Prema mrežnoj Katoličkoj enciklopediji (Catholic Encyclopedia), među razlozima zašto je sazvan Firentinski sabor bilo je rješavanje pitanja čistilišta, filioque i papinskog primata kako bi se istočne pravoslavne i orijentalne crkve ponovno ujedinile s Rimom:
Sabor u Ferrari otvoren je 8. siječnja 1438. pod predsjedanjem kardinala Niccolòa Albergatija, kojega je papa ovlastio da ga zastupa dok se sam ne pojavi osobno. Nije imao, naravno, nikakvih drugih ciljeva osim onih iz Basela, tj. ponovno ujedinjenje Crkava, reforme i uspostavu mira među kršćanskim narodima. Prvo zasjedanje sabora održano je 10. siječnja 1438. Proglasilo je premještanje Bazelskog sabora u Ferraru te unaprijed poništilo sve buduće dekrete bazelske skupštine. Kada je Eugen IV. čuo da se Grci približavaju obali Italije, krenuo je (24. siječnja) u Ferraru i tri dana kasnije svečano ušao u grad…
Kako bi glas bilo kojeg staleža bio valjan, odlučeno je da je potrebna dvotrećinska većina, te se se nadalo da će ova odredba ukloniti svaku mogućnost ponavljanja žalosnih razdora u Konstanzu. Na drugom javnom zasjedanju (15. veljače) ovi su dekreti proglašeni, a papa je ekskomunicirao članove bazelske skupštine, koja je i dalje zasjedala. Grci su se ubrzo pojavili u Ferrari, predvođeni carem Ivanom Paleologom i carigradskim patrijarhom Josifom, a brojili su oko sedam stotina. Svečana zasjedanja sabora započela su 9. travnja 1438. i održana su u katedrali u Ferrari pod predsjedanjem pape. Na evanđeoskoj strani oltara uzdizalo se (ispražnjeno) prijestolje zapadnog cara (Sigismunda Luksemburškog), koji je umro samo mjesec dana ranije; na poslaničkoj strani bilo je postavljeno prijestolje grčkog cara. Osim cara i njegova brata Demetrija, s grčke su strane bili nazočni carigradski patrijarh Josif; Antonije, mitropolit Herakleje; Grgur Hamma, protosinđel carigradski (posljednja dvojica predstavljali su aleksandrijskog patrijarha); Marko Eugenik iz Efeza; Izidor Kijevski (predstavljao je antiohijskog patrijarha); Dionizije, biskup Sarda (predstavljao je jeruzalemskog patrijarha); Besarion, nadbiskup Niceje; Balsamon, glavni kartofilaks; Siropul, glavni eklezijarh, te biskupi Monembazije, Lakedemona i Anhijala. U raspravama su Latine uglavnom predstavljali kardinal Giuliano Cesarini i kardinal Niccolò Albergati; Andrija, nadbiskup Roda; biskup Forlìja; dominikanac Ivan de Torquemada; i Ivan Stojković iz Dubrovnika (Giovanni di Ragusa), provincijal Lombardije.
Preliminarne rasprave iznijele su glavne točke razilaženja između Grka i Latina, tj. izlaženje Duha Svetoga, beskvasni kruh (azymes), čistilište i primat. Tijekom ovih preliminarnih razgovora bila je očita revnost i dobra namjera grčkog cara. Ozbiljna rasprava započela je povodom nauka o čistilištu. Cesarini i Torquemada bili su glavni govornici s latinske strane, pri čemu je potonji posebno ušao u žestoku raspravu s Markom Eugenikom. Besarion je, govoreći u ime Grka, jasno pokazao razilaženje u mišljenjima koje postoji među samim Grcima po pitanju čistilišta. Ova faza rasprave zaključena je 17. srpnja, nakon čega je sabor jedno vrijeme mirovao, a grčki car iskoristio je predah kako bi se željno pridružio užicima lova s vojvodom od Ferrare.
