu i ponude oprečna stajališta, da odvuku um u suprotnim smjerovima. Na primjer, ako je čovjek razmišljanjem naveden da vjeruje i boji se Boga, ne može se tada reći da se tijelo bori protiv Duha; nego se, usred neizvjesnosti o tome što bi moglo biti istinito i probitačno, um vuče u suprotnim smjerovima. Također, kada se pretpostavlja da tijelo potiče na udovoljavanje požudi, ali se bolji savjeti protive takvim primamljivostima, ne smijemo pretpostaviti da se to jedan život opire drugome, nego da je to sklonost tjelesne naravi, koja žudi isprazniti i očistiti mjesta ispunjena sjemenskom vlagom; kao što, na sličan način, ne valja pretpostaviti da je posrijedi neka protivna sila ili život druge duše koji u nama pobuđuje nagon žeđi i tjera nas da pijemo, ili koji čini da osjećamo glad i nagoni nas da je utažimo. Nego, kao što se prirodnim pokretima tijela hrana i piće ili žele ili odbacuju, tako i prirodno sjeme, sabrano tijekom vremena u različitim posudama, ima žarku želju biti izbačeno i odbačeno, i toliko je daleko od toga da se nikada ne uklanja osim pod poticajem nekog pobuđujućeg uzroka, da se ponekad čak i spontano izlučuje. Kada se dakle kaže da se »tijelo bori protiv Duha«, te osobe razumiju taj izraz u smislu da navika ili nužda, ili naslade tijela, pobuđuju čovjeka i odvlače ga od božanskih i duhovnih stvari. Jer zbog nužde da tijelo bude odvučeno, nije nam dopušteno imati dokolice za božanske stvari, koje donose vječnu korist. Tako se opet za dušu, koja se posvećuje božanskim i duhovnim težnjama te je sjedinjena s duhom, kaže da se bori protiv tijela time što mu ne dopušta da se opusti u povlađivanju i postane nestalno pod utjecajem onih užitaka prema kojima osjeća prirodnu nasladu. Na taj način oni također tvrde da shvaćaju riječi: »Mudrost je tijela neprijateljica Bogu«, ne u smislu da tijelo uistinu ima dušu ili vlastitu mudrost. Nego, kao što imamo običaj reći, zloporabom jezika, da je zemlja žedna i želi piti vodu, ta uporaba riječi »želi« nije doslovna, nego katahrestična, kao kad bismo opet rekli da ova kuća želi biti obnovljena, uz mnoge druge slične izraze; tako treba razumjeti i mudrost tijela, ili izraz da »tijelo žudi protiv Duha«. Obično s time povezuju i izraz: »Glas krvi brata tvojega viče k meni iz zemlje.« Jer ono što viče Gospodinu nije doslovno krv koja je bila prolivena; nego se u prenesenu smislu kaže da krv viče, budući da se traži osveta nad onim tko ju je prolio. Također izjavu apostolovu: »Vidim drugi zakon u svojim udovima koji vojuje protiv zakona moga uma«, oni shvaćaju tako kao da je rekao: onaj tko se želi posvetiti riječi Božjoj, zbog svojih tjelesnih potreba i navika, koje su poput nekoga zakona usađene u tijelo, biva smeten, podijeljen i spriječen, kako ne bi, predano se posvećujući proučavanju mudrosti, bio kadar promatrati božanska otajstva.
5. No u pogledu toga što se među djela tijela ubrajaju krivovjerja, zavisti i svađe, ili drugi poroci, oni to mjesto shvaćaju tako da se za um, koji je otupio u osjećanju time što se prepustio tjelesnim strastima, te je pritisnut teretom svojih poroka i nema profinjenih ili duhovnih osjećaja, kaže da je postao tijelo, te izvodi svoje ime iz onoga u čemu pokazuje više snage i siline volje. Oni također postavljaju i ovo daljnje pitanje: »Tko će se naći, ili tko će se reći da je stvoritelj ovoga zlog osjetila, zvanog osjetilo tijela?« Jer oni brane mišljenje da nema drugog stvoritelja duše i tijela osim Boga. A kad bismo tvrdili da je dobri Bog stvorio išta u svojem stvorenju što bi bilo neprijateljsko njemu samome, to bi se činilo očitom besmislicom. Ako je dakle napisano da je »tjelesna mudrost neprijateljstvo protiv Boga«, i ako se izjavi da je to posljedica stvaranja, sam će se Bog činiti tvorcem naravi koja je neprijateljska njemu samome, koja se ne može pokoriti njemu niti njegovu zakonu, kao da se pretpostavlja da je to neka životinja kojoj se pridaju takva svojstva. A ako se prihvati ovo stajalište, po čemu će se činiti različitim od stajališta onih koji tvrde da su stvorene duše različitih naravi, koje su prema svojim naravima određene ili za propast ili za spasenje? Ali to je mišljenje samo krivovjernika koji, ne mogući obraniti Božju pravednost na pobožnim temeljima, sastavljaju bezbožne izmišljotine ove vrste. I sada smo iznijeli, po svojoj najboljoj moći, u ime svake od strana, ono što bi se moglo navesti kao dokaz u prilog pojedinim stajalištima, pa neka čitatelj sam među njima izabere ono za koje smatra da mu valja dati prednost.
