Osvrt na rad Anthonyja Rogersa „Melito i mudrost pseudo-Salomona”
Objavljeno na platformi Academia.edu 14. 12. 2024.[1]
Ovaj osvrt bih želio započeti napomenom da, iako se Rogers i ja bavimo apologetikom svaki u svom području, ne smatram da postoje dostatni temelji za utvrđivanje, s bilo kojim stupnjem sigurnosti, navodi li Melito deuterokanonsku knjigu ili ne. Otvoren sam za jednu i drugu mogućnost jer držim da je Melitonov popis primjer kršćansko-židovske polemika u kojoj Melito pokušava poučiti Onezima koje se knjige mogu koristiti u svrhu kršćanskog evangeliziranja. Stoga je taj popis važan za razumijevanje razvoja rabbinske Biblije, ali nam govori vrlo malo o kršćanskom kanonu.
Rogersov rad, Melito and the Wisdom of Pseudo-Solomon, ne čini se dovršenim djelom, njegovi su citati nepotpuni, a misaoni tijek prilično je neuredan. Rad pati od prevelikog oslanjanja na sekundarne izvore koji se često preuzimaju nekritički.[2]
Rad započinje citatom iz Katoličke enciklopedije (1908.) u kojem se navodi da Melito navodi samo protokanonske knjige, osim Estere. Rogers daje prilično opširnu bilješku uz taj citat, koja glasi:
„Kada Ried kaže da Melitonov popis sadrži samo protokanonske knjige, on priznaje da je Melitonov popis jednak onome u židova i protestanata te ne uključuje ono što Rim naziva deuterokanonskim, tj. apokrife.“[3]
Zatim dodaje kako bi to „priznanje“ trebalo zvučati „iznenađujuće“ kada dolazi od rimokatoličkog znanstvenika. Ono što je pak iznenađujuće jest izjava gospodina Rogersa da je Melitonov popis „jednak“ konačnom obliku rabbinske i protestantske Biblije. Citat iz Reida izričito navodi da Estera nije među citiranim protokanonskim knjigama.[4] Citat iz Reida sugerira da on možda nije smatrao Mudrost deuterokanonskom knjigom, ali nije mogao misliti da je Melitonov popis „jednak“ protestantskom kanonu Staroga zavjeta.
Kasnije u istoj bilješci Rogers polemizira s Trentom Hornom o naravi Melitonova djela i popisa. Iako se ta tema izravno dotiče onoga što Melitonov popis predstavlja, Rogers to pitanje potiskuje u opširnu bilješku odbacujući ga kao Hornov pokušaj da „ublaži snagu“ Melitonova izostavljanja deuterokanona. Osim činjenice da je to pozivanje na pobude, Rogersova optužba nije uvjerljiva. Melitonovi Izvodi, koji uključuju njegov popis, spadaju u žanr kršćansko-židovske polemike, što Reid bilježi nekoliko redaka nakon završetka Rogersova citata:
„Treba ipak primijetiti da se dokumentu kojem je ovaj katalog bio prethodnicom može pristupiti s razumijevanjem da ima protužidovsku polemičku svrhu, u kojem je slučaju Melitonov suženi kanon objašnjiv na drugi način.“[5]
U slučaju da netko dođe u napast optužiti Reida da i on pokušava „ublažiti snagu“nalazimo sljedeći navod u bilješci u djelu Phillipsa Schaffha i Henryja Wacea Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, koje glasi:
„…Narodnost ovoga djela [Izvodi] jasna je iz riječi samoga Melita. Bila je to zbirka svjedočanstava o Kristu i kršćanstvu, izvučenih iz starozavjetnog Zakona i proroka. Stoga je morala uvelike nalikovati djelima kao što su Ciprijanova Testimonia, Testimonia pseudo-Grgura i drugim protužidovskim djelima u kojima se apeliralo na Stari zavjet, zajedničko tlo koje su prihvatile obje stranke, kao na dokaz istinitosti kršćanstva. Iako Melitonovi Eclogæ po svojoj zamisli nisu bili protužidovski, njihov nas karakter navodi da ih svrstamo u opću skupinu protužidovskih djela čija je prepoznatljiva oznaka uporaba starozavjetnog proroštva u obranu kršćanstva (usp. autorov članak o kršćanskim polemikama protiv Židova u časopisu Pres. Review, srpanj 1888., kao i autorov Dijalog između kršćana i Židova pod naslovom ʼΑντιβολη Παπισκου καί Φιλωνος, New York, 1889).“[6]
Svakako Schaff i Wace, koji pokazuju znatnu protukatoličku pristranost, ne pokušavaju „ublažiti snagu“ odsutnosti tih knjiga kod Melita. Utvrđivanje svrhe i žanra Melitonovih Izvoda ključno je za razumijevanje onoga što Melitonov popis treba predstavljati. Ako su Izvodi kršćansko-židovsko apologetsko djelo, tada navedene knjige predstavljaju „zajedničko tlo koje su prihvatile obje stranke“ (tj. kršćanstvo i rabbinsko judaistvo). Sadržaj stoga može, ali ne mora odgovarati kršćanskom kanonu.[7] Stoga, ako je „Mudrost“ upućivanje na deuterokanonsku knjigu, to predstavlja problem samo onima koji niječu kršćansko prihvatanje deuterokanona.
Gospodin Rogers čini se pretpostavlja da rabvinski „kanon“ nije prošao nikakav razvoj tijekom stoljeća te da su ga univerzalno prihvatili i prepoznali i Židovi i kršćani. Te pretpostavke donose nekoliko napetosti za Rogersovo tumačenje Melita.