Kada se sabor ponovno sastao (8. listopada 1438.), glavna (zapravo, od tada nadalje jedina) tema rasprave bio je Filioque. Grke su predstavljali Besarion, Marko Eugenik, Izidor Kijevski, Gemisto Pleton, Balsamon i Kantopul; na latinskoj strani bili su kardinali Cesarini i Niccolò Albergati, nadbiskup Roda, biskup Forlìja i Ivan Stojković iz Dubrovnika. U ovom i sljedećih četrnaest zasjedanja, Filioque je bio jedini predmet rasprave. Na petnaestom zasjedanju postalo je jasno da Grci nisu voljni pristati na umetanje ovog izraza u Vjerovanje, iako je to bilo nužno za dobrobit Crkve i kao zaštita od budućih hereza. Mnogi su Grci počeli očajavati u pogledu ostvarenja planiranog sjedinjenja i govorili su o povratku u Carigrad. Car to nije htio slušati; i dalje se nadao pomirenju te je na kraju uspio smiriti usijane glave svojih pristaša. Eugen IV. tada je najavio svoju namjeru premještanja sabora u Firencu, zbog novčanih poteškoća i izbijanja kuge u Ferrari. Mnogi su Latini već bili umrli, a među Grcima su mitropolit Sarda i cijelo kućanstvo Izidora Kijevskog bili pogođeni bolešću. Grci su naposljetku pristali na premještaj, a na šesnaestom i posljednjem zasjedanju u Ferrari pročitana je papinska bula, na latinskom i grčkom, kojom je sabor premješten u Firencu (siječanj 1439.).
Sedamnaesto zasjedanje sabora (prvo u Firenci) održano je u papinskoj palači 26. veljače. U devet uzastopnih zasjedanja, Filioque je bio glavna tema rasprave. Na pretposljednjem zasjedanju (dvadeset i četvrtom u Ferrari, osmom u Firenci) Ivan Stojković jasno je izložio latinski nauk sljedećim riječima: »Latinska Crkva priznaje samo jedno počelo, jedan uzrok Duha Svetoga, naime Oca. Od Oca Sin ima svoje mjesto u 'izlaženju' Duha Svetoga. U tom smislu Duh Sveti izlazi od Oca, ali On izlazi također i od Sina.« Na posljednjem zasjedanju isti je teolog ponovno protumačio nauk, nakon čega su javna zasjedanja zaključena na zahtjev Grka, jer se činilo beskorisnim dalje produžavati teološke rasprave. U tom trenutku započeli su aktivni napori Izidora Kijevskog i, kao rezultat daljnjih pregovora, Eugen IV. podnio je četiri propozicije sažimajući ishod prethodne rasprave i razotkrivajući slabost stava Grka. Kako su potonji nerado priznavali poraz, kardinal Besarion je na posebnom sastanku Grka, 13. i 14. travnja 1439., održao svoj čuveni govor u prilog sjedinjenju, u čemu ga je podržao Juraj Sholarije. Obje su se strane ponovno sastale, nakon čega su, kako bi stali na kraj svakoj dvosmislenosti, Latini sastavili i pročitali izjavu svoje vjere u kojoj su naveli da ne dopuštaju dva »počela« (principia) u Trojstvu, nego samo jedno, stvaralačku snagu Oca i Sina, te da Duh Sveti izlazi također od Sina. Priznali su, dakle, dvije hipostaze, jedno djelovanje, jednu stvaralačku snagu i jedan ishod koji proizlazi iz supstancije i hipostaza Oca i Sina. Grci su na ovu izjavu odgovorili dvosmislenom protuformulom, na što su Besarion, Izidor Kijevski i Dorotej iz Mitilene, ohrabreni carem, snažno istupili u prilog ex filio.
Ponovno ujedinjenje Crkava napokon je uistinu bilo na vidiku. Kada je stoga, na carev zahtjev, Eugen IV. obećao Grcima vojnu i financijsku pomoć Svete Stolice kao posljedicu planiranog pomirenja, Grci su izjavili (3. lipnja 1439.) da priznaju izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina kao iz jednog »počela« (arche) i iz jednog uzroka (aitia). Dana 8. lipnja postignut je konačni sporazum o ovom nauku. Latinsko učenje o beskvasnom kruhu i čistilištu Grci su također prihvatili. Što se tiče primata, izjavili su da će papi priznati sve povlastice koje je imao prije raskola. Prijateljski sporazum postignut je i glede obrasca posvećenja u misi (vidi EPIKLEZA). Gotovo istodobno s ovim mjerama umro je carigradski patrijarh, 10. lipnja; ali ne prije nego što je sastavio i potpisao izjavu u kojoj je priznao Filioque, čistilište i papinski primat. Ipak, ponovno ujedinjenje Crkava još uvijek nije bilo svršena činjenica. Grčki su predstavnici inzistirali da su njihove spomenute izjave samo njihova osobna mišljenja; a kako su naveli da je još uvijek nužno dobiti pristanak Grčke Crkve okupljene na sinodi, naizgled nepremostive poteškoće prijetile su uništenjem svega što je do tada postignuto. Međutim, 6. srpnja u katedrali tog grada svečano je proglašen čuveni dekret unije (Laetentur Caeli), čiji se izvornik još uvijek čuva u Laurentinskoj knjižnici u Firenci. Sabor je bio završen, što se Grka ticalo, i oni su odmah otputovali. Latinski su članovi ostali kako bi promicali sjedinjenje s ostalim istočnim Crkvama, Armencima (1439.), jakobitima iz Sirije (1442.), Mezopotamcima između Tigrisa i Eufrata (1444.), Kaldejcima ili nestorijancima, te maronitima s Cipra (1445.). Ovo posljednje bio je završni javni čin Firentinskog sabora, čiji su se postupci od 1443. nadalje odvijali u Lateranskoj palači u Rimu. (CATHOLIC ENCYCLOPEDIA: Council of Florence; naglasak moj)
Na jednom od zasjedanja također je određen biblijski kanon i svi su ga prihvatili.