5. Da je svijet uzeo svoj početak u vremenu
1. A sada, budući da postoji jedan od crkvenih članaka koji se drži ponajprije kao posljedica našega vjerovanja u istinitost naše svete povijesti, naime da je ovaj svijet stvoren i da je uzeo svoj početak u određeno vrijeme, te da u skladu s vremenskim ciklusom određenim za sve stvari ima biti uništen zbog svoje pokvarljivosti, ne čini se neumjesnim iznova raspraviti nekoliko točaka povezanih s ovom temom. I u onoj mjeri, doista, u kojoj se to tiče vjerodostojnosti Pisma, izjave o takvu pitanju čine se lakima za dokazivanje. Čak se i krivovjernici, premda se uvelike razilaze u mnogim drugim stvarima, ipak u ovome čine složnima, pokoravajući se autoritetu Pisma.
Što se dakle tiče stvaranja svijeta, koji nam dio Pisma može pružiti više obavijesti o tome od izvještaja što ga je Mojsije prenio o njegovu postanku? I premda on obuhvaća stvari dubljega značenja nego što se čini da puko povijesno pripovijedanje naznačuje, te sadrži vrlo mnogo toga što treba duhovno razumjeti, i služi se slovom kao svojevrsnim velom pri obradi dubokih i otajstvenih tema, ipak jezik pripovjedača pokazuje da su sve vidljive stvari stvorene u određeno vrijeme. No u pogledu dovršenja svijeta, Jakov je prvi koji daje neku obavijest, obraćajući se svojoj djeci riječima: »Skupite se k meni, sinovi Jakovljevi, da vam navijestim što će vam se dogoditi u posljednjim danima«, ili »poslije posljednjih dana«. Ako dakle postoje »posljednji dani«, ili razdoblje koje »slijedi poslije posljednjih dana«, dani koji su imali početak moraju nužno doći k svojemu svršetku. I David izjavljuje: »Nebesa će propasti, a ti ostaješ; sva će ostarjeti kao haljina: kao odijelo promijenit ćeš ih i promijenit će se; no ti si isti i tvojim godinama nema kraja.« Naš Gospodin i Spasitelj doista riječima: »Onaj koji ih stvori na početku, muško i žensko stvori ih«, sam svjedoči da je svijet bio stvoren; i opet, kada kaže: »Nebo i zemlja uminut će, ali riječi moje neće uminuti«, on ističe da su oni prolazni i da moraju doći k svome svršetku. Apostol k tome, izjavljujući da je »stvorenje podvrgnuto ispraznosti, ne svojevoljno, nego zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi, jer i samo će se stvorenje osloboditi robovanja raspadljivosti u slavnu slobodu djece Božje«, očito naviješta svršetak svijeta; kao što čini i onda kada ponovno kaže: »Prolazi naime obličje ovoga svijeta.« Izrazom pak kojim se služi, »da je stvorenje podvrgnuto ispraznosti«, on pokazuje da je postojao početak ovoga svijeta: jer ako je stvorenje bilo podvrgnuto ispraznosti zbog neke nade, zasigurno je bilo podvrgnuto iz nekog uzroka; a budući da je to bilo iz nekog uzroka, nužno je moralo imati početak: jer bez nekog početka stvorenje ne bi moglo biti podvrgnuto ispraznosti, niti bi se to stvorenje moglo nadati oslobođenju od robovanja raspadljivosti, koje ne bi bilo ni počelo služiti. No svatko tko odluči tražiti u dokolici, naći će brojna druga mjesta u Svetome pismu u kojima se za svijet i tvrdi da ima početak i da se nada svršetku.
2. Ako pak postoji netko tko bi se ovdje usprotivio autoritetu ili vjerodostojnosti naših Pisama, upitali bismo ga tvrdi li on da Bog može ili ne može obuhvatiti sve stvari? Tvrditi da ne može, bilo bi očito bezboštvo. Ako dakle odgovori, kako i mora, da Bog obuhvaća sve stvari, iz same činjenice da su sposobne biti obuhvaćene slijedi da se shvaća kako imaju početak i svršetak, budući da se ono što je posve bez ikakva početka uopće ne može obuhvatiti. Jer ma koliko se daleko razumijevanje protezalo, toliko se sposobnost obuhvaćanja bezgranično povlači i uklanja kada se drži da nema nikakva početka.
