U Ivanovu evanđelju naš je Gospodin izjavio da je Otac zapovjedio svim stvorenjima da odaju Sinu potpuno istu čast koju iskazuju Ocu:
„Otac želi da svi ljudi časte Sina onoliko koliko časte njega. Kad netko odbije častiti Sina, to je isto kao da odbija častiti Oca koji ga je posao.” Iv 5,23 Contemporary English Version (CEV)
Jedini način na koji Krist može primiti potpuno istu čast koju prima njegov Otac jest ako on nije običan ljudski stvor, nego je, poput Oca, nestvorena, vječna božanska Osoba.
U ovoj ću objavi citirati razne biblijske teologe, tumače i znanstvenike koji se slažu da je to jasno, precizno značenje i značenje Ivanova nadahnutog svjedočanstva. Sva isticanja moja su.
Nadalje, Ivanovo evanđelje prikazuje Isusovo božansko sinovstvo kao jedinstveno, što je naglasak posebno vidljiv u ivanovskoj uporabi izraza monogenes („samo/jedinstveno”, 1,14; 3,16.18). Dok oni koji vjeruju u Isusa dobivaju „vlast da postanu djeca [tekna] Božja” (1,12), samo je Isus „Sin [ho huios]” kojemu je Bog dao vlast nad svim ljudima, da daruje vječni život izabranima i koji jedinstveno sudjeluje u božanskoj slavi „prije nego što je svijet stvoren” (17,1-5). Ova se jedinstvenost odražava i u zahtjevu da se Sin časti isto kao što se časti Otac (timao; 5,23). To očito upućuje na opće poštovanje i poslušnost, ali također vjerojatno aludira na kultnu praksu ivanovskih vjernika u kojoj se Isus liturgijski časti zajedno s „Ocem”.25 (Larry W. Hurtado, Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity [William B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids, MI/Cambridge U.K. 2003], 6. Crises and Christology in Johannine Christianity, Jesus in the Gospel of John, str. 363-364)
Nadalje, osobito u apsolutnim izjavama „Ja jesam”, ali i u nekim predikatnim izjavama, Isus govori na način Božji i tvrdi da je ovlašten vršiti moći i prerogative Božje. Da navedemo jedan očigledan primjer, izjava u Iv 11,25Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.: „Ja sam uskrsnuće i život”, odgovara izjavama u 5,21-29 da je Otac koji ima moć uskrisiti mrtve udijelio i Sinu moć uskrsnuća (usp. 21, 26, 28) te ovlastio Sina da izvršava „sav sud” (usp. 22, 27). 46 U nadolazećem uskrsnuću „mrtvi će čuti glas Sina Božjega i koji čuše, živjet će” (r. 25). Posljedično, poslušnost Isusovoj riječi odlučujući je čimbenik o kojem ovisi hoće li netko ući u eshatološki život ili sud (r. 24). Još više, volja je Božja da „svi časte Sina kao što časte Oca”; doista, odbiti častiti Sina znači beščastiti Oca (r. 23). Kao što sam već naznačio, izraz za „čast” koji se ovdje koristi može se odnositi na bogoštovnu čast koja se daje božanstvu,47 stoga je štovanje očito ono što se namjerava u stihu 23. (Ibid., str. 373)
5,23. Sada se otkriva razlog zašto je Otac sav sud povjerio Sinu: to je zato da svi časte Sina kao što časte Oca. Kakva god se funkcionalna podložnost naglašavala u ovom odlomku, ona jamči, kao što smo vidjeli, da Sin čini sve što čini Otac (usp. bilješke uz stihove 19–20); a sada Isus izjavljuje da mu je svrha da Sin bude jedno s Ocem ne samo u djelovanju nego i u časti. To ide daleko beyond pukog predstavljanja Isusa kao običnog veleposlanika koji djeluje u ime monarha koji ga je poslao, opunomoćenog izaslanika čiji je izvedeni autoritet jednak autoritetu njegova gospodara. Ta analogija se ruši upravo ovdje, jer čast iskazana izaslaniku nikada nije ona koja se iskazuje poglavaru države. Židovi su bili u pravu kada su otkrili da se Isus ‘pravi jednastven s Bogom’ (stihovi 17–18). Ali to ne umanjuje Boga. Doista, proslava Sina upravo je ono što proslavlja Oca (usp. bilješke uz 12,28), baš kao u Fil 2,9–11Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom,, gdje se na ime Isus saginje svako koljeno i svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin, a sve je to na slavu Boga Oca. Zbog jedinstvenog odnosa između Oca i Sina, Bog koji izjavljuje: „Ja sam Jahve, to je moje ime, slavu svoju drugome ne dajem” (Iz 42,8Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima.; usp. Iz 48,11Sebe radi činih tako, sebe radi! Ta zar da se ime moje obeščasti? Slave svoje drugome ne dam!) nije kompromitiran ni umanjen kada božanske počasti okrune glavu Sina.
