Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Ova objava proširuje sljedeći članak koji sam napisao o ovoj temi: Mihaelova rasprava sa sotonom.

Kao što sam pokazao u svojoj prethodnoj objavi, ono što Juda govori o Isusu i Mihaelu jasno pokazuje da oni ne mogu biti jedno te isto Biće. Dok je Mihael prikazan kao moćno duhovno stvorenje i vladajući anđeo, Isus je s druge strane opisan kao Jahve, Bog Svemogući.

Juda postavlja arkanđela Mihaela kao primjer bića koje se ne bi usudilo prijeći granice svoje vlasti izricanjem suda samom đavlu. Umjesto toga, suprotstavio se sotoni prizivajući Onoga tko doista ima pravo i moć osuđivati i suditi, naime Gospodina Boga Svemogućega:

“Isto tako: i ovi sanjari skrnave tijelo, preziru Vlast i hule na Veličanstva. Kada arkanđeo Mihael u prepirci s đavlom za Mojsijevo tijelo se ne usudi (etolmesen) izreći hulnu osudu, nego reče: ‘Karao te Gospodin!’” Jd 1,8-9Uza sve to i ovi sanjari jednako skvrne tijelo, zabacuju Veličanstvo, pogrđuju Slave. (Jeruzalemska Biblija)

Primijetite neke od različitih prijevoda dotičnog ključnog teksta:

“No čak ni Mihael, vođa anđela, se nije usudio reći ove stvari. Nije to rekao čak ni kada se prepirao s đavlom oko Mojsijeva tijela. Mihael se nije usudio suditi đavlu. Nije rekao da je đavao kriv što govori zle stvari. Umjesto toga, Mihael je rekao: ‘Neka ti Gospodin sudi!’” Juda 1,9Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: “Spriječio te Gospodin!” New International Reader’s Version (NIRV)

“Čak se ni Mihael, glavni anđeo, nije usudio vrijeđati đavla dok su se njih dvojica prepirali oko Mojsijeva tijela. Sve što je Mihael rekao bilo je: ‘Gospodin će te kazniti!’” Contemporary English Version (CEV)

“Čak ni vođa Božjih anđela, Mihael, nije govorio takve ružne riječi protiv đavla. Davno prije, Mihael se prepirao s đavlom o tome tko bi trebao imati Mojsijevo mrtvo tijelo. No čak i kada je đavao govorio ružne riječi protiv Boga, sam Mihael nije govorio protiv đavla. Nije mislio da bi to trebao učiniti. Umjesto toga, Mihael je rekao: ‘Sam Gospodin će pokazati da si u krivu.’” EasyEnglish Bible (EASY)

“Ali podsjetio bih vas da se čak ni arkanđeo Mihael, kada se borio s đavlom u sporu oko Mojsijeva tijela, nije usudio osuditi ga ruganjem. Jednostavno je rekao, karao te Gospodin!”

(PHILLIPS)

“Arkanđeo Mihael, koji se uhvatio u koštac s đavlom dok su se borili oko Mojsijeva tijela, se ne bi usudio srozati ga bogohulnim prokletstvom, nego je jednostavno rekao: ‘Ma ne... Bog će se pobrinuti za tebe!’” The Message (MSG)

LEKSIČKA DEFINICIJA

Riječ prevedena kao usuditi se, etolmesen, dolazi od tolmao. Primijetite način na koji grčki leksikoni definiraju ovaj izraz:

5111. tolmaó 

Strongova konkordancija

tolmaó: imati hrabrosti, biti odvažan

Izvorna riječ: τολμάω
Vrsta riječi: glagol
Transliteracija: tolmaó
Fonetika izgovora: (tol-mah’-o)
Definicija: imati hrabrosti, biti odvažan
Upotreba: Usuđujem se, podnosim, odvažan sam, imam hrabrosti, odlučujem se.

HELPS Word-studies

5111 tolmáō (od tolma, „odvažna hrabrost”), ispravno, pokazati odvažnu hrabrost nužnu za opravdan rizik („staviti sve na kocku”); hrabro se odvažiti naprijed, ostavljajući strah iza sebe i prihvaćajući plod koji leži pred nama zbog preuzimanja nužnog rizika.

NAS Exhaustive Concordance

Podrijetlo riječi
od tolma (odvažnost)
Definicija
imati hrabrosti, biti odvažan
NASB prijevod
am…bold (1), bold (2), courageous (1), dare (4), dared (1), gathered up courage (1), have courage (1), have…courage (1), presume (1), venture (2), ventured (1).

Thayer’s Greek Lexicon

STRONGS NT 5111: τολμάω

τολμάω, τολμῶ; imperfect 3 person singular ἐτόλμα, plural ἐτόλμων; future τολμήσω; 1 aorist ἐτόλησα; (τολμᾷ or τόλμῃ (`daring’; Curtius, § 236)); from Homer down; to dare;

a. ne plašiti se niti izbjegavati iz straha: praćeno infinitivom, Mt 22,46I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.; Mk 12,34Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!” I nitko se više nije usuđivao pitati ga.; Lk 20,40I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.; Iv 21,12Kaže im Isus: “Hajde, doručkujte!” I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: “Tko si ti?” Znali su da je Gospodin. (Winer’s Grammar, § 65, 7b.); Dj 5,13Nitko se drugi nije usuđivao pridružiti im se, ali ih je narod veličao.; Dj 7,32Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati.; Rim 15,18/; 2 Kor 10,12Ne usuđujemo se, doista, izjednačiti ili usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju, ali nisu razumni jer sami sebe sobom mjere i sami sebe sa sobom uspoređuju.; Fil 1,14a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ.; Jd 1,9Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: “Spriječio te Gospodin!”; τολμήσας εἰσῆλθεν, ohhrabrio se i ušao, Mk 15,43dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također isčekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo.
(Herodian, 8, 5, 22; Plutarch, vit. Cam. 22, 6).

b. podnositi, trpjeti; nakani(va)ti; (usp. Winer’s Grammar, kao gore): praćeno infinitivom, Rim 5,7Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti.; 1 Kor 6,1Tko bi se od vas u sporu s drugim usudio parničiti se pred nepravednima, a ne pred svetima?.

c. apsolutno, biti odvažan; odvažno se ponašati, odvažno postupati: 2 Kor 11,21Na sramotu govorim: bili smo, biva, slabi! Ipak, čime se god tko osmjeljuje - u bezumlju govorim - osmjeljujem se i ja!; ἐπί τινα, protiv nekoga, 2 Kor 10,2molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo.. (Usporedi: ἀποτολμάω.) [SYNONYMS: τολμάω, θαρρέω: θαρρέω denotes confidence in one’s own strength or capacity, θαρρέω boldness or daring in undertaking; θαρρέω has reference more to the character, τολμάω to its manifestation. Cf. Schmidt, chapter 24, 4; chapter 141. The words are found together in .]2 Kor 10,2molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo.

Strongova iscrpna konkordancija

biti odvažan, usuditi se

Od riječi tolma (smjelost; vjerojatno sama po sebi izvedena iz korijena riječi telos putem ideje krajnjeg postupka); odvažiti se (objektivno ili u djelu; dok je tharrheo više subjektivno ili u osjećaju); po impliciranju, biti hrabarbiti smion, smiono, usuditi se, odvažiti se.

vidi GRČKI telos

vidi GRČKI tharrheo

Judina upotreba izraza etolmesen potvrđuje činjenicu da se Mihael ne bi usudio izreći osudu u svojoj raspravi protiv Sotone, budući da je bio odveć mudar a da bi prekoračio granice koje mu je Bog odredio.

S obzirom na prethodno rečeno, kako bi uopće bilo zamislivo da Isus bude prikazan na ovaj način? Kako se Krist može opisati kao netko tko se ne usuđuje donijeti pogrdnu optužbu ili izreći osudu Sotoni, svojem protivniku, pogotovo kada se izričito navodi da je On taj koji vrši svaku osudu?

Biblija izričito jasno potvrđuje da je Otac povjerio sav sud Isusu, zbog čega je On taj koji dolazi suditi žive i mrtve kako bi svakom čovjeku uzvratio prema njegovim djelima:

„Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.’ … Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas - sada je! - kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov [Sinov] glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.“ Iv 5,22-23.25-29Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu  

„Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.’“ Mt 16,27Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.”

„Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. … ‘On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!’ ‘Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.’“ Dj 10,36.42-43Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju.

„‘I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.’“ Dj 17,30-31“I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate

„To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima.“ Rim 2,16To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima.

„Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima. A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga. Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.“ Rim 14,9-12Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.

„Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo. Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se - i vašim savjestima.“ 2 Kor 5,10-11Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.  

“Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: … Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. … Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!” 2 Tim 4,1.8.18Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim:

“‘Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!’ ‘Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! … ‘Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.’ … Svjedok za sve ovo govori: ‘Da, dolazim ubrzo!’ Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima.” Otk 22,12-13.16.20-21“Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!”

Štoviše, to je isti onaj Isus koji je neprekidno prekoravao demonsko carstvo s apsolutnim autoritetom koji je činio da demoni dršću od straha, i koji je Sotonu nazvao onim što on uistinu jest:

“I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: ‘Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!’ Isus mu zaprijeti: ‘Umukni i iziđi iz njega!’ Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: ‘Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.’” Mk 1,21-27I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati.

“Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli. A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: ‘Ti si Sin Božji!’ A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.” Mk 3,10-12Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli.

“Doploviše u gergezenski kraj koji je nasuprot Galileji. Čim iziđe na kopno, eto mu iz grada u susret nekog čovjeka koji imaše zloduhe. Već dugo vremena nije se uopće odijevao niti stanovao u kući, nego po grobnicama. Kad opazi Isusa, zastenja, pade ničice preda nj i u sav glas povika: ‘Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim te, ne muči me!’ Jer bijaše zapovjedio nečistom duhu da iziđe iz toga čovjeka. Da, dugo ga je već vremena držao u vlasti i makar su ga lancima vezali i u verigama čuvali, on bi raskidao spone i zloduh bi ga odagnao u pustinju. Isus ga nato upita: ‘Kako ti je ime?’ On reče: ‘Legija’, jer u nj uđoše mnogi zlodusi. I zaklinjahu ga da im ne naredi vratiti se u Bezdan.” Lk 8,26-31Doploviše u gergezenski kraj koji je nasuprot Galileji.

“Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.’ A on odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Isus mu kaza: ‘Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’ Tada mu reče Isus: ‘Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.” Mt 4,1-11Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša.

“Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.” Iv 8,44Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.

Kako bi onda išta i tko mogao zamisliti da Juda poistovjećuje Krista s Mihaelom, s obzirom na to da je ovaj potonji znao kako nema autoritet usprotiviti se Đavlu da ga osudi, nego je morao prizvati autoritet Onoga koji ga je imao?

A taj netko nije nitko drugi nego sâmi Gospodin Isus!

Jasno je dakle da redak iz Judine poslanice dokazuje kako Isus ne može biti arkanđeo Mihael. Oko ove nadahnute činjenice jednostavno nema nikakve obilaznice.

Osim ako nije drugačije navedeno, biblijski citati preuzeti su iz prijevoda *Novi zavjet, izvorni prijevod* (ili odgovarajućeg hrvatskog izdanja).

BIBLIJSKI TUMAČI

Ovu objavu zaključujem navodeći pojedine komentatore koji se svi slažu u bitnoj točki koju je Juda želio izreći, a to je da se Mihael nije usudio donijeti sud protiv Sotone budući da mu to nije bilo mjesto. Sva isticanja moja su.

devil:Jedva bismo mogli pretpostaviti da je razgovor između Mihaela i Sotone objavio sv. Judi Duh Sveti, jer bi takva nova objava više preplašila njegove čitatelje nego što bi razjasnila istinu koju im je iznosio. Smatrati to bajkom bez temelja u zbilji oslabilo bi apostolov argument. Neki smatraju da se referenca odnosi na Zah 3,1Potom mi pokaza Jošuu, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Jahvinim, i Satana, koji mu stajaše zdesna da ga tuži.:»I pokaza mi velikog svećenika Jošuu gdje stoji pred anđelom Gospodnjim, a Sotona mu stoji zdesna da ga optužuje. Gospodin rekunde Sotoni: ‘Gospodin te ukorio, Sotono!’« itd. No ondje se nije spominjao pogreb Mojsijev, a sličnost u izrazu previše je tanak temelj da bi se to dvoje povezalo. Origen spominje apokrifnu knjigu zvanu Ἀναληψις τοῦ Μωσέως, koja je postojala u njegovo vrijeme. Nije nevjerojatno da je apostol citirao iz te knjige, iako u samom narativu pred nama nema ničega što bi opravdalo takvo vjerovanje. Zatim postoji druga pretpostavka da je među tradicijama koje su gajili Židovi postojala jedna koja se ticala spora između dvojice poglavara suprotstavljenih anđela oko Mojsijeva ukopa. Budući da su se te tradicije u ono vrijeme naveliko naučavale, moguće je da apostol jednostavno poučava lažne učitelje na temelju njihova vlastita učenja. Izricali su pogrdne optužbe protiv apostola, što čak ni arhanđeo se nije usudio učiniti, budući da viši i konačni sud čeka sve. Apostol dakle svojom referencom na raspravu o tijelu Mojsijevu prenosi samo jednu pouku, naime: da je konačni sud pridržan u samoj Božjoj ruci. 1. Tekst naučava da postoje dva reda duhova koji su u sukobu oko pitanja koja se tiču ljudskog roda. Ne samo da anđeli služe potrebama svetaca, a đavli rabe utjecaj da ih unište, nego se u tekstu podiže kutak koprene kako bismo u mislima mogli vidjeti bojno polje na kojemu se ti moćni duhovi susreću kako bi se borili za svoju stranu. Ta činjenica jača našu vjeru. 2. Tekst naučava da rasprava mora biti ograničena na svoje primjerene granice. Mihael je bio u pravu, ali nije išao dalje od rasprave. Koliko god se tko osjećao uvjerenim da se bori za istinu, ne smije izricati prokletstva na glavu svoga protivnika. 3. Tekst naučava da sud pripada samo Gospodinu. Izraz ukoriti implicira puno više od ispravljanja ili opomene: znači osuditi. Ovdje smatramo da on označava kako samo Bog ima moć konačne odluke. Sveznanje, nepristranost i moć pripadaju Njemu. 4. Tekst naučava još jednu vrijednu pouku, naime, da je najjača strana rasprave vapaj Bogu. Dovedite svoga protivnika u prisutnost njegovog Stvoritelja i ostavite ga na Božjoj vagi.

(T. Davies, M.A.)

… I izlažući nam to, apostol nas želi uputiti da primijetimo narav samo onog otpora koji je, čak i u ovim okolnostima, čisti duh smatrao opravdanim pružiti. Je li se on odlikovao nasiljem, prijekornim i gnjevnim jezikom bijesa? Je li optužba (koju je arkanđeo s punim pravom mogao iznijeti) bila uvredljiva optužba? U svakom pogledu upravo suprotno. Iznoseći optužbu, on nije miješao uvrede sa svojom pravednom osudom. Njegovo strahopoštovanje prema Bogu i njegova usredotočenost na svečanost i svetost istine odvratili su ga od toga. Njegov je cilj bio dobar i nije trebao nikakvu sporednu potporu. Njegova vlastita narav bila je čista i bila bi bitno okaljana da se zlim strastima u drugome odupro prepuštanjem sličnim strastima u samome sebi. Iznad svega, Bog je Sudac „čija je osveta“i stoga se apel mora uputiti Bogu. Stoga se, iz svakog motiva, „arkanđeo“ suzdržao od toga da iznese „uvredljivu optužbu protiv“ svojega protivnika. Sada apostolov osobiti argument, primijenjen na osobe koje je imao toliko razloga ukoriti, glasi ovako:Ako se nikakav bučni ili pogrdni jezik nije rabio u raspravi čak ni s palim i izopačenim duhom, priznatim neprijateljem Boga i dobrog, nego se jednostavno, a opet dostojanstveno reklo: „Gospodin te ukorio“ako se tako arkanđeo preporučio Bogu i prepustio konačnu odluku vrhovnom autoritetu; u takvoj stvari i s takvim protivnikom, ako je „Mihael“ tako postupio, reci kolika li tek mora biti krivnja onih koji „grde“ same svete stvari i omalovažavaju sve čiji je utjecaj usmjeren na njihovu potporu? (Joseph S. Exell, The Biblical Illustrator: Jude (London: James Nisbet & Co., n.d.), 36–37)

Nakon svake skupine od triju starozavjetnih primjera (r. 5–8, 11–13), Juda navodi epizodu iz života nekog starozavjetnog lika koja se ne nalazi u našim Biblijama (r. 9–10, 14–16). Mnogim kršćanima to je bilo uznemirujuće i teško; bio je to jedan od razloga za žustru raspravu oko uvrštavanja ove poslanice u Bibliju. Pregledat ćemo svaki primjer ponaosob, ali kao pripremu vrijedi razmotriti kako možemo razumjeti ove teške dijelove Biblije.

