Sljedeći tekst preuzet je iz monumentalnog djela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, u izdanju Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024., 1. dio: Crown Him with Many Crowns: Jesus’ Divine Honors, 3. poglavlje: Honoring the Son, str. 86–92.
Prema mojoj procjeni, ovo je NAJBOLJA i najsveobuhvatnija razrada i obrana biblijskog temelja za božanstvo Kristovo. Svaki ozbiljan trinitarni kršćanski student Svetog pisma, apologet i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj knjižnici.
„POŠTUJTE SINA“ (IV 5,23)
Već smo više puta upotrijebili riječ čast u odnosu na to kako nas Biblija uči da odgovaramo Isusu Kristu. Čast je bila važna kulturna vrijednost u antičkom mediteranskom svijetu, uključujući i židovsku kulturu.
Ukazati čast nekoj osobi značilo je priznati njezino mjesto u poretku stvari, govoriti o njoj i ponašati se prema njoj na način koji odgovara njezinu statusu i položaju. U monoteističkoj židovskoj kulturi iskazati čast Bogu značilo je dati mu najveću hvalu i živjeti u svjetlu njegova isključivog statusa stvoritelja, održavatelja i suverenog kralja svega stvorenja, izvora svih dobrih stvari (Izl 15,2Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.; Pnz 10,20–21Boj se Jahve, Boga svojeg; njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži.; Neh 9,5–6I govorahu leviti Ješua, Kadmiel, Bani, Hašabneja, Šerebja, Hodija, Šebanija i Petahja: “Ustanite, blagoslivljajte Jahvu, Boga našega! Blagoslovljen da si, Jahve, Bože naš, odvijeka dovijeka! I neka je blagoslovljeno tvoje Ime slavno…; Ps 29,1–2Psalam. Davidov. Prinesite Jahvi, o sinovi Božji, prinesite Jahvi slavu i moć!; 103,1–5.19–22).
Jedinstvena narav i isključivi status Gospodina Boga osnova su zabrana u Deset zapovijedi protiv klanjanja drugim bogovima te protiv pravljenja ili štovanja idola (Izl 20,3–5Nemoj imati drugih bogova uz mene.; Pnz 5,6–10'Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.; usp. Izl 34,14Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Ta Jahve - ime mu je Ljubomorni - Bog je ljubomoran.). Iskazati čast kao božanstvu bilo kojem stvorenju, koliko god ono bilo divno, značilo je umanjiti čast koja pripada Bogu. Kako je to formulirao Filon Aleksandrijski, židovski filozof iz prvog stoljeća: „Božja je čast obezvrijeđena od strane onih koji obožavaju smrtnika“ (Ebr. 110).21
Novozavjetni stručnjak Jerome Neyrey, citirajući ovu Filonovu izjavu, objašnjava: „Kada bi netko postigao čast, smatralo se da je to na štetu drugih. Filon, na primjer, osuđuje politizam jer se iskazivanjem časti drugima kao božanstvima umanjuje čast koja pripada pravomu Bogu.“22 Isus i novozavjetni pisci dijelili su ovu konvencionalnu židovsku monoteističku perspektivu (npr. Mt 5,16Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.”; Rim 1,21Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.; 15,6–9; 1 Tim 1,17A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.; Otk 4,9–11I kad god bića dadu slavu i čast pohvalnicu Onomu koji sjedi na prijestolju, Živomu u vijeke vjekova,). Upravo u tom kulturnom kontekstu Isus je ustvrdio da je namjera Boga Oca „da svi časte Sina kao što časte Oca“ (Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”a).
Pod pojmom „Sin“naravno, Isus je mislio na samoga sebe. Isus je nastavio kazati da svatko tko propusti iskazati mu takvu čast zapravo časti Oca: „Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga je poslao“ (Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”b). Povezivanje časti koja pripada Bogu s čašću koja pripada bilo kome drugom na ovaj način bilo je bez presedana u židovskim Pismima. Detaljan pogled na tumačenje ovoga teksta pružit će korisnu polaznu točku za razumijevanje načina na koji različite kristologije pristupaju istoj građi u Novome zavjetu.