Uz pretpostavku da je svrha Oca da svi časte Sina, mali je korak do Isusova zaključka: Tko ne časti Sina, ne časti Oca koji ga je poslao. U teističkom svemiru, takva izjava pripada nekome tko se sam ima oslovljavati kao Bog (usp. 20,28) ili potpunom ludilu. Onoga tko izgovara takve stvari treba odbaciti s pity ili prezirom, ili ga slaviti kao Gospodina. Ako se s mnogo suvremene znanosti povučemo u gledanje na takav materijal manje kao na tvrdnje Sina, a više kao na uvjerenja i svjedočanstvo Evanđelista i njegove crkve, pred nama se nalaze iste opcije. Ili je Ivan vrhunski u zabludi i mora biti odbačen kao budala, ili je njegovo svjedočanstvo istinito i Isusu se pripisuju počasti koje pripadaju samo Bogu. Tu nema racionalne sredine.
Takva izjava također odaje snažnu povijesno-spasenjsku perspektivu (kako su to shvaćali crkveni oci prva tri stoljeća). Isus ne govori da Abraham, Mojsije i David nisu istinski častili Oca jer propustili su častiti Sina koji još nije bio poslan. Umjesto toga, on se usredotočuje na najnoviji razvoj u povijesti otkupljenja: utjelovljenje Riječi, slanje Sina. Baš kao što je bilo mnogo onih koji nisu slušali starovjekovne proroke, ostavljajući samo ostatak koji je vjerno poslušao Jahvine milostive objave, tako je sada s dolaskom Sina bit će nekih koji misle da časte Boga dok se odriču Božje Riječi, njegova milostivog samoočitovanja, njegova vlastitog Sina. Ali oni su u zabludi. Sada kada je Sin došao, osoba koja uskraćuje čast koja pripada Sinu na sličan način beščasti Oca (usp. 14,6; Dj 4,12I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.”). Izjava ne samo da postavlja nepokolebljivu kristološku tvrdnju, već priprema put motivu okorjelosti srca koji dominira 12. poglavljem. (Donald A. Carson, The Gospel according to John, The Pillar New Testament Commentary (Leicester, England; Grand Rapids, MI: Inter-Varsity Press; W.B. Eerdmans, 1991), str. 254–255)
Isus objašnjava svoj odnos s Ocem putem niza od četiriju objašnjavajućih rečenica (5,19–23), od kojih svaka započinje veznikom gar (u raznim prijevodima različito prevedenim). Započinje tvrdnjom da može činiti samo ono što vidi da Otac čini jer [gar] što god Otac čini, to isto tako čini i Sin (r. 19). Ovdje se iskazuje isto jedinstvo djelovanja, ali ne u smislu ograničenja (Sin može činiti samo ono što vidi da Otac čini), nego kroz zapanjujuću tvrdnju o potpunosti. On čini sve (ha gar an, prevedeno kao što god) što Otac čini. To jest, ne samo da se sve u Isusovu životu odražava na Boga Oca, nego se i sve što Otac čini odražava u Isusovu životu. Isus tvrdi da je puno očitovanje Oca (usp. 15,15; 16,13.15; 17,10).
Zatim je Sinovo potpuno očitovanje Oca utemeljeno na Očevoj vlastitoj ljubavi prema Sinu i na činjenici da Otac nije ništa sakrio od Sina. Jer [gar] Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini (5,20). Očeva ljubav srž je svega. Upravo ta ljubav između Oca i Sina „pokreće sunce i ostale zvijezde“ (Dante, Božanstvena komedija: Raj 33,145). Božja ljubav prema svijetu (3,16) potiče ga da pošalje Sina kako bismo po Duhu mogli imati udjela u Očevoj ljubavi prema Sinu (16,27; 17,23). Taj vječni odnos izvor je Isusova djelovanja jer potiče Oca da pokaže Sinu sve što čini. U 20. retku ponovno vidimo da Otac preuzima inicijativu; on ima nadzor i on je izvor svega. Ovaj odlomak također naglašava da Otac nije sakrio ništa od svoga djelovanja od Sina. Sve što Bog čini objavljeno je Isusu, a Isus sve prenosi nama (15,15).
