O božanskom nadahnuću Svetoga pisma te o ispravnom načinu njegova čitanja i razumijevanja u doslovnom i duhovnom smislu.
1., odjeljci 1. do 23. prevedeni s Rufinova latinskog: Da je Sveto pismo božanski nadahnuto
1. No kako nije dovoljno, u raspravi o stvarima tolike važnosti, povjeriti odluku ljudskim osjetilima i ljudskom razumu te izricati sud o nevidljivim stvarima kao da ih mi vidimo, moramo, kako bismo utvrdili postavke koje smo iznijeli, navesti svjedočanstvo Svetoga pisma. A da bi ovo svjedočanstvo proizvelo sigurno i nepokolebljivo uvjerenje, bilo u pogledu onoga što tek trebamo iznijeti ili onoga što je već rečeno, čini se potrebnim pokazati, na prvom mjestu, da je samo Pismo božansko, to jest da je nadahnuto Duhom Božjim. Stoga ćemo sa svom mogućom sažetošću iz samog Svetoga pisma izvući takve dokaze o ovoj točki koji mogu na nas ostaviti prikladan dojam, navodeći citate od Mojsija, prvog zakonodavca hebrejskog naroda, i iz riječi Isusa Krista, Začetnika i Glave kršćanskog religijskog sustava. Jer iako je bilo brojnih zakonodavaca među Grcima i barbarima, a također i bezbrojnih učitelja i filozofa koji su tvrdili da objavljuju istinu, ne sjećamo se nijednog zakonodavca koji je bio sposoban u umovima stranih naroda proizvesti takvu naklonost i revnost prema sebi koja bi ih navela da ili dobrovoljno prihvate njegove zakone ili da ih brane svim naporima svoga uma. Nitko, dakle, nije uspio uvesti i obznaniti ono što se njemu samome činilo istinom među, ne kažem mnogim stranim narodima, nego čak ni među pojedincima jednog jedinog naroda, na takav način da bi se znanje i vjerovanje u isto proširilo na sve. Pa ipak, nema sumnje da je bila želja zakonodavaca da njihove zakone, ako je moguće, obdržavaju svi ljudi; a učitelja, da ono što se njima samima činilo istinom postane poznato svima. No znajući da nikako ne mogu uspjeti u stvaranju takve moćne sile u njima koja bi navela strane narode da se pokore njihovim zakonima ili da uvaže njihove izjave, nisu se usudili čak ni pokušati, kako neuspjeh pothvata ne bi njihovo ponašanje obilježio znakom nerazboritosti. Pa ipak, diljem cijeloga svijeta, diljem cijele Grčke i svih stranih zemalja, postoje bezbrojni pojedinci koji su napustili zakone svoje zemlje i one za koje su vjerovali da su bogovi te su se predali poslušnosti Mojsijevu zakonu i učeništvu te štovanju Krista; i to su učinili ne bez izazivanja žestoke mržnje štovatelja kipova protiv sebe, tako da su često bili izloženi okrutnim mučenjima od strane potonjih, a ponekad čak i pogubljeni. Pa ipak, oni prihvaćaju i sa svom ljubavlju čuvaju Kristove riječi i nauk.
2. I možemo vidjeti, štoviše, kako je sama ta religija izrasla u kratkom vremenu, napredujući kroz kažnjavanje i smrt svojih štovatelja, kroz pljačkanje njihove imovine i kroz mučenja svake vrste koja su podnosili; a ovaj je ishod tim više iznenađujući što ni sami njezini učitelji nisu bili vješti ljudi, niti vrlo brojni; pa ipak se ove riječi propovijedaju po cijelome svijetu, tako da Grci i barbari, mudri i ludi, prihvaćaju doktrine kršćanske religije. Iz čega se izvodi nimalo dvojben zaključak da riječi Isusa Krista ne prevladavaju sa svom vjerom i silom nad razumom i dušama svih ljudi ljudskom snagom ili moći. Jer, da su ovi ishodi bili i prorečeni od Njega i utvrđeni božanskim odgovorima koji su potekli od Njega, jasno je iz Njegovih vlastitih riječi: »Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima.« I opet: »Ovo evanđelje kraljevstva propovijedat će se među svim narodima.« I opet: »Mnogi će mi reći u onaj dan: Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime jeli i pili i u tvoje ime đavle izgonili? A ja ću im reći: Odlazite od mene, vi radnici bezakonja, nikada vas nisam poznavao.« Da su ove izreke, doista, bile tako izrečene od Njega, a da se ova predviđanja nisu ispunila, možda bi se mogle činiti neistinitima i bez ikakva autoriteta. Ali sada, kada se Njegove izjave ispunjavaju, budući da su prorečene s takvom silom i autoritetom, najjasnije se pokazuje istinitim da je On, kada je postao čovjekom, predao ljudima propise spasenja.
3. Što, dakle, reći o ovome što su proroci unaprijed prorekli o Njemu, da knezovi neće nestati iz Jude, niti vođe između bedara njegovih, dok ne dođe Onaj kojemu je to pridržano, naime kraljevstvo, i dok ne dođe iščekivanje naroda? Jer iz same je povijesti, iz onoga što se jasno vidi u današnje vrijeme, sasvim očito da od Kristova vremena nadalje među Židovima nije bilo kraljeva. Štoviše, čak i svi oni predmeti židovskog ponosa, kojima su se toliko hvalili i u kojima su likovali, bilo u pogledu ljepote hrama ili ukrasa žrtvenika, i svi oni svećenički povezi i haljine velikih svećenika, sve je to zajedno uništeno. Jer ispunilo se proročanstvo koje je objavilo: »Jer će sinovi Izraelovi mnogo dana boraviti bez kralja i kneza: neće biti žrtve, ni žrtvenika, ni svećeništva, ni odgovora.« Ova svjedočanstva, sukladno tome, koristimo protiv onih koji tvrde da se ono što je Jakov izrekao u Knjizi Postanka o Judi odnosi na Judu; i koji kažu da još uvijek postoji knez iz Judina roda, onaj naime koji je knez njihova naroda, kojega nazivaju patrijarhom, i da ne može ponestati vladara od njegova sjemena, koji će ostati do dolaska onoga Krista kojega oni sebi zamišljaju. Ali ako su prorokove riječi istinite kada kaže: »Sinovi Izraelovi mnogo će dana boraviti bez kralja, bez kneza; i neće biti žrtve, ni žrtvenika, ni svećeništva;« i ako, doista, od razorenja hrama, niti se prinose žrtve, niti se nalazi ikakav žrtvenik, niti postoji ikakvo svećeništvo, sasvim je sigurno da su, kao što je pisano, knezovi otišli iz Jude i vođa između bedara njegovih, do dolaska Onoga kojemu je to pridržano. Utvrđeno je, dakle, da je došao Onaj kojemu je to pridržano i u kojemu je iščekivanje naroda. A to se očito ispunjava u mnoštvu onih koji su povjerovali u Boga po Kristu iz različitih naroda.
4. U pjesmi Ponovljenog zakona također je proročanski objavljeno da će, zbog grijeha prijašnjeg naroda, doći do izbora nerazumnog naroda, ničeg drugog, zasigurno, nego onoga koji je ostvaren po Kristu; jer ovako glase riječi: »Oni su me na ljubomoru izazvali svojim likovima i ja ću njih izazvati na ljubomoru; razdražit ću ih protiv nerazumna naroda.« Možemo, dakle, bjelodano vidjeti kako su sami Hebreji, za koje se kaže da su izazvali Božji gnjev pomoću onih idola koji nisu bogovi i da su pobudili Njegov gnjev svojim likovima, i sami bili izazvani na ljubomoru pomoću nerazumna naroda, koji je Bog izabrao dolaskom Isusa Krista i Njegovih učenika. Jer ovo je jezik apostola: »Ta gledajte svoj poziv, braćo, da nema među vama mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih: nego Bog je izabrao lude svijeta i ono što nije, da uništi ono što je ranije postojalo.« Tjelesni se Izrael, stoga, ne bi trebao hvaliti; jer to je izraz koji koristi apostol: »Nijedno se tijelo, kažem, ne bi trebalo hvaliti pred Bogom.«
5. Što, nadalje, reći o onim proroštvima o Kristu sadržanima u Psalmima, osobito o onome s natpisom: »Pjesma za Ljubljenoga«, u kojem se veli da je »njegov jezik pero hitra pisara, ljepši od sinova ljudskih«, te da se »milost razlila po njegovim usnama«? A pokazatelj da je milost razlivena po njegovim usnama jest to što se, nakon što je proteklo malo vremena, jer je naučavao samo tijekom jedne godine i nekoliko mjeseci, čitav svijet ipak ispunio njegovim naukom i vjerom u njegovu religiju. Ustadoše dakle »u dane njegove pravednici i obilje mira«, koje traje sve do kraja, koji se kraj naziva »oduzimanjem mjeseca«, te »njegova će se vlast pružati od mora do mora i od Rijeke do krajeva zemaljskih«. Dano je i znamenje domu Davidovu: jer djevica zače i rodi Emanuela, što u prijevodu znači: »S nama je Bog: spoznajte to, narodi, i budite pobijeđeni.« Jer pobijeđeni smo i savladani mi koji smo od pogana, te ostajemo kao svojevrsni plijen njegove pobjede, mi koji smo podložili svoje šije njegovoj milosti. Čak je i mjesto njegova rođenja bilo prorečeno u proroštvima Miheja, koji je rekao: »I ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinima: jer iz tebe će izići Vođa koji će pasat narod moj Izraela.« Tjedni godina, također, koje je prorekao prorok Daniel, a koji se protežu do Kristova vodstva, ispunili su se. Nadalje, blizu je onaj za koga se u Knjizi o Jobu veli da će uništiti golemu zvijer, koji je ujedno dao vlast svojim učenicima da gaze po zmijama i štipavcima te po svoj Sili neprijateljevoj, a da im on ne naudi. Ako pak tko razmotri putovanja Kristovih apostola po raznim mjestima u kojima su kao njegovi glasnici propovijedali Evanđelje, naći će da je i ono što su se usudili poduzeti iznad ljudske snage, i ono što su uspjeli ostvariti od samoga Boga. Razmotrimo li kako su ljudi, čuvši da ovi uvode nov nauk, bili kadri prihvatiti ih, ili štoviše, kada su ih često željeli pogubiti, u tome ih je spriječila božanska sila koja bješe u njima, naći ćemo da se u tome ništa nije postiglo ljudskom snagom, nego da je sve bilo plod božanske sile i providnosti, čudesa i znamenja, očiglednih izvan svake sumnje, koja su svjedočila za njihovu riječ i nauk.
6. Budući da su ove točke sada ukratko utvrđene, to jest u pogledu Kristova božanstva i ispunjenja svega što je o njemu prorečeno, smatram da je utvrđena i ova tvrdnja, naime da su sama Pisma koja su sadržavala ta proroštva bila od Boga nadahnuta, ona naime koja su unaprijed navijestila bilo njegov dolazak, bilo snagu njegova nauka, bilo privođenje svih naroda k njegovoj poslušnosti. Čemu valja dodati i ovu primjedbu, da su se božansko podrijetlo i nadahnutost kako proročkih proročanstava tako i Mojsijeva zakona jasno objavili i potvrdili, osobito od dolaska Kristova na svijet. Jer prije ispunjenja onih događaja koje su oni prorekli, premda su bili istiniti i od Boga nadahnuti, nije se moglo pokazati da su takvi, budući da još bijahu neispunjeni. No Kristov je dolazak bio proglašenje da su njihove tvrdnje istinite i od Boga nadahnute, premda je prije toga svakako bilo dvojbeno hoće li se ostvariti ono što je bilo prorečeno.
Ako tko, nadalje, razmotri riječi prorokā sa svom žarom i poštovanjem koje zaslužuju, sigurno je da će pri čitanju i brižljivom proučavanju koje im se tako posvećuje osjetiti da su mu um i osjetila dotaknuti božanskim dahom, te će priznati da riječi koje čita nisu bili ljudski izrečaji, nego Božji govor; a iz vlastitih će osjećaja osjetiti da te knjige nisu plod nikakve ljudske vještine niti bilo kakve smrtničke rječitosti, nego, tako reći, stil koji je božanski. Sjaj Kristova dolaska, dakle, obasjavajući Mojsijev zakon svjetlom istine, skinuo je onaj veo koji je bio stavljen preko slova Zakona te je otpečatio, za svakoga tko u njega vjeruje, sve blagoslove koji bijahu skriveni pod pokrovom riječi.
7. Međutim, posao je praćen znatnim trudom pokazati u svakom pojedinom slučaju kako su se i kada ispunila proroštva prorokā, kako bi se učinilo da se utvrde oni koji sumnjaju, budući da je svakome tko se želi temeljitije upoznati s tim stvarima moguće prikupiti obilje dokaza iz samih zapisa istine. No ako se smisao slova, koji nadilazi čovjeka, ne čini očiglednim odmah na prvi pogled onima koji su manje upućeni u božansku nauku, tome se nimalo ne treba čuditi, jer se božanske stvari nekako polako spuštaju do ljudskoga shvaćanja i izmiču pogledu u onoj mjeri u kojoj je netko ili sumnjičav ili nedostojan. Jer premda je sigurno da je sve što postoji u ovom svijetu ili se u njemu događa uređeno Božjom providnošću, i pojedini se događaji doista pojavljuju s dovoljnom jasnoćom kao da su pod upravom njegove providnosne vlasti, ipak se drugi opet odvijaju tako tajanstveno i neshvatljivo da je naum Božje providnosti u pogledu njih potpuno skriven; tako da pojedinci katkad vjeruju kako određeni događaji ne pripadaju planu Providnosti, jer njihovim shvaćanju izmiče načelo po kojem se djela Božje providnosti vode s neopisivom vještinom; koje pak načelo upravljanja nije jednako skriveno svima. Jer i među samim ljudima, jedan mu pojedinac posvećuje manje razmatranja, drugi više; dok svakoga čovjeka, tko god bio stanovnik neba, onaj koji je na zemlji više priznaje. I narav tijela jasna nam je na jedan način, narav stabala na drugi, narav životinja na treći; narav pak duša skrivena je na drugačiji način; a način na koji Providnost uređuje raznolike pokrete razumnih umova još u većoj mjeri izmiče pogledu ljudi, pa čak, po mojem mišljenju, u nemaloj mjeri i pogledu anđela. No kao što postojanje božanske providnosti ne pobijaju osobito oni koji su sigurni u njezino postojanje, ali ne shvaćaju njezina djelovanja ili uređenja snagama ljudskoga uma, tako se ni za božansko nadahnuće Svetoga pisma, koje se proteže kroz čitavo njegovo tijelo, neće vjerovati da ne postoji zato što slabost našega shvaćanja nije kadra slijediti skriveni i tajni smisao u svakoj pojedinoj riječi, budući da je blago božanske mudrosti skriveno u prostim i neuglađenim posudama riječi, kao što i Apostol ističe kada kaže: »Imamo pak ovo blago u glinenim posudama«, kako bi snaga božanske sile tim sjajnije zasjala, bez ikakva ukrasa ljudske rječitosti pomiješana s istinom nauka. Jer kad bi naše knjige navodile ljude na vjeru zato što su sastavljene ili govorničkim umijećima ili mudrošću filozofije, tada bi se bez sumnje smatralo da se naša vjera temelji na vještini riječi i na ljudskoj mudrosti, a ne na snazi Božjoj; dok je sada svima poznato da je riječ ovoga propovijedanja tako prihvaćena od mnoštva diljem gotovo čitavoga svijeta jer su razumjeli da se njihova vjera ne oslanja na uvjerljive riječi ljudske mudrosti, nego na očitovanje Duha i sile. Zbog toga, vođeni nebeskom, štoviše, više nego nebeskom silom k vjeri i prihvaćanju, kako bismo štovali jedinoga Stvoritelja svih stvari kao svoga Boga, dajmo i mi sve od sebe, napuštajući govor o početnim elementima o Kristu, koji su tek prvi početci mudrosti, da idemo k savršenstvu, kako bi se i nama dala ona mudrost koja se daje savršenima. Jer takvo je obećanje onoga komu je bilo povjereno propovijedanje te mudrosti, u riječima: »Mudrost doduše zborimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju«; čime pokazuje da ova naša mudrost nema ništa zajedničko, što se tiče ljepote jezika, s mudrošću ovoga svijeta. Ta će mudrost, dakle, biti jasnije i savršenije upisana u naša srca ako nam se obznani po objavi otajstva koje je bilo sakriveno od vječnosti, a sada se očitovalo po Pismima proročkim i po dolasku Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista, komu slava u vijeke. Amen.
Mnogi, ne razumijevajući Pisma u duhovnom smislu, nego pogrešno, pali su u krivovjerja.
8. Pojedinosti dakle, budući da su ukratko iznesene u pogledu nadahnuća Svetoga pisma po Duhu Svetome, čini se potrebnim objasniti i ovu točku, naime kako su se pojedini ljudi, ne čitajući ga ispravno, predali zabludjelim mišljenjima, ukoliko je postupak koji valja slijediti kako bi se postiglo razumijevanje svetih spisa mnogima nepoznat. Židovi naposljetku, zbog otvrdnulosti svoga srca i iz želje da se u vlastitim očima doimaju mudrima, nisu povjerovali u našega Gospodina i Spasitelja, prosuđujući da one tvrdnje koje su izrečene o njemu valja razumjeti doslovno, to jest da bi on na osjetilan i vidljiv način trebao navješćivati oslobođenje sužnjima te najprije sagraditi grad koji oni uistinu smatraju Božjim gradom i ujedno istrijebiti kola iz Efraima i konja iz Jeruzalema; te da bi trebao jesti maslac i med kako bi izabrao dobro prije nego što uzmogne spoznati kako tvoriti zlo. Smatraju također da je prorečeno kako će vuk, ta četveronožna životinja, prigodom Kristova dolaska pasući jesti s jaganjcima, a pantera ležati s jarićima, dok će tele i bik pasti s lavovima te da će ih malo dijete voditi na pašu; da će vol i medvjed zajedno ležati na zelenim poljima i da će se njihova mladunčad zajedno hraniti; te da će lavovi također učestalo boraviti u stajama s volovima i hraniti se slamom. Pa budući da prema povijesti nije bilo ispunjenja ijedne od tih stvari prorečenih o njemu, u kojima su oni vjerovali da se osobito imaju uočiti znakovi Kristova dolaska, odbili su priznati prisutnost našega Gospodina Isusa Krista; štoviše, protivno svim načelima ljudskoga i božanskoga zakona, to jest protivno vjeri proroštva, razapeli su ga jer je sebi pripisivao ime Krista. Nakon toga krivovjerci, čitajući kako je napisano u Zakonu: »Oganj se rasplamsao u mojoj srdžbi«; i da sam »ja Gospodin Bog ljubomoran, koji pohađam grijehe otaca na djeci do trećega i četvrtoga koljena«; te da se »kajem što sam Šaula pomazao za kralja«; i: »Ja sam Gospodin koji tvorim mir i stvaram zlo«; te opet: »Nema li zla u gradu koje Gospodin nije učinio?«; i: »Zla siđoše od Gospodina na vrata jeruzalemska«; i: »Zao duh od Gospodina mučio je Šaula«; te čitajući mnoge druge ulomke slične ovima koji se nalaze u Pismu, nisu se usudili tvrditi da to nisu Božja Pisma, nego su ih smatrali riječima onoga Boga Stvoritelja kojega su Židovi štovali i kojega je, po njihovu sudu, valjalo smatrati samo pravednim, ali ne i dobrim; a da je Spasitelj došao navijestiti nam savršenijega Boga koji, kako tvrde, nije stvoritelj svijeta, pri čemu među njima postoje različita i neskladna mišljenja čak i o toj samoj točki, jer, čim jednom odstupe od vjere u Boga Stvoritelja, koji je Gospodar svega, predali su se raznim izmišljotinama i bajkama, smišljajući određene tlapnje i tvrdeći da su neke stvari vidljive i da ih je načinio jedan Bog, a da su neke druge nevidljive i da ih je stvorio drugi, prema ispraznim i maštovitim poticajima vlastitoga uma. Ali nemali broj i onih jednostavnijih, koji se čine zadržanima unutar vjere Crkve, smatraju da nema većega Boga od Stvoritelja, držeći u tome ispravno i zdravo mišljenje; pa ipak o njemu govore takva shvaćanja kakva se ne bi imala ni o najnepravednijim i najokrutnijim ljudima.
