Dolazimo do posljednjeg dijela serije: Euzebije o Trojstvu, 2. dio.
Poglavlje 12
(1) Pa ipak, taj veliki čovjek koji je ujedno i evanđelist i teolog, spomenuvši Riječ tri puta u ovom odlomku, nije samo rekao da je ona Riječ Božja. Jer nije rekao: „U početku bijaše Riječ Božja“nego neodređeno: „U početku bijaše Riječ“150 ostavljajući nama da istražimo kakva je to Riječ bila. I ponovno je rekao: „I Riječ bijaše s Bogom“151 premda je mogao reći: „I Riječ Božja bijaše u Bogu“. No također je rekao: „i152 Riječ bijaše Bog“153 a ne „Riječ bijaše od Boga“kako ne bismo pretpostavili da je ona određena djelatnost Božja (2) koja nešto priopćuje ili stvara. I doista, Marcel je, umišljajući da je sama Riječ Božja vječna, to jest rođena, to više puta tvrdio, ne shvaćajući da, s jedne strane, ako bi rekao da je Riječ drugačija od Boga, postojat će dva vječna bića (Riječ i Bog), a ne više jedan izvor, ali da, s druge strane, ako bi rekao da postoji jedno vječno biće, tvrdeći da je Bog isto što i Riječ, očito će se složiti sa Sabelijem, uvodeći (3) onaj jedan te isti entitet, Sina-Oca. Stoga će za njega Otac biti rođen i trpjeti, i on će sam biti onaj koji moli samoga sebe i govori da je poslan od samoga sebe i da je Sin i jedinorođenac samomu sebi; tu Marcel ne govori istinu, nego laže s licemjerjem iz svoga neznanja. I koja bi izjava mogla biti bezbožnija od ove? Nego, hajde da vidimo kakvu nam Riječ evanđelist navješćuje kad kaže: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše s Bogom, i Riječ bijaše Bog.“154
Poglavlje 13
(1) Dakle, izraz „riječ“kako se koristio u grčkom jeziku, dopušta različita značenja:
1) Ono što je stavljeno u racionalnu dušu, čime nam je moguće razmišljati, nazvano je „riječju“.
2) Osim toga, postoji još jedno značenje: ono što nešto priopćuje preko jezika i artikuliranog govora.
3) I u trećem (2) smislu, [„riječ“] se odnosi na ono što je autor položio u pismenom obliku.
4) I već smo se navikli nazivati „riječju“ onu sjemensku ili vegetativnu moć, pomoću koje su one stvari koje još ne rastu, ali će uskoro u zbilji izaći na svjetlo, pohranjene u potenciji u sjemenkama.
5) I osim ovih, inače smo se navikli nazivati „riječju“ ono znanje o određenoj vještini ili znanosti, koje također obuhvaća sva temeljna načela takvih stvari, kao što je medicina ili arhitektura ili geometrija.
Poglavlje 14
(1) Pa dobro, budući da su predstavljena različita značenja izraza „riječ“a evanđelist je bez kvalifikacije rekao: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše s Bogom, i Riječ bijaše Bog“155 priliči [nam] razmotriti ovdje namjeravani smisao, prenosi li u ovom slučaju evanđelist neko osobitije korištenje izraza „riječ“ osim onih nama poznatih, budući da je s jedne strane rekao bez kvalifikacije „riječ“dok je s druge strane pridodao neko čudno i paradoksalno značenje sile koja mu je jedinstvena [Riječi] u izjavi „i Riječ bijaše Bog“.156 (2) Jer nemojte misliti, kaže on, da i ovo spada među one stvari koje su u odnosu na nešto drugo, kao što je riječ koja je u duši ili koja se čuje kroz glas, ili koja je u tjelesnim sjemenkama, ili koja opstoji u matematičkim teoremima. Jer sve one, pripadajući onim stvarima koje su u odnosu na nešto drugo, smatra se da postoje u nekom drugom već postojeću biću.157 Ali Bog-Riječ ne treba nijednu drugu već postojeću stvar kako bi, postajući u njoj, mogao opstojati, nego je u samome sebi (3) živi i opstojajući, budući da je Bog. Jer „Riječ bijaše Bog.“158
I čujući da je on Bog, on [evanđelist] kaže, da ne bi pretpostavio da je i on bez izvora i nerođen poput svoga Oca, znaj da je ovaj Bog-Riječ bio „u početku“.159
A koji mu početak pripisuje, [Ivan] razjašnjava odmah nakon toga, ne rekavši „i Riječ bijaše Bog“s dodavanjem člana, kako ne bi ustvrdio da je [Riječ] Bog koji je nad svime. Ali ni [nije rekao] da je Riječ bila „u Bogu“da ga ne bi usporedio sa sličnošću ljudske [riječi], nego je rekao: „i Riječ bijaše (4) s Bogom.“160 Jer da je rekao: „i Riječ bijaše u Bogu“pretpostavljajući da je on poput nesređenog slučajnog svojstva u nekom subjektu i jedne stvari koja je u drugoj stvari, uveo bi, tako reći, složenog Boga, pretpostavljajući da je on [Bog] (5) biće161 bez racionalnosti, dok Riječi pridaje karakter slučajnog svojstva u t[om] biću.162 Pomislivši upravo to, Marcel čini da Ocu i Sinu postane isto, nazivajući biće163 Ocem, a Riječ u njemu Sinom, ne shvaćajući da bi onaj tko to dopušta, pretpostavivši da je Bog bez [svoje] Riječi, pao u bezbožnu i opaku tvrdnju da tvrdi kako je Bog neracionalan,164 imajući Riječ kao slučajno svojstvo u samome sebi, a da sam (6) nije racionalan.165