Isusovo subotnje ozdravljenje i njegova druga djela zadivili su ljude, ali on obećava da će Otac pokazati Sinu još veća djela („djela“erga) od ovih (5,20). Isusova želja da njegovi protivnici budu zadivljeni ne proizlazi iz bilo kakvog interesa koji bi mogao imati za njihovo priznanje, njemu nije stalo do ljudske hvale (5,30.41). Umjesto toga, Isus čini čudesa koja će, poput Mojsijevih čudesa (Izl 3), potaknuti ljude da se zamisle, obrate pažnju i prepoznaju da ga je Bog poslao. No na dubljoj razini Bog traži zaprepaštenje koje dolazi iz prepoznavanja Oca u Sinu, jer čudesa zapravo otkrivaju Isusov identitet i Očev karakter. To je zaprepaštenje dio vjere, kao što se vidi, na primjer, u slučaju Natanaela (1,49–50): bio je zaprepašten, a Isus mu je obećao da će vidjeti još veća djela. Kako sve više spoznajemo Boga, nastavljamo se iznova diviti. Ako nismo zadivljeni Isusom, tada ga, poput ovih protivnika, još nismo istinski vidjeli.
Isus tada objašnjava da se ta veća djela odnose na darivanje života i suđenje. Jer [gar] kao što Otac uskrisuje mrtve i daje život, tako i Sin daje život onima kojima hoće dati. Otac doista ne sudi nikome, nego je sav sud predao Sinu (5,21–22). Otac je sve stavio u Sinove ruke (3,35), uključujući temeljne stvarnosti ljudskoga postojanja, darivanje života i sud. Te su dvije aktivnosti u središtu svega što Isus čini u ovom Evanđelju, a ovi retci naglašavaju njegovo pravo na takvu odgovornost i moć.
Bog ga je opunomoćio kao svoga poslanika, ali on nadilazi tu ulogu. On se ne obvezuje jednostavno na Očev plan i vjerno ga ne izvršava, kao što bi dobar poslanik učinio prema židovskim idealima (usp. Rengstorf 1964a: 415; vidi bilješku uz 5,21). On treba dati život onome komu hoće [thelei] dati (5,21). Uključena je Isusova vlastita volja. Iako Isus sam od sebe ne može učiniti ništa (5,19), on ima svoju volju, a Otac ovlašćuje Isusa da djeluje u skladu s tom voljom. Njegova ljudska volja, međutim, u potpunosti je usklađena s Očevom voljom. Tako ponovno vidimo različitost i jedinstvo Oca i Sina. Poslanik bi mogao donijeti život u Božje ime, ali nijedan poslanik ne bi mogao reći „Ja sam uskrsnuće i život“ (11,25). Ova izjava, koju je Isus izrekao prilikom uskrisenja Lazara, pomaže nam sagledati značaj njegovih zapanjujućih tvrdnji iznesenih ovdje u 5. poglavlju. Doista, uskrišenje Lazara jedno je od većih djela koje kod promatrača izaziva divljenje.
Posljednja objašnjavajuća rečenica (5,22) s naglaskom tvrdi da Otac ne sudi nikome [oude … ouden], nego je sav sud predao Sinu. Isusu je dana ta vlast zbog onoga tko on jest; to je dio njegova identiteta (5,27). Isus je svjetlost svijeta (8,12) i sama istina (14,6), a sama njegova prisutnost sud je svemu što je zalo i lažno.
U ovim retcima otkriva se Isusova jednakost s Bogom s ciljem (r. 23, hina) da svi časte Sina kao što časte Oca. Ovdje je njihova potpuna jednakost izražena kroz ispravan ljudski stav prema Isusu: ista ona čast koja se iskazuje Ocu mora se iskazati i Sinu. Opet se koristi i nadilazi židovski koncept poslanika (vidi bilješku uz 5,21). Poslanika se trebalo primiti onako kako bi se primio onaj tko ga je poslao. No ovdje je Bog taj koji šalje, a nitko koga je Bog poslao u Starom zavjetu nikada nije tvrdio da zaslužuje jednaku čast s Bogom! Ako Isus nije u potpunosti i posvema Bog, ovaj redak promiče bogohuljenje. Doista, posljednji dio retka još snažnije ističe poantu: propustiti iskazati čast Sinu znači propustiti iskazati čast Ocu. Čašćenje Boga, koje je bilo u središtu židovske religije, ovdje ovisi o iskazivanju časti Isusu kao Sinu Božjemu.