Nakon što je reproducirao ulomak iz Euzebija, Rogers piše:
„Neki su tvrdili da Melitonov popis ne uključuje Tužaljke ili Nehemiju, ali većina prepoznaje da su Tužaljke bile uključene u Jeremiju te da je kombinacija Ezra-Nehemija ono što su Melito i drugi u drevnoj crkvi nazivali Esdras.“[8]
Rogers citira moje djelo Zašto su katoličke Biblije veće (Rogers, str. 2, bilj. 3). Nije jasno zašto je imalo potrebu citirati mene (ili bilo koga drugoga uostalom), budući da te knjige naprosto nisu spomenute (kao što ilustrira Rogersova reprodukcija popisa). Radi transparentnosti citirat ću relevantne tekstove u oba izdanja knjige Zašto su katoličke Biblije veće, budući da u Rogersovu citatu nije navedeno na koje izdanje upućuje. U prvom izdanju (2007.) napisao sam:
„Moramo pomnije promotriti i Melitonov popis prije nego što nastavimo dalje. Trenutak razmišljanja otkriva da se on uopće ne podudara s protestantskim kanonom. Izostavlja knjige Tužaljki, Nehemije i Estere, a uključuje Knjigu Mudrosti. Čak i ako su Tužaljke i Nehemija prisutne, kao što su neki tvrdili, pod drugim šire definiranim naslovima, izostavljanje Estere ostaje neobjašnjivo.“[9]
Bilješka 106 glasi:
„Neki osporavaju odnosi li se izraz „također Mudrost“ [grč. e kai sophia] na Knjigu Mudrosti ili je to alternativni naziv za Knjigu Izreka. Vidi Bruce, F. F., The Canon of Scripture (InterVarsity Press, 1988), 71.“
Ublažavam svoj stav o identitetu Mudrosti u prerađenom izdanju knjige Zašto su katoličke Biblije veće iz 2017., koje glasi:
„Melitonov se popis često pojavljuje kao svjedok kraćeg protestantskog kanona, iako se sadržaj Melitonova popisa razlikuje.“
Bilješka 127 glasi:
„Melitonov popis izostavlja knjige Tužaljki, Nehemije i Estere, a možda čak uključuje i Knjigu Mudrosti. Čak i ako su Tužaljke i Nehemija prisutne (biti uključene u druge knjige), kao što su neki tvrdili, izostavljanje Estere ostaje neobjašnjivo. Kasniji kršćanski popisi rabbinskog kanona također će ukazivati na sumnje u pogledu Estere.“
Rogers je ustvrdio da je Melitonov popis „jednak” protestantskom kanonu, iako on izostavlja tri protokanonske knjige koje se nalaze u svim protestantskim Biblijama i vjerojatno uključuje deuterokanonsku knjigu koja se općenito izostavlja. Rogers pokušava razriješiti te napetosti na različite načine. Što se tiče izostavljanja Tužaljki i Nehemije, Rogers tvrdi da su se, budući da su te knjige obično bile sjedinjene s knjigama Jeremije i Ezre, one praktički podrazumijevale pod istim naslovima. Sasvim u redu. Nema dokaza da se svetost tih knjiga osporavala u drugom kršćanskom stoljeću, niti unutar glavne struje judaizma ili kršćanstva. One su doista bile uobičajeno sjedinjene s tim knjigama. Estera je druga priča. Svetost Estere poznato je po tomu što se osporavala u rabinskoj književnosti koja datira u Melitonovo vrijeme i kasnije.[10] Ona je također izostavljena u nekim ranim kršćanskim popisima.[11] Estera [i Nehemija] nisu pronađene među svitcima s Mrtvoga mora.[12] Štoviše, Estera se obično nije sjedinjavala s drugim knjigama kao što je slučaj s Tužaljkama i Nehemijom.[13]
Rogers tvrdi da je izostavljanje Estere bilo slučajno. On pokušava povećati vjerojatnost slučajnog izostavljanja napominjući da Euzebijev ulomak Origenova popisa izostavlja Dvanaest malih proroka, čije se svetost nikada nije poricala. Stoga tvrdi da je netko morao slučajno izostaviti Esteru, bilo da je to Euzebije, Melitonov izvor ili prepisivač.[14] Iako opće prihvaćanje Dvanaestorice doista pokazuje da je došlo do pogreške, ta bi pogreška morala potjecati od Euzebija ili Euzebijeva prepisivača da bi Rogersov argument funkcionirao, budući da je jedino on reproducirao ulomke oba autora. Upitno je je li Euzebije taj koji je izostavio Dvanaestoricu.[15] Štoviše, nema nikakvih rukopisnih dokaza koji bi išli u prilog prepisivačkoj pogrešci ni u jednom ni u drugom tekstu. Kako onda Rogers može biti tako siguran da je Estera morala biti uključena u Melitonov popis? Nakon što je naveo neke od ekscentričnosti tog popisa, Rogers primjećuje:
„…knjige koje je Meliton naveo sve su dio tradicionalnog židovskog kanona i protestantskog Starog zavjeta, uz moguću iznimku 'Mudrosti'“.
Čini se da Rogersova sigurnost proizlazi iz toga što se sadržaj konačnog oblika rabinskog / protestantskog kanona anakrono iščitava u Melitonu. Ti kasniji kanoni uključivali su Esteru. Stoga je Melitonov popis morao izvorno uključivati (ili je on namjeravao uključiti) Esteru.
Ovaj pristup također navodi gospodina Rogersa na pretpostavku da je samo Tužaljka bila virtualno uključena uz Jeremiju, iako su deuterokanonske knjige Baruha i Poslanice Jeremijine (Bar 6) stekle široko prihvaćanje među istočnim i zapadnim ocima te su, poput Tužaljki, bile izričito i virtualno uključene u nekoliko ranih popisa s Jeremijom.[16] Čak i ako dopustimo da je Baruhov prijem u rabinskom judaizmu bio znatno slabašniji od prijema Tužaljki, njegovo uključivanje pod Jeremiju bilo je prilično dobro utemeljeno u kršćanskim krugovima. Ako Meliton daje kršćanski starozavjetni popis, kako Rogers vjeruje, zašto je izostavljena protokanonska knjiga Tužaljki virtualno uključena, dok su deuterokanonske knjige Baruha i Poslanice isključene? Ako netko želi uskladiti Melitona s ranim kršćanskim popisima, za to nema opravdanja. Ako se, međutim, pokušava uskladiti Melitonov popis s konačnim oblikom protestantskog kanona, onda bi to bilo opravdano, iako je takva argumentacija kružna i ad hoc.[17]
„Izreke i Mudrost”
Gospodin Rogers se sada okreće glavnoj točki rada, značenju Melitonovih riječi „ἡ καὶ Σοφία”. Prema Rogersu:
„Budući da se riječ 'mudrost' na ovom popisu kanonskog Pisma spominje u vezi sa Salomonom, ta se riječ ne može odnositi na Mudrost Isusa sina Sirahova, što ostavlja samo dvije poznate mogućnosti…”[18]
Kada Rogers kaže „u vezi”, očito misli na autorstvo. Budući da je Isus sin Sirahov bio autor Mudrosti Isusa sina Sirahova, ona bi stoga bila isključena. No, je li Meliton mislio na „autorstvo”?[19] Zaglavlje „Solomonski” može se odnositi na knjige koje su se zbog svog stila obično povezivale sa Salomonom, u kojem bi slučaju Sirah mogao biti uključen.[20] Doista, sâm Euzebije citira Siraha 11,28 kao „Izreke Solomonove”, iako je znao da Solomon nije njezin autor.[21]
Rogers ipak ne vjeruje da se „Mudrost” odnosi na Siraha ili Salomonovu mudrost. Nudi dva razloga zašto smatra da je to alternativni naziv za Izreke. Rogers upućuje na F. F. Brucea (Canon of Scripture, str. 71), koji navodi:
„Nijedan od spisa iz kategorije 'Septuaginta plus' nije naveden: uključena 'Mudrost' nije grčka knjiga Mudrosti, već alternativni naziv za Izreke. Prema Euzebiju, Hegesipu i Ireneju te mnogim drugim piscima njihovog vremena, Izreke Solomonove nazivale su se 'svekreosnom mudrošću'.”[22]
Kasnije Rogers citira Stuarta Mosesa u istom tonu:
„Rimska crkva će naći... u ovom gotovo pradavnom ocu vrlo mršavu
potporu (zapravo nikakvu, već naprotiv), za svoj deuterokanon. Ako se kaže (kao što jest) da krilatica kod Melitona Σαλομωνοσ Παροιμιαι η και σοφια znači Izreke Solomonove, kao i Mudrost (tj. Salomonovu mudrost, jednu od
apokrifnih knjiga), odgovor na ovu sugeriranu pretpostavku je lak. 'Gotovo svi starci'
primjećuje Valezije uz ovaj odlomak, 'nazivali su Izreke Solomonove Mudrošću
a ponekad i Σοφιαν πανειρετον.' Sukladno tome, Dionizije Aleksandrijski naziva knjigu Izreka η σοφη βιβλοσ; pogl. 28, Catena in Jobum. Autor djela Jeruzalemski itinerar, govoreći o određenoj odaji u Jeruzalemu, kaže da je 'Solomon sjedio ondje
i ondje napisao Sapientiam,' tj. knjigu Izreka. Meliton dakle želi samo reći da je Salomonovo djelo nazvano παιροιμιαι također imalo naziv σοφια.”[23]
Ako skiciramo argument, on glasi ovako:
P1. Knjiga Izreka bila je poznata pod alternativnim naslovom „svekreosna mudrost” (i sličnim naslovima).
