Dijelim neke od mnogih izjava sv. Ivana Zlatoustog, jednog od najvećih svetaca i biblijskih egzegeta Crkve, koje potvrđuju Petrov prvenstvo. Ovi citati svjedoče da je Zlatousti držao kako je Petar Stijena i Vođa sveopće Crkve, kojemu je sam naš uskrsli Gospodin dao prvenstvo nad ostalim svetim apostolima. Sva isticanja u tekstu moja su.
Govori mu: Pasi ovce moje.
I zašto, prešavši preko drugih, s Petrom razgovara o ovim stvarima? On bijaše izabranik među apostolima, usta učenika, vođa zbora; stoga se i Pavao jednom popeo da se posavjetuje s njim radije nego s drugima. I ujedno da mu pokaže kako sada mora biti dobroga raspoloženja, budući da je niječnost zanijekanja uklonjena, Isus mu u ruke stavlja vrhovnu vlast među braćom; i ne iznosi na vidjelo zanijekanje, niti mu predbacuje ono što se dogodilo, nego govori: Ako me voliš, predsjedaj svojoj braći, i gorljivu ljubav koju si uvijek pokazivao i u kojoj si se radovao, pokaži sada; i život za koji si rekao da ćeš ga položiti za mene, sada položi za moje ovce. (Homilije na Evanđelje po Ivanu, Homilija 88 Iv 21,15-25Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim.”)
(20) Imate i drugi put pokore, međutim ne težak, nego posve lagan za proći. Koji? Oplakujte svoje grijehe i naučite to iz svetih Evanđelja, iz primjera Petra, vrhunca apostola, prvoga u Crkvi, prijatelja Kristova, onoga koji je primio objavu ne od ljudi nego od Oca, kao što je Učitelj posvjedočio, govoreći: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego otac moj koji je na nebesima.”28 Ovaj Petar, a kad kažem Petar, mislim na čvrstu stijenu, nepokolebljivi temelj, velikoga apostola, prvoga učenika, prvoga kojega je Krist pozvao i prvoga koji je poslušao.
Učinio je nešto ne nevažno, nego iznimno veliko, zanijekao je samoga Učitelja. Ovo govorim ne da optužim tog pravednika, nego da vam dam povod za pokoru. Petar je zanijekao samoga Učitelja svijeta, Čuvaru, Spasitelja svih.
Drugim riječima, tijekom izdaje Spasitelj je vidio određene ljudi kako se povlače od njega,29 i rekao je Petru: „Možda i ti želiš otići?” Petar reče: „Da moram i umrijeti s tobom, neću te zanijekati.”30 Što govoriš, Petre? Bog je taj koji to jasno navješćuje, a ti se boriš protiv njega? Ipak, Petrov je izbor očitovao istu stvar, i slabost ljudske naravi bila je posramljena.
Kada su se te stvari dogodile? One noći kada je Krist bio izdan. Petar je stajao blizu užarenog ugljevlja grijući se, i neka mu je sluškinja pristupila te rekla: „I ti si jučer bio s ovim čovjekom.”31 A on reče: „Ne poznajem toga čovjeka.”32 Zatim je to rekao drugi i treći put, i njegovo je zanijekanje bilo potpuni čin.