Kao prvo, nema ničega neobičnog u tome što se biblijski pisci pozivaju na knjige koje nisu u našim Biblijama ili ih citiraju. U Starom zavjetu nalazimo upućivanja na „Knjigu ratova Gospodnjih“ljetopise proroka Natana i vidioca Gada, ljetopise kraljeva Izraela i ljetopise kraljeva Jude. U Novom zavjetu Luka bilježi da su „mnogi poduzeli sastaviti izvještaj o događajima koji su se ispunili među nama“2 a Pavao podsjeća svoje čitatelje na neke Isusove riječi koje nisu zabilježene u četirima evanđeljima: „Blago je više davati nego primati.“ Još upečatljivije, Pavao se koristi izvanbiblijskom tradicijom kako bi imenovao Janja i Jambra, te citira poganske grčke pisce Cleanthesa, Aratusa i Menandra.4 Čak naziva kretskog pjesnika Epimenidesa „prorokom“što bi nas trebalo upozoriti na činjenicu da je riječ korištena ovdje i u Judinoj poslanici 14 slaba riječ, „korištena samo u jednoj prigodi u Novom zavjetu za citat iz Starog zavjeta“. Ako je to točno, Judini čitatelji ne bi pretpostavljali da on tu građu drži na istoj razini sa starozavjetnim Pismom, već kao komad dobro poznate mudrosti.

Kada Juda citira knjige koje su u vrijeme kada je pisao bile u uobičajenom optjecaju među njegovim čitateljima, dakle, ne bismo se trebali uznemiriti. To je kao da suvremeni propovjednik citira Bunyana ili neku suvremenu pjesmu. Judini citati ne znače ni da bismo trebali uvrstiti njegove izvore u naše Biblije niti da bismo trebali isključiti njegovu poslanicu iz naših Biblija. Naravno, teoretski je moguće da je Juda te priče poznavao ili iz neovisne tradicije ili izravnom Božjom objavom, ali nije nužno zastupati nijedno od tih stajališta da bi se vjerovalo u nadahnuće Pisma.

Kao drugo, Juda pomno prilagođava svoju građu tako da ona ne prelazi granice starozavjetnog nauka. Riječi u Mihaelovim ustima ovdje potječu iz sličnog događaja u Zahariji 3, a opis u Judinoj poslanici 14–15 o tome što će se dogoditi kada se Isus vrati temelji se na dugom nizu starozavjetnih proročanstava.

Kao treće, Judini apokrifni primjeri slijede tri starozavjetna teksta, a svaki ilustrira točku koju je on prethodno označenom smatrao važnom. Pozivanja na apokrifne stihove ne dodaju ništa argumentu, i nećemo pogrešno shvatiti glavni smjer Judine poslanice ako ne poznajemo pozadinu (što je bio slučaj s većinom Judinih čitatelja kroz crkvenu povijest). Čini se kao da se namjerno poziva na građu za koju je znao da su je njegici čitatelji čitali i divili joj se, potičući ih da u njoj vide iste pouke koje ih je on poučio iz Starog zavjeta.

1. Mihael, Mojsije i đavao (9)

Priča o Mihaelu, Mojsiju i đavlu seže do Mojsijeve smrti, zabilježene u Ponovljenom zakonu 34,5–6: „Tamo u Moabu umrije Mojsije, sluga Gospodnji, po riječi Gospodnjoj. On ga pokopa u Moabu, u dolini suprotno Bet Peoru, ali do današnjega dana nitko ne zna za njegov grob.“ S vremenom je potresna priča o tome kako Bog kopa grob svoga sluge razrađena u priču o pravednosti dopuštanja Mojsiju ulaska u nebo. Prema ranokršćanskom piscu Origenu, Juda se ovdje poziva na priču ispričanu u knjizi koja se zove Uzašašće Mojsijevo. Ona još uvijek postoji, ali nažalost dio knjige koji Juda citira nedostaje. Brojna druga ranokršćanska djela upućuju na nju, a Richard Bauckham pokušao ju je rekonstruirati. Iako nam je priča strana, Judinim bi čitateljima bila jako dobro poznata.

U priči Sotona obavlja posao zbog kojega s pravom nosi ime „Tužitelj“jer optužuje Mojsija, pretpostavlja se za ubojstvo Egipćanina i njegovu kasniju srditu neposlušnost.11 Mojsija se optužuje za grijeh i stoga mu se (u Sotoninim očima) nakon smrti ne bi trebalo dopustiti pristup u Božju svetu nazočnost. Od Mihaela (slavnog anđela čije ime znači „tko je kao Bog?“ i koji za Boga obavlja najuzvišeniju službu) očekivalo bi se da dijeli Sotonino stajalište o nemogućnosti nazočnosti grijeha na nebu, premda bez Sotonine demonske zluradosti. Ali on odbija izreći klevetničku optužbu protiv Mojsija, i umjesto toga dopušta Bogu da ostane zakonodavac i sudac. Čak je i osuda Sotone nešto što on ne može izreći vlastitim autoritetom. Radije je rekao, „Ukorio te Gospodin!“ Ako sam Božji zakon nalazi Mojsija krivim, i Sotona je kadar citirati taj zakon protiv Mojsija u Božjoj nazočnosti, samo sam Bog ima pravo protjerati Tužitelja i ukloniti prokletstvo zakona.

Ovo tumačenje uzima sve elemente priče onako kako to čini Judino starozavjetno upućivanje. U Zahariji 3,1–2 prorok izvješćuje da mu je anđeo „pokazao velikog svećenika Jošuu kako stoji pred anđelom Gospodnjim, i Sotonu koji mu stoji s desne strane da ga optužuje. Gospodin reče Sotoni: ’Ukorio te Gospodin, Sotona! Ukorio te Gospodin, koji je izabrao Jeruzalem! Nije li ovaj čovjek glavnja istrgnuta iz og.", Jošua ovdje nije Mojsijev nasljednik, nego mnogo kasniji veliki svećenik koji je pomagao Zorovabelju u pokušaju obnove i ponovne izgradnje hrama nakon povratka iz progonstva. Paralele u Judinu umu posve su jasne, jer ovdje čovjeka ponovno optužuje Sotona da je nepodoban za obavljanje Božjeg posla (što je u sljedećem stihovima simbolizirano time što nosi „prljavu odjeću“). Ponovno visoko rangirani anđeo odstupa i dopuštao Bogu da odluči tko je dostojan služiti mu, bio grešnik ili ne. Samo „Gospodin“ ima pravo protjerati Sotoninu pravno ispravnu optužbu.

Ovo tumačenje priče primjerenije je Judinim čitateljima nego ono uobičajenije, koje tvrdi da je Sotona (a ne Mojsije) onaj protiv koga Mihael odbija izreći klevetničku optužbu. To tumačenje vidi Judu kao onoga koji svoje čitatelje poučava da budu svjesni autoriteta čak i palih anđela, te da izbjegavaju postupati s njima na šaljiv ili uvredljiv način. Većina tumačenja polazi od te pretpostavke, ali doslovniji prijevodi14 čuvaju dvosmislenost koju prijevod niv dobro ističe. U Judinu tekstu nije jasno protiv koga se Mihael nije usudio izreći klevetničku optužbu, i lako je, ali vrlo zbunjujuće, pomisliti da misli na Sotonu. No aluzija na Zahariju i Jošuu to čini izvjesnim. Juda želi reći da se Mihael suzdržava od optuživanja Mojsija.