P2. Meliton govori o „Mudrosti”.
:. Meliton predlaže „Mudrost” kao alternativni naslov za Izreke.
Ovaj argument nailazi na nekoliko poteškoća.
Kao prvo, istinitost prve premise je upitna. Baptistički kanonski stručnjak Lee Martin McDonald u svom djelu The Formation of the Old Testament Canon tvrdi da Euzebije ne daje alternativni naziv za Izreke, već opis nadahnuća koje je proizvelo tu knjigu. McDonald objašnjava:
„...fokus je ovdje samo na Izrekama i posebnoj mudrosti u njima, to jest božanskoj mudrosti darovanoj Solomonu. U 4.22.9 Irenej ne citira Izreke pod drugim imenom (Mudrost), nego radije uzvisuje mudrost s kojom je Solomon napisao Izreke... Odlomak kod Ireneja koji Euzebije citira uopće nije upućivanje na knjigu, već na božansku mudrost. Tekst u Hist. eccl. 4.22.9 samo govori da je Solomon iskazivao 'svekreosnu mudrost', ali to nije isto što vidimo u Hist. eccl. 4.26.12–13.”[24]
McDonald nastavlja:
„Zanimljivo je da Klement Rimski uvodi citat iz Izr 1,23–33 riječima sličnima onima kod Euzebija (Hist. eccl. 4.22.9): 'Jer tako govori njegova [Božja] svekreosna Mudrost' (grčki: οὕτως γάρ λέγει ἡ πανάρετος σοφία, 1. Clem. 57,3). Solomonovo ime se ondje ne spominje, ali je fokus na božanskoj mudrosti i Klement citira Izreke.”[25]
Michael V. Fox također primjećuje:
„Među ranim kršćanskim piscima knjiga [Izreka] se različito nazivala 'Mudrost', 'Svekreosna mudrost', 'Knjiga mudrosti' i 'Mudrost učiteljica' (reference kod Toyja). Te oznake nisu naslovi (ne nalaze se ni u jednom rukopisu Izreka), već opisi sadržaja knjige.”[26]
Ako je „svekrepostan Mudrost“ (i drugi nazivi) opis sadržaja Mudrih izreka, to je snažna potvrda božanskog nadahnuća Mudrih izreka, ali to nije (contra Rogers, Bruce i Stuart) alternativni naslov za tu knjigu. Nažalost, gospodin Rogers ne ulazi u raspravu s McDonaldom ili Foxom, nego citira samo sekundarne izvore kao potporu svojoj prvoj premisi.
Kao drugo, postoji problem sa srednjim poizmom. Čak i ako se dometne (protiv McDonalda i Foxa) da je „svekrepostan Mudrost“ doista alternativni naslov za Mudre izreke, „svekrepostan Mudrost“ (ili drugi pretpostavljeni alternativni naslovi) ne čine srednji pojam ovoga argumenta. Još uvijek je potrebno dokazati da je Melitonova „Mudrost“ skraćeni oblik „svekrepostan Mudrost“ ili „Knjige Mudrosti“. Argument pretpostavlja da je to jedno te isto, što otvara sljedeću poteškoću.
Kao treće, argument u svom sadašnjem obliku samo otvara mogućnost da Mudre izreke bi mogle biti Melitonova Mudrost, no to je daleko od dokaza. Argument mora biti mnogo snažniji da bi to postigao. Primjerice, bio bi uspješniji kada bi predložio:
P1. „Svekrepostan Mudrost“ isključivi je alternativni naslov za Mudre izreke.
P2. Meliton navodi „[svekrepostan] Mudrost“.
:. Melitonova [svekrepostan] Mudrost alternativni je naslov za Mudre izreke.
Međutim, ova snažnija verzija argumenta nemoguća je jer „svekrepostan Mudrost“ nije isključivi alternativni naslov za Mudre izreke, nego se koristi i za Mudrost Sirahovu te Mudrost Salomonovu. U tom pogledu Schaff i Wace bilježe:
“Ovaj izraz (πανάρετος σοφία) oci su vrlo često koristili kao naziv za Knjigu Izreka. Klement Rimski (1. Kor. 57) prvi ga je tako upotrijebio, koliko je meni poznato. Riječ πανάρετος primjenjuje se također na apokrifnu Mudrost Salomonovu, prema Epifaniju (de mens. et pond. § 4) i drugima. Među ocima su Knjiga Sirahova, solomonski apokrifi i Knjiga Izreka nosili zajednički naziv σοφία, „Mudrost“što dobro opisuje karakter svake od njih; taj je jednostavni naziv češći nego složeni izraz koji se javlja u ovom odlomku (usp. npr. Justin Mučenik, Dial. c. 129, i Meliton, kojeg Euzebije citira u 26. poglavlju u nastavku).”[27]
Kako Crawford Toy također bilježi u svom komentaru na Izreke:
“Rani kršćanski pisci knjigu [Izreka] obično su nazivali Mudrost ili Svekreposna mudrost ἡ πανάρετος σοφία, nazivi koji su također bili dani Ben-Siri (Eklezijastiku) i Mudrosti Salomonovoj.”[28]
Jeronim, koji se u početku protivio kanoničnosti Mudrosti i Siraha, svjestan je da se Knjiga Sirahova naziva „svekreposnom knjigom“:
“Tu je i uvijek kreposna [πανάρετος] knjiga Isusa, sina Sirahova, i druga koja je pseudepigraf, nazvana Mudrost Salomonova.”[29]
Epifanije Salaminski govori nam da se i Mudrost Salomonova i Sirah nazivaju ἡ Πανάρετος:
“Jer postoje dvije (druge) pjesničke knjige, ona Salomonova nazvana „Najizvrsnija“ [ἡ Πανάρετος λεγομένη] i ona Isusa, sina Sirahova, unuka Isusova, jer mu se djed zvao Isus i bio je onaj koji je sastavio Mudrost na hebrejskom, koju je njegov unuk preveo i napisao na grčkom…”[30]
Sam Euzebije naziva Siraha „svekreposnim“ [πανάρετος] u djelu Dokaz evanđelja:
“A nakon njega drugi Onija, kojega je naslijedio Šimun, u čije je vrijeme procvao Isus, sin Sirahov, koji je napisao izvrsnu knjigu zvanu Mudrost [ὁ τὴν καλουμένην πανάρετον
Σοφίαν συντάξας].”[31]
Pozivanje na alternativne nazive za Izreke malo pomaže u razrješavanju Melitonove „Mudrosti“. Doista, to dopušta mogućnost uvrštavanja Knjige Sirahove uz Mudrost Salomonovu.
