Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Cjelovit Hermin Pastir u pet viđenja, dvanaest zapovijedi i deset prispodoba.

Viđenje 1

I.

1. Onaj koji me othranio prodao me nekoj Rodi u Rim. Nakon mnogo godina ponovno sam je prepoznao i počeo je ljubiti kao sestru.

2. Nakon nekog vremena vidjeh je kako se kupa u rijeci Tiberu; pružio sam joj ruku i izveo je iz rijeke. Vidjevši njezinu ljepotu, razmišljao sam u svojem srcu govoreći: »Blažen bih bio kad bih imao takvu ženu i po ljepoti i po vladanju.« Samo sam to pomislio, i ništa drugo.

3. Nakon nekog vremena, dok sam išao u Kume i slavio Božja stvorenja, kako su velika, sjajna i moćna, hodajući zaspah. I duh me uze i odnese kroz neko bespuće kojim čovjek nije mogao hodati; a mjesto bijaše vrletno i razrovano od voda. Prešavši, dakle, onu rijeku, dođoh na ravnicu, padoh na koljena i počeh se moliti Gospodinu i ispovijedati svoje grijehe.

4. Dok sam se molio, otvori se nebo i vidim onu ženu koju sam poželio kako me pozdravlja s neba govoreći: »Hermas, raduj se!«

5. Pogledavši prema njoj, rekoh joj: »Gospođo, što ti radiš ovdje?« A ona mi odgovori: »Uzeta sam gore da pred Gospodinom dokažem tvoje grijehe.«

6. Rekoh joj: »Zar si ti sada moja tužiteljica?« »Nisam«, reče, »nego poslušaj riječi koje ti imam reći. Bog koji prebiva na nebesima i koji je stvorio iz ničega ono što postoji, te to umnožio i uvećao radi svoje svete Crkve, gnjevi se na tebe jer si sagriješio protiv mene.«

7. Odgovarajući, rekoh joj: »Protiv tebe sagriješih? Na kojemu mjestu ili kada sam ti izustio sramotnu riječ? Nisam li te uvijek smatrao božicom? Nisam li te uvijek poštovao kao sestru? Zašto me lažno optužuješ, o ženo, za ove zle i nečiste stvari?«

8. Nasmiješivši se, reče mi: »Na tvoje se srce uzdigla zla želja. Ili ti se ne čini da je za pravedna čovjeka zla stvar ako na njegovo srce uziđe zla želja? Grijeh je to, i to velik«, reče. »Jer pravedan čovjek pravedno smjera. Dok dakle pravedno smjera, utvrđuje se njegova slava na nebesima i ima Gospodina milostiva u svakom svom djelu; oni pak koji smjeraju zlo u svojim srcima navlače na sebe smrt i zarobljeništvo, ponajpače oni koji stječu ovaj svijet, hvastaju se svojim bogatstvom i ne drže se budućih dobara.

9. Pokajat će se duše onih koji nemaju nade, nego su očajavali nad sobom i svojim životom. Ali ti moli Boga, i iscijelit će tvoje grijehe, i cijeloga doma tvoga, i svih svetih.«

II.

1. Nakon što izreče ove riječi, zatvoriše se nebesa; a ja sav bijah prestravljen i ožalošćen. Govorah pak u sebi: »Ako se ovaj grijeh meni upisuje, kako ću se moći spasiti? Ili kako ću ublažiti Boga za svoje potpune grijehe? Ili kojim ću riječima moliti Gospodina da mi se smiluje?«

2. Dok sam to promišljao i razlučivao u svojem srcu, vidim pred sobom veliku bijelu katedru, načinjenu od snježnobijele vune; i dođe žena starica u presjajnoj odjeći, držeći knjigu u rukama, sjede sama i pozdravi me: »Hermas, raduj se!« A ja, ožalošćen i plačući, rekoh: »Gospođo, raduj se!«

3. I reče mi: »Zašto si turoban, Hermas? Ti koji si strpljiv i miroljubiv, koji se uvijek smiješ, zašto si tako potištena izgleda i nisi vedar?« A ja joj rekoh: »Zbog jedne predobre žene koja tvrdi da sam sagriješio protiv nje.«

4. Ona pak reče: »Nipošto neka to ne padne na slugu Božjega! Ali zacijelo je na tvoje srce uzišla misao o njoj. Takva je namisao za sluge Božje ona koja donosi grijeh; jer je zao i sablastan naum za presvetoga i već prokušanoga duha ako zaželi zlo djelo, a osobito Hermas uzdržljivi, koji se suzdržava od svake zle želje i pun je svake jednostavnosti i velike nedužnosti.

III.

1. Ali se ne gnjevi Bog na tebe zbog toga, nego da obratiš svoj dom koji je učinio bezakonje protiv Gospodina i protiv vas, roditelja njihovih. Ali budući popustljiv prema djeci, nisi opominjao svoj dom, nego si ga pustio da se pokvari; zato se na tebe gnjevi Gospodin; ali će iscijeliti sva prijašnja zlodjela u tvome domu; jer si se zbog njihovih grijeha i bezakonja ti upropastio svjetovnim poslovima.

2. No veliko milosrđe Gospodnje smilovalo se tebi i tvome domu te će te ojačati i utemeljiti u svojoj slavi. Ti samo ne budi nemaran, nego budi hrabar i jačaj svoj dom. Kao što naime kovač kujući svoje djelo ovladava predmetom koji želi, tako i svakodnevna pravedna riječ nadvladava svaku zloću. Ne prestaj dakle opominjati svoju djecu. Znam naime da će se, ako se pokaju od svega srca svoga, upisati u knjige života sa svetima.«

3. Kad ona dovrši ove riječi, reče mi: »Hoćeš li me slušati dok čitam?« Rekoh i ja: »Hoću, gospođo.« Reče mi: »Budi slušatelj i slušaj slave Božje.« Čuh divne i čudesne stvari kojih se nisam mogao sjetiti; jer sve su riječi bile strašne, kakve čovjek ne može podnijeti. Posljednjih sam se dakle riječi sjetio, jer nam bijahu korisne i blage:

4. »Gle, Bog sila, koga ljubim, koji je moćnom silom i svojim velikim razumom stvorio svijet, slavnim naumom zaodjenuo ljepotom svoje stvorenje, moćnom riječju učvrstio nebo i utemeljio zemlju na vodama, te vlastitom mudrošću i providnošću stvorio svoju svetu Crkvu, koju je i blagoslovio, gle, premješta nebesa, i gore, i bregove, i mora, i sve postaje ravno njegovim izabranicima, da im ispuni obećanje koje je obećao s velikom slavom i radošću, ako očuvaju odredbe Božje koje primiše u velikoj vjeri.«

IV.

1. Kada dakle završi čitanje i ustade s katedre, dođoše četiri mladića, digoše katedru i odoše prema istoku.

2. Ona me pak pozva k sebi, dotače se mojih prsa i reče mi: »Je li ti se svidjelo moje čitanje?« I rekoh joj: »Gospođo, ovo mi se posljednje sviđa, no ono prvo bijaše tegobno i tvrdo.« Ona mi pak reče govoreći: »Ovo posljednje je za pravedne, a ono prvo za otpadnike.«

3. Dok je ona govorila sa mnom, pojaviše se dva neka čovjeka, uhvatiše je pod ruku i odoše onamo kamo i katedra, prema istoku. Radosna ode, a odlazeći mi reče: »Budi muževan, Hermas!«

Viđenje 2

I.

1. Idući ja u Kume u isto vrijeme kao i lani, hodajući se sjetih lanjskoga viđenja, i opet me uzima duh i odnosi na isto mjesto gdje i lani.

2. Došavši dakle na to mjesto, padoh na koljena i počeh se moliti Gospodinu i slaviti njegovo ime što me smatrao dostojnim i obznanio mi prijašnje moje grijehe.

3. A nakon što ustadoh od molitve, vidim pred sobom staricu koju sam i lani vidio, kako hoda i čita knjižicu; i reče mi: »Možeš li ovo navijestiti izabranicima Božjim?« Rekoh joj: »Gospođo, toliko toga ne mogu zapamtiti; nego daj mi knjižicu da je prepišem.« »Uzmi«, reče, »pa ćeš mi je vratiti.«

4. Uzeh je ja, i povukavši se na jedno mjesto u polju, prepisah sve slovo po slovo; nisam naime razabirao slogove. Kada dakle dovrših slova knjižice, iznenada mi bi istrgnuta iz ruke knjižica; od koga pak, ne vidjeh.

II.

1. Nakon petnaest dana, pošto sam postio i mnogo molio Gospodina, bi mi otkriven smisao pisma. Bijaše pak napisano ovo:

2. »Tvoje potomstvo, Hermas, iznevjeri se Bogu, pohuli na Gospodina i izdade svoje roditelje u velikoj zloći, te biše prozvani izdajicama roditelja; i izdavši ne okoristiše se, nego još pridodadoše svojim grijesima razvratnosti i zbrku opačina, i tako se navršiše njihova bezakonja.

3. Ali obznani ove riječi svoj svojoj djeci i svojoj supruzi koja će ti biti sestra; jer se ni ona ne suzdržava jezika kojim zlo čini; no čuvši ove riječi, suzdržat će se i zadobit će milosrđe.

4. Nakon što ti obznaniš ove riječi njima, koje mi Gospodar zapovjedi da ti se otkriju, tada im se opraštaju svi grijesi koje prije sagriješiše, i svim svetima koji sagriješiše do ovoga dana, ako se od svega srca pokaju i uklone iz svojih srca dvoumljenja.

5. Jer se Gospodar zakle svojom slavom nad svojim izabranicima: ako se nakon ovoga određenoga dana još dogodi grijeh, nemaju spasenja; jer pokora za pravednike ima svršetak; navršili su se dani pokore za sve svete; a za pogane je pokora do posljednjega dana.

6. Reći ćeš dakle predstojnicima Crkve da isprave svoje putove u pravednosti, kako bi primili u punini obećanja s velikom slavom.

7. Ustrajte dakle vi koji tvorite pravednost i ne dvojite, da vaš prijelaz bude sa svetim anđelima. Blaženi vi, svi koji podnosite veliku nevolju koja dolazi i svi koji se ne odrieknu svoga života.

8. Jer se Gospodin zakle svojim Sinom: oni koji su zanijekali svoga Krista odbačeni su od svoga života, oni koji ga sada kane zanijekati u nadolazećim danima; onima pak koji ga prije zanijekaše, po velikom milosrđu postade im milostiv.«

III.

1. »Ti pak, Hermas, nemoj više pamtiti zlo svojoj djeci niti zanemariti svoju sestru, da se očiste od prijašnjih svojih grijeha. Odgojit će se naime pravednim odgojem ako im ti ne budeš pamtio zla. Zlopamćenje stvara smrt. A ti si, Hermas, imao velike vlastite nevolje zbog prijestupa svoga doma, jer nisi mario za njih; nego si bio nemaran i zapletao se u svoje zle poslove.

2. Ali te spašava to što nisi odstupio od Boga živoga, i tvoja jednostavnost i velika uzdržljivost; to te je spasilo, ako ustraješ, i spašava sve koji takvo što čine i hode u nedužnosti i jednostavnosti. Ovi će nadvladati svaku zloću i ostati za život vječni.

3. Blaženi svi koji tvore pravednost; neće propasti dovijeka.

4. Reći ćeš pak Maksimu: 'Evo dolazi nevolja; ako ti se čini dobro, zaniječi.' 'Blizu je Gospodin onima koji se obraćaju', kako je pisano u Eldadu i Modatu, koji prorekoše u pustinji narodu.«

IV.

1. Otkri mi se pak, braćo, dok sam spavao, po prelijepom mladiću koji mi reče: »Što misliš, tko je ona starica od koje si uzeo knjižicu?« Ja rekoh: »Sibila.« »Varaš se«, reče, »nije ona.« »Tko je dakle?«, rekoh. »Crkva«, reče. Rekoh mu: »Zašto je onda starica?« »Zato«, reče, »jer je stvorena prva od svega; zato je starica; i radi nje je svijet sazdan.«

2. Zatim vidjeh viđenje u svojoj kući. Dođe ona starica i upita me jesam li već dao knjigu starješinama. Zanijekah da sam je dao. »Dobro si učinio«, reče, »jer imam dodati riječi. Kada dakle dovršim sve riječi, po tebi će se obznaniti svim izabranicima.

3. Napisat ćeš dakle dvije knjižice i poslat ćeš jednu Klementu, a jednu Grapti. Klement će dakle poslati u vanjske gradove, jer je njemu to povjereno; a Grapta će opominjati udovice i siročad. Ti ćeš pak čitati u ovom gradu zajedno sa starješinama koji predstoje Crkvi.«

Viđenje 3

I.

1. Viđenje koje vidjeh, braćo, bijaše ovakvo:

2. Pošto sam mnogo puta postio i molio Gospodina da mi očituje objavu koju mi je obećao pokazati po onoj starici, te iste noći ukaza mi se starica i reče mi: »Budući da si tako potrebit i revan da sve spoznaš, dođi u polje gdje siješ pšenicu, i oko petoga sata pojavit ću ti se i pokazati ti što trebaš vidjeti.«

3. Upitah je govoreći: »Gospođo, na koje mjesto u polju?« »Gdje god hoćeš«, reče. Izabrah lijepo, zabačeno mjesto. No prije nego što sam joj prozborio i rekao mjesto, veli mi: »Doći ću onamo kamo ti hoćeš.«

4. Nađoh se dakle, braćo, u polju, izbrojih sate i dođoh na mjesto kamo joj odredih da dođe, i vidim gdje stoji bjelokosna klupa, a na klupi ležaše lanen jastuk, a odozgo prostrt laneni fini pokrivač.

5. Vidjevši to postavljeno, a nikoga nema na tom mjestu, ostadoh zaprepašten, i kao da me trnci prožeše i kosa mi se naježi; i kao strava me spopade dok sam bio sam. Došavši k sebi i sjetivši se slave Božje te ohrabrivši se, kleknuh i ispovijedah Gospodinu opet svoje grijehe kao i prije.

6. A ona dođe sa šest mladića, koje sam i prije vidio, stade do mene i slušaše me kako se molim i ispovijedam Gospodinu svoje grijehe. I dotaknuvši me, reče: »Hermas, prestani stalno moliti za svoje grijehe; moli i za pravednost, kako bi primio dio od nje u svoj dom.«

7. I podiže me za ruku, povede me do klupe i reče mladićima: »Idite i zidajte!«

8. A pošto se mladići udaljiše i ostadosmo sami, reče mi: »Sjedni ovdje.« Rekoh joj: »Gospođo, pusti najprije starješine da sjednu.« »Što ti kažem«, reče, »sjedni.«

9. Kad sam dakle htio sjesti s desne strane, ne dopusti mi, nego mi dade znak rukom da sjednem s lijeve strane. Dok sam dakle premišljao i žalostio se što mi nije dopustila sjesti s desne strane, reče mi: »Jesi li žalostan, Hermas? Mjesto s desne strane pripada drugima, onima koji su već ugodili Bogu i trpjeli radi Imena; a tebi mnogo nedostaje da bi sjedio s njima; ali ostani u svojoj jednostavnosti, ostani, i sjedit ćeš s njima, kao i svi koji učine njihova djela i podnesu što su i oni podnijeli.«

II.

1. »Što su«, rekoh, »podnijeli?« »Slušaj«, reče: »bičeve, tamnice, velike nevolje, križeve, zvijeri radi Imena; zato je njihova desna strana svetosti i svakoga tko pretrpi radi Imena; za ostale je pak lijeva strana. No za oboje, i za one koji sjede s desne i one s lijeve strane, isti su darovi i ista obećanja; samo što oni sjede s desne i imaju neku slavu.

2. Ti pak silno želiš sjediti s desne strane s njima, ali su tvoji nedostaci mnogi. Očistit ćeš se pak od svojih nedostataka; i svi koji ne sumnjaju očistit će se od svih grijeha do ovoga dana.«

3. Rekavši to, htjede otići; no pavši joj pred noge, zakleh je Gospodinom da mi pokaže viđenje koje je obećala.

4. Ona me opet uhvati za ruku, podiže me i posjede na klupu s lijeve strane; sjede pak i ona s desne. I podigavši neku sjajnu palicu, reče mi: »Vidiš li veliku stvar?« Rekoh joj: »Gospođo, ne vidim ništa.« Reče mi: »Eto, zar ne vidiš pred sobom veliku kulu koja se zida na vodama od četverouglastog sjajnog kamenja?«

5. U četverokutu se pak zidala kula od strane onih šest mladića koji dođoše s njom; a druge mirijade ljudi donosile su kamenje, jedni iz bezdana, a drugi sa zemlje, i pružale onoj šestorici mladića; a oni su uzimali i zidali.

6. Kamenje vučeno iz bezdana sve su tako stavljali u gradnju; bijahu naime prilagođeni i slagali su se spojem s drugima; i tako su prianjali jedni uz druge da se njihov spoj nije vidio. A građevina kule činila se kao da je sazidana od jednoga kamena.

7. Od ostaloga pak kamenja donesenoga sa suhoga, jedne su odbacivali, a druge stavljali u gradnju; a neke su razbijali i bacali daleko od kule.

8. Mnogo drugoga kamenja ležaše pak oko kule i nisu se njime služili za gradnju; bijahu naime neki od njih hrapavi, drugi s pukotinama, drugi okrnjeni, a drugi bijeli i okrugli, koji nisu pristajali u gradnju.

9. Gledah pak drugo kamenje bačeno daleko od kule, kako dolazi na put i ne ostaje na putu, nego se kotrlja s puta na bespuće; a drugo pada blizu voda i ne može se otkotrljati u vodu, premda se htjelo otkotrljati i doći u vodu.

III.

1. Pokazavši mi to, htjede pobjeći. Rekoh joj: »Gospođo, što mi koristi što sam to vidio, a ne znam što te stvari znače?« Odgovarajući mi, reče: »Lukav si čovjek, želeći znati ono o kuli.« »Da, gospođo«, rekoh, »kako bih braći navijestio i postali radosniji, te čuvši ovo spoznali Gospodina u velikoj slavi.«

2. Ona pak reče: »Čut će mnogi; no čuvši, neki će se od njih obradovati, a neki će zaplakati; no i ovi, ako čuju i pokaju se, i sami će se obradovati. Slušaj dakle prispodobe o kuli; jer ću ti sve otkriti. I nemoj mi više zadavati muke oko objave; ove objave naime imaju svršetak, jer su dovršene. Ali ti nećeš prestati tražiti objave, jer si bestidan.

3. Kula koju vidiš da se zida, to sam ja, Crkva, koja ti se ukazala i sada i prije. Što god dakle hoćeš, pitaj o kuli, i otkrit ću ti, da se raduješ sa svetima.«

4. Rekoh joj: »Gospođo, budući da si me jednom smatrala dostojnim da mi sve otkriješ, otkrij.« Ona mi pak reče: »Što god je moguće da ti se otkrije, otkrit će se. Samo neka tvoje srce bude upravljeno k Bogu i nemoj sumnjati u ono što vidiš.« Upitah je: »Zašto je kula sazidana na vodama, gospođo?« »Rekoh ti«, reče, »i prije, a ti brižno tražiš; tražeći dakle nalaziš istinu. Zašto je dakle na vodama sazidana kula, čuj: jer je vaš život po vodi spašen i bit će spašen. A utemeljena je kula riječju svemogućega i slavnoga Imena, a podržava je nevidljiva sila Gospodara.«

IV.

1. Odgovarajući, rekoh joj: »Gospođo, veliko je i čudesno ovo djelo. No ona šestorica mladića koji zidaju, tko su oni, gospođo?« »To su sveti anđeli Božji, oni koji su prvi stvoreni, kojima je Gospodin predao sve svoje stvorenje da ga povećavaju, grade i gospodare nad svim stvorenjem; po njima će se dakle dovršiti zidanje kule.«

2. »A oni drugi koji donose kamenje, tko su?« »I oni su sveti anđeli Božji; no ovih šest su uzvišeniji od njih. Dovršit će se dakle gradnja kule, i svi će se zajedno veseliti oko kule i slaviti Boga što je dovršena gradnja kule.«

3. Upitah je govoreći: »Gospođo, htio bih znati odakle je kamenje i kakvo je.« Odgovarajući mi, reče: »Ne zato što si ti od svih dostojniji da ti se otkrije. Drugi su naime prije tebe i bolji od tebe, kojima je trebalo otkriti ova viđenja; nego da se proslavi ime Božje, tebi je otkriveno i otkrit će se radi onih koji sumnjaju, onih koji razmišljaju u svojim srcima jesu li ove stvari ili nisu. Reci im da su sve ove stvari istinite i ništa nije izvan istine, nego je sve čvrsto, pouzdano i utemeljeno.«

V.

1. »Slušaj sada o kamenju koje ide u gradnju. Kamenje četverouglasto, bijelo i koje se slaže u svojim spojevima, to su apostoli, biskupi, učitelji i đakoni koji su hodili po svetosti Božjoj i vršili biskupsku službu, poučavali i posluživali čisto i sveto izabranicima Božjim; jedni su usnuli, a drugi još žive; i uvijek su se međusobno slagali, i mir među sobom imali, i slušali jedni druge; zato se u gradnji kule slažu njihovi spojevi.

2. A oni koji se vuku iz bezdana i stavljaju u gradnju i slažu u svojim spojevima s drugim kamenjem već uzidanim, tko su?« »To su oni koji su pretrpjeli radi imena Gospodnjega.«

3. »A drugo kamenje doneseno sa suhoga želim znati tko je, gospođo.« Reče: »Oni koji idu u gradnju i ne tešu se, njih je Gospodin prokušao, jer su hodili u pravdi Gospodnjoj i vršili njegove zapovijedi.«

4. »A oni koji se donose i stavljaju u gradnju, tko su?« »Novi su u vjeri i vjerni. A anđeli ih opominju da čine dobro, jer se u njima našla zloća.«

5. »A oni koje su odbacivali i bacali, tko su?« »To su oni koji su sagriješili i žele se pokajati; zato nisu bačeni daleko izvan kule, jer će biti korisni za gradnju ako se pokaju. Oni dakle koji se kane pokajati, ako se pokaju, bit će snažni u vjeri, ako se pokaju sada dok se zida kula. Ako se pak dovrši gradnja, više nemaju mjesta, nego će biti izbačeni; samo to imaju, da leže pokraj kule.«

VI.

1. »One pak koji se razbijaju i daleko bacaju od kule, želiš li znati? To su sinovi bezakonja; vjerovali su u licemjerju, i nikakva se zloća nije udaljila od njih; zato nemaju spasenja, jer nisu korisni za gradnju zbog svojih zloća. Zato su sasječeni i daleko odbačeni zbog gnjeva Gospodnjega, jer su ga razgnjevili.

2. A one druge, koje si vidio mnoge kako leže i ne idu u gradnju: oni hrapavi jesu oni koji su spoznali istinu, ali nisu ustrajali u njoj.

3. A oni koji imaju pukotine, tko su? To su oni koji jedni protiv drugih imaju zla u srcima svojim i nemaju mira među sobom, nego imaju samo privid mira; kada pak odu jedni od drugih, njihove zloće ostaju u srcima; to su dakle pukotine koje ima kamenje.

4. Okrnjeni pak jesu oni koji su povjerovali i veći dio imaju u pravednosti, ali imaju neke dijelove bezakonja; zato su okrnjeni i nisu cjeloviti.

5. A bijeli i okrugli koji ne pristaju u gradnju, tko su, gospođo?« Odgovarajući mi, reče: »Dokle si bezuman i nerazuman, pa o svemu ispituješ i ništa ne shvaćaš? To su oni koji doduše imaju vjeru, ali imaju i bogatstvo ovoga svijeta; kada nastane nevolja, zbog svoga bogatstva i poslova odriču se svoga Gospodina.«

6. I odgovarajući joj, rekoh: »Gospođo, kada će dakle biti korisni za gradnju?« »Kada«, reče, »bude odsječeno njihovo bogatstvo koje zavodi njihove duše, tada će biti korisni Bogu. Kao što naime okrugli kamen, ako se ne oteše i ne odbaci nešto od sebe, ne može postati četverokutan, tako i oni koji se bogate u ovome svijetu, ako se ne obreže njihovo bogatstvo, ne mogu postati korisni Gospodinu.

7. Po sebi najprije spoznaj: dok si bio bogat, bio si beskoristan, a sada si koristan i prikladan za život. Budite korisni Bogu; jer se i ti sam koristiš od istoga toga kamenja.«

VII.

1. »A drugo kamenje koje si vidio daleko bačeno od kule, kako pada na put i kotrlja se s puta na bespuće: to su oni koji su povjerovali, ali zbog svoga dvoumljenja napuštaju svoj istinski put; misleći dakle da mogu naći bolji put, lutaju i zlopate se hodajući po bespućima.

2. Oni pak koji padaju u oganj i gore: to su oni koji su do kraja otpali od Boga živoga, i više im nije uzišlo na srce da se pokaju zbog požuda svoje razuzdanosti i zloća koje su počinili.