9. A razlog zabludjeloga shvaćanja svih tih točaka od strane onih koje smo gore spomenuli nije doli taj što Sveto pismo ne razumiju prema njegovu duhovnom, nego prema njegovu doslovnom značenju. I stoga ćemo se potruditi, koliko nam to dopušta naša skromna sposobnost, pokazati onima koji vjeruju da sveta Pisma nisu ljudski sastavci, nego da su napisana nadahnućem Duha Svetoga te da su nam predana i povjerena voljom Boga Oca po njegovu jedinorođenom Sinu Isusu Kristu, ono što se nama, koji promatramo stvari pravim načinom razumijevanja, čini pravilom i naukom što ga je Isus Krist predao apostolima, a koji su oni u slijedu predali svojemu potomstvu, učiteljima svete Crkve. A da su u Svetom pismu naznačeni određeni otajstveni rasporedi, priznaju svi, mislim, čak i najjednostavniji vjernici. No što su oni ili kakve su vrste, onaj tko je pravoga uma i nije obuzet porokom hvalisanja, savjesno će priznati da ne zna. Jer ako bi tko, na primjer, navodio slučaj Lotovih kćeri, koje se čine, protivno Božjem zakonu, da su imale spolni odnos sa svojim ocem, ili slučaj dviju Abrahamovih žena, ili dviju sestara koje bijahu udane za Jakova, ili dviju sluškinja koje su povećale broj njegovih sinova, kakav bi se drugi odgovor mogao dati osim da su to bila određena otajstva i oblici duhovnih stvari, ali da nam je nepoznato kakve su naravi? Štoviše, čak i kada čitamo o gradnji Šatora sastanka, smatramo sigurnim da su pisani opisi praoblici određenih skrivenih stvari; ali prilagoditi ih odgovarajućim mjerilima te otvoriti i raspraviti svaku pojedinu točku, smatram izvanredno teškim, da ne kažem nemogućim. No da je taj opis, kako sam rekao, pun otajstava, ne izmiče ni običnom shvaćanju. A čitav pripovjedni dio koji se odnosi bilo na brakove, bilo na rađanje djece, bilo na bitke raznih vrsta, bilo na koje druge povijesti, što se drugo može pretpostaviti da jesu, osim oblici i praoblici skrivenih i svetih stvari? Kako pak ljudi ulažu malo truda u vježbanje svoga uma ili umišljaju da posjeduju znanje prije nego što uistinu nauče, posljedica je da nikada i ne počnu imati znanje; ili ako ne nedostaje barem želje, niti učitelja, te ako se za božanskim znanjem traga, kako i dolikuje, u pobožnom i svetom duhu te u nadi da će se mnoge točke otvoriti Božjom objavom, budući da su ljudskom osjetilu izvanredno teške i mračne, tada će možda onaj tko tako traži naći ono što je dopušteno otkriti.
10. Ali kako se ne bi pretpostavilo da ta teškoća postoji možda samo u jeziku prorokā, budući da svi priznaju da proročki stil obiluje slikovitošću i zagonetkama, što nalazimo kada dođemo k Evanđeljima? Nije li i ondje skriveni unutarnji, to jest božanski smisao, koji se objavljuje samo onom milošću koju je primio onaj koji je rekao: »A mi imamo misao Kristovu, da bismo znali ono što nam je od Boga darovano. O tome i govorimo, ne riječima koje uči ljudska mudrost, nego koje uči Duh«? A kad bi tko sada čitao objave koje su bile dane Ivanu, kako se ne bi začudio što se u njima nalazi tako veliko obilje skrivenih, neizrecivih otajstava, u kojima i oni koji ne mogu shvatiti što je skriveno jasno razumiju da je nešto zasigurno skriveno? A nisu li poslanice apostolskē, koje se nekima čine jednostavnijima, ispunjene tako dubokim značenjima da se s pomoću njih, kao s pomoću kakve male posude, čini da se jasnoća neizmjernoga svjetla izlijeva u one koji su sposobni razumjeti smisao božanske mudrosti? I stoga, budući da je tako i budući da ima mnogih koji u ovom životu lutaju, ne smatram da je lako, bez opasnosti, izjaviti da tko zna ili razumije one stvari za čije je otvaranje potreban ključ znanja; koji je ključ, kako je Spasitelj izjavio, bio u onih koji bijahu vješti u Zakonu. I ovdje, premda je to udaljavanje od teme, smatram da bismo trebali upitati one koji tvrde da prije Spasiteljeva dolaska nije bilo istine među onima koji su se bavili proučavanjem Zakona, kako je naš Gospodin Isus Krist mogao reći da su ključevi znanja bili kod onih koji su u svojim rukama imali knjige prorokā i Zakona. Jer ovako je rekao: »Jao vama, zakonoznanci, jer uzeoste ključ znanja: sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući spriječiste.«
11. No, kako smo počeli napominjati, način koji nam se čini ispravnim za razumijevanje Pisama i za istraživanje njihova smisla smatramo ovakvim: jer samo nas Pismo poučava o tome kakve predodžbe o njemu moramo stvoriti. U Mudrim izrekama Salomonovim nalazimo postavljeno ovakvo pravilo o promatranju Svetoga pisma: »A ti«, veli, »opiši to sebi na trostruk način, savjetom i znanjem, da odgovoriš riječi istine onima koji su ti ih predložili.« Svatko dakle treba u vlastitoj duši na trostruk način opisati razumijevanje božanskih spisa, to jest tako da se svi jednostavniji ljudi izgrade, da tako kažemo, samim tijelom Pisma; jer takvim nazivamo onaj uobičajeni i povijesni smisao; a ako su neki počeli znatno napredovati te mogu vidjeti nešto više od toga, neka se izgrade samom dušom Pisma. Oni pak koji su savršeni i slični onima o kojima apostol govori: »Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo mudrost Božju, u otajstvu skrivenu, koju Bog predodredi prije vjekova na našu slavu«, svi se takvi mogu izgraditi samim duhovnim zakonom (koji ima sjenu budućih dobara), kao samim Duhom. Jer kao što se za čovjeka kaže da se sastoji od tijela, duše i duha, tako je i sa Svetim pismom, koje je božanskim dobročinstvom dano za spasenje čovjeka; što vidimo naznačeno i u knjižici Pastir, koju neki izgleda preziru, gdje se Hermi zapovijeda da napiše dvije knjižice, a potom da navijesti prezbiterima Crkve ono što je naučio od Duha. Jer ovo su riječi koje su ondje napisane: »Napisat ćeš«, veli, »dvije knjige; i dat ćeš jednu Klementu, a drugu Grapti. I neka Grapte opomene udovice i siročad, a Klement neka pošalje po svim gradovima u tuđini, dok ćeš ti navijestiti prezbiterima Crkve.« Grapte dakle, kojoj je zapovjeđeno opominjati siročad i udovice, čisto je razumijevanje samoga slova; njime se opominju one mladenačke duše koje još nisu zaslužile imati Boga za Oca, pa se s toga razloga nazivaju siročad. Udovice su pak one koje su se odvratile od nepravedna čovjeka s kojim su bile sjedinjene protivno zakonu; no ostale su udovice jer još nisu dospjele do toga da se sjedine s nebeskim Zaručnikom. Klementu je pak naloženo da pošalje u one gradove u tuđini ono što je napisano onim pojedincima koji se već povlače od slova, kao da je smisao onim dušama koje su, bivajući time izgrađene, počele uzdizati se iznad tjelesnih briga i požuda tijela; dok je njemu samome, koji je naučio od Duha Svetoga, zapovjeđeno da ne pismom ni knjigom, nego živim glasom navijesti prezbiterima Crkve Kristove, to jest onima koji posjeduju zrelu sposobnost mudrosti, kadru primiti duhovni nauk.
12. Ovu točku doista ne treba previdjeti, naime da postoje određena mjesta u Pismu gdje se ovo »tijelo«, kako smo ga nazvali, to jest ovaj izvedeni povijesni smisao, ne nalazi uvijek, kao što ćemo dokazati na sljedećim stranicama, nego gdje se može razumjeti samo ono što smo nazvali »dušom« ili »duhom«. A to je, mislim, naznačeno u Evanđeljima, gdje se kaže da je, prema židovskom običaju čišćenja, postavljeno šest posuda za vodu, koje su sadržavale po dvije ili tri mjere; čime, kako rekoh, evanđeoski govor izgleda naznačuje, s obzirom na one koje apostol potajno naziva »Židovima«, da se čiste riječju Pisma, primajući doista katkad dvije mjere, to jest razumijevanje »duše« ili »duha«, prema našoj gore navedenoj tvrdnji; a katkad i tri mjere, kada se u čitanju Pisma »tjelesni« smisao, koji je »povijesni«, može sačuvati za izgradnju naroda. Prikladno se pak govori o šest posuda za vodu s obzirom na one osobe koje se čiste bivajući smještene u svijetu; jer čitamo da su u šest dana, što je savršen broj, dovršeni ovaj svijet i sve što je u njemu. Kolika je pak korist od ovoga prvog »povijesnog« smisla koji smo spomenuli, svjedoči mnoštvo svih vjernika koji vjeruju s primjerenom vjerom i jednostavnošću, i to ne traži mnogo dokazivanja jer je svima bjelodano; dok nam je o onom smislu koji smo gore nazvali tako reći »dušom« Pisma apostol Pavao dao brojne primjere u Prvoj poslanici Korinćanima. Nalazimo naime izraz: »Ne zavezuj usta volu koji vrši.« A potom, objašnjavajući koji propis time treba razumjeti, dodaje riječi: »Zar je Bogu do volova? Ne govori li to zapravo radi nas? Doista, radi nas je napisano: tko ore, u nadi treba da ore; i tko vrši, u nadi da će imati dijela.« I vrlo mnoga druga mjesta ove naravi, koja se na taj način tumače o Zakonu, pružaju slušateljima opsežnu pouku.
13. Duhovno pak tumačenje ove je naravi: kada tko može pokazati što su one nebeske stvarnosti kojima ovo služi kao slika i sjena, tko su Židovi »po tijelu« i kojih budućih stvari Zakon sadrži sjenu, te bilo koje druge izraze ove vrste koji se mogu naći u Svetome pismu; ili kada se istražuje što je ona mudrost u otajstvu skrivena, koju »Bog predodredi prije vjekova na našu slavu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao«; ili smisao apostolovih riječi kada, služeći se određenim slikama iz Knjige Izlaska ili Knjige Brojeva, veli: »Sve se to njima događalo kao pralik, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena.« Pruža nam se naime prilika razumjeti čega su bile pralik one stvari koje su im se dogodile kada dodaje: »I pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; a stijena bijaše Krist.« U drugoj pak Poslanici, govoreći o Šatoru sastanka, spominje nalog koji je dan Mojsiju: »Načini sve po uzorku koji ti je pokazan na gori.« I pišući Galaćanima te prekoravajući pojedince koji umišljaju da čitaju Zakon, a ipak ga ne razumiju jer ne znaju da pod onim što je napisano leži alegorijski smisao, kaže im s prijekorom: »Recite mi vi, koji želite biti pod Zakonom, zar ne čujete Zakona? Ta pisano je da je Abraham imao dva sina: jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne po obećanju. To je slikovito rečeno: to su dva saveza.« I ovdje treba obratiti pozornost na oprez s kojim se apostol služi izrazom: »Vi koji ste pod Zakonom, zar ne čujete Zakona?« Zar ne čujete, to jest zar ne razumijete i ne spoznajete? U Poslanici Kološanima opet, sažimajući i zbijajući smisao čitava Zakona, veli: »Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, ili u pogledu kakva blagdana, mlađaka ili subota, što je tek sjena onoga što dolazi.« Pišući i Hebrejima te raspravljajući o onima koji pripadaju obrezanju, kaže: »Koji služe slici i sjeni nebeskih stvarnosti.« Po tim slikama možda više neće sumnjati u pet Mojsijevih knjiga oni koji apostolove spise drže božanski nadahnutima. A ako zahtijevaju s obzirom na preostalu povijest da se oni događaji koji se u njoj nalaze smatraju zabilježenima kao primjer onima o kojima je pisano, primijetili smo da je i to navedeno u Poslanici Rimljanima, gdje apostol navodi primjer iz Treće knjige o Kraljevima govoreći: »Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom«; koji je izraz Pavao shvatio kao preneseno rečen o onima koji se nazivaju Izraelcima po izabranju, kako bi pokazao da Kristov dolazak nije samo sada koristio poganima, nego su i mnogi od samoga roda Izraelova pozvani na spasenje.
14. Budući da je stanje takvo, skicirat ćemo, kao po uzoru i slici, što nam se pruža s obzirom na način kako valja razumjeti Sveto pismo u tim pojedinim točkama, ponavljajući ponajprije i ističući ovu činjenicu: da je Duh Sveti, po providnosti i volji Božjoj, po sili svoje jedinorođene Riječi, koja bijaše u početku Bog kod Boga, prosvijetlio poslužitelje istine, proroke i apostole, da razumiju otajstva onih stvari ili uzroka koji se zbivaju među ljudima ili u pogledu ljudi. Pod »ljudima« ovdje mislim na duše smještene u tijelima, koje su, pripovijedajući ona otajstva koja su im poznata i objavljena po Kristu, kao da je riječ o nekoj vrsti ljudskih poslova, ili predajući određene zakonske obrede i odredbe, to opisale u slikama; ne zato da bi bilo tko po volji mogao smatrati da ta tumačenja zaslužuju biti pogažena nogama, nego da bi onaj tko bi se sa svom čistoćom, trijeznošću i budnošću posvetio takvim proučavanjima, mogao time ući u trag smislu Duha Božjega, koji možda leži duboko zakopan, i smislenom slijedu koji opet može upućivati u drugome smjeru negoli bi naznačivala uobičajena jezična uporaba. I na taj bi način mogao postati dionik spoznaje Duha i sudionik u božanskom naumu, jer duša ne može doći do savršenstva spoznaje drukčije doli nadahnućem istine božanske mudrosti. Sukladno tome, ti ljudi, ispunjeni božanskim Duhom, ponajprije raspravljaju o Bogu, to jest o Ocu i Sinu i Duhu Svetome; potom su otajstva koja se odnose na Sina Božjega, kako je Riječ tijelom postala i zašto je sišao sve do uzimanja lika sluge, predmet tumačenja onih osoba koje su ispunjene božanskim Duhom, kao što rekoh. Zatim je nužno slijedilo da božanskim naukom pouče smrtnike o razumnim stvorenjima, kako onima nebeskim tako i onim sretnijima na zemlji; te također da objasne razlike među dušama i podrijetlo tih razlika; a potom da kažu što je ovaj svijet i zašto je stvoren; odakle je također potekla velika i strašna zloća koja se širi zemljom. A nalazi li se ta zloća samo na ovoj zemlji ili i na drugim mjestima, točka je koju nam je bilo nužno naučiti iz božanskoga nauka. Budući da je dakle nakana Duha Svetoga bila prosvijetliti s obzirom na ove i slične predmete one svete duše koje su se posvetile služenju istini, na drugome se mjestu imala na umu ova svrha: radi onih koji se nisu mogli ili nisu htjeli predati ovom trudu i naporu kojim bi zaslužili biti poučeni o stvarima tolike vrijednosti i važnosti ili ih prepoznati, omotati i sakriti skrivena otajstva, kako prije rekosmo, običnim jezikom, pod velom neke povijesti i pripovijedanja o vidljivim stvarima. Stoga je uvedeno pripovijedanje o vidljivom stvorenju te stvaranju i oblikovanju prvoga čovjeka; zatim se redom pripovijeda o potomstvu koje je od njega poteklo i o nekim djelima koja su činili dobri među njegovim potomcima, a povremeno se spominju i određeni prijestupi koje su počinili kao ljudi; a potom se pripovijedaju i određena nečista ili opaka djela kao čini opakih. Opis bitaka nadasve se pruža na čudesan način, kao i izmjene pobjednika i pobijeđenih, po čemu se određena neizreciva otajstva daju do znanja onima koji umiju istraživati takve izjave. Divnim odgojem mudrosti također je zakon istine, pa i proroka, usađen u spise Zakona, od kojih je svaki satkan božanskim umijećem mudrosti, kao neka vrsta pokrivala i vela duhovnih istina; i to je ono što smo nazvali »tijelom« Pisma, kako bi i na taj način ono što smo nazvali pokrivalom slova, satkano umijećem mudrosti, bilo kadro izgraditi i koristiti mnogima, kada drugi ne bi imali nikakve koristi.
