Suprotno učenju protestantizma, Bogom nadahnuto Sveto pismo uči da je vjera u Krista djelo, štoviše, jedino nužno djelo koje Bog traži za spasenje.
Pozorno promotrimo riječi našega Gospodina:
“„Ali zemaljska se hrana kvari i propada. Zato nemojte raditi (ergazesthe) da biste dobili takvu hranu. Nego radite da biste dobili hranu koja ostaje dobra i daje vam vječni život. Sin Čovječji dat će vam tu hranu. On je jedini kojega je Bog Otac osposobio da vam je da.“ Ljudi su upitali Isusa: „Što Bog želi da činimo (ergazometha ta erga tou Theou)?“ Isus je odgovorio: „Djelo koje Bog želi da učinite (to ergon tou Theou) jest ovo: da vjerujete (pisteuete) u onoga kojega je on poslao.“ Easy-to-Read Version Iv 6,27-29Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati.” ERV
Evo kako drugi engleski prijevodi prevode 29. redak:
“Isus im odgovori: Ovo je djelo (služba) koje Bog traži od vas: da vjerujete u Onoga koga je On poslao [da prigrlite, pouzdate se, oslonite se i imate vjeru u Njegova Glasnika].” AMPC
“Isus odgovori: ‘Ovo je ono što Bog zahtijeva, da vjerujete u onoga koga je Bog poslao.’” CEB
“Isus odgovori: ‘Bog želi da imate vjeru u onoga koga je poslao.’” CEV
“Isus odgovori: ‘Trebali biste vjerovati u onoga koga vam je Bog poslao. To je djelo koje Bog želi da učinite.’” EASY
“Isus odgovori: ‘·Djelo koje Bog želi da učinite jest ovo [L Ovo je djelo Božje]: Vjerujte Onome koga je poslao.’” EXB
“Isus odgovori: ‘Ono što Bog želi da učinite jest da vjerujete u onoga koga je poslao.’” GNT
“„Djelo Božje za vas“odgovori Isus, „jest da vjerujete u onoga koga vam je poslao.“” PHILLIPS
“Isus im odgovori · · govoreći: ‘Ovo je djelo koje Bog zahtijeva, da vjerujete u onoga koga je poslao.’” MOUNCE
“Isus odgovori: ‘Djelo koje Bog želi da učinite jest ovo: Vjerujte Onome koga je poslao.’” NCV
“Isus im odgovori: ‘Ovo je čin koji Bog zahtijeva, da vjerujete u onoga koga je poslao.’” NET
“Isus im reče: ‘Ovo je jedino djelo koje Bog želi od vas: Vjerujte u onoga koga je poslao.’” NLT
“„Ovo je djelo koje Bog traži od vas“odgovori Isus, „da vjerujete u onoga koga je poslao.“” NTFE
“Isus im odgovori: `Djelo koje Bog traži da učinite jest da vjerujete u onoga koga je poslao.'” WE
Izložitelji
Navodim nekoliko komentara koji se slažu da je Isus vjeru u sebe svrstao u djelo koje Bog zahtijeva. Svi naglasci su moji.
Barnes' Notes on the Bible
Ovo je djelo Božje, Ovo je stvar koja će biti ugodna Bogu, ili koju morate učiniti da biste se spasili. Isus im nije rekao da nemaju ništa činiti, niti da trebaju sjediti i čekati, nego da postoji djelo koje treba obaviti i da je to obaveza koja je neizbježna. Trebalo je vjerovati u Mesiju. To je djelo koje grešnici moraju činiti; čineći to, bit će spašeni, jer je Krist svršetak zakona na pravednost svakomu tko vjeruje, Rim 10,4Jer dovršetak je Zakona Krist - na opravdanje svakomu tko vjeruje..
Vincent's Word Studies
Vjerovati
Vjera je stavljena kao moralni čin ili djelo. Božje je djelo vjerovati. Vjera uključuje sva djela koja Bog zahtijeva. Pitanje Židova smjera na brojna djela. Isusov ih odgovor usmjerava na jedno djelo. Kanonik Westcott s pravom primjećuje da "ova jednostavna formula sadrži potpuno rješenje odnosa između vjere i djela."