3. Ali ovo je prigovor koji oni obično podižu; kažu: »Ako je svijet imao svoj početak u vremenu, što je Bog radio prije negoli je svijet počeo? Jer u isti je mah bezbožno i besmisleno reći da je narav Božja neradna i nepokretna, ili pretpostaviti da dobrota u jedno vrijeme nije činila dobro, a svemogućnost u jedno vrijeme nije vršila svoju moć.« Takav je prigovor koji običavaju uputiti našoj tvrdnji da je ovaj svijet imao svoj početak u određeno vrijeme, te da prema našemu vjerovanju u Pismo možemo izračunati godine njegova prošloga trajanja. Smatram da na ove tvrdnje nitko od krivovjernika ne može lako uzvratiti odgovor koji bi bio u skladu s naravlju njihovih mišljenja. Ali mi možemo dati dosljedan odgovor u skladu s mjerilom religije, kada kažemo da Bog nije tada po prvi put počeo djelovati kada je načinio ovaj vidljivi svijet; nego kao što će nakon njegova uništenja biti drugi svijet, tako isto vjerujemo da su i drugi postojali prije negoli je ovaj nastao. A oba ova stajališta bit će potvrđena autoritetom Svetoga pisma. Jer da će nakon ovoga biti drugi svijet, uči Izaija, koji kaže: »Bit će nova nebesa i nova zemlja, koje ću načiniti da stoje preda mnom, govori Gospodin«; a da su prije ovoga svijeta postojali i drugi, pokazuje Propovjednik riječima: »Što je bilo, to će biti. I što je stvoreno? Upravo to što će se stvoriti: i nema ništa posve novo pod suncem. Tko će govoriti i naviještati: Gle, ovo je novo? Već je bilo u vjekovima koji su bili prije nas.« Ovim svjedočanstvima utvrđuje se i da su postojali vjekovi prije našega, i da će biti drugih nakon njega. Ne treba, međutim, pretpostaviti da je više svjetova postojalo odjednom, nego da će nakon svršetka ovoga sadašnjeg svijeta drugi uzeti svoj početak; o čemu nije nužno ponavljati svaku pojedinu tvrdnju, budući da smo to već učinili na prethodnim stranicama.
4. Ovu točku, doista, ne valja dokono zaobići, da su sveta Pisma stvaranje svijeta nazvala novim i osobitim imenom, nazivajući ga καταβολή, što je na latinski vrlo neprikladno prevedeno kao »constitutio«; jer na grčkome καταβολή označava radije »dejicere«, to jest baciti dolje, što je riječ koja je, kako smo već primijetili, neprikladno prevedena na latinski izrazom »constitutio mundi«, kao u Evanđelju po Ivanu, gdje Spasitelj kaže: »I bit će tjeskoba u one dane kakve nije bilo od početka svijeta«; u kojemu je odlomku καταβολή prevedeno s početak (constitutio), što treba razumjeti onako kako je gore objašnjeno. Apostol se također u Poslanici Efežanima poslužio istim jezikom, govoreći: »Koji nas izabra prije utemeljenja svijeta«; a to utemeljenje on naziva καταβολή, što treba razumjeti u istom smislu kao i prije. Čini se vrijednim truda, dakle, istražiti što se misli pod ovim novim izrazom; i ja uistinu smatram da, kao što će svršetak i dovršenje svetih biti u onim vjekovima koji se ne vide i koji su vječni, moramo zaključiti (kao što je često istaknuto na prethodnim stranicama), iz promatranja samoga toga svršetka, da su razumna stvorenja imala također sličan početak. A ako su imala takav početak kakav je svršetak kojemu se nadaju, ona su nesumnjivo postojala od samoga početka u onim vjekovima koji se ne vide i koji su vječni. I ako je to tako, onda se dogodio silazak iz višega u niže stanje, ne samo onih duša koje su zaslužile tu promjenu različitošću svojih gibanja, nego i onih koje su, kako bi služile cijelomu svijetu, bile spuštene iz onih viših i nevidljivih sfera u ove niže i vidljive, premda protiv svoje volje, »jer stvorenje je podvrgnuto ispraznosti, ne svojevoljno, nego zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi«; tako da i sunce, i mjesec, i zvijezde, i anđeli mogu vršiti svoju dužnost prema svijetu i prema onim dušama koje su zbog svojih pretjeranih duševnih nedostataka trebale tijela grublje i čvršće naravi; a poradi onih za koje je taj raspored bio nužan, i ovaj je vidljivi svijet pozvan u postojanje. Iz toga slijedi da se uporabom te riječi čini naznačenim silazak iz višega u niže stanje, zajednički svima. Nadu u oslobođenje doista gaji cjelokupno stvorenje, da će biti oslobođeno od pokvarenosti ropstva, kada sinovi Božji, koji su ili otpali ili bili raspršeni, budu sabrani u jedno, ili kada ispune svoje druge dužnosti u ovome svijetu, koje su poznate samo Bogu, Ureditelju svega. Treba, naime, pretpostaviti da je svijet stvoren takve kakvoće i takva opsega da primi ne samo sve one duše za koje je određeno da budu odgajane u ovome svijetu, nego i sve one sile koje su bile pripravljene da ih poslužuju, služe im i pomažu. Jer mnogim je izjavama utvrđeno da su sva razumna stvorenja jedne naravi: na temelju čega se jedino mogla obraniti Božja pravednost u svim njegovim postupcima s njima, budući da svatko u sebi ima razlog zašto je postavljen u ovaj ili onaj stalež u životu.