Ali nužno je ispovjediti da je ono što je izvan svemira jedno jedino biće, božansko, neizrecivo, dobro, jednostavno, nesloženo, nečega jednog oblika, to jest sâm Bog,166 sâm Intelekt, sama Riječ, sama Mudrost, sama Svjetlost, sam Život, sama Ljepota, sama Dobrota, i što god bi se moglo smatrati većim od ovoga, i radije izvan (7) svakog spoznanja i izvan svake misli i shvaćanja. I [također se mora ispovjediti] jedinorođeni Sin ovoga [Boga], kao da je slika Oca koji je proizašao iz njega i [je] posve i u svakom pogledu najsličniji onome koji ga je rodio, i [mora se ispovjediti da je] i on sam Bog i Intelekt i Riječ i Mudrost i Život i Svjetlost i Slika Dobroga i same Ljepote; ne da je on sâm Otac, nego da je jedinorođeni Sin Oca; ne da je on sâm onaj koji jest, koji je nerođen i bez izvora, nego onaj koji je proizašao167 iz potonjega i koji priznaje kao izvor onoga koji ga je rodio.
(8) Ali ako Marcel, poričući ove argumente, ustvrdi da su Bog i Riječ u njemu isto, definirajući Boga kao nesastavljenog i jednostavnoga, vidi onda kako on ne ispovijeda ni Oca ni Sina, nego otvoreno ili ispovijeda ono u što vjeruju Židovi ili uvodi sabelijanizam, jer tvrdi da su Otac i Sin isto. Kao rezultat toga, prema njemu, izjava „U početku bijaše Riječ“ ekvivalentna je izjavi „U početku bijaše Bog“a izjava „i Riječ bijaše kod Boga“ ekvivalentna je izjavi „i Bog bijaše kod (9) Boga“i isto tako je i treća izjava jednaka izjavi „i Bog bijaše Bog“koja bi izjava doista, osim što bi bila suprotna sama sebi, bila i najvećma nelogična.
Osim toga, kako može biti mjesta za izjavu „i sve je postalo po njemu“budući da je temeljna stvarnost jedna? Jer on [evanđelist] ne kaže da je sve postalo „od“ njega ili „iz njega“nego „po njemu“. Sada, dodavanje prijedloga „po“ označava ono što služi, kao što isti evanđelist kasnije pokazuje govoreći: „Zakon je dan po Mojsiju; milost i istina nastala je po Isusu Kristu“;168 jer kao što je Zakon, budući da nije ljudska izmišljotina niti dolazi od samoga Mojsija, nego od Boga, odredio Mojsija kao slugu i pomagača za davanje Zakona ljudskim bićima, i zbog toga je rečeno: „Zakon je dan po Mojsiju“tako je isto i „milost nastala po Isusu Kristu“169 budući da je (10) Otac to ostvario po Kristu. Stoga je na isti način rečeno i: „Sve je postalo po njemu“170 budući da je postojao jedan koji je stvarao, a njemu samome se pomagalo, tako da se stvoritelj svemira mora tražiti kao netko drugi, onaj koji je učinio da sve opstane po onome o kom se govori kao o božanskom. I (11) tko bi to bio? Ali on [Marcel] to nije mogao reći. Budući da je tomu tako, nužno je ispovijedati da onaj o kom evanđelist govori kao o božanskom nije ni Bog koji je iznad svega171 niti sam Otac, nego jedinorođeni Sin potonjega, koji nije slučajnost u Ocu, niti nešto što postoji u njemu kao u subjektu, niti kao jedna te ista stvar s Bogom, nego uistinu kao Sin, živi i opstojeći, koji postoji u početku i jest s Bogom i koji je Bog, (12) po kojemu on oblikuje sve stvari, tako da bi bilo ispravno, ako bi se htjelo pojasniti pa umjesto „u početku bijaše Riječ“ reći „u početku bijaše Sin“i umjesto „i Riječ bijaše kod Boga“„i Sin bijaše kod Oca“i umjesto „i Riječ bijaše Bog“„i Sin bijaše Bog.“ I isto bi se tako s time slagala i ona izjava koja dolazi odmah nakon toga: jer „sve je postalo po njemu i bez njega nije postalo ništa.“172 (13) Pa dakle, božanski je evanđelist s pravom rekao da je on bio u početku, pripisujući mu izvor, to jest rađanje od Oca. Jer sve što je rođeno od nečega ima za izvor onoga koji ga je rodio. I zasigurno je isto tako dodao, ne „i Riječ bijaše u Bogu“nego „i Riječ bijaše kod Boga“, poučavajući da onaj koji je rođen, budući da mu je također Otac izvor, nije nekako daleko od Oca, niti je odvojen ili pomaknut na neku veliku udaljenost od njega, nego da je prisutan uz njega i da postoji zajedno s njime.