Nakon toga, Krist je pogledao Petra ravno u lice, obraćajući mu se pogledom.33 Nije mu progovorio ustima, kako bi izbjegao posramiti ga pred Židovima i pritisnuti vlastita učenika. Umjesto toga, obratio mu se pogledom. „Petre, događa se ono o čemu sam prije govorio.” Shvativši to, Petar je počeo plakati, i nije jednostavno plakao nego je gorko zaplakao. Izvršio je drugo krštenje suzama iz svojih očiju. Plačući gorko, obrisao je svoj grijeh; nakon toga su mu povjereni ključevi nebesa. („Homilja 3, O milostinji i deset djevica”, u The Fathers of the Church A New Translation: St. John Chrysostom On Repentance and Almsgiving, preveo Gus George Christo [Catholic University of America Press, Washington, D.C., 1998], svezak 96, str. 39-40)
„… I ipak, kada mu je Petar, vođa apostola, ovo rekao: ’Bože sačuvaj, Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi’, on ga je tako oštro prekorio da je rekao: ’Tada mi s puta, Sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti ono što je Božje, nego ono što je ljudsko:’654 iako ga je malo prije proglasio blagoslovljenim. No izbjeći razapinjanje činilo mu se toliko čudovišnom stvari da je onoga koji je primio objavu od Oca, onoga koga je proglasio blagoslovljenim, onoga koji je primio ključeve neba nazvao Sotonom i sablazni, optuživši ga da mu nije na pameti ono što je Božje zato što mu je rekao: ’Bože sačuvaj, Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi’, naime razapinjanje …” („Protiv markionita i manihejaca”, u Nicene and Post-Nicene Fathers Series I, uredio Philip Schaff, Svezak IX. O svećeništvu, Asketski traktati, Odabrane homilije i pisma, Homilije o zakonima, str. 279)
4… U svakom slučaju gospodara cijeloga svijeta, Petra, u čije je ruke On predao ključeve neba, kojemu je zapovjedio da sve čini i podnosi, On je pozvao da ovdje ostane dugo vremena. Tako je u Njegovim očima naš grad bio jednak cijelom svijetu. No, budući da sam spomenuo Petra, primijetio sam da je od njega ispleten peti vijenac, a to je da ga je ovaj čovjek naslijedio u službi. Jer kao što netko tko uzima veliki kamen iz temelja nastoji na sve načine uvesti njemu ravnodostojan, kako ne bi uzdrmao cijelu građevinu i učinio ju nesigurnijom, tako je, sukladno tomu, kada se Petar spremao otići odavde, milost Duha uvela drugog učitelja ravnog Peteru, kako već dovršena građevina ne bi bila učinjena nesigurnijom zbog beznačajnosti nasljednika. Izbrojali smo dakle pet vijenaca: prema važnosti službe, prema dostojanstvu onih koji su na nju zaređeni, prema težini vremena, prema veličini grada, prema kreposti onoga koji mu je predao biskupstvo. Spletući sve ovo, bilo je zakonito govoriti o šestom, i sedmom, i još većem broju njih; no da ne bismo, trošeći sav vrijeme na razmatranje biskupstva, propustili pojedinosti o mučeniku, prijeđimo s ove točke na taj sukob. U jednom trenutku ponovno je planuo težak rat protiv Crkve, i kao da se najteže tiranstvo nadvilo nad zemlju, svi bijahu odvedeni sa sred trga. Ne doduše optuženi za išta monstruozno, nego zato što su, oslobođeni zablude, hrlili k pobožnosti; zato što su se suzdržavali od službe demonima, zato što su prepoznali istinitoga Boga i iskazivali štovanje njegovu jedinorođenom Sinu, i za stvari za koje su trebali biti okrunjeni, i kojima su se trebali diviti i koje su trebali častiti, za te su bili kažnjeni i podnijeli bezbrojne muke, svi koji su prigrlili vjeru, a ponajviše oni koji su nadzirali crkve.
Ali Đavao nije činio samo ovo zlo, nego i drugo, ništa manje od ovoga. Jer ne samo da je u gradovima kojima su predsjedali dopustio da biskupi budu poklani; nego ih je odvodio u tuđu zemlju i ubijao ih; i to je činio u brizi da ih uhvati dok su bez prijatelja, i u nadi da će ih učiniti slabijima s naporom njihovog putovanja, što je sukladno tomu i učinio s ovim svetcem. Jer ga je pozvao iz našega grada u Rim, učinivši put dvaput duljim, očekujući da će mu potisnuti duh i dužinom puta i brojem dana, ne znajući da imajući Isusa sa sobom, kao suputnika i subratnika u prognanstvu na tako dugom putu, on zapravo postade snažniji, i pruži još više dokaza o moći koja bijaše s njime, te u još većoj mjeri poveže Crkve. Jer gradovi koji bijahu na putu, trčeći sa svih strana, ohrabriše atletu i ispratiše ga na njegov put s mnogim opskrbljivanjem,139 sudjelujući u njegovu sukobu svojim molitvama i zagovorima. I zadobiše ne malu utjehu kad vidješe mučenika kako hita u smrt s toliko spremnosti, kakva dolikuje nekome pozvanom u kraljevstva koja su na nebu, i samim djelima, spremnošću i radosnošću toga plemenitog čovjeka, da to nije smrt u koju hita, nego neka vrsta dugog putovanja i preseljenja s ovoga svijeta te uznesenja na nebo; i on otputova učeći te stvari u svakom gradu, i svojim riječima i svojim djelima, i kako se dogodilo u slučaju Židova, kada svezaše Pavla i poslaše ga u Rim, te mišljahu da ga šalju u smrt, oni su slali učitelja Židovima koji su ondje boravili.