Unitaristički pisac Kegan Chandler poriče da je „religijsko štovanje tema Kristova govora ovdje“ u Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”. Umjesto toga tvrdi: „Čast na koju Isus upućuje u ovom odlomku nije religijsko štovanje, nego prihvaćanje nebeske poruke.“23 Međutim, u kontekstu Isus nije govorio o svojoj ulozi u prenošenju nebeske poruke, nego o svojoj ulozi u vršenju Božjih djela davanja života i suđenja svim ljudima:
Uistinu, kao što [hōsper] Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako [houtōs] i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu da svi časte Sina kao što [kathōs] časte Oca. Iv 5,21–23Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće.a)
Čak i da se Isus referirao na svoj govor kao Božjeg glasnika, to ne bi umanjilo težinu njegove izjave o časti koja pripada Sinu. Kako primjećuje D. A. Carson: „Ovo ide daleko dalje od toga da se Isusa čini običnim veleposlanikom koji djeluje u ime monarha koji ga je poslao, opunomoćenim izaslanikom čiji izvedeni autoritet je jednak autoritetu njegova gospodara. Ta analogija se raspada upravo ovdje, jer čast koja se iskazuje izaslaniku nikada nije ona koja se iskazuje šefu države.“24
Doista, Isus se ovdje ne predstavlja samo kao kraljev glasnik-sluga (kako npr. muslimani vide Isusa), nego kao kraljevski Sin svojega Oca. Budući da čast koja pripada Bogu jest ili uključuje štovanje, iz toga slijedi da je „štovanje očito ono što se namjerava“ u Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”.25
Jehovini svjedoci također su pokušali ublažiti snagu Isusove izjave u Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”. Udruga Kula stražara ustvrdila je: „On nije rekao da trebamo častiti Sina onoliko koliko častimo Oca.“26 Suprotno tomu, ako pomnije promotrimo neposredni kontekst, otkrit ćemo da Isus ovdje polaže pravo ni na što manje nego na istu čast koja pripada Bogu.
Isus je upravo ustvrdio da on čini sve što čini Otac (st. 19) i da „daje život onima kojima hoće“ (st. 21). Otac je čak povjerio Sinu odgovornost donošenja vječnoga suda nad svim ljudima (st. 22). Colin Kruse ističe: „Formula ‘kao što . . . tako i’ (hōsper . . . houtōs) naglašava točnu podudarnost između onoga što čine Otac i Sin.“27 Prema Isusu, Otac je to učinio upravo zato da svi časte njega, Sina, kao što časte Oca (st. 23).
Ukratko, trebamo poštovati Isusa kao Onoga koji drži našu vječnu budućnost u svojim rukama, kao onoga koji ima moć nad životom i smrću. Nekome ne možemo dodijeliti veću čast ili status od statusa našeg vrhovnog, konačnog Suca. U ovom kontekstu usporedbi o čašćenju Sina „kao što“ (kathōs) častimo Oca treba dati njezinu prirodnu, punu težinu.
Zamislite da netko kaže kako bi svi ljudi trebali častiti anđela Gabrijela kao što časte Jahvu, ili da bi svi trebali častiti Petra kao što častimo Boga. Instinktivno prepoznajemo da bi takve izjave bile neprikladne (i, naravno, Biblija nikada ne govori takve stvari). Ne bismo opravdali takve izjave tvrdnjom da one znače samo to da je Gabrijel ili Petar djelovao u Božje ime. Pa ipak, Isus je rekao da bismo ga svi mi trebali častiti, njega Sina, kao što častimo Oca. Ta zapanjujuća tvrdnja jednostavno nije u skladu s uvjerenjem da je Sin stvoreno biće, bilo ljudsko (muslimani, progresivni kršćani, unitaristi) ili anđeosko (Jehovini svjedoci).
