Prema Ivanovu evanđelju, Isus u svom predljudskom postojanju jest Riječ koja je postojala prije stvaranja s Bogom Ocem i po naravi kao Bog, budući da je on Onaj kojega je Otac odredio da stvori sve stvari, i koji je kasnije u određenom vremenskom trenutku postao tijelo:
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom, i Riječ bijaše u potpunosti Bog (kai theos een ho logos). U početku bijaše s Bogom. Sve je postalo po njemu i bez njega nije ništa postalo što je postalo. U njemu bijaše život i život bijaše svjetlost ljudima... Istinska svjetlost koja prosvjetljuje svakog čovjeka dolazila je na svijet. Bijaše na svijetu, i svijet je po njemu postao, ali ga svijet nije upoznao... I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine... Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođeni, sam Bog (monogenes theos), koji je u najprisnijem zajedništvu s Ocem, on ga je objavio.” Iv 1,1-4. 9-10. 14. 18U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. (New English Translation, NET Bible)(1))
U ovoj objavi želim usmjeriti pozornost na 1. redak u kojemu se izjavljuje da je Riječ Bog.
Znanstvenici obično 1. redak dijele na tri rečenice (klauze):
1a: U početku bijaše Riječ
1b: i Riječ bijaše s Bogom (ton theon)
1c: i Riječ bijaše Bog (kai theos een ho logos)
U trećoj rečenici izraz Bog je u nominativu (padežu u kojem bi riječ bila napisana kad bi bila subjekt), nema odrečni član (bez članka je, anartrodan) i smješten je ispred glagola (ispred glagola je, preverbalno).
Želim istaknuti što su neki ugledni stručnjaci za Novi zavjet, gramatičari i teolozi rekahn o retku 1,1c u odnosu na Božanstvo Kristovo.
Primjerice, evo što je jedan istinski evaneđeoski stručnjak za novozavjetni grčki jezik izjavio u vezi s retkom 1,1c:
„Nominativ je padež u kojem se nalazi subjekt. Kada subjekt preuzima vezni glagol poput 'jest' (tj. glagol koji izjednačuje subjekt s nečim drugim), tada se još jedna imenica pojavljuje u nominativu, predikatni nominativ. U rečenici 'Ivan je čovjek', 'Ivan' je subjekt, a 'čovjek' je predikatni nominativ. U engleskom se jeziku subjekt i predikatni nominativ razlikuju redom riječi (subjekt dolazi na prvo mjesto). To nije slučaj u grčkom. Budući da je red riječi u grčkom prilično fleksibilan i koristi se za naglašavanje, a ne za strogu gramatičku funkciju, koriste se druga sredstva za razlikovanje subjekta od predikatnog nominativa. Na primjer, ako jedna od dviju imenica ima određeni član, ona je subjekt...”
„Kao što smo rekli, red riječi se koristi posebno radi naglašavanja. Općenito govoreći, kada se riječ baci na početak rečenice, to se čini radi naglaska. Kada se predikatni nominativ baci ispred glagola, samim time što je na tom mjestu u redu riječi, on dobiva naglasak. Dobar primjer za to je Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c. Engleski prijevodi obično imaju: 'and the Word was God' (a Riječ bijaše Bog). Ali u grčkom je red riječi obrnut. Glasi:
kai theos een ho logos
i Bog bijaše te Riječ.
„Znamo da je 'Riječ' subjekt jer ima određeni član, i prevodimo je u skladu s tim: 'i Riječ bijaše Bog'. Trebala bi nam se nametnuti dva pitanja, a oba su od teološke važnosti: (1) zašto je theos stavljen naprijed? i (2) zašto nema član? Ukratko, njegov naglašeni položaj ističe njegovu bit ili kakvoću: 'Što je Bog bio, to je Riječ bila', tako jedan prijevod izražava tu snagu. Nedostatak određenog člana sprječava nas da poistovjetimo osobu Riječi (Isusa Krista) s osobom 'Boga' (Oca). Drugim riječima, red riječi nam govori da Isus Krist ima sve božanske atributie koje ima Otac; nedostatak člana nam govori da Isus Krist nije Otac. Ivanovo je izražavanje ovdje prelijepo sažeto! To je, zapravo, jedna od najelegantnijih i najsažetijih teoloških izjava koje se ikada mogu pronaći. Kao što je rekao Martin Luther, nedostatak člana je protiv sabelijanizma; red riječi je protiv arijanizma.