Rogersov drugi argument ponovno se poziva na konačni oblik rabinskog kanona:
“Budući da se Melitonov popis u svim drugim pogledima slaže sa sadržajem židovskog kanona, potonji bi bio najprirodniji zaključak kad ne bismo imali ništa drugo na čemu bismo temeljili zaključak. No postoji još toga, i to još toga pokazuje u istom smjeru.”
Ali, kao što smo vidjeli, Rogersova tvrdnja da se Meliton slaže s konačnim oblikom rabinskog i protestantskog kanona javlja se tek nakon niza ad hoc prilagodbi: Nehemija je praktički uvršten pod Ezru; Tužaljke su praktički uvrštene pod Jeremiju; knjige Baruha i Poslanica nisu također praktički uvrštene pod Jeremiju; i netko je slučajno pogriješio izostavivši knjigu o Esteri.[32] Tek tada gospodin Rogers dolazi do svog „prirodnog zaključka“ da je „Mudrost“ alternativni naziv za Izreke. No čak i da se Melitonov popis inače savršeno uklapao u protestantski kanon bez potrebe za takvim potezima, to i dalje ne dokazuje njegovu poantu, budući da nije isključio suprotnu mogućnost. Doista, metodologija gospodina Rogersa isključila bi postojanje bilo kakvih protudokaza u bilo kojem popisu sve dok se on nekako može uskladiti s kasnijim protestantskim kanonom.
Rogers preuzima drugu Stuartovu točku:
“…Stuart kaže da grčko slovo eta (η) treba shvatiti kao odnosnu zamjenicu, a ne kao pokazatelj člana. Dok neki rukopisi stavljaju naglasak na slovo eta kao da je član (ἡ), drugi to ne čine, i očito je da se grčka verzija koju je Stuart imao pred sobom čitala kao odnosna zamjenica.”
Spomenuti grčki tekst jest „ἡ καὶ Σοφία.“[33] Slovo eta može biti, kako navode Stuart i Rogers, ili član (Mudrost), ili odnosna zamjenica (koja jest Mudrost). Osim Rogersa, moglo bi se tvrditi i da se grčka riječ kai može protumačiti na dva različita načina. Kako bilježi McDonald:
“Veznik καί u ovom se odlomku obično prevodi kao „i“to jest kao spojnik kao u „Solomonske izreke i Mudrost“označavajući dvije knjige pripisane Solomonu (Izreke i Mudrost Salomonova). Može se prevoditi i eksplikativno kao u „Solomonske izreke, štoviše (ili to jest) Mudrost“. U ovom slučaju označava samo jednu knjigu, naime Izreke.”[34]
Vrativši se značenju slova eta, Rogers bilježi:
“…neki rukopisi stavljaju naglasak na slovo eta kao da je član (ἡ), drugi to ne čine, i očito je da se grčka verzija pred Stuartom čitala kao odnosna zamjenica…”
S obzirom na to da je razlika između (ἡ i ἥ) tako mala, za očekivati je da ćemo pronaći različite rukopisne inačice u tom pogledu. Doista, ako prepisivači mogu nenamjerno izostaviti riječ „Estera“kako predlaže gospodin Rogers, koliko li tek jedan naglasak! Pozivanje na predkritički tekst koji je Mojsije Stuart imao pred sobom nema smisla za našu raspravu. Valja pogledati standardno kritičko izdanje Euzebija koje priređuje E. Schwartz, a koji kao preferirano čitanje navodi „ἡ καὶ Σοφία“ sa slovom eta naglašenim kao članom („i Mudrost“). Nije iznenađujuće, kao što smo i sumnjali, što Schwartz u svom kritičkom aparatu donosi sljedeće inačice teksta: „ἡ καὶ B; ἥ καὶ AT1; καὶ D; καὶ ἡ TeERM, was Weisheit ∑, quea et Λ.“[35] Rogers je na čvršćem tlu kada bilježi da Rufinov latinski prijevod donosi tekst kao: „Salomonis Proverbia quae et Sapientia („Izreke Salomonove, to jest Mudrost“). Iako tekstualni dokazi blago prevagnjuju u korist toga da je eta član, ne možemo biti sigurni u ovo čitanje zbog malih razlika u naglašavanju. To se odnosi i na Rufinov prijevod, budući da je i on podložan pogrešci bilo zbog manjkavoga izvornog teksta bilo zbog omakške oka. Prepuštam čitatelju da sam odluči.
Rogers također bilježi treće mišljenje koje iznose Meade i Gallagher:
“…naslovi u Melitonovu popisu nemaju član, što sugerira da grčko slovo eta u izrazu ἡ καὶ Σοφία (kako ga donosi Schwartz) možda nije član, već može biti ili odnosna zamjenica (ἥ; kao u Rufinovu prijevodu, a posvjedočeno je u nekim grčkim rukopisima, prema Schwartzovu aparatu) ili veznik (ἤ; ‚ili‘).”[36]
Izjava Meadea i Gallaghera nije posve točna: naslov za dvanaest malih proroka (τῶν δώδεκα) ima član.[37] No čak i da svi naslovi nemaju član, jednako bi se moglo tvrditi da je, budući da nijedan od Melitonovih naslova ne koristi odnosnu zamjenicu ili veznik (ἤ; ‚ili‘) niti predlaže alternativni naslov, slovo eta vjerojatno član.
Zašto Izreke?
Budući da gospodin Rogers predlaže „Mudrost” kao alternativni naslov za Izreke pod naslovom: Razrješavanje dvosmislenosti Mudrosti, on uopće ne objašnjava zašto je Melito uopće trebao dati alternativni naslov.[38] Svakako je Ezra s obzirom na sva različita djela koja se obično svrstavaju pod taj naziv (Neemija, 1 [3] Ezra, 2 [4] Ezra ili Ezrina apokalipsa, itd.) mnogo potrebniji razrješavanja dvosmislenosti alternativnim naslovom, a ipak Melito jednostavno navodi: Ezra. Koje bi druge Izreke mogle kružiti pod nazivom „Solomonske” osim knjige Izreka? Štoviše, kako bi „Mudrost”, budući da je tako neodređena i uobičajena, mogla pomoći u razrješavanju identiteta Izreka? Rogers nam to ne govori.
