U ovom ću članku navesti izjave različitih tekstualnih kritičara, teologa i/tai stručnjaka u vezi s Poslanicom Titu 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. i Drugom poslanicom sv. Petra 1,1 te božanstvom Kristovim. Konkretno, citirat ću ove autoritete kako bih vidio jesu li bili svjesni određene grčke konstrukcije o kojoj je Granville Sharp pisao 1798. godine, a koja se tiče uporabe određenog člana u tekstovima koji naglašavaju božanstvo našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
Sharp je otkrio da kad god su dvije jedninične, osobne imenice / participi / pridjevi koji nisu vlastita imena povezani grčkim veznikom kai („i”), s određenim članom koji se pojavljuje samo ispred prve imenice / participa / pridjeva, tada se i prva i druga imenica / particip / pridjev odnose na pojedinačnu osobu ili na istu osobu.
Erazmo
Sljedeći su citati preuzeti iz djela Collected Works of Erasmus: Paraphrases on the Epistles to Timothy, Titus and Philemon, the Epistles of Peter and Jude, the Epistle of James, the Epistles of John, and the Epistle to the Hebrews, koje je preveo i bilješkama popratio John J. Bateman, a objavio University of Toronto Press 1994. Svi istaknuti dijelovi moji su.
„… Ističući se istom slavom, naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist pojavit će se zajedno s Ocem te će svojim udovima udijeliti istu slavu besmrtnosti kojom i sam sja.17…” (str. 63)
17 Erazmo slijedi Ambrosiastera, koji gotovo posve sam među crkvenim ocima frazu 'naš veliki Bog i Spasitelj Isus Krist' razumijeva tako da se odnosi na Oca i Sina odvojeno, a ne samo na Isusa. Taj je položaj uvukao Erazma u beskrajne kontroverze, posebno s Leejem, Sanchom Carranzom i skupinom španjolskih redovnika; usp. bilješku uz Titu 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. (magni dei et salvatoris] LB vi 9710; Responsio ad annotationes Lei LB ix 2736-2748; Apologia ad Carranzam LB ix 4HD-412C; i Apologia adversus monachos LB IX 1O43C. Moderni su učenjaci jednako podijeljeni oko značenja ovog izraza; usp. Fee Titus, Kelly Pastoral Epistles i Spicq Epitres pastorales uz 2,13 te Murray J. Harris, „Titus 2:13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. and the Deity of Christ” u Pauline Studies: Essays Presented to Professor F.F. Bruce on His 80th Birthday, uredio Donald A. Hagner. (str. 290)
Erazmo očito nije bio svjestan ovog pravila grčke gramatike.
Zanimljivo je i ono što je Erazmo napisao o drugom osporavanom tekstu, naime o 1 Iv 5,7Jer troje je što svjedoči:, koji govori o tome da su Otac, Riječ i Duh jedno:
S kakvim je oklopom bio naoružan kad je došao? Isus Krist je došao kroz vodu i krv: kroz vodu da opere naše grijehe od nas, kroz krv da nam udijeli vječni život.6 Iako slobodan od svakog grijeha, htio se krstiti kako bi nam darovao nevinost.7 Htio je umrijeti na križu kako bi nam otvorio put u besmrtnost. Ta dva znaka nisu bila jedina po kojima je svjedočio da je Krist i Spasitelj, primiti krštenje poput grješnika i umrijeti na križu poput zločinca, iako je on jedini od svih bio bez grijeha. Duh se također, pojavivši se u obliku golubice, posvjedočio o njemu,8 da je on taj kojega je Otac dao da bude Spasitelj svijeta. Jer Duh je također istina, baš kao što su Otac i Sin jedno. Istina svih troje je jedna, baš kao što je narav svih troje jedna. Jer9 trojica su na nebu koji svjedoče za Krista: Otac, Riječ i Duh. Otac, koji ne jednom nego dvaput posla svoj glas s neba10 i javno posvjedočio da je ovo njegov jedini ljubljeni Sin u kojem ne nalazi nikakve krivnje; Riječ, koja je čineći tolika čudesa te umirući i uskrsnuvši pokazala da je on pravi Krist, ujedno i Bog i čovjek, pomiritelj Boga i čovječanstva; Duh Sveti, koji je sišao na njegovu glavu prilikom krštenja11 i nakon uskrsnuća sišao na učenike.12 Slaaganje ove trojice je apsolutno. Otac je začetnik, Sin poslanik, Duh nadahnjitelj. Isto tako postoje tri stvari na zemlji koje svjedoče za Krista: ljudski duh koji je položio na križu, voda i krv koja mu je istekla iz rebara u smrti.13 I ta tri svjedoka su u suglasju.14 Oni svjedoče da je bio čovjek. Prva trojica izjavljuju da je Bog.15 (str. 197-198)
6 Stajalište da u 5,6 'voda' označava Kristovo krštenje, a 'krv' njegovu muku i smrt nalazi se kod Bede, Exp 1 loannis CCL 121 320:64-321:69 / Hurst 216. Beda u ovim riječima također vidi upućivanje na sakramente krštenja i euharistije. Vidi Brown, Epistles 572-8 za pregled različitih tumačenja riječi 'kroz vodu i krv'.