Prijevod niv dobro izvodi poteškoće Judine suptilne igre riječi. Važno je ipak primijetiti da fraza prevedena kao izreći klevetničku optužbu nema nikakve veze s grubošću ili uvredljivošću. To je pravna fraza koja znači „donijeti sud ili odluku o kleveti“. Sotona je očito optuživao Mojsija za klevetu. Čak se ni Mihael nije usudio donijeti pravnu odluku o Mojsiju u ovom slučaju, nego je odluku predao Bogu i ukorio Sotonu zbog njegove drskosti. Mihaelov ponizni stav posve je drukčiji od ležernog načina na koji zalutali kršćani slijede Sotonin laki uzorak. Poput njega, oni misle da dokazuju svoju duhovnu superiornost načinom na koji „klevetaju nebeska bića“(r. 8).

Dok čitamo ovu priču kroz Judine starozavjetne naočale, ona gubi svoju nejasnoću i poprima oštar fokus. Judini protivnici pogrešno su shvatili samu narav kršćanskog spasenja jer nisu shvatili koje je to silno veliko djelo Bog učinio kada je odbacio zakonske optužbe protiv nas. Ni Michael ne može proglasiti Mojsija nedužnim, niti Michael može ukloniti optužbe Zakona; on jednostavno se nije usudio. To može učiniti samo suvereno milostivi Bog, i on će to učiniti na dan suda. Ali umanjujući ono što je Bog učinio, lažni učitelji se usude 'pretvoriti milost Boga našega u razuzdanost' (redak 4).


(R. C. Lucas and Christopher Green, The Message of 2 Peter & Jude: The Promise of His Coming, The Bible Speaks Today (Leicester, England; Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1995), 191–192)

Oni su prkosili vlasti (r. 8), što se može definirati kao odbacivanje ljudske vlasti. Ako je tako, to je možda bila državna vlast, ali vjerojatnije vlast crkvenih poglavara koji su im govorili da griješe. No riječ koja se ovdje koristi nije uobičajena riječ za „vlast”, nego kuriotēs [2963, 3262], „gospodstvo”, i najvjerojatnije se odnosi na vlast i Boga i Krista (što je bolje nego mišljenje nekih koji tvrde da se misli na jedno ili drugo). Prema Isusovu nauku i Božjoj riječi, nemoralno djelovanje je grijeh. Umanjujući važnost svoga raskalašenog ponašanja, lažni učitelji odbacili su gospodstvo Boga i Krista.

Konačno, oni su „izrugivali nadnaravna bića”, doslovno, „kudili (blasphēmeō [987, 1059]) veličanstva” (vidi također r. 10, 18; 2 Pt 2,2. 10–12I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine.). „Veličanstva” su nebeska bića ili anđeli, koji se ponekad nazivaju „slavnima” (2 Henoh 22,7; Uzašašće Izaijino 9,32; 1QH 10,8) jer prebivaju na nebu i služe slavnome Bogu. Juda nam ne govori točno kako su „hulili” na ta bića. Ipak, možemo naslutiti vjerojatno značenje (vidi bilješku uz r. 8). Mislim da su to vjerojatno zli anđeli (na temelju r. 9; Petar to slijedi u 2 Pt 2,10–11ponajpače one koji u prljavoj požudi idu za puti i preziru Veličanstvo. Preuzetnici, drznici i ne trepnu pogrđujući Slave,). Poteškoća je u tome zašto bi Juda pašće anđele nazvao „slavnima”, ali oni su ipak bili nebeska bića i kozmičke sile, stoga je naziv prikladan. Jeretici su se vjerojatno rugali palim anđelima kao nemoćnima da djeluju protiv njih ili da utječu na njihovo ponašanje (budući da su naučavali kako je Bog nadahnuo njihov nemoral putem viđenja). Njihovi izopačeni nazori nisu ostavljali mjesta stvarnosti grijeha ili suda u njihovim životima.

Za razliku od ludog busanja u prsa lažnih učitelja koji su iskazivali nepoštovanje prema zlim silama, Juda je ponovio susret koji je Mihael imao sa Sotonom (r. 9). Ovo je težak redak jer se priča ne pojavljuje u Starome zavjetu. Najbliža je paralela Zaharija 3,1–2Potom mi pokaza Jošuu, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Jahvinim, i Satana, koji mu stajaše zdesna da ga tuži. u kojoj „anđeo Gospodnji” „prekorava” Sotonu kada je ovaj pokušao podići optužbe protiv velikoga svećenika Jošue. Mojsijeva smrt i pokop prepričani su u Ponovljenom zakonu 34,1–12, u kojem Mojsije uzlazi na goru Nebo u Moabu, Bog mu pokazuje Obećanu zemlju, a zatim ondje umire i biva pokopan. Priču koja stoji iza Judinih izjava (očito iz Mojsijeve oporuke; vidi bilješku uz r. 9) sažima Davids(2006:60):

Nakon Mojsijeve smrti Mihael je došao pokopati njegovo tijelo. Đavao (Samael, jedno od raznih židovskih imena za đavla) došao je i tvrdio da mu se tijelo treba dati, jer je Mojsije bio ubojica (tj. ubio je Egipćanina, Izl 2,12–14Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak.) te stoga nije zaslužio častan pokop. Kada se Mihael pozvao na Božji sud riječima: „Gospodin te ukorio!”, đavao se povukao, znajući da će Bog odlučiti u Mojsijevu čast i protiv njegove klevete.

Mihael se spominje tri puta u Starom zavjetu (Dn 10,13.21Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome,; 12,1) kao „vrhovni knez” i zaštitnik Izraela, a spominje se u Otkrivenju 12,7 kao vođa nebeske vojske koja izgoni Sotonu i njegove sljedbenike s neba. U Judi je on „arhanđeo” (NLT, „jedan od najmoćnijih anđela”), jedan od četiriju (1 Henoh 40,1–4) ili sedmorice (1 Henoh 20,1–7) glavnih anđela za koje se čini da promiču u nebeskom vijeću i često se nazivaju „anđelima Prisutnosti”. U židovskoj književnosti čini se da je Mihael vođa ove skupine. Njegova prisutnost ovdje u sporu oko Mojsijeva tijela ima smisla s obzirom na činjenicu da je on zaštitnik Izraela (Dn 12,1U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi.). Jezik je jezik pravnog spora, pri čemu đavao pokušava dokazati da je Mojsije kriv i stoga nedostojan časnog pokopa kako bi Sotona mogao polagati pravo na tijelo (tako Bauckham, Davids, Schreiner).

Mihaelov odgovor pokazao je vrstu ispravnog poštovanja prema kozmičkim silama koje lažni učitelji nisu imali. On „se nije usudio [ili odvažio] optužiti đavla za hulu” (r. 9), suprotno lažnim pretpostavkama o superiornosti koje su pokazivali jeretici. Kako objašnjava G. Green (2008:83), jezik se ovdje također odnosi na pravne optužbe, pa „nije stvar u tome da se Mihael nije usudio iznijeti ‘klevetničku optužbu’ (NIV), nego u tome da on nije donio presudu ili sâd sud”. Lažni učitelji iznijeli su klevetničke primjedbe; Mihael je prihvatio svoje mjesto koje mu pripada i odbio postati sucem u toj stvari. Prepustio je to Bogu i jednostavno izrekao: „Gospodin te ukorio”, upravo ono što je rekao anđeo Gospodnji u Zahariji 3,2. Prema Zahariji 3, Sotona je iznio optužbe kako bi diskreditirao velikoga svećenika Jošuu; ali Bog je odgovorio oproštenjem, upravo onim odgovorom koji je Bog dao Mojsiju. To je poanta priče. Mihael je prepustio sud Bogu; važan je bio božanski ukor, a ne Mihaelov. Grijeh je bila drskost Sotone i lažnih učitelja koji su Božju vlast prisvojili sebi. Samo Bog može oprostiti i samo Bog može izreći sud.