kai ho logos een ho theos
„i Riječ bijaše Bog [dosl. taj Bog]“ (tj. Otac; sabelijanizam)
kai ho logos een theos
„i Riječ bijaše bog“ (arijanizam)
kai theos een ho logos
„i Riječ bijaše Bog“ (pravovjerje).
„Isus Krist je Bog i ima sve atribute koje ima Otac. Ali on nije prva osoba Trojstva. Sve se to sažeto potvrđuje u izrazu kai theos een ho logos.”
(William D. Mounce, Basics of Biblical Greek Grammar [Zondervan Publishing House, Grand Rapids, MI 1993], poglavlje 6. Nominativ i akuzativ, određeni član (prva i druga deklinacija), str. 28-29; podebljani naglasak moj)
Pokojni Raymond E. Brown bio je poznati liberalni novozavjetni stručnjak koji je čak napisao vrlo utjecajan dvosvečani komentar Ivanova evanđelja. Brown je zauzeo stav da theos u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c naglašava narav i svojstva Riječi:
početak. Ovo nije, kao u Postanku, početak stvaranja, jer stvaranje dolazi u 3. retku. Umjesto toga, „početak“ se odnosi na razdoblje prije stvaranja i predstavlja određenje, više kvalitativno nego vremensko, Božjeg područja. Primijetite kako počinje Markovo evanđelje: „Početak evanđelja Isusa Krista [Sina Božjega]...“
bijaše Riječ. Od vremena Ivana Zlatoustog komentatori su prepoznavali da svaka od tri upotrebe glagola „bijaše“ u 1. retku ima drugačiju konotaciju: postojanje, odnos odnosno utvrđivanje svojstva (predikaciju). „Riječ bijaše“ slična je Isusovim izjavama „Ja jesam“ u samom Evanđelju (vidi Dodatak IV.). Ne može biti nagađanja o tome kako je Riječ nastala, jer Riječ je jednostavno postojala.
bio je Bog. Stih 1c predmet je dugotrajne rasprave, budući da je riječ o ključnom tekstu koji se odnosi na Isusovo božanstvo. Ispred riječi theos nema člana kao što ga je bilo u 1b. Neki to objašnjavaju jednostavnim gramatičkim pravilom da imenske imenske službe (predikatne imenice) uglavnom nemaju član… Međutim, iako je theos najvjerojatnije predikat, takvo pravilo ne vrijedi nužno za izjavu identiteta kao, na primjer, u formulama „Ja sam...” (Iv 11,25Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.; 14,6, s članom). Kako bi se u engleskom jeziku sačuvala drugačija nijansa riječi theos s članom i bez njega, neki (Moffat) prevode: „Riječ bijaše božanska.” No to se čini preslabim; naposljetku, u grčkom jeziku postoji pridjev za „božanski” (theios) koji autor nije izabrao upotrijebiti. Haenchen, str. 31388, prigovara toj potonjoj točki jer smatra da takav pridjev odiše književnim grčkim jezikom koji nije dio Ivanova rječnika. Prijevod NEB parafrazira taj redak: „Što je bio Bog, to je bila i Riječ”; a to je zasigurno bolje nego „božanska”. Ipak, za suvremenog kršćanskog čitatelja čija ga trinitarna pozadina je navikla na promišljanje o „Bogu” kao širem pojmu od „Boga Oca”, prijevod „Riječ bijaše Bog” sasvim je točan. To se čitanje dodatno potvrđuje kada se prisjetimo da u Evanđelju u obliku u kakvom je danas, tvrdnja iz 1,1 gotovo sigurno čini inclusio s 20,28, gdje na kraju Evanđelja Toma ispovijeda Isusa kao „Gospodina mojega i Boga mojega” (ho theous mou). Te izjave predstavljaju Ivanov potvrdan odgovor na optužbu upućenu Isusu u Evanđelju da se neopravdano pravi Bogom (Iv 10,33Odgovoriše mu Židovi: “Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš.”; 5,18). Ipak, trebamo priznati da je između prologove tvrdnje „Riječ bijaše Bog” i kasnijeg crkvenog ispovijedanja da je Isus Krist „pravi Bog od pravoga Boga” (Niceja), došlo do izraženog razvoja u pogledu filozofske misli i drukčije problematike. Vidi KOMENTAR.
