Sljedeći ulomak preuzet je iz monumentalnog djela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, u izdanju Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024., 19. poglavlje: Is Jesus Christ an Angel?, 3. dio: The Name of Jesus: Jesus’ Divine Names, str. 369–376.
Prema mojoj procjeni, ovo je NAJBOLJA i najsveobuhvatnija razrada i obrana biblijskog temelja za božanstvo Kristovo. Svaki ozbiljan trinitarni kršćanski student Svetog pisma, apologet i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj knjižnici. Svi su naglasci moji.
JE LI PAVAO ISUSA IDENTIFICIRAO KAO ARKANĐELA?
Pavao je solunskim kršćanima rekao da će se, kada se Krist vrati, „sam Gospodin, sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i s trubom Božjom, spustiti s neba“ (1 Sol 4,16Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,). Prema Zajednici promatrač (Watchtower), Pavlova izjava identificira Isusa kao arkanđela budući da se Isusov glas „opisuje kao glas arkanđela“.27 Uostalom, „Razumno je zaključiti da bi samo arkanđeo zazvao 's glasom arkanđela'.“28 Ovo uvjerljivo zvučalo tumačenje pogrešno je iz nekoliko razloga.
Prije svega, Pavlova bi izjava bila vrlo neobičan način izražavanja kad bi Isus bio arkanđeo. Jehovini svjedoci naprosto pretpostavljaju da time što Pavao kaže da će se Gospodin spustiti „s glasom arkanđela“ zapravo želi reći da će Gospodinov glas biti glas arkanđela. Primjerice, Greg Stafford, bivši Jehovov svjedok koji promiče njihovo viđenje Krista, pita: „Što bi se drugo trebalo podrazumijevati nego da Isus doista ima, kao dio onoga što jest, arkanđelov glas?“29 No to bi bila vrlo neobična stvar za reći, barem na ovaj način. Bilo bi to kao kad bi netko rekao da je Abraham Lincoln, kada je išao u Gettysburg, išao s glasom čovjeka, misleći pritom na svoj vlastiti glas. Kakav bi drugi glas Lincoln uopće mogao imati? Zar ne bi bilo neobično da je Luka izjavio kako je Gabrijel, kada je posjetio Mariju, govorio „s glasom arkanđela“?
Razmotrimo dva scenarija, od kojih oba, radi rasprave, pretpostavljaju da Pavlova izjava znači kako je Isus arkanđeo. Prvo, zamislimo da su Pavlovi čitatelji već vjerovali da je Isus arkanđeo (a da je to bilo Pavlovo gledište, moglo bi se očekivati da je to poučio Solunjane dok je bio s njima). Kada bi u tom slučaju pročitali njegovu izjavu u 1r Solunjanima 4,16, njihova bi reakcija bila: „Pa, naravno da je imao glas arkanđela! Kakav bi drugi glas arkanđeo uopće mogao imati?“ Drugo, zamislimo da Pavlovi čitatelji nisu bili upoznati s idejom da je Isus arkanđeo. Da je to bio slučaj, njihova bi reakcija bila: „Čekajte, hoćete li reći da je Isus arkanđeo? Nikad to prije nismo čuli!“ Bilo kako bilo, Pavlova bi im izjava zvučala iznimno neobično. Ako je htio da Solunjani saznaju da je Isus arkanđeo, krenuo je u to na vrlo osobit način; a da ih je već poučio da je Isus arkanđeo, izjava da Isus dolazi „s arkanđelovim glasom“ također bi bila neobična.
Činjenica je da tekst u kontekstu ima mnogo više smisla kada prepoznamo da Pavao ne govori o Kristu kao o arkanđelu. Umjesto toga, on govori da će se čuti glas arkanđela kako govori kada se Krist bude spuštao s neba.