Ovaj ključni odlomak jasno iznosi sablazan partikularizma koju neki kršćani danas smatraju neugodnom. Složen jezik ovih redaka pokazuje napor da se sačuva istina o monoteizmu uz istovremenu tvrdnju da je Isus Bog. Zabrinutost monoteista poput Židova i muslimana je opravdana, a ovo Evanđelje otkriva da je Bog doista jedan, premda ne na način na koji te druge religije shvaćaju. Ovo Evanđelje potiče monoteiste da svoju istinu shvate u svjetlu onoga što je sada Sin Božji objavio o sebi i o Duhu Svetomu. Ovo Evanđelje, međutim, ne pruža nikakvu potporu kršćanima koji žele reći da Isus nije jedinstveni Sin Božji s isključivim i vrhunskim autoritetom nad svakom osobom na zemlji. Sav sud predan mu je i svi trebaju častiti Sina kao što časte Oca. Ivan ne dopušta nikakav sinkretizam jer bi to značilo poricanje Isusove jedinstvenosti i ekskluzivnosti.
5,21 U judaizmu je postojalo načelo da je „čovjekov poslanik [šālîaḥ] poput njega samoga“ (m. Berakot 5,5; m. Terumot 4,4; m. Me’ilah 6,4; usp. Mt 10,40–42“Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.; 25,40; Lk 10,16Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.”; Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”; 12,44–45; Dj 9,4–5Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: “Savle, Savle, zašto me progoniš?”; 22,7–8; 26,14–15; Talbert 1992:195). Takav se poslanik mogao koristiti, na primjer, i za zaruke i za razvod (Rengstorf 1964a:415). Bog se koristi poslanicima za izvršenje suda, ali se tri područja općenito smatrala Božjim prerogativima: opskrba vodom, rođenje i uskrsnuće. Činjenica da se Bog služio Mojsijem, Ilijom, Elishom i Ezekielom u vezi s tim pitanjima pokazuje njihovu veličinu (Rengstorf 1964a:419). Oni su iznimke koje potvrđuju pravilo, i time su također pružili uzore (tipove) koje Isus ispunjava i nadilazi, kao što on nadilazi samu kategoriju poslanika (vidi komentare uz 3,34; 7,37; 8,58; 10,36.38; 14,9). (Rodney A. Whitacre, John, vol. 4, The IVP New Testament Commentary Series (Westmont, IL: IVP Academic, 1999), str. 127–130)
Redak 23
Da svi časte Sina (ινα παντες τιμωσιν τον υιον). Namjerna rečenica s veznikom ινα i prezentom aktivnim konjunktiva glagola τιμαω (da neprestano časte Sina).
He that honoureth not the Son (ο μη τιμων τον υιον). Članski prezent aktivni particip od τιμαω s niječnicom μη. Isus ovdje za sebe polaže pravo na isto štovanje od ljudi kakvo ima i Otac. Iskazivanje nečasti Isusu jest iskazivanje nečasti Ocu koji ga je poslao (Iv 8,49Odgovori Isus: “Ja nemam zloduha, nego častim svoga Oca, a vi me obeščašćujete.; Iv 12,26Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.”; Iv 15,23Tko mene mrzi, mrzi i Oca mojega.; 1 Iv 2,23tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca.). Vidi također Lk 10,16Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.”. Ovdje je vrlo mala utjeha za one koji hvale Isusa kao učitelja a ipak niječu njegova prava na štovanje. Ivanovo evanđelje prožeto je ovim uzvišenim mjestom za Krista od početka do kraja, no to čine i ostala evanđelja (čak i Q, Isusove Izreke) i ostatak Novoga zavjeta. (A.T. Robertson’s Word Pictures in the New Testament, Chapter 5)
Verse 23
Stih 23. Da svi časte Sina, itd.] Ako dakle Sina treba častiti, JEDNAKO KAO što se časti Otac, tada Sin mora biti Bog, budući da prima onaj hram koji pripada samo Bogu. Klanjati se bilo kojem stvorenju jest idolopoklonstvo: Krista treba častiti jednako kao što se časti Otac, stoga Krist nije stvorenje; a ako nije stvorenje, onda je posljedično Stvoritelj. Vidi Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade.