(Brown, The Gospel According to John I-XII (Anchor Bible Series, 1966), sv. 29, str. 4-5; istaknuo i naglasio u debljini ja)
I:
Novi zavjet ne pridjeva naziv „Bog” Isusu učestalo. V. Taylor, ET 73 (1961-62), 116-18, upitao se naziva li Isus ikada Bogom, budući da gotovo svaki predloženi tekst ima svoje poteškoće... Većina predloženih odlomaka (Iv 1,1. 18U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.; 20,28; Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.; Heb 1,8ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo - žezlo je tvog kraljevstva.; 2 Pt 1,1Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas.) nalazi se u himnima ili doksologijama, kao naznaka da se naslov „Bog” primjenjivao na Isusa brže u liturgijskim formulama nego u narativnoj ili epistolarnoj književnosti. Ponovno se podsjećamo na Plinijev opis kršćana koji pjevaju hymns Kristu kao Bogu. Suzdržavanje od primjene ovoga naziva na Isusa razumljivo je kao dio novozavjetne baštine iz judaizma. Za Židove „Bog” je značilo nebeski Otac; i dok se nije postiglo šire razumijevanje ovoga izraza, on se nije mogao lako primijeniti na Isusa. To se odražava u Mk 10,18Isus mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! gdje Isus odbija biti nazvan dobar jer je samo Bog dobar; u Iv 20,17Kaže joj Isus: “Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.” gdje Isus Oca naziva „svojim Bogom”; te u Ef 4,5-6Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! gdje se o Isusu govori kao o „jednom Gospodinu”, ali je Otac „jedan Bog”. (Način na koji je Novi zavjet pristupio pitanju božanstva Isusova nije bio kroz naslov „Bog”, nego opisujući njegova djela na isti način na koji je opisivao Očeva djela; vidi Iv 5,17. 21Isus im odgovori: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.”; 10,28-29). U retku 1c ivanovski himan graniči s uporabom naziva „Bog” za Sina, ali izostavljanjem člana izbjegava svaku primisao o osobnom poistovjećivanju Riječi s Ocem. A za poganske čitatelje ovaj redak također izbjegava svaku primisao da je Riječ bila drugi bog u bilo kojem helenističkom smislu.
Postoji, međutim, još jedno razmatranje. Spomenuli smo prijedlog katoličkog stručnjaka De Auseja da Riječ kroz cijeli Prolog znači Riječ-postalu-tijelom i da se cijeli himan odnosi na Isusa Krista. Ako je tomu tako, onda možda postoji opravdanje da se u uporabi bezčlanskog oblika theos vidi nešto poniznije nego u uporabi oblika ho theos za Oca. Isus je Krist taj koji u Iv 14,28Čuli ste, rekoh vam: 'Odlazim i vraćam se k vama.' Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. kaže: „Otac je veći od mene”, i koji u 17,3 govori o Ocu kao o „jedinome istinitom Bogu”. Priznanje poniznog položaja Isusa Krista u odnosu prema Ocu nije strano rankršćanskim himnima, jer Fil 2,6-7On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, govori o Isusu kako je sam sebe oplijenio i uzeo lik sluge.