7 Činjenica da se Isus, koji je bio bez grijeha, podvrgnuo krštenju obraćenja predstavljala je problem i u ranoj Crkvi i kasnije. Vidi npr. Robert H. Gundry, Matthew: A Commentary on His Literary and Theological Art (Grand Rapids, Mich 1982) 50-1 uz Mt 3,14Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” i C.E.B. Cranfield, The Gospel According to Saint Mark (Cambridge 1985) 51-2. Potonji citira Kalvinovo gledište da je Isus dopustio da se krsti 'kako bi posvetio krštenje u vlastitom tijelu, da bismo ga imali zajedničkog s njim'. Erazmovo vlastito rješenje tog problema može se pronaći u parafrazi uz Mt 3,14-15Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” (LB VII i/A-D), gdje tvrdi da svemu čemu se Isus podvrgnuo tijekom svog života, obrezanju, očišćenju u Hramu, krštenju, bičevanju, razapinjanju, nije se podvrgnuo radi sebe nego radi nas: da nam udijeli svoju nevinost [tj. pravednost] i pruži nam primjer koji trebamo slijediti. Ideja da je Isusov život primjer vjernicima jest patristička; usp. CWE 46 118 n74, 145 n38, 207 n.6. Objašnjenja se ponavljaju u Paraphrases na Poslanice.
8 Usp. Mt 3,16Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj., Mk 1,10I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj,, Lk 3,22siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” i Iv 1,32I posvjedoči Ivan: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu., premda u Četvrtom evanđelju svjedoči Ivan Krstitelj. Beda, Exp 1 loannis 5,6 CCL 121 321:70-4 / Hurst 216 spominjanje Duha u ovom retku povezuje sa silaskom golubice pri Isusovu krštenju. Usp. Brown, Epistles 579-80.
9 Grčki rukopisi koje je Erazmo koristio u pripremi prva dva izdanja djela Novum Testamentum (Basel 1516. i 1519.) nisu sadržavali sljedeći odlomak u 5,7-8: '... na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ovo troje je jedno. I troje je što svjedoči na zemlji...' Ovaj je odlomak bio poznat samo iz latinskih rukopisa sve dok nije nastao Codex Montfortianus (br. 61 na popisu kodeksa u NTGL) koji je sadržavao njegov grčki tekst; vidi Brown, Epistles 775-87 za povijest ovoga ulomka. Kada je obaviješten o postojanju Codexa Montfortianusa i grčkog teksta u njemu, Erazmo je dodao grčki tekst zajedno s latinskom inačicom u svoje treće izdanje djela Novum Testamentum (Basel 1522.). Uključivanje ovog odlomka u parafrazi na 1. Ivanovu sugerira da je Erazmo već do prosinca 1520. primio primjerak grčkog teksta, osim ako jednostavno ne parafrazira tekst Vulgate kao što često čini na drugim mjestima. Za raspravu o cijelom pitanju vidi H.J. de Jonge, 'Erasmus and the Comma Johanneum', Ephemerides Theologicae Lovanienses 56 (1980) 381-9 i Rummel, Annotations 40 i 132-4.
10 Prilikom Isusova krštenja (Mt 3,17I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”, Mk 1,11a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!, Lk 3,22siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!”) i preobraženja (Mt 17,5Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!”, Mk 9,7I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!”, Lk 9,35A glas se začu iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!”; usp. također 2 Pt 1,17Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!).
11 Usp. Mt 3,16Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. i paralelne ulomke u Mk 1,10I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj,, Lk 3,22siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” i Iv 1,32I posvjedoči Ivan: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu..
12 Usp. Dj 2,2-3I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili.. Erazmov jezik u parafrazi podsjeća na opis silaska božanstava s neba koji se nalazi u rimskoj književnosti; usp. npr. Marcijal 8.32.1 ili Vergilije, Aeneis 7.620.