15. No kao što bismo, kada bi u svim primjerima ovoga pokrivala, to jest ove povijesti, bila sačuvana logička povezanost i redoslijed zakona, posjedujući tako smisao Pisma u neprekinutu nizu, zacijelo povjerovali da se u njemu ne nalazi ništa drugo osim onoga što je naznačeno na površini; tako se upravo iz toga razloga božanska mudrost pobrinula da dođe do određenih zapreka ili prekida povijesnoga smisla, unošenjem određenih nemogućnosti i nesuglasja u središte pripovijedanja; kako bi na taj način sam prekid pripovijedanja, poput postavljanja prijevora, postavio zapreku čitatelju, uslijed čega bi on odbio prihvatiti put koji vodi k uobičajenom smislu; te kako bismo, bivajući tako isključeni i zapriječeni s njega, bili vraćeni na početak drugoga puta, da bi on, stupajući na usku stazu i prelazeći na uzvišeniji i uzoritiji put, otvorio neizmjernu širinu božanske mudrosti. Ovo nam međutim ne smije ostati nezapaženo: kako je glavni cilj Duha Svetoga sačuvati suvislost duhovnoga smisla, bilo u onome što treba učiniti bilo u onome što je već izvršeno, ako igdje nađe da se oni događaji koji su se, prema povijesti, zbili, mogu prilagoditi duhovnom smislu, satkao je tkivo obiju vrsta u jedan stil pripovijedanja, uvijek još dublje skrivajući skriveni smisao; no gdje se povijesno pripovijedanje nije moglo uskladiti s duhovnom suvislošću zbivanja, katkad je umetnuo određene stvari koje se ili nisu dogodile ili se nisu mogle dogoditi; katkad pak ono što se moglo dogoditi, ali se nije dogodilo: i to čini jedanput u nekoliko riječi koje, uzete u svome »tjelesnom« smislu, izgledaju nesposobne sadržavati istinu, a drugi put umetanjem mnogih. I to često nalazimo u zakonodavnim dijelovima, gdje među »tjelesnim« propisima ima mnogo toga očito korisnoga, ali i vrlo velik broj onih u kojima se nikakvo načelo koristi uopće ne može razabrati, a katkad čak i stvari koje se prosuđuju nemogućima. A sve je to, kako smo primijetili, učinio Duh Sveti zato da bismo, videći da oni događaji koji leže na površini ne mogu biti ni istiniti ni korisni, bili potaknuti na istraživanje one istine koja je dublje skrivena i na utvrđivanje smisla dostojna Boga u onim Pismima za koja vjerujemo da su od Njega nadahnuta.
16. I nije Duh Sveti postupao tako samo u pogledu onih Pisama koja su sastavljena do Kristova dolaska; nego je, budući jedan te isti Duh i izlazeći od jednoga Boga, na isti način postupao i s evanđelistima i apostolima. Jer ni one povijesti koje ih je nadahnuo napisati nisu bile sastavljene bez pomoći one Njegove mudrosti čiju smo narav gore objasnili. Odakle su i u njih bila umiješana ne malobrojna mjesta po kojima bi se, budući da je povijesni redoslijed pripovijedanja prekinut i razbijen, pažnja čitatelja mogla samom nemogućnošću slučaja dozvati k ispitivanju nutarnjega smisla. No, da bi se naš smisao utvrdio na samim činjenicama, ispitajmo mjesta iz Pisma. Tko je dakle, molim, obdaren razumom, a smatrat će prikladnom tvrdnju da su prvi dan, i drugi, i treći, u kojima se također spominju i večer i jutro, postojali bez sunca, mjeseca i zvijezda, a prvi dan čak i bez svoda nebeskoga? I tko se nalazi toliko neuk da pretpostavi kako je Bog, kao da je bio ratar, posadio stabla u raju, u Edenu prema istoku, i stablo života u njemu, to jest vidljivo i opipljivo drveno stablo, tako da bi svatko jedući od njega tjelesnim zubima zadobio život, a jedući opet od drugoga stabla došao do spoznaje dobra i zla? Nitko, mislim, ne može sumnjati da je tvrdnja kako je Bog popodne šetao po raju i kako se Adam sakrio pod stablo, preneseno ispripovijedana u Pismu, da se njome naznači neki mistični smisao. Kajinov odlazak od lica Gospodnjega bjelodano će potaknuti pažljiva čitatelja da se zapita što je to lice Božje i kako tko može otići od njega. No, da ne bismo širili zadatak koji je pred nama preko doličnih granica, svakome tko želi vrlo je lako iz Svetoga pisma prikupiti ono što je doduše zabilježeno kao učinjeno, ali se ipak ne može vjerovati da se razumno i prikladno dogodilo prema povijesnom izvještaju. Isti stil pismoznanstvenoga pripovijedanja obilno se pojavljuje u Evanđeljima, kao kada se kaže da je đavao postavio Isusa na visoku goru da bi mu odande pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu. Kako bi se doslovno moglo dogoditi, bilo da Isus bude uzveden od đavla na visoku goru, bilo da mu ovaj pokaže sva kraljevstva svijeta (kao da leže pod njegovim tjelesnim očima i uz jednu goru), to jest kraljevstva Perzijanaca, Skita i Indijaca? Ili kako je mogao pokazati na koji način ljudi slave kraljeve tih kraljevstava? I mnoge druge primjere slične ovome naći će u Evanđeljima svatko tko ih bude čitao s pažnjom i zamijetio da su u one povijesti koje se čine doslovno zabilježenima umetnute i utkane stvari koje se ne mogu prihvatiti povijesno, ali se mogu primiti u duhovnom značenju.
17. U odlomcima koji sadrže zapovijedi također se nalaze slične stvari. Jer u Zakonu se Mojsiju nalaže da pogubi svako muško koje nije obrezano osmoga dana, što je krajnje neskladno; jer ako bi se smatralo da se Zakon izvršavao prema povijesnom slovu, bilo bi nužno zapovjediti da se kazne oni roditelji koji nisu obrezali svoju djecu, kao i oni koji su bili hranitelji male djece. A izreka Pisma glasi: »Neobrezano muško, to jest koje se ne bude obrezalo, neka se istrijebi iz svoga naroda.« Ako pak želimo istraživati o nemogućnostima u Zakonu, nalazimo životinju zvanu kozojelen, koja nikako ne može postojati, a koju Mojsije, uvrštavajući je među čiste životinje, zapovijeda jesti; te grifona, za kojega se nitko ne sjeća niti je čuo da se ikada pokorio ljudskoj sili, a zakonodavac zabranjuje da se rabi za hranu. O glasovitom obdržavanju subote također ovako govori: »Sjedite svaki u svojem prebivalištu; nitko neka se ne miče sa svoga mjesta u dan subotnji.« Tu je zapovijed nemoguće doslovno obdržavati; jer nijedan čovjek ne može sjediti cijeli dan a da se ne pomakne s mjesta na koje je sjeo. U pogledu svake od ovih točaka oni koji pripadaju obrezanju, i svi koji ne žele da se u Svetome pismu nađe više smisla od onoga što ga naznačuje slovo, smatraju da ne bi trebalo biti nikakva istraživanja o kozojelenu, grifonu i lešinaru; te izmišljaju kojekakve isprazne i tričave priče o suboti, preuzete iz tko zna kakvih predajnih vrela, tvrdeći da se svakome njegovo mjesto računa unutar dvije tisuće lakata. Drugi pak, među kojima je i Samarijanac Dositej, doduše kude takva tumačenja, ali sami postavljaju nešto još smješnije, naime da svatko mora ostati do večeri u onom položaju, mjestu ili stavu u kojem se zatekao na dan subotnji; to jest, ako se zatekao da sjedi, treba sjediti cijeli dan, a ako leži, treba ležati cijeli dan. Nadalje, nalog koji glasi: »Ne nosite nikakva bremena u dan subotnji«, čini mi se nemogućim. Jer su se židovski učitelji, uslijed tih propisa, utekli, kako veli sveti apostol, bezbrojnim bajkama, govoreći kako se ne smatra bremenom ako čovjek nosi cipele bez čavala, ali da jest breme ako se nose cipele s čavlima; te da smatraju bremenom ako se nosi na jednom ramenu, ali ako se nosi na oba, proglašavaju da nije nikakvo breme.
18. A sada, ako provedemo slično ispitivanje s obzirom na Evanđelja, kako se ne bi činilo apsurdnim doslovno shvatiti nalog: »Nikoga putem ne pozdravljajte«? Pa ipak ima priprostih ljudi koji misle da je naš Spasitelj dao tu zapovijed svojim apostolima! Kako se također može činiti mogućim da se obdržava takva naredba, osobito u onim krajevima gdje vlada oštra zima, praćena mrazom i ledom, naime da se ne posjeduje »ni dviju haljina, ni obuće«? A i to da se onomu tko te udari po desnom obrazu zapovijeda pružiti i lijevi, budući da svatko tko udara desnom rukom udara u lijevi obraz? I ova se zapovijed u Evanđeljima mora ubrojiti među nemogućnosti, naime da se desno oko, ako te »sablazni«, treba iskopati; jer čak i kad bismo pretpostavili da se govori o tjelesnim očima, kako bi se činilo primjerenim da se, premda oba oka posjeduju svojstvo vida, krivnja za »sablazan« prenese na jedno oko, i to desno? Ili tko će se smatrati nedužnim za najteži zločin ako digne ruku na samoga sebe? No možda će se Poslanice apostola Pavla činiti iznad toga. Jer što kani reći kada veli: »Je li tko pozvan kao obrezan? Neka ne skriva obrezanja.« Ta izreka doista, na prvome mjestu, pri pažljivom razmatranju ne izgleda izrečena s obzirom na predmet o kojem je u to vrijeme raspravljao, jer se taj govor sastojao od uputa koje se odnose na brak i čistoću; te će ove riječi stoga imati izgled nepotrebna dodatka takvu predmetu. Na drugome mjestu, međutim, kakav bi bio prigovor ako bi se, radi izbjegavanja one nedoličnosti koju uzrokuje obrezanje, čovjek mogao učiniti neobrezanim? I na trećemu mjestu, to je posve nemoguće.
Svrha je svih ovih naših navoda pokazati kako je bila namjera Duha Svetoga, koji se udostojao podariti nam sveta Pisma, pokazati nam da se ne trebamo izgrađivati samo slovom, niti svime što je u njemu, za što vidimo da je često nemoguće i neskladno; jer bi na taj način proizašle ne samo besmislice, nego i nemogućnosti; nego da trebamo razumjeti kako su određeni događaji utkani u tu »vidljivu« povijest, koji, kada se razmotre i shvate u svojem unutarnjem značenju, iznose zakon koji je koristan ljudima i dostojan Boga.
19. Neka nitko, međutim, ne gaji sumnju da mi ne vjerujemo da je bilo koja povijest u Pismu stvarna, zato što sumnjamo da su se pojedini događaji o kojima se u njemu pripovijeda doista zbili; ili da nijedan propis Zakona ne valja shvaćati doslovno, zato što smatramo da se pojedini od njih, u kojima to zahtijeva ili narav ili mogućnost slučaja, ne mogu obdržavati; ili da ne vjerujemo da su se ona proročanstva koja su napisana o Spasitelju ispunila na osjetilima opipljiv način; ili da se njegovim zapovijedima ne treba doslovno pokoravati. Moramo dakle odgovoriti, budući da očito tako mislimo, da se istinitost povijesti može i mora sačuvati u većini slučajeva. Jer tko može poreći da je Abraham pokopan u dvostrukoj pećini u Hebronu, kao i Izak i Jakov, te svaka od njihovih žena? Ili tko sumnja da je Šekem predan kao baština Josipu? Ili da je Jeruzalem prijestolnica Judeje, u kojoj je Salomon sagradio Božji hram? I bezbrojne druge tvrdnje. Jer odlomci koji vrijede u svojem povijesnom smislu mnogo su brojniji od onih koji sadrže isključivo duhovan smisao. Zatim, opet, tko ne bi tvrdio da je zapovijed: »Poštuj oca svoga i majku svoju, da ti dobro bude«, dostatna sama po sebi bez ikakva duhovnog smisla, te nužna onima koji je obdržavaju? Osobito kada je i Pavao potvrdio tu zapovijed ponovivši je istim riječima. I što treba govoriti o zabranama: »Ne čini preljuba«, »Ne ukradi«, »Ne svjedoči lažno«, i drugima iste vrste? A s obzirom na propise naložene u Evanđeljima, ne može se sumnjati da se vrlo mnogi od njih moraju doslovno obdržavati, kao na primjer kada naš Gospodin veli: »A ja vam kažem: Ne kunite se nikako!«; i kada veli: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u svom srcu«; opomene također koje se nalaze u spisima apostola Pavla: »Opominjite neuredne, tješite malodušne, podržavajte slabe, budite strpljivi sa svima«, i vrlo mnoge druge. Pa ipak ne sumnjam da će pažljiv čitatelj u brojnim slučajevima oklijevati može li se ova ili ona povijest smatrati doslovno istinitom ili ne; ili treba li se ovaj ili onaj propis obdržavati prema slovu ili ne. I stoga valja uložiti velik trud i napor dok svaki čitatelj s poštovanjem ne shvati da ima posla s božanskim, a ne ljudskim riječima unesenim u svete knjige.
20. Shvaćanje, dakle, Svetoga pisma za koje smatramo da ga s pravom i dosljedno treba održati, ove je vrste. Sveto pismo proglašava da je određeni narod na zemlji izabrao Bog, a taj je narod primio više imena: jer se ponekad sav naziva Izrael, a ponekad Jakov; a Jeroboam, sin Nebatov, podijelio ga je na dva dijela; i deset plemena koja su se oblikovala pod njim nazvana su Izrael, dok su preostala dva (s kojima se sjedinilo pleme Levijevo i ono koje je poteklo od kraljevskoga roda Davidova) nazvana Juda. Cijela pak zemlja koju je taj narod posjedovao, a koju je primio od Boga, zvala se Judeja, u kojoj je bila smještena prijestolnica, Jeruzalem; a naziva se metropolom, jer je takoreći majka mnogih gradova, čija ćete imena često naći spomenuta tu i tamo u drugim knjigama Pisma, a koja su sabrana u jedan popis u Knjizi Jošue, sina Nunova.
21. Budući da dakle stvari tako stoje, sveti apostol, želeći donekle uzvisiti i uzdići naše razumijevanje iznad zemlje, veli na jednome mjestu: »Gledajte Izraela po tijelu«; čime zacijelo kani reći da postoji drugi Izrael koji nije po tijelu, nego po Duhu. I opet na drugome mjestu: »Jer nisu svi koji su od Izraela, Izraelci.«
22. Budući dakle da smo od njega poučeni kako postoji jedan Izrael po tijelu, a drugi po Duhu, kada Spasitelj veli: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova«, ne razumijemo te riječi onako kako ih razumiju oni koji mudruju zemaljski, to jest ebioniti, koji sam naziv »siromasi« izvode iz vlastita imena (jer »ebion« na hebrejskome znači »siromah«); nego razumijemo da postoji rod duša koji se naziva »Izrael«, kako naznačuje i samo tumačenje imena: jer se Izrael tumači kao »um« ili »čovjek koji gleda Boga«. Apostol opet donosi sličnu objavu o Jeruzalemu, govoreći: »Gornji Jeruzalem pak slobodan je, on je majka naša.« I u drugoj svojoj Poslanici veli: »Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskomu, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu i Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebesima.« Ako dakle u ovome svijetu postoje određene duše koje se nazivaju Izrael, i grad na nebu koji se naziva Jeruzalem, slijedi da oni gradovi za koje se veli da pripadaju narodu Izraelovu imaju nebeski Jeruzalem za svoju prijestolnicu; te da, u skladu s time, razumijemo kao upućeno na cijeloga Judu (o kojem također držimo da su proroci govorili u pojedinim otajstvenim pripovijestima) sva proroštva izrečena bilo o Judeji ili Jeruzalemu, ili o bilo kakvim najezdama za koje sveta povijest navodi da su zadesile Judeju ili Jeruzalem. Što god se dakle pripovijeda ili proriče o Jeruzalemu, mora se, ako riječi Pavlove prihvaćamo kao riječi Krista koji govori u njemu, razumjeti kao izrečeno u skladu s njegovim mišljenjem o onome gradu koji on naziva nebeskim Jeruzalemom, i o svim onim mjestima ili gradovima za koje se veli da su gradovi svete zemlje, kojoj je Jeruzalem prijestolnica. Jer valja pretpostaviti da upravo iz tih gradova Spasitelj, želeći nas uzdići na viši stupanj spoznaje, obećava onima koji su dobro upravljali novcem što im ga je sam povjerio, da će imati vlast nad deset ili pet gradova. Ako dakle proroštva izrečena o Judeji, i Jeruzalemu, i Judi, i Izraelu, i Jakovu, koja mi ne razumijemo u tjelesnom smislu, označuju određena božanska otajstva, posve sigurno slijedi da se i ona proroštva koja su izrečena bilo o Egiptu ili Egipćanima, ili o Babiloniji i Babiloncima, te Sidonu i Sidoncima, ne smiju razumjeti kao izrečena o onome Egiptu koji se nalazi na zemlji, ili o zemaljskom Babilonu, Tiru ili Sidonu. Niti se ona proroštva koja je prorok Ezekiel izrekao o faraonu, kralju egipatskom, mogu primijeniti na bilo kojeg čovjeka za koga bi se moglo činiti da je kraljevao nad Egiptom, kako proglašava sama narav toga odlomka. Na sličan se način i ono što je rečeno o knezu tirskome ne može razumjeti o bilo kojem čovjeku ili kralju Tira. I kako bismo uopće mogli prihvatiti, kao izrečeno o čovjeku, ono što se u mnogim odlomcima Pisma, a osobito u Izaije, pripovijeda o Nabukodonozoru? Jer nije čovjek onaj za koga se veli da je »pao s neba«, ili koji bijaše »Lucifer«, ili koji je »izlazio u zoru«. No što se tiče onih proroštava koja se nalaze u Ezekiela o Egiptu, kao što je ono da ima biti uništen kroz četrdeset godina, tako da se u njemu ne nađe ljudska noga, te da će pretrpjeti takvo pustošenje da će po svoj zemlji krv ljudska sezati do koljena, ne znam bi li itko razuman to mogao primijeniti na onaj zemaljski Egipat koji graniči s Etiopijom. No pogledajmo ne bi li se to prikladnije moglo razumjeti na sljedeći način: naime, kao što postoji nebeski Jeruzalem i Judeja, te nesumnjivo narod koji u njima prebiva i zove se Izrael; tako je također moguće da u njihovoj blizini postoje određena mjesta za koja bi se moglo činiti da se nazivaju Egipat, ili Babilon, ili Tir, ili Sidon, te da se knezovi tih mjesta i duše, ako ih ima, koje u njima prebivaju, nazivaju Egipćanima, Babiloncima, Tircima i Sidoncima. Od kojih bi također, prema načinu života koji ondje provode, proizlazila neka vrsta sužanjstva, uslijed čega se veli da su pali iz Judeje u Babiloniju ili Egipat, iz višega i boljega stanja, ili da su raspršeni u druge zemlje.