Sljedeće je preuzeto iz: EKUMENSKI SABOR U FIRENCI (1438. – 1445.). Sav naglasak je moj.
Zasjedanje 11. — 4. veljače 1442.
[Bula sjedinjenja s Koptima]
Eugen, biskup, sluga slugu Božjih, na vječni spomen. Pjevajte hvale Gospodinu jer učini velika djela; neka to bude poznato po svoj zemlji. Kličite i pjevajte od radosti, stanovnici Siona, jer velik je u vašoj sredini Svetac Izraelov. Pjevati i klicati u Gospodinu doista priliči Crkvi Božjoj zbog njegove velike uzvišenosti i slave njegova imena, što se premilosrdni Bog udostojao ostvariti upravo na današnji dan. Doista je pravo svim srcem hvaliti i blagoslivljati našega Spasitelja, koji svakodnevno izgrađuje svoju svetu Crkvu novim prirastima. Njegova dobročinstva prema kršćanskom narodu u svako su vrijeme brojna i velika te jasnije od dnevnog svjetla očituju njegovu neizmjernu ljubav prema nama. Ipak, pogledamo li pobliže dobročinstva koja se božansko milosrđe udostojalo učiniti u najnovije vrijeme, sa sigurnošću ćemo moći prosuditi da su u ovim našim danima darovi njegove ljubavi bili brojniji i veći nego u mnogim prošlim vjekovima.
Jer u manje od tri godine naš Gospodin Isus Krist svojom neumornom dobrotom, na zajedničku i trajnu radost svega kršćanstva, velikodušno je na ovoj svetoj ekumenskoj sinodi ostvario najspasonosnije sjedinjenje triju velikih naroda. Otuda se dogodilo da su se gotovo sav Istok koji časti slavno Kristovo ime i nemali dio Sjevera, nakon dugotrajnog neslaganja sa svetom Rimskom Crkvom, sjedinili u istoj vezi vjere i ljubavi. Jer najprije su se Grci i oni podložni četirima patrijaršijskim stolicama, koje obuhvaćaju mnoge rodove, narode i jezike, zatim Armenci, koji su narod od mnogih plemena, a danas uistinu i jakobiti, koji su velik narod u Egiptu, ujedinili sa svetom Apostolskom Stolicom.
Ništa nije ugodnije našemu Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu, od međusobne ljubavi među ljudima i ništa ne može donijeti više slave njegovu imenu i koristi Crkvi nego da kršćani, uklonivši svako međusobno neslaganje, pristupe u istoj čistoći vjere. Zasluženo bismo svi mi trebali pjevati od radosti i klicati u Gospodinu; mi koje je božanska blagost učinila dostojnima vidjeti u našim danima toliki sjaj kršćanske vjere. S najvećom spremnošću stoga objavljujemo ove čudesne činjenice cijelom kršćanskom svijetu, kako bismo, kao što smo ispunjeni neizrecivom radošću zbog slave Božje i uzdignuća Crkve, učinili i druge sudionicima ove velike sreće. Tako da svi mi jednim glasom veličamo i slavimo Boga te uzvraćamo obilnu i svakodnevnu hvalu, kako dolikuje, njegovu veličanstvu za tolika i tako velika čudesna dobročinstva udijeljena njegovoj svetoj Crkvi u ovome dobu. Onaj tko marljivo vrši djelo Božje ne samo da iščekuje zaslugu i nagradu na nebu, nego zaslužuje i veliku slavu i hvalu među ljudima. Zato smatramo da našega časnoga brata Ivana, patrijarha jakobita, čija je revnost za ovo sveto sjedinjenje neizmjerna, s pravom trebamo hvaliti i uzvisivati i mi i cijela Crkva, te da on, zajedno sa svim svojim narodom, zaslužuje opće odobravanje svih kršćana. Potaknut od nas, preko našeg poslanika i našeg pisma, da pošalje poslanstvo nama i ovoj svetoj sinodi te da sebe i svoj narod ujedini u istoj vjeri s Rimskom Crkvom, poslao je nama i ovoj sinodi ljubljenoga sina Andriju, Egipćanina, obdarena nemalom mjerom vjere i morala, opata samostana svetog Antuna u Egiptu, u kojem je, kako se navodi, i sam sveti Antun živio i umro. Patrijarh mu je, raspaljen velikom revnošću, zapovjedio i naložio da s poštovanjem prihvati, u ime patrijarha i njegovih jakobita, nauk vjere koji Rimska Crkva drži i propovijeda, a nakon toga donese taj nauk patrijarhu i jakobitima kako bi ga oni priznali i formalno odobrili te propovijedali u svojim zemljama.