Tko ne časti Sina, Bog neće primiti štovanje onoga čovjeka koji odbija častiti Isusa, jednako kao što časti njega. Židovi su iščekivali Mesiju kao velikog i moćnog Kneza; ali nikada nisu pomislili na osobu koja u tom svojstvu dolazi odjevena u sve atributu Božanstva. Kako bi ih odvratio od te zablude, naš je Gospodin izgovorio riječi zabilježene u ovim stihovima. (Adam Clarke’s Commentary, Poglavlje 5)
Stih 23
Da svi časte Sina,…. To je svrha svega suda, i vršenja sve vlasti i moći koja mu je predana; naime, da od ljudi primi čast koja mu pripada:
jednako kao što časte Oca; kako bi se jednaka čast i slava mogla dati jednome kao i drugome, što se nikada ne bi moglo učiniti da mu nije jednak, budući da svoju slavu ne daje drugome, Iz 42,8Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima.. Doista, svi ljudi ne časte Oca kao što bi trebali; pogani, koji su imali nešto spoznaje o Bogu, nisu ga slavili kao Boga; a Židovi, koji su imali vanjsku objavu jednoga, istinitoga i živoga Boga, kakvu drugi narodi nisu imali, ipak su uvelike manjkali u iskazivanju časti njemu, zbog čega se on žalio govoreći: „ako sam ja otac, gdje je čast moja?“ Mal 1,6Sin časti oca, a sluga gospodara. Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Jahve nad Vojskama vama, svećenici, koji moje ime prezirete, a pitate: “Čime smo prezreli ime tvoje?”. A kršćani, kojima je dana milost još jasnije objave Oca Kristova, uvelike propuštaju dati mu slavu koja mu pripada; ali općenito se časti, premda na nesavršen način; niti postoji tolika opasnost da će on izgubiti svoju čast, kolika postoji da će je Sin izgubiti; razlog je sljedeći: premda je Sin u obličju Božjem i jednak njemu, ipak je uzzevši na sebe obličje sluge, postajući čovjekom, zastreo slavu svoje božanske osobe i lišio samoga sebe ugleda; i zbog toga su ga mnogi, ili većina, smatrali običnim čovjekom: stoga je dogovorom određeno da se sud, moć i vlast, koji su jednako pripadali Ocu i Sinu, vidljivo i javno stave u Sinove ruke, kako bi primio svoju dužnu čast i slavu od svih ljudi, htjeli oni to ili ne: od onih koji u njega istinski vjeruju on ju prima voljno, pripisujući mu božanstvo, stavljajući svoje uzdahnuće u njega, pripisujući mu cjelokupno svoje spasenje i slavu istoga, i klanjajući mu se; i bit će počašćen od svih ljudi u posljednji dan; bit će prisiljeni to učiniti; jer budući da mu je predan sav sud i budući da je on Sudac svega, svako će se koljeno prignuti pred njim, i svaki će jezik ispovijedati da je on Gospodin, na slavu Boga Oca; vidi Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati.
Tko ne časti Sina; tko niječe njegovo božansko sinovstvo ili njegovo pravo božanstvo; tko umanjuje dostojanstvo njegove osobe ili službe; tko ne pokazuje nikakav obzir prema njemu u pogledu spasenja ili poslušnosti:
ne časti Oca koji ga je poslao; oni su toliko isti u naravi i savršenstvima, u moći, volji, naklonosti i djelovanju; i njihovi su interesi i časti toliko isprepleteni da se svaka nečast učinjena jednome odražava na drugoga; i doista, sve što se učini u znak nepoštovanja prema Sinu, kao utjelovljenom i u njegovoj službenoj ulozi, visoko se odražava na njegovog Oca, koji ga je poslao u punini vremena, u ljudskoj naravi, da pribavi vječno otkupljenje svom narodu, u skladu s pravilom koje Židovi često izražavaju: „čovjekov je poslanik kao i on sam“; Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati- :. (Ivanovo tumačenje cijele Biblije, Poglavlje 5)
Stih 23
Da svi časte Sina …, Častiti znači cijeniti, poštovati, hvaliti, iskazivati počast. Častimo nekoga kada mu u svojim srcima, riječima i djelima pripisujemo hvalu i poslušnost koje mu pripadaju. Boga častimo kada ga poslušamo i ispravno mu se klanjamo. Sina častimo kada ga cijenimo onakvim kakav jest; kada imamo ispravne pogleda i osjećaje prema njemu. Budući da je objavljen kao Bog u Ivan 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog., kao što ovdje govori da ima silu i vlast jednake Božjoj, tako ga častimo kada ga smatramo takvim. Plinije u pismu caru Trajanu opisuje prve kršćane kako se okupljaju da pjevaju hvalospjeve Kristu „kao Bogu“. Tako ga ispravno častimo kada ga smatramo onim koji posjeduje mudrost, dobrota, moć, vječnost, sveznanje, jednak Bogu.