3. A one druge koji padaju blizu voda i ne mogu se otkotrljati u vodu, želiš li znati tko su? To su oni koji su riječ čuli i htjeli se krstiti u ime Gospodnje; zatim, kada im dođe u sjećanje čistoća istine, predomisle se i ponovno se vraćaju za svojim zlim požudama.«

4. Završi dakle tumačenje kule.

5. Osmjelivši se još, upitah je ima li za sve to kamenje koje je odbačeno i ne pristaje u gradnju kule pokore i imaju li mjesta u ovoj kuli. »Imaju«, reče, »pokoru, ali se u ovu kulu ne mogu uklopiti;

6. u drugo će se pak mjesto uklopiti, mnogo niže, i to onda kada budu mučeni i ispune dane svojih grijeha. I zato će biti premješteni, jer su primili pravednu riječ. I tada će im se dogoditi da pretrpe za djela koja su zlobno počinili. Ako im pak to ne uziđe na srce, ne spašavaju se zbog tvrdoće svoga srca.«

VIII.

1. Kada sam je dakle prestao pitati o svemu tome, reče mi: »Hoćeš li vidjeti što drugo?« Budući željan gledanja, postadoh presretan što ću vidjeti.

2. Pogledavši u me, blago se nasmiješi i reče mi: »Vidiš li sedam žena oko kule?« »Vidim, gospođo«, rekoh. »Ovu kulu one podržavaju po zapovijedi Gospodnjoj.

3. Slušaj sada njihova djelovanja. Prva od njih, koja drži sklopljene ruke, zove se Vjera; po njoj se spašavaju izabranici Božji.

4. Druga pak, opasana i muževna, zove se Uzdržljivost; ona je kći Vjere. Tko god dakle pođe za njom, biva blažen u svome životu, jer ako se suzdrži od svake zle požude, baštinit će život vječni.«

5. »A ostale, gospođo, tko su?« »Kćeri su jedna druge; a zovu se: jedna Jednostavnost, druga Znanje, treća Nedužnost, četvrta Pobožnost, peta Ljubav. Kada dakle izvršiš djela njihove majke, moći ćeš živjeti.«

6. »Htio bih znati, gospođo, kakve sile ima svaka od njih.« »Slušaj«, reče, »sile koje imaju.

7. Povezane su jedna s drugom, kao što su i rođene. Iz Vjere se rađa Uzdržljivost, iz Uzdržljivosti Jednostavnost, iz Jednostavnosti Nedužnost, iz Nedužnosti Pobožnost, iz Pobožnosti Znanje, iz Znanja Ljubav. Njihova su dakle djela čista, sveta i božanska.

8. Tko god dakle bude služio ovima i uzmogne ovladati njihovim djelima, u kuli će imati boravište sa svetima Božjim.«

9. Pitah je pak o vremenima, je li već svršetak. Ona pak povika jakim glasom govoreći: »Nerazumni čovječe, zar ne vidiš da se kula još zida? Kada se dakle dovrši zidanje kule, bit će svršetak. Ali brzo će se dozidati. Nemoj me više ništa pitati; dosta ti je ova opomena za tebe i za svete, i obnova vaših duhova.

10. Ali nije tebi samome ovo otkriveno, nego da to obznaniš svima,

11. nakon tri dana; jer treba da najprije sam razumiješ. Nalažem ti pak najprije, Hermas, ove riječi koje ću ti reći, izreci ih sve na uši svetih, kako bi čuvši ih i izvršivši ih bili očišćeni od svojih zloća, a ti zajedno s njima.«

IX.

1. »Slušajte me, djeco: ja sam vas othranila u velikoj jednostavnosti, nedužnosti i pobožnosti radi milosrđa Gospodnjega koji je na vas izlio pravednost, kako biste se opravdali i posvetili od svake zloće i od svake pokvarenosti; a vi nećete prestati sa svojom zloćom.

2. Sada me dakle poslušajte i imajte mir među sobom, posjećujte jedni druge i pomažite jedni drugima, i nemojte sami uživati stvorenja Božja u izobilju, nego dijelite i s onima u oskudici;

3. jer jedni od prekomjernih jela navlače slabost na svoje tijelo i upropaštavaju svoje tijelo; a onima koji nemaju jela tijelo propada jer nemaju dovoljno hrane, i uništava im se organizam.

4. Ova je dakle neumjerenost štetna za vas koji imate, a ne dijelite s onima u oskudici.

5. Gledajte sud koji dolazi. Vi dakle koji ste u izobilju tražite gladne dok se kula još nije dovršila; jer nakon što se dovrši kula htjet ćete činiti dobro, a nećete imati mjesta.

6. Pazite dakle vi koji se hvalite svojim bogatstvom, da ne uzdišu oni u oskudici i uzdah njihov ne uziđe k Gospodinu, pa budete sa svojim dobrima zatvoreni izvan vrata kule.

7. Sada dakle govorim vama, predstojnicima Crkve i onima na prvim sjedalima: ne budite slični trovačima. Trovači naime svoje otrove nose u kutijicama, a vi svoj otrov i jed u srcu.

8. Okorjeli ste i nećete očistiti svoja srca i sjediniti svoju pamet u čistom srcu, da biste zadobili milosrđe od velikoga Kralja.

9. Pazite dakle, djeco, da vas ove razmirice ne liše života.

10. Kako vi hoćete poučavati izabranike Gospodnje, kad sami nemate pouke? Odgajajte dakle jedni druge i imajte mir među sobom, kako bih i ja, stupivši radosna pred Oca, položila račun za sve vas Gospodinu.«

X.

1. Kada dakle prestade govoriti sa mnom, dođoše ona šestorica mladića koji su zidali i odnesoše je prema kuli, a druga četvorica digoše klupu i odnesoše i nju prema kuli. Lice im nisam vidio, jer bijahu okrenuti leđima.

2. Dok je odlazila, molih je da mi objasni tri lika u kojima mi se pojavila. Odgovarajući mi, reče: »O tome moraš drugoga pitati da ti se otkrije.«

3. Ukaza mi se pak, braćo, u prvom viđenju lanjskome kao vrlo stara i sjedeći na stolici.

4. U drugom pak viđenju imala je lice mlađe, no tijelo i vlasi staračke, i govorila je stojeći; i bila je vedrija nego prije.

5. U trećem pak viđenju bila je sasvim mlađa i ljepotom predivna, samo su joj vlasi bile staračke; a bila je posve radosna i sjedeći na klupi.

6. Zbog toga bijah vrlo žalostan želeći saznati tu objavu, i vidim onu staricu u noćnom viđenju kako mi govori: »Svako pitanje traži poniznost. Posti dakle, i primit ćeš što tražiš od Gospodina.«

7. Postih dakle jedan dan, i te iste noći ukaza mi se mladić i reče mi: »Zašto brzopleto tražiš objave u molitvi? Pazi da tražeći mnogo ne naškodiš svojemu tijelu.

8. Dosta su ti ove objave. Zar možeš vidjeti snažnije objave od onih koje si vidio?«

9. Odgovarajući, rekoh mu: »Gospodine, samo ovo tražim: o tri lika one starice, da objava bude potpuna.« Odgovarajući mi, reče: »Dokle ste bezumni? Vaša dvoumljenja čine vas bezumnima i to što nemate srce upravljeno Gospodinu.«

10. Odgovarajući mu, opet rekoh: »Ali od tebe ćemo, Gospodine, točnije to saznati.«

XI.

1. »Slušaj«, reče, »o likovima koje tražiš.

2. U prvom viđenju zašto ti se ukaza kao starica i sjedeći na stolici? Jer je vaš duh bio ostario, već uvenuo i bez snage zbog vaših slabosti i dvoumljenja.

3. Kao što naime starci, nemajući više nade u obnovu, ništa drugo ne očekuju osim svoga počinka, tako ste i vi, oslabljeni od svjetovnih stvari, predali sebe malodušju i niste bacili svoje brige na Gospodina; nego se slomio vaš um i ostarjeli ste u svojim žalostima.«

4. »Zašto je dakle sjedila na stolici, htio bih znati, Gospodine?« »Jer svaki bolesnik sjeda na stolicu zbog svoje nemoći, da se podupre nemoć njegova tijela. Eto ti slike prvoga viđenja.«

XII.

1. »U drugom pak viđenju vidio si je kako stoji i ima lice mlađe i vedrije nego prije, no tijelo i vlasi staračke. Slušaj«, reče, »i ovu prispodobu:

2. kada kakav starac, već očajan zbog svoje slabosti i siromaštva, ništa drugo ne očekuje osim posljednjega dana svoga života; zatim mu iznenada biva ostavljena baština; čuvši to, prenese se i, obradovavši se, zaodjene se snagom; i više ne leži, nego stoji, i obnavlja se njegov duh, već uništen prijašnjim njegovim djelima, i više ne sjedi, nego se junači; tako i vi, čuvši objavu koju vam je Gospodin otkrio;

3. jer se sažalio nad vama, i obnovio vaše duhove, i odložili ste svoje slabosti, i pridošla vam je snaga i ojačali ste u vjeri, a Gospodin vidjevši vaše jačanje obradova se; i zato vam je očitovao gradnju kule i očitovat će vam drugo, ako od svega srca budete imali mir među sobom.«

XIII.

1. »U trećem pak viđenju vidio si je mlađu, lijepu, radosnu i lijepa lika.

2. Kao kad naime kome žalosnome dođe dobra kakva vijest, odmah zaboravi prijašnje žalosti i ništa drugo ne očekuje osim vijesti koju je čuo, i jača se ubuduće za dobro te mu se obnavlja duh zbog radosti koju je primio; tako ste i vi primili obnovu svojih duhova vidjevši ova dobra.

3. A to što si je vidio da sjedi na klupi, čvrst je to položaj, jer klupa ima četiri noge i čvrsto stoji; ta i svijet se po četiri elementa drži.

4. Oni dakle koji su se pokajali od svega srca bit će mladi i utemeljeni, oni koji su se od svega srca pokajali. Imaš potpunu objavu; nemoj više ništa tražiti o objavi; a bude li što trebalo, otkrit će ti se.«

Viđenje 4

I.

1. Viđenje koje vidjeh, braćo, dvadeset dana nakon prijašnjega viđenja, kao sliku nevolje koja dolazi.

2. Išao sam u polje Kampanskim putem. Od javnoga je puta oko deset stadija; a mjesto se lako prolazi.

3. Sam dakle hodajući, moljah Gospodina da objave i viđenja koja mi pokaza po svojoj svetoj Crkvi dovrši, da me ojača i dade pokoru svojim slugama koji su se sablaznili, kako bi se proslavilo njegovo veliko i slavno ime što me smatrao dostojnim da mi pokaže svoja čudesa.

4. I dok sam ga slavio i zahvaljivao mu, kao odjek glasa odgovori mi: »Ne sumnjaj, Hermas.« U sebi počeh razmišljati i govoriti: »Što imam sumnjati, tako utemeljen od Gospodina i vidjevši slavna djela?«

5. I pođoh malo naprijed, braćo, i gle, vidim prašinu kao do neba i počeh govoriti u sebi: »Da ne dolaze goveda i dižu prašinu?« A bijaše to od mene oko jednoga stadija.

6. Kako je prašina bivala sve veća i veća, zasja sunce i gle, vidim golemu zvijer kao kakva neman, i iz usta su joj izlijetali ognjeni skakavci; a zvijer bijaše duga oko stotinu stopa, a glavu je imala kao od gline.

7. I počeh plakati i moliti Gospodina da me izbavi od nje; i sjetih se riječi koju sam čuo: »Ne sumnjaj, Hermas.«

8. Zaodjenuvši se dakle, braćo, vjerom Gospodnjom i sjetivši se veličanstvenih djela kojima me poučio, ohrabrih se i jurnuh prema zvijeri. A zvijer je nadirala s takvom bukom da je mogla razoriti čitav grad.

9. Priđoh blizu nje, a tolika se neman pruži po zemlji i ništa osim jezika nije pružala, i uopće se nije pomaknula dok je nisam mimoišao.

10. Imala je pak zvijer na glavi četiri boje: crnu, zatim ognjenu i krvavu, zatim zlatnu, zatim bijelu.

II.

1. Nakon što mimoiđoh zvijer i pođoh naprijed oko trideset stopa, gle, susreće me djevica urešena kao da izlazi iz svadbene odaje, sva u bijelom i u bijeloj obući, pokrivena do čela, a pokrivalo joj bijaše na mitri; imala je pak bijele vlasi.

2. Spoznah iz prijašnjih viđenja da je to Crkva, i postadoh radosniji. Pozdravlja me govoreći: »Raduj se, čovječe!« A ja nju odzdravih: »Gospođo, raduj se!«

3. Odgovarajući mi, reče: »Nije li te ništa susrelo?« Rekoh joj: »Gospođo, tolika zvijer koja je mogla narode pogubiti; ali silom Gospodnjom i njegovim velikim milosrđem utekoh joj.«

4. »Dobro si utekao«, reče, »jer si svoju brigu bacio na Boga i otvorio svoje srce Gospodinu, povjerovavši da se ničim ne možeš spasiti osim po velikom i slavnom Imenu. Zato posla Gospodin svoga anđela koji je nad zvijerima, čije je ime Thegri, i zatvori joj usta da ti ne naudi. Veliku si nevolju izbjegao zbog svoje vjere i što vidjevši toliku zvijer nisi posumnjao.

5. Idi dakle i razloži izabranicima Gospodnjim njegova velika djela i reci im da je ova zvijer slika velike nevolje koja dolazi; ako se dakle unaprijed pripremite i pokajete od svega srca svoga pred Gospodinom, moći ćete joj uteći, ako vaše srce postane čisto i bez mane te u preostale dane svoga života budete služili Gospodinu besprijekorno. Bacite svoje brige na Gospodina, i on će ih poravnati.

6. Vjerujte Gospodinu, vi sumnjičavi, da on sve može i odvraća svoj gnjev od vas, a šalje bičeve vama koji sumnjate. Jao onima koji čuše ove riječi i oglušiše se; bolje bi im bilo da se nisu rodili.«

III.

1. Upitah je o četiri boje koje je zvijer imala na glavi. Ona pak odgovarajući mi reče: »Opet si radoznao oko takvih stvari.« »Da, gospođo«, rekoh, »obznani mi što je to.«

2. »Slušaj«, reče: »crno je ovaj svijet u kojem prebivate;

3. ognjeno pak i krvavo znači da ovaj svijet mora po krvi i ognju propasti;

4. zlatni pak dio to ste vi koji ste utekli ovome svijetu. Kao što se naime zlato prokušava vatrom i biva korisno, tako se i vi prokušavate koji prebivate u njemu. Oni dakle koji ustraju i budu žeženi pročistit će se. Kao što zlato odbacuje svoju trosku, tako ćete i vi odbaciti svaku žalost i tjeskobu, i pročistit ćete se i biti korisni za gradnju kule.

5. Bijeli pak dio jest vijek koji dolazi, u kojemu će prebivati izabranici Božji; jer će bez ljage i čisti biti oni koje je Bog izabrao za život vječni.

6. Ti dakle ne prestaj govoriti na uši svetih. Imate i sliku velike nevolje koja dolazi. Ako vi pak htjednete, ništa neće biti. Sjećajte se onoga što je prije napisano.«

7. Rekavši to, ode, a ja ne vidjeh na koje mjesto ode; posta naime oblak; a ja se vratih natrag uplašen, misleći da zvijer dolazi.

Viđenje 5 (Objavljenje)

1. Dok sam se molio u kući i sjedio na postelji, uđe čovjek slavna izgleda, u pastirskom liku, zaodjeven u bijelu kozju kožu, s torbom na ramenima i štapom u ruci. I pozdravi me, a ja ga odzdravih.

2. I odmah sjede pokraj mene i reče mi: »Poslan sam od presvetoga anđela da s tobom prebivam preostale dane tvoga života.«

3. Pomislih da je tu kako bi me iskušavao, pa mu rekoh: »A tko si ti? Ja naime znam kome sam predan.« Reče mi: »Zar me ne prepoznaješ?« »Ne«, rekoh. »Ja sam«, reče, »pastir kojemu si predan.«

4. Dok je on još govorio, promijeni se njegov lik, i prepoznah ga da bijaše onaj kojemu sam bio predan, i odmah se smetoh i strah me obuze i sav se slomih od žalosti što sam mu tako zločesto i bezumno odgovorio.

5. On pak odgovarajući mi reče: »Nemoj se smesti, nego se jačaj u mojim zapovijedima koje ću ti zapovjediti. Poslan sam naime«, reče, »da ti ono što si prije vidio sve opet pokažem, sama ona glavna djela koja su vam korisna. Najprije od svega zapovijedi moje zapiši i prispodobe; a ostalo, kako ti budem pokazivao, tako ćeš pisati; zato ti«, reče, »nalažem da najprije zapišeš zapovijedi i prispodobe, da ih imaš pri ruci za čitanje i mogneš ih očuvati.«

6. Zapisah dakle zapovijedi i prispodobe, kako mi zapovjedi.

7. Ako ih dakle, čuvši ih, očuvate i u njima budete hodili i vršili ih u čistu srcu, primit ćete od Gospodina koliko god vam je obećao; ako se pak čuvši ne pokajete, nego još pridodate svojim grijesima, primit ćete od Gospodina suprotno. Sve mi je to tako zapisati naložio pastir, anđeo pokore.

Zapovijed 1

1. Najprije od svega vjeruj da je jedan Bog, koji je sve stvorio i uskladio i načinio iz nebivajućega u bivanje sve, i sve obuhvaća, a sam je neobuhvatljiv.

2. Vjeruj mu dakle i boj ga se, a bojeći ga se budi uzdržljiv. To čuvaj, pa ćeš odbaciti svaku zloću od sebe i zaodjenuti se svakom vrlinom pravednosti i živjet ćeš Bogu ako uzdržiš ovu zapovijed.

Zapovijed 2

1. Reče mi: »Gaji jednostavnost i budi nedužan, pa ćeš biti kao dojenčad koja ne poznaje zloću što upropaštava život ljudi.

2. Ponajprije, ni o kome ne govori zlo niti rado ne slušaj onoga koji kleveće; inače ćeš i ti koji slušaš biti kriv za grijeh onoga koji kleveće, ako povjeruješ kleveti koju čuješ; povjerovavši naime i ti ćeš sam imati nešto protiv svoga brata; tako ćeš dakle biti kriv za grijeh onoga koji kleveće.

3. Zla je kleveta; nemiran je to demon koji nikada nema mira, nego uvijek u razdorima prebiva. Usteži se dakle od njega, i uvijek ćeš imati blagostanje sa svima.

4. Zaodjeni se pak čašću, u kojoj nema nikakve zle sablazni, nego je sve glatko i radosno. Čini dobro i od svojih trudova koje ti Bog daje svima potrebitima daj jednostavno, ne dvojeći kome da dadeš a kome da ne dadeš. Svima daj; jer Bog hoće da se svima daje od njegovih vlastitih darova.

5. Oni dakle koji primaju položit će račun Bogu zašto su uzeli i u što; jer oni koji primaju u nevolji neće biti osuđeni, no oni koji primaju u licemjerju platit će kaznu.

6. Onaj dakle koji daje nedužan je; jer kako je primio od Gospodina da izvrši službu, jednostavno ju je izvršio, ništa ne razlučujući kome da dade ili ne dade. Postade dakle ova služba jednostavno izvršena slavna pred Bogom. Onaj dakle koji tako jednostavno služi, Bogu će živjeti.

7. Čuvaj dakle ovu zapovijed, kako sam ti rekao, da se tvoja pokora i tvoga doma nađe u jednostavnosti, te nedužnost čista i neokaljana.«

Zapovijed 3

1. Opet mi reče: »Ljubi istinu i neka sva istina izlazi iz tvojih usta, da duh koji je Bog nastanio u ovom tijelu bude nađen istinit pred svim ljudima, i tako će se proslaviti Gospodin koji u tebi prebiva, jer je Gospodin istinit u svakoj riječi i nema u njega nikakve laži.

2. Oni dakle koji lažu niječu Gospodina i postaju varalice Gospodnje, ne predajući mu polog koji su primili. Primili su naime od njega duha nelažljiva. Ako njega lažna vrate, okaljaše zapovijed Gospodnju i postadoše varalice.«

3. Čuvši ovo, ja gorko zaplakah. Vidjevši me pak gdje plačem, reče: »Zašto plačeš?« »Zato, Gospodine«, rekoh, »jer ne znam mogu li se spasiti.« »Zašto?«, reče. »Jer nikada još, Gospodine«, rekoh, »u svome životu nisam izrekao istinite riječi, nego sam uvijek prevrtljivo govorio sa svima i svoju laž prikazivao istinitom pred svim ljudima; i nikada mi nitko nije proturječio, nego se vjerovalo mojoj riječi. Kako dakle, Gospodine, mogu živjeti kad sam to činio?«

4. »Ti doduše«, reče, »ispravno i istinito misliš; trebalo je naime da kao sluga Božji hodiš u istini, i da zla savjest ne stanuje s Duhom istine niti zadaje žalost Duhu svetom i istinitom.« »Nikada, Gospodine«, rekoh, »nisam tako točno čuo takvih riječi.«

5. »Sada dakle čuješ«, reče; »čuvaj ih, da i ono što si prije lažno govorio u svojim poslovima, kad se ovo pokaže istinitim, i ono postane vjerodostojno; može naime i ono vjerodostojno postati. Ako ovo očuvaš i od sada budeš govorio svu istinu, moći ćeš sebi pribaviti život; i tko god posluša ovu zapovijed i ustegne se od najopasnije laži, živjet će Bogu.«

Zapovijed 4

I.

1. »Nalažem ti«, reče, »čuvati čistoću, i neka ti na srce ne dolazi misao o tuđoj ženi, niti o kakvu bludu, niti o kakvim sličnim zlim predodžbama. Čineći to naime, činiš veliki grijeh. A sjećajući se uvijek svoje žene, nikada nećeš sagriješiti.

2. Ako naime ta želja uziđe na tvoje srce, sagriješit ćeš, a ako i druge tako zle misli, grijeh činiš; jer je ta pomisao sluzi Božjemu veliki grijeh; a počini li tko to zlo djelo, smrt sebi priprema.

3. Pazi se dakle ti; usteži se od te pomisli; jer gdje prebiva svetost, ondje bezakonje ne smije uzlaziti na srce pravedna čovjeka.«

4. Rekoh mu: »Gospodine, dopusti mi da te upitam nekoliko stvari.« »Reci«, reče. »Gospodine«, rekoh, »ako tko ima ženu vjernu u Gospodinu i zatekne je u kakvu preljubu, griješi li muž ako živi s njom?«

5. »Dok ne zna«, reče, »ne griješi; sazna li pak muž za njezin grijeh, a žena se ne pokaje, nego ustraje u svome bludu, pa muž živi s njom, postaje krivac njezina grijeha i sudionik njezina preljuba.«

6. »Što dakle, Gospodine«, rekoh, »treba učiniti muž ako žena ustraje u toj strasti?« »Neka je otpusti«, reče, »i neka muž ostane sam; no ako otpustivši ženu oženi drugu, i sam čini preljub.«

7. »A što ako se, Gospodine«, rekoh, »nakon što je otpuštena, žena pokaje i ushtjedne se vratiti svome mužu, zar neće biti primljena?«

8. »Svakako«, reče; »ako je muž ne primi, griješi i veliki grijeh navlači na se; nego treba primiti onoga koji je sagriješio i kaje se, ali ne mnogo puta; jer je za sluge Božje samo jedna pokora. Radi pokore dakle muž se ne smije ponovno ženiti. Ovaj postupak jednako vrijedi za ženu i za muža.

9. Ne samo«, reče, »da je preljub ako tko okalja svoje tijelo, nego tko god čini ono što je nalik poganima, čini preljub. Tako da ako u takvim djelima tko ustraje i ne kaje se, odmakni se od njega i ne živi s njim; inače si i ti dionik njegova grijeha.

10. Zato vam je zapovjeđeno da ostanete sami, bilo muž bilo žena; jer u takvih može biti pokore.

11. Ja dakle«, reče, »ne dajem povoda da se to djelo tako čini, nego da onaj koji je sagriješio više ne griješi. A za prijašnji njegov grijeh postoji Onaj koji može dati ozdravljenje; jer on je onaj koji ima vlast nad svime.«

II.