(14) I doista, on [Sin] je to poučio i u Izrekama, prethodno rekavši: „prije svih brda, on me rađa“a kasnije dodavši: „kad je utvrđivao nebesa, bio sam nazočan s njim.“173 Tako je Riječ, to jest jedinorođeni Sin, bila kod Boga, vlastitog Oca; supostojala je s njime i (15) BILA JE UVIJEK I SVUGDJE PRISUTNA S NJIME.
I doista [Ivan] to također pokazuje kada kaže: „I Riječ bijaše kod Boga.“ No budući da je bilo prilično da znamo i kojem rangu pripada, nužno je dodao: „i Riječ bijaše Bog.“ Jer kako onaj koji je rođen od jedinoga i nezačetoga Boga ne bi bio Bog? Jer ako je „što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je“174 prema spasonosnom nauku, slijedilo bi također da ono što je rođeno od Boga (16) jest Bog. Iz tog je razloga i „Riječ bijaše Bog“i to Bog [koji je] stvoritelj i oblikovatelj svega. I doista, evanđelist je to isto pokazao odmah nakon toga, dodavši „sve je postalo po njemu“.
Stoga je Zakon, koji je bio odgajatelj [dan] po Mojsiju, uvodeći Boga kao stvoritelja svega u priči o stvaranju svemira, prenoseći elemente i načela bogoljubive pobožnosti, poučavao: „U početku stvori Bog nebo i (17) zemlju“175 i ono što slijedi. I vodeći židovski narod po njima [tim načelima i elementima], Zakon [ih] je poticao da vjeruju kako je kozmos stvoren, kako ne bi častili stvorenje (18) umjesto „onoga koji ga je stvorio.“176 Ali kako i po komu je Bog oblikovao sve stvari, Mojsije još nije predao onima pod sobom, nego „milost i istina nastala je po Isusu Kristu“177 navješćujući otajstvo koje je u tišini sakrio Mojsije, i započinjući noviji i mistični nauk za Crkvu Božju. Viknuvši otvorenog lica da svi čuju: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“178 i „Sve je postalo po njemu i (19) bez njega nije postalo ništa“179 te pridodavši tomu još i: „U njemu bijaše život i život bijaše svjetlost ljudima. Svjetlost svijetli u tami“180 i ono što slijedi nakon ovoga, [Crkva] po [tome] poučava o Sinu Božjem i izvrsnosti božanskog svjetlosti i života koji je u njemu, i kako je sve što je Mojsije rekao, pa čak i ono što nadilazi to, uspostavljeno po njemu. Ali Marcel, ne shvaćajući ništa od ovoga, biva osuđen sada zbog judaizma, a sada zbog sabelijanizma: (20) kao Židov, tvrdeći da prije uspostave kozmosa nije bilo ničega osim Boga samoga (dok Crkva ispovijeda da su prije uspostave kozmosa postojali Otac i Sin), dok kao Sabelije izjavljuje da su Sin i Otac jedna te ista stvar, te ga [Sina] prikazuje čas kao unutarnju Riječ, a čas kao izgovorenu Riječ. (21) Jer iako se pretvara da ne dopušta ove nazive, on na njih jasno [misli] kada kaže da [Riječ] jest čas u Bogu, a čas izlazi u djelatnoj energiji, i kroz ove izjave uspoređuje ga s ljudskom riječi.