To se doista i dogodilo u slučaju Ignacija u većoj mjeri. Jer ne samo onima koji borave u Rimu, nego svim gradovima koji leže u međudruštvenom prostoru, on izađe kao divan učitelj, uvjeravajući ih da prezru sadašnji život, i da ne drže ni do čega što se vidi, i da ljube ono što će doći, da gledaju prema nebu i da ne mare ni za kakve strahote ovoga sadašnjeg života. Jer o tome i o više od toga, pomoću svojih djela, on je nastavio svoj put poučavajući ih, poput sunca koje se diže s istoka i hita prema zapadu. Ali radije sjajnije od ovoga, jer ovo obično trči visoko, donoseći materijalno svjetlo, ali Ignacije je sjajio dolje, dajući ljudskim dušama intelektualno svjetlo nauka. I to svjetlo, odlazeći u regije zapada, biva sakriveno i odmah uzrokuje dolazak noći. Ali ovo, odlazeći u regije zapada, ondje zasja sjajnije, podarivši najveće blagodati svima duž puta. I kada stiže u grad, čak i njega pouči u kršćanskoj mudrosti. Jer iz tog razloga Bog mu dopusti da ondje završi svoj život, kako bi smrt ovoga čovjeka bila poučna za sve koji borave u Rimu. Jer mi po milosti Božjoj odsad ne trebamo nikakav dokaz, budući da smo ukorijenjeni u vjeri. Ali oni koji su boravili u Rimu, budući da je ondje bilo veliko bezboštvo, trebali su veću pomoć. Iz tog razloga i Petar i Pavao, i ovaj čovjek nakon njih, bijahu ondje pogubljeni, djelomično doista zato da bi očistili svojom vlastitom krvlju grad koji bijaše oskvrnjen krvlju idola, a djelomično zato da bi svojim djelima pružili dokaz uskrsnuća raspetoga Krista, uvjeravajući one koji borave u Rimu da ne bi s toliko zadovoljstva prezreli ovaj sadašnji život, kad se čvrsto ne bi uvjerili da će uzaći raspetomu Isusu i vidjeti ga na nebesima.
Jer u zbilji je najveći dokaz uskrsnuća to što ubijeni Krist pokazuje tako veliku moć nakon smrti, da uvjerava žive ljude da prezru zemlju i dom i prijatelje, i znance i sam život, radi ispovijedanja njega, i da izaberu umjesto sadašnjih užitaka, i 191 Pohvala. bičeve i opasnosti i smrt. Jer to nisu postignuća nijednoga mrtvaca, niti onoga koji ostaje u grobu, nego onoga koji je uskrsnuo i živi. Jer kako bi mogao objasniti, kad je on bio živ, da su svi apostoli koji bijahu s njim oslabili od straha da izdaju svoje učitelje, pobjegnu i odu; ali kad je on umro, da ne samo Petar i Pavao, nego čak i Ignacije, koji ga nije ni vidio niti uživao u njegovu društvu, pokazuju toliku revnost da polože sam život za njega? (Schaff“Eulogy” Volume IX., str. 190-192)
Krizostom: Kakva bi prednost, recimo, mogla biti veća nego vidjeti se kako se čine ona djela za koja je Krist vlastitim usnama izjavio da su dokazi ljubavi prema Njemu? Iv 21,15-17Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim.” Jer obraćajući se poglavaru apostola reče, Petre, ljubiš li me?, i kad on ispovjedi da ljubi, Gospodin dometnu: ako me ljubiš, pasi ovce moje. Učitelj upita učenika je li ljubljen od njega, ne zato da bi saznao (kako li ne bi Onaj koji prodire u srca svih ljudi?), nego da bi nas poučio koliku brigu On polaže u nadgledanje tih ovaca.