1. Upitah ga pak opet govoreći: »Budući da me Gospodin smatrao dostojnim da sa mnom uvijek prebivaš, podnesi još nekoliko mojih riječi, jer ništa ne razumijem i srce mi je otvrdnulo od prijašnjih mojih djela; urazumi me, jer sam posve bezuman i uopće ništa ne shvaćam.«

2. Odgovarajući mi, reče: »Ja sam«, reče, »nad pokorom i svima koji se kaju dajem razumijevanje. Zar ti se ne čini«, reče, »da je samo to pokajanje veliko razumijevanje? Pokajati se jest veliko razumijevanje; jer shvaća onaj koji je sagriješio da je počinio zlo pred Gospodinom, i dolazi mu na srce djelo koje je počinio, i kaje se i više ne čini zlo, nego dobro obilno čini, te ponizuje svoju dušu i muči je što je sagriješio. Vidiš dakle da je pokajanje veliko razumijevanje.«

3. »Radi toga te dakle, Gospodine«, rekoh, »točno ispitujem o svemu; ponajprije zato što sam grešnik, da znam koja djela čineći ću živjeti, jer su mnogi moji grijesi i raznoliki.«

4. »Živjet ćeš«, reče, »ako moje zapovijedi uzdržiš i budeš hodio u njima; i tko god čuvši ove zapovijedi uzdrži ih, živjet će Bogu.«

III.

1. »Još ću, Gospodine«, rekoh, »dodati jedno pitanje.« »Reci«, reče. »Čuh, Gospodine«, rekoh, »od nekih učitelja da nema druge pokore doli one kad siđosmo u vodu i primismo oproštenje prijašnjih svojih grijeha.«

2. Reče mi: »Dobro si čuo; jer tako jest. Trebalo je naime da onaj koji je primio oproštenje grijeha više ne griješi, nego prebiva u čistoći.

3. No budući da sve točno ispituješ, i ovo ću ti objaviti, ne dajući izlike onima koji će povjerovati ili onima koji su sada povjerovali u Gospodina. Jer oni koji su sada povjerovali ili koji će povjerovati nemaju pokore za grijehe, nego imaju oproštenje svojih prijašnjih grijeha.

4. Onima dakle koji su pozvani prije ovih dana Gospodin je postavio pokoru; jer poznajući srca Gospodin i sve znajući unaprijed, spoznao je slabost ljudi i mnogostruku prepredenost đavla, da će učiniti neko zlo slugama Božjim i nanijeti im pakost.

5. Budući dakle milosrdan, Gospodin se sažalio nad svojim stvorenjem i postavio ovu pokoru, i meni je dana vlast nad ovom pokorom.

6. Ali ja ti kažem«, reče: »nakon onoga velikog i svetog poziva, ako tko iskušavan od đavla sagriješi, jednu pokoru ima; ako pak često griješi i kaje se, beskorisno je takvu čovjeku; jer će teško živjeti.«

7. Rekoh mu: »Oživjeh čuvši ovo od tebe tako točno; jer znam da ću se, ako više ne pridodam svojim grijesima, spasiti.« »Spasit ćeš se«, reče, »i svi koji god ovo učine.«

IV.

1. Upitah ga opet govoreći: »Gospodine, kad me već jednom podnosiš, još mi i ovo razjasni.« »Reci«, reče. »Ako žena, Gospodine«, rekoh, »ili muž kakav umre, pa se netko od njih oženi, griješi li onaj koji se ženi?«

2. »Ne griješi«, reče; »ostane li pak samac, veću sebi čast i veliku slavu pribavlja pred Gospodinom; no ako se i oženi, ne griješi.

3. Čuvaj dakle čistoću i čestitost, i živjet ćeš Bogu. Sve ovo što ti govorim i što ću ti govoriti, čuvaj od sada, od dana kada si mi predan, i u tvojoj ću kući prebivati.

4. A tvojim prijašnjim prijestupima bit će oprošteno ako budeš čuvao moje zapovijedi; i svima će biti oprošteno ako budu čuvali ove moje zapovijedi i hodili u ovoj čistoći.«

Zapovijed 5

I.

1. »Budi strpljiv«, reče, »i razuman, pa ćeš svim zlim djelima ovladati i tvoriti svu pravednost.

2. Jer budeš li strpljiv, Duh Sveti koji u tebi prebiva bit će čist, nezasjenjen drugim zlim duhom, nego prebivajući na širokom prostoru radovat će se i veseliti s posudom u kojoj prebiva, te služiti Bogu u velikoj vedrini, imajući obilje u sebi.

3. Dođe li pak kakva naglost, odmah se Duh Sveti, budući nježan, nađe u tjeskobi, nemajući čisto mjesto, i traži da odstupi s toga mjesta; guši ga naime zli duh, jer nema mjesta služiti Gospodinu kako želi, bivajući okaljan naglošću. Jer u strpljivosti Gospodin prebiva, a u naglosti đavao.

4. Kad dakle oba duha prebivaju na istome mjestu, to je štetno i zlo onom čovjeku u kojem prebivaju.

5. Jer uzmeš li posve malo pelina i uliješ ga u vrč meda, zar se ne pokvari sav med, i toliki se med zbog najmanjega pelina upropasti i izgubi slatkoću meda, te više nema istu ugodnost pred gospodarom, jer se pogoršao i izgubio svoju uporabu? Ne stavi li se pak u med pelin, med se nalazi sladak i postaje koristan svome gospodaru.

6. Vidiš da je strpljivost slađa od meda i korisna Gospodinu, i on u njoj prebiva. A naglost je gorka i beskorisna. Ako se dakle pomiješa naglost sa strpljivošću, kalja se strpljivost i njezina molitva nije više Bogu ugodna.«

7. »Htio bih, Gospodine«, rekoh, »upoznati djelovanje naglosti da se od nje čuvam.« »I doista«, reče, »ako se ne budeš čuvao od nje ti i tvoj dom, izgubio si svu svoju nadu. Ali čuvaj se od nje; jer ja sam s tobom. I svi će se od nje ustezati, koji god se pokaju od svega srca svoga; jer ću biti s njima i sačuvati ih; svi su naime opravdani od presvetoga anđela.«

II.

1. »Slušaj sada«, reče, »djelovanje naglosti, kako je zla i kako sluge moje uništava svojim djelovanjem, i kako zavodi; one pak koji su puni u vjeri ne može zavesti niti djelovati na njih, jer je moja sila s njima; a zavodi prazne i sumnjičave.

2. Kada pak vidi takve ljude smirene, ugura se u srce onoga čovjeka, i ni iz čega se čovjek ili žena nađu u gorčini radi svjetovnih stvari ili zbog hrane ili kakve sitnice ili zbog kakva prijatelja ili zbog davanja ili primanja ili zbog takvih ludih stvari; sve su naime ove stvari lude, isprazne, bezumne i nekorisne slugama Božjim.

3. A strpljivost je velika i jaka, i posjeduje silu čvrstu i krepku, te cvjeta na velikom prostranstvu, radosna, vesela, bezbrižna, slaveći Gospodina u svako vrijeme, nemajući u sebi ništa gorko, ostajući svagda blaga i tiha; ova dakle strpljivost prebiva s onima koji vjeru imaju cjelovitu.

4. A naglost je ponajprije luda, lakoumna i bezumna. Zatim iz bezumlja nastaje gorčina, iz gorčine srdžba, iz srdžbe gnjev, a iz gnjeva bijes; zatim taj bijes sastavljen od tolikih zala postaje grijeh velik i neizlječiv.

5. Kada naime ovi duhovi u jednoj posudi stanuju, gdje i Duh Sveti prebiva, ne može stati ona posuda, nego se prelijeva.

6. Nježni dakle Duh, nenaviknut prebivati sa zlim duhom niti s tvrdoćom, odstupa od takva čovjeka i traži prebivati s blagošću i mirom.

7. Zatim, kad odstupi od onoga čovjeka gdje je prebivao, postaje onaj čovjek prazan od Duha pravednoga, i ubuduće ispunjen zlim duhovima biva nemiran u svakom svome djelu, razvlačen ovamo i onamo od zlih duhova, i posve biva zaslijepljen od dobroga uma. Tako se dakle događa svim naglim ljudima.

8. Usteži se dakle od naglosti, najopakijega demona; zaodjeni se pak strpljivošću i usprotivi se naglosti i gorčini, pa ćeš se naći s čašću koju Gospodin ljubi. Pazi dakle da ne zanemariš ovu zapovijed; jer ovladaš li ovom zapovijedi, moći ćeš i ostale zapovijedi čuvati, koje ću ti zapovjediti. Budi jak u njima i osnaži se, i neka se svi osnaže, koji god hoće hoditi u njima.«

Zapovijed 6

I.

1. »Zapovjedih ti«, reče, »u prvoj zapovijedi da čuvaš vjeru i strah i uzdržljivost.« »Da, Gospodine«, rekoh. »Ali sada ti hoću«, reče, »očitovati i njihove sile, da shvatiš koja od njih kakvu silu i djelovanje ima; dvostruka su naime njihova djelovanja. Odnose se dakle na pravedno i nepravedno.

2. Ti dakle vjeruj pravednomu, a nepravednomu ne vjeruj; jer pravedno ima ravan put, a nepravedno krivudav. Nego ti ravnim i glatkim putem hodi, a krivudavi ostavi.

3. Jer krivudavi put staza nema, nego bespuća i mnoge zapreke, te je hrapav i trnovit. Štetan je dakle onima koji njime hode.

4. A oni koji ravnim putem hode glatko kroče i bez zapinjanja; jer nije ni hrapav ni trnovit. Vidiš dakle da je korisnije ovim putem hoditi.« »Milo mi je«, rekoh, »ovim putem hoditi.« »Hodit ćeš«, reče, »i tko god se od svega srca obrati Gospodinu, hodit će njime.«

II.

1. »Slušaj sada«, reče, »o vjeri. Dva su anđela s čovjekom, jedan pravednosti i jedan zloće.«

2. »Kako ću dakle, Gospodine«, rekoh, »prepoznati njihova djelovanja, kad oba anđela sa mnom stanuju?«

3. »Slušaj«, reče, »i shvatit ćeš ih. Anđeo pravednosti je nježan, stidljiv, blag i miran. Kada dakle ovaj uziđe na tvoje srce, odmah zbori s tobom o pravednosti, o čistoći, o pobožnosti, o umjerenosti, o svakom pravednom djelu i o svakoj slavnoj kreposti. Kad sve ovo uziđe na tvoje srce, znaj da je anđeo pravednosti s tobom. To su dakle djela anđela pravednosti. Njemu dakle vjeruj i njegovim djelima.

4. Pogledaj sada i anđela zloće djela. Ponajprije, nagao je, gorak i bezuman, a djela su mu zla, koja uništavaju sluge Božje; kada dakle ovaj uziđe na tvoje srce, prepoznaj ga po njegovim djelima.«

5. »Kako ću ga, Gospodine«, rekoh, »razaznati, ne razumijem.« »Slušaj«, reče: »kad te spopadne kakva naglost ili gorčina, znaj da je on u tebi; zatim želja za mnogim poslovima i rastrošnost s mnogim jelima, opijanja, mnoge gozbe, raznovrsne i nepotrebne poslastice, želje za ženama, lakomost, silna oholost, razmetljivost i što god je tome srodno i slično; kad dakle ovo uziđe na tvoje srce, znaj da je anđeo zloće u tebi.

6. Ti dakle, prepoznavši njegova djela, odstupi od njega i ne vjeruj mu, jer su djela njegova zla i nekorisna slugama Božjim. Imaš dakle djelovanja obaju anđela; shvati ih i vjeruj anđelu pravednosti;

7. a od anđela se zloće odmakni, jer je njegov nauk zao u svakom djelu. Pa i bio tko vjernik čovjek, ako uziđe na njegovo srce misao ovoga anđela, nužno taj čovjek ili žena mora sagriješiti.

8. S druge strane, bio tko vrlo zao čovjek ili žena, ako uziđu na njegovo srce djela anđela pravednosti, nužno mora nešto dobro učiniti.

9. Vidiš dakle«, reče, »da je dobro slijediti anđela pravednosti, a anđelu se zloće odreći.

10. Ova zapovijed izlaže stvari vjere, da vjeruješ djelima anđela pravednosti, i čineći ih živiš Bogu. Vjeruj pak da su djela anđela zloće teška; ne čineći ih dakle, živjet ćeš Bogu.«

Zapovijed 7

1. »Boj se«, reče, »Gospodina i čuvaj njegove zapovijedi. Čuvajući dakle zapovijedi Božje, bit ćeš jak u svakom djelu, i tvoje će djelovanje biti neusporedivo. Bojeći se naime Gospodina, sve ćeš dobro činiti; to je strah kojim se trebaš bojati i spasiti se.

2. Đavla se pak nemoj bojati; jer bojeći se Gospodina, ovladat ćeš đavlom, jer nema u njemu sile. U kome pak nema sile, nema u njemu ni straha. Jer svatko tko silu ima izaziva strah; a onoga tko nema sile svi preziru.

3. Boj se pak djela đavlovih, jer su zla. Bojeći se dakle Gospodina, nećeš ih činiti, nego ćeš se od njih ustezati.

4. Dvostruki su dakle strahovi: hoćeš li zlo činiti, boj se Gospodina, i nećeš ga učiniti; hoćeš li pak opet dobro činiti, boj se Gospodina, i učinit ćeš ga. Tako da je strah Gospodnji snažan, velik i slavan. Boj se dakle Gospodina, i živjet ćeš mu; i koji se god budu bojali njega i držali njegove zapovijedi, živjet će Bogu.«

5. »Zašto si, Gospodine«, rekoh, »rekao o onima koji drže njegove zapovijedi: 'Živjet će Bogu'?« »Zato«, reče, »jer se sve stvorenje boji Gospodina, a zapovijedi njegovih ne drži. Onih dakle koji ga se boje i drže njegove zapovijedi, njihov je život kod Boga; onima pak koji ne drže njegovih zapovijedi, nema ni života u njemu.«

Zapovijed 8

1. »Rekoh ti«, reče, »da su stvorenja Božja dvostruka; ta i uzdržljivost je dvostruka. U nekim se naime stvarima treba uzdržavati, a u nekima se ne treba uzdržavati.«

2. »Obznani mi, Gospodine«, rekoh, »u kojima se treba uzdržavati, a u kojima se ne treba uzdržavati.« »Slušaj«, reče: »od zla se uzdrži i ne čini ga; od dobra se pak ne uzdržavaj, nego ga čini. Ako se naime uzdržiš od toga da činiš dobro, činiš veliki grijeh; ako se pak uzdržiš od toga da činiš zlo, činiš veliku pravednost. Uzdrži se dakle od svake zloće čineći dobro.«

3. »Kakve su, Gospodine«, rekoh, »zloće od kojih se trebamo uzdržavati?« »Slušaj«, reče: »od preljuba i bluda, od bezakona opijanja, od zla raskoša, od mnogih jela i uznositosti i oholosti, od laži, klevete, licemjerja, zlopamćenja i svakoga bogohulstva.

4. Ta su djela najgora od svih u životu ljudi. Od ovih se dakle djela treba uzdržavati sluga Božji; jer onaj koji se ne uzdržava od njih ne može živjeti Bogu. Slušaj dakle i ono što ovima slijedi.«

5. »Zar ima još, Gospodine«, rekoh, »zlih djela?« »I to mnoga«, reče, »od kojih se sluga Božji treba uzdržavati: krađa, laž, prijevara, lažno svjedočanstvo, lakomost, zla požuda, obmana, taština, hvastanje i što god je tome slično.

6. Zar ti se ne čini da je to zlo?« »I vrlo zlo«, rekoh, »slugama Božjim.« »Od svega se toga treba uzdržavati onaj koji služi Bogu. Uzdrži se dakle od svega toga, kako bi živio Bogu i bio zapisan s onima koji se od toga uzdržavaju. To su dakle stvari od kojih se trebaš uzdržavati.

7. A od onoga od čega se ne trebaš uzdržavati«, reče, »nego to čini, slušaj: od dobra se ne uzdržavaj, nego ga čini.«

8. »I za dobra mi, Gospodine«, rekoh, »pokaži silu, da hodim u njima i služim im, kako bih čineći ih mogao biti spašen.« »Slušaj«, reče, »djela dobra koja trebaš činiti i ne uzdržavati se od njih:

9. prije svega vjera, strah Gospodnji, ljubav, sloga, riječi pravednosti, istina, strpljivost; od ovoga ništa nije bolje u životu ljudi. Ako tko ovo čuva i ne uzdržava se od toga, blažen biva u svome životu.

10. Zatim slušaj što ovome slijedi: udovicama služiti, siročad i potrebite posjećivati, iz nevolja izbavljati sluge Božje, gostoljubiv biti (jer se u gostoljubivosti nalazi katkad činjenje dobra), nikome se ne protiviti, miran biti, ponizniji od svih ljudi postati, starce poštovati, pravednost vršiti, bratstvo čuvati, uvredu podnositi, strpljiv biti, zlopamćenje ne imati, klonule duhom tješiti, posrnule u vjeri ne odbacivati, nego ih vraćati i hrabriti, grešnike opominjati, dužnike ne pritiskati i siromahe, i ima li što tome slično.

11. Čini li ti se«, reče, »da je ovo dobro?« »A što je, Gospodine«, rekoh, »bolje od ovoga?« »Hodi dakle«, reče, »u njima i ne uzdržavaj se od njih, i živjet ćeš Bogu.

12. Čuvaj dakle ovu zapovijed: ako dobro činiš i ne uzdržavaš se od njega, živjet ćeš Bogu, i svi će živjeti Bogu koji tako čine. I opet, ako zlo ne činiš i uzdržavaš se od njega, živjet ćeš Bogu; i svi će živjeti Bogu, koji god ove zapovijedi očuvaju i hode u njima.«

Zapovijed 9

1. Reče mi: »Odbaci od sebe dvoumljenje i nipošto ne dvoj moliti što od Boga, govoreći u sebi: kako mogu moliti od Gospodina i primiti, kad sam toliko sagriješio protiv njega?

2. Ne razmišljaj tako, nego se od svega srca svoga obrati Gospodinu i moli od njega bez oklijevanja, i spoznat ćeš njegovo obilno milosrđe, da te neće ostaviti, nego će ispuniti molbu tvoje duše.

3. Jer Bog nije kao ljudi koji pamte zlo, nego on ne pamti zla i milosrdan je prema svome stvorenju.

4. Ti dakle očisti svoje srce od svih ispraznosti ovoga svijeta i od riječi koje su ti prije rečene, i moli od Gospodina, i primit ćeš sve i ni u jednoj od svojih molbi nećeš biti uskraćen, ako bez oklijevanja zamoliš od Gospodina.

5. Ako pak posumnjaš u svome srcu, ništa nipošto nećeš primiti od svojih molbi. Jer oni koji sumnjaju u Boga, to su ljudi dvodušni i ništa uopće ne postižu od svojih molbi.

6. A oni koji su cjeloviti u vjeri sve mole uzdajući se u Gospodina i primaju, jer mole bez oklijevanja, u ničemu ne sumnjajući. Jer svaki dvodušan čovjek, ako se ne pokaje, teško će se spasiti.

7. Očisti dakle svoje srce od dvoumljenja, a zaodjeni se vjerom, jer je snažna, i vjeruj Bogu da ćeš sve molbe svoje koje moliš primiti; i ako moleći ikada od Gospodina kakvu molbu sporije primaš, ne dvoj zato što nisi brzo primio molbu svoje duše; zacijelo naime zbog kakve kušnje ili kakva prijestupa koji ti ne znaš sporije primaš svoju molbu.

8. Ti dakle ne prestaj moliti molbu svoje duše, i primit ćeš je; ako pak kloneš i posumnjaš moleći, sebe optužuj, a ne onoga koji ti daje.

9. Pazi na ovo dvoumljenje; zlo je naime i nerazumno i mnoge iskorjenjuje iz vjere, pa i one vrlo vjerne i snažne. Jer ovo je dvoumljenje kći đavlova i vrlo zlo čini slugama Božjim.

10. Prezri dakle dvoumljenje i nadvladaj ga u svakoj stvari, zaodjenuvši se vjerom snažnom i moćnom; jer vjera sve obećava, sve privodi k savršenstvu, a dvoumljenje ne vjerujući sebi u svemu promašuje djela svoja koja poduzima.

11. Vidiš dakle«, reče, »da je vjera odozgo od Gospodina i ima veliku silu; a dvoumljenje je zemaljski duh od đavla, sile nemajući.

12. Ti dakle služi vjeri koja ima silu, a od dvoumljenja se usteži koje nema sile, i živjet ćeš Bogu, i svi će živjeti Bogu koji tako misle.«

Zapovijed 10

I.

1. »Odbaci od sebe«, reče, »žalost; jer je i ona sestra dvoumljenja i naglosti.«

2. »Kako je, Gospodine«, rekoh, »sestra ovih? Jer mi se čini da je jedno naglost, drugo dvoumljenje, a treće žalost.« »Nerazuman si čovjek«, reče, »i ne shvaćaš da je žalost od svih duhova najzlobnija i najstrašnija slugama Božjim, i više od svih duhova upropaštava čovjeka i zatire Duha Svetoga, pa opet spašava?«

3. »Ja sam, Gospodine«, rekoh, »nerazuman i ne shvaćam ove prispodobe. Jer kako može zatirati pa opet spašavati, ne razumijem.«

4. »Slušaj«, reče: »oni koji nikada nisu istraživali o istini niti se raspitivali o Božanstvu, nego su samo povjerovali, a zapleteni su u poslove, bogatstvo, poganska prijateljstva i mnoge druge poslove ovoga svijeta, koji se dakle ovome predaju, ne shvaćaju prispodobe o Božanstvu; jer ih zasjenjuju ova djela, te propadaju i postaju jalovi.

5. Kao što dobri vinogradi, kad zapadnu u nemar, opuste od trnja i različitih trava, tako ljudi koji su povjerovali i u ova mnoga djela upadaju gore spomenuta, zalutaju od svoga uma, i ništa uopće ne shvaćaju o pravednosti; nego i kad čuju o Božanstvu i istini, njihov je um zabavljen njihovim poslovima i ništa uopće ne shvaćaju.

6. A oni koji imaju strah Božji i istražuju o Božanstvu i istini i srce imaju okrenuto Gospodinu, sve što im se govori brže shvaćaju i razumiju, jer imaju strah Gospodnji u sebi; gdje naime Gospodin prebiva, ondje je i razumijevanje veliko. Prijanjaj dakle uz Gospodina, i sve ćeš razumjeti i shvatiti.«

II.

1. »Slušaj dakle«, reče, »nerazumni, kako žalost zatire Duha Svetoga, pa opet spašava:

2. kada se sumnjičavac lati kakva posla i u tome ne uspije zbog svoga dvoumljenja, ova žalost ulazi u čovjeka i žalosti Duha Svetoga i zatire ga.

3. Zatim opet, kada naglost prione uz čovjeka zbog kakve stvari, i silno se ogorči, opet žalost ulazi u srce čovjeka koji se razgnjevio, i žalosti se zbog djela svoga koje je počinio i kaje se što je zlo učinio.

4. Ova se dakle žalost čini da ima spasenje, jer se počinivši zlo pokajao. Oba dakle čina žaloste Duha: dvoumljenje, jer nije uspio u svome poslu, a naglost žalosti Duha jer je počinio zlo. Oboje je dakle žalosno Duhu Svetomu: i dvoumljenje i naglost.

5. Odbaci dakle od sebe žalost i ne pritišći Duha Svetoga koji u tebi prebiva, da se ne bi obratio Bogu protiv tebe i odstupio od tebe.

6. Jer Duh Božji dan ovome tijelu ne podnosi žalost niti tjeskobu.«

III.

1. »Zaodjeni se dakle radošću, koja uvijek ima milost kod Boga i ugodna mu je, i naslađuj se njome. Jer svaki radostan čovjek dobro čini, dobro misli i prezire žalost.

2. A žalostan čovjek uvijek zlo čini: ponajprije zlo čini jer žalosti Duha Svetoga koji je dan čovjeku kao radostan; drugo pak, žalosteći Duha Svetoga bezakonje čini, ne moleći se niti se ispovijedajući Gospodinu. Jer uvijek molitva žalosna čovjeka nema snage uzići na žrtvenik Božji.«

3. »Zašto, Gospodine«, rekoh, »ne uzlazi na žrtvenik molitva žalosnoga?« »Zato«, reče, »jer se žalost usadila u njegovo srce. Pomiješana dakle žalost s molitvom ne dopušta molitvi da uziđe čista na žrtvenik. Kao što naime ocat i vino pomiješani zajedno nemaju istu ugodnost, tako i žalost pomiješana sa Svetim Duhom nema istu molitvu.

4. Očisti se dakle od ove zle žalosti, i živjet ćeš Bogu; i svi će živjeti Bogu koji god odbace od sebe žalost i zaodjenu se svakom radošću.«

Zapovijed 11

1. Pokaza mi na klupi ljude gdje sjede i drugoga čovjeka kako sjedi na stolici, i reče mi: »Vidiš li one koji sjede na klupi?« »Vidim, Gospodine«, rekoh. »Ovi«, reče, »vjerni su, a onaj koji sjedi na stolici lažni je prorok, koji upropaštava pamet slugu Božjih; sumnjičavce doduše upropaštava, a ne vjerne.