Svakako, božanski je evanđelist utvrdio da onaj o komu je govorio kao o Bogu jest Rijekom ni na jedan od načina koji su nabrojani, nego onako kako je dolikovalo misliti o jedinorođenome Sinu Božjemu: naime, da je Riječ na takav način da su sve stvari uspostavljene po Riječi i bez Riječi ništa nije postalo, nego Bog i jedinorođenac na takav način da je on sam uistinu bio Sin Boga koji je nad svima, uistinu pravi i ljubljeni Sin, (22) koji je u svemu suobličen svome Ocu. Iz tog je razloga on uistinu bio i svjetlost na takav način da obasjava duše stvorene na njegovu sliku intelektualnim i razumnim svjetlom. Iz tog razloga on [Ivan] kaže da on nije svjetlost svega, nego samo ljudskih bića. Jer on [Ivan] je rekao: „Bijedše svjetlost istinska koja prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet.”181 Isto tako, on je uistinu bio i život, u smislu da svim živim bićima pruža potok žive vode koja teče iz njega. I ako bi razmotrio svaku zamisao božanskih sila u njemu, pronašao bi da su one također bila njegova istinska imena. Jer u svemu je Sin Božji bio istina, što uistinu i sam pokazuje govoreći: „Ja sam istina.”182
150. Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..
151. Isto.
152. Klostermannov dodatak „i” suvišan je.
153. Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..
154. Isto.
155. Isto.
156. Isto.
157. οὐσίᾳ.
158. Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..
159. Euzebije ovdje rabi ἀρχή u smislu „izvora”.
160. Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..
161. οὐσίαν.
162. οὐσίᾳ.
163. οὐσίαν.
164. To jest, doslovno, „bez njegove riječi” ili „bez njegove razumnosti”.
165. Doslovno, „ne bivajući sam Riječ”.
166. Vidi niže, ET 3,17.
167. φύντα.
168. Iv 1,17Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu..
169. Isto.
170. Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade.
171. Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.; Ef 4,6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!.
172. Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade.
173. Izr 8,27kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana..
174. Iv 3,6Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je..
175. Post 1,1U početku stvori Bog nebo i zemlju..
176. Rim 1,25oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen..
177. Iv 1,17Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu..
178. Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..
179. Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade.
180. Iv 1,4–5u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;.
181. Iv 1,9Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;.
182. Iv 14,6Odgovori mu Isus: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.. (Str. 242-250)
16. poglavlje
(1) Stoga nije potrebno nanovo razmatrati kako sve ove izjave služe za nijekanje Sina Božjega. Smatram da je dovoljno upitati ovo: ako je doista bio jedan Bog i ništa drugo, ni Otac ni Sin, zašto je Pismo izmislilo takva imena? I zašto čak i sam Marcel disimulira, nazivajući Sina ne Sinom, nego Riječju? I budući da je upotrijebio onu riječ koja je u ljudskim bićima kao model, trebalo bi reći da, iako nemaju svi ljudi sina, svaki je čovjek razuman i ima u sebi urođeni razum. (2) Prema tome, sin je nešto drugo negoli [čovjekov] razum. Dakle, ako bi on [Marcel] tvrdio da Bog u sebi ima riječ i ništa drugo, [riječ] kojom je i promišljao i razgovarao sam sa sobom, govoreći: „Načinimo čovjeka“189 zašto ga bespotrebno naziva i Sinom? Zašto dovodi u zabludu Crkvu? Zašto se pretvara da vjeruje u Sina Božjega kad ne vjeruje, praveći se da Riječ koja je u Bogu naziva „Sinom“dok nas slika jasno uči da činimo veliku razliku između riječi koja je usađena u dušu i Sina koji je rođen od nekoga [drugoga] i koji sam (3) opstoji, živi i djeluje? Ali reći će, kao što je i za očekivati: „Nisam ja, nego je božanski evanđelist oslovio njega kao Riječ; iz toga slijedi da i mi trebamo priznati ovo [s njim].“ Pa čak i ja sam kažem da [na to].