Umjesto da Krista izjednačava s arkanđelom, Pavao Isusa Krista naziva „Gospodinom“ koji „će se spustiti s neba“. Ovaj jezik jasno odražava tekstove u Starom zavjetu u kojima je „Gospodin“to jest Jahve (YHWH), sišao ili se spustio kako bi susreo svoj narod. Uvjerljivo najpoznatiji od njih jest izvještaj o silasku Gospodina na gornju gornju Sinajsku goru kako bi susreo Mojsija. Evo doslovnog prijevoda ulomka iz grčke Septuaginte:
Jer treći će dan Gospodin sići [katabēsetai kyrios] na gornju Sinajsku goru na oči svega naroda. . . . I dogodi se treći dan oko zore; i glasovi [phōnai] i munje i taman oblak nastaše na gori, i jak glas trube [phōnē tēs salpingos mega] je odjekivao, i sav se narod u taboru preplaši. . . . A sva se gornja Sinajska gora pušila jer je Bog sišao [katabēbekenai] na nju u ognju. . . . A glasovi trube [hai phōnai tēs salpingos] bivali su sve glasniji. Mojsije je govorio, a Bog mu je odgovarao glasom [phōnē]. A Gospodin siđe [katabē de kyrios] na gornju Sinajsku goru, na vrh gore. I Gospodin pozva Mojsija na vrh gore, i Mojsije se pope. (Izl 19,11. 16. 18neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled svega puka.a. 19–20)
U ovom se ulomku, kao i u 1r Solunjanima, narodu govori da će „Gospodin sići“naviješten unaprijed glasnim zvukovima ili „glasovima“uključujući i onaj „trube“. Grčke riječi za „Gospodina“ (kyrios), „sići“ (katabēsetai i drugi oblici), „glas“ (phōnē) i „trubu“ (salpingos), koje se sve ponavljaju u Septuaginti u Izl 19,11–20neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled svega puka., iste su kao i ključne grčke riječi u 1r Sol 4,16. Naravno, u 19. poglavlju Izlaska Jahve (Jehova), Gospodin, jest taj koji silazi da susretne svoj narod (pri čemu Mojsije služi kao njihov predstavnik).
U kontekstu Pavlovih biblijskih izvora vjerskih tema i slika, njegovo upućivanje na Isusa kao na „Gospodina“ koji „će sići“ jasno odražava važan starozavjetni motiv silaska Gospodina Boga svom narodu kao njihovom božanskom kralju. Doista, nekoliko rečenica kasnije Pavao govori o „danu Gospodnjem“ (1r Sol 5,2), izrazu koji u Starom zavjetu označava dolazak YHWH-a u sudu, ali koji u Pavlovim spisima uvijek označava budući dolazak Isusa kao „Gospodina“.30 To znači da arkanđela ne treba shvatiti kao Isusa, nego kao podređeno biće koje navješćuje dolazak Gospodina Isusa.
U kulturnom okruženju Pavlovih poslanica njegove slike prikazuju arkanđela kao mjerodavnog predstavnika božanskoga kralja koji silazi ispred Gospodina, navješćujući njegov skori dolazak. Kako ističe stručnjak za Novi zavjet Ben Witherington, „Kraljevski posjet nekom gradu najavio bi glasnik (vidi Ps 24,7–10“Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!”), a vrlo vjerojatno bi ga najavio i zvuk trube kako bi upozorio one u gradu da kralj dolazi.“31 Prema tome, glas arkanđela funkcionira poput glasa glasnika koji dolazi ispred kralja i ne treba ga miješati s glasom samoga kralja.
Ukratko, pomno čitanje 1r Solunjanima 4,16 u njegovu povijesnom i kulturnom kontekstu pokazuje da Pavao razlikuje Isusa, koji je božanski, kraljevski Gospodin, i arkanđela koji će doći ispred Gospodina Isusa kako bi navijestio njegov dolazak. Način na koji Pavao to čini, stvarajući bogate aluzije na Gospodinov dolazak na Sinaj, zapravo pruža još jednu liniju dokaza za prepoznavanje Isusa Krista kao Gospodina Jahve.