Iako Isusova izjava u Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.” naglašava punu božansku čast koju Otac želi da Sin primi, ona također jasno razlikuje Oca i Sina kao dvije različite osobe, kao što je to slučaj u cijelom Novom zavjetu. (Pod pojmom „osoba“ ovdje podrazumijevamo jednostavno nekoga, a ne apstraktnu ili neživu stvar.)
Krist kaže da Otac prepušta konačni sud Sinu kako bi ljudi častili Sina kao što časte njega. Ovdje netko (Otac) prepušta ulogu koja zavrjeđuje čast nekome drugome (Sinu) s ciljem da tu istu čast koju on prima donese tom nekome drugome. Jednostavno ne postoji suvisao način tumačenja ovoga teksta koji bi odgovarao tvrdnji da je Isus Otac, kako to tvrdi teologija Jedinstva (Oneness).28
Glavni prigovor ortodoksinom razumijevanju Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.” jest taj što u kontekstu Isus također govori o svojoj ovisnosti o Ocu: „Sin ne može činiti ništa sam od sebe“ (st. 19); „Otac . . . je sav sud predao Sinu“ (st. 22); i tako dalje (vidi također st. 26–27). Međutim, oni koji se drže različitih kristologija izvode dramatično različite zaključke iz tih dokaza.
Unitarijanci ove tekstove shvaćaju tako da je Isus jednostavno „savršeno podložno, bezgrešno ljudsko biće.”29 Mormoni iz istih tekstova izvode zaključak da je Isus „Jehova”, Bog Izraela u Starom zavjetu, ali da je „podložan Bogu Ocu”, kojega smatraju drugim Bogom, superiornim Jehovi ili Jahvi.30 Jehovini svjedoci tvrde da ti tekstovi dokazuju kako Isus nije Jehova, nego niži, stvoreni anđeo čija je životna sila postala život savršenog čovjeka Isusa.31 Muslimanski apologet Shabir Ally navodi iste ove tekstove kako bi dokazao da Ivan nije gledao na Isusa kao na Boga.32 On se slaže s tumačenjem prema kojemu je Ivan gledao na Isusa kao na preegzistentno stvorenje koje je postalo čovjekom, iako Ally sam ne prihvaća takvo gledište.
Motiv Sinove ovisnosti o Ocu doista je dio složenog prikaza Isusa u Ivanovu evanđelju. Međutim, već smo objasnili u prethodnom poglavlju dva aspekta biblijske kristologije koja su relevantna za ovo pitanje.
Prvo je to da je Očev odnos prema Sinu takav da je Otac poslao Sina, a zauzvrat je Sin došao kao odgovor na Očevo slanje. Odnosno, Sin nije djelovao neovisno, „sam od sebe”, kad je došao na svijet kao ljudsko biće, nego je došao zato što ga je Otac poslao. Iz ove perspektive, sve što je Sin učinio, nije učinio sam od sebe, kao da je neovisno božanstvo, nego kao odgovor na Očevu volju.
Daleko od toga da izražava podređenost, Isusova tvrdnja da kao Sin nije činio ništa sam od sebe naglašava jedinstvo Sina s Ocem u svemu što je činio (Iv 5,19Isus nato odvrati: “Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.). U isto vrijeme, ono što je Isus rekao izražava jasnu razliku u odnosu ili ulozi između njega i Oca. Poanta je u tome da činjenica što je Sin Sin, a ne Otac, ne čini Sina ništa manje dostojnim časti.
Kao drugo, Kristove izjave o njegovoj ovisnosti o Ocu izrečene su u kontekstu njegova poslanja otkupljenja u utjelovljenju. Bila je Očeva volja da Sin, po svojoj smrti, uskrsnuću i uzašašću, bude osoba koja će izreći sud, određujući tko će primiti vječni život, a tko neće. To je kontekst Isusove izjave da je Otac „sav sud predao Sinu” (Iv 5,22Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu).
Nakon što se ponizio da postane jednim od nas, Sin je u odgovoru na Očevu volju slobodno izabrao ovisiti o Ocu u svemu. Sinova je poniznost dovela do toga da ga Otac proslavi slavom koju je imao prije stvaranja (Iv 17,5A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.). Zbog toga on neće suditi svim ljudima jednostavno kao božanski Sin, nego kao božanski utjelovljeni Sin, kao Isus Krist, koji je i Bog i čovjek. I upravo je tog utjelovljenog Sina Otac namjeravao primiti istu božansku čast koju sam on prima (Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”).