17. poglavlje
(1) Ipak, ne smatram prikladnim shvatiti taj izraz u bilo kojem drugom smislu osim onoga u kojemu sam evanđelist definira „Riječ“ poučavajući učenike. I jasno je pokazao kakva je to riječ bila, dodavši to odmah nakon toga kad kaže: „I Riječ bijaše Bog.“190 Doista, mogao je reći: „I Riječ bijaše Bog“uz dodatak člana, kad bi doista mislio da su Otac i Sin jedno te isto i da je sama (2) Riječ Bog koji je nad svima191, ali nije pisao na takav način. Jer bilo bi nužno reći ili da je Riječ bila od Boga ili da je Riječ bila Bog, uz dodatak člana, ako je namjeravao ono što je napisao uskladiti s Marcelovom mišlju. Ali sada on također pokazuje da je sama Riječ Bog na sličan način kao i Bog s kojim bijaše. Jer, rekavši prije: „i Riječ bijaše u Boga“nastavlja govoreći: „i Riječ bijaše Bog“ne samo poučavajući nas jasnije da najprije pomislimo kako je Otac Riječi, s kojim bijaše Riječ, Bog, onaj koji je iznad svega,192 a zatim da ne budemo u neznanju da, uz to, nakon njega njegova Riječ, jedinorođeni Sin, nije sam (3) bio Bog koji je nad svima,193 nego je i sam bio Bog. Jer veznik „i“ povezuje božanstvo Sina s Ocem. Iz tog razloga on [Ivan] kaže: „I Riječ bijaše Bog“kako bismo mogli vidjeti da je onaj koji je nad svima,194 s kojim bijaše Riječ, Bog, i čuti da je sama Riječ Bog, kao slika Boga, i to slika ne kao u neživoj tvari, nego kao u živom sinu, koji je također bio učinjen suobličenim, na najbliži mogući način, arhetipskom božanstvu Oca. (4) No budući da se Marcelu činilo dobrim usporediti Riječ Božju s ljudskom riječi, reći ćemo i to da je daleko bolje, ako se ljudska riječ koristi kao slika, upotrijebiti umjesto toga ovaj primjer i reći da je um otac riječi u našem iskustvu, budući da je drukčiji od riječi. Jer nijedan čovjek nikada nije upoznao što je um u svome biću,195 nego je on poput kralja koji, sjedeći unutar svojih skrivenih riznica, vijeća o tomu što se mora učiniti; i njegova riječ, rođena iz [njegovih] najdubljih odaja kao od oca, (5) biva obznanjena svima izvana. Stoga oni mogu imati udjela u blagodati riječi, ali nitko nikada ne upoznaje nevidljivi i skriveni um, koji je doista otac riječi. Na isti način, dakle, ali štoviše iznad svake slike i primjera, savršena Riječ Božja, svemoćni kralj, ne sastavljajući se od slogova, riječi i imena poput izgovorene riječi ljudi, nego živeći i opstajući poput jedinorođenog Sina Božjega, izlazi iz očinskog božanstva i kraljevstva, i on krijepi čitav svijet darovima svoga obilja, uzrokujući da sva stvorenja preobiluju životom i razumom i mudrošću i svjetlom i sudjelovanjem u svakom dobru. Otac i Bog svemira, koji je transcendentan, međutim, nedirnut je i nedokučiv svima zbog svoje neizrecive i nevidljive inteligencije, zbog čega se također govorilo da prebiva u „nedirnutom svjetlu“.196 (7) Ali onaj koji je nedodirljiv i nedokučiv svima bio bi Otac, dok postoji drugi, koji je bliži svima budući da doista upravlja svim stvarima s Očevim dopuštenjem (iz kojega je razloga rečeno, ne o Ocu, nego o Sinu, da „bijaše na svijetu i svijet po njemu posta“),197 i jedan bijaše s onu stranu svemira i nad svim stvarima, „prebivajući u nedostupnom svjetlu“198 dok je drugi prisutan svugdje kroz sve stvari i [jest] u svim stvarima svojom brižnom providnošću, stoga se samo na ovaj način slika ljudske riječi može usporediti s njim. No budući da smo ovo mi pokazali, priliči nekome tko želi učiti da upita:
18. poglavlje
(1) Zašto je evanđelist na početku svoje knjige objavio jedinorođenoga Sina Božjega kao Riječ? Na to ćemo odgovoriti: zbog davnih, skrivenih proroštava o njemu. Jer, svakom je proroku rečeno: „Riječ Gospodnja koja dođe“na primjer, „Izaiji“199, i „početak Riječi Gospodnje u Oseju“200, i „Riječ Gospodnja koja (2) dođe Joelu“201, i „Riječ Gospodnja dođe Joni“202, te isto tako „Miheju“203. I preostalim je prorocima, svakome ponaosob, bio dometnut taj izraz došla je (jer božansko Pismo ispravno i nužno naznačuje da [Riječ] nije bila ni u jednom od proroka, nego je došla svakome, u onoj mjeri u kojoj je moć svakoga pojedinog bila sposobna [je] primiti, pristupajući joj i dajući duši svakoga od njih odgovarajući duh od [nje]). I razumljivo je da je u ovom slučaju evanđelist trebao navijestiti razumsku ekonomiju Riječi. On više ne naučava da je došao kao jedan k drugomu, kao što je došao starima, nego da je uzeo tijelo i postao čovjekom. I budući da je svima trebao navijestiti svoj spasonosni dolazak ljudima, kad sljedeće kaže: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“on se nužno vraća na početak204, pokazujući kakva je bila (3) Riječ koja je tek nedavno postala tijelom, i opisuje ga kao Boga, navješćujući u isto vrijeme spoznaju o njemu i o njegovu božanskom očitovanju među ljudima. Zatim, budući da su stari unaprijed iz božanskih Pisama znali da je Riječ došla svakom proroku, sam [evanđelist] navješćuje njegovo uzvišenije i savršenije izvorište, koje nijedan prorok (4) nije navijestio ljudima tako očito i izričito. Iz tog razloga, predaštvo otajstva o Riječi koje bijaše nepoznato i skriveno, povikao je iz svega glasa svima, govoreći: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog; sve je po njoj postalo (5) i bez nje ništa nije postalo.