2. Ovi dakle sumnjičavci kao k vračaru dolaze i ispituju ga što će im dakle biti; a onaj lažni prorok, nemajući u sebi nikakve sile božanskoga duha, govori s njima po njihovim pitanjima i po željama njihove zloće i ispunjava njihove duše kako oni sami hoće.

3. Sam naime budući prazan, prazne stvari i odgovara praznima; o čemu god naime biva upitan, prema praznini čovjeka odgovara. Neke pak i istinite riječi zbori; đavao ga naime ispunjava svojim duhom ne bi li mogao slomiti koga od pravednih.

4. Koji su dakle jaki u vjeri Gospodnjoj, zaodjeveni istinom, uz takve duhove ne pristaju, nego se ustežu od njih; koji su pak sumnjičavi i često se kolebaju, vračaju kao i pogani i sami sebi veći grijeh navlače služeći idolima; jer onaj koji ispituje lažnoga proroka o kakvu poslu idolopoklonik je, prazan od istine i bezuman.

5. Jer svaki duh dan od Boga ne biva pitan, nego imajući silu Božanstva sam od sebe sve govori, jer je odozgo, od sile božanskoga Duha.

6. A duh koji biva pitan i govori po željama ljudskim zemaljski je i lakouman, sile nemajući; i uopće ne govori ako nije pitan.«

7. »Kako će dakle, Gospodine«, rekoh, »čovjek spoznati koji je od njih prorok, a koji lažni prorok?« »Slušaj«, reče, »o obojici proroka; i kako ću ti reći, tako ćeš prokušati proroka i lažnoga proroka. Po životu prokušavaj čovjeka koji ima Duha božanskoga.

8. Ponajprije, onaj koji ima Duha odozgo krotak je, miran, ponizan, usteže se od svake zloće i isprazne želje ovoga svijeta i sebe čini manjim od svih ljudi i nikome ništa ne odgovara kad ga se pita, niti nasamo govori, niti govori Duh Sveti onda kada čovjek hoće govoriti, nego onda govori kada Bog hoće da on zbori.

9. Kada dakle dođe čovjek koji ima Duha božanskoga u skupštinu pravednih muževa koji imaju vjeru božanskoga Duha i uznese se molitva Bogu one skupštine tih ljudi, tada anđeo proročkoga duha koji je uz njega ispunja čovjeka, i ispunjen Duhom Svetim čovjek govori mnoštvu kako Gospodin hoće.

10. Tako će dakle biti očit Duh Božanstva. Kolika je dakle o Duhu Božanstva Gospodnjega ova sila!

11. Slušaj sada«, reče, »o duhu zemaljskom, praznom, koji sile nema, nego je lud.

12. Ponajprije onaj čovjek koji umišlja da ima duha uzvisuje se i hoće imati prvo sjedalo, i odmah je drzak, bestidan, brbljav, u mnogim raskošima živi i u drugim mnogim obmanama, i plaće prima za svoje proroštvo; a ako ne primi, ne prorokuje. Može li dakle božanski Duh plaće primati i prorokovati? Ne priliči to činiti proroku Božjemu, nego je u takvih proroka duh zemaljski.

13. Zatim uopće u skupštinu pravednih ljudi ne prilazi, nego bježi od njih; a pripija se uz sumnjičave i prazne, i po kutovima im prorokuje i zavodi ih govoreći po željama njihovim sve isprazno; jer praznima i odgovara; prazna se naime posuda sastavljena s praznima ne razbija, nego se slažu među sobom.

14. Kada pak dođe u skupštinu punu pravednih ljudi koji imaju Duha Božanstva i od njih se uzdigne molitva, isprazni se onaj čovjek, i duh zemaljski od straha pobježe od njega, a zanijemi onaj čovjek i posve se skrši, ništa ne mogavši prozboriti.

15. Jer ako u podrum staviš vrč prazan i ponovno ushtjedneš isprazniti podrum, onaj vrč koji si stavio prazan, prazan ćeš i naći; tako i prazni proroci kad dođu među duhove pravednih, kakvi su došli, takvi se i nalaze.

16. Imaš život obojice proroka. Prokušavaj dakle po djelima i po životu čovjeka koji tvrdi da govori Duhom.

17. A ti vjeruj Duhu koji dolazi od Boga i ima silu; onom pak duhu zemaljskom i praznom ništa ne vjeruj, jer u njemu sile nema; od đavla naime dolazi.

18. Poslušaj dakle prispodobu koju ću ti reći: uzmi kamen i baci u nebo, vidi možeš li ga dohvatiti; ili opet uzmi brizgalicu vode i brizgaj u nebo, vidi možeš li probušiti nebo.«

19. »Kako, Gospodine«, rekoh, »može to biti? Jer je oboje ovo što si rekao nemoguće.« »Kao što je dakle ovo«, reče, »nemoguće, tako su i duhovi zemaljski nemoćni i bez snage.

20. Uzmi pak silu koja odozgo dolazi: tuča je najmanje zrnce, a kad padne na glavu čovjeku, kakvu bol zadaje! Ili opet uzmi kap koja sa crijepa pada na tlo; zar ne probija kamen? Vidiš dakle da ono što odozgo kao najmanje pada na zemlju ima veliku silu; tako je i Duh božanski odozgo dolazeći moćan; ovome dakle Duhu vjeruj, a od onoga se drugog usteži.«

Zapovijed 12

I.

1. Reče mi: »Odbaci od sebe svaku želju zlu, a zaodjeni se željom dobrom i svetom; jer zaodjeven ovom željom mrzit ćeš zlu želju i zauzdavat ćeš je kako hoćeš.

2. Jer divlja je želja zla i teško se pripitomljuje. Strašna je naime i silno svojom divljinom proždire ljude; a osobito padne li u nju sluga Božji i ne bude razuman, biva uništen od nje strahotno; a proždire one koji nemaju odjeću dobre želje, nego su zapleteni u ovaj svijet; njih dakle predaje u smrt.«

3. »Koja su, Gospodine«, rekoh, »djela zle želje što predaju ljude u smrt? Obznani mi, da se uzdržim od njih.« »Slušaj«, reče, »u kojim djelima usmrćuje zla želja sluge Božje.«

II.

1. »Iznad svega želja za tuđom ženom ili mužem, i rastrošnost bogatstva, mnoga jela isprazna, opijanja i mnoge druge raskoši i lude; jer je svaka raskoš luda i isprazna slugama Božjim.

2. Ove su dakle želje zle, koje usmrćuju sluge Božje; ova je naime zla želja kći đavlova. Suzdržavati se dakle treba od zlih želja, da se suzdržavajući uzmognete živjeti Bogu.

3. A kojima god one ovladaju i ne odupru im se, umrijet će zauvijek; smrtonosne su naime ove želje.

4. Ti se pak zaodjeni željom pravednosti, i naoružavši se strahom Gospodnjim odupri im se; jer strah Božji prebiva u dobroj želji. Zla želja ako te vidi naoružana strahom Božjim i kako joj se odupireš, pobjeći će daleko od tebe i više ti se neće ukazati bojeći se tvoga oružja.

5. Ti dakle, pobijedivši i bivajući okrunjen protiv nje, dođi k želji pravednosti, i predavši joj pobjedu koju si primio, služi joj kako ona sama hoće. Budeš li služio dobroj želji i podložio joj se, moći ćeš zlom željom ovladati i podložiti je kako hoćeš.«

III.

1. »Htio bih, Gospodine«, rekoh, »znati kojim načinima trebam služiti dobroj želji.« »Slušaj«, reče: »čini pravednost i vrlinu, istinu i strah Gospodnji, vjeru i blagost i što god je od dobara ovima slično. Čineći ovo bit ćeš ugodan sluga Božji i živjet ćeš mu; i tko god bude služio dobroj želji, živjet će Bogu.«

2. Dovrši dakle ovih dvanaest zapovijedi i reče mi: »Imaš ove zapovijedi; hodi u njima i opominji one koji slušaju, da im pokora postane čista za preostale dane njihova života.

3. Ovu službu koju ti dajem vrši marljivo, i mnogo ćeš postići; jer ćeš naći milost među onima koji se imaju pokajati, i povjerovat će tvojim riječima; jer ja ću biti s tobom i prisilit ću ih da ti povjeruju.«

4. Rekoh mu: »Gospodine, ove su zapovijedi velike, lijepe i slavne, i sposobne razveseliti srce čovjeka koji ih može održati. Ali ne znam mogu li ove zapovijedi biti održane od čovjeka, jer su vrlo tvrde.«

5. Odgovarajući, reče mi: »Ako ti sam sebi postaviš da se mogu održati, lako ćeš ih očuvati i neće biti tvrde; ako li ti pak na srce već uziđe da se ne mogu od čovjeka očuvati, nećeš ih očuvati.

6. Sada ti pak velim: ako ih ne uzdržiš, nego ih zanemariš, nećeš imati spasenja ni ti, ni djeca tvoja, ni dom tvoj, budući da si već sam u sebi prosudio da se ove zapovijedi ne mogu od čovjeka očuvati.«

IV.

1. I to mi kaza vrlo gnjevno, tako da se smetoh i silno ga uplaših; jer se njegov lik tako preinači da čovjek nije mogao podnijeti njegova gnjeva.

2. No videći me posve uzdrmana i smetena, poče mi govoriti blaže i vedrije, te reče: »Bezumni, nerazumni i sumnjičavi, zar ne shvaćaš slavu Božju, kako je velika, jaka i čudesna, što je stvorio svijet radi čovjeka i svu svoju vlast dao njemu da gospodari nad svim što je pod nebom?

3. Ako je dakle«, reče, »čovjek gospodar svih stvorenja Božjih i svima gospodari, zar ne može i ovim zapovijedima gospodariti? Može«, reče, »svime i svim ovim zapovijedima gospodariti čovjek koji ima Gospodina u svojem srcu.

4. A oni koji na usnama imaju Gospodina, a srce im je okorjelo i daleko su od Gospodina, za njih su ove zapovijedi tvrde i teško prohodne.

5. Stavite dakle vi koji ste prazni i nestalni u vjeri Gospodina svoga u srce, pa ćete spoznati da ništa nije lakše od ovih zapovijedi, niti slađe, niti blaže.

6. Obratite se vi koji hodite po zapovijedima đavlovim, onim teškima, gorkima, divljima i razuzdanima, i ne bojte se đavla, jer u njemu nema sile protiv vas.

7. Jer ja ću biti s vama, anđeo pokore koji gospodari nad njim. Đavao samo strah zadaje, ali strah od njega nema snage; ne bojte ga se dakle, i pobjeći će od vas.«

V.

1. Rekoh mu: »Gospodine, poslušaj nekoliko mojih riječi.« »Reci«, reče, »što hoćeš.« »Čovjek je doduše, Gospodine«, rekoh, »spreman zapovijedi Božje čuvati, i nema nikoga tko ne moli od Gospodina da se osnaži u njegovim zapovijedima i podloži im se; ali đavao je tvrd i tlači ih.«

2. »Ne može«, reče, »tlačiti sluge Božje koji se od svega srca uzdaju u njega. Boriti se đavao može, ali oboriti ne može. Ako mu se dakle oduprete, pobijeđen će pobjeći od vas posramljen. Koji su pak«, reče, »prazni, boje se đavla kao da ima silu.

3. Kada čovjek napuni prilično mnogo vrčeva dobrim vinom, a među onim vrčevima malo ih bude praznih, dolazi k vrčevima i ne promatra one pune, zna naime da su puni, nego promatra one prazne, bojeći se da se nisu uskisali; jer se brzo prazni vrčevi uskise, i gubi se ugodnost vina.

4. Tako i đavao dolazi k svim slugama Božjim iskušavajući ih. Koji su dakle puni u vjeri, opiru mu se snažno, i onaj odstupa od njih nemajući mjesta kamo bi ušao. Dolazi dakle tada k praznima i imajući mjesta ulazi u njih, i što god hoće u njima čini, i postaju mu podložne sluge.«

VI.

1. »A ja vam velim, anđeo pokore: ne bojte se đavla. Jer sam poslan«, reče, »da budem s vama koji se kajete od svega srca svoga i da vas ojačam u vjeri.

2. Vjerujte dakle Bogu vi koji ste zbog svojih grijeha očajavali nad svojim životom i dodajući grijehe otežavate svoj život: ako se obratite Gospodinu od svega srca svoga i budete tvorili pravednost preostale dane svoga života i služili mu ispravno po njegovoj volji, učinit će ozdravljenje prijašnjim vašim grijesima i imat ćete silu ovladati đavlovim djelima. Od prijetnje se đavlove uopće ne bojte; jer je bez snage kao mrtvačeve žile.

3. Slušajte dakle mene i bojte se onoga koji sve može: spasiti i pogubiti; i držite ove zapovijedi, pa ćete živjeti Bogu.«

4. Rekoh mu: »Gospodine, sada se osnažih u svim odredbama Gospodnjim, jer si ti sa mnom; i znam da ćeš satrti svu silu đavlovu, a mi ćemo njime ovladati i nadvladati sva njegova djela. I nadam se, Gospodine, da ću moći ove zapovijedi koje si zapovjedio, uz Gospodinovo jačanje, očuvati.«

5. »Očuvat ćeš ih«, reče, »ako tvoje srce postane čisto pred Gospodinom; i svi će ih očuvati, koji god očiste svoja srca od ispraznih želja ovoga svijeta, i živjet će Bogu.«

Prispodoba 1

1. Reče mi: »Znate«, reče, »da u tuđini prebivate vi, sluge Božje; jer vaš je grad daleko od ovoga grada. Ako dakle znate«, reče, »svoj grad u kojemu imate prebivati, zašto ovdje pripremate polja, skupocjena imanja, zdanja i isprazne stanove?

2. Ovi dakle, tko to priprema za ovaj grad, ne može se vratiti u svoj vlastiti grad.

3. Bezumni, dvodušni i bijedni čovječe, zar ne shvaćaš da je sve to tuđe i pod tuđom vlašću? Reći će naime gospodar ovoga grada: 'Neću da prebivaš u mome gradu, nego iziđi iz ovoga grada, jer se ne držiš mojih zakona.'

4. Ti dakle, imajući polja, kuće i mnoge druge posjede, kad te on protjera, što ćeš učiniti sa svojim poljem, svojom kućom i ostalim što si sebi pripremio? S pravom će ti naime reći gospodar ove zemlje: 'Ili se drži mojih zakona, ili idi iz moje zemlje.'

5. Što ćeš dakle učiniti, imajući zakon u svome gradu? Zbog svojih polja i ostaloga imetka zar ćeš se posve odreći svoga zakona i hoditi po zakonu ovoga grada? Pazi da ne bude pogubno odreći se svoga zakona; jer ushtjedneš li se vratiti u svoj grad, nećeš biti primljen, jer si se odrekao zakona svoga grada, i bit ćeš isključen iz njega.

6. Pazi dakle ti: kao stanovnik u tuđini ništa više ne pripremaj sebi osim skromnosti koja ti je dostatna, i budi spreman da onda kada gospodar ovoga grada ushtjedne protjerati te jer se protiviš njegovu zakonu, iziđeš iz njegova grada i pođeš u svoj grad te se bez sramote služiš svojim zakonom, radujući se.

7. Pazite dakle vi koji služite Gospodinu i nosite ga u srcu: vršite djela Božja sjećajući se njegovih zapovijedi i obećanja koja je obećao, i vjerujte mu da će ih ispuniti, ako se njegove zapovijedi uzdrže.

8. Umjesto polja dakle kupujte duše u nevolji kako tko može, i udovice i siročad posjećujte i nemojte ih previdjeti, a svoje bogatstvo i sve posjede trošite na takva polja i kuće koje primiste od Boga.

9. Zato vas je naime obogatio Gospodar: da ove službe izvršite za njega; mnogo je bolje takva polja kupovati, i posjede i kuće, koje ćeš naći u svome gradu kad dođeš u njega.

10. Ovaj je raskoš lijep i svet, nema žalosti niti straha, a ima radost. Raskoš dakle pogana ne provodite; jer je neprikladan za vas, sluge Božje.

11. Svoj vlastiti raskoš provodite, koji može radost imati; i ne krivotvorite, niti tuđega ne dirajte, niti ga ne poželite; jer je zlo tuđe poželjeti. Svoj posao radi, i bit ćeš spašen.«

Prispodoba 2

1. Dok sam šetao poljem i promatrao brijest i lozu i razmišljao o njima i njihovim plodovima, ukaza mi se pastir i reče: »O čemu raspravljaš u sebi o brijestu i lozi?« »Razmišljam, Gospodine«, rekoh, »kako nadasve pristaju jedno drugome.«

2. »Ova dva stabla«, reče, »postavljena su za sliku slugama Božjim.« »Htio bih, Gospodine«, rekoh, »znati sliku ovih stabala o kojima govoriš.« »Vidiš li«, reče, »brijest i lozu?« »Vidim, Gospodine«, rekoh.

3. »Ova loza«, reče, »plod donosi, a brijest je drvo bez ploda; no ova loza ako se ne popne na brijest, ne može obilno roditi ležeći na tlu, a i plod koji donosi, donosi truo ne viseći na brijestu. Kada se dakle loza nasloni na brijest, i od sebe donosi plod i zbog brijesta.

4. Vidiš dakle da i brijest daje mnogo ploda, ne manje od loze, nego još i više.« »Kako, Gospodine«, rekoh, »više?« »Zato«, reče, »jer loza viseći na brijestu plod obilat i lijep daje, ležeći pak na tlu malo i trulo donosi. Ova je dakle prispodoba namijenjena slugama Božjim, siromahu i bogatašu.«

5. »Kako to, Gospodine?«, rekoh, »obznani mi.« »Slušaj«, reče: »bogataš ima novaca, no pred Gospodinom je siromašan, rastresen oko svoga bogatstva, te vrlo malu molitvu i priznanje ima pred Gospodinom, a i ono što ima slabašno je, malo i druge sile nema. Kada dakle bogataš pritekne siromahu i pribavi mu potrebno, vjeruje da će, ako se zauzme za siromaha, moći nagradu naći kod Boga; jer je siromah bogat u molitvi i zahvaljivanju, i veliku silu ima pred Bogom njegova molitva. Pribavlja dakle bogataš siromahu sve bez dvoumljenja.

6. A siromah pomaže se od bogataša i moli se Bogu zahvaljujući mu za onoga koji mu daje; a onaj se još više trudi oko siromaha, da mu ne uzmanjka u životu; zna naime da je molitva siromahova ugodna i bogata pred Gospodinom.

7. Obojica dakle dovršuju djelo: siromah djeluje molitvom u kojoj je bogat, koju je primio od Gospodina; nju vraća Gospodinu koji ga pomaže; a bogataš isto tako bogatstvo koje je primio od Gospodina bez dvoumljenja pruža siromahu. I to je djelo veliko i ugodno pred Bogom, jer je razumio svoje bogatstvo i radio za siromaha od darova Gospodnjih i izvršio službu ispravno.

8. Kod ljudi se dakle čini da brijest ne nosi ploda, i ne znaju niti razumiju da kada nastane suša brijest imajući vode hrani lozu, a loza imajući neprekidno vode dvostruki plod donosi, i za sebe i za brijest. Tako i siromasi moleći Gospodina za bogate umnožavaju njihovo bogatstvo, a opet bogati pružajući siromasima potrebno ispunjavaju njihove molitve.

9. Postaju dakle obojica dionici pravednoga djela. Tko dakle ovo čini neće biti ostavljen od Boga, nego će biti zapisan u knjige živih.

10. Blaženi koji imaju i shvaćaju da bivaju obogaćeni od Gospodina; tko naime to shvaća moći će i neko dobro učiniti.«

Prispodoba 3

1. Pokaza mi mnoga stabla koja nemaju lišća, nego mi se činilo da su kao suha; jednaka naime bijahu sva. I reče mi: »Vidiš li ova stabla?« »Vidim, Gospodine«, rekoh, »da su jednaka i suha.« Odgovarajući mi, reče: »Ova stabla koja vidiš jesu oni koji prebivaju u ovome svijetu.

2. Zašto su dakle, Gospodine«, rekoh, »kao suha i jednaka?« »Zato«, reče, »jer se u ovome svijetu ne vide ni pravednici ni grešnici, nego su jednaki; jer ovaj je svijet za pravednike zima, i ne vide se stanujući s grešnicima.

3. Kao što naime zimi stabla odbacivši lišće jednaka bivaju i ne vidi se koja su suha a koja živa, tako se u ovome svijetu ne vide ni pravednici ni grešnici, nego su svi jednaki.«

Prispodoba 4

1. Pokaza mi opet mnoga stabla, jedna koja pupaju, a druga suha, i reče mi: »Vidiš li ova stabla?« »Vidim, Gospodine«, rekoh, »jedna pupaju, a druga su suha.«

2. »Ova stabla koja pupaju«, reče, »pravednici su koji imaju prebivati u vijeku koji dolazi; jer je vijek koji dolazi ljeto za pravednike, a za grešnike zima. Kada dakle zasja milosrđe Gospodnje, tada će se očitovati oni koji služe Bogu i svi će biti vidljivi.

3. Kao što se naime ljeti plodovi svakoga pojedinog stabla očituju i prepoznaju kakvi su, tako će se i plodovi pravednih očitovati i svi će se prepoznati kako cvjetaju u onome vijeku.

4. A pogani i grešnici, koje si vidio kao suha stabla, takvi će se naći, suhi i besplodni u onome vijeku, i kao drva bit će sažeženi i očitovat će se da je njihovo djelovanje bilo zlo u njihovu životu. Jer će grešnici biti sažeženi jer su sagriješili i nisu se pokajali; a pogani će biti sažeženi jer nisu upoznali onoga koji ih je stvorio.

5. Ti dakle donosi plod, da se u onome ljetu prepozna tvoj plod. Usteži se pak od mnogih poslova i u ničemu nećeš sagriješiti. Jer oni koji mnoge poslove vode mnogo i griješe, rastreseni oko svojih poslova i nimalo ne služeći svome Gospodaru.

6. Kako dakle«, reče, »takav može nešto tražiti od Gospodina i primiti, kad ne služi Gospodinu? Oni koji mu služe, oni će primiti svoje molbe; a oni koji ne služe Gospodinu, oni ništa neće primiti.

7. Ako pak tko jedan posao radi, može i Gospodinu služiti; neće se naime pokvariti njegov um daleko od Gospodina, nego će mu služiti imajući svoj um čist.

8. Ako dakle ovo činiš, možeš plod donijeti za vijek koji dolazi; i tko god ovo čini, donijet će plod.«

Prispodoba 5

I.

1. Posteći i sjedeći na nekoj gori i zahvaljujući Gospodinu za sve što je učinio sa mnom, vidim pastira kako sjedi do mene i govori: »Zašto si došao ovamo tako rano ujutro?« »Zato, Gospodine«, rekoh, »što držim stražu.«

2. »Što je«, reče, »straža?« »Postim, Gospodine«, rekoh. »A post«, reče, »što je to što vi postite?« »Kako sam bio navikao«, rekoh, »tako postim.«

3. »Ne znate«, reče, »postiti Gospodinu, niti je to post, taj beskorisni, koji mu postite.« »Zašto, Gospodine«, rekoh, »to govoriš?« »Kažem ti«, reče, »da to nije post ugodan i potpun za Gospodina. Slušaj«, reče:

4. »Bog ne želi takva isprazna posta; jer posteći tako za Boga ništa nećeš privrijediti za svoj život. Nego služi Gospodinu u čistu srcu: drži njegove zapovijedi hodeći u njegovim naredbama i nijedna zla želja neka ne uziđe u tvoje srce; i vjeruj Bogu da ćeš, ako ovo činiš i bojiš ga se i uzdržavaš se od svakoga zla djela, živjeti Bogu; i ako ovo činiš, izvršit ćeš veliki post i ugodan Bogu.«

II.

1. »Slušaj prispodobu koju ću ti reći, a pripada postu.

2. Imao netko polje i mnoge sluge, i jedan dio polja zasadi vinogradom; i izabravši slugu nekog vjernog, ugodnog i cijenjenog, pozva ga i reče mu: 'Uzmi ovaj vinograd koji zasadih i ogradi ga dok ja ne dođem; ovu moju zapovijed očuvaj, i bit ćeš slobodan kod mene.' I otputova gospodar onoga sluge u tuđinu.

3. Otišavši pak on, uze sluga i ogradi vinograd. I dovršivši ograđivanje vinograda, vidje da je vinograd pun korova.

4. U sebi dakle razmisli govoreći: 'Ovu zapovijed gospodarevu izvrših; okopat ću dakle ovaj vinograd, i bit će ljepši okopan, i nemajući korova dat će više ploda, jer ga korov neće gušiti.' Uzevši alate okopa vinograd i sav korov koji bijaše u vinogradu počupa. I posta onaj vinograd prelijep i bujan, nemajući korova koji bi ga gušio.

5. Nakon nekog vremena dođe gospodar sluge i polja i uđe u vinograd. I vidjevši vinograd ograđen krasno, a k tome i okopan i sav korov počupan i bujne loze, obradova se silno djelima sluge.