Upravo ovdje Sirah postaje privlačan kandidat za „Mudrost”. Jeronim nam govori (Predgovor Solomonovim knjigama) da je hebrejski Sirah imao naslov מִשְלֵי (latinski parabolas), isti naslov kao i knjiga Izreka. Štoviše, iz Jeronima u četvrtom stoljeću saznajemo da su druge Solomonove knjige, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama, također bile pridružene hebrejskom Sirahu „...kao da čini jednako vrijednom sličnost ne samo u broju Solomonovih knjiga, nego i po vrsti tema.”[39] Da je Meliton dao Onesimu hebrejske naslove (i pritom namjeravao uključiti Siraha), rekao bi: „Od Solomona, Izreke (Mašal) i Izreke (Mašal), Propovjednik (Kohelet) i Pjesma nad pjesmama (Šir ha-širim)”. Jasno je da je Izrekama (Mašal) trebalo razjasniti značenje. No budući da Meliton daje svoje naslove prema Septuaginti, mogao je dati (ako je uključio Siraha): „Od Solomona, Izreke i Mudrost...” budući da je grčki naslov Siraha bio „Mudrost Isusa sina Sirahova” (LXX). Nadalje, Sirah je zadobio pozitivan prijem u židovskoj dijaspori, pa čak i unutar nekih krugova rabinskog judaizma, da i ne spominjemo kršćanske očeve sa istoka i zapada.[40] Ako je to bio slučaj, Izreke je trebalo razlikovati od Siraha. Ako nije, zašto pružati alternativni naslov za Izreke?
Sada svratimo pozornost na Rogersov zaključak:
„Dokazi najbolje podupiru zaključak da je Melitonovo stajalište o ‚Mudrosti‘ samo još jedno upućivanje na knjigu Izreka. Uključivanje Mudrosti, stoga, u ovaj najstariji od svih popisa kanona koji nam je došao od nekog kršćana, nije iznimka od inače potpunog isključivanja apokrifnih i pseudepigrafskih knjiga koje je Rim kasnije formalno prihvatio kao kanonske.”
Zaključak zatvara krug u Rogersovu kružnom zaključivanju: Rogers najprije prilagođava Melitonov popis kako bi bio u skladu s konačnim oblikom rabinske Biblije (i standardnim oblikom protestantskog kanona) praktički uključujući Tužaljke, Nehemiju i Esteru, isključujući Baruha i Poslanicu, te tumačeći „Mudrost” kao alternativni naslov za Izreke. Meliton se zatim ovdje u zaključku koristi kako bi potvrdio antiknost istoga kanona.
Također zbunjuje što g. Rogers misli kada govori o „inače potpunom isključivanju apokrifnih i pseudepigrafskih knjiga koje je Rim kasnije formalno prihvatio kao kanonskim”. Svakako je svjestan, čak i ako naše istraživanje ograničimo na prva četiri stoljeća Crkve, da postoje drugi kršćanski popisi koji potvrđuju deuterokanonske knjige (tj. Origen, Atanazije, Ćiril Jeruzalemski, Hilarije Poitierski, Pseudo-Laodiceja, Cheltenhamov/Mommsenov popis, Augustin, Damaz, Hip-Regij (393.), Kartaga III. (397.)).
Kao završnu napomenu, Rogers čini medvjeđu uslugu svojim čitateljima kada pitanje starozavjetnog deuterokanona („Apokrifa”) prikazuje kao spor između protestantizma i „Rima”. Tridentski sabor nije bio jedino crkveno tijelo koje je potvrdilo deuterokanon nasuprot protestantskim tvrdnjama. Pravoslavni su također potvrdili ove knjige na Jeruzalemskom saboru (1672.), koji su potpisala sva petorica pravoslavnih patrijarha.[41] Štoviše, protestantizam nije jednolično odbacio deuterokanon. Samo su reformatori magistralne reformacije degradirali te knjige na podkanonski status. Radikalni reformatori prihvatili su deuterokanon kao nadahnuto Pismo, pa čak i citirali ga protiv reformatora magistralne struje. Čak i unutar magistralnog tabora, neki su dijelove deuterokanona smatrali u nekom smislu nadahnutim Pismom. Čini se da je tek nakon Tridentskog sabora protestantizam postao ujedinjen u svom protivljenju deuterokanonu i počeo dogmatski istupati protiv njega u svojim ispovijestima vjere.[42]
Zaključak
Kao što sam spomenuo na početku ovoga rada, trenutno se dvoumim oko pitanja što je „Mudrost” na Melitonovu popisu. Iako me rad Anthonyja Rogersa nije uspio uvjeriti ni u jednom smislu po tom pitanju, istraživanje koje sam proveo za ovaj odgovor sada me navodi da se lagano priklonim ideji da je riječ o drugoj knjizi, možda Sirahu ili Knjizi Mudrosti. Iako je to podložno raspravi, „ἡ καὶ Σοφία” (s naglaskom na eta kao članu „i Mudrost”) jest preferirano čitanje kod Schwartza. Meliton navodi naslove svojih knjiga iz Septuaginte, a i Sirah i Mudrost mogli bi se skratiti kao „ἡ Σοφία”, dok se Izreke u LXX-u ne nazivaju „Mudrost”, već ΠΑΡΟΙΜΙΑΙ. Izreke se na drugim mjestima u kršćanskim spisima nazivaju „svekrepostna Mudrost” itd., ali isto tako i Sirah i Mudrost Salamonova. Ti uvodni dijelovi, međutim, nisu alternativni naslovi za koje ne postoje rukopisni dokazi (Fox), nego opisi Mudrosti u kojoj su bili sastavljeni (McDonald). Sirah je privlačan kandidat za Melitonovu „Mudrost” utoliko što ima jednako snažan prijem u rabinskom judaizmu kao i Estera, što je dovoljno snažno da g. Rogers inzistira na tome da je morala biti prisutna na popisu, iako je izostavljena.[43] Sirah bi također pružio dodatnu moć objašnjenja: objasnio bi zašto ga je Meliton stavio pod „Solomonove”, zašto je Meliton morao razlikovati Izreke od Siraha, i zašto je naslov „Mudrost” bio dovoljan za taj zadatak, a također i zašto se Sirah mogao povezati s Propovjednikom i Pjesmom nad pjesmama (Jeronim). Melitonov bi popis također, izostavljanjem Estere i uključivanjem Siraha, bio u skladu s tadašnjim rabinskim raspravama o svetosti dviju knjiga, a također bi doveo Melitonov broj naslova knjiga na dvadeset i dva, što je u skladu s ranim rabinskim izračunom dvadeset i dviju svetih knjiga.
Copyright © 2024. Gary Michuta. Sva prava pridržana. Samo za privatnu upotrebu. Za svaku javnu upotrebu, distribuciju ili objavljivanje potrebno je odobrenje autora.
[1] Rad Anthonyja Rogersa može se pronaći na:
[2] Na primjer, Rogersovo citiranje moje knjige Why Catholic Bibles Are Bigger nepotpuno je, zbog čega je nemoguće znati koje izdanje navodi (Rogers, str. 2, bilješka 3).
[3] Rogers, str. 1, bilješka 1.
[4] Kada g. Rogers govori o protestantskom kanonu, on govori o konačnom obliku protestantskog kanona koji su s vremenom usvojili neki od protestanata magistralne reformacije, a kasnije postao njegovim univerzalnim normativom. Vidi: Matthew J. Korpman, „The Protestant Reception of the Apocrypha” u The Oxford Handbook of the Apocrypha, ur. Gerbern S. Oegema, Oxford University Press, 2021., str. 74–95.