Postoje, naravno, sličnosti između Mihaela i Krista u Bibliji. Obojica su nadnaravna bića, obojica vode anđeoske vojske, obojica se bore u ime Božjega naroda i za obojicu se može reći da imaju blizak pristup prisutnosti Boga Oca. S druge strane, Novi zavjet nikada ne identificira Isusa Krista kao Mihaela ili kao arkanđela, a pomno čitanje 1r Solunjanima 4,16 i Judine 9 u kontekstu pokazuje da su i Pavao i Juda razlikovali Gospodina Isusa od arkanđela poput Mihaela.
NAZIVA LI PAVAO ISUSA KRISTA „BOŽJIM ANĐELOM“?
Ako Krist nije bio arkanđeo Mihael, koji je onda anđeo, ako ikoji, Krist mogao biti? Jasno je da nije bio nijedan od drugih arkanđela (poput Gabrijela ili Rafaela), a arkanđeli su bili članovi s najvišim rangom u klasi stvorenih anđeoskih bića (kako im ime arkanđeli i pokazuje).
Jedini mogući kandidat za „anđela“ kojega bi se moglo uvjerljivo poistovjetiti s preegzistentnim Kristom jest tajanstveni „anđeo Gospodnji“ (doslovno: „glasnik Jahvin“) ili „anđeo Božji“ koji se više puta spominje u Starom zavjetu. Kao što smo vidjeli u 10. poglavlju (str. 203–6), postoji prilično snažan argument za tumačenje tih spomena anđela Gospodnjega kao govora o božanskom liku koji je došao od Jahve, a opet je i sam bio ukazanje ili očitovanje Jahve. Ako je Krist taj „anđeo“to bi išlo u prilog zaključku da je On nestvoreno božanstvo, a ne stvoreno anđeosko biće.
Glavna poteškoća u poistovjećivanju Isusa Krista s anđelom Gospodnjim, kao i s teorijom da je arkanđeo Mihael preegzistentni Krist, jest u tome što Novi zavjet nikada jasno ne donosi takvu identifikaciju. Jedini tekst za koji se ponekad smatra da vrši tu identifikaciju jest Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa., gdje Pavao podsjeća svoje čitatelje: „Iako vam je moje tijelo bilo kušnja, niste me prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa“ (Gal 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa.). Oni koji smatraju da Pavao ovdje koristi izraz „anđeo Božji“ za Isusa zastupaju dva posve različita stajališta o tomu što to znači. S jedne strane, Bart Ehrman tvrdi da Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. odražava ranu (čak prepaulovsku) kristologiju u kojoj se Isus promatrao kao vrhovni anđeo, stvoreno biće, premda najveće takve vrste. Njegov pogled na pavlovsku kristologiju u tom pogledu sličan je kristologiji Jehovinih svjedoka (iako on nalazi i drugačije kristologije na drugim mjestima u Novom zavjetu).32 S druge strane, neki kršćani tvrde da se Pavao ovdje na Krista osvrtao kao na anđela Božjega, češće poznatog kao „anđeo Gospodnji“te da je stoga riječ o nestvorenoj, božanskoj osobi.33
Dva su egzegetska pitanja ključna za procjenu odnosi li se Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. na Krista pod nazivom „anđeo Božji“. Prvo je pitanje trebamo li angelon shvatiti kao neodređeno, „anđeo“kao u svim standardnim engleskim prijevodima, ili kao određeno, „anđeo“kako tvrde oni koji ovaj tekst vide kao onaj koji Krista naziva „anđelom Božjim“. Činjenica da je angelon bez člana (neodređen) mogla bi upućivati na to da se ta riječ koristi neodređeno u značenju „neki anđeo“. S druge strane, Daniel B. Wallace u svojoj grčkoj gramatici navodi da je i u hebrejskom tekstu Staroga zavjeta i u prijevodu Septuaginte izraz „anđeo Jahvin“ („Gospodnji“) ili „anđeo Božji“ uvijek bez člana „osim kada se referira anaforički“to jest, osim kada se vraća na anđela koji je prethodno spomenut. Na temelju toga zaključuje da izraz trebamo tumačiti kao anđeo Gospodnji ne samo ovdje u Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. nego (očito) i svugdje drugdje u Novom zavjetu („anđeo Gospodnji“Mt 1,20.24Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.; 2,13.19; 28,2; Lk 1,11A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika.; 2,9; Dj 5,19Ali anđeo Gospodnji noću otvori vrata tamnice, izvede ih i reče:; 8,26; 12,7.23; „anđeo Božji“Dj 10,3U viđenju negdje oko devete ure dana ugleda on jasno anđela Božjega gdje dolazi k njemu i veli mu: “Kornelije!”; Gal 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa.).34 Budući da Wallace smatra kako Stari zavjet poistovjećuje „anđela Gospodnjeg sa samim Jahvom“35 implicira se da je Krist anđeo Gospodnji u ovim novozavjetnim tekstovima.