(Grant R. Osborne“Jude” u djelu Cornerstone Biblical Commentary: James, 1–2 Peter, Jude, Revelation, ur. Philip W. Comfort, Cornerstone Biblical Commentary (Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers, 2011), 375–376)

9. Njihova drskost prema anđelima u oštrom je suprotnosti s arhanđelom Mihaelom. On se nije odvažio osuditi đavla za hulu kad se s njim prepirao oko Mojsijeva tijela. U onome što slijedi, čini se da Juda izvlači ilustrativnu građu iz apokrifnog djela Mojsijevo uzašašće. Tako nas uvjeravaju Klement, Origen i Didim, iako se pojedinosti koje se ovdje navode ne nalaze u onome što je sačuvano od Uzašašća. To je priča koja je očito bila vrlo raširena u usmenoj predaji i potječe iz nagađanja o tome što se dogodilo s Mojsijevim tijelom. Juda je koristi kao djelotvoran ad hominem argument ljudima koji su bili uronjeni u apokrifnu književnost. Školijast uz Judinu poslanicu navodi pojedinosti.32 Kad je Mojsije umro, arhanđela Mihaela poslao je Bog da ga pokopa. No đavao mu je osporio pravo na to, jer je Mojsije bio ubojica (Izl 2,12Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak.), i stoga je njegovo tijelo, tako reći, pripadalo đavlu. Štoviše, đavao je tvrdio da ima vlast nad svim stvorenjima, a Mojsijeve tijelo je, naravno, spadalo u tu kategoriju. No čak i pod takvim provokacijama, kaže priča, Mihael nije bio nepoštovan prema đavlu. Nije se usudio iznijeti klevetničku optužbu protiv njega. Jednostavno je prepustio stvar Bogu, govoreći: ‘Gospodin te ukorio.’ Poanta priče leži upravo tu. Ako je anđeo bio toliko oprezan u onome što govori, koliko bi tek smrtni ljudi trebali paziti na svoje riječi.35

To je uobičajeno objašnjenje ove izvanredne apokrifne priče. No Bauckham je proučio Judu 9 i Mojsijevu oporuku te tvrdi da kontrast koji Juda povlači nije između Mihaelova suzdržanog govora, čak i prema đavlu, i hula zabluditelja protiv anđela. Ne, poanta je mnogo oštrija. Zabluditelji su htjeli biti autonomni, ugađati svojim raskalašenim željama i nemati posla sa Zakonom i njegovim anđeoskim čuvarima. Mihaelova priča pokazuje da ni anđeo nije autonoman. Đavao je doista iznosio klevetničku i zlonamjernu optužbu protiv Mojsija, ali arhanđeo nije uzeo na sebe da je opovrgne. Mojsije je doista bio ubojica, stoga Mihael nije na vlastitu inicijativu pokušao odbaciti njegovu optužbu kao neopravdanu. Mogao se samo obratiti Gospodinu za sud i reći Gospodin te ukorio (riječi preuzete iz Zah 3,2Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?”). Kakve li suprotnosti s Judinim protivnicima koji su se postavili iznad Zakona i protiv Boga koji ga je dao.

Mihael se u Novom zavjetu pojavljuje samo ovdje i u Otk 12,7I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi,. Koncept arkanđela (samo ovdje i u 1 Sol 4,16Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,) kasno je ušao u judaizam. U Dn 12,1U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Mihael je imenovan zaštitnikom Izraela (usp. Dn 10,13.21Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome,). 1 Knjiga Henohova ima razvijenu hijerarhiju sedam arkanđela.

(Michael Green, 2 Peter and Jude: An Introduction and Commentary, vol. 18, Tyndale New Testament Commentaries (Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1987), 196–197)

Koliko god to našim ušima zvučalo neobično, ovo klevetanje anđela i njihova autoriteta bila je važna tema za Judu. U retku 9. stoga elaborira posljednju optužbu ponovno se oslanjajući na tradiciju, ovaj put na priču o raspravi arkanđela Mihaela s đavlom, prije nego što zaključi primjenom na lažne učitelje (r. 10).

Mihael nam je poznat iz Knjige proroka Danijela (Dn 10,13Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome, i 12,1), gdje se naziva „glavni knez” i „veliki knez”. Prema tradiciji spisa 1 Enoch, koju je Juda poznavao, bio je jedan od četvorice (ili sedmorice) anđela koji su nosili taj rang, a ponekad je bio prikazivan kao njihov vođa (20,7; vidi Ascension of Isaiah 3,16). Grčki termin za „arkanđela” (archangelos) definira ovu uzvišenu ulogu (vidi također 1 Sol 4,16Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,), i on se jasno pojavio u kršćanskoj tradiciji u tom statusu (Otk 12,7I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi,), suprotstavljajući se đavlu u ime Gospodina.

Priča na koju se Juda oslanja, međutim, modernim je čitateljima donekle zagonetka, kako zato što (ponovno) dolazi iz deuterokanonskog izvora, tako i zbog njezine primjene na lažne učitelje. Većina učenjaka smatra da je pozadina i izvor epizode koju Juda prepričava Testament of Moses, čiji je završetak izgubljen za nas i rekonstruiran u nekoliko drugih kasnijih spisa. U priči je đavao prikazan, na način sličan priči o Jobu (pogl. 1–2), kao tužitelj u sudskom prizoru. Tvrdio je da, budući da je Mojsije prekršio zakon počinivši ubojstvo (Egipćanina), stoga nema pravo na častan ukop, te on (đavao) može polagati pravo na Mojsijevo tijelo. Jezik koji Juda koristi (kada se prepirao s đavlom) ponovno stvara sudski prizor. U tradiciji je ova priča o borbi za Mojsijevo tijelo bila namijenjena naglašavanju njegovog herojskog mjesta poštovanja u svetoj povijesti stvaranja i spasenja Izraela. No Juda, aludirajući na tu epizodu, nije zainteresiran za taj širi obuhvat.

Ono na što Juda svreće pozornost jest Mihaelovo držanje i njegova metoda u sukobu s đavlom. Uzimajući u obzir đavolsku uvredljivu optužbu protiv Mojsija iz tradicije, može se vidjeti da ovdje Juda misli kako se Mihael ili odupro iznošenju klevetničke optužbe protiv đavla (niv; vidi također rsv), ili pak da se odupro osuđivanju đavla za klevetu ili huljenje (nrsv; vidi također nlt). U prvom slučaju, prijevod prikazuje Judu kako općenitije hvali Mihaela zbog njegove samokontrole u obraćanju đavlu. U drugom slučaju, prijevod naglašava da se Mihael odupro optuživanju đavla specifično za huljenje na Boga. Potonje vjerojatno bolje odgovara tradicionalnom kontekstu (priči o raspravi u spisu Testament of Moses). No u oba se slučaja Mihael uzima za primjer jer je pitanje optužbe i osude prepustio autoritetu Gospodina: Mihael reče, Gospodin te ukorio.

Više od pukog pitanja protokola ili poštovanja, Mihaelov izbor da taj ukor prepusti Bogu naglašava težinu stvarne bitke za koju se smatralo da se odigrava. Pozadina tog izraza nalazi se u Knjizi proroka Zaharije (Zah 3,2Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?”): „Gospodin reče Sotoni: ‘Gospodin te ukorio, Sotoni!’” Brojni Isusovi susreti s demonskim silama također nam padaju na pamet (na primjer, Mt 17,18I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.; Mk 1,25Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!”). U svakom slučaju, ukor je duboko eshatološka izjava Božje vrhovnosti i pobjede nad demonskim carstvom (Kee 1968:238–39; Bauckham 1983:62). Stoga je na njemu da preuzme vodstvo u ovom pitanju suđenja.

Ali koja je primjena ove priče na lažne učitelje koji uznemiruju Judinu publiku? Namjera da se uspostavi veza između priče i trenutnog problema jasna je iz veznika koji povezuje retke 9. i 10. (ipak, niv; „ali”, nrsv). Ipak, odgovor na pitanje primjene mora ležati u scenariju viđenja i hula na anđele na koje se aludira u retku 8. Možda, opet, s pitanjem anđeoskog nadzora nad zakonom kao ključnom točkom, Juda cilja na oholu nebrigu za anđeoski autoritet koju su pokazivali ti smutljivci. To ih je navelo da odbace moralne zahtjeve zakona, i Juda ih ovdje opisuje kao one koji nemaju razumijevanja: Pa ipak, ovi ljudi pogrdno govore protiv svega što ne razumiju (r. 10). Referenca je, kao i u retku 8., na klevetnički (ili hulni) govor. Dakle, uspostavljajući veze od retka 8., krećući se preko aluzije na tradiciju, do retka 10., Juda ih optužuje (1) za ponašanje u koje se ni arkanđeo Mihael nije usudio upustiti, i (2) da to čine u potpunom neznanju o teološkim stvarnostima. Bauckham sugerira da je glavna poanta frontalni napad na lažne tvrdnje o duhovnom/teološkom znanju stečenom kroz viđenja (1983:63). U tom smislu, sama drskost tih protivnika u iznošenju brzopletih tvrdnji i sudova protiv anđela opovrgava njihove tvrdnje o boljem znanju (vidi 1 Tim 1,7htjeli bi biti učitelji Zakona, a ne razumiju ni što govore ni što tvrde. za sličan izazov).