Mi smo stoga, kojima je Gospodin povjerio zadaću pasenja Kristovih ovaca, dali da opata Andriju pažljivo ispitaju neki istaknuti ljudi ovoga svetoga sabora o člancima vjere, sakramentima Crkve i nekim drugim stvarima koje se tiču spasenja. Naposljetku, nakon izlaganja katoličke vjere opatu, koliko se to činilo potrebnim, i njegova poniznog prihvaćanja iste, predali smo u ime Gospodnje na ovom svečanom zasjedanju, uz odobrenje ovoga svetog ekumenskog Firentinskog sabora, sljedeći istiniti i nužni nauk.
Najprije, dakle, sveta Rimska Crkva, utemeljena na riječima našega Gospodina i Spasitelja, čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda jednoga pravoga Boga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga, Oca, Sina i Duha Svetoga; jednoga u biti, trojstvenoga u osobama; nerođenoga Oca, Sina rođenoga od Oca, Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina; Otac nije Sin ili Duh Sveti, Sin nije Otac ili Duh Sveti, Duh Sveti nije Otac ili Sin; Otac je samo Otac, Sin je samo Sin, Duh Sveti je samo Duh Sveti. Samo je Otac iz svoje biti rodio Sina; samo je Sin rođen od samoga Oca; samo Duh Sveti istodobno izlazi od Oca i Sina. Ove tri osobe jesu jedan Bog, a ne tri boga, jer je jedna bit ove trojice, jedna narav, jedno božanstvo, jedna neizmjernost, jedna vječnost, i sve je jedno gdje to ne priječi različitost odnosa. Zbog ovoga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetome; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetome; Duh Sveti je sav u Ocu, sav u Sinu. Nijedna od njih ne prethodi drugoj u vječnosti niti je nadmašuje u veličini niti nadvisuje u moći. Postojanje Sina od Oca zasigurno je vječno i bez početka, a izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina vječno je i bez početka. Što god Otac jest ili ima, nema od drugoga nego od samoga sebe i počelo je bez počela. Što god Sin jest ili ima, ima od Oca i počelo je od počela. Što god Duh Sveti jest ili ima, ima od Oca zajedno sa Sinom. Ali Otac i Sin nisu dva počela Duha Svetoga, nego jedno počelo, baš kao što Otac i Sin i Duh Sveti nisu tri počela stvaranja, nego jedno počelo. Zato osuđuje, odbacuje, anatematizira i proglašava izvan tijela Kristova, a to je Crkva, svakoga tko drži suprotna ili protivna stajališta. Stoga osuđuje Sabelija, koji je pobrkao osobe i potpuno uklonio njihovu stvarnu različitost. Osuđuje arijance, eunomijevce i makedonijevce koji govore da je samo Otac pravi Bog, a Sina i Duha Svetoga stavljaju u red stvorenja. Također osuđuje sve druge koji uvode stupnjeve ili nejednakosti u Trojstvo.