Budući da je to jasno, bit će također očito da je velika i neizreciva nagrada pripravljena onomu čiji se trud tiče tih ovaca, na koje Krist stavlja tako visoku cijenu. Jer kada vidimo nekoga kako iskazuje brigu za članove našega kućanstva ili za naša stada, njegov žar za njih smatramo znakom ljubavi prema nama samima: ipak, sve se te stvari mogu kupiti novcem:s kolikim će onda darom On uzvratiti onima koji pasu stado koje je On otkupio, ne novcem niti ičim sličnim, već vlastitom smrću, dajući vlastitu krv kao cijenu za to stado.
Stoga kada učenik reče: Ti znaš, Gospodine, da te ljubim, i prizva samoga Voljenoga kao svjedoka svoje ljubavi, Spasitelj tu ne stade, nego dometnu ono što bijaše znak ljubavi. Jer On u ono vrijeme nije htio pokazati koliko ga Petar ljubi, nego koliko On sam ljubi svoju Crkvu, i želio je poučiti Petra i sve nas da i mi trebamo iskazati velik žar prema istoj.
Jer zašto Bog nije poštedio svojega jedinorođenog Sina, nego ga je predao, premda bijaše jedini kojega je imao? Bilo je to da bi sa sobom pomirio one koji su bili nastrojeni prema njemu kao neprijatelji i učinio ih svojim osobitim narodom. S kojom svrhom je prolio svoju krv? Bilo je to da zadobije ove ovce koje je povjerio Petri i njegovim nasljednicima. Naravno da je onda Krist rekao: Tko je dakle onaj vjerni i razumni sluga kojega gospodar postavi nad svojim domom. Opet, riječi su to onoga tko je u sumnji, ipak govornik ih ne izreče u sumnji, nego baš kao što je upitao Petra ljubi li ga, ne iz ikakve potrebe da sazna naklonost učenika, nego iz želje da pokaže preveliku dubinu svoje vlastite ljubavi: tako i sada kada kaže: Tko je dakle onaj vjerni i razumni sluga?, ne govori kao da ne zna tko je vjerni i razumni, nego želeći istaknuti rijetkost takva lika i veličinu ove službe. Primijeti u svakom slučaju kolika je nagrada, Postavit će ga, kaže, nad svim svojim imanjem. Mt 24,47Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.”
2. Hoćeš li se, dakle, još uvijek prepirati da nisi bio s pravom prevaren, kada ćeš nadgledati ono što pripada Bogu i činiš ono za što je Gospodin, kad je Petar to učinio, rekao da će moći nadmašiti ostatak apostola, jer Njegove riječi bijahu: Petre, ljubiš li me više nego ovi? … (O svećeništvu, Knjiga II.)
„Zbog toga nas jedan mudri čovjek opominje govoreći: Sine, ako stupiš da služiš Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju; upravi srce svoje i budi postojan, i ne nagli u vrijeme nevolje; Sirah 1,1-2Svaka je mudrost od Gospoda i s njime je dovijeka. prigni se k Njemu, kaže, u svemu, jer On točno zna kada je pravo vrijeme da nas izbavi iz peći zla. Trebali bismo se, stoga, svagdje prignuti k Njemu i uvijek zahvaljivati, te sve podnositi sa zadovoljstvom, bilo da nam udjeljuje dobročinstva ili kaznu, jer i ovo potonje je vrsta dobročinstva. Jer liječnik, ne samo kada kupa i hrani bolesnika i uvodi ga u ugodne vrtove, nego i kada se služi paljenjem i nožem, posve je isto liječnik: i otac, ne samo kada miluje svoga sina, nego i kada ga izgoni iz svoje kuće, i kada ga grdi i bičuje, posve je isto otac, ništa manje nego kada ga hvali. Znajući dakle da je Bog nježnije mio od svih liječnika, nemoj previše znatiželjno istraživati Njegovo liječenje niti od Njega tražiti polaganje računa, nego bilo da nam dopusti da idemo slobodno ili da nas kažnjava, predajmo se za jedno i drugo podjednako; jer On pomoću obojega nastoji da nas vrati u zdravlje i u zajedništvo sa samim sobom, i On poznaje naše pojedinačne potrebe, i što je za svakoga probitačno, i kako i na koji način trebamo biti spašeni, i tim nas putem vodi. Slijedimo dakle kamo god nas poziva, i nemojmo odviše pomno razmatrati zapovijeda li nam da idemo glatkim i lakim putom, ili teškim i neravnim: kao u slučaju ovoga uzetoga. Bilo je to doista jedno dobročinstvo da njegova duša bude očišćena dugim trajanjem njegove patnje, budući da je bila predana ognju kušnje poput neke peći; ali bilo je to drugo dobročinstvo, ništa manje od ovoga, što je Bog bio prisutan s njim usred kušnji i pružio mu veliku utjehu. On je bio taj koji ga je ojačao, i poduprao, i pružio mu ruku, i nije dopustio da padne. Ali kada čuješ da je to bio sam Bog, nemoj uzetome oduzeti njegovu zasluhu hvale, niti njemu niti bilo kojem drugom čovjeku koji je kušan, a ipak postojano ustraje. Jer čak i ako bismo bili beskrajno mudri, čak i ako bismo bili moćniji i jači od svih ljudi, ipak bez Njegove milosti nećemo moći odoljeti čak ni najobičnijoj kušnji.