(Robert Harvey and Philip H. Towner, 2 Peter & Jude, ed. Grant R. Osborne, vol. 18, The IVP New Testament Commentary Series (Downers Grove, IL; Nottingham, England: InterVarsity Press, 2009), 198–200)

9 Primjer koji Juda navodi nije priča iz Staroga zavjeta, nego međuzavjetno proširenje takve priče. Biblijska priča o smrti i pokopu Mojsijevu u Pnz 34,1–12Poslije toga ode Mojsije s Moapskih poljana na brdo Nebo, na vrhunac Pisge nasuprot Jerihonu, gdje mu Jahve pokaza svu zemlju: Gilead do Dana, poznata je, ako ne i posve bliska. Temeljne informacije nalaze se u prvim šest stihova toga poglavlja, napose u stihovima 1 i 4–6:

Mojsije uzađe s moapskih poljana na goru Nebo, na vrh Pisge, što je suprotno Jerihonu, i Gospodin mu pokaza svu zemlju: Gilead sve do Dana, … 4 Gospodin mu reče: „Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu govoreći: ’Dat ću je tvojem potomstvu.’ Dopustio sam ti da je vidiš svojim očima, ali onamo nećeš prijeći.“ 5 Tako Mojsije, sluga Gospodnji, umrije ondje u zemlji moapskoj, po riječi Gospodnjoj. 6 Pokopa ga u dolini u zemlji moapskoj, suprotno Bet Peoru, i nitko do dana današnjega ne zna za njegov grob.

Jasno je da ta priča ne spominje ni „arkanđela Mihaela“ (koji se u Starom zavjetu nalazi samo u Dn 10,13.21Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome,; 12,1) ni đavla (što je grčki izraz koji se pojavljuje dvadeset i dva puta u grčkom Starom zavjetu, ali samo u prijevodima postegzilnih knjiga, tj. o Esteri, Jobu, Zahariji, te po jednom u 1 Ljetopisima, Psalmima [108,6], 1 Makabejcima i Knjizi Mudrosti; kada prevodi određeni hebrejski izraz, obično prevodi riječ „Sotona“). Prema crkvenim ocima, počevši od Klementa Aleksandrijskog (Ulomci o Poslanici Judinoj), razlog je tomu što Juda ne citira Stari zavjet, nego Uzašašće Mojsijevo. (Klement je napisao: „’Kada Mihael arkanđel, raspravljajući s đavlom, vijećao o tijelu Mojsijevu.’ Ovdje on potvrđuje Uzašašće Mojsijevo. Ovdje se on naziva Mihaelom, koji je po anđelu bliskom nama vijećao s đavlom.“) Tako postoji opća suglasnost da Juda citira apokrifno djelo.

Problem nastaje u pronalaženju djela, a time i konteksta na koji Juda upućuje. Iako nijedan sačuvani spis ne sadrži priču na koju Juda upućuje, takozvani milanski rukopis sadrži veći dio djela iz prvoga stoljeća nazvanog Oporuka Mojsijeva, a Bauckham tvrdi da upravo izgubljeni završetak te knjige čini temelj Judine priče. Iz drugih uputa na ovo djelo izgubljeni se završetak može rekonstruirati: Nakon Mojsijeve smrti Mihael je došao pokopati njegovo tijelo. Đavao (Samael, jedno od raznih židovskih imena za đavla) došao je i raspravljao da tijelo treba dati njemu, jer je Mojsije bio ubojica (tj. ubio je Egipćanina, Izl 2,12–14Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak.) te stoga nije zaslužio častan pokop. Kada se Mihael pozvao na Božji sud riječima: „Gospodin te ukorio!“đavao se povukao znajući da će Bog odlučiti u korist Mojsijeve časti, a protiv njegove klevete.

S obzirom na ovu pozadinu, sada možemo istražiti što Juda želi priopćiti. Prvo, počevši od Staroga zavjeta, Mihael se navodi kao anđeosko biće (u Danielu nazvano „knezom“) koje je zaštitnik Izraela (Otk 12,7I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi,; 1 QM 17; usp. b. Hagigah 12b; b. Menahot 110a za rabinske reference na Mihaela). On je označen kao jedan od četvorice ili sedmorice glavnih anđela (npr. 1 Henoh 20,5; 40,9), a često i kao poglavar te skupine. Izraz „arkanđel“ pojavljuje se u Novom zavjetu samo ovdje i u 1 Sol 4,16Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,; inače se taj izraz pojavljuje samo u pseudepigrafskim djelima (trideset i osam puta), kao što je grčki tekst 1 Henoha 20,7; Jub. 10,7; Život Adama i Eve 1; 22,1; 37,4; Test. Abr. 1,4.6; 10,1. Pojavljuje se i u kasnijim kršćanskim spisima. „Arkanđel“ označava glavnoga anđela, te je stoga istovrijedan Danielovu „glavnom knezu“ ili rabinskim „anđelima prisutnosti“. Stoga se Mihael prikazuje kao lik poznat Judinim čitateljima koji je jedan od Božjih glavnih anđela.

Drugo, u našoj je priči Mihael uključen u raspravu s đavlom. Postoji duga tradicija rasprava između đavla i anđela, počevši od „anđela Gospodnjega“ u Zah 3,2Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?” pa sve do Kumranskih spisa (CD 5,17–18; 1QS 3,18–25), pseudepigrafa (T. Aš. 6,4–6) i ranih kršćanskih djela (Herma, Zap. 6,2,1). Ova se konkretna rasprava tiče Mojsijeva tijela. Prema tome, Mojsije je već mrtav, a u pitanju je raspolaganje njegovim tijelom. Iako Pnz 34,6I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob. kaže da ga je Bog pokopao, u vrijeme grčkoga prijevoda ovoga teksta to se tumačilo kao „pokopali su ga“što vjerojatno upućuje na anđele koji djeluju po Božjoj zapovijedi. Stoga čitatelja grčkoga Starog zavjeta ne bi iznenadila prisutnost Mihaela u tom prizoru. Ono što bi ga mogla malo iznenaditi jest prisutnost đavla. Točan predmet spora između Mihaela i đavla nije naveden; možemo pretpostaviti da je Juda očekivao da su njegovi čitatelji upoznati s pričom. Štoviše, samo pitanje ne igra ulogu kod Jude, pa ga nije potrebno izričito spominjati.

Treće, svrha je citata Mihaelov odgovor. Taj se odgovor sastoji od dvaju dijelova. Prvi je ono što nije učinio, dok je drugi ono što je, suprotno tomu, učinio. Ono što nije učinio jest da „nije usudio iznijeti klevetničku optužbu protiv njega“. Ovo je iznimno težak izraz koji je potrebno rastumačiti. Glagol „usuditi se“ pojavljuje se šesnaest puta u Novom zavjetu. On označava preuzimanje rizika, a napose rizika u smislu časti ili srama. Tako se u Mt 22,46I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što. (usp. Mk 12,34Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!” I nitko se više nije usuđivao pitati ga.; Lk 20,40I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.) ljudi više nisu usuđivali postavljati pitanja Isusu (čime bi mu osporili čast) jer su vidjeli što se dogodilo u prethodnom slučaju. U Mk 15,43dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također isčekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Josip rizikuje svoju čast ulazeći i tražeći Isusovo tijelo od Pilata, kao što to čine i Filipljani propovijedajući evanđelje u Fil 1,14a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ.. U svakom od tih slučajeva ljudi su riskirali sram izlazeći izvan granica društvene prikladnosti, ali su primili čast od pisaca dotičnih knjiga. U Dj 7,32Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati. Mojsije se ne usuđuje, što pokazuje da je držao svoje primjereno mjesto u odnosu prema Bogu. Isto tako Pavao drži svoje primjereno mjesto u Rim 15,18/; usp. 2 Kor 10,2.12molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo.; 11,21. Stoga se Mihael ovdje prikazuje kako drži svoje primjereno mjesto, što je u suprotnosti s anđelima iz 6. stiha, koji nisu uspjeli ostati na svom primjerenom mjestu.