13 Usp. Iv 19,30Čim Isus uze ocat, reče: “Dovršeno je!” I prignuvši glavu, preda duh. i 34. Beda Exp 1 loannis 5:7-8 CCL 121 321:85-99 / Hurst 217, čiji tekst 1. Ivanove nije sadržavao riječi o tri svjedoka na nebu, pretpostavlja da se voda i krv spomenuti u 8. retku odnose na krv i vodu koje su potekle, čudesno prema Bedi, iz Isusova rebra i „svjedočite da je Isus istina jer se to ne bi moglo dogoditi da Isus nije imao pravu narav tijela / Beda, međutim, vjeruje da je duh ovdje Duh Sveti koji je sišao na Isusa nakon krštenja, što se čini i mišljenjem svih ostalih komentatora. Pripisujući sva tri svjedoka, duh kao i vodu i krv, Isusovoj smrti na križu, Erazmo možda slijedi Augustina koji u svom djelu Collatio cum Maximino 2.22.3 42 794-5 kaže: „Znamo da su iz Gospodinova tijela, dok je visio na križu, potekle tri stvari: prvo, duh, stoga je napisano »I sagnuvši glavu, preda duh« [Iv 19,30Čim Isus uze ocat, reče: “Dovršeno je!” I prignuvši glavu, preda duh.]; kao drugo, kada mu je koplje probodlo bok, [potekli su] krv i voda.“ Augustin dalje smatra da su tri tjelesna svjedoka duh, voda i krv alegorija Trojstva. Erazmo je zanemario ovo alegorijsko tumačenje teksta te su ga 1527. godine osudili španjolski redovnici koji su ga optužili da brani [grčke] rukopise koji su po njihovu mišljenju bili iskvareni jer nisu sadržavali odlomak o nebeskim svjedocima, da dovodi u pitanje autoritet Jeronima jer je odbacio autentičnost teksta za koji su oni smatrali da ga je Jeronim preveo, da podupire stvar arijanizma i da vodi nemilosrdan rat protiv svjedočanstva triju božanskih svjedoka, odbacujući prijekor i gomilajući sa svih strana neozbiljne argumente protiv teksta. Vidi Apologia adversus monachos LB IX 1O29E-F, a za povijest ove polemike vidi Rummel Critics II 81-105.
14 Rečenica, „i troje su u suglasju“ (Radoslav Katičić / preuzeto iz prijevoda), u 5,8 izostavljena je u kodeksu Codex Montfortianus, što je navelo Erazma da povjeruje kako je njegov grčki tekst o tri nebeska svjedoka bio prijevod Vulgate; vidi njegovu Apologia ad annotationes Stunicae ASD ix-2 258:538-40 i njegovu bilješku uz 1 Iv 5,7Jer troje je što svjedoči: (tres sunt qui testimonium dant in caelo) LB vi 10796-1081F, posebno 1080D.
15 Beda Exp 1 loannis 5:7-8 CCL 121 32:85-105 / Hurst 217-8 iznosi istu tvrdnju da tri svjedoka, Duh Sveti, krv i voda, svjedoče o dvostrukoj naravi Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. 16 Ivan Krstitelj; usp. Iv 1,15Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!”; 1,19-34. (Str. 248-249)
Teodor Beza
Beza je bio kalvinov sljedbenik i utjecajni tekstualni kritičar Novoga zavjeta. Evo kako je Titu 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. preveden u Bezinom latinskom izdanju Novum Testamentum, str. 243:
Exspeclantes beatam illam spem, et illustrem ilium adventum gloriae magni illius Dei, ac Servatori nostri, nempe Jesu Christi (PDF S TEKSTOM)
„Iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega, Isusa Krista“
Dokazi iz Bezinih spisa pokazuju da je vjerovao kako ovaj redak prepoznaje Isusa Krista kao našega velikoga Boga i Spasitelja:
„... Govoreći dalje o spomenutom pravilu, isti učeni urednik kaže gospodinu Sharpu: 'Nazivam to pravilo vašim; jer, premda su ga Beza i drugi priznali i primijenili * na neke od tekstova koje ste naveli, ono nikada nije bilo istaknuto tako upečatljivo, jer je bilo jedinstveno, niti tako djelotvorno kao u vašim Zapažanjima.' Ovo svjedočanstvo Teodora Beze, priznatog učenjaka i prevoditelja cijeloga Novoga zavjeta, iznimno je dragocjeno; i budući da nije dano u cijelosti u onome što je dosad objavljeno, ovdje ćemo ga navesti. Komentirajući tekst Tit 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista., epiphaneian tes doxes tou megalou theou kai soteros hemon Iesou Christou nakon govora o epiphaneian za koju s pravom inzistira da mora pripadati Kristu, i koju prevodi s adventus, on nastavlja ovako: 