[5] Reid, George. „Canon of the Old Testament.” U The Catholic Encyclopedia: An International Work of Reference on the Constitution, Doctrine, Discipline, and History of the Catholic Church, uredili Charles G. Herbermann, Edward A. Pace, Condé B. Pallen, Thomas J. Shahan i John J. Wynne. Vol. I, XV. New York: The Encyclopedia Press; The Universal Knowledge Foundation, 1907., 1913.
[6] Euzebije Cezarejski. „The Church History of Eusebius.” U Eusebius: Church History, Life of Constantine the Great, and Oration in Praise of Constantine, uredili Philip Schaff i Henry Wace, preveo Arthur Cushman McGiffert, sv. 1. A Select Library of the Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, Second Series. New York: Christian Literature Company, 1890., str. 206, bilješka 6.
[7] Riječ „kanon” stavljena je u navodnike budući da bi bilo anakrono koristiti je za opisivanje Melitonova popisa, koji datira oko 170. godine po Kr. Najranija neosporna uporaba kanona za opisivanje sadržaja Svetog pisma nalazi se u Atanazijevoj Obrani nicejske definicije (De Decretis), 18, koja datira između 350. i 356. godine po Kr. (usp. Bruce M. Metzger, The Canon of the New Testament its Origin, Development, and Significance (Oxford: Oxford University Press), 1987. str. 292. Također, Meade i Gallagher, The Biblical Canon Lists from Early Christianity: Texts and Analysis (Oxford; Oxford University Press), 2017. str. xx). Njezina uporaba, u tom smislu, čini se izrazito kršćanskom. Židovi drugoga kršćanskog stoljeća govorili su radije o svetosti knjige nego o njezinoj kanoničnosti (Lee Martin McDonald. The Biblical Canon: Its Origin, Transmission, and Authority. Grand Rapids, MI: Hendrickson Publishers, 2011, str. 25-26, 58).
[8] Rogers, str. 2.
[9] Gary Michuta, Why Catholic Bibles Are Bigger: The Untold Story of the Lost Books of the Protestant Bible (Pinkney, MI: The Grotto Press), str. 75-76.
[10] Vidi m. Eduyoth 5.3; m. Yadaim 3.5; Tosefta Yadaim 2.14; b. Megillah 7a; b. Sanhedrin 100a. Kako bilježi Roger Beckwith: „...[Estera] je u istom položaju kao i Sirah [Ecclesiasticus], o kojemu je primljeno gledište, a ne samo mišljenje pojedinaca, bilo to da ne prlja ruke (Tos. Yadaim 2.13).” (Beckwith, Roger T. The Old Testament Canon of the New Testament Church and Its Background in Early Judaism. London: SPCK, 1985.) str. 279).
[11] Atanazije ne stavlja Esteru na istu razinu kao „kanonizirane knjige” (Festal Letter 39.4); Grgur Nazijanski je uopće ne spominje (Carm. 1.12.5); Amfilohije navodi Esteru s komentarom „neki dodaju Esteru” (Iambi ad Seleucum 2.51–88), Pseudo-Atanazije (Synopsis of Sacred Scripture) stavlja Esteru među drugu kategoriju knjiga izvan kanona navodeći: „Ipak, neki su od drevnih rekli da se među Hebrejima Estera drži kanonskom.” Origen (Hist. eccl. 6.25.2), Epifanije (Weights and Measures, 4 i 23), Hilarije iz Poitiersa (Prologue in the Book of Psalms 15) i Jeronim (Preface to the Books of Samuel and Kings) stavljaju Esteru na kraj svojih popisa.
[12] Pronađeni su ulomci Ezra, ali ne i Nehemije. Odsutnost Nehemije možda je posljedica njegove duljine. Jednostavno nije preživio stoljeća. McDonald smatra da su argumenti za uvrštavanje Nehemije zbog prisutnosti Ezra „...anakrono manjkavi i nisu dobro potkrijepljeni. Vidi argumente protiv prisutnosti Nehemije u Qumranu u: Davies, Scribes and Schools, 154, 197; i VanderKam, ‘Ezra-Nehemiah.’” (McDonald, 2011, str. 128, bilješka 32). Glede Estere, McDonald piše: „Sve knjige SZ-a, osim možda Estere i Nehemije, pronađene su u Qumranu. U slučaju Estere, vjerojatno se nikada nije smatrala svetim tekstom među Saveznicima u Qumranu ne samo zato što nijedan njezin dio nije ondje pronađen, nego, što je još važnije, ona nije citirana, navođana niti joj se na bilo koji način aludira u cjelokupnoj literaturi pronađenoj u Qumranu, a blagdan Purim, koji je središnji za kasniju upotrebu knjige, ne spominje se ni u jednom kalendarskom tekstu u Qumranu.” (McDonald, Lee Martin. The Formation of the Biblical Canon. Vol. I & II. London; Oxford; New York; New Delhi; Sydney: Bloomsbury; Bloomsbury T&T Clark: An Imprint of Bloomsbury Publishing Plc, 2017, 1.139).
[13] Rogers netočno tvrdi (strana 2, bilješka 5) da ne postoji nikakav dokaz o kombiniranju Estere s nekom drugom knjigom. Pseudo-Atanazije (Synopsis of Sacred Scripture), međutim, navodi „...tako je i Estera uključena s nekom drugom knjigom i na taj bi način i dalje ispunili broj svojih kanonskih knjiga na dvadeset i dva.” (Engleski prijevod dostupan ovdje: https://www.bible-researcher.com/sss.html). Nejasnoća ovoga prilično jedinstvenog spisa pod pseudonimom iz šestog stoljeća daje nam razlog za sumnju u njegovo svjedočanstvo. Ipak, postoji (protivno Rogersu) nekoliko dokaza da je Estera bila spojena. Međutim, to se ne odnosi na Melitona budući da on ne izjavljuje kako daje popis od dvadeset i dvije knjige, a njegov popis donosi samo dvadeset i jedan naslov (ako „i Mudrost” nije druga knjiga). Spajanje Estere s „nekom drugom knjigom” ima za cilj smanjiti broj knjiga na dvadeset i dva, pri čemu bi, ako „Mudrost” nije knjiga različita od Izreka, morao povećati svoj broj knjiga za jedan. Štoviše, to bi zahtijevalo još više ad hoc argumenata nego Rogersovo rješenje o slučajnom propustu. Roger Beckwith, koji poput Rogersa želi potvrditi protestantski kanon Staroga zavjeta, nalazi se na čvršćem tlu tvrdnjom da je Meliton namjerno izostavio Esteru zbog utjecaja rabinskih rasprava iz drugog stoljeća o toj knjizi (Beckwith, Roger T. The Old Testament Canon of the New Testament Church and Its Background in Early Judaism. London: SPCK, 1985.), str. 322).
[14] Rogers, str. 2 i bilješka 6.
[15] Origen, koji je prividno slučajno izostavio Dvanaest malih proroka, dostiže svoj naznačeni broj od dvadeset i dvije knjige samo uključivanjem Makabejaca (Hengel, Martin, Roland Deines, i Mark E. Biddle. The Septuagint as Christian Scripture: Its Prehistory and the Problem of Its Canon. Edinburgh: T&T Clark, 2002), str. 11.