23. Jer možda kao što oni koji, odlazeći s ovoga svijeta po onoj smrti koja je zajednička svima, bivaju raspoređeni prema svojim djelima i zaslugama, onako kako budu smatrani dostojnima, jedni u mjesto koje se zove »podzemlje«, drugi u krilo Abrahamovo, te u različita boravišta ili stanove; tako također iz onih mjesta, kao da ondje umiru, ako se tako može reći, silaze iz »gornjega svijeta« u ovo »podzemlje«. Jer ono »podzemlje« u koje se odvode duše umrlih s ovoga svijeta, Pismo, vjerujem, zbog te razlike naziva »donjim podzemljem«, kako se veli u Knjizi Psalama: »Izbavio si dušu moju iz najdubljeg podzemlja.« Svatko dakle od onih koji silaze na zemlju, prema svojim zaslugama ili sukladno položaju koji je ondje zauzimao, određen je roditi se u ovome svijetu, u različitoj zemlji, ili među različitim narodom, ili u različitom načinu života, ili pritisnut različitim vrstama slabosti, ili poteći od pobožnih roditelja, ili od roditelja koji nisu pobožni; tako da se ponekad može dogoditi da Izraelac siđe među Skite, a ubogi Egipćanin bude doveden u Judeju. Pa ipak je naš Spasitelj došao sabrati izgubljene ovce doma Izraelova; a budući da mnogi od Izraelaca nisu prihvatili njegov nauk, pozvani su oni koji su pripadali poganima. Iz čega će se činiti da slijedi kako se ona proroštva koja su upućena pojedinim narodima trebaju radije odnositi na duše i na njihove različite nebeske stanove. Štoviše, pripovijesti o događajima za koje se veli da su zadesili bilo narod Izraelov, bilo Jeruzalem, bilo Judeju, kada ih je napao ovaj ili onaj narod, u mnogim se slučajevima ne mogu razumjeti kao da su se stvarno dogodili, te su mnogo prikladniji onim narodima duša koji nastavaju ono nebo za koje se veli da će proći, ili za koje se čak i sada pretpostavlja da su njegovi stanovnici.
Ako sada tko od nas zatraži jasne i razgovijetne izjave o ovim točkama iz Svetoga pisma, moramo odgovoriti da je namjera Duha Svetoga u onim dijelovima koji izgledaju kao pripovijedanje povijesti događaja bila radije prekriti i prikriti smisao: u onim odlomcima, na primjer, gdje se veli da silaze u Egipat ili da su odvedeni u ropstvo u Babiloniju, ili kada se u tim istim zemljama za jedne veli da su dovedeni do krajnjeg poniženja i stavljeni u ropstvo svojim gospodarima; dok su se drugi, opet, u tim istim zemljama svoga sužanjstva držali u časti i ugledu, tako da su zauzimali položaje časti i moći, te bili postavljeni za upravitelje pokrajina; a sve se to, kako rekosmo, čuva skrivenim i pokrivenim u pripovijestima Svetoga pisma, jer »kraljevstvo je nebesko kao blago skriveno na njivi: kad ga čovjek pronađe, sakrije ga pa sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.« Po toj prispodobi razmotri nije li naznačeno da je samo tlo i površina Pisma, to jest doslovno značenje, njiva ispunjena svakojakim biljem i cvijećem; dok je onaj dublji i temeljitiji »duhovni« smisao upravo skriveno blago mudrosti i spoznaje koje Duh Sveti po Izaiji naziva tamnim i nevidljivim i skrivenim blagom, za čije je pronalaženje potrebna božanska pomoć: jer samo Bog može razbiti mjedena vrata kojima je zatvoreno i skriveno, i skršiti željezne prijevornice i poluge kojima se priječi pristup svemu onome što je napisano i skriveno u Knjizi Postanka o različitim vrstama duša, i o onim sjemenima i naraštajima koji ili imaju usku vezu s Izraelom ili su daleko odvojeni od njegovih potomaka; kao i što je onaj silazak sedamdeset duša u Egipat, koje sedamdeset duša u toj zemlji postadoše po mnoštvu kao zvijezde nebeske. No budući da nisu svi oni bili svjetlost ovoga svijeta, »jer nisu svi koji su od Izraela, Izraelci«, oni od sedamdeset duša izrastaju u velik narod, i bivaju kao »pijesak na obali morskoj nebrojeni«.
1., Odlomci 1. do 23. prevedeni s grčkoga: O nadahnuću Svetoga pisma i kako ga valja čitati i razumijevati, te koji je razlog nesigurnosti u njemu; i o nemogućnosti ili nerazumnosti pojedinih stvari u njemu, uzetih prema slovu
Poglavlje I. O nadahnuću Svetoga pisma i kako ga valja čitati i razumijevati, te koji je razlog nesigurnosti u njemu; i o nemogućnosti ili nerazumnosti pojedinih stvari u njemu, uzetih prema slovu.
(Prijevod s grčkoga namjerno je doslovan kako bi se jasnije vidjela razlika između izvornika i Rufinove parafraze.)
1. Budući da u našem istraživanju tako važnih pitanja, nezadovoljni uobičajenim mišljenjima i bjelodanim svjedočanstvom vidljivih stvari, kao potvrdu naših tvrdnji uzimamo i svjedočanstva iz onoga što držimo božanskim spisima, to jest iz onoga što se naziva Starim zavjetom i onoga što se naziva Novim, te nastojimo razumom učvrstiti svoju vjeru; a kako još nismo govorili o Pismima kao božanskima, hajde da, kao u nekom sažetku, obradimo nekoliko točaka o njima, izlažući one razloge koji nas navode da ih smatramo božanskim spisima. Prije nego što se poslužimo riječima samih spisa i onim što je u njima izloženo, moramo iznijeti sljedeće o Mojsiju i Isusu Kristu, zakonodavcu Hebreja i začetniku spasenjskih nauka po kršćanstvu. Jer, premda je među Grcima i barbarima bilo vrlo mnogo zakonodavaca i učitelja koji su naviještali mišljenja što su se izdavala za istinu, nismo čuli ni za jednoga zakonodavca koji bi uspio druge narode prožeti revnošću za prihvaćanje njegovih riječi; i premda su oni koji su tvrdili da filozofiraju o istini iznijeli veliko oruđe prividnog logičkog dokazivanja, nitko nije uspio ono što je smatrao istinom utisnuti drugim narodima, pa čak ni ikojem broju ljudi vrijednom spomena unutar jednoga jedinog naroda. A ipak, ne samo da bi zakonodavci željeli nametnuti one zakone koji su se činili dobrima, ako je moguće, čitavome ljudskom rodu, nego bi i učitelji htjeli proširiti ono što su zamišljali kao istinu posvuda po svijetu. No kako nisu mogli pozvati ljude drugih jezika i iz mnogih naroda da obdržavaju njihove zakone i prihvate njihov nauk, nisu to uopće ni pokušavali, mudro uviđajući nemogućnost takva ishoda. Nasuprot tomu, cijela Grčka i barbarski dio našega svijeta sadrži bezbrojne revnitelje koji su napustili zakone svojih otaca i ustaljene bogove radi obdržavanja Mojsijevih zakona i učeništva uz riječi Isusa Krista; premda su one koji su prionuli uz Mojsijev zakon mrzili štovatelji idola, a oni koji su prihvatili riječi Isusa Krista bijahu uz to izloženi i smrtnoj opasnosti.
2. Ako pak promotrimo koliko je ta riječ postala moćna u vrlo malo godina, premda su se protiv onih koji su priznavali kršćanstvo sklapale urote, a neki od njih zbog toga bili pogubljeni, dok su drugi izgubili svoja imanja, i premda je, unatoč malenu broju njezinih učitelja, bila propovijedana posvuda po svijetu, tako da su se Grci i barbari, mudri i nerazumni, predali bogoštovlju koje biva po Isusu, nemamo nikakve poteškoće reći da je taj ishod iznad svake ljudske moći, budući da je Isus sa svom vlašću i uvjerljivošću poučavao kako njegova riječ neće biti nadvladana; tako da s pravom možemo smatrati proročkim riječima one njegove izreke poput: »Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima«; i: »Mnogi će mi reći u onaj dan: Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime jeli i u tvoje ime pili i u tvoje ime zloduhe izgonili? I tada ću im reći: Idite od mene, zlotvori, nikada vas nisam poznavao.« Možda je nekoć bilo vjerojatno da je izgovarajući te riječi govorio uzalud, tako da nisu bile istinite; ali kad se obistinilo ono što je predano s tolikom vlašću, to pokazuje da je Bog, doista postavši čovjekom, predao ljudima nauke spasenja.
3. I što treba spominjati i to da je za Krista bilo prorečeno kako će vladari nestati iz Jude i vođe od njegovih bedara kada dođe onaj kojemu je to namijenjeno, naime kraljevstvo, te da će iščekivanje naroda prebivati u zemlji? Jer jasno je bjelodano iz povijesti i iz onoga što se vidi u današnje vrijeme da od Isusovih vremena više nije bilo onih koji su se nazivali kraljevima židovskim; sve one židovske ustanove kojima su se ponosili, mislim na uredbe koje se odnose na Hram i žrtvenik, prinošenje bogoslužja i haljine velikoga svećenika, bijahu uništene. Jer ispunilo se proroštvo koje je reklo: »Sinovi će Izraelovi sjediti mnoge dane bez kralja, bez kneza, bez žrtve, bez žrtvenika, bez svećeništva i bez proroštava.« Ta proroštva upotrebljavamo da odgovorimo onima koji, u svojoj zbunjenosti glede riječi što ih je u Knjizi Postanka Jakov uputio Judi, tvrde da je etnarh, budući da je iz Judina roda, vladar naroda i da neće ponestati od njegova potomstva sve do dolaska onoga Krista kojega sami zamišljaju. No ako »sinovi Izraelovi imaju sjediti mnoge dane bez kralja, bez kneza, bez žrtvenika, bez svećeništva i bez proroštava«, i ako, otkako je Hram uništen, više ne postoji ni žrtva, ni žrtvenik, ni svećeništvo, očito je da je vladar nestao iz Jude i vođa između njegovih bedara. A budući da proroštvo izjavljuje da »neće vladar nestati iz Jude niti vođa između bedara njegovih dok ne dođe ono što mu je namijenjeno«, očito je da je došao onaj kojemu pripada ono što je namijenjeno, iščekivanje naroda. A to je jasno iz mnoštva pogana koji su po Isusu Kristu povjerovali u Boga.
4. I u pjesmi u Ponovljenom zakonu također je proročki obznanjeno da je zbog grijeha prijašnjega naroda imalo doći do izabranja nerazumnih naroda, što nije ostvario nitko drugi doli Isus. »Jer oni me«, veli on, »izazvaše na ljubomoru onim što nije Bog, razgnjeviše me svojim idolima; a ja ću njih izazvati na ljubomoru onima koji nisu narod i razgnjevit ću ih nerazumnim narodom.« Moguće je dakle s potpunom jasnoćom razumjeti kako su Hebreji, za koje se kaže da su izazvali Boga na ljubomoru onim što nije Bog i razgnjevili ga svojim idolima, i sami bili potaknuti na ljubomoru onim što nije bio narod, naime nerazumnim narodom, koji je Bog izabrao dolaskom Isusa Krista i njegovih učenika. Vidimo doista svoj poziv, da nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo moćnih, nema mnogo plemenitih; nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i neznatne i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što je nekoć postojalo; i neka se Izrael po tijelu, kojega apostol naziva »tijelom«, ne hvali pred Bogom.
5. A što reći o proroštvima o Kristu u Psalmima, gdje postoji pjesma s natpisom »Za ljubljenoga«, čiji se jezik naziva »pisaljkom vješta pisara, koji je ljepši od sinova ljudskih«, budući da se »milost izlila na usne njegove«? Dokaz da se milost izlila na njegove usne jest to što se, premda je razdoblje njegova naučavanja bilo kratko, jer poučavao je negdje oko godinu dana i nekoliko mjeseci, svijet ispunio njegovim naukom i bogoštovljem uspostavljenim po njemu. Jer u njegove dane procvjeta pravednost i obilje mira, što ostaje sve do svršetka, koji je nazvan nestankom mjeseca; i on nastavlja vladati od mora do mora i od rijeka do krajeva zemaljskih. I kući Davidovoj dan je znak: jer Djevica zače i ponese i rodi sina, i ime mu je Emanuel, što znači »Bog s nama«; i kako isti prorok kaže, ispunilo se proroštvo: »Bog je s nama; spoznajte to, narodi, i budite nadvladani; vi koji ste snažni, budite poraženi«; jer mi iz poganstva nadvladani smo i poraženi, mi koji smo zadobiveni milošću njegova nauka. Mjesto njegova rođenja također je prorečeno u Mihejinim proroštvima: »A ti, Betleheme«, veli on, »zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim; jer iz tebe će izaći Vođa koji će pasti narod moj, Izraela.« A prema Danielu, navršilo se sedamdeset tjedana do dolaska Krista Vođe. I došao je onaj koji je, prema Jobu, pokorio veliku neman i dao vlast svojim pravim učenicima da gaze po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj, a da im ništa ne naudi. I neka tko promotri opći dolazak apostola koje je poslao Isus da naviještaju evanđelje, pa će vidjeti i to da je pothvat bio iznad ljudske moći i da je zapovijed došla od Boga. A ispitamo li kako su se ljudi, slušajući nove nauke i neobične riječi, predali tim učiteljima, budući usred same želje da kuju urote protiv njih nadvladani božanskom moći koja je bdjela nad tim učiteljima, nećemo sumnjati u to jesu li činili i čudesa, pri čemu je Bog svjedočio za njihove riječi znamenjima, čudesima i raznovrsnim silnim djelima.
6. Dok tako ukratko dokazujemo Kristovo božanstvo i pri tome se služimo proročkim izjavama o njemu, u isto vrijeme dokazujemo da su spisi koji su o njemu prorokovali bili božanski nadahnuti; te da su oni spisi koji su navijestili njegov dolazak i njegov nauk bili predani sa svom moći i vlašću, i da su zbog toga zadobili izabranje od pogana. Moramo također reći da su božansko podrijetlo proročkih izjava i duhovna narav Mojsijeva zakona zasjali nakon Kristova dolaska. Jer prije Kristova dolaska nije bilo posve moguće iznijeti očite dokaze božanskoga nadahnuća drevnoga Pisma; dok je njegov dolazak one koji bi mogli sumnjati da Zakon i Proroci nisu božanski doveo do jasnoga uvjerenja da su sastavljeni pomoću nebeske milosti. A onaj tko s pažnjom i pomnjom čita riječi proroka, osjećajući samim čitanjem tragove božanstva koje je u njima, bit će vlastitim osjećajima potaknut povjerovati da one riječi koje se smatraju Božjim riječima nisu ljudski sastavci. Svjetlost pak koja se nalazila u Mojsijevu zakonu, ali je bila skrivena velom, zasjala je u Isusovu dolasku, jer je veo skinut, a ona dobra, čija se sjena nalazila u slovu, postupno su dolazila do spoznaje ljudi.
7. Bilo bi sada preopširno nabrajati najstarija proroštva o svakom budućem događaju, kako bi onaj koji sumnja, dirnut njihovim božanskim podrijetlom, odložio svako oklijevanje i smetenost te se cijelom dušom posvetio Božjim riječima. No ako se u svakom dijelu Pisama neupućenima ne čini prisutnim nadljudski element misli, to nimalo ne čudi; jer što se tiče djela one providnosti koja obuhvaća cijeli svijet, neka s najvećom jasnoćom pokazuju da su djela providnosti, dok su druga tako skrivena da se čini kako pružaju povod za nevjeru u onoga Boga koji sve uređuje neizrecivim umijećem i moću. Jer stvaralački naum providnosnoga Vladara nije toliko očit u onome što pripada zemlji koliko u slučaju sunca, mjeseca i zvijezda; i nije tako jasan u onome što se tiče ljudskih zbivanja kao što je u dušama i tijelima životinja, budući da oni koji na to paze pomno utvrđuju svrhu i razlog nagona, predodžbi i naravi životinja te građu njihovih tijela. No kao što nauk o providnosti u očima onih koji su ga jednom iskreno prihvatili nimalo ne slabi zbog onoga što se ne razumije, tako ni božansko podrijetlo Pisma, koje se proteže na cjelinu njegovu, ne propada zbog nesposobnosti naše slabosti da u svakom izričaju otkrije skriveni sjaj nauka zastrtih običnim i neprivlačnim izražavanjem. Jer imamo to blago u glinenim posudama, da izvanredna snaga bude Božja i da se ne smatra kako potječe od nas, koji smo samo ljudska bića. Jer kad bi otrcane metode dokazivanja uobičajene među ljudima, sadržane u biblijskim knjigama, bile uspješne u stvaranju uvjerenja, onda bi se s pravom pretpostavljalo da naša vjera počiva na ljudskoj mudrosti, a ne na Božjoj snazi; ali sada je očito svakome tko podigne oči da riječ i propovijedanje nisu prevladali među mnoštvom »uvjerljivim riječima mudrosti, nego pokazivanjem Duha i snage«. Stoga, budući da nas nebeska ili čak nadnebeska sila nagoni da se klanjamo jedinom Stvoritelju, ostavimo početnički nauk o Kristu, to jest početna počela, i nastojmo ići k savršenstvu, kako bi mudrost koja se govori savršenima bila izgovorena i nama. Jer onaj koji je posjeduje obećava govoriti mudrost među savršenima, ali drugu mudrost a ne mudrost ovoga svijeta i knezova ovoga svijeta, koji propadaju. Ta će se mudrost jasno utisnuti u nas i proizvesti objavu otajstva koje je šutnjom bilo obavijeno u vječnim vremenima, a sada je očitovano po proročkim Pismima i pojavkom našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, kojemu neka je slava u vijeke vjekova. Amen.
8. Rekavši tako ukratko o božanskom nadahnuću svetih Pisama, potrebno je prijeći na razmatranje načina na koji ih valja čitati i razumijevati, budući da su počinjene brojne zablude zbog načina na koji bi se sveti spisi trebali istraživati, a koji mnoštvo nije otkrilo. Jer i oni otvrdnula srca i neuki ljudi koji pripadaju obrezanju nisu povjerovali u našega Spasitelja, misleći da slijede doslovni izričaj proroštava o njemu, a ne opažajući na način opipljiv svojim osjetilima da je proglasio oslobođenje sužnjima, niti da je sagradio ono što uistinu smatraju Božjim gradom, niti uništio »kola iz Efrajima i konja iz Jeruzalema«, niti jeo masla i meda i, prije nego što je spoznao ili odabrao zlo, izabrao dobro. I misleći k tome da je bilo prorečeno kako će vuk, četveronožna životinja, pasti s jagnjetom, i leopard ležati s kozlićem, a tele i lav i goveče pasti zajedno pod vodstvom maloga djeteta, te da će krava i medvjedica zajedno pasti, a mladunčad njihova zajedno odrastati, i da će lav jesti slamu kao govedo: ne videći ništa od toga vidljivo ostvareno za dolaska onoga za koga mi vjerujemo da je Krist, nisu prihvatili našega Gospodina Isusa; nego su ga, kao onoga koji se neopravdano nazvao Kristom, raspeli. A oni koji pripadaju krivovjernim sljedbama, čitajući ovu tvrdnju: »Oganj se rasplamsao u mome gnjevu«; i ovu: »Ja sam ljubomoran Bog, koji kažnjava krivnju otaca na djeci do trećega i četvrtoga koljena«; i ovu: »Kajem se što sam Šaula pomazao za kralja«; i ovu: »Ja sam Bog koji tvori mir i stvara zlo«; te, među ostalima, ovu: »Zar se u gradu dogodi zlo a da ga Gospodin ne učini?«; i opet ovu: »Zla siđoše od Gospodina na vrata jeruzalemska«; i: »Zao duh od Gospodina mučio je Šaula«; te bezbrojna druga mjesta poput ovih, nisu se usudili posumnjati u njih kao u Božja Pisma; nego vjerujući da su to riječi Demijurga, kojega Židovi štuju, smatrali su da je, budući da je Demijurg nesavršen i nedobrostiv bog, Spasitelj došao navijestiti savršenije Božanstvo, koje, kako vele, nije Demijurg, imajući o njemu različita mišljenja; i odstupivši jednom od Demijurga, koji je jedini nestvoreni Bog, predali su se izmišljotinama, gradeći sebi pretpostavke prema kojima zamišljaju da postoje neke stvari koje su vidljive i neke druge stvari koje nisu vidljive, a sve su to tlapnje njihova vlastita uma. A opet, oni jednostavniji među onima koji se izjašnjavaju da pripadaju Crkvi smatrali su da nema božanstva većega od Demijurga, u čemu imaju pravo, dok o njemu zamišljaju takve stvari kakve se ne bi povjerovale ni o najokrutnijim i najnepravednijim ljudima.