(Ibid., str. 24-25; istaknuto podebljano od autora)
A evo i Brownova tumačenja Tomina ispovijedanja:
Tomino ispovijedanje vjere (Iv 20,28)
Kada napokon povjeruje, Toma daje glas svojoj vjeri u krajnjem ispovijedanju: „Gospodin moj i Bog moj!” Isus koji se ukazao Tomi jest Isus koji je uzvišen u razapinjanju, uskrsnuću i uzašašću k Ocu i primio je od Oca slavu koju je imao kod Njega prije nego što je svijet postao (Iv 17,5A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.); i sada Toma ima vjeru da to prizna. Toma je prodro mimo čudesnog aspekta ukazanja i vidio ono što uskrsnuće-uzašašće otkriva o Isusu. Isusov odgovor u retku 29a prihvaća kao valjano Tomino razumijevanje onoga što se dogodilo: „Povjerovao si.”
Kombinacija naslova „Gospodin” i „Bog” pojavljuje se u poganskoj religijskoj književnosti i zastupljena je u izrazu „Dominus et Deus noster“ kojim se služio car Domicijan (81., 96. po. Kr.; vidi Suetonije, Domitian, 13), koji je vjerojatno bio vladajući car u vrijeme pisanja Evanđelja i protiv čijih je pretenzija bila usmjerena Knjiga Otkrivenja. Ipak, postoji znanstveno slaganje da je Ivanov izvor za ove naslove biblijski, kombinirajući izraze kojima se LXX služio za prijevođenje Jahve (= Kyrios) i Elohima (= theos). Zapravo u LXX-u uobičajeni prijevod kombinacije YHWH Elohay jest „Gospodine, Bože moj” (Kyrie, ho theos mou, Bultmann, str. 5388); ono što je najbliže ivanovskoj formuli jest Psalam 35,23Preni se, ustani da me obraniš, Bože moj, Gospode, vodi parnicu moju!: „Bože moj i Gospodine moj.”
To je, dakle, vrhunska kristološka izjava Četvrtog evanđelja. U 1. poglavlju prvi su učenici dali mnogo naslova Isusu (sv. 29, str. 77-78), a čuli smo i druge tijekom njegova djelovanja: Rabi, Mesija, Prorok, Kralj Izraela, Sin Božji. U posmrtnim ukazanjima Isusa su Magdalenska i učenici kao skupina pozdravili kao Gospodina. Ali Toma je taj koji razjašnjava da se Isusu može obratiti istim jezikom kojim se Izrael obraćao Jahvi. Sada se ispunjava volja Očeva „…da svi časte Sina kao što časte Oca” (Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”). Ono što je Isus prorekao, obistinilo se: „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da JA JESAM” (Iv 8,28Isus im nato reče: “Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac.). Primjećujemo, međutim, da se Isusa časti kao Boga u ispovijesti vjere. Ustrajali smo (sv. 29, str. 24) na tome da novozavjetna uporaba naziva „Bog” za Isusa još uvijek nije doista dogmatska formulacija, nego se pojavljuje u liturgijskom ili kultnom kontekstu. To je odgovor hvale Bogu koji se objavio u Isusu. Tako je Tomino „Gospodin moj i Bog moj” u bliskoj paralelnosti s „Riječ bijaše Bog” u uvodnom retku himna koji je umetnut na početku Četvrtog evanđelja. Ako je Barrett u pravu kada smatra da pojava Isusa u Iv 20,19I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” ff. priziva ranu kršćansku liturgiju (vidi BILJEŠKU o „prvom danu tjedna” u retku 19), Toma izgovara doksologiju u ime kršćanske zajednice. Nalazimo odraz takova klicanja zajednice u prizoru koji opisuje autor Otk 4,11“Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!”, kada starješine padaju pred prijestoljem Božjim pjevajući: „Dostojan jesi, Gospodine i Bože naš, primiti slavu i čast i moć.” U Otkrivenju klicanje je upućeno Ocu; u Ivanu je upućeno Sinu; ali Otac i Sin jedno su (Iv 10,30Ja i Otac jedno smo.”). Nije čudo da Tomino ispovijedanje predstavlja posljednje riječi koje je izrekao neki učenik u Četvrtom evanđelju (kako je izvorno bilo zamišljeno, prije dodavanja 21. poglavlja), ništa dublje nije se moglo reći o Isusu.