Međutim, tumačenje prema kojem se izraz „anđeo Gospodnji“ odnosi na Krista nevjerojatno je u većini, ako ne i u svim drugim novozavjetnim spomenima. Na primjer, nema smisla shvatiti da je anđeo koji se ukazao Josipu (Mt 1,20.24Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.; 2,13.19) Krist, pogotovo zato što je u drugom paru tih spomena Krist već rođen kao ljudsko dijete! Isti problem vrijedi i za anđela koji se ukazao pastirima kako bi navijestio Kristovo rođenje (Lk 2,9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše.). Nakon što navodi kako je „anđeo Gospodnji“ otkotrljao kamen s Isusova groba, Matej citira anđela kako govori o Isusu u trećem licu: „Nije ovdje, uskrsnu kako reče! Dođite, vidite mjesto gdje je ležao“ (Mt 28,2.6I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj.). Očito je da taj „anđeo Gospodnji“ nije Isus. Ako uzmemo da se svako novozavjetno pojavljivanje izraza „anđeo Gospodnji/Božji“ odnosi na starozavjetni lik nazvan anđelom Gospodnjim, morat ćemo zaključiti da novozavjetni pisci niječu da je Krist taj lik (ili da se Pavao nije slagao s ostalim piscima).
Što je s Wallaceovom gramatičkom točkom da izraz „anđeo Gospodnji/Božji“ nema član osim kada je anaforički? Ta generalizacija funkcionira za Novi zavjet, budući da od trinaest pojavljivanja tog izraza samo jedno ima član (Mt 1,24Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.). Ipak, mali broj pojavljivanja u Novom zavjetu, kao i činjenica da je Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. jedini Pavlov tekst koji koristi izraz „anđeo Božji“ ili „anđeo Gospodnji“upućuju na oprez pri donošenju zaključaka iz tih podataka. Starozavjetni dokazi znatno su složeniji. U hebrejskom jeziku malʾak („anđeo“) u ovim izrazima mora uvijek biti bez člana (budući da je u konstruktnome stanju). Samo nam kontekst može pomoći odrediti trebamo li hebrejski tekst razumjeti u značenju „neki anđeo“ ili „taj anđeo“. U grčkom jeziku, međutim, gramatički bi se angelos mogao pojaviti s članom ili bez njega. Gledajući samo relevantna pojavljivanja u grčkom tekstu Septuaginte, angelos s bilo theou („Božji“) bilo kyriou („Gospodnji“) ima član otprilike četrdeset šest puta, a bez člana je otprilike trideset pet puta.36 Pojavljivanja s članom jasno su određena („anđeo“); ona bez člana mogu biti određena ili ne („neki anđeo“), ovisno o kontekstu. U barem nekim od četrdeset šest pojavljivanja s članom, čini se da član nije anaforički (npr. Post 31,11Još u snu anđeo Božji mene zovne: 'Jakove!' 'Evo me!' rekoh.; Izl 14,19Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa.; Br 22,22No Božja srdžba usplamtje što je on pošao. Zato anđeo Jahvin stade na put da ga spriječi. On je jahao na svojoj magarici, a pratila ga njegova dva momka.; 2 Sm 24,16a). Moramo uzeti u obzir i mogućnost da se izraz „anđeo Gospodnji/Božji“ do novozavjetnog razdoblja počeo koristiti nešto drukčije. Na primjer, već u knjizi Tobija, Rafael se naziva „anđelom Gospodnjim“ (angelos theou, 12,22), u kontekstu gdje to očito ne znači da je Rafael bio taj (vrhovni) anđeo Gospodnji.