[16] Svetopisamska upotreba Baruha od strane ranih crkvenih otaca kao što su Irenej Lyonski, Atenagora Atenjanin, Hipolit Rimski, Ćiril Jeruzalemski, Didim Slijepi; Epifanije Salaminski, Hilarije iz Poitiersa, Grgur Nazijanski, Amfilohije, Ambrozije, Augustin, Rufin, Jeronim, kao i od strane heretika (npr. Pelagije, Celestije i meletijanci). Rani grčki oci (Irenej, Atenagora, Klement Aleksandrijski, Metod Olimpski) citirali su Baruha kao da dolazi od Jeremije. Tek se u trećem stoljeću (s Origenom) Baruh počinje razlikovati od Jeremije. Baruh, Poslanica ili oboje izričito su uključeni u nekoliko ranih popisa (Origen, Atanazije („kanonizirani” stupanj), Ćiril Jeruzalemski, Hilarije iz Poitiersa, Laodicejski lažni sabor (Kanon 60), Epifanije (Panarion 1.1.8.6; Weights and Measures, 3-5, premda su izostavljeni u Weights and Measures, 22, itd.). Oni također mogu biti virtualno uključeni u druge popise (npr. Bryenniov popis, Rufin, Apostolski kanoni, Grgur Nazijanski, Amfilohije, Damaz, Hippo-Regius, Kartaga III, Kartaga XIV; Inocent I.). Baruh i Poslanica prisutni su u Vatikanskom kodeksu, Aleksandrijskom kodeksu i rekonstruiranom tekstu Sinajskog kodeksa (Redditt, Paul L. „Baruch, Book of.” U: The Lexham Bible Dictionary, uredili John D. Barry, David Bomar, Derek R. Brown, Rachel Klippenstein, Douglas Mangum, Carrie Sinclair Wolcott, Lazarus Wentz, Elliot Ritzema, i Wendy Widder. Bellingham, WA: Lexham Press, 2016.), kao i u Teodocionu (Kaige recenzija), Akvili, Staroj latinskoj verziji (Vetus Latina), sirijskoj Pešiti i siro-heksapli. Možda najznačajniji od njih jest ulomak Baruhove knjige pod Akvilinim naslovom koji je pronađen u Kodeksu Barberinus (LXX86). Akvila, koji je bio učenik rabina Akive u ranom 2. kršćanskom stoljeću, izradio je svoj prijevod kao grčki prijevod rabinske Biblije. Ovaj ulomak može ukazivati na to da je, barem u nekim rabinskim biblijama koje su kružile u vrijeme Melitona, deuterokanonska knjiga Baruh bila uključena.
[17] Rani anabaptisti vjerovali su da su Baruh i Poslanica nadahnuti, kao i ostatak Deuterokanona, zajedno s Ivanom Calvinom, koji je očito vjerovao da je Baruh autentični dio kanonskoga Pisma te ga nije uvrstio među apokryfe. Vidi Korpman, str. 78. Kasnije, nakon što je Tridentski sabor ponovno potvrdio kanon, protestantizam je očvrsnuo svoj stav protiv „apokrifa”.
[18] Rogers, str. 3.
[19] Strogo govoreći, riječi „Solomonove” ne mogu se odnositi na autorstvo budući da Izreke nisu u potpunosti djelo Solomonovo, baš kao što ni mnogi Psalmi nisu Davidovi. Možda je bolje gledati „Solomonove” kao upućivanje na skupinu ili podkategoriju knjiga. Čini se da Meliton koristi genitiv kao zaglavlja u svom popisu („Mojsijeve”, „Kraljevstava”, „Propusta”, „Psalama”, „Solomonove”, „Proroka”), pri čemu su jedine iznimke Izaija, Jeremija i Dvanaestorica, koji su genitivi navedeni pod zaglavljem „Proroci”. Inače su svi drugi naslovi knjiga u nominativu. Ako je tomu tako, onda se „Solomonove” ne bi odnosilo na autorstvo, ništa više nego što su knjige Kraljevstava napisala „kraljevstva” ili što su knjige Propusta napisali netko po imenu „propust”, nego bi upućivalo na skupinu knjiga pod popularnom Solomonovom kategorijom.
[20] Augustin napominje da je uvrštavanje Knjige Mudrosti i Sirahove knjige među Salomonove knjige već bio davni običaj: „No obično se Salomonu pripisuju još druga dva, od kojih se jedno zove Mudrost, a drugo Eklezijastik, zbog određene sličnosti u stilu, ali učeniji nemaju sumnje da nisu njegova; ipak ih je Crkva, osobito Zapadna, od davnina primila u autoritet“ (Država Božja, 17.20.1). Ranije Origen svjedoči o uvrštavanju Sirahove knjige među Salomonove knjige kao o uobičajenoj praksi: „U knjizi koja se među nama obično smatra jednom od Salomonovih knjiga i zove se „Eklezijastik“dok se među Grcima zove „Mudrost Isusa, sina Sirahova“napisano je: „Sva je mudrost od Boga.“ (Origen. Homilies on Numbers. Uredili Christopher A. Hall, Thomas C. Oden i Gerald L. Bray. Preveo Thomas P. Scheck. Ancient Christian Texts. Downers Grove, IL: IVP Academic: An Imprint of InterVarsity Press, 2009., str. 112. Homily on Numbers, 18.3.2). Najranije spominjanje Sirahove knjige koja potječe od Salomona čini se da je kod Klementa Aleksandrijskog (Stromata 2.5): „Stoga se s pravom kaže kod Salomona: ‚Mudrost je u ustima vjernika [Sir 15,10]‘“ (ANF, 352)(δὲ ἀρετῶν μήτηρ ἡ πίστις. εἰκότως οὖν εἴρηται παρὰ τῷ Σολομῶντι σοφία ἐν στόματι πιστῶν/ Merito ergo dictum est apud Salomonem: Sapientia est in ore fidelium). Djelo Stromata datira se između 198. i 203. po. Kr., samo nekoliko desetljeća nakon Melitona. Kao i Ciprijan iz Kartage (Poslanica 3.2; 59:20; 64:2; Cypr., Ad Fortunatum 9; Cypr., Ad Quirinium 2.1; 3:6, 12, 16, 41, 53, 96, 97, 109; 113); Origen (Počela 4.1.26; Hom. Num. 18.3.2; Hom. Jos. 11.2); Grgur Nazijanski (Orat. 16.3); Ilarije iz Poitiersa (Tract. in XIV. Ps. 14; Tract. in Ps. LXVI. 9). Cheltinghamski popis (Mommsenov katalog) vjerojatno svrstava Sirahovu knjigu pod „Salomona“ (Ellis, Old Testament, 25; Meade i Gallagher, 2017., str. 235 FN 89). Damazov dekret (382.) pridružuje Mudrost i Sirahovu knjigu trima Salomonovim knjigama, a dekreti sabora u Hippu Regiju (393.); Kartaga III. (397.); Inocent I. (401.); Kartaga XVII. (419.) ubrajaju ju s pet Salomonovih knjiga.
[21] Euzebije Cezarejski. Priprema za evanđelje, 12.34.
[22] Bruce, str. 71.