Najčvršće vjeruje, ispovijeda i propovijeda da je jedan pravi Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, stvoritelj svega što postoji, vidljivoga i nevidljivoga, koji je, kada je htio, po svojoj vlastitoj dobroti stvorio sva stvorenja, i duhovna i tjelesna, dobra doista jer ih je stvorilo vrhovno dobro, ali promjenjiva jer su stvorena iz ničega, te tvrdi da nema naravi zla jer je svaka narav, ukoliko je narav, dobra. Ispovijeda da je jedan te isti Bog autor Staroga i Novoga zavjeta, to jest Zakona i Proroka te Evanđelja, budući da su sveti ljudi obaju zavjeta govorili pod nadahnućem istoga Duha. Prihvaća i časti njihove knjige čiji su naslovi sljedeći.
Pet knjiga Mojsijevih, naime Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon; Jošua, Suci, Ruta, četiri knjige o Kraljevima, dvije Ljetopisa, Ezra, Nehemija, Tobija, Judita, Estera, Job, Psalmi Davidovi, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova, Izaija, Jeremija, Baruh, Ezekiel, Daniel; dvanaest malih proroka, naime Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija; dvije knjige o Makabejcima; četiri evanđelja: po Mateju, Marku, Luki i Ivanu; četrnaest poslanica Pavla: Rimljanima, dvije Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, dvije Solunjanima, Kološanima, dvije Timoteju, Titu, Filemonu, Hebrejima; dvije poslanice Petrove, tri Ivanove, jedna Jakovljeva, jedna Judina; Djela apostolska; Otkrivenje Ivanovo.
Stoga anatematizira bezumlje manihejaca koji su postavili dva prvotna počela, jedno vidljivih, a drugo nevidljivih stvari, i govorili da je jedno Bog Novoga zavjeta, a drugo Staroga zavjeta. Čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da je jedna osoba Trojstva, pravi Bog, Sin Božji rođen od Oca, istobitan i suvječan s Ocem, u punini vremena koju je odredila nedokučiva dubina božanskoga nauma, radi spasenja ljudskoga roda, uzeo stvarnu i potpunu ljudsku narav iz bezgrješne utrobe djevice Marije i sjedinio je sa sobom u osobno jedinstvo tolikoga jedinstva da što god je ondje Božje, nije odijeljeno od čovjeka, i što god je ljudsko, nije razdijeljeno od božanstva, te je On jedan te isti nerazdijeljen, pri čemu svaka narav zadržava svoja svojstva, Bog i čovjek, Sin Božji i Sin Čovječji, jednak Ocu po svojem božanstvu, manji od Oca po svojem čovještvu, besmrtan i vječan po naravi božanstva, podložan trpljenju i vremenit po stanju preuzete ljudske naravi. Čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da je Sin Božji u svojoj preuzetoj ljudskoj naravi uistinu rođen od djevice, uistinu trpio, uistinu umro i bio pokopan, uistinu uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu te će doći na svršetku vremena suditi žive i mrtve. Anatematizira, proklinje i osuđuje svaku herezu koja je zaražena protivnim. Najprije osuđuje Ebiona, Cerinta, Marciona, Pavla Samosatskog, Fotina i sve slične bogohulnike koji, ne uspijevajući uvidjeti osobno jedinstvo čovještva s Riječju, zanijekaše da je naš Gospodin Isus Krist bio pravi Bog te ispovijedahu da je on bio tek običan čovjek kojega bi, zbog većeg udjela u božanskoj milosti koju je primio zaslugom svoga svetijeg života, trebalo nazivati božanskim čovjekom.
Anatematizira također Mana i njegove sljedbenike koji su, zamišljajući da Sin Božji nije uzeo stvarno tijelo nego prividno, potpuno odbacili istinu čovještva u Kristu; Valentina, koji je tvrdio da Sin Božji ništa nije uzeo od svoje djevičanske majke, nego da je uzeo nebesko tijelo i prošao kroz djevičinu utrobu kao voda što teče kroz vodovod; Arija, koji je svojom tvrdnjom da tijelo uzeto od djevice nije imalo dušu, htio da Božanstvo zauzme mjesto duše; i Apolinara koji je, uvidjevši da bi poricanjem duše koja oživljava tijelo nestalo pravo čovještvo u Kristu, postavio samo osjetilnu dušu i držao da je božanstvo Riječi zauzelo mjesto razumne duše.
Anatematizira također Teodora Mopsuestijskog i Nestorija, koji su tvrdili da je čovještvo sjedinjeno sa Sinom Božjim po milosti, pa stoga u Kristu postoje dvije osobe kao što ispovijedaju da postoje dvije naravi, budući da nisu mogli shvatiti da je sjedinjenje čovještva s Riječju bilo hipostatsko te su stoga zanijekali da je primio postojanje (subsistenciju) Riječi. Jer prema tom bogohulstvu Riječ nije postala tijelom nego se Riječ po milosti nastanila u tijelu, to jest Sin Božji nije postao čovjekom nego se Sin Božji radije nastanio u čovjeku.