5. Ovaj raspored stvari, dakle, koji je Bog naknadno odredio (jer on je od samoga iskona svijeta jasno predvidio razloge i uzroke koji se tiču onih koji su, ili zbog duševnih nedostataka, zaslužili ući u tijela, ili onih koji su bili zaneseni svojom željom za vidljivim stvarima, a i onih koji su, bilo dragovoljno bilo protiv svoje volje, bili prisiljeni, po onome koji ih podvrgnu u nadi, vršiti određene službe prema onima koji su pali u takvo stanje), budući da ga nisu razumjeli neki koji nisu uspjeli uvidjeti da je zbog prethodnih uzroka, što potječu iz slobodne volje, ta raznolikost poretka bila ustanovljena od Boga, zaključili su da se svim stvarima u ovome svijetu upravlja ili slučajnim kretanjima ili neumoljivom kobi, te da ništa nije u vlasti naše volje. I stoga također nisu bili kadri pokazati da je Božja providnost izvan dosega prijekora.
6. No kako rekosmo da su sve duše koje su živjele na ovome svijetu trebale mnoge poslužitelje, ili upravitelje, ili pomoćnike, tako u posljednja vremena, kada je svršetak svijeta već neposredan i blizu te cijeli ljudski rod naginje konačnoj propasti, i kada su u nemoć zapali ne samo oni kojima su drugi upravljali nego i oni kojima je bila povjerena briga upravljanja, više nije bila potrebna takva pomoć niti takvi branitelji, nego je bila nužna pomoć samoga Začetnika i Stvoritelja, kako bi jednima obnovio stegu poslušnosti, koja se bila iskvarila i oskvrnula, a drugima stegu upravljanja. I stoga je jedinorođeni Sin Božji, koji bijaše Riječ i Mudrost Očeva, dok je posjedovao onu slavu kod Oca koju je imao prije nego što je svijet postao, samoga sebe lišio te slave te je, uzevši obličje sluge, postao poslušan do smrti, kako bi naučio poslušnosti one koji drukčije doli poslušnošću nisu mogli postići spasenje. Obnovio je također i iskvarene zakone vladanja i upravljanja, podloživši sve neprijatelje pod svoje noge, da bi na taj način, jer je trebalo da on kraljuje dok ne položi sve neprijatelje pod svoje noge i ne uništi posljednjega neprijatelja, smrt, poučio same upravitelje umjerenosti u njihovu vladanju. Došavši dakle obnoviti stegu, ne samo upravljanja nego i poslušnosti, kako rekosmo, izvršivši najprije u samome sebi ono što je želio da drugi izvrše, postao je poslušan Ocu, ne samo do smrti na križu, nego se također, na svršetku svijeta, obuhvaćajući u sebi sve koje podlaže Ocu i koji po njemu dolaze k spasenju, i za njega samoga, zajedno s njima i u njima, kaže da se podlaže Ocu; dok sve u njemu opstoji, a on sam jest Glava svega, te je u njemu spasenje i punina onih koji postižu spasenje. I to je dosljedno ono što apostol o njemu veli: »A kad mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu.«
7. Doista ne znam kako krivovjerci, ne shvaćajući smisao apostolovih riječi, smatraju naziv »podložnost« ponižavajućim kada se primjenjuje na Sina; jer ako se dovede u pitanje prikladnost toga naziva, to se lako može razabrati postavi li se suprotna pretpostavka. Jer ako nije dobro biti u podložnosti, slijedi da će dobro biti ono suprotno, naime ne biti u podložnosti. No čini se da apostolov govor, prema njihovu shvaćanju, ovim riječima: »A kad mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onomu koji je njemu sve podložio«, označuje da će onaj koji sada nije u podložnosti Ocu, postati njemu podložan kada mu Otac najprije sve podloži. No čudim se kako se može zamisliti da bi smisao bio taj da onaj koji, dok mu sve još nije podloženo, sam nije u podložnosti, u vrijeme kada mu sve bude podloženo i kada postane Kralj svih ljudi te zadobije vlast nad svime, biva tada podložen, premda prije nije bio u podložnosti; jer takvi ne shvaćaju da Kristova podložnost Ocu označuje da je naše blaženstvo dosegnulo savršenstvo te da je djelo koje je poduzeo privedeno pobjedonosnom dovršetku, budući da on nije samo očistio vlast vrhovnoga upravljanja nad cjelokupnim stvorenjem, nego Ocu prinosi načela poslušnosti i podložnosti ljudskoga roda u ispravljenu i poboljšanu stanju. Ako se dakle drži dobrom i spasonosnom ona podložnost po kojoj se za Sina kaže da je podložan Ocu, krajnje je razuman i logičan zaključak da i podložnost neprijatelja, za koju se kaže da se izvršava Sinu Božjemu, treba shvatiti kao spasonosnu i korisnu; pa kao što se, kada se kaže da je Sin podložan Ocu, označuje savršena obnova cjelokupnoga stvorenja, tako se i onda kada se kaže da su neprijatelji podloženi Sinu Božjemu, pod time razumijeva spasenje pobijeđenih i obnova izgubljenih.