“205 Jer kaže da ako ste, poučeni ranijim svetim spisima, prethodno naučili u davna vremena da je Riječ Gospodnja sada došla ovom proroku, pa isto tako opet drugom i opet trećem, ipak se sada svima mora navijestiti ne da je došao, nego da je „bio u početku“ i da je „bio Bog“ i da je „sve postalo“ po njemu, te da je ta isto tako Riječ-Bog po kojoj je sve postalo, iz Očeve čovjekoljubivosti, (6) „tijelom postala i nastanila se među nama“.206
Ivan, veliki učenik i apostol Kristov, navijestio je ove stvari, poučavajući sve ljude o novim i nedavnim otajstvima Spasitelja: ne da je Bog bio uman,207 niti da on sam promišlja u sebi i razgovara sa samim sobom, govoreći: „Načinimo čovjeka“208 niti da se poslužio riječima koje zapovijedaju ono što želi da bude učinjeno. Jer bi svatko tko je zanijekao (7) Sina Božjega govorio ove stvari. I doista, Marcel čini upravo to kada bježi u drevno Sveto pismo kao u utočište te pokušava spojiti ono što je bilo naloženo židovskom narodu u njegovoj djetinjoj dobi glede zabrane klanjanja idolima i obveze da se priznaje i časti samo jedan Bog. I bilo mu je dostupno mnogo primjera poučavanja o jednom Bogu, budući da je to bilo predano njima [Židovima] za njihovo dobro tada i u kasnijim vremenima, kad god bi Židovi pali u idolopoklonstvo. Doista, bježeći tada na taj položaj i utvrdivši se u njem svojom židovskom okorjelošću srca kao u nekoj utvrdi, predložio je niječenje Sina Božjega.
189. Post 1,26I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!”.
190. Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..
191. Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.; Ef 4,6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!.
192. Isto.
193. Isto.
194. Isto.
195. οὐσίαν.
196. 1 Tim 6,16koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen..
197. Iv 1,10bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna..
198. 1 Tim 6,16koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen..
199. Iz 2,1Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu:.
200. Hoš 1,2Početak riječi Jahvinih Hošei. Jahve reče Hošei: “Idi, oženi se bludnicom i izrodi djecu bludničku, jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve!”.
201. Jl 1,1Riječ Jahvina koja dođe Joelu, sinu Petuelovu..
202. Jon 1,1Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu:.
203. Mi 1,1.
204. Iv 1,14I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.. Euzebije ovdje rabi ἀρχή u značenju „izvor“ ili „podrijetlo“.
205. Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade.
206. Iv 1,14I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine..
207. λογικός.
208. Post 1,26I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!”. (Pp. 250-255)
(14) Upravo zbog toga Riječ je, štiteći ih od ove vrste zablude, navijestila jednoga Boga, iako zasigurno nije nijekala da je isti bio Otac. I poučio ih je da časte istinskoga [Boga], te im zapovjedio da nikoga drugoga ne priznaju osim njega, dok on, zasigurno, nije poricao da je otac. I ako ga je nazvao Gospodinom i Bogom i pravednikom i spasiteljem, to i dalje ne bi spriječilo nikoga da pomisli kako je on Otac svojega jedinorođenog i ljubljenog (15) Sina. Stoga, ako Otac ili Sin kažu: „Ja sam koji jesam“260 izjava bi bila istinita za obojicu. Jer Otac bi bio „Onaj koji jest“budući da je sam jedini „Bog koji je iznad svih i po svima i u svima“261 kako je poučio božanski Apostol. I sam bi Sin također govorio istinu nazivajući sebe „Onaj koji jest“budući da je on sam jedini jedinorođeni Sin „Onoga koji jest“. No budući da on također postoji kao slika nevidljivoga Boga, na taj bi način on bio njegova slika, s obzirom na činjenicu da [Bog] sam jedini jest „Onaj koji jest“.262 Zbog toga [kao jedina slika nevidljivoga Boga koji je „Onaj koji jest“], on sebe također naziva „Onaj koji jest“budući da u svemu božanski udahnutom Svetom pismu sebe naziva i Bogom i Gospodinom baš kao što je bio i Otac.