6. Dozvavši dakle svoga sina ljubljenoga, kojega je imao za baštinika, i prijatelje koje je imao za savjetnike, reče im što je zapovjedio svome sluzi i što je zatekao učinjeno. A oni čestitaše sluzi na svjedočanstvu koje mu dade gospodar.

7. I reče im: 'Ja sam ovome sluzi obećao slobodu ako očuva moju zapovijed koju sam mu naložio; očuvao je pak moju zapovijed i pridodao vinogradu dobro djelo, i meni se silno svidjelo. Za ovo dakle djelo koje je učinio hoću ga učiniti subaštinikom svome sinu, jer pomislivši dobro nije zanemario, nego ga je izvršio.'

8. S tom se odlukom sin gospodarev složi s njime, da sluga postane subaštinik sa sinom.

9. Nakon nekoliko dana priredi gozbu i posla mu od te večere mnoga jela. A sluga, uzevši jela poslana mu od gospodara, uze što mu je bilo dovoljno, a preostalo razdijeli svojim suslugama.

10. A susluge njegovi primivši jela obradovaše se i počeše moliti za njega, da veću milost nađe kod gospodara, jer je tako postupio s njima.

11. Sve ovo što se zbilo ču njegov gospodar i opet se silno obradova njegovu postupku. Sazvavši opet prijatelje i svoga sina, gospodar im ispripovjedi njegov postupak što ga je učinio s jelima koja je primio; a oni se još više složiše da sluga postane subaštinik s njegovim sinom.«

III.

1. Rekoh: »Gospodine, ja ove prispodobe ne znam niti ih mogu razumjeti ako mi ih ne protumačiš.«

2. »Sve ću ti protumačiti«, reče, »i o čemu god budem govorio s tobom.

3. Pokazat ću ti njegove zapovijedi; no ako učiniš što dobro izvan zapovijedi Božje, pribavit ćeš sebi veću slavu i bit ćeš slavniji pred Bogom nego što si trebao biti. Ako dakle čuvajući zapovijedi Božje pridodaš i ove službe, radovat ćeš se ako ih budeš držao po mojoj zapovijedi.«

4. Rekoh mu: »Gospodine, što god mi zapovjediš, očuvat ću; jer znam da si ti sa mnom.« »Bit ću«, reče, »s tobom, jer imaš takvu revnost.

5. Ovaj post«, reče, »uz čuvanje zapovijedi Gospodnjih, vrlo je lijep. Tako ćeš dakle čuvati ovaj post koji imaš održavati:

6. ponajprije, čuvaj se od svake zle riječi i svake zle požude i očisti svoje srce od svih ispraznosti ovoga svijeta. Ako ovo očuvaš, bit će ti ovaj post savršen.

7. A ovako ćeš činiti: izvršivši napisano, u onaj dan u koji postiš ništa ne okusi osim kruha i vode, a od svojih jela koja si trebao jesti, izračunavši iznos troška toga dana koji si trebao učiniti, dat ćeš ga udovici ili siročetu ili siromahu, i tako ćeš se poniziti, da bi od tvoje poniznosti onaj koji primi nasitio svoju vlastitu dušu i molio za tebe Gospodina.

8. Ako dakle tako izvršiš post kako ti zapovjedih, bit će tvoja žrtva ugodna pred Bogom, i bit će zapisan ovaj post, i služba tako vršena lijepa je, radosna i mila Gospodinu.

9. Ovo ćeš tako čuvati ti sa svojom djecom i svim domom svojim; a očuvavši to bit ćeš blažen; i koji god čuvši to očuvaju, blaženi će biti, i što god zamole od Gospodina primit će.«

IV.

1. Molih ga usrdno da mi razjasni prispodobu o polju, gospodaru, vinogradu, sluzi koji je ogradio vinograd, o kolju, korovu počupanom iz vinograda, sinu i prijateljima savjetnicima; jer shvatih da je sve to prispodoba.

2. A on odgovarajući mi reče: »Vrlo si drzak u ispitivanju. Ne bi trebao«, reče, »uopće ništa ispitivati; jer bude li trebalo, objasnit će ti se.« Rekoh mu: »Gospodine, koliko god mi pokažeš a ne objasniš mi, uzalud ću to gledati ne shvaćajući što je; isto tako i ako mi prispodobe zboriš a ne protumačiš mi ih, uzalud ću išta čuti od tebe.«

3. A on mi opet odgovori govoreći: »Tko god«, reče, »jest sluga Božji i nosi Gospodina u srcu, moli od njega razumijevanje i prima te svaku prispodobu tumači, i poznate mu postaju riječi Gospodnje izrečene kroz prispodobe; a koji su tromi i lijeni za molitvu, oni oklijevaju moliti od Gospodina.

4. A Gospodin je nadasve milosrdan i svima koji mole od njega neprestano daje. Ti pak budući ojačan od svetoga anđela i primivši od njega takvu molitvu i ne bivajući lijen, zašto ne moliš od Gospodina razumijevanje i ne uzmeš od njega?«

5. Rekoh mu: »Gospodine, imajući tebe uza se moram tebe moliti i tebe ispitivati; jer ti mi sve pokazuješ i zboriš sa mnom; no da bez tebe gledam ili slušam ovo, molio bih Gospodina da mi se objasni.«

V.

1. »Rekoh ti«, reče, »i maločas, da si lukav i drzak, ispitujući tumačenja prispodoba. No budući da si tako uporan, protumačit ću ti prispodobu o polju i o svemu ostalome što slijedi, da to obznaniš svima. Slušaj sada«, reče, »i shvati to.

2. Polje je ovaj svijet; a gospodar polja onaj je koji je sve stvorio, uredio i snagom obdario; sluga je Sin Božji; loze su ovaj puk koji je on sam zasadio;

3. kolje su sveti anđeli Gospodnji koji podupiru njegov puk; korov pak počupan iz vinograda bezakonja su slugu Božjih; a jela koja mu posla s gozbe zapovijedi su koje dade svome puku po svome Sinu; prijatelji i savjetnici sveti su anđeli prvi stvoreni; a putovanje gospodara u tuđinu vrijeme je koje preostaje do njegova dolaska.«

4. Rekoh mu: »Gospodine, veliko je i čudesno sve i u slavi sve stoji. Zar bih dakle«, rekoh, »ja to mogao shvatiti? Niti itko drugi od ljudi, makar bio vrlo razuman, ne može to shvatiti. Još mi, Gospodine«, rekoh, »razjasni ono što ću te upitati.«

5. »Reci«, reče, »ako što želiš.« »Zašto je, Gospodine«, rekoh, »Sin Božji u prispodobi stavljen u obličju sluge?«

VI.

1. »Slušaj«, reče: »u obličju sluge Sin Božji nije postavljen, nego u veliku vlast i gospodstvo je postavljen.« »Kako to, Gospodine?«, rekoh, »ne shvaćam.«

2. »Zato«, reče, »jer je Bog zasadio vinograd, to jest stvorio puk i predao ga svome Sinu; a Sin postavi anđele nad njima da ih čuvaju; i sam očisti grijehe njihove mnogo se trudeći i mnoge napore podnoseći; nijedan se naime vinograd ne može okopati bez truda i napora.

3. Sam dakle očistivši grijehe puka, pokaza im staze života davši im zakon koji primi od svoga Oca.

4. A to što je Gospodin uzeo za savjetnika svoga Sina i slavne anđele o baštini sluge, slušaj:

5. Duha Svetoga koji je prije postojao, koji je stvorio sve stvorenje, Bog je nastanio u tijelu koje je htio. Ovo dakle tijelo, u kojemu se nastani Duh Sveti, služiše Duhu dobro hodeći u čednosti i čistoći, nimalo ne okaljavši Duha.

6. Budući se dakle ono vladalo pošteno i sveto, te dijelilo napore s Duhom i surađivalo u svakom poslu, ponašajući se snažno i hrabro, uze ga za zajedničara s Duhom Svetim; svidjelo se naime vladanje ovoga tijela, jer se nije okaljalo na zemlji noseći Duha Svetoga.

7. Uze dakle za savjetnika Sina i slavne anđele, kako bi i ovo tijelo, posluživši Duhu besprijekorno, imalo neko mjesto prebivališta i ne činilo se da je izgubilo plaću za svoje služenje; jer svako tijelo primit će nagradu, koje bude nađeno bez ljage i bez mane, u kojemu se nastanio Duh Sveti.

8. Imaš i ove prispodobe tumačenje.«

VII.

1. »Obradovah se, Gospodine«, rekoh, »čuvši ovo tumačenje.« »Slušaj sada«, reče: »ovo svoje tijelo čuvaj čisto i neokaljano, da Duh koji u njemu prebiva svjedoči za njega i bude opravdano tvoje tijelo.

2. Pazi da ti nikada na srce ne dođe da je ovo tvoje tijelo propadljivo pa zlorabiš njega u kakvoj nečistoći. Ako okaljaš tijelo, kaljaš i Duha Svetoga; a ako okaljaš tijelo, nećeš živjeti.«

3. »A ako je, Gospodine«, rekoh, »bilo kakva prijašnjega neznanja, prije nego što su ove riječi čuvene, kako će se spasiti čovjek koji je okaljao svoje tijelo?« »Za prijašnja neznanja«, reče, »Bogu je jedinomu moguće dati ozdravljenje, jer njegova je sva vlast;

4. ako ubuduće ne okaljaš ni svoje tijelo ni Duha; jer su oboje povezani i jedno se bez drugoga ne može okaljati. Oboje dakle čisto čuvaj, i živjet ćeš Bogu.«

Prispodoba 6

I.

1. Dok sam sjedio u svojoj kući i slavio Gospodina za sve što sam vidio i razmišljao o zapovijedima, kako su lijepe, snažne, radosne, slavne i kadre spasiti čovjekovu dušu, govorah u sebi: »Blažen ću biti budem li u ovim zapovijedima hodio, i tko god u njima bude hodio blažen će biti.«

2. Dok sam to u sebi govorio, vidim ga iznenada kako sjedi do mene i govori ovo: »Zašto dvojiš o zapovijedima koje sam ti zapovjedio? Lijepe su; nipošto ne dvoji, nego se zaodjeni vjerom Gospodnjom, i hodit ćeš u njima; jer ja ću te ojačati u njima.

3. Ove su zapovijedi korisne onima koji se kane pokajati; ne budu li naime hodili u njima, uzaludna je njihova pokora.

4. Vi se dakle koji se kajete okanite zloća ovoga svijeta koje vas izjedaju; a zaodjenuvši se svakom vrlinom pravednosti moći ćete održati ove zapovijedi i nećete više pridodavati svojim grijesima. Hodite dakle u ovim mojim zapovijedima, i živjet ćete Bogu. Sve vam je to od mene izrečeno.«

5. I nakon što mi ovo kaza, reče mi: »Hajdemo u polje i pokazat ću ti pastire ovaca.« »Hajdemo, Gospodine«, rekoh. I dođosmo na neku ravnicu, i pokaza mi mladoga pastira, odjevena u odjeću šafranove boje.

6. Pasao je pak ovce vrlo mnogobrojne, a te ovce bijahu kao razuzdane i silno rasipne, a i sam pastir bijaše posve radostan nad svojim stadom; i sam izgled pastira bijaše vrlo veseo, i trčkarao je među ovcama.

II.

1. I reče mi: »Vidiš li ovoga pastira?« »Vidim, Gospodine«, rekoh. »Ovaj«, reče, »anđeo je raskoša i obmane. On satire duše slugu Božjih i odvraća ih od istine, zavodeći ih zlim željama u kojima propadaju.

2. Zaboravljaju naime na zapovijedi Boga živoga i hode u obmanama i ispraznim raskošima, i gube se od ovoga anđela, jedni na smrt, a drugi na propast.«

3. Rekoh mu: »Gospodine, ne znam ja što znači 'na smrt', a što 'na propast'.« »Slušaj«, reče: »ovce koje si vidio vesele i kako skaču, to su oni koji su se otrgnuli od Boga zauvijek i predali se željama ovoga svijeta. U ovih dakle nema pokore za život, jer su pridodali svojim grijesima i pohulili na ime Božje. Takvima dakle pripada smrt.

4. A one ovce koje si vidio da ne skaču, nego na jednome mjestu pasu, to su oni koji su se predali doduše raskošima i obmanama, ali protiv Gospodina nisu ništa pohulili; ovi su dakle iskvareni daleko od istine. U ovih ima nade u pokoru, u kojoj mogu živjeti. Propast dakle ima nadu u neku obnovu, a smrt ima vječnu propast.«

5. Opet pođoh malo naprijed, i pokaza mi velikoga pastira, kao divlja na izgled, zaodjevena u bijelu kozju kožu, a imaše torbu na ramenima i štap vrlo tvrd i kvrgav i veliki bič; i pogled imaše vrlo oštar, tako da ga se pobojah; takav imaše pogled.

6. Ovaj dakle pastir preuzimaše ovce od mladoga pastira, one koje su se prepuštale užicima i raskoši, ali nisu skakale, i bacaše ih na neko vrletno, trnovito i osatno mjesto, tako da se od trnja i osata nisu mogle izvući ovce, nego su se zapletale u trnje i osat.

7. Ove su se dakle zapletene pasle u trnju i osatu i silno se mučile bivajući batinane od njega; i amo-tamo ih je gonio i počinka im nije davao, i nikako mira nisu imale one ovce.

III.

1. Gledajući ih dakle tako šibane i mučene, žalostih se nad njima što su bile tako mučene i počinka nikako nisu imale.

2. Rekoh pastiru koji je sa mnom govorio: »Gospodine, tko je ovaj pastir tako nemilosrdan i opor i nimalo ne žali ove ovce?« »Ovaj«, reče, »anđeo je kazne; on je od pravednih anđela, ali postavljen nad kaznom.

3. Preuzima dakle one koji zablude od Boga i pođu za željama i obmanama ovoga svijeta, i kažnjava ih kako zaslužuju raznolikim i strašnim kaznama.«

4. »Htio bih, Gospodine«, rekoh, »znati ove raznolike kazne, kakve su.« »Slušaj«, reče, »raznolike muke i kazne. One su ovosvjetske: kažnjavaju se naime jedni gubicima, drugi oskudicom, treći raznim bolestima, četvrti svakojakim nemirima, peti bivajući zlostavljani od nedostojnih i trpeći u mnogim drugim neprilikama.

5. Jer mnogi, nestalni u svojim naumima, prihvaćaju se mnogih stvari, i ništa im uopće ne polazi za rukom. I govore da ne napreduju u svojim djelima, a ne dolazi im na srce da su počinili zla djela, nego krive Gospodina.

6. Kada dakle budu pritisnuti svakojakom nevoljom, tada bivaju predani meni radi dobra odgoja i jačaju se u vjeri Gospodnjoj i preostale dane svoga života služe Gospodinu u čistu srcu; ako se pokaju, tada im dolaze na srce djela koja su zločesto počinili, i tada slave Boga govoreći da je pravedan sudac i da je s pravom svatko pretrpio po djelima svojim; i služe ubuduće Gospodinu u čistoći svoga srca i uspijevaju u svakom djelu svome, primajući od Gospodina sve što god zamole; i tada slave Gospodina što su meni bili predani, i više nikakva zla ne trpe.«

IV.

1. Rekoh mu: »Gospodine, još mi ovo razjasni.« »Što«, reče, »tražiš?« »Muče li se, Gospodine«, rekoh, »isto ono vrijeme oni koji uživaju i bivaju obmanuti koliko vrijeme uživaju i bivaju obmanjivani?« Reče mi: »Isto vrijeme bivaju mučeni.«

2. »Vrlo kratko, Gospodine«, rekoh, »bivaju mučeni; trebalo je naime da oni koji tako uživaju i zaboravljaju Boga sedmerostruko budu mučeni.«

3. Reče mi: »Bezuman si i ne shvaćaš silu muke.« »Da je shvaćam, Gospodine«, rekoh, »ne bih pitao da mi objasniš.« »Slušaj«, reče, »silu jednoga i drugoga.

4. Vrijeme užitka i obmane jest jedan sat; a sat muke ima silu od trideset dana. Ako dakle jedan dan tko uživa i biva obmanut, a jedan dan biva mučen, čitavu godinu vrijedi onaj dan muke. Koliko dakle dana tko uživa, toliko godina biva mučen. Vidiš dakle«, reče, »da je vrijeme užitka i obmane posve kratko, a vrijeme kazne i muke dugo.«

V.

1. »Još uvijek, Gospodine«, rekoh, »nisam posve shvatio o vremenu obmane, užitka i muke; razjasni mi jasnije.«

2. Odgovarajući mi, reče: »Tvoja je bezumnost uporna, i nećeš očistiti svoje srce i služiti Bogu. Pazi«, reče, »da se ne navrši vrijeme pa se nađeš bezuman. Slušaj dakle«, reče, »kako želiš, da bi to shvatio.

3. Onaj koji provodi dane u užicima i biva obmanut jedan dan čineći što hoće, u veliku se bezumnost zaodijeva i ne shvaća djelo koje čini; sutradan naime zaboravlja što je dan ranije činio; užitak naime i obmana nemaju sjećanja zbog bezumlja u koje su zaodjeveni; a kazna i muka kad prionu uz čovjeka jedan dan, do godine dana biva kažnjavan i mučen; jer velika sjećanja imaju kazna i muka.

4. Bivajući dakle mučen i kažnjavan čitavu godinu, sjeća se tada užitka i obmane i prepoznaje da zbog njih trpi ta zla. Svaki dakle čovjek koji uživa i biva obmanut tako biva mučen, jer imajući život sami sebe predadoše u smrt.«

5. »Koji su, Gospodine«, rekoh, »užici štetni?« »Svako djelo«, reče, »užitak je čovjeku što god s nasladom čini; ta i nagao čovjek ugađajući svojoj strasti uživa; i preljubnik, pijanica, klevetnik, lažac, lakomac, otimač i onaj koji čini stvari slične ovima svojoj vlastitoj bolesti udovoljava; uživa dakle u svome djelu.

6. Svi su ovi užici štetni slugama Božjim. Zbog ovih dakle obmana pate oni koji bivaju kažnjavani i mučeni.

7. A ima i užitaka koji spašavaju ljude; mnogi naime čineći dobro uživaju nošeni vlastitom radošću. Ovaj je dakle užitak koristan slugama Božjim i život pribavlja takvu čovjeku; a štetni užici prije spomenuti muke i kazne im pribavljaju; ako pak ustraju i ne pokaju se, smrt sebi pribavljaju.«

Prispodoba 7

1. Nakon nekoliko dana vidjeh ga na istoj ravnici gdje bijah vidio i one pastire, i reče mi: »Što tražiš?« »Ovdje sam, Gospodine«, rekoh, »da zapovjediš pastiru kažnjavatelju da iziđe iz moje kuće, jer me silno pritišće.« »Treba da budeš pritisnut«, reče; »tako je naime«, reče, »zapovjedio slavni anđeo o tebi; hoće naime da budeš iskušan.« »Što sam to, Gospodine«, rekoh, »tako zlo učinio da ovom anđelu budem predan?«

2. »Slušaj«, reče: »tvoji su grijesi doduše mnogi, ali ne toliki da bi bio predan ovom anđelu; no tvoj je dom počinio velika bezakonja i grijehe, i razgnjevio se slavni anđeo na njihova djela i zato ti je zapovjedio da neko vrijeme budeš pritisnut, kako bi se i oni pokajali i očistili od svake želje ovoga svijeta. Kada se dakle pokaju i očiste, tada će odstupiti od tebe anđeo kazne.«

3. Rekoh mu: »Gospodine, ako su oni takvo što počinili da se razgnjevio slavni anđeo, što sam učinio ja?« »Drukčije«, reče, »oni ne mogu biti pritisnuti ako ti, glava kuće, ne budeš pritisnut; jer kad si ti pritisnut, po nuždi će i oni biti pritisnuti; no ako si ti u miru, nikakve tjeskobe ne mogu imati.«

4. »Ali evo, Gospodine«, rekoh, »pokajaše se od svega srca svoga.« »Znam«, reče, »i ja da su se pokajali od svega srca svoga; zar dakle misliš da se onima koji se kaju odmah opraštaju grijesi? Nipošto; nego treba da onaj koji se kaje izmuči svoju vlastitu dušu i duboko se ponizi u svakom svom djelu te bude pritisnut mnogim i raznim nevoljama; i ako podnese nevolje koje navale na nj, svakako će se smilovati onaj koji je sve stvorio i osnažio i dat će mu neko ozdravljenje;

5. i to sigurno, ako vidi čisto srce pokajnika od svakoga zla posla. A tebi i tvome domu koristi da sada budete pritisnuti. No zašto ti mnogo zborim? Treba da budeš pritisnut, kako je zapovjedio onaj anđeo Gospodnji koji te je meni predao; i za to zahvaljuj Gospodinu što te smatrao dostojnim da ti unaprijed objavi nevolju, da bi je unaprijed znajući snažno podnio.«

6. Rekoh mu: »Gospodine, budi ti sa mnom, i moći ću svaku nevolju podnijeti.« »Ja ću«, reče, »biti s tobom; i zamolit ću i anđela kažnjavatelja da te lakše pritišće; ali za kratko ćeš vrijeme biti pritisnut i opet ćeš biti uspostavljen u svojoj kući. Samo ustraj ponizan i služeći Gospodinu u svem čistom srcu, ti i tvoja djeca i tvoj dom, i hodi u mojim zapovijedima koje ti nalažem, pa će tvoja pokora moći biti jaka i čista;

7. i ako ovo očuvaš sa svojim domom, odstupit će svaka nevolja od tebe; a i od svih će«, reče, »odstupiti nevolja, koji god budu hodili u ovim mojim zapovijedima.«

Prispodoba 8

I.

1. Pokaza mi veliku vrbu koja je zakrilila ravnice i gore, a pod sjenu vrbe stekoše se svi pozvani u ime Gospodnje.

2. Stajaše pak anđeo Gospodnji slavan, vrlo visok, pokraj vrbe, držeći veliki srp, i siječe grane s vrbe i davaše puku koji se sklonio pod vrbu; male im je pak prućiće davao, od prilike jedan lakat duge.

3. Nakon što svi uzeše pruće, položi srp anđeo, a ono drvo bijaše zdravo, onakvo kakvo sam ga i vidio.

4. Čudih se u sebi govoreći: »Kako je nakon toliko posječenih grana ovo drvo zdravo ostalo?« Pastir mi reče: »Ne čudi se što je ovo drvo ostalo zdravo pošto je toliko grana posječeno; ako sve vidiš«, reče, »objasnit će ti se što to znači.«

5. Anđeo koji je razdijelio puku pruće opet ga je od njih tražio; i kako su primili, tako su i pozivani k njemu, i svaki je od njih vraćao pruće. A anđeo Gospodnji ih je uzimao i pregledavao.

6. Od nekih je primio pruće suho i nagrizeno kao od moljaca; zapovjedi anđeo onima koji su takvo pruće vratili da stanu zasebno.

7. Drugi pak vraćahu suho, ali ne bijaše nagrizeno od moljaca; i njima zapovjedi da stanu zasebno.

8. Drugi pak vraćahu napol suho; i ovi stadoše zasebno.

9. Drugi pak vraćahu svoje pruće napol suho i s pukotinama; i ovi stadoše zasebno.

10. Drugi pak vraćahu svoje pruće zeleno i s pukotinama; i ovi stadoše zasebno.

11. Drugi pak vraćahu pruće dopola suho, a dopola zeleno; i ovi stadoše zasebno.

12. Drugi pak donošahu svoje pruće dvadeset posto suho a ostatak zelen, odnosno dva dijela zelena a trećinu suhu; i ovi stadoše zasebno.

13. Drugi pak vraćahu dva dijela suha, a trećinu zelenu; i ovi stadoše zasebno.

14. Drugi pak vraćahu svoje pruće gotovo posve zeleno, a posve malo od njihova pruća bijaše suho, sam vršak, ali imaše pukotine; i ovi stadoše zasebno.

15. U drugih pak bijaše posve malo zeleno, a ostali dijelovi pruća suhi; i ovi stadoše zasebno.

16. Drugi pak dolažahu noseći pruće zeleno kakvo su primili od anđela; a najveći dio mnoštva takvo je pruće predavao. A anđeo se nad ovima obradova silno; i ovi stadoše zasebno.

17. Drugi pak predavahu svoje pruće zeleno i s mladicama; i ovi stadoše zasebno; i nad ovima se anđeo silno obradova.

18. Drugi pak predavahu svoje pruće zeleno i s mladicama; a mladice njihove kao da neki plod imahu; i vrlo radosni bijahu oni ljudi čije je pruće takvo nađeno. I anđeo se nad ovima radovaše, a pastir vrlo radostan bijaše zbog njih.

II.

1. Zapovjedi pak anđeo Gospodnji da se donesu vijenci. I doneseni biše vijenci kao od palmi načinjeni, i ovjenča ljude koji su predali pruće s mladicama i plodom te ih otpusti u kulu.