8. Ta će se podložnost ipak ostvariti na određene načine, nakon određena odgoja i u određena vremena; jer ne valja zamišljati da će se podložnost provesti pod pritiskom nužde, da se ne bi činilo kako je cijeli svijet Bogu podložen silom, nego riječju, razumom i naukom; pozivom na bolji poredak stvari, najboljim sustavima odgoja, kao i služenjem prikladnim i primjerenim prijetnjama, koje će s pravom visjeti nad onima koji preziru svaku brigu i pozornost prema svojemu spasenju i koristi. Riječju, i mi ljudi, odgajajući svoje sluge ili djecu, obuzdavamo ih prijetnjama i strahom dok su zbog svoje nježne dobi nesposobni služiti se razumom; no kada počnu shvaćati što je dobro, korisno i časno, prestankom straha od šibe, oni pristaju uz sve što je dobro privoljeni riječima i razumom. No kako u skladu s očuvanjem slobodne volje u svim razumnim stvorenjima svakoga valja usmjeravati, to jest tko su oni koje riječ Božja nalazi i odgaja kao da su već pripravni i sposobni za to; tko su oni koje odgađa za kasnije vrijeme; tko su oni od kojih je posve skrivena i koji se nalaze u takvim prilikama da su daleko od toga da je čuju; tko su opet oni koji preziru riječ Božju kada im je obznanjena i naviještena, pa bivaju privedeni spasenju svojevrsnim popravljanjem i kažnjavanjem, i čije se obraćenje u određenoj mjeri zahtijeva i iznuđuje; tko su oni kojima se pružaju određene prigode za spasenje, tako da su ponekad, pošto im je vjera bila prokušana samo jednim odgovorom, nedvojbeno postigli spasenje; iz kojih uzroka ili u kojim se prigodama ti ishodi zbivaju, ili što božanska mudrost vidi u njima, ili koja gibanja njihove volje navode Boga da sve to tako uredi, poznato je samo njemu i njegovu jedinorođenom Sinu, po kojemu je sve stvoreno i obnovljeno, i Duhu Svetomu, po kojemu se sve posvećuje, koji izlazi od Oca, komu neka je slava u vijeke vjekova. Amen.
6. O svršetku svijeta
1. Što se pak tiče svršetka svijeta i dovršenja svega, u prethodnim smo recima iznijeli, prema svojim silama i onoliko koliko nam je dopuštala mjerodavnost Svetoga pisma, ono što smatramo dostatnim za pouku; a ovdje ćemo dodati samo nekoliko opomenjujućih napomena, budući da nas je tijek istraživanja vratio na tu temu. Najviše dobro dakle, za čijim postignućem teži sva razumna narav, a koje se naziva i svršetkom svih dobara, mnogi filozofi definiraju ovako: najviše je dobro, kažu oni, postati što sličniji Bogu. No tu definiciju ne smatram toliko njihovim otkrićem, koliko shvaćanjem preuzetim iz Svetoga pisma. Jer to ističe Mojsije, prije svih drugih filozofa, kada opisuje prvo stvaranje čovjeka ovim riječima: »I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična«; a zatim dodaje riječi: »I stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih; i blagoslovi ih.« Izričaj pak: »Na sliku Božju stvori ga«, bez ikakva spomena riječi »sličnost«, ne nosi drugo značenje doli ovo: da je čovjek dostojanstvo slike Božje primio pri svojemu prvom stvaranju; ali da je savršenstvo njegove sličnosti pridržano za dovršenje, naime da bi ga sam stekao ulaganjem vlastite marljivosti u nasljedovanju Boga, pri čemu mu je mogućnost postizanja savršenstva dana u početku po dostojanstvu božanske slike, a savršeno ostvarenje božanske sličnosti dostiže se na kraju ispunjenjem potrebnih djela. Da je tome doista tako, apostol Ivan ističe jasnije i nedvojbenije kada izriče ovu tvrdnju: »Lječice, još ne znamo što ćemo biti; ali ako nam se objavi od Spasitelja, reći ćete bez ikakve sumnje: bit ćemo mu slični.« Tim izričajem on s najvećom sigurnošću ističe da se ne valja nadati samo svršetku svega, za koji veli da mu je još nepoznat, nego i sličnosti s Bogom, koja će se podijeliti razmjerno punini naših zasluga. Sam Gospodin u Evanđelju ne samo da objavljuje kako su ti isti ishodi budući, nego i da će se ostvariti njegovim vlastitim posredovanjem, budući da se on sam udostojao izmoliti ih od Oca za svoje učenike, govoreći: »Oče, hoću da ondje gdje sam ja budu i oni sa mnom; i kao što smo ti i ja jedno, da i oni budu jedno u nama.« U tome se već čini da sama božanska sličnost napreduje, ako se tako smijemo izraziti, te od pukoga bivanja sličnim postaje istovjetna, jer nesumnjivo u dovršenju ili svršetku Bog jest »sve i u svemu«. S obzirom na to, neki postavljaju pitanje ne čini li se da narav tjelesne tvari, premda očišćena i posvećena te učinjena posve duhovnom, predstavlja zapreku postizanju dostojanstva božanske sličnosti ili svojstvu jedinstva; jer niti se tjelesna narav može činiti sposobnom za ikakvu sličnost s božanskom naravi koja je zasigurno netjelesna, niti se uistinu i s pravom može označiti jednim s njome, osobito stoga što nas istine naše vjere uče da se ono što je jedino jedno, naime Sin s Ocem, mora pripisati osobini božanske naravi.