Ako ne možemo pretpostaviti da izraz bez člana „anđeo Božji“ ima isto značenje u Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. kakvo „anđeo Božji/Gospodnji“ ima u Starom zavjetu, neodređeni prijevod „anđeo Božji“ vrlo lako može biti točan. Pavao iznosi tematski povezanu izjavu ranije u istoj poslanici kada upozorava Galaćane da ne prihvaćaju drugo evanđelje „pa kad bismo vam mi, ili anđeo s neba“ to propovijedali (Gal 1,8Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!). Oba teksta govore o tome kako su Galaćani primili ili kako bi trebali primiti nekoga tko im propovijeda evanđelje (usp. Gal 4,13–14Znate: prvi sam vam put za bolesti navješćivao evanđelje.).
Drugo egzegetsko pitanje jest odnosi li se Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. na Krista kao na „anđela Božjega“. Oni koji odgovaraju potvrdno tvrde da su dviju rečenične klauzule, „nego kao [all’ hōs] anđela Božjega, kao [hōs] Krista Isusa“u apozicijskom odnosu na način koji izjednačuje „anđela Božjega“ s „Kristom Isusom“. Oni koji se ne slažu vide te dvije klauzule kao progresivne ili uzlazne: Galaćani su se prema Pavlu odnosili kao da je on anđeo Božji, pa čak i kao da je sâm Krist Isus. Koja je egzegeza točna?
Standardni argument za poistovjećivanje „anđela Božjega“ s „Kristom Isusom“ u Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. poziva se na još dva pavlovska teksta koja koriste istu konstrukciju (1 Kor 3,1I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu.; 2 Kor 2,17Uistinu, mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno - kao od Boga pred Bogom - u Kristu govorimo.).37 U prvom tekstu Pavao kaže da nije mogao govoriti Korinćanima kao duhovnim ljudima, „nego kao [all’ hōs] tjelesnima, kao [hōs] nejačadi u Kristu“ (1 Kor 3,1I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. dosl. prev.). Pozivanje na ovaj tekst uzima zdravo za gotovo da „tjelesni“ ljudi i „nejačad u Kristu“ imaju isto značenje. Zapravo, to vjerojatno nije posve točno. „Tjelesni“ (ili „zemaljski“) ljudi jednostavno su oni koji žive prema palim ljudskim vrijednostima i motivima, što bi većinom bili nekršćani. „Nejačad u Kristu“ kršćani su koji tek započinju svoj novi život i još su toliko nematurni da su njihovo razmišljanje i ponašanje u nekim pogledima još uvijek tjelesni. Drugi opis pojašnjava prvi. Prije mnogo godina novozavjetni stručnjak C. K. Barrett korisno je objasnio tu razliku:
Sljedeće riječi [„kao nejačadi u Kristu“] uvode ogradu. Nazvati svoje čitatelje tjelesnima znači nagovijestiti da su potpuno izvan kršćanskog puta, a to bi otišlo predaleko. Zrelost pruža bolju osnovu za usporedbu nego duhovnost. Korinćani zasigurno nisu zreli, ali ih se može opisati kao nejačad u Kristu; to jest, oni nisu pogani, nego kršćani; ali su tek napravili početak u kršćanskom životu.38
U drugom tekstu Pavao piše: „Jer mi nismo kao [hōs] mnogi koji trguju riječju Božjom, nego kao [all’ hōs] iz iskrenosti, nego kao [all’ hōs] od Boga, pred Bogom u Kristu govorimo” (2 Kor 2,17Uistinu, mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno - kao od Boga pred Bogom - u Kristu govorimo. dosl. prev.). Ovdje se Pavlov opis samoga sebe i svojih suradnika u službi kao onih koji govore „iz iskrenosti” i „od Boga” primjenjuje na istu skupinu, ali to nisu istovrijedni izrazi. Prva fraza, „iz iskrenosti”, opisuje njihov motiv kao iskren; druga fraza, „od Boga”, identificira podrijetlo njihove poruke kao one koja dolazi od Boga.39
U Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa., dviju klauzula „kao anđela Božjega“ i „kao Krista Isusa“ nalaze se u apoziciji jer obje opisuju kako su Galaćani primili Pavla, a ne zato što ta dva izražaja imaju isto značenje. „Uzlazno“ čitanje, u kojem drugi izraz nadilazi prvi ili ide iznad njega, zapravo puno bolje odgovara tekstu: „kao anđela Božjega, kao i Krista Isusa.“ Dobar primjer uzlazne uporabe ove dvostruke konstrukcije s *hōs*-klauzulom jest tvrdnja psalmistasta da se prema drugima osjećao „kao [hōs] prijatelj, kao [hōs] naš brat“ (Ps 35,14Kao za prijateljem, za bratom - obilažah tužan; od žalosti se pogurih kao onaj što za majkom žali. [34,14 LXX]).