Poglavlje 21
(1) To je također moguće saznati iz proroštva danog Mojsiju. Stoga Pismo govori: „I Bog progovori Mojsiju te mu reče: ‘Ja sam Gospodin. Ukazao sam se Abrahamu, Izaku i Jakovu kao Bog njihov.’“263 Vidiš kako je rekao da se on sam ukazao očevima. A kada se ukazao, Pismo ponovno svjedoči govoreći: „I Gospodin se Bog ukazao Abrahamu kod hrasta mamreskoga, dok je sjedio na ulazu...“264 A kako se ukazao nego u ljudskom obličju? I tko bi se smatralo da je on ako ne Sin Božji? Doista, [Krist] je to pokazao i u evanđeljima, govoreći Židovima: „Otac vaš Abraham radovao se što će vidjeti moj dan, (2) i vidje [ga] i obradova se.“265 I dok su njegovi slušatelji bili u čudu, nadodao je izjavi: „Prije nego je Abraham nastao, Ja jesam“266 pokazujući na najjasniji mogući način vlastitu preegzistenciju. Što onda ta izjava prenosi osim da je on Sin Božji, koji je dao proroštvo Mojsiju i rekao: „Ja sam koji jesam“?267 Jer je poučio da se on sam ukazao Abrahamu. A kako (3) je on bio „Onaj koji jest“već je rečeno.
A veliki je apostol Pavao znao da je Sin Božji bio posrednik davanja Zakona po Mojsiju, što je poučio govoreći: „Zakon je bio određen po anđelima rukom posrednika. No posrednik ne implicira jednoga.“268 Stoga je onaj koji je govorio Mojsiju bio posrednik, posredujući pomoću toga [zakona] za (4) spasenje ljudskih bića još prije preuzimanja tijela. Isti je Apostol pokazao da je to Isus Krist, rekavši: „Jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist.“269 Stoga, bilo da je izjava „Ja sam koji jesam“ bila upućena Mojsiju iz njegove vlastite osobe270 ili je Otac bio taj koji je izrekao ovu izjavu po njemu, u svakom bi slučaju (5) izjava bila istinita. Dobro, dakle, neka Marcel ne bude u nedoumici, rabeći, kako misli, neoboriv silogizam kada kaže
Dobro onda, tko Asterij misli da je onaj koji govori: „Ja sam koji jesam“271 Sin ili Otac?272
propitkujući zatim nadalje da, ako je Otac bio „Onaj koji jest“Sin neće biti Bog, jer
... on [Asterij] kaže da je „onaj koji jest“ sam po sebi u suprotnosti s onim koji nije? No ako bi tvrdio da je Sin rekao ovo: „Ja sam koji jesam“dok je odvojen u hipostazi, smatrat će se da ponovno govori istu stvar o Ocu [naime, da Otac nije]. I svaka je od ovih [tvrdnji] bezbožna.273
(6) Izgovarajući ove stvari, isti je čovjek pao u svaku od ovih apsurdnih tvrdnji, s jedne strane potvrđujući da je „onaj koji jest“ jedan, dok s druge strane niječe drugoga. A tko je to, trebao bi znati. Jer će ili, priznavši Oca, zanijekati Sina, ili će, prihvativši samo Sina, odbaciti Oca. Štoviše, bit će osuđen da ne poznaje ni Oca ni Sina, zato što u priznavanju samo jednoga odbacuje drugoga.
I ako čuje Boga kako govori: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izvedoh iz zemlje egipatske, iz doma ropstva. (7) Nemoj imati drugih bogova uz mene”,274 neka se njegova duša opet ne uznemiri zbog toga, nego neka posluša ono što dolazi odmah nakon toga. Jer nakon što je rekao: „Nemoj imati drugih bogova uz mene”, nastavlja: „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja (8) Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.”275 Vidiš li kako je dao zapovijed da [narod], zaveden mnogobožačkom zabludom pogana, prepozna njega jedinoga kao Boga i Gospodina? A tko je to bio? Sin, koji je u sebi nosio sliku Oca i koji je s vlastite ovlasti uredio ove stvari za one koji su bolovali od idolopoklonstva. Jer kao što su „sve po njemu postale”,276 budući da je Otac učinio da biće277 svih stvorenja opstane po Spasitelju, tako je sam Otac predao ljudima spoznaju (9) i pobožnost prema sebi po Sinu kao posredniku...
260. Izl 3,14“Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.”.
261. Ef 4,6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!.
262. To jest, Sin i nitko drugi. To znači da je Otac „jedini bio”, dok je Sin bio „jedinorođeni” (rođen bez pomagača), s obzirom na to da su svi ostali rođeni uz pomoć Sina; stoga ono „jedini” označava Sina kao jedinu Očevu „sliku”; vidi Asterije, fr. 10 (86 V.).
263. Izl 6,2–3Još reče Bog Mojsiju: “Ja sam Jahve..
264. Post 18,1. 265Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.. Iv 8,56Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.”.
266. Iv 8,58Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!”.
267. Izl 3,14“Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.”.
268. Gal 3,19–20Čemu onda Zakon? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomstvo komu je namijenjeno obećanje; sastavljen je po anđelima preko posrednika..