Izraz „iznijeti sud klevete“ (u doslovnom prijevodu) pojavljuje se u Novom zavjetu samo ovdje i u 2 Pt 2,11dok anđeli, iako jakošću i snagom od njih veći, ne izriču protiv njih pred Gospodinom pogrdna suda., za koji smatramo da ovisi o ovom ulomku. Septuaginta (LXX) najbliže tomu dolazi u Iz 42,3On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu,, ali taj ulomak ne sadrži ključni izraz „kleveta“ (blasphēmia). Stoga je malo vjerojatno da Juda ovisi o tekstu koji nam je poznat. Trenutno se raspravlja o dvama tumačenjima našega ulomka kod Jude. Prvo, koje zastupa Kelly, jest ono iz prijevoda NIV: „nije se usudio iznijeti klevetničku optužbu“ protiv đavla. To se uklapa u kontekst jer bi bilo u suprotnosti s djelovanjem lažnih učitelja koji „klevetnički govore o nebeskim bićima (blasphēmou sin)“. Problem je u tome što (1) je teško shvatiti kako bi netko mogao klevetati đavla, pogotovo u situaciji u kojoj se on usprotivio Božjoj zapovijedi, i (2) nije svojstveno Pismu da vodi računa o đavoljem ugledu (usp. Iv 8,44Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.; Dj 13,10i reče: “Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje?; 1 Iv 3,8Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska.; Otk 12,9Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi., a sve to govori negativno o đavlu).

Drugo tumačenje, koje zastupaju Bauckham i Neyrey, jest ono iz prijevoda NRSV: „iznijeti osudu klevete protiv njega“. To bi bilo paralelno s Dj 19,40Ta izlažemo se opasnosti da za ovo današnje budemo optuženi s pobune jer nema nikakva razloga kojim bismo mogli opravdati ovu strku.” To rekavši, raspusti skup., gdje se spominje optužba za nered. Iako se ovo tumačenje ne uklapa tako dobro u optužbe protiv uljeza u prethodnim stihovima, što bi značilo da su stihovi povezani pomoću prepoznatljive ključne riječi, ono se ipak uklapa u tijek rasprave. Lažni učitelji klevetaju anđele, vjerojatno optužujući ih da su Mojsiju nametnuli Zakon s njegovim moralnim zahtjevima. Za razliku od toga, Mihael, čiji je položaj bio neupitan, kada je raspravljao s đavlom u pripovijesti u kojoj je đavao klevetao Mojsijev karakter, ne bi optužio ovoga palog anđela, za kojeg se svi slažu da je zao, za klevetu. Čineći to, Mihael je odbio prijeći svoje primjerene granice i zauzeti mjesto Boga u suđenju zlu.

Upravo ovo potonje stajalište ima najviše dokaza koji mu idu u prilog. Prvo, ono izbjegava problem nalaženja načina kako bi se moglo klevetati đavla. Drugo, pruža uvjerljiv razlog zašto Juda navodi upravo taj određeni događaj, naime događaj u kojem đavao kleveće Mojsija. Treće, pruža protuprimjer lažnim učiteljima u tome što Mihael ne prelazi svoje granice u temi o kojoj bi njegova optužba bila opravdana, dok oni prelaze svoje u području u kojem njihove optužbe nisu opravdane.

Judova negativna izjava vodi do opisa onoga što je Mihael učinio; rekao je: „Zastao te Gospodin!“ Sama je ta fraza citat iz Zah 3,2Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?”. Ondje, u prizoru još jednoga suda, Sotona (član određeni pokazuje da je u Zahariji Sotona naziv službe, a još uvijek ne osobno ime) stoji spreman izvršiti svoju ulogu optuživanja Jošue, koji je ondje prisutan u prljavoj odjeći, što upućuje barem na bogoslužnu nečistoću, a možda i na moralnu krivnju. Prisutan je i „Anđeo Gospodnji“te on izgovara frazu „Zastao te Gospodin“a zatim obavještava Jošuu da mu je krivnja uklonjena. Ta je fraza, dakle, vapaj upućen Božjem sudu. Umjesto da potvrdi vlastiti autoritet nad Sotonom, Mihael poziva Boga da izrekne odgovarajući sud. Čovjek ne može biti dalje od oholosti lažnih učitelja kada zauzimaju mjesto Boga u svojim klevetničkim optužbama protiv njegovih anđela. Jasno je da Juda, poput Jakova (Jak 4,11–12Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona.; 5,9), smatra da je suđenje drugima potpuno neprikladno ponašanje za sljedbenika Isusa. Oni trebaju biti poput Mihaela, koji se suzdržava od takva ponašanja.

10 Za razliku od Mihaela, koji ne bi iznio opravdanu optužbu za klevetu protiv Sotone, ovi (naglašeni izraz „ovi“ nastavlja se na Jud 8, a ponovljen je u 12, 16. i 19. retku dok Juda niže svoje optužbe protiv lažnih učitelja) učitelji kleveću „sve što ne razumiju“misleći pritom na anđele. Najvjerojatnije su opravdavali svoje ponašanje na temelju neke vrste „više“ spoznaje o ustroju duhovnoga svijeta (ovo upućivanje na nerazumijevanje vjerojatno nije dovoljno specifično da bi se odnosilo natrag na sodomsko nepoznavanje anđela koji su posjetili Sodomu, kao u T. Ash. 7,1). Daleko od toga da pokazuju višu spoznaju, tvrdi Juda, oni u svojoj neznatnosti kleveću anđele.


(Peter H. Davids, The Letters of 2 Peter and Jude, The Pillar New Testament Commentary (Grand Rapids, MI: William B. Eerdmans Pub. Co., 2006), 59–63)

9 Redak 9 težak je redak, i zato na samom početku trebamo iznijeti njegovu glavnu poantu. Protivnici su vrijeđali slavne anđele koji su bili demoni, ali Mihael bijaše toliko ponizan da se nije usudio osuditi đavla nego je zamolio Gospodina da ga ukori. Izraz „arhanđeo” označava Mihaelov autoritet i istaknutost. U Dn 10,13.21Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome, on je označen kao „knez” (archōn), kao „veliki knez” (ho archōn ho megas, Theodotion) u Dn 12,1U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi.. U Otkrivenju on predvodi bitku protiv zmaja i zlih anđela (Otk 12,7I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi,). Njegova istaknutost nastavlja se u drugoj židovskoj literaturi

(1QM 9:16; 1 Enoch 9:1; 10:11; 20:5; 24:6).

Iako Stari zavjet govori da je Gospodin pokopao Mojsija (Pnz 34,6I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob.), pojavila se spekulacija o njegovu pokopu budući da nijedno ljudsko biće nije promatralo mjesto ukopa. Zagonetni element u Judinu poslanici jest spomen rasprave o Mojsijevu tijelu između Mihaela i đavla. Korišteni termini upućuju na pravni spor oko Mojsijeva tijela. Utemeljujući Mojsijevu krivnju, đavao bi mu oduzeo pravo na častan pokop i vjerojatno polagao pravo vlasništva nad njegovim tijelom. Čini se da je Mihael imao puno pravo kritizirati đavla budući da je đavao bio zao, a njegovi motivi opaki, ali Mihael se nije usudio kritizirati đavla i izreći mu „pogrdnu osudu” (krisin blasphēmias).