2. Budući da je dakle obećano kako će na svršetku Bog biti sve i u svemu, ne smijemo, kako je i dolično, pretpostaviti da životinje, bilo ovce ili druga stoka, dolaze do toga svršetka, da se ne bi podrazumijevalo kako Bog prebiva čak i u životinjama, bilo u ovcama ili drugoj stoci; a isto tako ni s komadima drveta ili kamenja, da se ne bi reklo kako je Bog i u njima. Tako se opet ne smije pretpostaviti da išta opako postiže taj svršetak, da se ne bi, dok se govori kako je Bog u svemu, reklo i to da je on u posudi opačine. Jer ako sada tvrdimo da je Bog posvuda i u svemu na temelju toga što ništa ne može biti prazno od Boga, ipak ne kažemo da je on sada »sve« u onima u kojima jest. I stoga moramo pomnije promotriti što je to što označuje savršenstvo blaženstva i svršetak stvari, za koji se ne kaže samo da je Bog u svemu, nego i da je »sve u svemu«. Istražimo dakle što je sve to što Bog ima postati u svima.
3. Mišljenja sam da izričaj po kojemu se za Boga kaže da je »sve u svemu« znači da je on »sve« u svakom pojedincu. On će pak biti »sve« u svakom pojedincu na ovaj način: kada sve što ijedno razumno razumijevanje, očišćeno od taloga svake vrste poroka i s posve raspršenim svakim oblakom zloće, uzmogne osjećati, shvaćati ili misliti, bude posve Bog; i kada više neće promatrati niti zadržavati išta drugo osim Boga, nego kada Bog bude mjera i mjerilo svih njegovih gibanja; i tako će Bog biti »sve«, jer više neće biti nikakva razlikovanja dobra i zla, budući da zlo nigdje ne postoji; jer Bog je sve, a njemu nikakvo zlo nije blizu; niti će više postojati želja da se jede sa stabla spoznaje dobra i zla od strane onoga tko uvijek posjeduje dobro i komu je Bog sve. Kada se dakle svršetak vrati na početak, a ishod stvari usporedi s njihovim začetkom, ponovno će se uspostaviti ono stanje stvari u koje je razumna narav bila postavljena onda kada nije imala potrebe jesti sa stabla spoznaje dobra i zla; tako da pošto se ukloni svaki osjećaj zloće, a pojedinac bude očišćen i opran, onaj koji je jedini dobar Bog postaje mu »sve«, i to ne u slučaju nekolicine pojedinaca ili znatnoga broja, nego je on sam »sve u svemu«. A kada smrti više nigdje ne bude, niti žalca smrti, niti ikakva zla uopće, tada će uistinu Bog biti »sve u svemu«. No neki drže da to savršenstvo i blaženstvo razumnih stvorenja, ili naravi, može ostati u tome istom stanju o kojemu smo gore govorili, to jest da sve posjeduje Boga i da Bog svemu bude sve, samo ako ih u tome nipošto ne sprječava njihova povezanost s tjelesnom naravi. Inače misle da je slava najvišega blaženstva ometana primjesom bilo koje tvarni. No o toj smo temi opširnije raspravljali, kako se može vidjeti na prethodnim stranicama.
4. A sada, budući da nalazimo da apostol spominje duhovno tijelo, istražimo prema svojim silama kakvu predodžbu trebamo stvoriti o takvoj stvarnosti. Koliko dakle naš razum to može dohvatiti, smatramo da je duhovno tijelo takve naravi u kakvoj ne trebaju boraviti samo sve svete i savršene duše, nego i sva ona stvorenja koja će biti oslobođena od ropstva raspadljivosti. O tijelu je također apostol rekao: »Imamo zdanje koje nije rukom načinjeno, vječno na nebesima«, to jest u prebivalištima blaženih. I iz te tvrdnje možemo stvoriti naslućivanje koliko su čista, koliko istančana i koliko slavna svojstva toga tijela, usporedimo li ga s onima koja su, premda nebeska tijela i najsjajnijega blještavila, ipak bila načinjena rukama te su vidljiva našemu pogledu. No o onome se tijelu veli da je zdanje koje nije rukom građeno, nego je vječno na nebesima. Budući dakle da je ono »što se vidi prolazno, a što se ne vidi vječno«, sva ona tijela koja vidimo bilo na zemlji bilo na nebu, i koja se mogu vidjeti te su rukama načinjena, ali nisu vječna, u slavi daleko nadvisuje ono što nije vidljivo, niti je rukom građeno, nego je vječno. Iz te se usporedbe može zamisliti kolika je ljepota, sjaj i blistavost duhovnoga tijela, i kako je istinito da »oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, niti je u srce čovječje ušlo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube«. Ne bismo pak trebali sumnjati da se narav ovoga našega sadašnjeg tijela može, voljom Boga koji ga je načinio onakvim kakvo jest, uzdići do onih svojstava istančanosti, čistoće i sjaja, koja označuju spomenuto tijelo, u skladu s onim što zahtijeva stanje stvari i što će tražiti zasluge naše razumne naravi. Naposljetku, kada je svijet iziskivao raznolikost i šarolikost, tvar se sa svom poslušnošću podvrgnula kroz različite oblike i vrste stvari Stvoritelju, kao svojemu Gospodaru i Tvorcu, kako bi on iz nje izveo različite oblike nebeskih i zemaljskih bića. No kada su stvari počele hitjeti prema onome dovršenju da sve bude jedno, kao što je Otac jedno sa Sinom, razumnim se zaključkom može razumjeti da ondje gdje su svi jedno više neće biti nikakve raznolikosti.