Također anatematizira, proklinje i osuđuje arhimandrita Eutiha koji je, kada je shvatio da Nestorijevo bogohulstvo isključuje istinu utjelovljenja, i da je stoga bilo nužno da čovještvo bude tako sjedinjeno s Riječju Božjom da postoji jedna te ista osoba božanstva i čovještva; i također jer, uz pretpostavku mnoštva naravi, nije mogao pojmiti jedinstvo osobe budući da je postavio jednu osobu u Kristu od božanstva i čovještva; tako ustvrdio da postoji samo jedna narav, sugerirajući da je prije sjedinjenja postojala dvojnost naravi koja je prešla u jednu narav u činu preuzimanja, dopuštajući time veliko bogohulstvo i bezbožnost da se ili čovještvo pretvorilo u božanstvo ili božanstvo u čovještvo. Također anatematizira, proklinje i osuđuje Makarija Antiohijskog i sve druge sličnih nazora koji su, premda pravovjerni glede dvojnosti naravi i jedinstva osobe, ipak silno zastranili u pogledu Kristovih načela djelovanja izjavljujući da od dviju naravi u Kristu postoji samo jedno načelo djelovanja i jedna volja. Sveta Rimska Crkva anatematizira sve ove i njihove hereze te potvrđuje da su u Kristu dvije volje i dva načela djelovanja.
Čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da nikada nitko, začet od muškarca i žene, nije bio oslobođen vlasti đavla osim vjerom u našega Gospodina Isusa Krista, posrednika između Boga i ljudi, koji je začet bez grijeha, rođen i umro. On je sam svojom smrću oborio neprijatelja ljudskoga roda, izbrisavši naše grijehe, i otključao ulaz u kraljevstvo nebesko, koje je prvi čovjek svojim grijehom zaključao sebi i svemu svome potomstvu. Sve svete žrtve, sakramenti i obredi Staroga zavjeta naviještali su unaprijed da će On u određeno vrijeme doći.
Čvrsto vjeruje, ispovijeda i uči da su zakonski propisi Staroga zavjeta ili Mojsijeva zakona, koji se dijele na obrede, svete žrtve i sakramente, budući da su bili ustanovljeni da označe nešto u budućnosti, iako su bili prikladni za božansko bogoštovlje onoga doba, nakon što je došao naš Gospodin Isus Krist koji je njima bio označen, došli do svoga kraja i započeli su sakramenti Novoga zavjeta. Tko god nakon muke stavlja svoju nadu u zakonske propise i podvrgava im se kao nužnima za spasenje i kao da vjera u Krista bez njih ne bi mogla spasiti, smrtno griješi. Ne niječe da su se od Kristove muke do proglašenja evanđelja mogli zadržati, pod uvjetom da se nipošto nisu smatrali nužnima za spasenje. Ali tvrdi da se nakon proglašenja evanđelja ne mogu obdržavati bez gubitka vječnoga spasenja. Stoga proglašava sve one koji nakon toga vremena obdržavaju obrezanje, subotu i druge zakonske propise tuđincima u odnosu na vjeru Kristovu i nesposobnima za dioništvo u vječnom spasenju, osim ako se u neko vrijeme ne odvrate od ovih zabluda. Zato strogo naređuje svima koji se diče imenom kršćanina da ne prakticiraju obrezanje ni prije ni poslije krštenja, budući da, polagali u njega nadu ili ne, ono se nipošto ne može obdržavati bez gubitka vječnoga spasenja.
Što se tiče djece, budući da je opasnost od smrti često prisutna i jedini im je raspoloživi lijek sakrament krštenja kojim se otimaju iz vlasti đavla i posinovljuju kao djeca Božja, opominje da se sveto krštenje ne smije odgađati za četrdeset ili osamdeset dana ili bilo koje drugo vremensko razdoblje prema običaju nekih ljudi, nego ga treba podijeliti čim se to prikladno može; a ako prijeti neposredna opasnost od smrti, dijete treba krstiti odmah bez ikakva odgađanja, čak i po laiku ili ženi u obliku Crkve, ako nema svećenika, kako je potpunije sadržano u dekretu o Armencima.