Riječi koje je Mihael izrekao: „Gospodin te ukorio!” aludiraju na Zah 3,2Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?”. Starozavjetni kontekst u Zahariji značajan je jer izvještaj u Zahariji predstavlja još jedan događaj u kojemu je Sotona pokušao utvrditi krivnju jednog od Jahvinih slugu. Jošua, veliki svećenik, nalazio se u Gospodnjoj prisutnosti, ali Sotona ga je optuživao pred Gospodinom (Zah 3,1Potom mi pokaza Jošuu, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Jahvinim, i Satana, koji mu stajaše zdesna da ga tuži.). Možda bismo pomislili da je Sotona s pravom optužio Jošuu budući da je njegova „prljava odjeća” predstavljala njegov grijeh (Zah 3,3–4A Jošua bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Jahvinim.). Ali Jahve je izrekao osudu protiv Sotone rekavši: „Gospodin te ukorio” (Zah 3,2Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?”). Božja riječ donosi oproštenje, što je prikazano čistom odjećom u koju je Jošua bio odjeven. Kao što je Kee pokazao, Gospodin nije samo prekoravao Sotonu tako da priča tek završava verbalnim ukorom. Naprotiv, Gospodnja presuda bila je djelotvorna, zapečativši Sotonin poraz u sudnici i objavivši Jošuino opravdanje. Oni koje je Gospodin izabrao opravdani su u njegovim očima (Zah 3,2.4–5Anđeo Jahvin reče Satanu: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?”).

Mihaelove riječi u Judinoj poslanici, slično tomu, ne pokazuju samo želju da Gospodin verbalno prekori Sotonu jer je podigao optužbu protiv Mojsija, kao da bi Sotona primio samo verbalno „ribanje”. Gospodnji bi ukor funkcionirao kao djelotvoran odgovor na Sotoninu optužbu tako da Mojsije bude opravdan, a njegova bi opravdanost osigurala njegov prikladan pokop. Đavao je vjerojatno polagao pravo autoriteta nad Mojsijevim tijelom zbog Mojsijeva grijeha u ubojstvu Egipćanina. Mihael nije poricao da je Mojsije sagriješio niti je branio njegovo ponašanje. On se pozvao na Gospodnji ukor s pouzdanjem da će Mojsije primiti oproštenje Božjom riječi, s rezultatom da će Bog ukloniti njegovu nečistoću (usp. Zah 3,3–5A Jošua bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Jahvinim.).

Odakle Juda vuče ovu priču? Nažalost, izvještaj ne postoji ni u jednom sačuvanom spisu. Tradicije ovoga izvještaja došle su do nas, i te tradicije pomno razmatra Bauckham u jednom egzerzu. Smatra se da priča potječe iz knjige naslovljene Assumption of Moses. Odnos između Assumption of Moses i Testament of Moses živo se raspravlja. U svojoj temeljitoj studiji Bauckham smatra da postoje dvije odvojene tradicije u ova dva različita djela. Ovo pitanje ne treba razrješavati u ovom komentaru budući da više ne posjedujemo izvornu verziju priče. Ono što doista učimo iz tradicija koje je prikupio Bauckham jest da je đavao osporavao Mojsijeve „pravo na častan pokop”, optužujući ga za ubojstvo Egipćanina.57 Mihael je zamolio Gospodina da ukori đavla, i đavao je pobjegao kako bi Mihael mogao dovršiti ukop.

Moje tumačenje u jednom bitnom pogledu odstupa od Bauckhamova. Bauckham odbacuje opće gledište da je Mihael odbio oklevetati đavla. U svojoj pomnoj i fascinantnoj studiji o tradicijama ovoga izvještaja, on tvrdi da je priča na koju se Juda oslanjao naučavala kako je đavao oklevetao Mojsija zato što je Mojsije ubio Egipćanina. Ključ za shvaćanje onoga što je Juda mislio, sugerira Bauckham, dolazi iz poznavanja tradicije koju je prisvojio. Stoga, poanta priče, prema Bauckhamu, nije u tome što je Mihael odbio oklevetati đavla. Mihael se, prema Bauckhamu, nije usudio odgovoriti na đavlovu optužbu protiv Mojsija, oslanjajući se na Gospodnju presudu, a ne na vlastiti autoritet vođe anđela, kako bi se suprotstavio Sotoni. Bauckhamova sugestija je intrigantna, ali ne vjerujem da je to najprirodniji način razumijevanja ovoga retka.61 Kada kaže da se Mihael nije usudio donijeti „pogrdnu osudu”, čini se najvjerojatnijim da je to osuda protiv đavla, u smislu da se Mihael nije usudio, iako se činilo da ima svako pravo na to, govoriti protiv đavla. Iako je Bauckhamovo tumačenje domišljato, riječi „nije se usudio iznijeti klevetničku optužbu” najprirodnije je shvatiti tako da govore kako je Mihael odbio izustiti riječ osude protiv đavla. Redak stoga ima jednostavan kontrast. Mihael se nije usudio izreći osuđujuću presudu đavlu. Ostavio je Sotoninu osudu u Božjim rukama, tražeći od Boga da ga konačno sudi. Ovakvo čitanje retka dobro se uklapa i u naše razumijevanje 2 Pt 2,10–11ponajpače one koji u prljavoj požudi idu za puti i preziru Veličanstvo. Preuzetnici, drznici i ne trepnu pogrđujući Slave,.

Judino pozivanje na nekanonsku knjigu zagonetno je za mnoge kršćane danas. Je li vjerovao da je izvještaj povijesno točan, ili ga je citirao kako bi nešto poručio? Teško je biti siguran, ali čini se vjerojatnim da je Juda vjerovao kako je priča ukorijenjena u povijesti. On nigdje drugdje nije dao naznaku da citirane tradicije nisu povijesne. No vodi li to do zaključka da kanon Svetog pisma treba proširiti, ili je Juda mislio da je knjiga Assumption of Moses nadahnuta? To su mučna pitanja, ali ne bismo trebali izvoditi zaključak da citat iz neke knjige znači kako je cijela knjiga nadahnuta. Pavao je citirao grčke pjesnike i izreke ne sugerirajući pritom da je cijelo djelo mjerodavno Sveto pismo (Dj 17,28U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!”; 1 Kor 15,33Ne varajte se: “Zli razgovori kvare dobre običaje.”; Tit 1,12Reče netko od njih, njihov vlastiti prorok: “Krećani uvijek lašci, opake zvijeri, trbusi dangubni.”). Juda nije namjeravao staviti kanonski pečat na knjigu Assumption of Moses samo zato što ju je citirao. On je ovu priču smatrao istinitom ili korisnom, ili je vjerovao da je ona ilustracija istine koju je želio poučiti.

10 Mihael je u potpunosti razumio đavolsku zloću pa ipak se nije usudio izreći osudu protiv njega, tražeći od Gospodina da mu sudi. Pa ipak, ti su ljudi pogrdno govorili protiv „svega što ne razumiju”. Riječ blasphēmousin (r. 10, koju NIV prevodi kao „govore pogrdno protiv”, ali u r. 8–9 kao „klevetaju” i „klevetnička optužba”) povezuje ove tri retka: primijetite blasphēmousin u r. 8 i blasphēmias u r. 9. Kada je Juda rekao da ti ljudi kleveću ono što ne shvaćaju, ponovno je imao na umu slavne anđele iz r. 8. Uljezi su vjerovali da razumiju nebeske stvari, ali bili su daleko izvan svojih mogućnosti. Jedina stvar koju su doista razumjeli bila je moć tjelesnih prohtjeva. Njihove su ih tjelesne želje svakodnevno gonile, i poput nerazumnih životinja vodio ih je spolni nagon radije nego razum. Judin je jezik ovdje izuzetno ironičan, jer su uljezi vjerojatno tvrdili da posjeduju znanje o nebeskim stvarima, ali njihovo shvaćanje istine nije nadmašivalo ono u životinja. Doista, slijedeći svoje nagone, bit će uništeni (phtheirontai). Predviđeno uništenje nije privremeno (usp. 1 Kor 3,13svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati.; 2 Pt 2,12Oni pak kao nerazumne životinje, po naravi rođene za lov i istrebljenje, pogrđuju što ne poznaju. Istim će istrebljenjem i oni biti istrebljeni;). Juda je mislio na njihovu vječnu osudu, kada će platiti posljedice toga što su bili robovi svojim grešnim željama, jedinoj stvari koju su ti ljudi dobro razumjeli.


(Thomas R. Schreiner, 1, 2 Peter, Jude, sv. 37, The New American Commentary (Nashville: Broadman & Holman Publishers, 2003), 458–461)

DODATNA LITERATURA

JUDA SVJEDOČI DA JE ISUS SVEMOĆNI YHWH!

ISUS: JEDINI I NEUSPOREDIVI ADONAY YHWH

Kur'an potvrđuje da Juda prepoznaje Isusa Krista kao Boga u tijelu!