Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 10. siječnja

AD X JANUARII

O sv. Tekli i Justini.

De ss. Thecla et Justina.

BILJ. 138. Str. 601, stupac 1, uz Predgovor dodaj Ipak se u ovome sažetku djela sv. Tekle i Justine ukratko dotiču. Divljenja su naime vrijedna djela koja je učinila svaka od njih, a osobito Tekla, pohađajući mučenike u tamnici, otkupljujući i pokapajući njihova tijela, hraneći one koji su potražili skrovišta, primajući putnike, odgajajući svu obitelj za pobožnost, trošeći svoja i tuđa dobra za potrebe siromaha te za crkvene građevine i urešenje; prezirući muke kojima su prijetili tirani: što se sve opširno pripovijeda u djelima sv. Alfija, Filadelfija, Kirina, 10. svibnja; sv. Epifana, sv. Aleksandra ili Neofita, koji je bio Teklin bratić, supruge i nepobjedive mučenice, 12. svibnja; sv. Agatona, biskupa Lipara, 27. lipnja; sv. Eutalije, djevice i mučenice, 27. kolovoza: u kojima se spominju svete sestre i mučenice Neofita i Izidora, od kojih je ova bila Teklina, a ona Aleksandrova majka; sv. Merkurije i 19 drugova mučenika; sv. Onezim i Erazmo te drugovi i drugi sveci.

NOT. 138. Pag. 601, col. 1, ad Præfationem adde Anguste tamen in hac epitome SS. Theclæ et Justinæ gesta perstringuntur. Admiranda enim sunt, quæ utraque, sed præcipue Thecla, egit, visendis in carcere Martyribus, eorum redimendis sepeliendisque corporibus, alendis iis qui latebras petierant, excipiendis peregrinis, familia omni ad pietatem instituenda, suis alienisque facultatibus in usus pauperum, ecclesiæque ædificia et ornatum erogandis; contemnendis, quæ tyranni intentabant, suppliciis: quæ omnia prolixe narrantur in Actis SS. Alphii, Philadelphiai, Cyrini, x Maii; S. Epiphanes, S. Alexandri, sive Neophyti, qui Theclæ consobrinus erat, conjugis invictæque Martyris, xii Maii; S. Agathonis Episcopi Liparitani, xxvii Junii; S. Euthaliæ Virginis et Martyris, xxvii Augusti: quibus in Actis sanctarum sororum et Martyrum Neophytæ et Isidoræ, quarum hæc Theclæ, illa Alexandri mater erat; SS. Mercurii et xix sociorum Martyrum; SS. Onesimi et Erasmi et sociorum aliorumque Sanctorum mentio fit.

O sv. Pavlu I., pustinjaku.

De s. Paulo I, eremita.

Str. 603, stupac 1, nakon br. 8, dodaj Ali kad sv. Jeronim niže u 3. poglavlju, br. 14., piše da su Antunu koji se vraćao od Pavla u susret došla dvojica učenika koji su ga već dugo vremena običavali posluživati; dok je iz životopisa sv. Antuna 17. siječnja, pogl. 21., pouzdano da je tek petnaest godina prije svoje smrti Antun počeo koristiti službu one dvojice; nije moglo to putovanje k Pavlu biti poduzeto petnaest godina prije smrti. Jer kako su ga već dugo vremena običavali posluživati ako su bili pridruženi tek te iste godine? Kako je pak devedesetogodišnjak pošao k Pavlu, kad su ga ona dvojica već dugo vremena posluživale, ako ih je uzeo tek kao devedesetogodišnjak? Čini se da sv. Jeronim devedesetogodišnjakom naziva, punim i zaokruženim brojem godina, onoga tko je navršio devedesetu, a još nije dosegao stotu. Tako stogodišnjacima nazivamo i one koji imaju više od sto godina, zanemarujući manji broj koji se dodaje i raste. Bio je dakle tada Antun u dobi od otprilike devedeset i sedam godina, i tako će se sve slagati. Pogledaj ono što smo zabilježili uz 21. poglavlje životopisa sv. Antuna, slovo b.

