Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Euzebijev komentar Psalma 69 tumači izraze „braća” i „sinovi majke” te objašnjava zašto ih ne poistovjećuje s drugim Marijinim sinovima.

Euzebijev komentar Psalma 69

Patrologia Graeca 737B

Prijevod izvornoga teksta: vlč. dr. Kappes

PG 737B Nadalje: „Tuđinac postadoh braći svojoj (adelphois), stranac sinovima majke svoje.” U prethodno navedenoj rečenici postavljena su dva reda: prvi pripada onima koji su uistinu njegova braća (adelphôn), kojima je „postao tuđinac”; drugi pripada sinovima njegove vlastite majke. [Kao što se vidi u posljednjem odlomku, za Euzebija su ta „braća” židovska sinagoga, majka svega Izraela.]

Moglo bi se očekivati da se sinovi njegove majke, budući da su i oni „braća”, također odnose na prvu skupinu. No psalmist sinove svoje majke nije nazvao „braćom” (adelphous) na isti način kao pripadnike prve, prethodno spomenute skupine braće.

Tako su njegovi učenici postali poput njegove braće. O njima na drugome mjestu u Psalmima kaže: „Objavit ću ime tvoje braći svojoj (adelphois), usred Crkve hvalit ću te.” U Evanđelju se nakon uskrsnuća od mrtvih ukazao Mariji i rekao: „Idi mojoj braći i reci im: ‘Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.’”

„Postao je tuđinac svojoj braći” u vrijeme vidljive muke, kada su ga svi učenici napustili i pobjegli, a sam prvak apostola Petar triput ga se odrekao. „Postao im je tuđinac i stranac.” Sinovima svoje majke postao je stranac, ali ne i onima koji su njegova „braća”.

Evanđelje spominje „njegovu braću” i „majku” kada je došao u svoj zavičaj (Mk 6) i poučavao u njihovoj sinagogi. Ljudi su se čudili i govorili: „Odakle ovomu ta mudrost? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nisu li njegova majka i braća (adelphoi) i sve njegove sestre među nama? Odakle mu sve to?”

Ako bismo, dakle, takozvane sinove njegove majke iz ovoga mjesta poistovjetili s onima o kojima govori Psalam, morali bismo svetu Djevicu smatrati majkom „ostale njegove braće”.

Međutim, njegov brat Jakov nije mu „postao tuđinac” niti mu je bio „stranac” u vjeri. Naprotiv, bio je jedan od njegovih istinskih učenika te je zauzeo prvo prijestolje jeruzalemske Crkve.

Ni ostala njegova braća, premda isprva nisu posve vjerovala u njega, nisu ostala u nevjeri, nego su poslije jasno postala vjernici. Evanđelje pripovijeda: „Njegova majka i braća stajahu vani i tražahu ga.” U Djelima apostolskim čitamo da su apostoli „svi jednodušno ustrajali u molitvi s Marijom, majkom njegovom, i braćom njegovom”.

Kako ih je onda moguće smatrati „strancima”? Na njih se ne mogu odnositi riječi: „Tuđinac postadoh braći svojoj, stranac sinovima majke svoje.” Njima Isus nije bio stranac, nego veoma drag. Stoga prethodno spomenutu braću više ne treba smatrati Marijinim sinovima; „sinovi njegove majke” moraju biti drugi ljudi, kojima je postao stranac.

Najprije, „majku” treba razumjeti kao židovsko „okupljanje” ili „sinagogu” (usp. Br 1,2“Obavite popis sve zajednice izraelske po rodovima i porodicama, navodeći imena svih muškaraca, glavu po glavu. do 3) te kao svu rodbinu po tijelu (syngeneian kata sarka) među obrezanima (usp. Rim 1,3o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu,; 9,3). Zatim, sinovi takve majke jesu oni koji su ga odbacili i rekli: „Za ovoga ne znamo odakle je.” Budući da su ga smatrali strancem, rekao im je: „Zašto ne razumijete moj govor? Zato što niste kadri slušati moju riječ.” [PG 740B]