'Quod autem ad alterum attinet quum scriptum lit, e. tou megalou theou kai soteros hemon I. X. non tou megalou theou kai soteros, dico non magis probabiliter ista posse ad duas diistinctas personas referrim quam illam locutionem, ho theos kai pater Soteros, theos kai pater, communis: quum praefertim, ut ante dixi, nunquam eiphaneia aut parousia nisi uni Filio tribuatur. Itaque fie concludo, Christum Jesum hie aperte Magnum Deum dici, qui et beata ilia Spes nostra metonymice vocatu. Illi igitur ut vere magno et aeterno Deo, fit gloria et laus omnis, in faecula faeculcrum.' Ovdje je pravilo, ponavljanjem člana, prikladno izneseno, kao što je učinio gospodin Sharp, i izveden je isti zaključak, s jednakom jasnoćom.“ (Granville Sharp, Remarks on the uses of the definitive article in the Greek text of the New Testament, containing many new proofs of the divinity of Christ, from passages which are wrongly translated in the common English version [Sold by Ernor & Hood, F. & C. Rivington J. White, & J. Hatchard & L. Pennington, Durham: Third Edition 1803], str. 104-105: PDF)
Beza nije jedini među biblijskim kritičarima koji je primijetio ovaj idiom; povremeno su ga isticali različiti pisci. Velika hvala pripada gospodinu Granvilleu Sharpu što ga je iznio na tako jasan način i što ga je ilustrirao s toliko različitih i prikladnih primjera; ali ne smijemo, ako želimo biti točni, smatrati to njegovim otkrićem čak ni među modernim autorima. Wolfius kaže: Articulus ta prasmittendus fuisset voci Soteros (in Tit. ii. 13) fiquidem hic a megalou theou distingui debuisset.' In loco. Drusius, o istom tekstu, kaže: 'Non solum Deus, sed etiam Deus Magnus, vocatur hic Christus' (in Crit. Sacro); gdje se, iako se pravilo ne spominje, ono uzima zdravo za gotovo kao neoborivo. Biskupa Bulla, Caloviusa, Vitringu i dr. Twellsa Woltius sve navodi kao one koji podupiru ovo značenje na gore spomenutom Titovom retku: a Erazmo, koji taj odlomak naziva dvosmislenim, imao je previše poznavanja grčkoga jezika da ne bi priznao kako izostavljanje člana ima određenu težinu protiv toga mišljenja.' Quanquam omissus articulus, in libris Gracis, facit nonnihil pro diveria fententia. Megalou Theou kai Soter. evidentius distinxisset personas si dixisset, kai tou Soteros.' Rev.“ (Isto, str. 104; isticanje moje)
Evo grubog prijevoda Bezina latinskog teksta:
„Ali što se tiče onog drugoga, kada je napisano e. tou megalou theou kai soteros hemon I. X., a ne tou megalou theou kai soteros, kažem da nije vjerojatnije da se ove stvari mogu pripisati dvjema različitim osobama nego što je uobičajen onaj izraz ho theos kai pater soteros, theos kai pater: budući da se, kao što sam prije rekao, epiphania ili parousia nikada ne pripisuje nikome osim jedinom Sinu. Stoga zaključujem da se Isus Krist ovdje otvoreno naziva Velikim Bogom, koji se ujedno metonimijski naziva našom blaženom Nadom. Njemu se stoga, kao uistinu velikomu i vječnom Bogu, duguje sva slava i hvala, na najponizniji mogući način.“
Bezina bilješka iz 1598. godine uz 2 Pt 1,1Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas. glasi:
„Našega Boga i Spasitelja“ itd. tou theou hemon kai soteros, itd. Ove riječi treba tumačiti spojeno, jer postoji jedan član, kao što je potpunije objašnjeno uz Titu 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.. Stoga ovaj odlomak također sadrži jasno svjedočanstvo božanstva Kristova.“
Prethodno navedeno pokazuje da je Beza imao određenu svijest o Sharpovom prvom pravilu. Kao što ističe novozavjetni tekstualni kritičar dr. Daniel B. Wallace:
25 Za detaljnu obradu vidi D. B. Wallace “The Article with Multiple Substantives Connected by Καί in the New Testament: Semantics and Significance” (doktorska disertacija, Dallas Theological Seminary, 1995) 50-80. Ovdje treba napomenuti da je prvi val reakcija na Sharpovo pravilo bio svojevrsna neizravna potvrda njegova pravila. Jedan je recenzent naveo da je to pravilo bilo poznato već neko vrijeme te da Sharp nije bio prvi koji je iznio to načelo. U časopisu British Critic 20.1 (srpanj 1802.), neimenovani recenzent spominje Bezu, Wolfiusa, Drusiusa, biskupa Bulla, Caloviusa, Vitringu i dr. Twellsa kao one koji su znali za pravilo prije Sharpa. Ipak, oni ne postavljaju ograničenja kanona onako kako je to učinio Sharp. Bezini komentari na poslanicu Titu 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista., koje je recenzent velikodušno smatrao jednako jasnima kao i Sharpovo pravilo, ovdje su citirani (Theodor Beza, Annotationes Maiores in Novum Dn. Nostri Iesu Christi Testamentum [2 sv.; n.p.: n.p., 1594] 2.478):
Quod autem ad alterum attinet, quum scriptum sit, ἐπιφανvειαν [sic] τοῦ μεγάλου Θεοῦ καὶ σωτῆρος ἡμῶν Ιησοῦ Χριστοῦ, non autem τοῦ μεγάλου Θεοῦ καὶ τοῦ σωτῆρος, dico non magis probabiliter ista posse ad duas distinctas personas referri quàm illam loquutionem ὁ Θεὸς καὶ πατὴρ Ιησοῦ Χριστοῦ. Nam id certè postulat Graeci sermonis usus, quum unus tantùm sit articulus, duobus istis, nempe Θεοῦ καὶ σωτῆρος & Θεὸς καὶ πατήρ, communis: quum praesertim (ut antè dixi) nunquam ἐπιφανvεια [sic] aut παρουσία nisi uni Filio tribuatur. Itaque sic concludo, Christum Iesum hic apertè magnum Deum dici, qui & beata illa spes nostra metonymicè vocatur. Illi igitur, ut verè magno & aeterno Deo... sit gloria & laus omnis in secula seculorum.
Jedini suštinski gramatički uvid koji Beza iznosi jest taj da jedinstveni član sjedinjuje obje imenice. On to jedinstvo vidi kao pokazatelj istovjetnosti ne samo zbog same konstrukcije, nego zbog teoloških razmatranja. Jasno je da ovo ni u kom slučaju nije specifično poput Sharpova pravila. Ipak, treba napomenuti da su Bezini instinkti o tom ulomku (i drugim kristološki važnim tekstovima) išli u istom smjeru kao i Sharpovi (usp. Beza, Annotationes Maiores 2.376 [uz Ef 5,5Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik - taj idolopoklonik - nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu.], 2.586 [uz 2 Pt 1,1Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas.]). (Wallace, Sharp Redivivus?, Ponovno razmatranje pravila Granvillea Sharpa; isticanje moje)
Bilješke za proučavanje Ženevske Biblije
Tit 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. (e) Iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista;
(e) Krista se ovdje najjasnije naziva tim moćnim Bogom, a njegov se pojavak i dolazak naziva stilskom figurnom metonimijom, našom nadom.
2 Pt 1,1Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas. Šimun (1) Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koji su primili jednako dragocjenu vjeru kao i mi u pravednosti (a) našega Boga i Spasitelja Isusa Krista:
(1) Pozdrav u kojem im daje do znanja da s njima postupa kao Kristov poslanik, te se inače slaže s njima u istoj vjeri koja je utemeljena na pravednosti Isusa Krista, našega Boga i Spasitelja.
(a) Time što se Bog, držeći se svojih obećanja, pokazao vjernim, a stoga i pravednim prema nama.
Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen. Njihovi [su] oci, i od njih je, po tijelu, [došao] Krist, (2) koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vijeke. Amen.
(2) Ili: „koji je Bog nad svim, blagoslovljen u vijeke.“ Najočitije svjedočanstvo o Božanstvu i božanskoj naravi Krista.
Važno je spomenuti činjenicu da su Bezine bilješke činile sastavni dio Ženevske Biblije, posebno u odnosu na Novi zavjet. Zapravo, Bezine latinske bilješke za Novi zavjet iz 1565. godine prevedene su na engleski jezik i ugrađene u mnoge Ženevske Biblije, posebno one koje je nakon 1576. tisak izdao Laurence Tomson.
Dodatno čitanje
GRANVILLE SHARP I KRISTOVO BOŽANSTVO
Efežanima 5,5: Još jedan primjer prvoga pravila Granvillea Sharpa?
Isus Krist: Veliki Bog, Kralj i Pastir
Codex Sinaiticus i 2. Petrova 1,1
Biblijski retci koji Isusa nazivaju Bogom
NOVOZAVJETNA UPORABA POJMOVA THEOS SOTER I KRISTOVO BOŽANSTVO