Ukratko, ovisnost Sina o Ocu nije valjan prigovor davanju Sinu iste časti koju dajemo Ocu. Sin je pravi predmet božanske časti jer Otac prepušta Sinu bitnu i vječno značajnu božansku funkciju s izričitom svrhom da privuče ljude da mu odaju punu božansku čast. Ne smijemo učiniti ništa manje.
Prije nego što završimo razmatranje retka Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”, trebamo primijetiti kako dokazi iz ovoga teksta za Kristovo božanstvo ne sastoje se isključivo ili u užem smislu samo od časti koju Isus prima. Umjesto toga, u ovom tekstu u kontekstu nalazimo da su njegova božanska čast, njegovo božansko ime (Sin) i njegovo božansko djelo (sud), sve dio cjeline.
Ovdje vidimo koristan primjer načina na koji se neke ili sve značajke novozavjetne kristologije koje proučavamo u ovoj knjizi, Kristove časti, atributi, imena, djela i prijestolje, često udružuju u istom kontekstu kako bi otkrile Kristovo božanstvo. Kako primjećuje teolog Peter Sanlon: „Nijedan od dokaza njegova božanstva nije bio zamišljen da se promatra izolirano od ostalih.”33
„VEĆA SLAVA NEGO U MOJSIJA” ( POSLANICA HEBREJIMA 3,1–6 )
Prema islamu, Isus je bio jednostavno jedan od proroka, zajedno s Abrahamom, Mojsijem, Davidom, mnogim drugim biblijskim likovima i Muhamedom. Nijedan od tih proroka nije bio božanski i nijednoga se ne bi trebalo častiti iznad drugih. Međutim, diljem Novoga zavjeta pisci uporno inzistiraju na tome da je Isus bio netko daleko veći od proroka i dostojan daleko veće časti od bilo kojega od njih. Osobito zapažena izjava u tom smislu nalazi se u Poslanici Hebrejima.34
Zato, svete braćo, sudionici nebeskoga poziva, promatrajte apostola i velesvećenika naše vjere: Isusa, koji je vjeran onomu koji ga je postavio, kao što je i Mojsije bio u svemu domu njegovu. Jer on je zavrijedio utoliko veću slavu od Mojsija ukoliko veća čast pripada graditelju kuće nego samoj kući. Jer svaku kuću gradi netko, a graditelj je svega Bog. I Mojsije bijaše vjeran u svemu domu njegovu kao sluga, za svjedočanstvo onoga što je trebalo biti naviješteno kasnije; ali Krist kao Sin u svom domu, čiji smo mi dom, ako zadržimo slobodu i ponos nade do kraja. (Heb 3,1–6Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikoga svećenika naše vjere - Isusa: NASB, kurziv u izvorniku35)
Novozavjetni komentator William L. Lane bilježi da je u središtu ovoga ulomka usporedba između slave ili časti koja pripada Mojsiju i one koja pripada Isusu. Ova je usporedba predstavljena u književnoj figuri koja se zove hijazam:
A Isus je dostojan veće slave od Mojsija
B kao što graditelj kuće prima veću čast nego sama kuća
Bʹ jer svaku kuću gradi netko
Aʹ ali Bog je graditelj svega
Poanta je, kako zaključuje Lane, da je „Isus dostojan veće slave od Mojsija u istoj mjeri u kojoj Bog ima veću čast od svemira koji je stvorio.”36 Odnosno, Isus je dostojan iste časti kao i Bog.
Kegan Chandler pokušava preokrenuti ovaj dokaz protiv Kristova božanstva tvrdeći da su rani kršćani vjerovali da je Isus Bog, ne bi imalo smisla da autor Poslanice Hebrejima objašnjava kako je Isus veći od Mojsija. „Podrazumijevalo bi se samo po sebi da je Bog veći od Mojsija.”37 Međutim, Chandlerov se argument može okrenuti natrag.