Pag. 603, col. 1, post num. 8, adde At cumscribat S. Hieronymus infra cap. 3, nu. 14. Antonio a Paulo redeunti occurrisse duos discipulos, qui ei longo jam tempore ministrare consueverant; constet vero ex vita S. Antonii xvii Januarii, cap. 21, non nisi quindecim ante obitum suum annis, duorum illorum uti ministerio cæpisse Antonium; non potest quindecim ante obitum annis susceptum illud fuisse ad Paulum iter. Nam quomodo longo jam tempore ministrare consueverant, si eo ipso anno primum erant adsciti? Quomodo vero nonagenarius ivit ad Paulum, cum sibi duo illi longo jam tempore ministrassent, si non nisi nonagenarius ēos adscivit? Videtur S. Hieronymus nonagenarium appellare, pleno rotundoque annorum numero, qui nonagesimum explesset, nondam centesimum attigisset. Sic centenarios dicimus etiam centum annis majores, neglecto minore, qui excrescit, crescit, numero. Fuerit ergo tunc Antonius annorum circiter nonaginta septem; et sic omnia constabunt. Consule, quæ ad cap. 21, vitæ S. Antonii litt. b, annotavimus.

Str. 607, stupac 2, nakon br. 2, dodaj Vjerojatno je da nije čitavo tijelo sv. Pavla bilo preneseno iz Venecije u Ugarsku, nego neki njegovi dijelovi. Jer Peregrinus Merula u djelu Sanctuarium Cremonense piše da se u Veneciji i danas u crkvi sv. Julijana čuva tijelo sv. Pavla, dok je glava prenesena u Rim; te da su sami članovi bratovštine sv. Pavla te relikvije pobožno štovali godine 1626., u mjesecu svibnju, u toj crkvi objesili stijeg urešen likom samoga svetoga pustinjaka te zamolili patrijarha da im daruje neki dio istih relikvija, koji bi bio smješten u njihovoj crkvi. Da se neki dio glave čuva u Rimu u crkvi sv. Marije koja se zove in Campitelli, svjedoči Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ Urbis; a da se drugi dijelovi relikvija istoga Sveca nalaze u nekim drugim rimskim bazilikama.

Pap. 607, col. 2, post nu. 2, adde Verisimile est non integrum Corpus S. Pauli fuisse Venetiis in Hungariam translatum, sed aliquas ejus partes. Nam Peregrinus Merulca in Sanctuario Cremonensi scribit, Venetiis etiamnum in æde S. Juliani asservari S. Pauli corpus, capite Romam translato; ipsosque S. Pauli sodales eas reliquias religiose anno 1626, mense Maio veneratos, vexillum in ea æde suspendisse ipsius sancti Eremitæ effigie insignitum; ac Patriarchæ supplicasse, ut sibi partem aliquam earumdem reliquiarum donaret, in sua ecclesia collocandam. Particulam aliquam capitis Romæ in æde S. Mariæ quæ in Campitelli dicitur, asservari testatur Octavius Pancirolus in Thesauris absconditis almæ Urbis; alias item particulas reliquiarum ejusdem Sancti in aliis quibusdam Romanis basilicis extare.

O papi sv. Agatonu.

De s. Agathone Papa.