Pulpit Commentary
Stih 29., Kristov odgovor doista rješava veliki problem koji je dugo bacao u nedoumicu palestinske škole, a često, pa i do današnjega dana, dijeli Kršćansku Crkvu u dva neprijateljska tabora. Isus odgovori i reče im: Ovo je djelo Božje. Primijetite, ne „djela”, nego „djelo”, ono jedno djelo koje je klica i savršenstvo svih parcijalnih djelatnosti koje se često čine zamjenama za nj. Postoji „jedno djelo” koje Bog želi da čovjek učini. Isus priznaje da postoji nešto što treba učiniti (ποιεῖν), postoji trud, napor volje potreban da bi se učinilo ono što Bog traži; a to je dovoljno očito čim se ovo veliko djelo opiše, tj.: Da vjerujete u onoga kojega on (Otac) posla; ili, koji posla. Ἵνα πιστεύητε, ovdje od strane R.T.-a pretpostavljeno umjesto πισteύσητε (vidi Iv 13,19“Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.), označava prostu činjenicu i neprekinut čin vjerovanja s naporom usmjerenim prema takvom ishodu; dok bi aorist upućivao na jedan određen čin vjere (vidi Westcott). Vjerovati u onoga, habitualno se prepustiti sili i milosti Kristovoj, izvršiti potpunu moralnu predaju duše Gospodinu, uključuje u sebi svako drugo djelo, i samo je po sebi veliko djelo Božje. „To je kršćanski odgovor na židovsko pitanje” (Thoma). „Vjera je život djela, djela su nužnost vjere” (Westcott). „Vjera je najviša vrsta djela, jer njome čovjek sebe daje Bogu, a slobodno biće ne može učiniti ništa veće nego dati sebe: sveti Jakov suprotstavlja djelo vjeri koja bi bila samo intelektualno vjerovanje. Sveti Pavao suprotstavlja vjeru, djelatnu vjeru, djelima pukog obreda. 'Vjera' svetog Pavla zapravo je 'djelo' svetog Jakova, prema ovoj vrhovnoj Isusovoj formuli, 'Ovo je djelo Božje, da vjerujete'” (Godet). Luther kaže: „Osloniti se na Božju Riječ, tako da srce nije prestrašeno grijehom i smrću, nego se uzda i vjeruje u Boga, mnogo je stroža i teža stvar nego što kartuzijani ili svi redovnički redovi traže.” Schleiermacher kaže: „Ovo je najznačajnija izjava, da sav vječni život ne proizlazi ni iz čega drugoga nego iz vjere u Krista.”
Iv 6,29Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.”. Isus odgovori i reče im: Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga kojega on posla. Jedino djelo koje Bog želi da oni učine jest vjerovanje u Onoga kojega je On poslao. Narod je govorio o „djelima”, misleći na vanjska djela; ali ono što Bog zapovijeda jest jedno djelo, vjera u Isusa. Ova vjera vodi do sjedinjenja s Njim i sudioništva u Njegovu Duhu, te tako u sebi uključuje sva djela koja su ugodna Bogu. Ne smiemo pretpostaviti da naš Gospodin namjerava ukoriti njihovo pitanje „Što nam je činiti”, kao da bi htio reći: Nije to činjenje, nego vjerovanje. Čin vjerovanja u Isusa, bacanje duše na Njega s savršenim pouzdanjem, ovdje se spominje kao djelo, kao nešto što zahtijeva vršenje čovjekove volje i izaziva odlučnost i napor. Vrlo je primjetno da ove Isusove riječi izravno diraju onu misao u Iv 6,27Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati.”, koju je njihov odgovor (Iv 6,28Rekoše mu dakle: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?”) zanemario. Djelo njihovo o kojem je On govorio bio je njihov trud da dođu k Njemu: On nije propisao nijedno drugo djelo, nego je nastojao privesti ih višem cilju, postizanju trajne hrane za vječni život koju nudi Sin čovječji. Tako i ovdje: svaka uznemirujuća ili strana misao je odbačena; i, s još neobičnijom izravnoćšću, snagom i jednostavnošću, Isus pokazuje da je jedan stožerni zahtjev Oca prihvaćanje Sina po vjeri. (Schaffov popularni komentar Novoga zavjeta (Philip Schaff), Ivan, Poglavlje 6)
6,27–29 Dvostruka izjava s amen odmah je praćena objašnjenjem onoga za čime su ljudi trebali težiti. Umjesto trčanja za komadima kruha (i ribe, tjelesne hrane), koji propadaju („kvare se”; usp. 6,12), čovjekov trud (djelo) trebao je biti usmjeren na hranu koja ostaje vječno (6,27). Kako bi bio siguran da nitko ne misli kako se on bavi poslom očuvanja hrane, Isus je odmah definirao što je mislio pod očuvanjem, naime, vječni život. Također je pružio napomenu o izvoru ovoga života. Sin čovječji, kojega je Otac posvjedočio (pečaćenjem), jasno je označen kao taj izvor (6,27; usp. 3,33–36). Pitanje u ovom odlomku stoga je usmjereno na prepoznavanje autentičnog znaka, Isusa, Sina čovječjega, onoga koga je Otac označio/zapečatio/potvrdio kao izvornog (sphragizein). On je taj koji daje vječni život, hranu koja ne propada (6,27). Čitatelj će u Isusovim riječima ponovno primijetiti nekoliko poznatih ivanovskih tema, uključujući vječni život (usp. 3,14; 5,21; 20,31), ovisnost o Ocu (usp. 5,19–22; 17,6), Sina čovječjega (usp. 1,51; 5,27), Isusa kao izvor (usp. 6,51; 8,12; 15,4) i spasenje od propasti ili izbjegavanje izgubljenosti (usp. 3,16–17; 4,42; 10,28). Ishod je to da se čitatelja zajedno s ljudima u priči vodi da postavi egistencijalno pitanje: „Što nam je činiti?” (6,28).