5. Za posljednjega neprijatelja, štoviše, koji se naziva smrću, veli se da se uništava zato da ne ostane ništa žalosno kada smrt ne bude postojala, niti išta protivno kada ne bude neprijatelja. Uništenje posljednjega neprijatelja doista valja razumjeti ne kao da će propasti njegova bitnost, koju je sazdao Bog, nego zato što će se uništiti njegov um i neprijateljska volja, koji nisu došli od Boga, nego od njega samoga. Njegovo uništenje stoga neće biti njegovo nepostojanje, nego prestanak bivanja neprijateljem i smrću. Jer Svemogućemu ništa nije nemoguće, niti je išta nesposobno za obnovu svojemu Stvoritelju: jer on je sve stvorio da bi opstojalo, a ono što je stvoreno za opstojanje ne može prestati biti. Iz toga će razloga stvorenja također dopuštati promjenu i različitost, kako bi prema svojim zaslugama bila postavljena u bolji ili gori položaj; no nikakvo uništenje bitnosti ne može zadesiti ono što je Bog stvorio radi trajnoga opstojanja. Jer za ono što se prema općem mišljenju vjeruje da propada, narav bilo naše vjere bilo istine ne dopušta nam pretpostaviti da biva uništeno. Naposljetku, neuki ljudi i nevjernici smatraju da se naše tijelo nakon smrti uništava u tolikoj mjeri da ne zadržava nikakav ostatak svoje nekadašnje tvari. Mi pak, koji vjerujemo u njegovo uskrsnuće, shvaćamo da je smrću nastupila samo promjena, ali da njegova bitnost zasigurno ostaje; te da će se voljom svojega Stvoritelja i u određeno vrijeme vratiti u život; i da će se u njemu po drugi put zbiti promjena, tako da će ono što je isprva bilo tijelo načinjeno od zemaljskoga praha, a potom bilo rastvoreno smrću i ponovno svedeno na prah i pepeo, jer rečeno je: »Prah si i u prah ćeš se vratiti«, ponovno ustati iz zemlje te nakon toga, prema zaslugama duše koja u njemu prebiva, napredovati do slave duhovnoga tijela.
6. U to stanje, dakle, trebamo pretpostaviti da će biti dovedena sva ova naša tjelesna tvar, kada sve stvari budu ponovno uspostavljene u stanju jedinstva i kada Bog bude sve u svima. I ovaj se ishod mora shvatiti kao nešto što se ne događa iznenada, nego polako i postupno, budući da će se proces popravljanja i ispravljanja odvijati neprimjetno u pojedinačnim slučajevima tijekom protoka bezbrojnih i nemjerljivih vjekova, pri čemu će neki pretjecati druge i bržim putem težiti prema savršenstvu, dok će drugi slijediti izbliza, a neki opet daleko iza njih; i tako se, kroz brojne i nebrojene redove napredujućih bića koja se mire s Bogom iz stanja neprijateljstva, konačno stiže do posljednjeg neprijatelja, koji se zove smrt, kako bi i on bio uništen i više ne bi bio neprijatelj. Kada, dakle, sve razumne duše budu vraćene u stanje ove vrste, tada će narav ovog našeg tijela proći kroz promjenu u slavu duhovnog tijela. Jer kao što vidimo da kod razumnih naravi nije slučaj da su neke od njih živjele u stanju poniženja zbog svojih grijeha, dok su druge pozvane u stanje blaženstva zbog svojih zasluga; nego kao što vidimo da se tim istim dušama koje su ranije bile grješne, nakon njihova obraćenja i pomirenja s Bogom, pomaže do stanja blaženstva; tako trebamo smatrati i u pogledu naravi tijela, da ono koje sada koristimo u stanju neznatnosti, raspadljivosti i slabosti, nije neko drugo tijelo od onoga koje ćemo posjedovati u neraspadljivosti, sili i slavi; nego da će se to isto tijelo, kada odbaci nemoći u koje je sada zapleteno, preobraziti u stanje slave, postajući duhovno, tako da ono što je bilo posuda sramote može, kada se očisti, postati posuda časti i prebivalište blaženstva. I u tom stanju, također, trebamo vjerovati da će voljom Stvoritelja ostati zauvijek bez ikakve promjene, što potvrđuje i apostolova izjava kada kaže: »Imamo zdanje, ne rukom načinjeno, vječno na nebesima.« Jer vjera Crkve ne dopušta mišljenje određenih grčkih filozofa da osim tijela, sastavljenog od četiri elementa, postoji još jedno peto tijelo, koje je u svim svojim dijelovima različito i raznoliko od ovog našeg sadašnjeg tijela; budući da niti iz Svetoga pisma itko može iznijeti i najmanju sumnju u dokaz za takvo mišljenje, niti bilo kakav razumni zaključak iz stvari dopušta njegovo prihvaćanje, osobito kada sveti apostol jasno izjavljuje da onima koji ustaju od mrtvih nisu dana nova tijela, nego da oni primaju ona ista koja su posjedovali dok su živjeli, preobražena iz nižeg u bolje stanje. Jer njegove su riječi: »Sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno; sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se u slabosti, uskrsava u sili; sije se u sramoti, uskrsava u slavi.« Kao što, dakle, u čovjeku postoji neka vrsta napretka, tako da od toga što je najprije naravno biće i ne razumije ono što pripada Duhu Božjemu, on putem pouke doseže stupanj duhovnog bića i prosuđivanja svih stvari, dok njemu samome nitko ne sudi; tako i u pogledu stanja tijela trebamo držati da će upravo ovo tijelo koje se sada, zbog svoje službe duši, naziva naravnim tijelom, putem određenog napretka, kada duša, sjedinjena s Bogom, postane jedan duh s Njime, pri čemu tijelo čak i tada služi duhu, postići duhovno stanje i kakvoću, osobito jer je, kao što smo često isticali, tjelesna narav tako oblikovana od Stvoritelja da lako prelazi u kakvo god stanje On poželi ili narav slučaja zahtijeva.