9. Čini se da u svim prethodno nabrojenim točkama uzrok lažnih mišljenja i bezbožnih tvrdnji ili neukih izjava o Bogu nije ništa drugo doli nerazumijevanje Pisma po njegovu duhovnom smislu, nego tumačenje u skladu s pukim slovom. Zbog toga onima koji vjeruju da svete knjige nisu ljudski sastavci, nego da su sastavljene nadahnućem Duha Svetoga, sukladno volji Oca svega po Isusu Kristu, i da su došle do nas, moramo pokazati načine njihova tumačenja koji se čine ispravnima nama što se držimo mjerila nebeske Crkve Isusa Krista prema apostolskom nasljedstvu. Naime, da u svetim Pismima postoje određeni otajstveni rasporedi koji se objavljuju, vjerovali su svi, čak i najjednostavniji među onima koji pristaju uz riječ; ali što su oni, iskreni i skromni pojedinci priznaju da ne znaju. Ako bi tko dakle bio u nedoumici oko Lotova općenja s njegovim kćerima, i oko dviju Abrahamovih žena, i oko dviju sestara udanih za Jakova, te dviju sluškinja koje su mu rodile djecu, oni ne mogu dati nikakav drugi odgovor osim ovoga: da su to otajstva koja mi ne razumijemo. Štoviše, kada se čita opis opremanja Šatora sastanka, vjerujući da je ono što je napisano praslika, nastoje primijeniti što mogu na svaku pojedinost ispričanu o Šatoru, ne griješeći u pogledu svoga uvjerenja da je Šator praslika nečega, ali griješeći ponekad u primjeni opisa onoga čega je Šator praslika na neku posebnu stvar na način dostojan Pisma. I svu povijest za koju se smatra da govori o brakovima, ili rađanju djece, ili o ratovima, ili bilo koje povijesti koje kolaju među mnoštvom, proglašavaju praslikama; ali praslikama čega u svakom pojedinom slučaju, dijelom zato što njihove navike nisu temeljito uvježbane, dijelom i zbog njihove naglosti, a ponekad, čak i kada je pojedinac dobro uvježban i pronicav, zbog iznimne ljudske teškoće u otkrivanju stvari, narav svake pojedinosti glede tih praslika nije jasno utvrđena.
10. A što je potrebno govoriti o proroštvima, za koja svi znamo da su ispunjena zagonetkama i tamnim izrekama? Ako pak dođemo do Evanđelja, točno razumijevanje i njih samih, budući da su um Kristov, zahtijeva milost koja je bila dana onomu koji reče: »A mi imamo um Kristov, da spoznamo ono što nam je Bog darovao. O tome i govorimo, ne riječima naučenim od ljudske mudrosti, nego naučenim od Duha.« A tko se, čitajući otkrivenja dana Ivanu, ne bi zadivio nad neizrecivim otajstvima ondje skrivenima, a koja su očita čak i onomu koji ne shvaća što je napisano? I komu bi, tko je vješt u istraživanju riječi, poslanice apostolâ mogle izgledati jasne i lake za razumijevanje, kada i u njima ima bezbroj najdubljih misli koje, navirući kao kroz kakav uski otvor, ne dopuštaju brzo shvaćanje? Stoga, budući da stvari tako stoje i budući da nebrojeni pojedinci upadaju u zablude, pri čitanju Pisama nije sigurno tvrditi da čovjek lako razumije ono što zahtijeva ključ spoznaje, za koji Spasitelj izjavljuje da se nalazi kod zakonoznanaca. I neka odgovore oni koji ne dopuštaju da je istina bila kod njih prije Kristova dolaska: kako to da Gospodin naš Isus Krist kaže da se ključ spoznaje nalazi kod onih koji, kako oni tvrde, nisu imali knjige što sadrže tajne spoznaje i savršena otajstva? Njegove naime riječi glase ovako: »Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji su ulazili.«
11. Način dakle na koji nam valja pristupati Pismima i iz njih crpsti smisao, kako nam se čini, jest onaj koji je utvrđen iz samih Pisama. Kod Salomona u Izrekama nalazimo takvo pravilo naloženo s obzirom na božanske nauke Pisma: »I zapiši ih na trostruk način, savjetom i znanjem, da odgovoriš riječima istine onima koji ti ih predlože.« Čovjek bi dakle trebao na trostruk način urezati misli Svetoga pisma u vlastitu dušu: kako bi se jednostavan čovjek mogao izgraditi takoreći »tijelom« Pisma, jer tako nazivamo doslovni, očiti smisao; dok se onaj koji se donekle uzdigao može izgraditi njegovom »dušom«. Savršen čovjek, nadalje, onaj koji sliči onima o kojima govori apostol kada veli: »Mudrost navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju; nego navješćujemo mudrost Božju u otajstvu, onu skrivenu, koju Bog predodredi prije vjekova za našu slavu«, može primiti izgradnju od duhovnoga zakona, koji posjeduje sjenu budućih dobara. Jer kao što se čovjek sastoji od tijela, duše i duha, tako je i s Pismom, koje je Bog providio i dao za spasenje ljudi. Stoga to izvodimo i iz knjige koju neki preziru, iz Pastira, s obzirom na zapovijed danu Hermi da napiše dvije knjige te da, pošto to učini, navijesti prezbiterima Crkve ono što je naučio od Duha. Riječi glase ovako: »Napisat ćeš dvije knjižice pa ćeš jednu dati Klementu, a jednu Grapti. Grapte će opominjati udovice i siročad, Klement će poslati u gradove izvan zemlje, a ti ćeš navijestiti prezbiterima Crkve.« A Grapte, koja opominje udovice i siročad, jest samo slovo Pisma, koje opominje one koji su još djeca u duši i nisu kadri Boga zvati svojim Ocem, pa se zato i nazivaju siročad; opominje usto i one koji više nemaju nezakonitoga zaručnika, nego ostaju udovice, jer još nisu postali dostojni nebeskoga Zaručnika. Klement pak, koji je već nadrastao slovo, poslan je da ono što je napisano pošalje u gradove izvan zemlje, kao da bismo te gradove nazvali dušama koje su iznad utjecaja tjelesnih nagnuća i prizemnih misli; samomu pak učeniku Duha nalaže se da više ne putem pisama, nego živom riječju, naviješta prezbiterima cijele Crkve Božje, koji su osijedjeli po mudrosti.
12. No budući da postoje određeni odlomci Pisma koji uopće ne sadrže tjelesni smisao, kao što ćemo pokazati u onome što slijedi, postoje i mjesta gdje moramo tražiti samo takoreći dušu i duh Pisma. I možda je upravo zbog toga rečeno da za židovsko čišćenje ondje stajaše šest kamenih posuda za vodu od po dvije ili tri mjere, kako čitamo u Evanđelju po Ivanu: taj izraz zagonetno naznačuje, s obzirom na one koje apostol naziva Židovima u skrovitosti, da se oni pročišćuju riječju Pisma, primajući katkad dvije mjere, to jest, da tako kažemo, duševni i duhovni smisao; a katkad tri mjere, budući da neki, povrh već spomenutih, imaju i tjelesni smisao, koji je kadar donijeti izgradnju. A šest posuda za vodu s razlogom pristoji onima koji se pročišćuju u svijetu, koji je stvoren u šest dana, što je savršen broj. Da je dakle onaj prvi smisao koristan utoliko što je kadar pružiti izgradnju, svjedoče mnoštva iskrenih i jednostavnih vjernika; dok se za ono tumačenje koje se odnosi na dušu nalazi primjer u Pavlovoj Prvoj poslanici Korinćanima. Izraz glasi: »Ne zavezuj usta volu koji vrše«; čemu on dodaje: »Zar je Bogu do volova? Ili to veli upravo radi nas? Radi nas je doista napisano: tko ore, u nadi treba da ore; i tko vrše, u nadi da će imati dio.« Mnoga su tumačenja prilagođena mnoštvu u optjecaju, koja izgrađuju one što ne mogu shvatiti dublja značenja, a koja posjeduju slično obilježje.
13. Tumačenje je pak duhovno kada tko može pokazati kojih su to nebeskih stvarnosti Židovi po tijelu služili kao slika i sjena, i kojih to budućih dobara zakon sadrži sjenu. Općenito govoreći, moramo istraživati, prema apostolskome obećanju, mudrost u otajstvu, onu skrivenu mudrost koju Bog predodredi prije vjekova za slavu pravednika, a koju nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. I isti apostol negdje kaže, pošto je spomenuo određene događaje zabilježene u Knjizi Izlaska i Knjizi Brojeva: »Sve se to njima događalo slikovito, a napisano je za pouku nama, koje su zapala posljednja razdoblja.« I pruža nam priliku da spoznamo čemu su to bili praslikovni uzori kada veli: »Pili su naime iz duhovne stijene koja ih je pratila; a ta stijena bijaše Krist.« U drugoj pak poslanici, ocrtavajući različite pojedinosti vezane uz Prebivalište, upotrijebio je riječi: »Načini sve po uzorku koji ti je pokazan na gori.« Štoviše, u Poslanici Galaćanima, kao da kori one koji misle da čitaju zakon, a ipak ga ne razumiju, smatrajući da ga ne razumiju oni koji ne promišljaju o tome da su u onome što je napisano sadržane alegorije, veli: »Recite mi vi, koji želite biti pod zakonom, zar ne čujete zakona? Ta pisano je da je Abraham imao dva sina: jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne po obećanju. To je rečeno slikovito: to su naime dva saveza«, i tako dalje. Ovdje moramo pozorno promotriti svaku riječ koju je upotrijebio. Kaže: »Vi koji želite biti pod zakonom«, a ne »Vi koji jeste pod zakonom«; i: »Zar ne čujete zakona?«, pri čemu se pod slušanjem podrazumijeva shvaćanje i spoznavanje. U Poslanici Kološanima, sažimajući ukratko smisao cijeloga zakonodavstva, veli: »Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, ili po blagdanima, mlađacima ili subotama, što je tek sjena onoga što dolazi.« Usto, u Poslanici Hebrejima, raspravljajući o onima koji pripadaju obrezanju, piše: »Koji služe slici i sjeni nebeskih stvarnosti.« Vjerojatno je dakle da na temelju ovih primjera neće nimalo sumnjati u pogledu pet Mojsijevih knjiga oni koji su jednom prihvatili apostola kao bogoduha; no želiš li znati, s obzirom na ostatak povijesti, je li se i to dogodilo kao praslika? Moramo stoga uočiti izraz u Poslanici Rimljanima: »Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom«, naveden iz Treće knjige o Kraljevima, što je Pavao shvatio kao istovjetno onima koji su Izraelci po izabranju, jer od Kristova dolaska nisu imali koristi samo pogani, nego i neki iz Božjega naroda.
14. Budući da stvari tako stoje, valja nam ocrtati ono što nam se čini da su biljezi istinskoga razumijevanja Pisama. Ponajprije valja istaknuti da je naum Duha, koji je po Božjoj providnosti, kroz Riječ koja u početku bijaše kod Boga, rasvijetlio poslužitelje istine, proroke i apostole, bio prvenstveno priopćavanje neizrecivih otajstava o ljudskim stvarima, a pod ljudima mislim na one duše koje se služe tijelima, kako bi onaj koji je sposoban za pouku mogao istraživanjem i predavanjem proučavanju dubina smisla sadržanih u riječima postati dionikom svih nauka Njegova nauma. Među onim stvarima koje se odnose na duše, koje inače ne mogu postići savršenstvo odvojeno od bogate i mudre istine Božje, nauci koji pripadaju Bogu i Njegovu jedinorođenomu Sinu nužno su postavljeni kao prvotni: kakve je On naravi, na koji je način Sin Božji, koji su razlozi Njegova silaženja sve do uzimanja ljudskoga tijela i potpunoga čovještva, te kakvo je djelovanje toga Sina, nad kime se i kada vrši. Bilo je također nužno da u božanskom učenju bude sadržan govor o srodnim bićima i drugim razumnim stvorenjima, kako onima koja su božanska, tako i onima koja su otpala od blaženstva, zajedno s razlozima njihova pada; kao i o različitostima duša, o podrijetlu tih različitosti, o naravi svijeta i uzroku njegova postojanja. Moramo doznati i podrijetlo velike i strašne zloće koja prekriva zemlju, te je li ona ograničena samo na ovu zemlju ili prevladava i drugdje. Dok su ti i slični ciljevi bili pred očima Duhu koji je prosvjetljivao duše svetih poslužitelja istine, postojao je i drugi cilj, poradi onih koji nisu mogli podnijeti napor istraživanja tako važnih stvari: prikriti nauk o prethodno spomenutim predmetima u izričajima koji sadrže pripovijest, koja donosi izvještaj o stvarima vidljivoga stvorenja, o stvaranju čovjeka i o naraštajima potomaka prvih ljudi sve dok se nisu namnožili; kao i druge povijesti koje kazuju o djelima pravednika i o grijesima što su ih ti isti ljudi povremeno počinili budući da su ljudska bića, te o zlodjelima, kako nečistoće tako i opačine, što su ih počinili grješni i bezbožni ljudi. Što je najčudesnije, kroz povijest ratova, pobjednika i pobijeđenih, naznačena su određena otajstva onima koji su kadri prosuditi te tvrdnje. Još čudesnije, zakoni istine pretkazani su pisanim zakonodavstvom; sve je to opisano u povezanom nizu, sa snagom koja doista dolikuje mudrosti Božjoj. Bilo je naime predviđeno da ni omotač duhovnih istina, mislim na tjelesni dio Pisma, ne bude u mnogim slučajevima bez koristi, nego da bude kadar popraviti mnoštvo prema njihovoj sposobnosti.
15. No kada bi korisnost zakonodavstva te slijed i ljepota povijesti bili posvuda očiti sami po sebi, ne bismo vjerovali da se u Pismima može razumjeti išta drugo osim onoga što je očito; stoga je riječ Božja udesila da se određene stijene spoticanja, sablazni i nemogućnosti umetnu usred zakona i povijesti. To je učinjeno zato da mi, bivajući povučeni na sve strane samom privlačnošću jezika, ne bismo ili posve otpali od pravih nauka ne učeći ništa dostojno Boga, ili pak, ne odstupajući od slova, ne prispjeli spoznaji ičega božanskijeg. Moramo znati i to da je glavni cilj bio navijestiti duhovnu povezanost u onome što je učinjeno i što bi trebalo biti učinjeno. Gdje je Riječ našla da se stvari učinjene prema povijesti mogu prilagoditi tim mističnim smislovima, poslužila se njima, skrivajući od mnoštva dublje značenje; no gdje u prikazu razvoja nadnaravnih zbilja nije slijedilo izvršenje onih određenih događaja koji su već bili naznačeni mističnim smislom, Pismo je u povijest utkao izvještaj o nekom događaju koji se nije zbio: katkad o onome što se nije moglo dogoditi, katkad o onome što je moglo, ali se nije zbilo. Katkad je umetnuto nekoliko riječi koje nisu istinite u svojem doslovnom smislu, a katkad i veći broj njih. Sličan se postupak može uočiti i u pogledu zakonodavstva, u kojemu se često nalazi ono što je korisno samo po sebi i prikladno vremenu zakonodavstva; a katkad i ono što se ne čini korisnim; u drugim su pak trenucima zabilježene nemogućnosti radi vještijih i radoznalijih, kako bi se predali trudu istraživanja onoga što je napisano i tako postigli dolično uvjerenje o načinu na koji u takvim temama valja tražiti smisao dostojan Boga.
16. Nije međutim Duh tako postupio samo s Pismima sastavljenima prije Kristova dolaska; nego je, budući da je isti Duh i da potječe od jednoga Boga, isto učinio i s evanđelistima i s apostolima, jer ni njihovi spisi ne sadrže posvuda čistu povijest događaja, koji su doduše utkani prema slovu, ali se nisu doista dogodili. Čak ni zakon i zapovijedi ne prenose u cjelini ono što je u skladu s razumom. Jer tko bi razuman pretpostavio da su prvi, drugi i treći dan, i večer i jutro, postojali bez sunca, mjeseca i zvijezda, i da je prvi dan bio takoreći i bez svoda nebeskoga? I tko je tako nerazuman da pomisli kako je Bog, poput kakva ratara, zasadio vrt u Edenu, na istoku, i u njega stavio stablo života, vidljivo i opipljivo, tako da onaj tko okusi plod tjelesnim zubima zadobiva život; i opet, da je tko postao dionikom dobra i zla žvačući ono što je ubrano sa stabla? Ako se pak kaže da Bog uvečer hoda po vrtu, a Adam se skriva pod stablom, ne držim da itko sumnja kako to slikovito naznačuje određena otajstva, pri čemu se povijest zbila prividno, a ne doslovno. I Kain, kada odlazi od lica Božjega, misaonim se ljudima zacijelo čini kao netko tko čitatelja navodi na pitanje što je to lice Božje i što znači otići od Njega. A što je potrebno govoriti više, kada oni koji nisu posve slijepi mogu sabrati bezbrojne slične primjere zabilježene kao da su se dogodili, a koji se nisu doslovno zbili? Štoviše, i sama su Evanđelja ispunjena istom vrstom pripovijesti; na primjer, kada đavao odvodi Isusa na visoku goru kako bi mu odande pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu. Jer tko među onima koji ne čitaju takve izvještaje nemarno ne bi osudio one koji misle da su se tjelesnim okom, koje zahtijeva veliku visinu kako bi se vidjeli dijelovi što leže neposredno ispod i u blizini, mogla promatrati kraljevstva Perzijanaca, Skita, Indijaca i Parta, te način na koji se njihovi knezovi slave među ljudima? Pozoran čitatelj može u Evanđeljima uočiti bezbrojne druge odlomke poput ovih, tako da će se uvjeriti kako su u povijesti koje su doslovno zabilježene umetnute okolnosti koje se nisu dogodile.