Zaključujemo dakle da, iako je moguće tumačiti Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa. tako da se odnosi na Isusa kao „anđela Božjega“, čini se da to nije najbolje razumijevanje ovoga teksta. Nakon što je priznao da su drugi tvrdili da postoji takvo poistovjećivanje u Galatima 4,14Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa., Craig Keener s pravom zaključuje: „No odlomak vjerojatno ne nudi takvu kristološku poantu; on jednostavno donosi dvije usporedbe s Pavlom.“40
U Novom zavjetu stoga nema jasnog spomena Krista kao „anđela Božjega“ ili „anđela Gospodnjega“. Zapravo, Novi zavjet ni u jednom kontekstu ne koristi naziv „anđeo“ za Isusa Krista. To nužno ne znači da „anđeo Gospodnji“ u Starom zavjetu nije bio predutjelovljeni Krist. Kao što smo ranije u ovoj knjizi raspravljali (str. 203–6), postoje mjesta u Starom zavjetu (posebno od Knjige Postanka do Knjige o sucima) gdje se „anđeo Jahvin“ čini i odijeljenim od Jahve i poistovjećenim s Jahvom. Iz tog su razloga mnogi kršćani kroz crkvenu povijest smatrali da je anđeo Gospodnji bio predutjelovljeni Krist. Ako je ovo gledište ispravno, vrlo je lako moguće da pisci Novoga zavjeta jednostavno nisu koristili taj izraz u njegovu uobičajenom starozavjetnom smislu. Foreman i Van Dorn to ovako iznose:
Konotacije termina „anđeo“ promijenile su se tijekom biblijske povijesti. Termin je počeo poprimati ontološkije značenje. Drugim riječima, počeo je označavati više samu narav bića nego funkciju koju je to biće obavljalo (tj. glasnika). . . . Iz tih se razloga, kako bi se izbjegla zabuna, čini da je Novi zavjet izbjegavao naziv „anđeo“ za Isusa.41
ISUS KRIST NIJE ANĐEO
Bilo tko da poistovjećuje Isusa Krista sa starozavjetnim „anđelom Gospodnjim“ ili ne, u Novom zavjetu jednostavno nema temelja za gledanje na Krista kao na stvoreno anđeosko biće. Kao što smo vidjeli, postoje čvrsti razlozi za odbacivanje poistovjećivanja Isusa s arkanđelom Mihaelom. No ako Isus nije Mihael, čini se da među stvorenim anđelima spomenutima u Bibliji nema nijednog valjanog kandidata koji bi se mogao poistovjetiti s Kristom. Ako „anđela Gospodnjega“ u Starom zavjetu tumačimo kao predutjelovljenog Sina, to poistovjećivanje ne nudi nikakvu potporu za gledanje na njega kao na stvoreno biće.