7. Cjelokupno ovo razmišljanje, dakle, svodi se na ovo: da je Bog stvorio dvije opće naravi, vidljivu, to jest tjelesnu narav; i nevidljivu narav, koja je netjelesna. Ove dvije naravi dopuštaju dvije različite promjene. Ta nevidljiva i razumna narav mijenja se u umu i namjeri, jer je obdarena slobodom volje, te se zbog toga ponekad nalazi zauzeta u vršenju dobra, a ponekad u onome što mu je suprotno. Ali ova tjelesna narav dopušta promjenu u tvari; odakle i Bog, urednik svih stvari, ima službu ove materije na raspolaganju u oblikovanju, izradi ili doradi onoga što želi, tako da se tjelesna narav može preinačiti i preobraziti u bilo koje oblike ili vrste, prema onome što zasluge stvari zahtijevaju; što prorok očito ima na umu kada kaže: »Bog je onaj koji sve stvara i preobražava.«
8. A sada je točka za istraživanje hoće li, kada Bog bude sve u svima, cijela tjelesna narav, u dovršenju svih stvari, se sastojati od jedne vrste, i hoće li jedina kakvoća tijela biti ona koja će sjati u neopisivoj slavi koju treba smatrati budućim posjedom duhovnog tijela. Jer ako ispravno razumijemo stvar, to je Mojsijeva izjava na početku njegove knjige, kada kaže: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« Jer to je početak svega stvorenoga: tom početku se kraj i dovršenje svih stvari moraju vratiti, to jest kako bi to nebo i ta zemlja bili prebivalište i počivalište pobožnih; tako da svi sveti i krotki najprije dobiju baštinu u toj zemlji, budući da je to učenje zakona, proroka i evanđelja. U toj zemlji vjerujem da postoje istinski i živi oblici onoga bogoštovlja koje je Mojsije predao pod sjenom zakona; o kojima se kaže da »služe slici i sjeni nebeskih stvari«, oni, naime, koji su bili podložni zakonu. Samom Mojsiju također je dana zapovijed: »Pazi da ih načiniš prema liku i uzorku koji su ti pokazani na brdu.« Iz čega mi se čini da kao što je na ovoj zemlji zakon bio neka vrsta odgojitelja onima koji su po njemu trebali biti dovedeni Kristu, kako bi, poučeni i uvježbani njime, lakše, nakon obuke zakona, primili savršenija Kristova načela; tako i druga zemlja, koja prima u sebe sve svete, može ih najprije prožeti i oblikovati ustanovama istinskog i vječnog zakona, kako bi lakše stekli posjed onih savršenih nebeskih ustanova kojima se ništa ne može dodati; u kojima će uistinu biti ono evanđelje koje se zove vječno i onaj Savez, uvijek nov, koji nikada neće ostarjeti.
9. Na taj način, prema tome, trebamo pretpostaviti da će pri dovršenju i obnovi svih stvari oni koji postupno napreduju i koji se uspinju na ljestvici poboljšanja, stići u odgovarajućoj mjeri i redu do te zemlje i do one obuke koja je u njoj sadržana, gdje se mogu pripremiti za one bolje ustanove kojima se ne može ništa dodati. Jer, nakon svojih posrednika i slugu, Gospodin Krist, koji je Kralj sviju, sam će preuzeti kraljevstvo; to jest nakon pouke u svetim krepostima, On će sam poučavati one koji su sposobni primiti Njega u pogledu toga što je On mudrost, kraljujući u njima dok ih ne podloži Ocu, koji je sve sebi podložio, to jest da kada postanu sposobni primiti Boga, Bog im bude sve u svima. Tada će, sukladno tome, kao nužna posljedica, tjelesna narav postići ono najviše stanje kojemu se više ništa ne može dodati. Raspravivši do ove točke o kakvoći tjelesne naravi ili duhovnog tijela, prepuštamo izboru čitatelja da odredi što će smatrati najboljim. I ovdje možemo privesti treću knjigu kraju.