Čvrsto vjeruje, ispovijeda i uči da je svako Božje stvorenje dobro i ništa ne valja odbaciti ako se prima sa zahvalnošću, jer prema riječi Gospodnjoj čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi u usta, i zato što razlika u Mojsijevu zakonu između čiste i nečiste hrane pripada obrednim praksama koje su prošle i izgubile svoju djelotvornost dolaskom evanđelja. Također izjavljuje da je apostolska zabrana uzdržavanja od onoga što je žrtvovano idolima, od krvi i od udavljenoga, bila prilagođena onom vremenu kada je jedna Crkva nastajala od Židova i pogana, koji su prethodno živjeli s različitim obredima i običajima. To je bilo zato da pogani imaju neke zajedničke opservancije sa Židovima, te bi se pružila prilika za okupljanje u jednom bogoštovlju i vjeri u Boga i uklonio uzrok neslaganja, budući da su se prema drevnom običaju krv i udavljeno činili odvratnima Židovima, a za pogane se moglo pomisliti da se vraćaju idolopoklonstvu ako bi jeli žrtvovanu hranu.
U mjestima, međutim, gdje se kršćanska religija proširila do te mjere da se ne susreće nijedan Židov i svi su se pridružili Crkvi, jednolično prakticirajući iste obrede i ceremonije evanđelja te vjerujući da je čistima sve čisto, budući da je uzrok te apostolske zabrane prestao, tako je prestao i njezin učinak. Ne osuđuje, dakle, nikakvu vrstu hrane koju ljudsko društvo prihvaća i nitko uopće, ni muškarac ni žena, ne bi trebao praviti razliku među životinjama, bez obzira na to kako su uginule; premda se radi zdravlja tijela, radi vježbanja krjeposti ili radi redovničke i crkvene stege mnoge stvari koje nisu zabranjene mogu i trebaju izostaviti, kao što apostol kaže: sve je dopušteno, ali sve ne koristi.
Čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da svi oni koji su izvan Katoličke Crkve, ne samo pogani nego i Židovi ili heretici i raskolnici, ne mogu imati udjela u vječnom životu i otići će u oganj vječni koji je pripravljen đavlu i njegovim anđelima, osim ako se ne sjedine s Katoličkom Crkvom prije svršetka svojih života; da je jedinstvo crkvenoga tijela od tolike važnosti da samo onima koji u njemu ostaju crkveni sakramenti pomažu k spasenju i da postovi, milostinja i druga djela pobožnosti i vježbe kršćanskog vojevanja donose vječne nagrade; te da se nitko ne može spasiti, ma koliko milostinje udijelio, pa čak i ako prolije svoju krv za Kristovo ime, osim ako ne ustraje u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.
Prihvaća, odobrava i prima svetu sinodu od 318 otaca u Niceji, koja je sazvana u vrijeme našega predšasnika presvetoga Silvestra i velikoga i prepobožnoga cara Konstantina. Na njoj je osuđena bezbožna arijanska hereza i njezin začetnik te je definirano da je Sin Božji istobitan i suvječan s Ocem. Također prihvaća, odobrava i prima svetu sinodu od 150 otaca u Carigradu, koja je sazvana u vrijeme našega predšasnika presvetoga Damaza i starijega Teodozija i koja je anatematizirala bezbožnu zabludu Makedonija, koji je tvrdio da Duh Sveti nije Bog nego stvorenje. One koje oni osuđuju, osuđuje i ona; što oni odobravaju, odobrava i ona; i u svakom pogledu želi da ono što je ondje definirano ostane nepromijenjeno i nepovrijeđeno.
Također prihvaća, odobrava i prima prvu svetu sinodu od 200 otaca u Efezu, koja je treća po redu među općim sinodama i sazvana je pod našim predšasnikom presvetim Celestinom i mlađim Teodozijem. Na njoj je osuđeno bogohulstvo bezbožnoga Nestorija, i definirano je da je osoba našega Gospodina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, jedna te da cijela Crkva treba propovijedati blaženu vazda Djevicu Mariju ne samo kao Kristorodicu nego i kao Bogorodicu, to jest kao Majku Božju jednako kao i Majku čovjeka.
Ali osuđuje, anatematizira i odbacuje bezbožnu drugu sinodu u Efezu, koja je bila sazvana pod našim predšasnikom presvetim Lavom i spomenutim carem. Na njoj je Dioskor, biskup Aleksandrije, branitelj herezijarha Eutiha i bezbožni progonitelj svetoga Flavijana, biskupa Carigrada, lukavstvom i prijetnjama naveo mrsku sinodu na odobrenje eutihijanskog bezboštva.