17. A ako dođemo do Mojsijeva zakonodavstva, mnogi zakoni očituju nerazumnost, a drugi nemogućnost njihova doslovna obdržavanja. Nerazumnost u tome što je narodu zabranjeno jesti strvinare, iako nitko ni u najtežoj gladi nije bio oskudicom nagnan pribjeći toj ptici; i što se nalaže da djeca stara osam dana, koja su neobrezana, budu istrijebljena iz svoga naroda, jer bi bilo nužno, ako bi se zakon uopće doslovno provodio s obzirom na njih, da se zapovjedi pogubljenje njihovih očeva ili onih s kojima su odgojeni. Pismo pak kaže: »Svaki muškarac koji je neobrezan, koji se ne obreže osmoga dana, neka se iskorijeni iz svoga naroda.« I ako želite vidjeti nemogućnosti sadržane u zakonodavstvu, promotrimo da je jarac-jelen jedna od onih životinja koje ne mogu postojati, a ipak nam Mojsije zapovijeda da ga prinesemo kao čistu životinju; dok grifona, za kojega nije zabilježeno da ga je čovjek ikada ukrotio, zakonodavac zabranjuje jesti. Štoviše, onaj tko pažljivo razmotri glasovitu odredbu koja se odnosi na subotu, »Svatko neka sjedi u svojemu stanu: neka nitko ne izlazi iz svoga mjesta u sedmi dan«, smatrat će nemogućim da se ona doslovno obdržava, jer nijedno živo biće ne može sjediti cijeli dan i ostati bez pomicanja iz sjedećega položaja. I stoga oni koji pripadaju obrezanju, i svi koji žele da se ne pokazuje nikakvo značenje osim doslovnoga, uopće ne istražuju takve teme kao što su one o jarcu-jelenu i grifonu i strvinaru, nego se prepuštaju ludim razgovorima o određenim točkama, umnažajući riječi i navodeći neukusne predaje; kao na primjer u vezi sa subotom, govoreći da je granica svakoga pojedinca dvije tisuće lakata. Drugi pak, među kojima je Dositije Samarijanac, osuđujući takvo tumačenje, misle da u položaju u kojem se čovjek nađe u subotnji dan treba ostati do večeri. Nadalje, nenošenje tereta u subotnji dan je nemogućnost; i stoga su židovski učitelji upali u bezbrojne apsurdnosti, govoreći da je obuća jedne vrste teret, ali ne i ona druge vrste; i da je sandala koja ima čavle teret, ali ne i ona koja je bez njih; i na sličan način ono što se nosilo na jednom ramenu bio je teret, ali ne i ono što se nosilo na oba.
18. A ako odemo do Evanđelja i provedemo slično ispitivanje, što bi bilo nerazumnije nego doslovno uzeti nalog »Nikoga putem ne pozdravljajte«, za koji jednostavne osobe misle da ga je Spasitelj naložio apostolima? Zapovijed, nadalje, da treba udariti desni obraz, krajnje je nevjerojatna, jer svatko tko udara, osim ako slučajno nema neki tjelesni nedostatak, udara lijevi obraz svojom desnom rukom. I nemoguće je doslovno uzeti izjavu u Evanđelju o sablazni desnoga oka. Jer, ako se dopusti mogućnost da netko bude sablažnjen osjetilom vida, kako bi se, kada postoje dva oka koja vide, krivnja svalila na desno oko? I tko je taj koji bi, osuđujući sebe što je pogledao ženu da je poželi, razumno prenio krivnju samo na desno oko i bacio ga? Apostol, nadalje, postavlja zakon govoreći: »Je li tko pozvan kao obrezan? Neka ne prepravlja obrezanja.« Prvo, svatko će vidjeti da on ne izgovara ove riječi u vezi s predmetom koji je pred njim. Jer, kada postavlja propise o braku i čistoći, kako se neće činiti da je ove riječi uveo nasumce? Ali, drugo, tko će reći da griješi čovjek koji nastoji postati neobrezan, ako je to moguće, zbog sramote za koju mnoštvo smatra da je vezana uz obrezanje.
Sve su ove izjave iznesene s naše strane kako bismo pokazali da je naum one božanske sile koja nam je dala sveta Pisma taj da ne primamo ono što nudi samo slovo, jer takve stvari ponekad nisu istinite u svojem doslovnom prihvaćanju, nego su apsurdne i nemoguće, već da su određene stvari unesene u stvarnu povijest i u zakonodavstvo koje su korisne u svojem doslovnom smislu.
19. Ali da nitko ne pomisli kako s obzirom na cjelinu tvrdimo da nijedna povijest nije stvarna jer određena nije; i da nijedan zakon ne treba doslovno obdržavati jer je određeni, shvaćen prema slovu, apsurdan ili nemoguć; ili da izjave o Spasitelju nisu istinite na način zamjetljiv osjetilima; ili da se nijednoj Njegovoj zapovijedi i propisu ne treba pokoravati; moramo odgovoriti da nam je u pogledu određenih stvari savršeno jasno da je povijesni izvještaj istinit; kao to da je Abraham pokopan u dvostrukoj špilji u Hebronu, kao i Izak i Jakov, i žene svakoga od njih; i da je Šekem dan kao dio Josipu; i da je Jeruzalem metropola Judeje, u kojoj je Salomon sagradio hram Božji; i bezbrojne druge izjave. Jer odlomci koji su istiniti u svojem povijesnom značenju mnogo su brojniji od onih koji su isprepleteni čisto duhovnim značenjem. I opet, tko ne bi rekao da je zapovijed koja nalaže »Poštuj oca svoga i majku svoju, da ti dobro bude«, korisna, neovisno o svakom alegorijskom značenju, i da je treba obdržavati, budući da je i apostol Pavao upotrijebio te iste riječi? I kakva je potreba govoriti o zabranama »Ne učini preljuba«, »Ne ubij«, »Ne ukradi«, »Ne svjedoči lažno«? I opet, u Evanđelju postoje zapovijedi koje ne dopuštaju sumnju trebaju li se obdržavati prema slovu ili ne; npr. ona koja kaže: »A ja vam kažem: Svaki koji se gnjevi na brata svoga«, i tako dalje. I opet: »A ja vam kažem: Ne kunite se nikako.« I u apostolovim spisima treba zadržati doslovni smisao: »Opominjite neuredne, sokolite malodušne, zauzimajte se za slabe, budite strpljivi prema svima«; iako je moguće onima koji teže dubljem značenju zadržati dubine mudrosti Božje, a da se ne odbaci zapovijed u njezinu doslovnom značenju. Pažljiv će čitatelj, međutim, biti u nedoumici oko određenih točaka, ne mogavši bez dugog istraživanja pokazati je li se ova povijest, tako smatrana, doslovno dogodila ili nije, i treba li se doslovno značenje ovoga zakona obdržavati ili ne. I stoga točan čitatelj mora, u poslušnosti Spasiteljevu nalogu da »istražuje Pisma«, pažljivo utvrditi u kolikoj je mjeri doslovno značenje istinito, a u kolikoj nemoguće; i koliko god može, pomoću sličnih izjava, ući u trag značenju koje je posvuda rasijano kroz Pismo onoga što se ne može razumjeti u doslovnom značenju.
20. Budući da je, dakle, kao što će biti jasno onima koji čitaju, povezanost uzeta doslovno nemoguća, dok željeni smisao nije nemoguć, nego čak i istinit, naš cilj mora biti obuhvatiti cjelokupno značenje, koje povezuje izvještaj o onome što je doslovno nemoguće na razumljiv način s onim što ne samo da nije nemoguće, nego je i povijesno istinito, a što se shvaća alegorijski s obzirom na to da se nije doslovno dogodilo. Jer, s obzirom na sveto Pismo, naše je mišljenje da cijelo ono ima duhovno, ali ne cijelo tjelesno značenje, jer se za tjelesno značenje na mnogim mjestima dokazuje da je nemoguće. I stoga oprezan čitatelj mora posvetiti veliku pozornost božanskim knjigama kao božanskim spisima; a način njihova razumijevanja čini nam se sljedećim: Pisma izvješćuju da je Bog izabrao određeni narod na zemlji, koji nazivaju s nekoliko imena. Jer cijeli se taj narod naziva Izrael, a također i Jakov. A kada se podijelio u vrijeme Jeroboama, sina Nebatova, deset plemena za koja se izvješćuje da su mu bila podložna nazvana su Izrael; a preostala dva, zajedno s Levijevim plemenom, kojima su vladali Davidovi potomci, nazvana su Juda. I cijelo područje koje su ljudi ovoga naroda nastanjivali, budući da im ga je Bog dao, dobiva ime Juda, čija je metropola Jeruzalem, metropola, naime, brojnih gradova čija su imena rasijana u mnogim drugim odlomcima Pisma, ali su zajedno nabrojana u knjizi Jošue, sina Nunova.
21. Budući da je, dakle, takvo stanje stvari, apostol, uzdižući našu moć razlučivanja iznad slova, kaže negdje: »Gledajte Izraela po tijelu«, kao da postoji Izrael »po Duhu«. I na drugom mjestu kaže: »Jer oni koji su djeca tijela nisu djeca Božja«; niti su »svi Izrael koji su od Izraela«; niti je »on Židov koji je to izvana, niti je ono obrezanje koje je izvana na tijelu: nego je on Židov koji je to iznutra; i obrezanje je ono srca, u duhu, a ne u slovu.« Jer ako se prihvati sud o »Židovu iznutra«, moramo razumjeti da, kao što postoji tjelesni rod Židova, tako postoji i rod »Židova iznutra«, jer je duša stekla ovo plemstvo iz određenih otajstvenih razloga. Nadalje, postoje mnoga proroštva koja predviđaju Izraelu i Judi ono što će ih zadesiti. I zar takva obećanja kakva su o njima napisana, s obzirom na to da su oskudna u izričaju i ne pokazuju nikakvu uzvišenost misli, niti išta dostojno Božjega obećanja, ne trebaju mistično tumačenje? I ako su duhovna obećanja naviještena vidljivim znakovima, tada oni kojima su obećanja dana nisu tjelesni. I da se ne zadržavamo na točki o Židovu koji je Židov iznutra, niti na onoj o Izraelcu prema unutarnjem čovjeku, budući da su ove izjave dovoljne za one koji nisu lišeni razuma, vraćamo se našoj temi i kažemo da je Jakov otac dvanaestorice patrijarha, a oni vođa naroda; a ovi, opet, ostalih Izraelaca. Zar se, dakle, tjelesni Izraelci ne pozivaju u svojem podrijetlu na vođe naroda, a vođe naroda na patrijarhe, a patrijarsi na Jakova i one još više; dok duhovni Izraelci, kojima su tjelesni Izraelci bili tip, ne potječu iz obitelji, a obitelji iz plemena, a plemena od nekog pojedinca čije podrijetlo nije tjelesne nego bolje vrste, koji je i sam rođen od Izaka, a on od Abrahama, a svi se vraćaju Adamu, za kojega apostol izjavljuje da je Krist? Jer svaki početak onih obitelji koje imaju odnos s Bogom kao s Ocem sviju, započeo je niže s Kristom, koji je do Boga i Oca sviju, bivajući tako Otac svake duše, kao što je Adam otac svih ljudi. I ako je apostol namijenio da se i Eva odnosi na Crkvu, nije iznenađujuće da bi Kajin, koji je rođen od Eve, i svi nakon njega, čije podrijetlo seže do Eve, trebali biti tipovi Crkve, utoliko što u prvenstvenom smislu svi potječu od Crkve.
22. Ako su pak izjave koje su nam dane o Izraelu i njegovim plemenima i njegovim obiteljima takve da nas dojme, kada Spasitelj kaže: »Nisam poslan doli k izgubljenim ovcama doma Izraelova«, mi taj izričaj ne razumijemo kao ebioniti, koji su siromašni razumijevanjem (izvodeći svoje ime iz siromaštva svoga uma, jer »Ebion« na hebrejskom znači »siromašan«), tako da pretpostavimo da je Spasitelj došao posebno tjelesnim Izraelcima; jer »oni koji su djeca tijela nisu djeca Božja«. Opet, apostol o Jeruzalemu uči sljedeće: »Jeruzalem koji je gore slobodan je, on je majka sviju nas.« I u drugoj Poslanici: »Nego, pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskomu, i nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu i Crkvi prvorođenaca koji su zapisani na nebesima.« Ako je, dakle, Izrael među rodom duša, i ako na nebu postoji grad Jeruzalem, slijedi da gradovi Izraela imaju za svoju metropolu nebeski Jeruzalem, te je on posljedično metropola cijele Judeje. Što god se, dakle, predviđa o Jeruzalemu i o njemu govori, ako slušamo Pavlove riječi kao riječi Božje i onoga koji izgovara mudrost, moramo razumjeti Pisma kao da govore o nebeskom gradu i o cijelom području uključenom u gradove svete zemlje. Jer možda nas na te gradove Spasitelj upućuje kada onima koji su stekli priznanje time što su dobro upravljali svojim minama dodjeljuje upravu nad pet ili deset gradova. Ako, dakle, proroštva koja se odnose na Judeju i Jeruzalem, i Izrael i Judu i Jakova, ne bivajući od nas shvaćena u tjelesnom smislu, ukazuju na neka takva otajstva (kao što je već spomenuto), slijedit će također da se predviđanja o Egiptu i Egipćanima, Babilonu i Babiloncima, Tiru i Tircima, Sidonu i Sidoncima, ili drugim narodima, ne govore samo o ovim tjelesnim Egipćanima i Babiloncima i Tircima i Sidoncima, nego i o njihovim duhovnim parovima. Jer ako postoje duhovni Izraelci, slijedi da postoje i duhovni Egipćani i Babilonci. Jer ono što je u Ezekielu izviješteno o faraonu, kralju Egipta, uopće se ne odnosi na slučaj nekog čovjeka koji je vladao ili se govorilo da vlada Egiptom, kao što će biti očito onima koji to pažljivo razmotre. Slično tome, ono što je rečeno o vladaru Tira ne može se razumjeti o nekom čovjeku koji je vladao Tirom. I ono što je rečeno na mnogim mjestima, a posebno u Izaije, o Nabukodonozoru, ne može se objasniti o tom pojedincu. Jer čovjek Nabukodonozor niti je pao s neba, niti je bio zvijezda Danica, niti je ujutro izašao na zemlji. Niti bi ijedan razuman čovjek protumačio ono što je rečeno u Ezekielu o Egiptu, naime da će u četrdeset godina biti opustošen tako da se na njemu neće naći ljudski korak, i da će ratna pustošenja biti tako velika da će krv teći cijelim njime i dosezati do koljena, o onom Egiptu koji se nalazi pored Etiopljana čija su tijela pocrnjela od sunca.
23. I možda kao što su oni ovdje, umirući smrću zajedničkom svima, zbog djela ovdje učinjenih tako raspoređeni da dobiju različita mjesta prema razmjeru svojih grijeha, ako se smatraju dostojnima mjesta zvanog Had; tako oni koji tamo umiru, da tako kažemo, silaze u ovaj Had, bivajući prosuđeni dostojnima različitih boravišta, boljih ili gorih, diljem cijeloga ovoga prostora zemlje, i potjecanja od roditelja različitih vrsta, tako da Izraelac može ponekad pasti među Skite, a Egipćanin sići u Judeju. Pa ipak, Spasitelj je došao sabrati izgubljene ovce doma Izraelova; ali budući da se mnogi Izraelci nisu priklonili Njegovu učenju, pozvani su oni od pogana. I ove su točke, kako pretpostavljamo, bile skrivene u povijestima. Jer »kraljevstvo je nebesko kao blago skriveno na njivi, koje čovjek pronađe, sakrije i od radosti ode, proda sve što ima i kupi tu njivu«. Primijetimo, dakle, ne nalikuje li prividno i površno i očito značenje Pisma njivi ispunjenoj biljkama svake vrste, dok su stvari koje u njoj leže, i nisu svima vidljive, nego su zakopane, tako reći, pod biljkama koje se vide, skrivena blaga mudrosti i znanja; koja Duh preko Izaije naziva tamnima i nevidljivima i skrivenima, jer samo Bog može razbiti mjedena vrata koja ih skrivaju i provaliti željezne prijevornice na vratima, kako bi se otkrili svi izvještaji u knjizi Postanka koji se odnose na razne izvorne vrste i, tako reći, sjemena duša, koja stoje blizu Izraela ili na udaljenosti od njega; i silazak u Egipat sedamdeset duša, kako bi tamo postale kao »zvijezde nebeske mnoštvom«. Ali budući da nisu svi koji su od njih svjetlost svijeta, »jer nisu svi Izrael koji su od Izraela«, oni od sedamdeset duša postaju kao »pijesak što je uz morsku obalu nebrojen«.