„I zašto govorim o takvim neznatnim i bijednim stvorenjima kakvi mi jesmo? Jer čak i kad bi tko bio Pavao, ili Petar, ili Jakov, ili Ivan, ipak ako bi bio lišen božanske pomoći, lako bi bio postidjeven, oboren i bačen na zemlju. I u prilog tomu pročitat ću vam riječi samoga Krista: jer On kaže Petru: Evo, Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu, ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Lk 22,31-32“Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Što znači prorešetati? Okretati i prevrtati, i tresti i burkati i razbijati, i mučiti, što se događa u slučaju stvari koje se viju; ali ja sam, kaže, njega obuzdao, znajući da ti nisi kadar podnijeti kušnju, jer izraz da ne malakše tvoja vjera iskaz je Onoga koji daje do znanja da bi mu vjera, da je on to dopustio, malaksala. Kada bi dakle Petar, koji je bio tako žarki Kristov ljubitelj i bezbroj puta izložio svoj život za Njega i iskočio u prvi red u apostolskom zboru, i kojega je njegov Učitelj proglasio blaženim, i nazvao ga Petrom upravo zato što je čvrsto i nepokolebljivo držao vjeru, bio odnesen i otpao od ispovijesti da je Krist dopustio đavlu da ga kuša koliko god je htio, koji će drugi čovjek moći opstati, osim uz Njegovu pomoć? Stoga i Pavao govori: Vjeran je Bog: neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će s kušnjom dati i ishod, da možete izdržati. 1 Kor 10,13Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati. Jer ne samo da On govori kako ne dopušta da kušnja bude nanesena preko naših snaga, nego je i u onoj koja je razmjerna našim snagama prisutan, noseći nas kroz nju i učvršćujući nas, samo ako mi sami prije svega pridonesimo sredstvima koja su nam na raspolaganju, kao što su revnost, nada u Njega, zahvalnost, ustrajnost, strpljivost. Jer ne samo u opasnostima koje su preko naših snaga, nego i u onima koje su im razmjerne, potrebna nam je božanska pomoć da bismo se hrabro držali; jer drugdje se također kaže: kao što patnje Kristove obiluju u nama, tako po Kristu obiluje i utjeha naša, da bismo mogli tešiti one koji su u bilo kakvoj nevolji, onom utjehom kojom sami od Boga bivamo tješeni. Tako je onaj koji je utješio ovoga čovjeka isti onaj koji je dopustio da mu kušnja bude nanesena. I sada promatraj kakvu nježnost pokazuje nakon iscjeljenja. Jer ga nije ostavio i otišao, nego ga našavši u hramu, govori: Evo, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi. Iv 5,14Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” Jer da je dopustio kaznu zato što ga je mrzio, ne bi ga oslobodio, ne bi se pobrinuo za njegovu buduću sigurnost; nego je izraz da ti se što gore ne dogodi izraz Onoga koji bi unaprijed suzbio nadolazeća zla. Dokrajčio je bolest, ali nije dokrajčio borbu; izagnao je nemoć, ali nije izagnao strah od nje, tako da dobročinstvo koje je bilo učinjeno moglo ostati nepokrenuto. To je zadaća nježnoga liječnika, ne samo dokrajčiti sadašnje boli, nego se pobrinuti za buduću sigurnost, što je Krist i učinio, učvršćujući njegovu dušku sjećanjem na prošle događaje. Jer videći da, kada nestane stvari koje nas muče, sjećanje na njih često nestaje s njima, On želeći da ono ostane neprekidno, govori: ne griješi više, da ti se što gore ne dogodi.” (Homilija o uzetome spuštenom kroz krov)
3. Što onda kaže Krist?
Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa.Tako, budući da si ti proglasio moga Oca, i ja imajem onoga tko te je rodio; zapravo govoreći:Kao što si ti sin Jonin, tako sam i ja svoga Oca.Inače bi bilo suvišno reći:Ti si sin Jonin;ali budući da je bio rekao: Sin Božji, da bi pokazao kako je On Sin Božji kao što je onaj sin Jonin, istočne biti s Onim koji ga je rodio, zato je ovo dometnuo:I ja tebi kažem: Ti si Petar, i na ovoj ću stijeni sagraditi Crkvu svoju; Mt 16,18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. to jest, na vjeri njegova ispovijedanja. Time daje do znanja da su mnogi već bili na pragu vjerovanja, te mu uzdiže duh i čini ga pastirom.Vrata pak pakla neće je nadvladati.A ako je neće nadvladati, još je manje nadvladati mene. Zato se ne uznemiruj što ćeš ubrzo čuti da ću biti predan i raspet.Zatim spominje i drugu počast.
I ja ću ti dati ključeve nebesa. Ali što je ovo:I ja ću dati?Kao što ti je Otac dao da me upoznaš, tako ću i ja tebi dati.I nije rekao:
Ja ću moliti Oca(iako je očitovanje Njegove vlasti bilo veliko, a veličina dara neizreciva), nego:Ja ću ti dati.Što daješ? Reci mi.Ključeve nebesa, da što god svežeš na zemlji, bude svezano na nebesima, i što god odriješiš na zemlji, bude odriješeno na nebesima. Kako onda nijeNjegovo dati da se sjedne zdesna Mu i slijevaMt 20,23A on im reče: “Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva - to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.” kada govori:Ja ću ti dati?Vidiš li kako On sam vodi Petra k uzvišenim mislima o Njemu, i objavljuje Sebe, te ovim dvama obećanjima daje naslutiti da je Sin Božji? Jer ono što pripada samo Bogu (i otpuštati grijehe, i učiniti crkvu nesposobnom za propast usred takvih valova koji naviru, i pokazati čovjeka ribara čvršćim od svake stijene, dok je cijeli svijet u ratu s njim), to On sam obećava dati; kao što je Otac, govoreći Jeremiji, rekao da će ga učiniti kao
mjedeni stup i kao zid; Jr 1,18Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, k'o zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. ali njega samo jednome narodu, a ovoga čovjeka u svakom dijelu svijeta.Rado bih stoga upitao one koji žele umanjiti dostojanstvo Sina: koji su darovi bili veći, oni koje je Otac dao Petru ili oni koje mu je dao Sin? Jer Otac je dao Petru objavu Sina; ali Sin mu je dao da sije nauk Oca i Njegov nauk u svakom dijelu svijeta; i smrtnom je čovjeku povjerio vlast nad svim stvarima na nebu, davši mu ključeve; onaj koji je proširio crkvu na svaki dio svijeta i proglasio je jačom od neba.