No to pitanje tu nije završilo jer ga nisu postavili suvremeni generalisti, nego Židovi koji su bili usmjereni na to da “vrše djela Božja” (6,28). Izraz, doslovno “vršiti djela”, tipičan je naglašeni hebraizam koji je savršeno sačuvan u grčkom jeziku. Ngova pojava sugerira da je razgovor najvjerojatnije onakav kakav bi se odvijao u sinagogi (primijeti spomen sinagoge u 6,59) među onima koji su gorljivo tražili precizne definicije zakonitog djela koje ugađa Bogu i koje bi pobožnom čovjeku osiguralo Božju potvrdu. Isusov odgovor, međutim, nije bio ono što su pitatelji tražili. U svom je odgovoru Isus okrenuo zabrinutost Židova naglavačke i definirao djelo koje donosi sigurnost ne kao uobičajeni trud, nego kao vjerovanje u njega, onoga koji je poslan od Boga (6,29).
Međudjelovanje između rada i vjerovanja ključno je za koncept spasenja kod Ivana. S jedne strane, čovjek ne može zaslužiti prihvaćenost kod Boga radeći za nju. S druge strane, prihvaćenost kod Boga ne može se temeljiti na “vjerovanju” u golu teološku formulaciju o Bogu. Stoga se imenica “vjera” (pistis) ne pojavljuje u Ivanovu evanđelju. Umjesto toga izabrao je koristiti samo glagol “vjerovati” (pisteuein), i gotovo ga je izjednačio s “poslušnošću” (usp. 3,36). Prihvaćenost kod Boga odnos je koji Bog daruje (6,27), stoga su i vjerovanje i poslušnost paralelni načini kojima čovjek priznaje ovisnost o Bogu. Kao što je Sin uvijek prikladno odgovarao Ocu, tako i ljudi trebaju odgovoriti Sinu kojega je Otac poslao (6,29). Upravo je tako Ivan ovdje shvatio Isusov poziv upućen Židovima. (Gerald L. Borchert, John 1-11, vol. 25A, The New American Commentary [Nashville: Broadman & Holman Publishers, 1996], str. 262–263)
6,28. Mnoštvo pogrešno shvaća smisao Isusove zabrane. Njegove riječi „Ne radite za hranu koja propada“ (r. 27) nisu naglašavale narav rada, nego ono što jest ili nije prikladan cilj. Ngova poanta nije bila u tome da bi oni trebali pokušati s nekim novim oblikom rada, nego da se isključivo materijalni pojmovi blagoslova ne isplati tražiti. Oni odgovaraju usmjeravajući svu pozornost na djelo: (dosl.) „Što nam je činiti da bismo vršili djela Božja?“ Izraz „djela Božja“ ne odnosi se na djela koja Bog vrši, nego (kao u niv) na djela koja Bog traži. Njihovo se pitanje stoga svodi na sljedeće: Recite nam koja djela Bog traži, i mi ćemo ih izvršiti. Iz Ivanove perspektive, njihova je naivnost golema. Oni ne pokazuju nikakvu sumnju u svoju vlastitu sposobnost da ispune bilo koji izazov koji im Bog postavi; ne pokazuju nikakvu osjetljivost na činjenicu da je vječni život prije svega dar u domeni Sina Čovječjega (r. 27).