2. I one druge posla u kulu, one koji su predali pruće zeleno i s mladicama, ali bez ploda na mladicama, davši im pečate.

3. Odjeću pak istu imahu svi, bijelu kao snijeg, oni koji su išli u kulu.

4. I one koji su predali pruće zeleno onakvo kakvo su primili otpusti, davši im odjeću i pečate.

5. Nakon što anđeo to dovrši, reče pastiru: »Ja odlazim; ti ćeš pak ove otpustiti k zidinama, kako je tko dostojan boraviti. Pregledaj pak njihovo pruće brižljivo i tako ih otpusti; no brižljivo pregledaj. Pazi da ti tko ne promakne«, reče; »promakne li ti tko, ja ću ih na oltaru prokušati.« Rekavši to pastiru, ode.

6. A nakon što anđeo ode, reče mi pastir: »Uzmimo pruće od sviju i posadimo ga, ne bi li koje od njih moglo oživjeti.« Rekoh mu: »Gospodine, ovo suho kako može oživjeti?«

7. Odgovarajući mi, reče: »Ovo je drvo vrba i rod joj voli život; posadi li se dakle i primi malo vlage pruće, oživjet će mnogi od njih; potom pak pokušajmo i vodu na njih lijevati. Ako koje od njih uzmogne oživjeti, radovat ću se s njima; ne oživi li pak, neću se ja pokazati nemaran.«

8. Zapovjedi mi pak pastir da zovem kako je tko stajao. Dolazili su red za redom i predavali pruće pastiru; uzimao je pastir pruće i po redovima ga posadio, a pošto ga posadi, mnogo vode na nj izli, tako da se od vode nije vidjelo pruće.

9. I pošto zali pruće, reče mi: »Hajdemo i nakon nekoliko dana vratimo se i pregledajmo sve pruće; jer onaj koji je stvorio ovo drvo hoće da žive svi koji primiše grane s ovoga drveta. Nadam se i ja da će, primivši vlagu ovo pruće i bivajući zaliveno vodom, oživjeti većina njih.«

III.

1. Rekoh mu: »Gospodine, ovo mi drvo razjasni što je; u nedoumici sam naime o njemu, jer pošto je toliko grana posječeno zdravo je drvo i ništa se ne čini posječeno s njega; u tome sam dakle u nedoumici.«

2. »Slušaj«, reče: »ovo drvo veliko što natkriljuje ravnice, gore i svu zemlju, zakon je Božji dan svemu svijetu; a zakon je ovaj Sin Božji propovijedan do nakraj zemlje; a puci koji su pod sjenom oni su koji su čuli propovijed i povjerovali u nj;

3. anđeo pak veliki i slavni jest Mihael koji ima vlast nad ovim pukom i upravlja njime; jer on je onaj koji im daje zakon u srca vjernika; nadgleda ih dakle, kojima ga dade, jesu li ga doista očuvali.

4. Vidiš pak pruće svakoga pojedinca; jer pruće je zakon. Vidiš dakle mnoge prutove uništene, i prepoznat ćeš sve one koji nisu očuvali zakon; i vidjet ćeš boravište svakoga pojedinca.«

5. Rekoh mu: »Gospodine, zašto je jedne otpustio u kulu, a druge je tebi ostavio?« »Koji god«, reče, »prestupiše zakon što ga primiše od njega, pod moju ih je vlast ostavio radi pokore; a koji već ugodiše zakonu i očuvaše ga, pod svojom ih vlastitom vlašću drži.«

6. »Tko su dakle, Gospodine«, rekoh, »oni ovjenčani što idu u kulu?« »Koji se god«, reče, »pobiše s đavlom i pobijediše ga, ovjenčani su; to su oni koji su za zakon pretrpjeli.

7. Drugi pak koji predadoše zeleno pruće i s mladicama, ali bez ploda, to su oni koji su za zakon bili zlostavljani, ali nisu pogubljeni niti zanijekaše svoj zakon.

8. A oni koji predadoše zeleno, onakvo kakvo primiše, čestiti su i pravedni ljudi koji su vrlo lijepo hodili u čistu srcu i zapovijedi Gospodnje očuvali. A ostalo ćeš saznati kad pregledam ove prutove posađene i zalivene.«

IV.

1. I nakon nekoliko dana dođosmo na ono mjesto, i sjede pastir na mjesto anđelovo, a ja stadoh uza nj. I reče mi: »Opaši se sirovim lanom i služi mi.« Opasah se sirovim lanom od vreće načinjene čistom.

2. Vidjevši me opasana i spremna da mu služim: »Zovi«, reče, »ljude čiji su prutovi posađeni, po redu kako je tko predao prutove.« I pođoh u polje i pozvah sve; i stadoše svi red za redom.

3. Reče im: »Neka svatko svoje vlastite prutove iščupa i donese k meni.«

4. Prvi predadoše oni koji su imali suhe i posječene, i kako se nađoše suhi i posječeni, zapovjedi im da stanu zasebno.

5. Zatim predadoše oni koji su imali suhe i neposječene; neki pak od njih predadoše prutove zelene, a neki suhe i posječene kao od moljaca. Onima dakle koji predadoše zelene zapovjedi da stanu zasebno; onima pak koji predadoše suhe i posječene zapovjedi da stanu s prvima.

6. Zatim predadoše oni koji su imali napol suhe i s pukotinama; i mnogi od njih predadoše zelene i bez pukotina; neki pak zelene i s mladicama i na mladicama plodove, kakve imahu oni što odoše u kulu ovjenčani; neki pak predadoše suhe i nagrizene, neki suhe i nenagrizene, a neki onakve kakvi bijahu: napol suhe i s pukotinama. Zapovjedi im da svaki pojedinačno stane, jedni k svojim redovima, a drugi zasebno.

V.

1. Zatim su predavali oni koji su imali prutove zelene doduše, ali s pukotinama; svi ovi zelene predadoše i stadoše u svoj red. Obradova se pak pastir nad njima što su se svi promijenili i odložili svoje pukotine.

2. Predadoše pak i oni koji su imali napola zeleno a napola suho; nekima se dakle nađoše posve zeleni, nekima napol suhi, nekima suhi i nagrizeni, a nekima zeleni i s mladicama; svi ovi biše otpušteni svaki k svome redu.

3. Zatim predadoše oni koji su imali dva dijela zelena a trećinu suhu; mnogi od njih zelene predadoše, mnogi napol suhe, a drugi suhe i nagrizene; svi ovi stadoše u svoj red.

4. Zatim predadoše oni koji su imali dva dijela suha a trećinu zelenu; mnogi od njih napol suhe predadoše, neki suhe i nagrizene, drugi napol suhe i s pukotinama, a rijetki zelene; svi ovi stadoše u svoj red.

5. Predadoše oni koji su prutove svoje imali zelene, no vrlo malo suha i s pukotinama; od ovih neki zelene predadoše, a neki zelene i s mladicama; odoše i ovi u svoj red.

6. Zatim predadoše oni koji su imali najmanji dio zelen, a preostale dijelove suhe; njihovi se prutovi nađoše većinom zeleni i s mladicama i plodom na mladicama, a drugi posve cijeli zeleni. Nad ovim se prutovima pastir obradova nadasve silno što su se takvi našli. Odoše pak ovi svaki u svoj red.

VI.

1. Pošto pastir pregleda prutove svih, reče mi: »Nisam li ti rekao da ovo drvo voli život? Vidiš li«, reče, »koliko ih se pokajalo i spasilo?« »Vidim, Gospodine«, rekoh. »Da bi vidio«, reče, »veliko milosrđe Gospodnje, da je veliko i slavno, i dade Duha onima koji su dostojni pokore.«

2. »Zašto se dakle, Gospodine«, rekoh, »nisu svi pokajali?« »Onima čije je srce«, reče, »vidio da će postati čisto i služiti mu od svega srca, njima dade pokoru; u kojih pak vidje himbu i zloću, koji su se nakanili u licemjerju pokajati, onima ne dade pokoru, da ne bi opet oskvrnuli njegovo ime.«

3. Rekoh mu: »Gospodine, sada mi dakle razjasni one koji su predali prutove, kakav je koji od njih i njihovo boravište, kako bi čuvši to oni koji su povjerovali i primili pečat pa ga slomili i nisu ga očuvali čitava, prepoznavši svoja djela pokajali se, primivši od tebe pečat, i proslavili Gospodina što se sažalio nad njima i poslao te da obnoviš njihove duhove.«

4. »Slušaj«, reče: »oni čiji su se prutovi našli suhi i nagrizeni od moljaca, to su otpadnici i izdajnici Crkve i koji su pohulili u svojim grijesima na Gospodina, te se još i stidjeli imena Gospodnjega koje je bilo zazvano nad njih. Ovi dakle zauvijek propadoše za Boga. I vidiš da se ni jedan od njih nije pokajao, premda su čuli riječi koje si im govorio, koje sam ti zapovjedio; od takvih se život udaljio.

5. A oni koji su suhe i nenagrizene predali, i oni su blizu njih; bijahu naime licemjeri i uvodili su tuđe nauke i kvarili sluge Božje, a osobito one koji su sagriješili, ne dajući im da se pokaju, nego ih zavodeći svojim ludim naucima. Ovi dakle imaju nadu u pokajanje.

6. Vidiš pak da su se mnogi od njih i pokajali otkako sam im navijestio svoje zapovijedi; i još će se pokajati. Koji se god pak ne pokaju, izgubili su svoj život; a koji se od njih pokajaše, postadoše dobri, i boravište njihovo postade u prvim zidinama; neki se pak i u kulu uspeše. Vidiš dakle«, reče, »da pokora za grijehe ima život, a nepokajanje smrt.«

VII.

1. »Koji god pak napol suhe predadoše i u njima imahu pukotine, slušaj i o njima. Čiji bijahu prutovi napol suhi, dvodušni su; niti naime žive niti su mrtvi.

2. Oni pak koji napol suhe imahu i u njima pukotine, ovi su i dvodušni i klevetnici i nikada nemaju mira u sebi, nego stalno zameću razdor. Ali i njima«, reče, »dostupna je pokora. Vidiš«, reče, »da su se neki od njih pokajali; i još«, reče, »ima među njima nade u pokajanje.

3. Koji se god dakle od njih pokajaše, boravište u kuli imat će; koji se pak od njih sporije pokajaše, u zidinama će prebivati; a koji se ne pokaju, nego ustraju u svojim djelima, smrću će umrijeti.

4. A oni koji su zelene predali svoje prutove, ali s pukotinama, ovi su uvijek vjerni i dobri bili, no imajući neku zavist među sobom oko prvenstva i oko neke slave; ali svi su ovi bezumni, imajući među sobom zavist oko prvenstva.

5. No i ovi čuvši moje zapovijedi, budući dobri, očistiše se i pokajaše brzo. Postade dakle njihovo boravište u kuli; no ako se tko opet vrati razdoru, bit će izbačen iz kule i izgubit će svoj život.

6. Život pripada svima koji čuvaju zapovijedi Gospodnje; a u zapovijedima nema ništa o prvenstvima niti o kakvoj slavi, nego o strpljivosti i poniznosti čovjeka. U takvih je dakle život Gospodnji; u razdornika pak i bezakonika smrt.«

VIII.

1. »A oni koji predadoše prutove dopola zelene a dopola suhe, to su oni u poslove zapleteni i koji ne prianjaju uz svete; zato polovica njih živi, a polovica je mrtva.

2. Mnogi dakle čuvši moje zapovijedi pokajaše se. Koji se god pokajaše, njihovo je boravište u kuli; neki pak od njih posve odstupiše. Ovi dakle pokore nemaju; jer zbog svojih poslova pohuliše na Gospodina i zanijekaše ga. Izgubiše dakle svoj život zbog zloće koju počiniše.

3. Mnogi pak od njih posumnjaše. Ovi još imaju pokoru ako se brzo pokaju, i bit će njihovo boravište u kuli; ako li se pak sporije pokaju, stanovat će u zidinama; ako se pak ne pokaju, i oni izgubiše svoj život.

4. A oni koji su dva dijela zelena a trećinu suhu predali, to su oni koji su zanijekali raznolikim zatajenjima.

5. Mnogi se dakle pokajaše od njih i uđoše u kulu; neki pak posve odstupiše od Boga; ovi zauvijek izgubiše život. Neki pak od njih posumnjaše i razdore načiniše. Za ove je dakle pokora, ako se brzo pokaju i ne ustraju u svojim nasladama; ako pak ustraju u svojim djelima, i ovi smrt sebi pripremaju.«

IX.

1. »A oni koji su predali prutove dva dijela suha a trećinu zelenu, to su oni koji su vjernici doduše postali, no obogativši se i postavši ugledni među poganima, u veliku se oholost zaodjenuše i visoko o sebi mišljahu te ostaviše istinu i ne prianjaše uz pravednike, nego s poganima živješe, i taj im put ugodniji posta; od Boga pak ne odstupiše, nego ustrajaše u vjeri, ne tvoreći doduše djela vjere.

2. Mnogi se dakle od njih pokajaše, i posta njihovo boravište u kuli.

3. Drugi pak do kraja živeći s poganima i kvareći se taštinama pogana, odstupiše od Boga i činjahu djela poganska; ovi dakle biše ubrojeni s poganima.

4. Drugi pak od njih posumnjaše ne nadajući se spasiti se zbog djela koja su počinili; drugi posumnjaše i raskole u sebi načiniše. Za ove dakle koji posumnjaše zbog svojih djela pokora još preostaje, no njihova pokora mora biti brza da im boravište bude u kuli; za one pak koji se ne kaju, nego ustraju u nasladama, smrt je blizu.«

X.

1. »A oni koji predadoše prutove zelene, a same vrške suhe i s pukotinama, ovi su uvijek dobri, vjerni i slavni pred Bogom bili, no malo su sagriješili zbog sitnih želja i malih međusobnih razmirica; no čuvši moje riječi većina se brzo pokajala, i posta njihovo boravište u kuli.

2. Neki pak od njih posumnjaše, a neki posumnjavši razdor veći načiniše. U ovih dakle prebiva nada u pokoru, jer su dobri uvijek bili; teško da će tko od njih umrijeti.

3. A oni koji su svoje prutove suhe predali, imajući vrlo malo zelena, to su oni koji su samo vjerovali, a djela bezakonja činili; nikada pak od Boga ne odstupiše i Ime su rado nosili, i u kuće svoje rado primali sluge Božje. Čuvši dakle za ovu pokoru, bez oklijevanja se pokajaše, i tvore svaku vrlinu i pravednost.

4. Neki pak od njih i strahuju, znajući svoja djela koja su počinili. Svih ovih dakle boravište bit će u kuli.«

XI.

1. I nakon što dovrši tumačenja svih prutova, reče mi: »Idi i reci svima da se pokaju i živjet će Bogu; jer me Gospodin posla sažalivši se da svima dadem pokoru, premda neki nisu dostojni zbog svojih djela; ali budući strpljiv Gospodin hoće da se poziv učinjen po njegovu Sinu spasi.«

2. Rekoh mu: »Gospodine, nadam se da će se svi, čuvši to, pokajati; vjerujem naime da će se svatko, prepoznavši svoja vlastita djela i pobojavši se Boga, pokajati.«

3. Odgovarajući mi, reče: »Koji se god«, reče, »od svega srca svoga pokaju i očiste od svojih zloća gore spomenutih i ništa više ne pridodaju svojim grijesima, primit će ozdravljenje od Gospodina od prijašnjih grijeha, ako ne posumnjaju u ove zapovijedi, i živjet će Bogu. Koji god pak«, reče, »pridodaju svojim grijesima i budu hodili u željama ovoga svijeta, na smrt će sami sebe osuditi.

4. Ti pak hodi u mojim zapovijedima, i živjet ćeš Bogu; i koji god budu hodili u njima i radili ispravno, živjet će Bogu.«

5. Pokazavši mi to i sve rekavši, reče mi: »A ostalo ću ti pokazati nakon nekoliko dana.«

Prispodoba 9

I.

1. Nakon što sam zapisao zapovijedi i prispodobe pastira, anđela pokore, dođe k meni i reče mi: »Hoću ti pokazati sve što ti je pokazao Duh Sveti koji je govorio s tobom u liku Crkve; onaj Duh naime Sin je Božji.

2. Budući da si naime bio preslab u tijelu, nije ti bilo objavljeno po anđelu. Kada si dakle ojačan po Duhu i ojačao u svojoj snazi, tako da si mogao vidjeti i anđela, tada ti je dakako objavljena po Crkvi gradnja kule; lijepo si i dostojanstveno sve vidio kao po djevici. Sada pak po anđelu gledaš, istim doduše Duhom;

3. no treba da od mene točnije sve saznaš. Zato sam naime i dan od slavnoga anđela da u tvojoj kući prebivam, da silno sve vidiš, ničega se ne plašeći kao prije.«

4. I odvede me u Arkadiju, na neku goru poput brežuljka i posjede me na vrh gore i pokaza mi veliku ravnicu, a oko ravnice dvanaest gora, različita izgleda imajući tih dvanaest gora.

5. Prva bijaše crna kao čađa; druga gola, bez trava; treća puna trnja i osata;

6. četvrta imajući trave napol suhe, odozgo zelene a pri korijenju suhe; neke pak trave, kad bi sunce pripeklo, postajahu suhe;

7. peta gora imajući zelene trave i vrletna bijaše; šesta gora posve puna pukotina, jednih malih a drugih velikih; imahu trave te pukotine, ali ne bijahu vrlo bujne, nego više kao uvenule;

8. sedma gora imaše trave vesele, i sva je gora bila rodna, i svaka se vrsta stoke i ptica pasla na onoj gori; i što se više pasla stoka i ptice, to su više bujale trave one gore; osma gora puna izvora bijaše, i svaka se vrsta stvorenja Gospodnjega pojila s izvora one gore;

9. deveta gora uopće vode nije imala i sva pusta bijaše; imala je pak u sebi zvijeri i gmazove smrtonosne što ljude pogubljuju; deseta gora imaše stabla golema i sva u sjeni bijaše, a pod sjenom stabala ovce ležahu počivajući i preživajući;

10. jedanaesta gora nadasve šumovita bijaše, i ona stabla bijahu prepuna plodova, raznovrsnim plodovima urešena, tako da bi videći ih tko poželio jesti od njihovih plodova; dvanaesta pak gora sva bijaše bijela, i izgled joj bijaše veseo; i prelijepa bijaše sama u sebi ta gora.

II.

1. U sredini pak ravnice pokaza mi veliku bijelu stijenu što se uzdigla iz ravnice. Stijena pak bijaše viša od gora, četverokutna, tako da je mogla sav svijet obuhvatiti.

2. Prastara pak bijaše ona stijena, imajući vrata isklesana; no kao nedavno činilo mi se da je isklesavanje vrata. Vrata su pak tako sjala više od sunca, da sam se divio sjaju vrata.

3. Oko vrata pak stajaše dvanaest djevica. Četiri dakle koje stajahu na uglovima činile su mi se slavnije; ali i ostale bijahu slavne. Stajahu pak na četiri strane vrata, između njih po dvije djevice.

4. Bijahu pak odjevene u lanene haljine i opasane dolično, imajući otkrivena desna ramena kao da kane kakav teret nositi. Tako bijahu spremne; vrlo naime vesele bijahu i bodre.

5. Vidjevši to, divljah se u sebi što gledam tako velike i slavne stvari. I opet bijah u nedoumici o djevicama, što tako nježne bivajući muževno stajahu kao da kane čitavo nebo nositi.

6. I reče mi pastir: »Zašto u sebi razmišljaš i dvojiš, i navlačiš na se žalost? Što naime ne možeš shvatiti, ne pokušavaj sam kao da si mudar, nego moli Gospodina da primivši razumijevanje to shvatiš.

7. Ono što je za tobom ne možeš vidjeti, ostavi to i ne muči se; ono što vidiš, tim ovladaj i o ostalome ne budi radoznao; sve ću ti ja razjasniti, što god ti budem pokazao. Gledaj dakle ostalo.«

III.

1. Vidjeh šest ljudi pristiglih, visokih, slavnih i jednakih likom; i pozvaše mnoštvo ljudi. I oni pristigli bijahu visoki ljudi, lijepi i snažni; i zapovjediše im onih šest ljudi da zidaju nad stijenom neku kulu. Bijaše pak metež onih ljudi velik, onih pristiglih da zidaju kulu, koji su trčali amo-tamo oko vrata.

2. A djevice stojeći oko vrata govorahu ljudima da požure sa zidanjem kule; a pružale su ruke djevice kao da kane što primiti od ljudi.

3. Onih šest ljudi pak zapovjediše da iz nekog bezdana kamenje uzlazi i ide u gradnju kule. Uziđe deset kamenova četverouglastih, sjajnih, neklesanih.

4. Onih šest ljudi pak pozvaše djevice i zapovjediše im da sve kamenje koje ima ići u gradnju kule pronose kroz vrata i pružaju ljudima koji imaju zidati kulu.

5. Djevice pak onih deset kamenova prvih što uziđoše iz bezdana staviše jedan na drugi i po jedan su kamen nosile zajedno.

IV.

1. Kako su dakle stajale zajedno oko vrata, tako su nosile one koje su se činile snažne i podvukle se pod uglove kamena. Druge su se pak podvukle pod stranice kamena i tako nosile sve kamenje; kroz vrata su ga pak pronosile, kako im je zapovjeđeno, i pružale ljudima za kulu; oni pak uzimajući kamenje zidahu.

2. Zidanje pak kule zbivalo se na velikoj stijeni i iznad vrata. Spoji se dakle onih deset kamenova i prekriše svu stijenu; i postadoše temelj gradnje kule; a stijena i vrata nosila su cijelu kulu.

3. Nakon onih deset kamenova drugih dvadeset kamenova uziđe iz bezdana; i ovi se uklopiše u gradnju kule, nošeni od djevica kao i oni prvi. Nakon ovih uziđe trideset i pet, i svi ovi biše ugrađeni u kulu; nastadoše dakle četiri reda u temeljima kule.

4. I prestade izlaženje iz bezdana, a prestadoše malo i oni koji su zidali. I opet zapovjediše onih šest ljudi mnoštvu puka da s gora donosi kamenje za gradnju kule.

5. Donosilo se dakle sa svih gora kamenje raznih boja, isklesano od ljudi, i pružalo se djevicama; djevice su ga pak pronosile kroz vrata i pružale za gradnju kule. I kad se u gradnju stavilo to šareno kamenje, jednako bijelo posta i promijeni svoje šarene boje.

6. Neko se pak kamenje pružalo od ljudi izravno u gradnju i nije postajalo sjajno, nego kakvo je stavljeno, takvo se i našlo; nije naime bilo od djevica pruženo niti kroz vrata proneseno. Ovo dakle kamenje bijaše neprikladno u gradnji kule.

7. Vidjevši pak onih šest ljudi kamenje neprikladno u gradnji, zapovjediše da se ukloni i odnese dolje na vlastito mjesto odakle je doneseno.

8. I kažu ljudima koji su donosili kamenje: »Nipošto vi ne pružajte kamenje u gradnju; stavljajte ga pokraj kule, da ga djevice kroz vrata pronesu i pruže za gradnju. Ne bude li naime kroz ruke ovih djevica proneseno kroz vrata, boje svoje promijeniti ne može; nemojte se dakle truditi uzalud.«

V.

1. I završi se toga dana gradnja, ali ne bi dovršena kula; imala se naime opet nadograđivati; i nastade prekid gradnje. Zapovjediše pak onih šest ljudi onima koji su zidali da se povuku malo svi i otpočinu; djevicama pak naložiše da se od kule ne udaljuju. Činilo mi se da su djevice ostavljene da čuvaju kulu.

2. Nakon što se svi povukoše i otpočinuše, rekoh pastiru: »Zašto, Gospodine, nije dovršena gradnja kule?« »Još se ne može«, reče, »dovršiti kula ako ne dođe gospodar njezin i ne prokuša ovu gradnju, kako bi, nađu li se neki kamenovi truli, zamijenio ih; po njegovoj se naime volji zida kula.«

3. »Htio bih, Gospodine«, rekoh, »znati što je ova gradnja, i o stijeni, vratima, gorama, djevicama i kamenju što je iz bezdana uzišlo i nije klesano, nego tako ušlo u gradnju.

4. I zašto je najprije u temelje deset kamenova stavljeno, zatim dvadeset, zatim trideset i pet, zatim četrdeset, i o kamenju koje je otišlo u gradnju pa opet uzeto i na vlastito mjesto odloženo, o svemu tome umiri moju dušu, Gospodine, i objasni mi to.«

5. »Ako se ne pokažeš isprazno radoznao«, reče, »sve ćeš saznati; nakon nekoliko naime dana doći ćemo ovamo, a ostalo ćeš vidjeti što biva s ovom kulom i sve ćeš prispodobe točno saznati.«

6. I nakon nekoliko dana dođosmo na mjesto gdje smo sjedili, i reče mi: »Hajdemo k kuli; jer gospodar kule dolazi pregledati je.« I dođosmo k kuli; i uopće nikoga ne bijaše pokraj nje osim samih djevica.