Nebo i zemlja proći će, ali riječi moje neće proći. Mt 24,35Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.” Kako je onda manji Onaj koji je dao takve darove, koji je ostvario takve stvari?A ovo govorim ne dijeleći djela Oca i Sina (
jer sve je po Njemu postalo i bez Njega nije postalo ništa što je postalo), nego zauzdavajući drski jezik onih koji se usude tako govoriti.Ali vidi, u svemu tome, Njegovu vlast:
Ja ti kažem: Ti si Petar; ja ću sagraditi Crkvu; ja ću ti dati ključeve neba. (Homilije o Evanđelju po Mateju, Homilija 54)
Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama. Dj 1,14svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom. Jer to je moćno oružje u napastima; i za to bijahu poučeni. [Jednodušno postojani.] Dobro. (καλὥς). Osim toga, tadašnja ih je napast uputila na to: jer su se silno bojali Židova. Sa ženama, kaže se: jer je bio rekao da su išle za Njim: i s Marijom, majkom Isusovom. Lk 23,55A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Kako se onda [govori, da je onaj učenik] uzeo k sebi u dom Iv 19,26Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!”, u ono vrijeme? Ali tada ih je Gospodin opet bio doveo zajedno, pa su se tako vratili. I s braćom Njegovom. Iv 17,5A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. I oni bijahu prije nevjerni. I u one dane, veli, ustade Petar usred učenika i reče. Dj 1,15U one dane ustade Petar među braćom - a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša - i reče: I kao vatren, i kao onaj kome je Krist povjerio stado, i kao onaj koji ima prvenstvo časti, on uvijek započinje govor. (Broj imena zajedno bijaše oko sto dvadeset.) Braćo muževi, reče, trebalo je da se ispuni Pismo što ga duh sveti unaprijed reče, [itd.] Dj 1,16“Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. Zašto nije zatražio od Krista da mu da nekoga na Judino mjesto? Bolje je ovako. Jer, ponajprije, bili su zauzeti drugim stvarima; kao drugo, najveći dokaz Kristove nazočnosti s njima koji se mogao dati bijaše ovaj: kao što je izabrao dok bijaše među njima, tako je učinio i sada kad je odsutan. A to ne bijaše mala stvar za njihovu utjehu. Ali primijetite kako Petar sve čini zajedničkim pristankom; ništa oholo. I ne govori ovo bez značenja. Nego primijetite kako ih tješi glede onoga što se dogodilo. Zapravo, ono što se zbilo zadalo im je nemalo zaprepaštenja. Jer ako i danas mnogi preispituju tu okolnost, što li tek možemo pretpostaviti što su imali za reći tada?…
Zatim, veli se, vratiše se u Jeruzalem s brdske ulice zvane Maslinska (Rekapitulacija), [
koja je blizu Jeruzalema, udaljena jedan subotnji hod:] tako da nije trebalo ići daleko, što bi im bio razlog za strah dok još bijahu u trepetu i strahu.I kad uđoše, uziđoše u gornju sobu. Nisu se usuđivali pokazati u gradu. Također su dobro učinili što su uzišli u gornju sobu, budući da ih je bilo teže odmah uhvatiti.I ustrajaše,veli se,jednodušno u molitvi.Vidite li koliko bijahu budni?Ustrajući u molitviijednodušno,kao s jednom dušom ustrajući u njoj: dvije stvari koje se spominju njima na pohvalu. [Gdje boravljahu,itd., do,i Marija, majka Isusova, i braća Njegova.] Josip je možda već bio mrtav: jer ne treba pretpostaviti da, kada su braća postala vjernici, Josip nije vjerovao; on koji je zapravo vjerovao prije svih drugih. Sigurno je da ga nigdje ne nalazimo da gleda na Krista samo kao na čovjeka. Kao onda kad je Njegova majka rekla: [Evo, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Lk 2,48Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” I drugom prilikom rečeno je]Majka tvoja i braća tvoja traže te. Mt 13,47“Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Tako je Josip to znao prije svih drugih. A njima [braći] Krist reče: Svijet vas ne može mrziti, a mene mrzi. Iv 7,7Vas svijet ne može mrziti, ali mene mrzi jer ja svjedočim protiv njega: da su mu djela opaka.
Promotri ponovno Jakovljevu blagost. On bijaše taj koji je primio jeruzalemsko biskupstvo, a ovdje ne govori ništa. Pazi također na veliku blagost ostalih apostola, kako mu prepuštaju prijestolje i više se međusobki ne prepiru. Jer ta je Crkva bila takoreći na nebu: nemajući nikakva posla sa svjetskim stvarima; i sjajeći ne naricanjima, ne, niti mnoštvom, nego revnošću onih koji su činili tu zajednicu. Bilo ih je oko sto i dvadeset
, kaže. Sedamdesetorica možda koje je sam Krist izabrao, i drugi revniji učenici, poput Josipa i Matije. Dj 1,14svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom. Žena, kaže, mnogih koji su išli za njim. Mk 15,41te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu - i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem. [Broj imena zajedno
.] Zajedno bijahu u svim prilikama. (Homilije o Djelima apostolskim, Homilija 3)