Također prihvaća, odobrava i prima svetu sinodu od 630 otaca u Kalcedonu, koja je četvrta po redu među općim sinodama i održana je u vrijeme našega predšasnika presvetoga Lava i cara Marcijana. Na njoj su osuđeni eutihijanska hereza i njezin autor Eutih te njezin branitelj Dioskor, i definirano je da je naš Gospodin Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek te da u jednoj te istoj osobi božanska i ljudska narav ostaju cjelovite, nepovrijeđene, nepokvarene, nepomiješane i odijeljene, pri čemu čovještvo čini ono što priliči čovjeku, a božanstvo ono što priliči Bogu. One koje oni osuđuju, osuđuje i ona; one koje oni odobravaju, odobrava i ona.
Također prihvaća, odobrava i prima petu svetu sinodu, drugu carigradsku, koja je održana u vrijeme našega predšasnika presvetoga Vigilija i cara Justinijana. Na njoj je obnovljena definicija svetoga Kalcedonskog sabora o dvjema naravima i jednoj osobi Kristovoj te su mnoge zablude Origena i njegovih sljedbenika, osobito o pokori i oslobođenju demona i drugih osuđenih bića, opovrgnute i osuđene.
Također prihvaća, odobrava i prima treću svetu sinodu od 150 otaca u Carigradu, koja je šesta po redu među općim sinodama i sazvana je u vrijeme našega predšasnika presvetoga Agatona i cara Konstantina IV. Na njoj je osuđena hereza Makarija Antiohijskog i njegovih pristaša, i definirano je da u našemu Gospodinu Isusu Kristu postoje dvije savršene i potpune naravi i dva načela djelovanja te također dvije volje, premda postoji jedna te ista osoba kojoj pripadaju djelovanja svake od dviju naravi, pri čemu božanstvo čini ono što je Božje, a čovještvo čini ono što je ljudsko.
Također prihvaća, odobrava i prima sve druge opće sinode koje su zakonito sazvane, proslavljene i potvrđene vlašću rimskoga prvosvećenika, a osobito ovu svetu sinodu u Firenci, na kojoj su, između ostaloga, ostvarena presveta sjedinjenja s Grcima i Armencima te izdane mnoge najspasonosnije definicije s obzirom na svako od ovih sjedinjenja, kako je u cijelosti sadržano u prethodno proglašenim dekretima, koji glase: Neka se raduju nebesa . . . 1; Kličite Bogu . 2
Međutim, budući da u spomenutom dekretu za Armence nije dano objašnjenje s obzirom na oblik riječi koje je sveta Rimska Crkva, oslanjajući se na nauk i autoritet apostola Petra i Pavla, oduvijek običavala koristiti pri posvećenju Gospodinova tijela i krvi, zaključili smo da to treba umetnuti u ovaj sadašnji tekst. Ona koristi ovaj oblik riječi pri posvećenju Gospodinova tijela: Jer ovo je tijelo moje. A njegove krvi: Jer ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za mnoge na otpuštenje grijeha.
Je li pšenični kruh, u kojem se tvori sakrament, ispečen istoga dana ili ranije, nema nikakve važnosti. Jer, pod uvjetom da supstancija kruha ostaje, ne bi trebalo biti nikakve sumnje da se nakon što je svećenik s nakanom posvećenja izgovorio spomenute riječi posvećenja tijela, ono odmah u supstanciji pretvara u pravo tijelo Kristovo.
Tvrdi se da neki ljudi odbacuju četvrte brakove kao osuđene. Kako se grijeh ne bi pripisivao ondje gdje ga nema, budući da apostol kaže da je žena nakon smrti svoga muža slobodna od njegova zakona i slobodna u Gospodinu udati se za koga hoće, i budući da se ne pravi razlika između smrti prvoga, drugoga i trećega muža, izjavljujemo da se ne samo drugi i treći brakovi nego i četvrti i daljnji mogu zakonito sklopiti, pod uvjetom da nema kanonske zapreke. Kažemo, međutim, da bi bilo pohvalnije ako se nakon toga uzdrže od braka i ustraju u čistoći, jer smatramo da, kao što je djevičanstvo u hvali i zasluzi poželjnije od udovištva, tako je i čisto udovištvo poželjnije od braka.
DODATNO ČITANJE
Biblijski kanon 5. – 6. stoljeća
Biblijski kanon Grgura Nazijanskog
Biblijski kanon Laodicejskog sabora
Biblijski kanon Ivana Damaščanskog