Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Navodim misao protestantskog autoriteta Williama Heaforda Daubneya iz djela The Use of the Apocrypha In the Christian Church, koje su objavili C. J. Clay & Sons, Cambridge University Press, 1900., str. 106., 110.

Daubney pobija neke od navodnih proturječja koja protestanti iznose protiv kanoničnosti „Apokrifa”, poput onoga da Knjiga o Tobiji prikazuje anđela Rafaela kako laže.

Tobiji i Sari. Daubney je pokazao da se potpuno isti argumenti usmjereni protiv „Apokrifa” mogu usmjeriti i protiv protokanonskih spisa, budući da i oni sadrže slične „probleme”. Sva isticanja u tekstu su moja.

POGLAVLJE X.

Zaključak.

Primjeri i navodi koje sam iznio odabrani su s ciljem ilustriranja uporabe Apokrifa, u skladu s temom ovoga ogleda. Nema sumnje da bi se kod određenih pisaca mogao otkriti jednak broj primjera njihova sustavnog omalovažavanja. No u većini slučajeva optužbe iznesene protiv Apokrifa (kada nisu tek zlobno prigovaranje) proizlaze iz prosudbe prema previsokom mjerilu, mjerilu tako nedostižno visokom da ga ni same kanonske knjige u mnogim slučajevima jedva mogu dosegnuti. Doista, mnogi od nedostataka koji se prigovaraju Apokrifima mogli bi se s jednakom lakoćom iznijeti i protiv knjiga Kanona, kao što to nevjernici uistinu često i čine.

Da su se Mt 23,33“Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj? („krv Zaharije, sina Barahijina”) i 27,9 („ono što bi rečeno po proroku Jeremiji”) pronašli u kojoj od naših apokrifnih knjiga, zar ne bi brzo bili prihvaćeni kao dokazi njihova nepovijesnog i nenadahnutog karaktera? Smatram da bi. „Prevelika želja za pronalaženjem razlika između nauka apokrifnih i kanonskih knjiga Svetoga pisma bila je majka takva razmišljanja”, vrlo je točno zapažanje velečasnog J. M. Fullera u njegovu Uvodu u Tobiju 1.

Profesor J. K. Cheyne2 ide i korak dalje. Osvrćući se na određene izreke u Apokrifima čiji je moralni ton doveden u pitanje, on kaže: „Priznajem nesavršenosti ovih moralnih tvrdnji, ali zar se za nekoliko njih ne mogu pronaći paralele u Psalmima, Mudrim izrekama i Propovjedniku?”

Hooker, E. P., v. 20, opravdano primjećuje: „Žarka želja da se zgrne sve što bi moglo naškoditi ili na bilo koji način umanjiti ugled apokrifnih knjiga učinila je da sakupljačevo pero teče kao na kotačima, tako da um koji ga je trebao voditi nije imao vremena razmišljati itd.” I ponovno: „Ako se u onome što obično čitamo usput pojavi bilo koja odredba, rečenica ili govor koji naginje prema zabludi, bi li mješavina malo troske trebala primorati Crkvu da se liši tolika zlata, radije nego da nauči kako vještinom i rasuđivanjem odvojiti jedno od drugoga?”

Na primjer, za Povijest o Suzani tvrdilo se da ima moralno upitnu ili nepristojnu tendenciju: no zasigurno bi se optužba ove vrste mogla iznijeti, i iznosila se, protiv nekoliko ulomaka Staroga zavjeta, koje nije potrebno pobliže navoditi.

Spominjanje Tobijina psa1 oduvijek je bilo omiljeno polazište za podsmjeh onima koji žele omalovažiti ove knjige. Jedan od njemačkih komentatora kaže da je Bileamova magarica nevjerniku oduvijek pružala priliku za najveseliju vožnju: na sličan način možemo reći da su rugatelji Apokrifima oduvijek isporučivali svoje najveselije dosjetke lajući u društvu Tobijina psa. Već smo vidjeli2 kako se biskup Wilson odnio prema toj beznačajnoj pritužbi. A što se tiče Tobijine ribe (ichthus), je li ona mnogo čudesnija od Jonine (ketos)?