On navodi popis izjava iz Poslanice Hebrejima 1–2 za koje smatra da osporavaju pravovjerni stav. One uključuju da Isus ima Boga (Heb 1,9Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.), da je postao niži od anđela (2,9), da su drugi ljudi njegova braća (2,11), da je u svemu postao poput njih (2,17) i da je bio u napasti (2,18).38 Pa, ako je Isus bio jednostavno čovjek (čak i savršen), zašto bi bilo potrebno iznositi bilo koju od ovih točaka? NISU li sva ljudska bića podložna Bogu? Nisu li sva ona niža od anđela? Ne bi li Isus koji je bio samo čovjek bio poput drugih ljudi? Chandlerov argument zapravo stvara ozbiljan problem za njegov vlastiti stav.
Poslanica Hebrejima kaže da je Sin postao niži od anđela, da je udio u tijelu i krvi (izjava koju Chandler preskače) i da je načinjen u svemu poput svoje ljudske braće (Heb 2,9.14.17ali Njega, za malo manjeg od anđela, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio.). Tko je bila ta osoba koja nije uvijek bila u tom običnom ljudskom stanju, nego je morala postati sve to?
Autor Poslanice Hebrejima zapravo je imao dobar razlog objasniti zašto Isus zaslužuje daleko veću čast od Mojsija. Glavna tema ove poslanice jest nadmoć Isusa nad raznim likovima i ustanovama Mojsijeva saveza. Isus Sin veći je od anđela (Hebrejima 1–2), veći od Mojsija (3) i veći od Jošue (4,1–11). On je naš „veliki velesvećenik” (4,14–6,20), veći od Arona (7), donosi bolju nadu (7,19; 8,6), bolji savez (7,22), boljeg velesvećenika (7,23–28) s „izvrsnijom službom... uspostavljenom na boljim obećanjima” (8,6 NASB, usp. 8,8–9). Krist je ušao „kroz veći i savršeniji šator” (9,11 NASB) na nebu kao posrednik novoga saveza (9,15). Nipošto nije bilo besmisleno za kršćanskog autora koji je pisao u prvom stoljeću, kada su se puno značenje i implikacije dolaska Kristova učili prvi put, povlačiti ove pomno proučene kontraste između staroga saveza posredovanog po Mojsiju i novoga saveza posredovanog po Kristu.
Jednom kada shvatimo širu poruku ove poslanice, možemo cijeniti detaljan kontrast između Mojsija i Isusa u Poslanici Hebrejima 3.
Tablica 2. Mojsije i Isus u Poslanici Hebrejima 3,1–6
| Mojsije | Isus |
| Božji sluga | Božji Sin |
| Vjeran u Božjoj kući | Vjeran nad Božjom kućom |
| Čast koja pripada kući | Čast koja pripada graditelju kuće |
„...a graditelj je svega Bog“
Razmislite što ovaj odlomak govori. Mojsiju pripada čast primjerena dijelu stvaranja, „kući“dok Isusu pripada čast primjerena „graditelju kuće“odnosno onome tko je odgovoran za stvaranje. „Ta svaku kuću netko gradi, a graditelj je svega Bog“ (r. 4). Poslanica Hebrejima poručuje nam da Isusa častimo kao „graditelja“ stvaranja, kao Boga. To je ista ona misao koju nalazimo u Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”, premda nijedan odlomak ne ovisi o drugome.
I ovdje vidimo kako se u ovome odlomku drugi elementi udružuju s božanskim počastima kako bi otkrili Kristovo božanstvo. On ima božansko ime ili naslov, „Sin”, koji je u suprotnosti s Mojsijevim kao „službenikom”, te mu se pripisuje božansko djelo građenja Božje „kuće”. Istodobno, ove se stvari ne govore o božanskom Sinu u njegovu vječnom, nebeskom postojanju, nego o Sinu koji je u svojoj ljudskoj službi kao „apostol i veliki svećenik naše vjere... bio vjeran onomu koji ga je postavio”, to jest Bogu Ocu (Heb 3,1–2Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikoga svećenika naše vjere - Isusa:).