7. I upita pastir djevice je li već stigao gospodar kule. One rekoše da ima stići kako bi pregledao gradnju.

VI.

1. I gle, nakon kratka vremena vidim gdje dolazi povorka mnogih ljudi; a u sredini čovjek neki tako visoka stasa da je nadvisivao kulu.

2. A onih šest ljudi što su upravljali gradnjom s desne i lijeve strane hodahu s njime, i svi koji su radili na gradnji bijahu s njime i mnogi drugi slavni oko njega. Djevice pak koje su čuvale kulu pritrčaše, poljubiše ga i počeše blizu njega hodati oko kule.

3. Pregledavaše pak onaj čovjek gradnju potanko, tako da je svaki pojedini kamen opipavao. Držeći neki štap u ruci, po svakom je kamenu od ugrađenih udarao.

4. A kad bi udario, postajahu neki od njih crni kao čađa, neki uvenuli, neki s pukotinama, neki okrnjeni, neki ni bijeli ni crni, neki hrapavi i neskladni s drugim kamenjem, neki imajući mnoge pjege; to bijahu raznolikosti trula kamenja nađena u gradnji.

5. Zapovjedi dakle da se svi ovi iz kule uklone i polože pokraj kule, a da se donese drugo kamenje i stavi na njihovo mjesto.

6. I upitaše ga graditelji s koje gore hoće da se donese kamenje i stavi na njihovo mjesto. A s gora ne zapovjedi donositi,

7. nego zapovjedi donijeti iz neke obližnje ravnice. I iskopa se ravnica, i nađoše se sjajni četverouglasti kamenovi, a neki i okrugli. Koliko god pak bijaše kamenja u onoj ravnici, sve bi doneseno i kroz vrata su ga nosile djevice.

8. I isklesaše se četverouglasti kamenovi i staviše na mjesto uklonjenih; okrugli se pak ne staviše u gradnju, jer bijahu pretvrdi da se brzo klešu. Položeni biše pokraj kule, kao da imaju biti isklesani i stavljeni u gradnju; vrlo naime sjajni bijahu.

VII.

1. Dovršivši dakle ovo slavni čovjek i gospodar cijele kule, pozva pastira i predade mu sve kamenje što je ležalo pokraj kule, odbačeno iz gradnje, i reče mu:

2. »Marljivo očisti ovo kamenje i stavi ga u gradnju kule, ono koje se može prilagoditi s ostalima; a koje ne pristaje, baci daleko od kule.«

3. Zapovjedivši to pastiru, ode sa svim mnoštvom; a djevice stajahu oko kule čuvajući je.

4. Rekoh pastiru: »Kako ovo kamenje može u gradnju kule ići kad je bilo odbačeno?« Odgovarajući mi, reče: »Vidiš li«, reče, »ovo kamenje?« »Vidim, Gospodine«, rekoh. »Ja ću«, reče, »veći dio ovoga kamenja isklesati i staviti u gradnju, i prilagodit će se s ostalim kamenjem.«

5. »Kako, Gospodine«, rekoh, »mogu skresani popuniti isto mjesto?« Odgovarajući, reče mi: »Koji se god nađu mali, u sredinu gradnje bit će ubačeni, a koji budu veći, izvana će se postaviti i držati ih.«

6. Rekavši mi ovo, veli mi: »Hajdemo, i nakon dva dana dođimo i očistimo ovo kamenje i ugradimo ga; jer sve oko kule treba očistiti, da ne bi gospodar iznenada došao i zatekao prljavo oko kule pa se rasrdio, i ovo kamenje ne bi ušlo u gradnju kule a ja ispao nemaran pred gospodarom.«

7. I nakon dva dana dođosmo k kuli i reče mi: »Pregledajmo sve kamenje i pogledajmo ono koje može ući u gradnju.« Rekoh mu: »Gospodine, pregledajmo.«

VIII.

1. I počevši najprije pregledavati crno kamenje, onakvo kakvo je iz gradnje izvađeno, takvo se i nađe. I zapovjedi pastir da se ukloni od kule i odvoji.

2. Zatim pregleda uvenule, i uzevši isklesa mnoge od njih i zapovjedi djevicama da ih uzmu i stave u gradnju. I uzeše ih djevice i položiše u gradnju kule usred nje. A za ostale zapovjedi da se stave s crnima; ta i oni se nađoše crni.

3. Zatim pregledavaše one s pukotinama; i od ovih mnoge isklesa i zapovjedi da se po djevicama unesu u gradnju; izvana pak biše postavljeni, jer se nađoše zdraviji. Ostali se pak zbog mnoštva pukotina nisu mogli isklesati; iz toga dakle razloga biše odbačeni od gradnje kule.

4. Zatim pregledavaše okrnjene, i nađe se među njima mnogo crnih, a neki načiniše velike pukotine; zapovjedi i ove staviti s odbačenima. Preostale pak očistivši i isklesavši, zapovjedi staviti u gradnju. Djevice ih pak uzevši prilagodiše u sredinu gradnje kule; slabiji naime bijahu.

5. Zatim pregledavaše napola bijele a napola crne; i mnogi se od njih nađoše crni; zapovjedi i ove uzeti s odbačenima. Sve pak ostale uzeše djevice; bijeli naime bivajući, prilagodiše ih same djevice u gradnju; izvana pak biše postavljeni jer se nađoše zdravi, tako da su mogli držati one u sredinu uložene; nimalo naime od njih ništa ne bijaše okrnjeno.

6. Zatim pregledavaše tvrde i hrapave; i malo ih bi odbačeno jer se nisu mogli klesati; pretvrdi se naime nađoše. Preostali pak biše isklesani i uzeti od djevica te u sredinu gradnje kule prilagođeni; slabiji naime bijahu.

7. Zatim pregledavaše one s pjegama, i od ovih vrlo malo pocrnje i bi odbačeno s ostalima. Preostali se nađoše sjajni i zdravi; i ove prilagodiše djevice u gradnju, a izvana biše postavljeni zbog svoje jakosti.

IX.

1. Zatim dođe pregledati bijelo i okruglo kamenje i reče mi: »Što ćemo s ovim kamenjem?« »Što ja, Gospodine«, rekoh, »znam? Zar ništa ne domišljaš o njima?«

2. »Ja, Gospodine«, rekoh, »toga zanata nemam, niti sam klesar, niti mogu razumjeti.« »Zar ne vidiš«, reče, »da su posve okrugli? I ako ih ushtjednem učiniti četverouglastima, valja mnogo odrezati od njih; no nužno je od njih neke u gradnju uložiti.«

3. »Ako je dakle, Gospodine«, rekoh, »nužda, zašto se mučiš i ne izabereš za gradnju koje hoćeš i ne uklopiš u nju?« Izabra od njih veće i sjajne i isklesa ih; a djevice ih uzevši prilagodiše u vanjske dijelove gradnje.

4. Preostali pak koji pretekoše biše uzeti i vraćeni u ravnicu odakle su doneseni; ne biše pak odbačeni, »jer«, reče, »nedostaje kuli još malo da se dozida. Sve hoće gospodar kule ove kamenove ugraditi, jer su posve sjajni.«

5. Pozvano bi dvanaest žena, prelijepih obličjem, u crno odjevenih, opasanih, s otkrivenim ramenima i raspletenih vlasi; i činilo mi se da su one žene divlje. Zapovjedi im pastir da uzmu kamenje odbačeno iz gradnje i odnesu ga na gore odakle je i doneseno.

6. One radosno uzeše i odnesoše sve kamenje i staviše odakle je i uzeto. A pošto bi uklonjeno sve kamenje i ne ležaše više nijedan kamen oko kule, reče mi pastir: »Obiđimo kulu i pogledajmo ima li kakav nedostatak u njoj.« I obilažah s njime.

7. Vidjevši pastir kulu da je prelijepa u gradnji, vrlo radostan bijaše; kula je naime bila tako sazidana da sam promatrajući čeznuo za njezinom gradnjom; tako naime bijaše sazidana, kao od jednoga kamena, nemajući ni jednoga spoja vidljiva. Činjaše se pak kamen kao iz žive stijene isklesan; monolitom mi se naime činjaše biti.

X.

1. I ja hodajući s njime radostan bijah gledajući takva dobra. Reče mi pak pastir: »Idi i donesi živoga vapna i sitne gline, da popunim obrise kamenova koji su uzeti i u gradnju stavljeni; jer treba da sve oko kule postane ravno.«

2. Učinih kako zapovjedi i donesoh mu. »Služi mi«, reče, »i brzo će djelo biti dovršeno.« Popuni dakle obrise kamenova koji uđoše u gradnju i zapovjedi da se pomete oko kule i očisti;

3. a djevice uzevši metle pometoše i opraše vodom, i posta mjesto veselo i prelijepo oko kule.

4. Reče mi pastir: »Sve je«, reče, »očišćeno; dođe li Gospodin pregledati kulu, nema nam što prigovoriti.« Rekavši to, htjede otići.

5. Ja ga uhvatih za torbu i počeh ga zaklinjati Gospodinom da mi protumači što mi je pokazao. Reče mi: »Moram malo otpočinuti, pa ću ti sve protumačiti; pričekaj me ovdje dok ne dođem.«

6. Rekoh mu: »Gospodine, sam bivajući ovdje, što ću činiti?« »Nisi«, reče, »sam; ove su djevice naime s tobom.« »Povjeri me dakle«, rekoh, »njima.« Dozva ih pastir i reče im: »Povjeravam vam ovoga dok ne dođem.« I ode.

7. A ja bijah sam s djevicama; i bijahu vrlo vesele i prijazne sa mnom, osobito četiri najslavnije od njih.

XI.

1. Kažu mi djevice: »Danas pastir ovamo ne dolazi.« »Što ću dakle«, rekoh, »ja činiti?« »Do večera«, rekoše, »pričekaj ga; i ako dođe, govorit će s tobom; a ako ne dođe, ostat ćeš s nama ovdje dok ne dođe.«

2. Rekoh im: »Pričekat ću ga do večera; ne dođe li pak, otići ću kući i ujutro se vratiti.« One pak odgovarajući rekoše mi: »Nama si predan; ne možeš od nas otići.«

3. »Gdje ću dakle«, rekoh, »ostati?« »S nama«, rekoše, »spavat ćeš kao brat, a ne kao muž; jer naš si brat, i ubuduće imamo s tobom prebivati, jer te silno ljubimo.« A ja se stidjeh ostati s njima.

4. I ona koja se činila prvom od njih poče me ljubiti i grliti; a druge, vidjevši je kako me grli, počeše i same me ljubiti i voditi me oko kule i poigravati se sa mnom.

5. I ja kao da mlađi postadoh, te počeh i sam igrati se s njima; jedne su naime plesale, druge poskakivale, a treće pjevale; ja sam pak u tišini hodao s njima oko kule i bio radostan s njima.

6. Kad pade večer, htjedoh poći kući; one me pak ne pustiše, nego me zadržaše. I ostadoh s njima onu noć i zaspah pokraj kule.

7. Prostriješe naime djevice svoje lanene haljine po tlu i mene položiše u sredinu, i ništa uopće nisu činile osim što su molile; a ja s njima neprestano moljah i nimalo manje od njih. I radovahu se djevice što sam tako molio. I ostadoh ondje do sutradan do drugoga sata s djevicama.

8. Zatim dođe pastir i reče djevicama: »Niste li mu kakvu nepodopštinu učinile?« »Pitaj«, rekoše, »njega.« Rekoh mu: »Gospodine, nauživah se radosti ostavši s njima.« »Čime si«, reče, »večerao?« »Večerah, Gospodine«, rekoh, »riječima Gospodnjim čitavu noć.« »Jesu li te dobro«, reče, »primile?« »Da, Gospodine«, rekoh.

9. »Sada«, reče, »što hoćeš prvo čuti?« »Kako si, Gospodine«, rekoh, »od početka pokazao; molim te, Gospodine, da kako te budem pitao, tako mi i objasniš.« »Kako hoćeš«, reče, »tako ću ti i protumačiti, i ništa uopće neću sakriti od tebe.«

XII.

1. »Ponajprije, Gospodine«, rekoh, »ovo mi razjasni: stijena i vrata, tko su oni?« »Ova stijena«, reče, »i vrata Sin su Božji.« »Kako je, Gospodine«, rekoh, »stijena stara, a vrata nova?« »Slušaj«, reče, »i shvati, nerazumni:

2. Sin Božji stariji je od svega svoga stvorenja, tako da je bio savjetnik Ocu pri njegovu stvaranju; zato je i stara stijena.« »A vrata zašto su nova, Gospodine?«, rekoh.

3. »Zato«, reče, »jer se u posljednjim danima svršetka očitovao; zato nova postadoše vrata, da oni koji se kane spasiti po njima uđu u kraljevstvo Božje.

4. Jesi li vidio«, reče, »kamenje koje je kroz vrata ušlo stavljeno u gradnju kule, a ono koje nije ušlo opet odbačeno na vlastito mjesto?« »Vidio sam, Gospodine«, rekoh. »Tako«, reče, »u kraljevstvo Božje nitko neće ući osim ako primi njegovo sveto Ime.

5. Ako naime u neki grad hoćeš ući, a onaj je grad opasan zidinama naokolo i ima jedna vrata, zar možeš u onaj grad ući osim kroz vrata koja ima?« »Kako bi, Gospodine«, rekoh, »moglo biti drukčije?« »Ako dakle u grad ne možeš ući osim kroz vrata koja ima, tako ni u kraljevstvo Božje čovjek ne može ući osim po imenu Sina njegova, ljubljenoga od njega.

6. Vidio si«, reče, »mnoštvo koje zida kulu?« »Vidio sam, Gospodine«, rekoh. »Oni«, reče, »svi su anđeli slavni; ovima je dakle ograđen Gospodin. A vrata su Sin Božji; to je jedini ulaz k Gospodinu. Drukčije dakle nitko neće ući k njemu osim po njegovu Sinu.

7. Jesi li vidio«, reče, »onih šest ljudi i usred njih slavnoga i velika čovjeka koji je hodio oko kule i odbacio kamenje iz gradnje?« »Vidio sam, Gospodine«, rekoh.

8. »Slavni čovjek«, reče, »Sin je Božji, a onih šest slavni su anđeli koji ga s desne i lijeve podupiru. Od ovih«, reče, »slavnih anđela nitko neće ući k Bogu bez njega; tko god Ime njegovo ne primi, neće ući u kraljevstvo Božje.«

XIII.

1. »A kula«, rekoh, »što je?« »Kula ova«, reče, »Crkva je.«

2. »A ove djevice, tko su?« »Ove su«, reče, »sveti duhovi; i drukčije se čovjek ne može naći u kraljevstvu Božjem ako ga ove ne zaodjenu svojom odjećom; jer ako samo Ime primiš, a odjeću od njih ne primiš, ništa ti ne koristi; ove su naime djevice sile Sina Božjega. Ako Ime nosiš, a silu njegovu ne nosiš, uzalud ćeš njegovo Ime nositi.

3. A kamenje«, reče, »koje si vidio odbačeno, to je Ime doduše nosilo, ali se odjećom djevica nije zaodjenulo.« »Kakva je, Gospodine«, rekoh, »njihova odjeća?« »Sama imena«, reče, »odjeća su njihova. Tko god nosi ime Sina Božjega, mora i imena ovih nositi; ta i sam Sin imena ovih djevica nosi.

4. Koliko god«, reče, »kamenja vidje da je ušlo u gradnju kule, pruženo kroz njihove ruke i ostalo u gradnji, silom je ovih djevica zaodjeveno.

5. Zato vidiš kulu da je postala jedan kamen sa stijenom; tako će i oni koji povjerovaše Gospodinu po Sinu njegovu i zaodjenuše se ovim duhovima biti u jednoga duha, jedno tijelo, i jedna će biti boja njihovih odjeća. A takvima koji nose imena djevica pripada boravište u kuli.«

6. »Odbačeno pak kamenje, Gospodine«, rekoh, »zašto bi odbačeno? Prošlo je naime kroz vrata i rukama djevica stavljeno u gradnju kule.« »Budući da za sve mariš«, reče, »i točno ispituješ, slušaj o odbačenom kamenju.

7. Svi ovi«, reče, »ime Sina Božjega primiše, a primiše i silu ovih djevica. Primivši dakle ove duhove, ojačaše i bijahu sa slugama Božjim, i imaše jedan duh i jedno tijelo i jednu odjeću; jer isto mišljahu i pravednost činjahu.

8. No nakon nekog vremena zavedeni biše od žena koje si vidio u crne haljine odjevene, otkrivenih ramena i raspletenih vlasi i lijepih; vidjevši ih, poželješe ih i zaodjenuše se njihovom silom, a s djevica svukoše odjeću i silu.

9. Ovi dakle biše izbačeni iz doma Božjega i onim ženama predani; oni pak koji se ne dadoše zavesti ljepotom onih žena ostadoše u domu Božjem. Eto ti«, reče, »tumačenja o odbačenima.«

XIV.

1. »Što dakle, Gospodine«, rekoh, »ako se ovi ljudi, takvi kakvi jesu, pokaju i odbace želje ovih žena, pa se vrate k djevicama i u njihovoj sili i u njihovim djelima budu hodili, zar neće ući u dom Božji?«

2. »Ući će«, reče, »ako ovih žena odbace djela a silu djevica prime i u njihovim djelima budu hodili; zato se naime i gradnja prekinula, da ako se ovi pokaju, odu u gradnju kule. Ako se pak ne pokaju, tada će drugi ući, a ovi će zauvijek biti izbačeni.«

3. Za sve ovo zahvalih Gospodinu što se sažalio nad svima koji zazivaju njegovo Ime i poslao anđela pokore k nama koji smo sagriješili protiv njega, i obnovio naš duh te nam, već propalima i bez nade u život, obnovio život.

4. »Sada mi, Gospodine«, rekoh, »razjasni zašto kula na tlu nije sazidana, nego na stijeni i na vratima.« »Zar si još«, reče, »lud i nerazuman?« »Moram, Gospodine«, rekoh, »sve tebe pitati, jer uopće ništa ne shvaćam; jer su to velike i slavne stvari i teško shvatljive ljudima.«

5. »Slušaj«, reče: »ime Sina Božjega veliko je i neobuhvatljivo i sav svijet podupire. Ako dakle sve stvorenje biva nošeno po Sinu Božjem, što misliš o onima koje je on pozvao i koji nose ime Sina Božjega i hode u njegovim zapovijedima?

6. Vidiš li dakle koje nosi? One koji od svega srca nose njegovo Ime. Sam im dakle temelj posta i rado ih nosi, jer se ne stide nositi njegovo Ime.«

XV.

1. »Obznani mi, Gospodine«, rekoh, »imena djevica i žena odjevenih u crne haljine.« »Slušaj«, reče, »imena djevica najsnažnijih, onih postavljenih na uglovima.

2. Prva je Vjera, druga Uzdržljivost, treća Snaga, četvrta Strpljivost; a one druge postavljene između ovih imaju ova imena: Jednostavnost, Nedužnost, Čistoća, Radost, Istina, Razum, Sloga, Ljubav. Tko ova imena nosi i Ime Sina Božjega moći će ući u kraljevstvo Božje.

3. Slušaj«, reče, »i imena žena koje crne haljine imaju. I od ovih četiri su moćnije: prva Nevjera, druga Raspuštenost, treća Neposlušnost, četvrta Prijevara. A one koje za njima idu zovu se: Žalost, Zloća, Razvratnost, Naglost, Laž, Ludost, Kleveta, Mržnja. Tko ova imena nosi, sluga Božji, kraljevstvo će Božje vidjeti, ali u nj neće ući.«

4. »A kamenje, Gospodine«, rekoh, »koje je iz bezdana uklopljeno u gradnju, tko je?« »Prvih deset«, reče, »u temelje postavljenih, prvi je naraštaj; dvadeset i pet drugi je naraštaj pravednih ljudi; četrdeset pak jesu apostoli i učitelji propovijedanja Sina Božjega.«

5. »Zašto dakle, Gospodine«, rekoh, »djevice i ovo kamenje dadoše za gradnju kule, pronijevši ga kroz vrata?«

6. »Jer ovi«, reče, »prvi ove duhove poniješe i uopće se jedni od drugih ne odvojiše, ni duhovi od ljudi ni ljudi od duhova, nego ostadoše duhovi s njima do njihova usnuća. I da ove duhove nisu sa sobom imali, ne bi bili korisni za gradnju ove kule.«

XVI.

1. »Još mi, Gospodine«, rekoh, »razjasni.« »Što tražiš?«, reče. »Zašto, Gospodine«, rekoh, »kamenje iz bezdana uđe u kulu, noseći ove duhove?«

2. »Morali su«, reče, »kroz vodu uzići da bi oživjeli; nisu mogli naime drukčije ući u kraljevstvo Božje osim ako odlože mrtvilo svoga prijašnjega života.

3. Primiše dakle i ovi usnuli pečat Sina Božjega i uđoše u kraljevstvo Božje; jer prije«, reče, »nego što čovjek ponese ime Sina Božjega, mrtav je; kada pak primi pečat, odlaže mrtvilo i uzima život.

4. Pečat je dakle voda; u vodu dakle silaze mrtvi a uzlaze živi. I onima je dakle propovijedan ovaj pečat i poslužiše se njime da uđu u kraljevstvo Božje.«

5. »Zašto, Gospodine«, rekoh, »i onih četrdeset kamenova uziđe s njima iz bezdana, imajući već pečat?«

6. »Zato«, reče, »što ovi apostoli i učitelji koji propovijedaše ime Sina Božjega, usnuvši u sili i vjeri Sina Božjega, propovijedaše i onima prije usnulima i sami im dadoše pečat propovijedanja.

7. Siđoše dakle s njima u vodu i opet uziđoše; ali ovi živi siđoše i živi uziđoše; oni pak prije usnuli mrtvi siđoše, a živi uziđoše. Po ovima dakle oživješe i spoznaše ime Sina Božjega; zato i uziđoše zajedno s njima, i uklopiše se u gradnju kule, i neklesani biše zajedno uzidani; u pravednosti naime usnuše i u velikoj čistoći; samo ovaj pečat nisu imali. Eto imaš i njihovo tumačenje.« »Imam, Gospodine«, rekoh.

XVII.

1. »Sada dakle, Gospodine, o gorama mi razjasni: zašto su raznoliki i razni likovi?« »Slušaj«, reče: »ovih dvanaest gora dvanaest je plemena što nastavaju sav svijet. Propovijedan bi im dakle Sin Božji po apostolima.«

2. »A zašto su raznolike i različna izgleda gore, razjasni mi, Gospodine.« »Slušaj«, reče: »ovih dvanaest plemena što nastavaju sav svijet dvanaest je naroda; raznoliki su pak u mišljenju i u umu; kakve si dakle vidio gore raznolike, takve su i u ovih naroda raznolikosti uma i shvaćanje. Objasnit ću ti pak i svakoga djelovanje.«

3. »Najprije, Gospodine«, rekoh, »ovo razjasni: zašto, bivajući tako raznolike gore, kad se u gradnju staviše njihovi kamenovi, jedne boje postadoše sjajni, kao i ono kamenje što je iz bezdana uzišlo?«

4. »Zato«, reče, »jer svi narodi koji stanuju pod nebom, čuvši i povjerovavši, biše nazvani imenom Sina Božjega. Primivši dakle pečat, jedno mišljenje imahu i jedan um, i jedna vjera njihova posta, i jedna ljubav, i duhove djevica zajedno s Imenom ponesoše; zato gradnja kule jedne boje posta sjajna kao sunce.

5. No nakon što uđoše zajedno i postadoše jedno tijelo, neki se od njih okaljaše i biše izbačeni iz roda pravednih te ponovno postadoše kakvi bijahu prije, štoviše i gori.«

XVIII.

1. »Kako, Gospodine«, rekoh, »postadoše gori, spoznavši Boga?« »Tko ne poznaje Boga«, reče, »i čini zlo, ima neku kaznu za svoju zloću; onaj pak koji je spoznao Boga ne smije više zlo činiti, nego dobro.

2. Ako dakle onaj koji treba dobro činiti čini zlo, zar se ne čini da veću zloću čini od onoga koji ne poznaje Boga? Zato oni koji nisu upoznali Boga i čine zlo osuđeni su na smrt, a oni koji su Boga upoznali i vidjeli njegova velika djela a čine zlo, dvostruko će biti kažnjeni i umrijet će zauvijek. Tako će dakle biti očišćena Crkva Božja.

3. I kao što si vidio iz kule kamenje uklonjeno i predano zlim duhovima i odande izbačeno, i bit će jedno tijelo očišćenih, kao što je i kula postala kao od jednoga kamena načinjena pošto bi očišćena, tako će biti i Crkva Božja nakon što se očisti i izbace zli, licemjeri, bogohulnici, dvodušni i oni koji čine razne zloće.