Odjeljci od 24. do kraja prevedeni s latinskoga
24. Ovaj silazak svetih otaca u Egipat pojavit će se kao dopušten ovome svijetu Božjom providnošću radi prosvjetljenja drugih i radi pouke ljudskoga roda, kako bi se na taj način pomoglo dušama drugih u djelu prosvjetljenja. Jer njima je prvima bila dana povlastica razgovora s Bogom, jer je njihov jedini rod za koji se kaže da vidi Boga, što je, prema tumačenju, značenje riječi »Izrael«. I sada slijedi da bi, u skladu s tim viđenjem, trebalo prihvatiti i objasniti tvrdnju da je Egipat bio udaren s deset pošasti kako bi se dopustilo narodu Božjem da ode, ili izvještaj o onome što je učinjeno s narodom u pustinji, ili o podizanju prebivališta prinosima svega naroda, ili o nošenju svećeničkih haljina, ili o posuđu javne službe, jer, kao što je pisano, oni uistinu u sebi sadrže »sjenu i obličje nebeskih stvari«. Jer Pavao o njima otvoreno kaže da »služe slici i sjeni nebeskih stvari«. Štoviše, u tom istom zakonu sadržani su propisi i ustanove prema kojima ljudi trebaju živjeti u svetoj zemlji. Također se iznose prijetnje koje se nadvijaju nad onima koji će prestupiti zakon, a propisane su i različite vrste očišćenja za one kojima je očišćenje bilo potrebno, kao osobama koje su bile podložne čestom onečišćenju, kako bi pomoću njih naposljetku stigli do onoga jednog očišćenja nakon kojega više nije dopušteno nikakvo onečišćenje. Sam narod je izbrojen, iako ne sav, jer duše djece još nisu dovoljno stare da bi bile izbrojene prema božanskoj zapovijedi, niti su izbrojene one duše koje ne mogu postati glava drugome, nego su same podređene drugima kao glavi, koje se nazivaju »žene«, koje zasigurno nisu uključene u to prebrojavanje koje je zapovjedio Bog, nego su izbrojeni samo oni koji se nazivaju »muškarci«, čime se moglo pokazati da se žene nisu mogle brojati zasebno, nego su bile uključene u one koji se nazivaju muškarci. Onaj tko se priprema izaći u bitke Izraelaca i tko se može boriti protiv onih javnih i privatnih neprijatelja koje Otac podlaže Sinu, koji sjedi s Njegove desne strane kako bi uništio svako vrhovništvo i vlast, taj osobito pripada svetome broju, te on pomoću tih četa svoga mnoštva vojnika, koji se, sudjelujući u ratovanju za Boga, ne upliću u svjetovne poslove, može oboriti kraljevstvo svoga protivnika, oni nose štitove vjere i vitlaju oružjem mudrosti, među kojima također blista kaciga nade i spasenja, a oklop svjetlosti utvrđuje prsa ispunjena Bogom. Čini mi se da su takvi vojnici naznačeni i pripremljeni za ratove ove vrste u onim osobama kojima je u svetim knjigama po Božjoj zapovijedi naloženo da budu izbrojene. No od njih se daleko savršenijima i istaknutijima pokazuju oni kojima su, kako se kaže, i same vlasi na glavi izbrojene. Oni pak koji su bili kažnjeni za svoje grijehe, čija su tijela pala u pustinji, čine se sličnima onima koji su doista učinili nemali napredak, ali koji nikako nisu mogli, iz različitih razloga, dosegnuti kraj savršenstva, jer se izvještava da su ili mrmljali, ili se klanjali idolima, ili počinili blud, ili učinili neko zlo djelo koje um ne bi trebao ni zamisliti. Smatram da ni sljedeće nije bez nekog mističnog značenja, naime, da određeni Izraelci, posjedujući mnoga stada i životinje, unaprijed zaposjedaju zemlju prikladnu za pašnjake i ishranu stoke, koja je bila prva koju je desnica Hebreja osigurala u ratu. Jer, upućujući molbu Mojsiju da prime tu regiju, oni su odvojeni vodama Jordana i izdvojeni od bilo kakvog posjeda u svetoj zemlji. A taj Jordan, prema obličju nebeskih stvari, može se činiti da natapa i navodnjava žedne duše i osjetila koja su mu susjedna. U vezi s čime se ni ova tvrdnja ne čini suvišnom, da Mojsije doista čuje od Boga ono što je opisano u knjizi Levitskog zakonika, dok su u Ponovljenom zakonu narod oni koji slušaju Mojsija i koji od njega uče ono što nisu mogli čuti od Boga. Jer kao što se Ponovljeni zakon naziva, tako reći, drugim zakonom, što će se nekima činiti da nosi ovo značenje, da kada je prvi zakon koji je bio dan preko Mojsija došao svome kraju, tako se čini da je donesen drugi zakon, koji je Mojsije posebno prenio svome nasljedniku Jošui, za kojega se zasigurno vjeruje da utjelovljuje tip našega Spasitelja, čijim se drugim zakonom, to jest evanđeoskim propisima, sve stvari privode savršenstvu.
25. Treba nam, međutim, vidjeti ne ukazuje li se možda na ovo dublje značenje, naime, da kao što je u Ponovljenom zakonu zakonodavstvo obznanjeno s većom jasnoćom i razgovjetnošću nego u onim knjigama koje su prve napisane, tako se i onim dolaskom Spasitelja koji je ostvario u svome stanju poniznosti, kada je uzeo lik sluge, ne ukazuje na onaj slavniji i glasovitiji drugi dolazak u slavi Njegova Oca, te da će se u njemu ispuniti tipovi Ponovljenog zakona, kada će u kraljevstvu nebeskom svi sveti živjeti prema zakonima vječnoga evanđelja, i kao što je u svome sadašnjem dolasku ispunio onaj zakon koji ima sjenu budućih dobara, tako će se i tim budućim slavnim dolaskom ispuniti i privesti savršenstvu sjene sadašnjega dolaska. Jer tako je prorok govorio o tome: »Dah našega lica, Krist Gospodin, za kojega rekosmo: pod sjenom Njegovom živjet ćemo među narodima«, u vrijeme, naime, kada će dostojnije prenijeti sve svete iz vremenitog u vječno evanđelje, prema nazivu koji koristi Ivan u Otkrivenju, »vječno evanđelje«.
26. No neka nam u svim tim stvarima bude dovoljno prilagoditi svoje razumijevanje pravilu religije i tako misliti o riječima Svetoga Duha da ne smatramo taj jezik ukrašenim sastavom slabašne ljudske rječitosti, nego da držimo, prema biblijskoj tvrdnji, da je »sva slava Kraljeva iznutra« i da je blago božanskog značenja zatvoreno unutar krhke posude običnoga slova. I ako bi koji znatiželjni čitatelj još uvijek tražio objašnjenje pojedinih točaka, neka dođe i čuje, zajedno s nama, kako apostol Pavao, nastojeći prodrijeti uz pomoć Svetoga Duha, koji istražuje čak i »dubine« Božje, u dubine božanske mudrosti i spoznaje, a ipak, ne mogavši dosegnuti kraj, tako reći, i doći do temeljite spoznaje, uzvikuje u očaju i zadivljenosti: »O dubino bogatstva i mudrosti i spoznaje Božje!« Da je pak iz očaja zbog postizanja savršenog razumijevanja izrekao ovaj uzvik, poslušajte njegove vlastite riječi: »Kako su neistraživi sudovi Božji i kako su neuhvatljivi putovi Njegovi!« Jer nije rekao da je Božje sudove teško otkriti, nego da su posve neistraživi, niti da je jednostavno teško ući u trag Njegovim putovima, nego da su posve neuhvatljivi. Jer koliko god čovjek napredovao u svojim istraživanjima i koliki god napredak postigao neumornim proučavanjem, potpomognut čak i milošću Božjom i s prosvijetljenim umom, neće moći dosegnuti kraj onih stvari koje su predmet njegova istraživanja. Niti bilo koji stvoreni um može smatrati mogućim na bilo koji način postići potpuno razumijevanje stvari, nego nakon što otkrije određene predmete svoga istraživanja, ponovno vidi druge koje tek treba potražiti. Pa čak i ako bi uspio ovladati njima, ponovno će vidjeti mnoge druge koji ih slijede i koji moraju biti predmetom istraživanja. I zbog toga, dakle, Salomon, najmudriji od ljudi, promatrajući svojom mudrošću narav stvari, kaže: »Rekoh: postat ću mudar, ali mudrost se sama udaljila od mene, daleko dalje nego što je bila, i duboka dubina, tko će je pronaći?« Izaija također, znajući da smrtna narav ne može otkriti početke stvari, pa čak ni one naravi koje su, iako više božanske nego ljudske, ipak same bile stvorene ili oblikovane, znajući dakle da nitko od njih ne može otkriti ni početak ni kraj, kaže: »Recite ono što je bilo prije i znat ćemo da ste bogovi, ili objavite što su posljednje stvari i tada ćemo vidjeti da ste bogovi«. Jer i moj učitelj Hebrej običavao je tako poučavati, da kao što početak ili kraj svih stvari ne može shvatiti nitko, osim jedino naš Gospodin Isus Krist i Sveti Duh, tako je pod obličjem viđenja Izaija govorio o samo dva serafa koji s dva krila prekrivaju lice Božje, a s dva Njegove noge, i s dva lete, dozivajući jedan drugoga naizmjence i govoreći: »Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot, puna je sva zemlja slave Tvoje«. To što samo serafi imaju oba svoja krila preko lica Božjega i preko Njegovih nogu, usuđujemo se izjaviti da znači kako ni vojske svetih anđela, ni »sveta prijestolja«, ni »gospodstva«, ni »vrhovništva«, ni »vlasti«, ne mogu u potpunosti razumjeti početak svih stvari i granice svemira. No trebamo razumjeti da se oni »sveti« koje je Duh upisao i »vjere« približavaju vrlo blizu tim samim počecima i dosežu visinu koju drugi ne mogu dosegnuti, a ipak, što god to bilo što su te »vjere« naučile kroz objavu od Sina Božjega i od Svetoga Duha, a one će zasigurno moći naučiti vrlo mnogo, i oni višega ranga mnogo više od onih nižega, ipak im je nemoguće shvatiti sve stvari, prema tvrdnji: »Većina djela Božjih je skrivena«. I stoga je također poželjno da se svatko, prema svojoj snazi, uvijek pruža prema onome što je naprijed, »zaboravljajući ono što je za njim«, kako prema boljim djelima tako i prema jasnijem poimanju i razumijevanju, po Isusu Kristu Spasitelju našem, kojemu slava u vijeke!
27. Neka se dakle svatko tko mari za istinu malo brine o riječima i jeziku, videći da u svakom narodu vlada drugačija uporaba govora, nego neka radije usmjeri svoju pažnju na značenje koje riječi prenose nego na narav riječi koje prenose značenje, osobito u stvarima tolike važnosti i težine, kao što je npr. kada se istražuje postoji li ikakva »supstancija« u kojoj se ne može razumjeti da postoji ni boja, ni oblik, ni dodir, ni veličina, vidljiva samo umu, koju svatko naziva kako mu se sviđa, jer Grci takvo što nazivaju ἀσώματον, to jest »netjelesno«, dok Sveto pismo izjavljuje da je to »nevidljivo«, jer Pavao naziva Krista »slikom Boga nevidljivoga« i ponovno kaže da je po Kristu stvoreno sve »vidljivo i nevidljivo«. I time se izjavljuje da među stvorenim stvarima postoje određene »supstancije« koje su, prema svojoj posebnoj naravi, nevidljive. No iako one same nisu »tjelesne«, one se ipak služe tijelima, dok su same bolje od bilo kojih tjelesnih supstancija. Ali za onu »supstanciju« Trojstva koja je početak i uzrok svih stvari, »od koje je sve, i po kojoj je sve, i u kojoj je sve«, ne može se vjerovati da je ili tijelo ili u tijelu, nego je posve netjelesna. I neka sada bude dovoljno što smo ukratko govorili o tim točkama, iako u digresiji uzrokovanoj naravi predmeta, kako bismo pokazali da postoje određene stvari čije se značenje uopće ne može razotkriti nikakvim riječima ljudskoga jezika, nego koje se više spoznaju jednostavnim poimanjem nego bilo kakvim svojstvima riječi. I pod to se pravilo mora podvesti i razumijevanje Svetoga pisma, kako se njegove tvrdnje ne bi prosuđivale prema bezvrijednosti slova, nego prema božanstvu Svetoga Duha, čijim su nadahnućem napisane.
Sažetak nauka o Ocu, Sinu i Svetome Duhu te o drugim temama o kojima se raspravljalo na prethodnim stranicama.
28. Sada je vrijeme, nakon brzog razmatranja koje smo prema svojim najboljim sposobnostima posvetili raspravljenim temama, da rekapituliramo, putem sažimanja onoga što smo rekli na različitim mjestima, pojedine točke, i prije svega da ponovno iznesemo svoje zaključke o Ocu, Sinu i Svetome Duhu.
Budući da je Bog Otac nevidljiv i neodvojiv od Sina, Sin nije od Njega rođen »prolacijom«, kako neki pretpostavljaju. Jer ako je Sin »prolacija« Oca, pri čemu se izraz »prolacija« koristi da označi takvo rađanje kakvo obično biva kod životinja ili ljudi, tada su, po nužnosti, i Onaj koji je »iznio« i Onaj koji je bio »iznesen« tjelesni. Jer mi ne kažemo, kako krivovjerci pretpostavljaju, da je neki dio Božje supstancije pretvoren u Sina, ili da je Otac prokreirao Sina iz nepostojećih stvari, to jest izvan Njegove vlastite supstancije, tako da je nekoć postojalo vrijeme kada On nije postojao, nego, odbacujući sva tjelesna poimanja, kažemo da su Riječ i Mudrost rođeni iz nevidljivoga i netjelesnoga bez ikakvog tjelesnog osjećaja, kao da je to čin volje koji proizlazi iz razuma. Niti će se, budući da se naziva Sinom Njegove ljubavi, činiti apsurdnim ako se na taj način naziva Sinom Njegove volje. Štoviše, Ivan također ukazuje da je »Bog Svjetlost«, a Pavao također izjavljuje da je Sin odsjaj vječne svjetlosti. Kao što, dakle, svjetlost nikada ne bi mogla postojati bez odsjaja, tako se ni za Sina ne može razumjeti da postoji bez Oca, jer se On naziva »otisak Njegova bića« te Riječ i Mudrost. Kako se, dakle, može tvrditi da je nekoć postojalo vrijeme kada On nije bio Sin? Jer to nije ništa drugo nego reći da je nekoć postojalo vrijeme kada On nije bio Istina, ni Mudrost, ni Život, iako se u svemu tome prosuđuje da je On savršena bit Boga Oca, jer se te stvari ne mogu odvojiti od Njega, pa čak ni lučiti od Njegove biti. I premda se za ta svojstva kaže da su mnoga u razumu, ipak su u svojoj naravi i biti jedno, i u njima je punina božanstva. Sada ovaj izraz koji koristimo, »da nikada nije bilo vremena kada On nije postojao«, treba razumjeti s dopuštenjem. Jer te same riječi »kada« ili »nikada« imaju značenje koje se odnosi na vrijeme, dok tvrdnje iznesene o Ocu, Sinu i Svetome Duhu treba razumjeti kao one koje nadilaze svako vrijeme, sva razdoblja i svu vječnost. Jer samo je Trojstvo ono koje nadilazi poimanje ne samo vremenite nego čak i vječne inteligencije, dok se druge stvari koje nisu u njega uključene trebaju mjeriti vremenima i razdobljima. Za ovoga Sina Božjega, dakle, s obzirom na to da je Riječ Bog, koja bijaše u početku kod Boga, nitko logičan neće pretpostaviti da je sadržan u bilo kojem mjestu, niti pak s obzirom na to da je »Mudrost«, ili »Istina«, ili »Život«, ili »Pravednost«, ili »Posvećenje«, ili »Otkupljenje«, jer sva ta svojstva ne zahtijevaju prostor da bi mogla djelovati ili operirati, nego se svako od njih treba razumjeti kao ono što označava one pojedince koji sudjeluju u Njegovoj kreposti i djelovanju.
29. Ako bi tko rekao da se preko onih koji su dionici »Riječi« Božje, ili Njegove »Mudrosti«, ili Njegove »Istine«, ili Njegova »Života«, činilo da su sama Riječ i Mudrost sadržane u nekom mjestu, morali bismo mu odgovoriti da nema sumnje da je Krist, s obzirom na to da je »Riječ« ili »Mudrost« ili sve ostalo, bio u Pavlu, te je on stoga rekao: »Tražite li dokaz da u meni govori Krist?« i ponovno: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist«. Budući da je, dakle, bio u Pavlu, tko će sumnjati da je na sličan način bio u Petru i u Ivanu, i u svakome od svetih, i ne samo u onima koji su na zemlji, nego i u onima koji su na nebu? Jer apsurdno je reći da je Krist bio u Petru i u Pavlu, ali ne i u Mihaelu arkanđelu, niti u Gabrielu. I iz toga se jasno pokazuje da božanstvo Sina Božjega nije bilo zatvoreno u nekom mjestu, inače bi bilo samo u njemu, a ne u drugome. No budući da, u skladu s veličanstvom svoje netjelesne naravi, nije ograničeno ni na jedno mjesto, tako se, opet, ne može razumjeti da nedostaje u bilo kojem. Ali ovo se razumije kao jedina razlika, da iako je On u različitim pojedincima kao što smo rekli, kao u Petru, ili Pavlu, ili Mihaelu, ili Gabrielu, On nije na sličan način u svim bićima bez razlike. Jer On je potpunije i jasnije, i, tako reći, otvorenije u arkanđelima nego u drugim svetim ljudima. A to je vidljivo iz tvrdnje da se za sve koji su sveti, kada stignu do vrhunca savršenstva, kaže da postaju slični ili jednaki anđelima, u skladu s objavom u evanđeljima. Odakle je jasno da je Krist u svakom pojedincu u onolikoj mjeri koliku dopušta veličina njegovih zasluga.
30. Budući da smo, dakle, ukratko ponovili ove točke o naravi Trojstva, slijedi da se ukratko osvrnemo i na ovu tvrdnju, da je »po Sinu« stvoreno »sve na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti: sve je stvoreno po njemu i za njega; i on je prije svega, i sve u njemu ima svoje postojanje, u njemu koji je Glava«. U skladu s time i Ivan u svojem Evanđelju veli: »Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa.« A David, naznačujući da je otajstvo čitavoga Trojstva bilo uključeno u stvaranje svega, veli: »Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.«
Nakon ovih točaka prikladno ćemo podsjetiti čitatelja na tjelesni dolazak i utjelovljenje jedinorođenoga Sina Božjega, u pogledu kojega ne smijemo pretpostaviti da je sve veličanstvo njegova božanstva zatvoreno unutar granica njegova krhkog tijela, tako da bi sva »riječ« Božja, i njegova »mudrost«, i »bitna istina«, i »život« bila ili odvojena od Oca, ili obuzdana i zatvorena unutar skučenosti njegove tjelesne osobe, te da se ne bi smjelo smatrati da djeluje igdje drugdje; nego oprezno ispovijedanje pobožna čovjeka treba biti između toga dvoga, tako da se niti vjeruje da je išta od božanstva manjkalo u Kristu, niti da se dogodilo ikakvo odvajanje od Očeve biti, koja je posvuda. Čini se, naime, da je nešto takvo naznačio Ivan Krstitelj kada je u Isusovoj tjelesnoj odsutnosti rekao mnoštvu: »Među vama stoji koga vi ne poznate: onaj koji dolazi za mnom, komu ja nisam dostojan odriješiti remenja na obući.« Nipošto se, naime, ne bi moglo reći o onome koji je bio odsutan, što se tiče njegove tjelesne prisutnosti, da stoji usred onih među kojima Sin Božji nije bio tjelesno prisutan.