Budući da smo Tomu u retku 28 obradili kao glasnogovornika vjere kršćanske zajednice koja odgovara na kerygma naviješten u Evanđelju, sada smo u mogućnosti razumjeti saveznički vid njegova ispovijedanja. Kao što smo istaknuli (str. 1016 gore), Iv 20,17Kaže joj Isus: “Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.” obećao je da će nakon Isusova uzašašća Bog postati Otac učenicima koji će se roditi od Duha, te će također na poseban način postati Bog naroda vezanoga uz njega novim savezom. Riječi koje Toma upućuje Isusu glas su ovoga naroda koji potvrđuje savez što ga je Otac sklopio u Isusu. Kako je Hos 2,25I posijat ću ga u zemlji, zamilovat ću Nemilu, Ne-narodu mom reći ću: 'Ti si narod moj!' a on će reći: 'Bože moj!'” (23) obećao, narod koji nekoć nije bio narod sada je rekao: „Ti si moj Bog.” Ova je ispovijest bila sjedinjena s krsnim ispovijedanjem „Isus je Gospodin”, ispovijedanjem koje se može izreći samo kada je Duh izliven (1 Kor 12,3Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže: “Prokletstvo Isusu”. I nitko ne može reći: “Gospodin Isus” osim u Duhu Svetom.).
(Ibid., The Gospel According to John XIII-XXI (Anchor Bible, 1970), vol. 29, dio A, str. 1046-1048; istaknuto podebljano od autora)
Drugi značajni stručnjak za novozavjetnu grčku gramatiku jest evanđeoski profesor Daniel B. Wallace. Wallace je sudjelovao u engleskom prijevodu Biblije NET, koja je također osigurala tekstualno-kritičke bilješke za Novi zavjet.
Evo što Wallace kaže s obzirom na Ivan 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c:
sn I Riječ bijaše u potpunosti Bog. Ivanova teologija dosljedno vodi do zaključka da je Isus, utjelovljena Riječ, u istoj mjeri Bog kao i Bog Otac. To se može vidjeti, na primjer, u tekstovima kao što su Iv 10,30Ja i Otac jedno smo.” („Ja i Otac jedno smo“), 17,11 („da budu jedno kao i mi“) i 8,58 („prije nego je Abraham nastao, Ja jesam“). Konstrukcija u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c ne izjednačava Riječ s osobom Boga (to je isključeno s Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.b, „i Riječ bijaše u Boga“); nego potvrđuje da su Riječ i Bog jedno po svojoj biti (esenciji).
tn Ili „i što bijaše Bog, to bijaše Riječ.“ Colwellovo pravilo često se priziva kako bi poduprlo prijevod riječi θεός (theos) kao određenog („Bog“) radije nego neodređenog („neki bog“) ovdje. Međutim, Colwellovo pravilo samo dopušta, ali ne zahtijeva, da predikatni nominativ ispred glagola kopule bude preveden kao određen, a ne neodređen. Nadalje, Colwellovo pravilo nije se bavilo trećom mogućnošću, a to je da anartrični predikatni imenički izraz može imati više kvalitativnu nijansu kada se stavi ispred glagola. Određeno značenje za taj izraz odražava se u tradicionalnom prijevodu „i Riječ bijaše Bog“. S tehničkog stajališta, međutim, poželjno je vidjeti kvalitativni aspekt anartričnoga θεός u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c (ExSyn 266-69). Prijevodi poput NEB-a, REB-a i Moffatta korisni su u prenošenju smisla u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c, da je Riječ u potpunosti bila božanstvo po svojoj biti (u istoj mjeri Bog kao i Bog Otac). Ipak, u suvremenom engleskom jeziku „Riječ bijaše božanska“ (Moffatt) ne pogađa posve značenje budući da se „božanski“ kao opisni pridjev u suvremenom engleskom ne koristi isključivo za Boga. Prijevod „što bijaše Bog, to bijaše Riječ“ vjerojatno je najnuansiraniji prijevod, koji prenosi da je sve ono što je Bog bio po svojoj biti, bila i Riječ. Ovo upućuje na jedinstvo biti između Oca i Sina, a da se pritom osobe ne izjednačavaju. Međutim, pregledavajući brojne izvorne govornike engleskog jezika, od kojih su neki imali formalnu teološku naobrazbu, a neki nisu, urednici su zaključili da suptilne razlike koje naznačuje izraz „što bijaše Bog, to bijaše Riječ“ mnogi suvremeni čitatelji ne bi razumjeli. Stoga je odabran prijevod „Riječ bijaše u potpunosti Bog“ jer će vjerojatnije prosječnom engleskom čitatelju prenijeti značenje da je Logos (koji je „tijelom postao i nastanio se među nama“ u Iv 1,14I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine., a odatle se u Četvrtom evanđelju identificira kao Isus) jedno u biti s Bogom Ocem. Prethodna fraza, „i Riječ bijaše u Boga“pokazuje da je Logos po osobi različit od Boga Oca.