Ono što smo dosad vidjeli u vezi s božanskim počastima koje pripadaju Isusu Kristu samo je početak. Pregledali smo dva odlomka dvaju različitih novozavjetnih pisaca koji uče da je Isus kao Sin Božji dostojan iste časti koja pripada Bogu. U preostalom dijelu 1. dijela razmotrit ćemo niz specifičnih religioznih časti za koje Novi zavjet uči da pripadaju Kristu.
21. Sve reference na Filona odnose se na: Philo, prev. F. H. Colson i G. H. Whitaker, LCL (London: William Heinemann, 1937–1971).
22. Jerome H. Neyrey“‘Despising the Shame of the Cross’: Honor and Shame in the Johannine Passion Narrative” Semeia 69 (1996): 117.
23. Chandler, The God of Jesus, 466.
24. D. A. Carson, The Gospel according to John, PNTC (Grand Rapids: Eerdmans, 1991), 254–55.
25. Hurtado, Lord Jesus Christ, 373.
26. “Source of His Life” Watchtower, 1. listopada 1962., 592.
27. Colin G. Kruse, John: An Introduction and Commentary, 2. izd., TNTC 4 (Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 2017), 174. Usporedba korištenjem ovih riječi izražava „točnu podudarnost” budući da se za Sina kaže da čini isto ono što čini Otac.
28. David Bernard ne komentira Iv 5,21–23Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće., iako upućuje na okolne stihove, Bernard, Oneness of God, 184–88.
29. Buzzard, Jesus Was Not a Trinitarian, 115. 30. Millet, The Atoning One, 135–37.
30. Millet, The Atoning One, 135–37.
31. Vidi komentare na Iv 5,18–20, 30Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom., u „John Study Notes, Chapter 5”, u New World Translation of the Holy Scriptures (Study Edition) (Wallkill, NY: Watchtower, 2021), u nastavku: NWT (Study Edition). Danny André Dixon, ne-Jehovin svjedok koji zastupa nešto sličnije gledište (Krist je predegzistentno, ali stvoreno biće), poziva se na iste ove tekstove kao odgovor na našu raspravu o Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.” u našoj ranijoj knjizi, Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ (Grand Rapids: Kregel, 2007), 31. Vidi Dixon“An Arian View: Jesus, the Life-Given Son of God” u Charles Lee Irons, Danny André Dixon i Dustin R. Smith, The Son of God: Three Views of the Identity of Jesus (Eugene, OR; Wipf & Stock, 2015), 78–79.
32. Ally, Is Jesus God? The Bible Says No, 27.
33. Peter Sanlon, Simply God: Recovering the Classic Trinity (Nottingham: Inter-Varsity Press, 2014), 152.
34. Uz gotovo sve biblijske stručnjake danas, autora Poslanice Hebrejima smatramo anonimnim. Tradicionalni pogled da je Pavao bio autor ne slaže se dobro s činjenicom da se autor razlikuje od apostola (Heb 2,3–4kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje? Spasenje koje je počeo propovijedati Gospodin, koje su nam potvrdili slušatelji,). Korisna izlaganja različitih gledišta o tome tko je mogao biti autor mogu se pronaći u Herbert W. Bateman IV, Charts on the Book of Hebrews, Kregel Charts of the Bible (Grand Rapids: Kregel, 2012), 17–34.
35. NASB i nekoliko drugih prijevoda (posebno KJV, LEB) koriste kurziv za riječi koje su dodane u engleskom jeziku kako bi se upotpunio smisao.
36. William L. Lane, Hebrews 1–8, WBC 47A (Dallas: Word, 1991), 77.
37. Chandler, The God of Jesus, 416–17.
38. Chandler, The God of Jesus, 417.
DALJNJE ČITANJE
KRIST: BOŽJA STVORENA MUDROST?
NERAZDVOJIVO ZAJEDNIŠTVO OCA I SINA