4. Nakon što ovi budu izbačeni, bit će Crkva Božja jedno tijelo, jedna misao, jedan um, jedna vjera, jedna ljubav; i tada će se Sin Božji radovati i veseliti u njima, primivši svoj puk čist.« »Veliko je i slavno, Gospodine«, rekoh, »sve ovo. Razjasni mi još silu i djela svake od gora, da svaka duša koja se uzda u Gospodina, čuvši to, proslavi njegovo veliko, čudesno i slavno Ime.« »Slušaj«, reče, »raznolikost gora i dvanaest naroda.«

XIX.

1. »S prve gore, one crne, oni koji povjerovaše ovakvi su: otpadnici i bogohulnici protiv Gospodina i izdajice slugu Božjih. Za ove pokore nema, smrt jest, i zato su i crni; ta i rod je njihov bezakonit.

2. S druge pak gore, one gole, oni koji povjerovaše ovakvi su: licemjeri i učitelji zloće. I ovi su dakle prvima slični, nemajući ploda pravednosti; kao što je naime gora njihova besplodna, tako i ljudi takvi ime doduše imaju, od vjere su pak prazni i nema u njima ploda istine. Za ove je dakle pokora otvorena, ako se brzo pokaju; budu li pak oklijevali, s prvima će biti njihova smrt.«

3. »Zašto, Gospodine«, rekoh, »za ove ima pokore, a za prve nema? Ta gotovo su ista njihova djela.« »Zato«, reče, »za ove pokora stoji: jer nisu pohulili na svoga Gospodina niti postali izdajice slugu Božjih; nego su zbog želje za dobitkom glumili i učio je svaki po željama ljudi koji griješe. Ali platit će neku kaznu; stoji im pak pokora jer nisu postali bogohulnici ni izdajice.«

XX.

1. »S treće pak gore, one što ima trnje i osat, oni koji povjerovaše ovakvi su: jedni bogati, a drugi u mnoge poslove zapleteni. Osat su bogataši, a trnje oni koji su u razne poslove zapleteni.

2. Ovi dakle koji su u mnoge i razne poslove zapleteni ne prianjaju uz sluge Božje, nego lutaju gušeni svojim poslovima; a bogataši teško prianjaju uz sluge Božje, bojeći se da se što ne zatraži od njih; takvi će dakle teško ući u kraljevstvo Božje.

3. Jer kao što je po osatu bosim nogama hodati teško, tako je i takvima teško u kraljevstvo Božje ući.

4. No svima je ovima pokora dana, i to brza, kako bi ono što u prijašnje vrijeme nisu činili sada nadoknadili u ovim danima i učinili kakvo dobro. Ako se dakle pokaju i učine kakvo dobro, živjet će Bogu; no ustraju li u svojim djelima, bit će predani onim ženama koje će ih usmrtiti.«

XXI.

1. »S četvrte pak gore, one što ima mnoge trave, odozgo zelene a pri korijenju suhe, a neke i od sunca usahnule, oni koji povjerovaše ovakvi su: dvodušni i oni koji na usnama imaju Gospodina, a u srcu ga nemaju.

2. Zato su temelji njihovi suhi i bez snage, i riječi njihove samo žive, a djela su njihova mrtva. Takvi niti žive niti su mrtvi. Slični su dakle dvodušnima; ta ni dvodušni nisu ni zeleni ni suhi; niti naime žive niti su pomrli.

3. Jer kao što su ove trave vidjevši sunce usahle, tako i dvodušni, kad čuju za nevolju, zbog svoga kukavičluka klanjaju se idolima i stide se imena svoga Gospodina.

4. Takvi dakle niti žive niti su pomrli. No i ovi, ako se brzo pokaju, moći će živjeti; ako se pak ne pokaju, već su predani ženama koje im oduzimaju život.«

XXII.

1. »S pete pak gore, one što ima zelene trave i vrletna je, oni koji povjerovaše ovakvi su: vjernici doduše, no teško poučljivi, drski i samoljubivi, koji žele sve znati, a ništa uopće ne znaju.

2. Zbog ove njihove drskosti odstupi od njih razumijevanje, i uđe u njih ludo bezumlje. Hvale pak sami sebe kao da razumijevanje imaju i hoće biti samouki učitelji, bezumni bivajući.

3. Zbog ove dakle uznositosti mnogi se isprazniše uzvisujući sami sebe; velik je naime demon drskost i isprazno samopouzdanje; od ovih dakle mnogi biše odbačeni, no neki se pokajaše i povjerovaše i podložiše onima koji imaju razumijevanje, spoznavši svoje bezumlje.

4. I za ostale takve pokora stoji; ne postadoše naime opaki, nego više ludi i nerazumni. Ovi dakle ako se pokaju, živjet će Bogu; ne pokaju li se pak, stanovat će sa ženama koje zlo čine protiv njih.«

XXIII.

1. »Oni sa šeste gore, one što ima pukotine velike i male, a u pukotinama uvenule trave, koji povjerovaše ovakvi su:

2. oni s malim pukotinama, to su oni koji imaju nešto jedni protiv drugih, i od svojih su kleveta uvenuli u vjeri; no pokajaše se od njih mnogi. I ostali će se pokajati kad čuju moje zapovijedi; male su naime njihove klevete, i brzo će se pokajati.

3. Koji pak velike pukotine imaju, ti su uporni u svojim klevetama i zlopamtila postaju bjesneći jedni na druge; ovi dakle od kule biše odbačeni i neprihvaćeni u njezinoj gradnji. Takvi će dakle teško živjeti.

4. Ako Bog i Gospodin naš, koji svime vlada i ima vlast nad svim svojim stvorenjem, ne pamti zla onima koji ispovijedaju svoje grijehe, nego milostiv biva, čovjek koji je propadljiv i pun grijeha pamti zlo čovjeku kao da ga može pogubiti ili spasiti?

5. Velim vam dakle ja, anđeo pokore: koji god imate ovu razmiricu, odbacite je i pokajte se, i Gospodin će iscijeliti prijašnje vaše grijehe, ako se očistite od ovoga demona; inače ćete biti predani njemu na smrt.«

XXIV.

1. »Sa sedme pak gore, na kojoj bijahu trave zelene i vesele, i sva gora rodna i svaka se vrsta stoke i ptica nebeskih pasla travama na ovoj gori, a trave koje su pasli postajahu još bujnije, oni koji povjerovaše ovakvi su:

2. uvijek jednostavni, nedužni i blaženi bijahu, ništa nemajući jedni protiv drugih, nego se uvijek radovahu sa slugama Božjim i bijahu zaodjeveni Duhom Svetim ovih djevica i uvijek imahu samilost prema svakom čovjeku, te od svojih trudova svakom čovjeku pružaše bez prigovora i bez dvoumljenja.

3. Gospodin dakle, vidjevši njihovu jednostavnost i svu djetinjost, umnoži ih u trudovima ruku njihovih i obdari ih milošću u svakom djelu njihovu.

4. Velim vam pak koji ste takvi ja, anđeo pokore: ostanite takvi, i neće se izbrisati vaše potomstvo dovijeka; iskušao vas je naime Gospodin i upisao vas u naš broj, i sve će vaše potomstvo prebivati sa Sinom Božjim; jer od njegova Duha primiste.«

XXV.

1. »S osme pak gore, gdje bijahu mnogi izvori i sve se stvorenje Gospodnje pojilo s izvora, oni koji povjerovaše ovakvi su:

2. apostoli i učitelji koji propovijedaše po svemu svijetu i koji poučavaše sveto i čisto riječ Gospodnju i ništa uopće ne prisvojiše za zlu želju, nego uvijek u pravednosti i istini hodiše, kako i primiše Duha Svetoga. Takvima je dakle ulazak s anđelima.«

XXVI.

1. »S devete pak gore, one puste, koja u sebi ima gmazove i zvijeri što uništavaju ljude, oni koji povjerovaše ovakvi su:

2. oni s pjegama jesu đakoni koji su loše posluživali i razgrabili udovicama i siročadi sredstva za život te sebi stjecali od službe koju primiše vršiti; ustraju li dakle u istoj želji, pomriješe i nema im nikakve nade u život; obrate li se pak i čisto dovrše svoju službu, moći će živjeti.

3. Oni hrapavi jesu oni koji zanijekaše i ne vratiše se svome Gospodinu, nego postadoše jalovi i pusti; ne prianjajući uz sluge Božje, nego u samoći gube svoje vlastite duše.

4. Kao što naime loza u kakvu plotu ostavljena i zanemarena propada, travama biva zagušena i s vremenom podivlja, te više nije korisna svome gospodaru, tako i takvi ljudi očajaše nad sobom i postaju nekorisni svome Gospodinu podivljavši.

5. Za ove dakle biva pokora, osim ako se tko iz srca odrekao; za takva ne znam može li živjeti.

6. I to ne govorim za ove dane, da bi se tko zatajivši pokajao; nemoguće je naime spasiti se onome koji sada kani zanijekati svoga Gospodina; no onima nekadašnjim zatajiteljima čini se da je otvorena pokora. Ako dakle tko ima pokajati se, neka požuri prije nego se dovrši kula; inače će od onih žena biti pogubljen na smrt.

7. A okrnjeni, to su varalice i klevetnici; i zvijeri koje si vidio na gori, to su oni. Kao što naime zvijeri svojim otrovom uništavaju čovjeka i pogubljuju ga, tako i riječi takvih ljudi uništavaju čovjeka i gube ga.

8. Ovi su dakle okrnjeni u svojoj vjeri zbog djela koje u sebi nose; no neki se pokajaše i spasiše. I ostali takvi mogu se spasiti ako se pokaju; ne pokaju li se pak, od onih žena čiju silu imaju pomrijet će.«

XXVII.

1. »S desete pak gore, gdje bijahu stabla što zaklanjahu neke ovce, oni koji povjerovaše ovakvi su:

2. biskupi i gostoljubivi ljudi, koji su rado u svoje domove uvijek primali sluge Božje bez licemjerja; a biskupi su uvijek potrebite i udovice svojom službom neprestano zaklanjali i sveto se vladali u svako vrijeme.

3. Ovi će dakle svi biti zaklonjeni od Gospodina zauvijek. Oni dakle koji ovo činiše slavni su pred Bogom i već je njihovo mjesto s anđelima, ako ustraju do svršetka služeći Gospodinu.«

XXVIII.

1. »S jedanaeste pak gore, gdje bijahu stabla puna plodova, raznovrsnim plodovima urešena, oni koji povjerovaše ovakvi su:

2. oni koji su pretrpjeli za ime Sina Božjega, koji i dragovoljno pretrpješe od svega srca i predadoše svoje duše.«

3. »Zašto dakle, Gospodine«, rekoh, »sva stabla plodove imaju, a neki su od njihovih plodova ljepši?« »Slušaj«, reče: »koji god pretrpješe radi Imena slavni su pred Bogom, i svima su grijesi oduzeti jer su pretrpjeli radi imena Sina Božjega. Zašto su im pak plodovi raznoliki, a neki uzvišeniji, slušaj:

4. Koji god«, reče, »izvedeni pred vlast biše ispitivani i ne zanijekaše, nego pretrpješe dragovoljno, ovi su još slavniji pred Gospodinom; njihov je plod onaj uzvišeniji; koji pak plašljivi biše i u dvoumljenju i razmišljahu u svojim srcima hoće li zanijekati ili priznati, pa ipak pretrpješe, njihovi su plodovi manji, jer im je na srce uzišla ova misao; zla je naime ova misao, da se sluga odrekne svoga vlastitoga gospodara.

5. Pazite dakle vi koji ovo smišljate, da ova misao ne ostane u vašim srcima te umrete Bogu. Vi pak koji trpite radi Imena dužni ste slaviti Boga što vas je Bog smatrao dostojnima da ovo Ime nosite i svi se vaši grijesi iscijele.

6. Zar se dakle ne smatrate blaženima? Nego mislite da ste veliko djelo učinili ako tko od vas pretrpi radi Boga. Život vam Gospodin daruje, a vi ne shvaćate; grijesi vas naime vaši pritiskoše, i da niste pretrpjeli radi imena Gospodnjega, zbog svojih biste grijeha umrli Bogu.

7. Ovo govorim vama koji dvojite o zatajenju ili priznanju: priznajte da imate Gospodara, da ne biste niječući bili predani u tamnicu.

8. Ako pogani svoje sluge kažnjavaju ako tko zaniječe svoga gospodara, što mislite da će vam učiniti Gospodin koji ima vlast nad svime? Uklonite ove misli iz svojih srca, da zauvijek živite Bogu.«

XXIX.

1. »S dvanaeste pak gore, one bijele, oni koji povjerovaše ovakvi su: kao dojenčad su, kojima nikakvo zlo ne uzlazi na srce niti spoznaše što je zloća, nego su uvijek u djetinjoj nedužnosti ostali.

2. Takvi će dakle bez sumnje stanovati u kraljevstvu Božjem, jer ni u čemu ne okaljaše zapovijedi Božje, nego u djetinjoj nedužnosti ostaše sve dane svoga života u istome mišljenju.

3. Koji god dakle ostanete«, reče, »i budete kao dojenčad, zloće nemajući, od svih prije spomenutih bit ćete slavniji; sva su naime dojenčad slavna pred Bogom i prva pred njim. Blaženi dakle vi, koji god odbacite od sebe zloću, a zaodjenete se nedužnošću; prvi od svih živjet ćete Bogu.«

4. Nakon što dovrši prispodobe o gorama, rekoh mu: »Gospodine, sada mi razjasni o kamenju uzetom iz ravnice i u gradnju stavljenom umjesto okrugloga, i o onome koje je još okruglo ostalo.«

XXX.

1. »Slušaj«, reče, »i o svemu tome. Kamenje iz ravnice uzeto i stavljeno u gradnju kule umjesto odbačenoga korijenje je ove bijele gore.

2. Budući dakle da su se oni koji povjerovaše s bijele gore svi našli nedužni, zapovjedi gospodar kule da se ovo s korijenja ove gore ugradi u kulu; znao je naime da će, odu li u gradnju kule ovi kamenovi, ostati sjajni i nijedan od njih neće pocrnjeti.

3. Jer da je dodao s ostalih gora, morao bi ponovno posjetiti onu kulu i očistiti je. Ovi se pak svi bijeli nađoše, oni koji povjerovaše i koji imaju povjerovati; iz istoga su naime roda. Blažen je ovaj rod, jer je nedužan.

4. Slušaj sada i o okruglom i sjajnom kamenju. I ono je sve s bijele gore. Slušaj pak zašto se okruglo našlo: bogatstva njihova malko su ih zamračila od istine i zasjenila, no od Boga nikada ne odstupiše, niti je ikakva zla riječ izišla iz njihovih usta, nego sva pravičnost i vrlina istine.

5. Vidjevši dakle Gospodin njihov um, da mogu istini biti naklonjeni i dobri ostati, zapovjedi da se obreže njihovo bogatstvo, ne da im se sasvim oduzme, kako bi mogli nešto dobra učiniti od onoga što im preostade, i živjet će Bogu, jer su od dobra roda. Zato dakle malko biše obrezani i stavljeni u strukturu ove kule.«

XXXI.

1. »Ostali pak, koji do sada okrugli ostaše i ne prilagodiše se u onu strukturu, jer još ne primiše pečat, biše vraćeni na svoje mjesto; vrlo se naime okrugli nađoše.

2. No treba odrezati ovaj svijet od njih i ispraznosti njihova bogatstva, i tada će pristajati u kraljevstvo Božje. Nužno je naime da uđu u kraljevstvo Božje; ovaj naime nedužni rod blagoslovio je Gospodin. Iz ovoga dakle roda neće propasti nitko. Jer ako tko od njih, kušan od opakoga đavla, u čemu i sagriješi, brzo će se vratiti svome Gospodinu.

3. Sretnima vas držim sve, ja, vjesnik pokore, koji ste god nedužni kao dojenčad, bez zlobe, jer je vaša narav dobra i časna pred Bogom.

4. Velim pak svima vama, koji god ovaj pečat primiste: imajte jednostavnost i ne pamtite uvrjede, niti ustrajte u svojoj zloći ili u sjećanju na gorčinu uvrjeda; sjedinite se u jednoga duha i ove zle pukotine zacijelite i uklonite od sebe, da se gospodar stada raduje s njima.

5. Radovat će se pak nađe li se sve zdravo; ako li se pak neke od njih nađu raspršene, jao pastirima!

6. Ako se pak i sami pastiri nađu raspršeni, što će reći gospodaru stada? Da su se zbog ovaca raspršili? Neće im se vjerovati; nevjerojatna je naime stvar da pastir zbog ovaca štogod pretrpi; još će više biti kažnjeni zbog svoje laži. A ja sam pastir, i posve strogo moram položiti račun za vas.«

XXXII.

1. »Popravite se dakle dok se kula još zida.

2. Gospodin prebiva u ljudima koji ljube mir; njemu je uistinu mir drag; od svadljivih pak i propalih u zloći daleko stoji. Vratite mu dakle duha netaknuta, onakva kakva ste primili.

3. Ako naime dadneš bjelitelju novo, čitavo odijelo i to isto čitavo opet hoćeš primiti natrag, a bjelitelj ti ga poderano vrati, hoćeš li ga primiti? Zar se nećeš odmah raspaliti i uvredama ga obasuti govoreći: 'Čitavo sam ti odijelo dao; zašto si ga poderao i učinio neupotrebljivim? I zbog poderotine koju si načinio na njemu, ne može biti u uporabi.' Zar nećeš sve ove riječi reći bjelitelju zbog poderotine koju je načinio na tvome odijelu?

4. Ako dakle ti tako žališ za svojim odijelom i jadaš se što ga nisi primio čitava, što misliš da će ti učiniti Gospodin koji ti je dao netaknuta Duha, a ti si ga posvema neupotrebljivim učinio, tako da ni za kakvu uporabu ne može biti svome Gospodaru? Jer beskorisna je postala njegova uporaba, kad je od tebe pokvaren. Zar te dakle Gospodar njegova Duha zbog ovoga tvoga djela neće smrću kazniti?«

5. »Svakako«, rekoh, »sve one koje zatekne da ustraju u zlopamćenju, kaznit će.« »Njegovu blagost«, reče, »ne gazite, nego ga radije častite što je tako strpljiv prema vašim prijestupima i nije kao vi. Činite naime pokoru koja vam je korisna.«

XXXIII.

1. »Sve ovo što je gore napisano, ja pastir, vjesnik pokore, pokazah i rekoh slugama Božjim. Ako dakle uzvjerujete i poslušate moje riječi i uzhodite u njima i popravite svoje putove, moći ćete živjeti. Ako li pak ustrajete u zloći i zlopamćenju, nitko od takvih neće živjeti Bogu. Sve što sam trebao reći, rečeno vam je.«

2. Reče mi sam pastir: »Jesi li me o svemu ispitao?« I rekoh: »Jesam, Gospodine.« »Zašto me dakle nisi pitao o obliku kamenja ugrađena u strukturu, čije smo obrise popunili?« I rekoh: »Zaboravio sam, Gospodine.«

3. »Slušaj sada«, reče, »o njima. To su oni koji su sada poslušali moje zapovijedi i od svega se srca pokajali; i vidjevši Gospodin da je dobra i čista njihova pokora i da mogu u njoj ustrajati, zapovjedi da se njihovi prijašnji grijesi izbrišu. Ovi naime oblici bijahu njihovi grijesi, i poravnani su da se ne vide.«

Prispodoba 10

I.

1. Nakon što napisah ovu knjigu, dođe onaj anđeo koji me predao ovome pastiru u kuću u kojoj sam bio, i sjede na postelju, a stade s desne ovaj pastir. Zatim me pozva i ovo mi reče:

2. »Predao sam te«, reče, »i tvoj dom ovome pastiru, da bi bio čuvan od njega od svakoga zlostavljanja i od svake okrutnosti, a imao uspjeh u svakom dobrom djelu i riječi i svaku vrlinu pravičnosti; hodi u zapovijedima ovoga koje ti dadoh, i moći ćeš ovladati svakom zloćom.

3. Jer ako čuvaš njegove zapovijedi, bit će ti podložna svaka požuda i slast ovoga svijeta, a uspjeh u svakom dobru pratit će te. Njegovu zrelost i skromnost primi u sebe i reci svima da je u velikoj časti i dostojanstvu kod Gospodina i da je predstojnik velike vlasti i moćan u svojoj službi. Njemu je jedinomu po svem svijetu vlast pokore dodijeljena. Čini li ti se da je moćan? Ali vi njegovu zrelost i obzirnost koju ima prema vama prezirete.«

II.

1. Rekoh mu: »Pitaj njega samoga, Gospodine, otkako je u mojoj kući, jesam li išta neprikladno učinio čime bih ga uvrijedio.«

2. »I ja«, reče, »znam da ništa neprikladno nisi učinio niti ćeš učiniti. I zato ovo zborim s tobom, da ustraješ. Dobro je naime o tebi ovaj posvjedočio preda mnom. Ti ćeš pak ostalima ove riječi reći, kako bi i oni koji su činili ili kane činiti pokoru isto što i ti osjećali, i ovaj o njima dobro svjedočio kod mene, a ja kod Gospodina.«

3. »I ja, Gospodine«, rekoh, »svakom čovjeku obznanjujem veličanstvena djela Gospodnja; a nadam se da će svi koji prije sagriješiše, ako ovo čuju, rado činiti pokoru obnavljajući život.«

4. »Ostani dakle«, reče, »u ovoj službi i dovrši je. Koji god izvršavaju njegove zapovijedi, imat će život, i ovaj čovjek veliku čast kod Gospodina; koji god pak zapovijedi njegove ne čuvaju, bježe od svoga života i protiv njega ustaju; niti slijede njegove zapovijedi, nego se predaju smrti i svaki od njih biva krivac za svoju krv. Tebi pak velim da služiš ovim zapovijedima, i imat ćeš lijek za grijehe.«

III.

1. »Poslao sam pak ove djevice da prebivaju s tobom; vidjeh naime da su ti privržene. Imaš ih dakle kao pomoćnice, kako bi još više mogao njegove zapovijedi čuvati; ne može se naime dogoditi da se bez ovih djevica ove zapovijedi očuvaju. Vidim pak da rado prebivaju s tobom; no ja ću im zapovjediti da se nipošto iz tvoje kuće ne udaljuju.

2. Ti samo očisti svoju kuću; u čistoj će naime kući rado stanovati; jer čiste su, neporočne, radišne i sve imaju milost kod Gospodina. Ako dakle tvoju kuću nađu čistu, s tobom će ostati; dogodi li se pak imalo kakve nečistoće, odmah će se iz tvoje kuće udaljiti; jer ove djevice nipošto ne vole nikakvu prljavštinu.«

3. Rekoh mu: »Nadam se, Gospodine, da ću im ugoditi, tako da u mojoj kući rado prebivaju uvijek; i kao što mi ovaj kojemu si me predao ništa ne zamjera, tako ni one neće ništa zamjeriti.«

4. Reče pastiru: »Znam da sluga Božji hoće živjeti i čuvat će ove zapovijedi i ove će djevice u čistoći sačuvati.«

5. Rekavši to pastiru, opet me predade njemu, i pozvavši djevice reče im: »Budući da vidim da rado u kući ovoga boravite, preporučujem vam njega i dom njegov, da se iz njegova doma nipošto ne udaljujete.« One pak ove riječi rado saslušaše.

IV.

1. Reče mi zatim: »Muževno se u ovoj službi vladaj, svakome čovjeku obznanjuj veličanstvena djela Gospodnja, i imat ćeš milost u ovoj službi. Tko god dakle u ovim zapovijedima bude hodio, živjet će i sretan će biti u svome životu; tko god pak zanemari, neće živjeti i bit će nesretan u svome životu.

2. Reci svima da ne prestaju, koji god dobro činiti mogu; dobra djela vršiti korisno je za njih. Kažem pak da svakoga čovjeka iz nevolja treba izbavljati. I onaj naime koji oskudijeva i u svakodnevnom životu trpi nevolje, u velikoj je muci i potrebi.

3. Tko dakle takvu dušu izbavlja iz potrebe, veliku radost sebi stječe. Onaj naime koga muči takva nevolja jednakom se mukom muči i kinji kao onaj u okovima. Mnogi naime zbog takvih nedaća, kad ih ne mogu podnijeti, smrt sebi zadaju. Tko dakle zna nevolju takva čovjeka a ne izbavlja ga, veliki grijeh čini i biva krivac za njegovu krv.

4. Činite dakle dobra djela, koji god primiste darove od Gospodina, da se, dok vi oklijevate činiti, ne dovrši struktura kule. Zbog vas je naime prekinut posao njezina zidanja. Ne požurite li dakle činiti ispravno, dovršit će se kula, i bit ćete isključeni.«

5. Nakon što je sa mnom govorio, ustade s postelje i uzevši pastira i djevice ode, rekavši mi međutim da će onoga pastira i djevice vratiti u moju kuću.