Teorija da je Isus Krist prvi, najveći ili glavni anđeo jednostavno se ne podudara s novozavjetnim spisima. Na različite načine Novi zavjet uzdiže Krista iznad anđela, ne kao glavnog anđela, nego kao božanskoga Gospodina. Pavao je naučavao da su sva stvorena nebeska bića stvorena u Sinu, po Sinu i za Sina (Kol 1,12–17s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.). Ta je točka naširoko razrađena u Poslanici Hebrejima 1–2, u kojoj se božanski Sin suprotstavlja anđelima s obzirom na njegove naslove i uloge. Pitanje: „Kojemu je doista anđenu kad god rekao...“ (Heb 1,5.13Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin.) jest retoričko pitanje na koje je podrazumijevani odgovor „nijednom“. Sin nije jedan od anđela, već mu se anđeli klanjaju (Heb 1,6A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.) te je prepoznat kao „Bog“ i „Gospodin“ (1,8.10). Sin se ponizio postao čovjekom i umro za naše spasenje, ali je svojim uskrsnućem i uzašašćem sada utjelovljeni Sin bio uzvišen iznad svega stvorenja, uključujući sve anđele (Fil 2,5–11Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:; usp. Ef 1,20–22koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima; Heb 2,5–9Nije doista anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo.; 1 Pt 3,22koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.; Otk 5,8–13A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih.).42
Ako Isus Krist nije anđeo, čak ni arkanđeo Mihael, koji očito spada među najviše rangirane anđele spomenute u ranim židovskim i kršćanskim tekstovima, nego je superiorniji anđelima, tko je on onda? Kao što ćemo vidjeti u ostatku 3. dijela, dok Novi zavjet nikada ne naziva Isusa „Mihaelom“ niti ga oslovljava kao anđela ili arkanđela, on doista primjenjuje na Isusa naslove koji pripadaju samo Bogu, a istodobno dosljedno razlikuje Isusa od Boga Oca. Razlikovanje između Isusa i Boga Oca toliko je važno za novozavjetnu kristologiju da ćemo iduće poglavlje posvetiti upravo toj temi.
27. „Michael“u Insight on the Scriptures, 2:393–94.
28. „Who Is Michael the Archangel?“17.
29. Stafford, Jehovah’s Witnesses Defended, 3. izd., 171 n. 68.
30. Ovu ćemo točku potkrijepiti u 26. poglavlju (str. 494; usp. str. 657–58).
31. Ben Witherington III, 1 and 2 Thessalonians: A Socio-Rhetorical Commentary (Grand Rapids: Eerdmans, 2006), 138.
32. Ehrman, How Jesus Became God, 252–53.
33. Npr. Wallace, Greek Grammar Beyond the Basics, 252; Charles A. Gieschen, Angelomorphic Christology: Antecedents and Early Evidence, AGJU 42 (Leiden: Brill, 1998), 315–25.
34. Wallace, Greek Grammar Beyond the Basics, 252 i n. 94. Wallace navodi samo pet od tih pojavljivanja ovoga izražaja, ali njegov zaključak jasno se odnosi na sva ta pojavljivanja.
35. Wallace, Greek Grammar Beyond the Basics, 252 n. 97.
36. U LXX-u se *ho angelos tou theou* s određenim članom pojavljuje trinaest puta, dok se *angelos* *t(ou)* *theou* bez određenog člana pojavljuje osam puta. Slično tomu, *ho angelos kyrios* s određenim članom pojavljuje se trideset i tri puta, a *angelos kyrios* bez određenog člana dvadeset i sedam puta.
37. Npr. Gieschen, Angelomorphic Christology, 325; Ehrman, How Jesus Became God, 253.
38. C. K. Barrett, The First Epistle to the Corinthians, BNTC (London: Continuum, 1968), 80 (istaknuo autor u izvorniku).
39. Harris, Second Epistle to the Corinthians, 255.
40. Craig S. Keener, Acts: An Exegetical Commentary, 4 sv. (Grand Rapids: Baker Academic, 2012–2015), 2:2143 n. 1528.
41. Foreman i Van Dorn, Angel of the Lord, 194.
42. Usp. Hannah, Michael and Christ, 158–61.
Dodatna literatura
KAD PROTESTANTI ARGUMENTIRAJU POPUT ARIJANSKIH HERETIKA, 2. DIO