[23] Moses, Stuart, Critical History and Defense of the Old Testament (New York: Mark H. Newman, 1845), str. 257, kako je citirano kod Rogersa, str. 4.
[24] McDonald, 2017, 1.318-319.
[25] McDonald, 2017, 1.319.
[26] Anchor Yale Bible Commentary str. 53
[27] Euzebije Cezarejski. „Crkvena povijest Euzebija“ U Eusebius: Church History, Life of Constantine the Great, and Oration in Praise of Constantine, uredili Philip Schaff i Henry Wace, preveo Arthur Cushman McGiffert, sv. 1. A Select Library of the Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, Second Series. New York: Christian Literature Company, 1890., str. 200, FN 4.
[28] Isticanje moje. C.H. Toy. A Critical and Exegetical Commentary on the Book of Proverbs (ICC; Edinburgh: T. & T. Clark), 1899, str. v.
[29] Predgovor Salomonovoj knjizi. Engleski prijevod donosi „svekreposna knjiga“ (ever-virtuous book), Jeronim u svoj latinski tekst preuzima grčku riječ panaretos: „Fertur et πανάρετος Iesu filii Sirach liber, et alius ψευδεπιγραφος, qui Sapientia Solomonis inscribitur.“ („Prologus Hieronymi in Libris Solomonis.“ U Weber-Gryson, Biblia Sacra Vulgata. 5. izdanje (Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft), 2007. str. 957.
[30] Epifanije, Mjere i utezi, 4 (Epiphanius’ Treatise on Weights and Measures: the Syriac Version, ur. James E. Dean, (Chicago: The University of Chicago Press), 1935. str. 18.
[31] Euzebije Cezarejski. The Proof of the Gospel: Being the Demonstratio Evangelica of Eusebius of Cæsarea. Uredili W. J. Sparrow-Simpson i W. K. Lowther Clarke. Preveo W. J. Ferrar. Translations of Christian Literature: Series I: Greek Texts. London; New York: Society for Promoting Christian Knowledge; The Macmillan Company, 1920. (Demonstatio Evangelica, knjiga 8, poglavlje 2), 2.128. Grčki tekst iz I.A. [Die griechischen christlichen Schriftsteller 23. Leipzig: Hinrichs, 1913]. Str. 380, red. 14-15.
[32] Melitonov ekscentrični redoslijed i numeriranje knjiga, kao što sam Rogers bilježi na 2. stranici svoga članka, također ga stavlja u nesklad s jevrejskim i kršćanskim popisima. I to bi trebalo umanjiti pouzdanost u korištenju kasnijih popisa za ispravljanje nedostataka kod Melitona.
[33] Prema željenom tekstu navedenom u standardnom kritičkom grčkom tekstu Euzebija (tj., E. Schwartz Die griechischen christlichen Schriftsteller der erstern drei Jahrhunderte (Leipzig: J. C. Hinrich’sche Buchhandlung), 1903. Svezak 9, str. 388).
[34] McDonald, 2017, 1.318.
[35] Schwartz, 1903, 9.388. Isto kritičko izdanje koristi se za seriju Loeb Classical Library u kojoj ga Lake prevodi kao „Izreke Salomonove i njegova Mudrost...“ (Kirsopp, Lake. „Preface.“ U The Ecclesiastical History and 2: English Translation, uredili T. E. Page, E. Capps, W. H. D. Rouse, L. A. Post i E. H. Warmington, preveli Kirsopp Lake i J. E. L. Oulton, sv. 1. The Loeb Classical Library. London; New York; Cambridge, MA: William Heinemann; G. P. Putnam’s Sons; Harvard University Press, 1926–1932, 1.394).
[36] Edmon L. Gallagher i John D. Meade, The Biblical Canon Lists from Early Christianity (Oxford University Press, 2017), str. 81 citirano kod Rogersa, str. 4.
[37] Postoji nekoliko relativno rijetkih primjera gdje je dvanaest malih proroka navedeno bez člana (Laodicejski sabor, kanon 60, „ιηʹ Δώδεκα προφῆται“ Pseudo-Atanazijev Synopsis „Προφῆται δώδεκα, εἰς ἓν ἀριθμούμενοι βιβλίον, premda je kasnije u tekstu navedeno s članom).
[38] Rogers, str. 3.
[39] (Isticanje moje). „Quorum priorem et hebraicum repperi, non Ecclesiasticum ut apud Latinos, sed Parabolas praenotatum; cui iuncti erant Ecclesiastes et Canticum canticorum, ut similitudinem Salomonis, non solum librorum numero, sed et materiarum genere coaequaret.“ (Weber-Gryson, Biblia Sacra Vulgata, str. 957 red. 13-17). Ako je takva dvosmislenost postojala u četvrtom kršćanskom stoljeću kada je rabinski kanon bio šire prihvaćen i bolje definiran, koliko li je tek veća zbrka morala postojati u drugom kršćanskom stoljeću kada se rabinski judaizam oblikovao tek generaciju ranije?
[40] Unatoč odbacivanju Sirahove knjige od strane Akive ben Yosepha (Tos. Yadayim 2:13; y. Sanhedrin 28a), ona se ipak citira (često po sjećanju) kao Sveto pismo u rabbinskoj književnosti (b. Hagigah 13a; y. Hagigah 77c; b. Yebamot 63b; Genesis Rabbah 8:2b). Knjiga Sirahova citira se u spisu b. B. Qamma 92B kao da dolazi iz Spisa (Ketuvim). Ulomci Knjige Sirahove pronađeni su u Qumranu i Masadi. Oba lokaliteta sadrže tekstove iz Knjige Sirahove (2QSir i MasSir [Mas1h]) koji koriste stihografski prijelom koji je obično bio rezerviran za biblijske tekstove (Emmanuel Tov, Textual Criticism of the Hebrew Bible (Fortress Press, 2012), str. 201-202). Skehan i Di Lella bilježe: „Ovaj postupak [stihografski prijelom], obično rezerviran za knjige koje su kasnije primljene kao kanonske, još je jedan pokazatelj posebnog poštovanja koje su eseni i drugi koji su bili palestinski Židovi iskazivali Mudrosti Ben Sire” (Skehan, Patrick W., and Alexander A. Di Lella O.F.M. The Wisdom of Ben Sira: A New Translation with Notes, Introduction and Commentary. Vol. 39. Anchor Yale Bible. New Haven; London: Yale University Press, 2008), 39.20.). Njezino prirabbinsko prihvaćanje očituje se u njezinoj prisutnosti u grčkoj Septuaginti (svi glavni kodeksi) i njezinom kršćanskom prihvatu u kasnijim prijevodima (Stari latinski prijevod, sirski, siro-heksaplar).
[41] Dositejeva vjeroispovijest (Poglavlje VI) (16. ožujka 1672.). Vidi The Old Testament in Eastern Orthodox Tradition, 127).
[42] Za dobar pregled vidi Matthew J. Korpsman“The Protestant Reception of the Apocrypha” u The Oxford Handbook of the Apocrypha, ur. Gerbern S. Oegema (Oxford University Press), 2021, str. 74-80.
[43] Vidi Beckwithov citat u bilješci 10.