Nadalje, mnogi prigovori podižu se protiv Juditina čina ubojstava Holoferna. Tvrdi se da se time daje dopuštenje za izdaju i ubojstvo. No što onda reći na Jaelin čin kada je ubila Siseru? Ako se Knjigu o Juditi optužuje za odobravanje izdaje i ubojstva, isto se može reći, i doista se reklo, i za Knjigu o Sucima. Pa ipak, Crkva se nikada nije osjetila pozvanom izbrisati tu knjigu iz Kanona ili prihvatiti tu optužbu kao istinitu. Od ta dva čina, Juditina i Jaelina, uzimajući u obzir sve okolnosti, Juditin se, smatram, može najlakše obraniti1.

Iznesen je i prigovor protiv Mdr 1,14 jako da je suprotan nauku o istočnom grijehu: no zasigurno to nije ništa više nego Jer 1,5“Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” ili Lk 1,15Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe., ulomci koji se smatraju sasvim neproblematičnima.

Još jedan prigovor, koji se tiče činjenica a ne osjećaja, iznesen je protiv knjigâ o Makabejcima. Izvještaj o smrti Antioha Epifana u Drugoj knjizi (9. poglavlje) potpuno se razlikuje od onoga u Prvoj (6. poglavlje). Stoga se tvrdi da povjesničar mora biti nevjerodostojan te da Crkvi ne služi na čast što dopušta da se takve knjige uvezuju u njezinu Bibliju. No i ovdje se pokušava primijeniti strože mjerilo na apokrifne nego na kanonske knjige; jer se sličan fenomen pojavljuje u Drugoj knjizi o Kraljevima i Drugoj knjizi Ljetopisa, gdje se (2 Kr 9,28Njegove su ga sluge u kolima prenijele u Jeruzalem i sahranile ga u grobnici kraj njegovih otaca, u Davidovu gradu.; 2 Ljet 22,9a onda krenu u potragu za Ahazjom. Uhvatili su ga dok se krio u Samariji, doveli ga k Jehuu, koji ga smaknu. Ukopali su ga, jer su rekli: “Sin je onoga Jošafata koji je tražio Jahvu svim srcem.” Tako ne ostade nitko od Ahazjine kuće koji…) navode dva različita izvještaja o smrti Ahazje, kralja Judina. Pa ipak, nikada nismo smatrali potrebnim odbaciti bilo koju od tih knjiga.

Naposljetku, da se nakratko vratimo na Tobiju, nadanđeo Rafael optužen je za dvoličnost i nečasno postupanje, a time dakako autor i oni koji se knjigom koriste u pobožne svrhe za odobravanje njegove prijetvornosti. A sve to zato što se Tobiji ukazuje kao mladić te ga kao takav prati na njegovu putovanju u Ekbatanu i natrag (Tobj 5,4-5), a svoju anđeosku narav ne objavljuje sve dok se nisu sretno vratili u Ninivu (Tobj 12,15)1. No zasigurno su oni koji tako govore o Rafaelovu postupku zaboravili na put u Emaus i kako je Krist (neka bude rečeno sa svim dužnim poštovanjem) prikrio svoj identitet pred dvojicom učenika, kada „im oči bijahu zadržane da ga ne prepoznaju” (Lk 24,16Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima.). Kao ublažavajuća okolnost Rafaelova postupka može se istaknuti i to da ime koje je uzeo nije bez značenja kao pokazatelj njegova stvarnog položaja. „Azarija, sin Ananijin”, znači „Gospodnja pomoć izvire iz Gospodnjeg milosrđa”2.

Činjenica je da u nekim krugovima Apokrifi nisu naišli na pravedno postupanje, niti išta tome blisko. Poput kanonskih knjiga, i oni imaju svoje ozbiljne poteškoće, te bismo, s obzirom na niži položaj koji zauzimaju, smatram, mogli očekivati i veći njihov broj nego što ih stvarno ima. No što se više koriste s pobožnim predanjem i iskrenošću, u duhu koji naša Crkva ističe i u svojim obrascima prikazuje primjerom, to ćemo više, smatram, biti skloni (čak i ako ne idemo tako daleko kao Whitgift) složiti se s onim riječima Milesa Coverdalea, biskupa Exetera, koje sam već naveo, „da će strpljivost i proučavanje pokazati da su Apokrifi i Kanon u suglasju.”

Preporučena literatura

RAFAEL: ANĐEO KOJI LAŽE?

Ivan Kalvin i Knjiga Baruhova

Abraham: Opravdan vjernošću