269. 1 Tim 2,5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus,.
270. προσώπου.
271. Izl 3,14“Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.”.
272. Prvi dio Marcela, fr. 85 (63 K./H.) (74,1–2 V.).
273. Drugi dio Marcela, fr. 86 (64 K./H.) (74,6–11 V.).
274. Izl 20,2–3“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva..
275. Izl 20,4–5Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom..
276. Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade.
277. τὴν τῶν γενητῶν ἁπάντων οὐσίαν ὑποστησαμένου. (Str. 263-266)
(4) E pa dobro, neka Marcel nauči, ako je ostario u biskupskoj službi Crkve Kristove, a još uvijek nije naučio da spoznaja o skrivenom otajstvu u vezi sa Sinom Božjim nije ni na koji način bila darovana starom narodu koji je ogrezao u idolopoklonstvo, te da je „otajstvo skriveno od vjekova i naraštaja”292 podijeljeno samo njegovoj Crkvi po njegovoj milosti, u kojem je otajstvu bio uključen nauk o presvetom Trojstvu Oca i Sina i Duha (5) Svetoga. Ali taj tip [Marcel], koji je skupio sve te izjave, koliko bi ih čak i učitelj Židova mogao izreći o obrezanju dok razgovara u židovskoj sinagogi, misli da je toliko velik i moćan zato što te stvari baca pred Kristove učenike, ne znajući da onaj tko je Židov u tijelu može reći više od njega. I tako se hvalisa tim stvarima, praveći od sebe spektakl dok izvrće istiniti božanski nauk o našem Spasitelju.
Poglavlje 23
(1) Stoga, budući da on ne razumije izjave svetoga Apostola, koji je na različite načine naučavao da je on slika Božja, kroz one njegove primjedbe koje sam iznio, od ove točke nadalje nužno je shvatiti da Crkva Božja ne naviješta dva Boga.
Jer ona ne uvodi dva nerođena bića niti dva počela bez izvora, kao što smo mi već mnogo puta rekli, niti uvodi dva bića293 međusobno usporediva zbog njihove jednake slave, te stoga ne dvoje bogova, nego naučava jedno počelo i Boga te da je isti Otac jedinorođenoga i ljubljenoga Sina, baš kao što također naučava jednu sliku „nevidljivoga Boga“294 koja je ista kao njegov jedinorođeni i ljubljeni Sin. I čak i ako Apostol, govoreći o Bogu, Oca naziva „blaženim i (2) jedinim Vladarem“295 i opet, „koji jedini ima besmrtnost i prebiva u svjetlu kojemu se ne može pristupiti“296 i opet, „kraljem vijekova, besmrtnim, nevidljivim, jedinim Bogom“297 i opet, „jedinom mudrom Bogu slava u vijeke vjekova po Isusu Kristu! Amen“298 i čak i ako se još više toga kaže za proslavu Boga koji je jedan i iznad svega,299 nužno je smatrati da je jedinorođeni Sin Božji slika čak i svega ovoga, ne kao da je on slika oblikovana u neživoj tvari, nego kao ona u živome Sinu. I čak i ako sam Spasitelj poučava da je Otac jedini pravi Bog, govoreći: „da upoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga“300 ne treba se kolebati u ispovijedanju da je on [Sin] pravi Bog i da on taj status ima kao u slici, tako da se dodatak riječi „jedini“ odnosi na Oca samoga kao na [pra]sliku. Upravo tako, božanski nadahnuti Pavao poučio je (3) najjasnije da je on [Sin] slika301 i odsjaj302 Ocat i da je „u obličju Božjemu“303 kao što je pokazano kroz ono što je prethodilo. Stoga, baš kao što kad postoji jedan otac i jedan sin izveden iz oca, čovjek ne bi ispravno pomislio reći da postoje dva oca ili dva sina, i baš kao što kada jedan kralj dođe na vlast čija se slika pronosi diljem zemlje, ne bi mudro bilo reći da postoje dva vladara, nego da postoji jedan koji se časti i kroz sliku, na isti način (kao što smo često govorili) Crkva Božja, preuzevši štovanje jednoga Boga, (4) nastavlja štovati istoga također preko Sina, kao preko slike...
292. Kol 1,26otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim..
293. οὐσίας.
294. Kol 1,15On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja..
295. 1 Tim 6,15Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara,.
296. 1 Tim 6,16koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen..
297. 1 Tim 1,17A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen..
298. Rim 16,27jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen..
299. Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.; Ef 4,6. 300Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!. Iv 17,3A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista..
301. Kol 1,15On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja..
302. Heb 1,3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;.
303. Fil 2,6On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,. (Str. 269-270)
Daljnje čitanje
Eusebius’ Trinitarian Baptismal Formula
Eusebius on the Trinity Pt. 4: Proverbs 8:22-36