(NET Bible https://netbible.org/bible/John+1; podebljani naglasak moj)
Ovdje su specifični engleski prijevodi retka 1,1 spomenuti u gore navedenoj bilješci:
„Kada su sve stvari započele, Riječ je već postojala. Riječ je prebivala s Bogom, i što bijaše Bog, to bijaše Riječ.“ NEB
„U početku je Riječ već postojala. Riječ je bila u Božjoj prisutnosti, i što bijaše Bog, to bijaše Riječ.“ REB
Nadalje, u svom monumentalnom djelu o gramatici grčkog Novog zavjeta, Wallace je napisao sljedeće glede theos u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c, budući da je to predverbalni (ispred glagola), anartrični (bez člana) predikatni nominativ (PN), tj. imenica koja je u padežu subjekta i koja predikatno izražava ili pripisuje određene osobine/karakteristike subjektu:
a. Je li Theos u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c neodređen?
Kad bi theos bio neodređen, preveli bismo ga „neki bog“. Ako bi tomu bilo tako, teološka implicencija bila bi neki oblik politeizma, možda sugerirajući da je Riječ bila tek sporedni bog u panteonu božanstava.
Gramatički argument da je PN ovdje neodređen jest slab. Često oni koji zastupaju takvo gledište čine to isključivo na temelju toga što je izraz anartričan. Neodređeni pojam najslabije je potvrđen za anartrične predverbalne predikatne nominative. Stoga je gramatički takvo značenje malo vjerojatno.
Također, kontekst sugerira da to nije vjerojatno, jer je Riječ već postojala u početku. Dalje, teologija samog evanđelista protivi se ovom gledištu, jer u Četvrtom evanđelju postoji uzvišena kristologija, do te mjere da se Isus Krist identificira kao Bog (usp. Iv 5,23da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.”; 8,58; 10,30; 20,28 itd.).
b. Je li Theos u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c određen?
Iako je gramatički sasvim moguće smatrati theos određenom imenicom, dokazi nisu osobito uvjerljivi. Velika većina određenih anartričnih predverbalnih predikatnih nominativa jesu monadski, u genitivnim konstrukcijama ili su vlastita imena, od kojih ovdje ništa nije slučaj, što umanjuje vjerojatnost određenog theos u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c.
Nadalje, nazvati theos u 1,1c određenim isto je što i reći da bi, da je uslijedio iza glagola, imao član. Stoga bi to bio preobratljiv propozicijski sud s logos (tj. „Riječ“ = „Bog“ i „Bog“ = „Riječ“). Problem s ovim argumentom jest taj što je theos u 1,1b Otac. Stoga reći da je theos u 1,1c ista osoba znači reći da je „Riječ bila Otac“. To je, kako su stariji gramatičari i egzegeti istaknuli, zametno sabelijanizam ili modalizam.11
c. Je li Theos u Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c kvalitativan?
Najvjerojatniji kandidat za theos jest da je kvalitativan. To vrijedi i gramatički (jer najveći udio predverbalnih anartričnih predikatnih nominativa spada u ovu kategoriju) i teološki (kako teologija Četvrtog evanđelja tako i Novog zavjeta u cjelini). Postoji ravnoteža između božanstva Riječi, koje je već bilo prisutno u početku (en arche … theos een [1,1]), i njegove ljudskosti, koja je pridodana kasnije (sarx egeneto [1,14]). Gramatičke strukture ove dvije rečenice se zrcalno podudaraju; obje naglašavaju narav Riječi, a ne njegov identitet. No theos je bila njegova narav od vječnosti (stoga se koristi eimi), dok je sarx pridodana u utjelovljenju (stoga se koristi ginomai).