31. Neka nitko, međutim, ne pretpostavi da time tvrdimo kako je neki dio božanstva Sina Božjega bio u Kristu, a da je preostali dio bio drugdje ili posvuda, što bi moglo biti mišljenje onih koji ne poznaju narav netjelesne i nevidljive biti. Nemoguće je, naime, govoriti o dijelovima netjelesnoga bića ili načiniti ikakvu podjelu među njima; nego on je u svemu, i po svemu, i iznad svega, na način kako smo gore rekli, to jest na način na koji se shvaća da je ili »mudrost«, ili »riječ«, ili »život«, ili »istina«, kojim se načinom shvaćanja nedvojbeno isključuje svako prostorno ograničenje. Sin Božji, dakle, želeći se radi spasenja ljudskoga roda pojaviti ljudima i boraviti među njima, uzeo je ne samo ljudsko tijelo, kako neki pretpostavljaju, nego i dušu koja po naravi doista sliči našim dušama, ali po volji i moći sliči njemu samome, i to takvu koja bi mogla nepogrešivo ispuniti sve želje i rasporedbe »riječi« i »mudrosti«. A da je imao dušu, najjasnije pokazuje Spasitelj u Evanđeljima kada reče: »Nitko mi ne oduzima život, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga.« I opet: »Duša mi je nasmrt žalosna.« I opet: »Sada mi je duša potresena.« Za »Riječ« Božju, naime, ne treba shvatiti da je »žalosna i potresena« duša, jer on s vlašću božanstva veli: »Vlast imam položiti svoj život.« Niti pak tvrdimo da je Sin Božji bio u toj duši onako kako je bio u duši Pavla ili Petra i drugih svetaca, u kojima se vjeruje da Krist govori kao što govori u Pavlu. Nego glede svih njih valja nam držati, kako Pismo izjavljuje: »Nitko nije čist od prljavštine, pa ni kad bi mu život trajao samo jedan dan.« Ali ova duša koja bijaše u Isusu, prije nego što je spoznala zlo, izabrala je dobro; i zato što je ljubila pravednost, a mrzila bezakonje, zato ju je Bog »pomazao uljem radosti većma negoli drugove njezine«. Biva, dakle, pomazan uljem radosti kada se sjedini s »riječju« Božjom u neokaljanom jedinstvu, te po tome jedina od svih duša bijaše nesposobna za grijeh, jer bijaše sposobna dobro i u punini primiti Sina Božjega; i stoga je također jedno s njim, i naziva se njegovim naslovima, i zove se Isus Krist, po kojemu je stvoreno sve, kako se veli. Za tu dušu, budući da je u sebe primila svu mudrost Božju, i istinu, i život, smatram da je apostol također rekao ovo: »Naš je život skriven s Kristom u Bogu; a kada se pojavi Krist, život naš, tada ćete se i vi s njim pojaviti u slavi.« Koji se, naime, drugi Krist ovdje može razumjeti, za koga se veli da je skriven u Bogu i koji će se poslije pojaviti, osim onoga za koga se pripovijeda da je pomazan uljem radosti, to jest da je bitno ispunjen Bogom, u kome se sada veli da je skriven? Zbog toga se, naime, Krist postavlja kao uzor svim vjernicima, jer kao što je on uvijek, čak i prije nego što je uopće spoznao zlo, izabrao dobro, i ljubio pravednost, a mrzio bezakonje, te ga je stoga Bog pomazao uljem radosti; tako bi također svatko nakon pada ili grijeha trebao očistiti sebe od svojih ljaga, uzimajući njega za svoj uzor, i uzevši njega za vođu svoga putovanja stupiti na strmi put kreposti, kako bismo možda na taj način, koliko je god moguće, nasljedujući njega postali dionici božanske naravi, prema riječima Pisma: »Tko veli da vjeruje u Krista, taj treba tako hoditi kako je on hodio.«
Ova »riječ«, dakle, i ova »mudrost«, nasljedovanjem koje se nazivamo ili mudrim ili razumnim bićima, postaje »sve svima, kako bi sve pridobila«; i zato što je postala slaba, stoga se o njoj veli: »Iako bi raspet po slabosti, ipak živi po snazi Božjoj.« Naposljetku, Korinćanima koji bijahu slabi Pavao izjavljuje da nije »znao ništa osim Isusa Krista, i to raspetoga«.
32. Neki bi, doista, htjeli da se sljedeće apostolove riječi primijene na samu dušu čim je uzela tijelo od Marije, naime: »On, trajni lik Božji, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge«; budući da ju je on bez sumnje vratio u obličje Božje s pomoću boljih primjera i pouke, i ponovno je pozvao u onu puninu koje se bio lišio.
Kao što po dioništvu u Sinu Božjemu čovjek biva posinjen, i dioništvom u onoj mudrosti koja je u Bogu biva učinjen mudrim, tako biva i po dioništvu u Duhu Svetome čovjek učinjen svetim i duhovnim. Jedno je, naime, te isto imati udio u Duhu Svetome, koji je Duh Očev i Sinovljev, budući da je narav Trojstva jedna i netjelesna. I ono što smo rekli o dioništvu duše valja shvatiti o anđelima i nebeskim silama na sličan način kao i o dušama, jer svako razumno stvorenje treba dioništvo u Trojstvu.
Što se tiče također ustrojstva ovoga vidljivoga svijeta, budući da je jedno od najvažnijih pitanja što se obično postavljaju ono o načinu njegova postojanja, govorili smo po svojoj najboljoj moći na prethodnim stranicama radi onih koji su navikli tražiti razloge svoje vjere u našoj religiji, a i za one koji protiv nas pokreću krivovjerna pitanja te su navikli razbacivati se riječju »tvar«, koju još nisu bili kadri razumjeti; o kojem predmetu sada smatram potrebnim ukratko podsjetiti čitatelja.
33. I ponajprije valja primijetiti da u kanonskim Pismima sve do sada nigdje nismo našli da se riječ »tvar« rabi za onu stvarnost za koju se veli da leži u temelju tijela. Jer u Izaijinu izričaju: »I proždrijet će ὕλη«, to jest tvar, »poput sijena«, kada govori o onima koji su određeni podnijeti svoje kazne, riječ »tvar« upotrijebljena je umjesto »grijesi«. A ako se slučajno ta riječ »tvar« pojavi u kojem drugom odlomku, po mome se mišljenju nikada neće naći sa značenjem koje sada tražimo, osim možda u knjizi koja se zove Mudrost Salomonova, djelu koje zasigurno ne drže svi mjerodavnim. U toj pak knjizi nalazimo napisano ovako: »Jer svemogućoj tvojoj ruci, koja je stvorila svijet iz bezoblične tvari, nije nedostajalo sredstava da pošalje na njih mnoštvo medvjeda i bijesnih lavova.« Vrlo mnogi, doista, drže da je sama tvar od koje su stvari načinjene označena u riječima kojima se Mojsije služi na početku Knjige Postanka: »U početku stvori Bog nebo i zemlju; a zemlja bijaše nevidljiva i neuređena«: jer riječima »nevidljiva i neuređena« čini se da Mojsije ne misli ništa drugo doli bezobličnu tvar. Ali ako je to uistinu tvar, jasno je dakle da izvorni elementi tijela nisu nesposobni za promjenu. Oni naime koji su postavili »atome«, bilo one čestice koje su nesposobne za daljnje dijeljenje, bilo one koje se dijele na jednake dijelove, ili bilo koji element kao počela tjelesnih stvari, nisu mogli postaviti riječ »tvar« u pravom smislu toga pojma među prva počela stvari. Jer ako žele da tvar leži u temelju svakoga tijela, kao stvarnost promjenjiva ili preinačiva, ili djeljiva u svim svojim dijelovima, neće moći, kako dolikuje, tvrditi da ona postoji bez kakvoća. I s njima se slažemo, jer posvema niječemo da bi o tvari trebalo govoriti kao o »nerođenoj« ili »nestvorenoj«, u skladu s našim prijašnjim tvrdnjama, kada smo istaknuli da od vode, i zemlje, i zraka ili topline različite vrste drveća proizvode različite vrste plodova; ili kada smo pokazali da su se oganj, i zrak, i voda, i zemlja naizmjence pretvarali jedno u drugo, i da se jedan element rastvarao u drugi nekom vrstom uzajamnoga srodstva; i također kada smo dokazali da iz hrane ljudi ili životinja potječe tvar tijela, ili da se vlažnost naravnoga sjemena pretvara u čvrsto meso i kosti; a sve to služi kao dokaz da je tvar tijela promjenjiva i da može prijeći iz jedne kakvoće u sve druge.
34. Ipak ne smijemo zaboraviti da neka stvarnost nikada ne postoji bez kakvoće, te da se jedino činom razuma otkriva da je ta stvarnost koja leži u temelju tijela, i koja je sposobna primiti kakvoću, zapravo tvar. Neki su se doista, u svojoj želji da ove predmete dublje istraže, usudili ustvrditi da tjelesna narav nije ništa drugo doli kakvoće. Jer ako su tvrdoća i mekoća, toplina i hladnoća, vlažnost i suhoća kakvoće; i ako se, kada se ove ili druge kakvoće ove vrste odstrane, shvaća da ništa drugo ne preostaje, tada će se činiti da je sve sačinjeno od »kakvoća«. I stoga su također oni koji to tvrde nastojali dokazati da se, budući da će svi koji kažu da je tvar bila nestvorena priznati da je kakvoće stvorio Bog, na taj način može pokazati kako čak i po njima tvar nije bila nestvorena; budući da kakvoće tvore sve, a za njih svi bez protivljenja izjavljuju da ih je stvorio Bog. Oni pak koji žele dokazati da su kakvoće izvana nametnute određenoj tvari u temelju, služe se usporedbama ove vrste: na primjer, Pavao bez sumnje ili šuti, ili govori, ili bdi, ili spava, ili zadržava određeni tjelesni položaj; jer on ili sjedi, ili stoji, ili leži. To su, naime, »prigotci« koji pripadaju ljudima, bez kojih se gotovo nikada ne nalaze. Pa ipak naš pojam o čovjeku ne postavlja nijednu od ovih stvari kao njegovu definiciju; nego ga s pomoću njih tako shvaćamo i promatramo da uopće ne uzimamo u obzir razlog njegova posebnog stanja bilo u bdenju, bilo u spavanju, bilo u govoru, bilo u šutnji, ili u bilo kojem drugom djelovanju koje se nužno mora dogoditi ljudima. Ako dakle itko može promatrati Pavla bez svih ovih stvari koje mu se mogu dogoditi, na isti će način moći shvatiti i ovu temeljnu stvarnost bez kakvoća. Kada, dakle, naš um ukloni sve kakvoće iz svoga poimanja i promatra, da tako kažemo, samo temeljni element te usredotoči svoju pozornost isključivo na nj, bez ikakva obzira na mekoću ili tvrdoću, ili toplinu ili hladnoću, ili vlažnost ili suhoću te tvari, tada će se s pomoću toga donekle zamišljenog misaonog postupka činiti da zrije tvar slobodnu od kakvoća svake vrste.
35. Ali netko će možda upitati možemo li iz Pisma dobiti ikakva uporišta za takvo shvaćanje ovoga predmeta. Smatram da je takvo gledište naznačeno u Psalmima, kada prorok veli: »Oči su tvoje vidjele moju nesavršenost«; čime je prorokov um, ispitujući oštrijim pogledom prva počela stvari te odvajajući samo u misli i mašti tvar od njezinih kakvoća, opazio nesavršenost Božju, za koju se zacijelo shvaća da biva usavršena dodavanjem kakvoća. Henok također u svojoj knjizi govori ovako: »Hodio sam sve do nesavršenosti«; za koji izraz smatram da se može shvatiti na sličan način, naime da je prorokov um napredovao u svojem ispitivanju i istraživanju svih vidljivih stvari dok nije došao do onoga prvog početka u kojemu je ugledao nesavršenu tvar koja postoji bez »kakvoća«. Zapisano je, naime, u istoj knjizi Henokovoj: »Ugledao sam cjelokupnu tvar«; što se tako shvaća kao da je rekao: »Jasno sam vidio sve podjele tvari koje su razdijeljene iz jedne u svaku pojedinu vrstu bilo ljudi, bilo životinja, bilo neba, bilo sunca, ili svih drugih stvari na ovome svijetu.« Nakon ovih točaka dokazali smo po svojoj najboljoj moći na prethodnim stranicama da je sve što postoji stvorio Bog, i da ne postoji ništa što nije stvoreno, osim naravi Oca, i Sina, i Duha Svetoga; te da je Bog, koji je po naravi dobar, želeći imati one kojima bi udijelio dobročinstva i koji bi se radovali primajući njegova dobročinstva, stvorio stvorenja dostojna toga, to jest koja su bila sposobna primiti ga na dostojan način, za koje veli da ih je on također rodio kao svoje sinove. Nadalje, sve je stvorio po broju i mjeri. Pred Bogom, naime, nema ničega bez granice ili bez mjere. Svojom moći on obuhvaća sve, a njega samoga ne obuhvaća snaga nijednoga stvorenja, jer je ta narav poznata samo samoj sebi. Nitko, naime, ne pozna Sina doli Otac, niti Oca itko pozna doli Sin, i Duh Sveti sam proniče i dubine Božje. Sve stvorene stvari, dakle, to jest bilo broj razumnih bića bilo mjera tjelesne tvari, odijeljene su po njemu unutar određenoga broja ili mjere; budući da je za umnu narav bilo nužno služiti se tijelima, a ta se narav pokazuje promjenjivom i preinačivom već samim stanjem svojega stvorenja (jer ono što nije postojalo, nego je počelo postojati, već se po toj samoj okolnosti naziva promjenjive naravi), ona ne može imati ni dobrotu ni zloću kao bitno, nego samo kao prigodno svojstvo svoga bića. Budući dakle da je, kako rekosmo, razumna narav bila podložna mijeni i promjenjiva, tako da se služila različitim tjelesnim omotačem ove ili one kakvoće u skladu sa svojim zaslugama, bilo je nužno, budući da je Bog unaprijed znao da će postojati razlike među dušama ili duhovnim silama, da stvori i tjelesnu narav čije bi se kakvoće mogle po volji Stvoriteljevoj mijenjati u sve što je potrebno. A ta tjelesna narav mora trajati onoliko dugo koliko i ono što je treba kao omotač: uvijek će, naime, postojati razumne naravi koje trebaju tjelesni omotač; i stoga će uvijek postojati tjelesna narav čijim se omotačima razumna stvorenja nužno moraju služiti, osim ako tko ne uzmogne dokazati razlozima da razumna narav može živjeti bez tijela. No koliko je to teško, štoviše gotovo nemoguće za naš razum, pokazali smo na prethodnim stranicama raspravljajući o pojedinim temama.
36. Smatram da se neće protiviti naravi našega nauma ako sa svom mogućom sažetošću ponovimo svoja mišljenja o besmrtnosti razumnih naravi. Svatko tko ima dioništva u nečemu nedvojbeno je jedne biti i naravi s onim tko je dionik te iste stvari. Na primjer, kao što sve oči imaju dioništva u svjetlu, tako su u skladu s time sva oka koja sudjeluju u svjetlu jedne naravi; ali premda svako oko sudjeluje u svjetlu, ipak, ukoliko jedno vidi jasnije, a drugo nejasnije, svako oko ne dijeli jednako svjetlo. I opet, svaki sluh prima glas ili zvuk, i stoga je svaki sluh jedne naravi; ali svatko čuje brže ili sporije, ovisno o tome je li kakvoća njegova sluha jasna i zdrava. Prijeđimo sada s ovih osjetilnih primjera na razmatranje umnih stvari. Svaki um koji ima dioništva u umnom svjetlu mora bez sumnje biti jedne naravi sa svakim umom koji na sličan način ima dioništva u umnom svjetlu. Ako dakle nebeske sile imaju dioništva u umnom svjetlu, to jest u božanskoj naravi, jer sudjeluju u mudrosti i svetosti, i ako su ljudske duše bile dionice toga istoga svjetla i mudrosti te su stoga međusobno jedne naravi i jedne biti, tada će, budući da su nebeske sile neraspadljive i besmrtne, i bit ljudske duše biti besmrtna i neraspadljiva. I ne samo to, nego budući da je narav Oca, i Sina, i Duha Svetoga, u čijem jedinom umnom svjetlu sva stvorena bića imaju udio, neraspadljiva i vječna, posve je dosljedno i nužno da svaka stvarnost koja sudjeluje u toj vječnoj naravi traje zauvijek, te bude neraspadljiva i vječna, kako bi se vječnost božanske dobrote shvatila i u tome pogledu što su i oni koji primaju njezina dobročinstva vječni. Ali kao što je u navedenim primjerima uočena razlika u dioništvu svjetla, kada je pogled promatrača opisan kao tuplji ili oštriji, tako valja uočiti i razliku u dioništvu Oca, Sina i Duha Svetoga, koja se mijenja prema stupnju revnosti ili sposobnosti uma. Kada ne bi bilo tako, moramo razmotriti ne bi li se činilo bezbožnim reći da bi um koji je sposoban primiti Boga dopustio uništenje svoje biti; kao da sama činjenica što je kadar osjećati i razumjeti Boga ne bi mogla dostajati za njegovo neprestano postojanje, osobito stoga što, ako um čak i zbog nemara otpadne od čistoga i potpunoga primanja Boga, on ipak u sebi sadrži određeno sjeme obnove i preporoda za bolje razumijevanje, budući da se »nutarnji«, koji se također naziva »razumnim« čovjekom, obnavlja na »sliku i priliku Boga koji ga je stvorio«. I stoga prorok veli: »Spomenut će se i Gospodinu vratiti svi krajevi zemlje; i pred tobom će ničice pasti sve obitelji naroda.«
37. Ako se uistinu itko usudi pripisati bitovnu pokvarljivost onome koji je stvoren na sliku i priliku Božju, tada se, po mojemu mišljenju, ta bezbožna optužba proteže čak i na samoga Sina Božjega, jer se on u Pismu naziva slikom Božjom. Ili bi onaj tko zastupa to mišljenje zacijelo osporio autoritet Pisma, koje veli da je čovjek stvoren na sliku Božju; a u njemu se bjelodano mogu otkriti tragovi božanske slike, ne po kakvu izgledu tjelesnoga ustrojstva, koje je propadljivo, nego po umnoj mudrosti, po pravednosti, umjerenosti, vrlini, mudrosti, stegi; ukratko, po svem nizu kreposti koje su prirođene Božjoj biti i koje u čovjeka mogu ući marljivošću i nasljedovanjem Boga; kao što Gospodin također nagovješćuje u Evanđelju kad veli: »Budite dakle milosrdni kao što je i Otac vaš milosrdan«; i: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski«. Iz toga se jasno pokazuje da su sve te kreposti trajno u Bogu, te da mu se nikada ne mogu približiti niti se od njega udaljiti, dok ih ljudi stječu tek polagano i jednu po jednu. I stoga se također po tim sredstvima čini da oni imaju neku vrstu srodstva s Bogom; a budući da Bog sve zna i ništa od onoga što je po sebi duhovno ne može izmaći njegovu pogledu (jer jedino Bog Otac i njegov jedinorođeni Sin i Duh Sveti posjeduju spoznaju ne samo o onome što su stvorili, nego i o samima sebi), to i razuman um, napredujući od malih stvari k velikima i od vidljivoga k nevidljivome, može dospjeti do savršenije spoznaje. Jer on je smješten u tijelu te napreduje od samih osjetilnih stvari, koje su tjelesne, k stvarima koje su duhovne. No kako se naša tvrdnja da duhovne stvari nisu spoznatljive osjetilima ne bi činila neprikladnom, poslužit ćemo se primjerom Salomona, koji veli: »Naći ćeš i božansko osjetilo«; čime pokazuje da ono što je duhovno ne valja tražiti tjelesnim osjetilom, nego nekim drugim koje on naziva »božanskim«. I tim osjetilom moramo promatrati svako od onih razumnih bića koja smo gore nabrojili; i tim osjetilom valja razumjeti one riječi koje izgovaramo, te odvagnuti one tvrdnje koje predajemo pismu. Jer božanska narav poznaje čak i one misli koje u sebi u tišini prevrćemo. I o onim stvarima o kojima smo govorili, ili o drugima koje iz njih slijede, valja oblikovati naša mišljenja prema gore postavljenome pravilu.