6,29. Isus ih ispravlja: Djelo Božje, tj. ono što Bog traži jest vjera. To nije vjera u apstraktnom smislu, egzistencijalno povjerenje bez suvislog objekta. Umjesto toga, oni moraju vjerovati u onoga kojega je [Bog] poslao. Takav jezik može odražavati određeni odlomak iz Staroga zavjeta, kao što je Malahija 3,1Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već - govori Jahve nad Vojskama. gdje Bog obećava da će u pravo vrijeme poslati ‘glasnika Saveza’, ali zapravo taj jezik podsjeća na čitavu temu ‘poslanosti’ u Četvrtome evanđelju. Isus je u najvećoj mjeri onaj koji nam objavljuje Boga, upravo zato što je, za razliku od bilo koje druge osobe, bio u dvorovima nebeskim i poslan odande kako bi se svijet spasio po njemu (npr. 3,11–17). Vjera, vjera s prikladnim kristološkim objektom, jest ono što Bog traži, a ne ‘djela’ u bilo kojem modernom smislu te riječi. I čak je vjera koju moramo vršiti plod Božjega djelovanja (usp. bilješke uz r. 44, 65). Iako se imenica ‘vjera’ ne koristi, ovo se ‘djelo Božje’ pokazuje nečim drugim nego samom vjerom, zbog čega je ovo ‘djelo Božje’ dijametralno suprotno onome što Pavao podrazumijeva pod ‘djelima Zakona’. Zbog toga se misao ovoga odlomka gotovo ne razlikuje od Pavlove: „Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona.“ (Rim 3,28Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona.). (D. A. Carson, The Gospel according to John, The Pillar New Testament Commentary [Leicester, England; Grand Rapids, MI: Inter-Varsity Press; W.B. Eerdmans, 1991], str. 284–285)
Zaključne napomene
Iv 6,27-29Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati.” sasvim jasno pokazuje da je vjerovanje u Gospodina Isusa djelo, što znači da Sveto pismo ne niječe da je čovjek opravdan djelima. Naprotiv, ono što sveti Spisi osuđuju jest judeizirajuće krilo kršćanstva koje je tvrdilo da Bog opravdava pojedince vršenjem djela Mojsijeva zakona. Upravo se tomu Pavao protivio kada je izjavio da se čovjek opravdava vjerom, a ne djelima:
“Što ćemo dakle reći da je stekao Abraham, otac naš po tijelu? Jer ako je Abraham bio opravdan djelima, ima se čime hvaliti, ali ne pred Bogom. Ta što govori Pismo? ‘Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.’A onome koji radi plaća se ne računa kao dar, nego kao dug. A onome tko ne radi (ergazomeno), nego vjeruje (pisteuonti) u onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost, kao što i David govori o blagoslovu čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djela:
“‘Blago onima kojima su pravednosti otpuštena bezakonja i kojima su grijesi pokriveni; blago čovjeku kojemu Gospodin ne uračunava grijeh.’
“Je li ovaj blagoslov samo za obrezane ili i za neobrezane? Jer govorimo: Abrahamu se vjera uračuna u pravednost. Kako mu je dakle uračunana? Je li prije ili nakon obrezanja? Ne nakon, nego prije obrezanja. Primio je znak obrezanja kao pečat pravednosti koju je imao po vjeri još dok je bio neobrezan. Svrha je bila da bude otac svih koji vjeruju neobrezani, kako bi im se mogla uračunati pravednost, i da bude otac obrezanih koji nisu samo obrezani, nego i hodaju stopama vjere koju je imao otac naš Abraham prije obrezanja.
“Doista, obećanje da će biti baštinik svijeta nije Abrahamu ili njegovu potomstvu dano na temelju nekog zakona, nego na temelju pravednosti vjere. Jer ako su baštinici oni iz Zakona, prazna je vjera, jalovo obećanje. Ta Zakon rađa gnjev; gdje pak nema Zakona, nema ni prekršaja. Zato - zbog vjere da bude po milosti to obećanje zajamčeno svemu potomstvu, ne potomstvu samo po Zakonu, nego i po vjeri Abrahama, koji je otac svih nas - kao što je pisano: Ocem mnoštva naroda ja te postavljam - pred Onim komu povjerova, pred Bogom koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije.” Rim 4,1-25Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu?
Kontekst pokazuje da je blaženi Apostol suprotstavljao vjeru djelima Zakona, te stoga nije nijekao da je sama vjera djelo koje Bog traži od pojedinaca. Odbacivao je pomisao da je jedini način biti vjeran Bogu vršenje Mojsijeva Zakona. Njegov primjer Abrahamova slučaja opovrgavao je taj argument judaizatora, budući da je voljenoga Patrijarha Bog smatrao vjernim, a stoga i pravednim pred Bogom, mnogo prije nego što je Zakon uopće bio dan.
Daljnje čitanje
CHRIST’S FAITHFULNESS: AN EXAMPLE OF SAVING FAITH