Takva opcija uopće ne dovodi u pitanje božanstvo Krista. Naprotiv, ona naglašava da, iako osoba Krista nije osoba Oca, njihova je bit (esencija) ISTOVJETNA. Ideja kvalitativnoga theos ovdje jest da je Riječ posjedovala sve atribute i kvalitete koje je imao „Bog“ (iz 1,1b). Drugim riječima, on je dijelio bit Oca, premda su se razlikovali po osobi. Konstrukcija koju je evanđelist odabrao kako bi izrazio ovu ideju bila je najsažetiji način na koji je mogao izjaviti da je Riječ Bog, a ipak različita od Oca.12
(The Basics of New Testament Syntax: An Intermediate Greek Grammar [Zondervan Academic, Grand Rapids, MI, skraćeno izdanje, 2000], str. 119-120; naglasak moj)
PRIMJERI PREDVERBALNIH PN
Navodim neke primjere predverbalnih predikatnih nominativa kako iz grčkih prijevoda hebrejske Biblije (obično nazivanih Septuaginta [LXX]) tako i iz Novog zavjeta, koji su po značenju jasno kvalitativni. Ovi slučajevi pomažu ilustrirati poantu da takve imenice pripisuju potpune i esencijalne karakteristike određene naravi ili kvalitete dotičnom pojedincu. Također navodim primjere u kojima uopće nema glagola, a značenje je ipak isto.
U slučaju starozavjetnih tekstova navest ću engleske prijevode i hebrejskog i grčkog prijevoda.
„Tebi je bilo pokazano da spoznaš kako je Jahve, On Bog (YHWH hu ha’elohim); nema drugoga osim njega… Spoznaj dakle danas i stavi si u srce da je Jahve, On Bog (YHWH hu ha’elohim) na nebu gore i na zemlji dolje; nema drugoga.” Ponovljeni zakon 4,35.39Tebi je to pokazano da znaš da je Jahve pravi Bog i da nema drugoga uz njega. LSB
„Da bi spoznao da je Gospodin Bog tvoj on Bog (houtos theos esti) i da nema drugoga osim njega… I spoznaj danas i uzmi k srcu da je Gospodin Bog tvoj on [je] Bog (houtos theos) na nebu gore i na zemlji dolje, i nema drugoga osim njega.” LXX
„jer je Jahve, Bog naš (YHWH elohenu), onaj koji je izveo nas i naše očeve iz zemlje egipatske, iz doma ropstva, i koji je pred našim očima učinio ove velike znamenitosti i čuvao nas na sav put kojim smo išli i među svim narodima kroz čije smo središte prolazili.” Jošua 24,17Jahve, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. LSB
„Gospodin Bog naš, on je Bog (houtos theos estin); on je izveo nas i naše očeve iz Egipta i čuvao nas na sav put kojim smo hodili i među svim narodima kroz koje smo prolazili.” LXX
“Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino: bog koji odgovori ognjem pravi je Bog (hu ha’elohim).’ … U podne im se Ilija naruga i reče: ‘Glasnije vičite, jer on je bog (elohim hu); zauzet je, ili ima posla, ili je na putu; možda spava, pa ga treba probuditi!’” 1 Kr 18,24.27Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino: bog koji odgovori ognjem pravi je Bog.” Sav narod odgovori: “Dobro!”
“I vi glasno zazovite ime svojih bogova, a ja ću zazvati ime Gospodina Boga mojega (kai ego epikalesomai en to onomati kyriou tou theou), i dogodit će se da će Bog koji odgovori ognjem, on [je] Bog (houtos theos). I sav narod odgovori i reče: Riječ koju si izgovorio [je] dobra… I bilo je podne, i Ilija Tišbit im se rugao, i reče: Zovite iz svega glasa, jer on je bog (theos estin); jer razmišlja, ili je možda zauzet kakvim poslom, ili možda spava, te ga treba probuditi.” 3 Kr 18,24.27
U svjetlu ovih odlomaka bi li tko mogao poreći da se Jahve opisuje kao Bog u apsolutnom i najpotpunijem smislu te riječi?