Jednako kao, U istoj mjeri; na isti način. Budući da Sina treba častiti jednako kao Oca, iz toga slijedi da on mora biti jednak Ocu. “Častiti Oca” mora označavati „religijsko“ štovanje, odnosno odavanje one časti koja pripada Bogu; stoga i častiti Sina mora također označavati „religijsko“ štovanje. Ako naš Spasitelj ovdje nije namjeravao poučiti da ga treba „štovati“ i cijeniti kao „jednakog“ s Bogom, bilo bi teško to poučiti bilo kojim jezikom kojim bismo se mogli poslužiti.
Tko ne časti Sina, Onaj tko ne vjeruje u njega, i ne iskazuje mu počast koja mu pripada kao Božjem jednakom.
Ne časti Oca, Ne štuje i ne sluša Oca, Prvu Osobu Presvetog Trojstva, to jest, ne štuje Boga. Može umšljati da štuje Boga, ali nema drugog Boga osim Boga koji postoji kao Otac, Sin i Duh Sveti. Onaj tko uskraćuje odgovarajuće štovanje jednome, uskraćuje ga svima. Onaj tko bi odbio častiti „Oca“ne može se reći da časti „Boga“; i na isti način, tko ne časti „Sina“ne časti „Oca“. To se dodatno vidi iz sljedećih razmatranja:
- Otac želi da Sina treba častiti. Tko odbija to učiniti, ne pokorava se Ocu.
- Oni su jednaki. Tko niječe jednoga, niječe i drugoga.
- Isti osjećaj koji nas vodi da častimo „Oca“ vodit će nas i da častimo „Sina“jer je on „odsjaj slave i otisak bića njegova“Hebrejima 1,3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;.
- Dokaz postojanja Sina isti je kao i dokaz postojanja Oca. On ima istu mudrost, dobrotu, sveprisutnost, istinu, moć.
A iz ovih stihova možemo naučiti:
1. Da oni koji ne iskazuju odgovarajuće štovanje Isusu Kristu ne časte pravoga Boga.
2. Ne postoji takav Bog u kakvog nevjernik tvrdi da vjeruje. Može postojati samo jedan Bog; i ako je Bog Biblije pravi Bog, tada su svi drugi bogovi lažni bogovi.
3. Oni koji uskraćuju odgovarajuće štovanje Isusu Kristu, koji ga ne časte jednako kao što časte Oca, ne mogu biti kršćani.
4. Jedan od dokaza pobožnosti jest kada smo spremni iskazati odgovarajuću hvalu i počast Isusu Kristu, ljubiti ga, služiti mu i slušati ga svim svojim srcem.
5. „Doista“ može se dodati da oni koji ne častiti Sina uopće ne časte Boga. Nevjernik nema nikakvog oblika bogoštovlja; nema mjesta za skrovitu molitvu, nema hrama bogoštovlja, nema obiteljskog oltara. Tko je ikada čuo za nevjernika koji moli? Gdje takvi ljudi grade domove bogoštovlja? Gdje se sastaju da slave Boga? Nigdje. Pouzdano čim čujemo ime „nevjernik“odmah smo sigurni da čujemo ime čovjeka koji nema nikakva oblika religije u svojoj obitelji, koji nikada ne moli u tajnosti i koji neće učiniti ništa kako bi održao javno bogoštovlje Boga. Kako god ljudi to tumačili, činjenica je koju nitko ne može osporiti da samo oni koji iskazuju čast Gospodinu Isusu imaju bilo kakav oblik bogoštovlja Boga ili ga časte; „a njihovo je poštovanje prema Bogu upravo razmjerno njihovoj ljubavi prema Otkupitelju, točno onako kako njega časte.“ (Albert Barnes’ Notes on the Whole Bible, Chapter 5)
Dodatno čitanje
NERAZDJELJIVO JEDINSTVO OCA I SINA
Je li Isus čašćen kao Bog u Ivanovu evanđelju? Osporavanje još jedne antitrinitarne patke