Ono što ovaj posljednji primjer Ilijina obračuna s lažnim baalovim prorocima čini prilično zanimljivim jest to što je Isus prikazan kao upravo onaj Gospodin kojega bi svi pravi vjernici trebali zazivati u svom osobnom i zajedničkom bogoštovlju!
“Crkvi Božjoj koja je u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima, svetima, zajedno s evima onima na svakome mjestu koji zazivaju ime našega Gospodina Isusa Krista, njihovoga Gospodina i našega (pasin tois epikaloumenois to onoma tou kyriou hemon ‘Iesou Christou… auton kai hemon):” 1 Kor 1,2Crkvi Božjoj u Korintu - posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega., Usp. Dj 7,59-60I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: “Gospodine Isuse, primi duh moj!”; 9,14.21; 22,16
U naša posljednja dva slučaja za Boga se kaže da je i duh i ljubav:
“Bog je duh (pneuma ho theos) i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.’” Iv 4,24Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.”
“Tko ne ljubi, ne poznaje Boga, jer Bog je ljubav (ho theos agape estin)… I mi smo upoznali i povjerovali u ljubav koju Bog ima u nama. Bog je ljubav (ho theos agape estin), i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu, i Bog ostaje u njemu.” 1 Iv 4,8.16Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.
Još jednom, bi li tko pretpostavio da Bog posjeduje neke ili određene vidove duha i ljubavi, ali da on sam po svojoj vlastitoj naravi nije istinski i u potpunosti duh ili ljubav?
Slično tomu, samo zato što je theos u Ivanu 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.c predverbalni predikatni nominativ te stoga naglašava činjenicu da Riječ posjeduje svojstva Boga, to ne znači da se time negira kako je Riječ Bog u apsolutnom i najpotpunijem smislu te riječi.
Naprotiv, Ivanova je glavna svrha istaknuti činjenicu da je Riječ po svojoj naravi istinski i u potpunosti Bog, imajući sva bitna svojstva i obilježja Božanstva, te je stoga po biti isto toliko Bog kao što je to Otac, koji je Bog s kojim je Riječ vječno postojala u prisnom, osobnom i prisnom zajedništvu te druženju.
DALJNJE ČITANJE
IVAN 1,1
NOVOZAVJETNA ZNANSTVENA LITERATURA O IVANU 1,1 I TITU 2,13, 1. DIO
MATERIJALI ZA RASPRAVU O IVANOVU EVANĐELJU I BOŽANSTVU KRISTA, 1. DIO, 2. DIO
BILJEŠKE
Jasno je da Ivan namjerava prenijeti činjenicu da je Isus Bog u apsolutnom i najpotpunijem smislu te riječi budući da je preegzistentnom Sinu pripisao upravo one uloge i službe koje hebrejska Biblija pripisuje jedino Jahvi.
Primjerice, Jahve je taj koji je sam stvorio i održava sve stvari, te je on Izvor života i duhovnog prosvjetljenja:
“U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. … I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.” Post 1,1-5.31U početku stvori Bog nebo i zemlju.
“Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” Post 2,1-7Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.
“Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš, i vojske se nebeske tebi klanjaju.” Neh 9,6Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš, i vojske se nebeske tebi klanjaju.
“U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.” Ps 36,9site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš.
“Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: ‘Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije.” Iz 44,24Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: “Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije.
Ivan je sve ove osobine i zadaće pripisao Logosu/Riječi, za koga čak opisuje da je Život svega stvorenog i istinska Svjetlost koja prosvjetljuje svakog čovjeka. U svjetlu ovoga, jednostavno se ne može zaobići činjenica da je evanđelist identificirao Božjeg Sina kao Jahvu Svemogućega koji je postao čovjekom od krvi i mesa radi spasenja svijeta (Usp. Iv 1,5-8.14-15.19-36i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.; Iz 40,3-5Glas viče: “Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu.).