Str. 624, stupac 1, nakon broja 4, dodaj Godine 1640. izdan je u Palermu, tiskom Antuna Martarella, životopis sv. Agatona, koji je otmjeno i opširno napisao naš Franjo Scorzo, ali on gotovo ne obuhvaća ništa drugo osim onoga što je Anastazije predao pismu, samo usklađeno s baronijevskom kronologijom i prosudbom. U njemu se tvrdi da je rođen u Palermu te se prenosi da je on onaj Agaton kojega sv. Grgur Veliki u 46. pismu, 3. knjiga, preporučuje opatu Urbiku od sv. Hermeta i zapovijeda da se primi u samostan ako i njegova žena bude htjela obratiti se. Ali budući da je to pismo poslano u 14. indikciji, naime godine 596., ako utvrdimo da je tada Agaton imao 18 godina (a zacijelo se ne čini da je bio mlađi), slijedit će da je rođen godine 578.: bio je dakle stogodišnjak kad je uzdignut na papinstvo. Tko bi u to povjerovao? Isti pisac, slijedeći Baronija, smatra da je Agaton preminuo ne 10. siječnja, nego u lipnju, o čemu ćemo odmah govoriti; ali zato što se toga dana svečano štuje sv. Oliva, također građanka i zaštitnica Palerma, da je slavlje sv. Agatona pomaknuto na dan njegova posvećenja te da će se taj dan ubuduće čuvati kao ustanovljeni dan spomena sv. Agatona. To se, kaže, obavlja najsvečanijim obredom koji je ustanovljen za glavne zaštitnike gradova. To je započeto već od godine 1624., kad je Palermski senat, da bi božanstvo učinio milostivim puku pogođenu kugom, ubrojio Agatona među glavne zaštitnike, da ga zagovara pred Bogom. U tu je svrhu u prvostolnoj crkvi podignut njemu žrtvenik i postavljena slika umjetnički naslikana na platnu. Njemu je zatim vrhovni svećenik Urban VIII. dodijelio takozvani jednostavni beneficij od otprilike tisuću zlatnika, izdavši o tome ispravu godine 1627. i upisavši je u kraljevske arhive. Tako ondje. Dan ređenja, koji, premda se ne navodi, ipak se kaže da je otada posvećen svetkovini sv. Agatona, smatramo da je označen kao 10. srpnja; uz taj dan naš Oktavije Kajetan u djelu Idea operis de SS. Siciliæ ima ovo: U Rimu ređenje sv. Agatona iz Palerma za vrhovnoga prvosvećenika.

Pag. 624, col. 1, post numerum 4, adde Anno MDCXL, edita est Panormi, typis Antonii Martarelli, Vita S. Agathonis, a Francisco Scorzo nostro eleganter et fuse descripta, quæ tamen haud alia fere complectatur, quam quæ sunt ab Anastasio tradita litteris, sed ad chronologiam Baronianam censuramque exacta. In ea, Panormi natus asseritur, atque ille esse Agatho traditur, quem S. Gregorius Magnus ep. 46, lib. 3, Urbico Abbati S. Hermetis commendat, jubetque in monasterium suscipi, si uxor illius similiter converti voluerit. Verum cum ea epistola data sit Indictione XIV, anno nimirum DXCVI, si tunc XVIII annorum fuisse Agathonem statuerimus, (neque sane junior fuisse videtur) sequetur anno DLXXVIII, natum esse: ergo centenarius erat cum est ad pontificatum evectus. Quis id credat? Existimat idem Auctor, Baronium secutus, non IV Id. Janu. sed Junii decessisse Agathonem, qua de re mox agemus; sed quod eo die S. Oliva, Panormi itidem civis et Patrona, solenniter colatur, S. Agathonis celebritatem in diem consecrationis ejus protractam, eumque diem in posterum S. Agathonis recolendæ memoriæ statum servatum iri. Ea ritu, inquit, peragitur solennissimo, qui Patronis principibus civitatum est constitutus. Quod jam inde ab anno MDCXXIV, inceptum, cum Senatus Panormitanus, ut divinum numen propitium populo pestilentia laboranti faceret, inter Patronos majorum gentium Agathonem allegit, quem allegaret ad Deum. Erecta ad id in templo primario eidem ara; positaque imago in tela graphice depieta. Cui deinde Urbanus VIII, Pontifex Maximus beneficium simplex, ut vocant, aureorum circiter mille addixit, dato ea de re diplomate anno MDCXXVII, regestoque in regia tabularia. Hæc ibi. Diem Ordinationis, qui, licet non exprimatur, dicatus tamen deinceps S. Agathonis solennitati dicitur, arbitramur decimum Julii indicari; ad quem diem Octavius Cajetanus noster in Idea operis de SS. Siciliæ ista habet: Romæ Ordinatio S. Agathonis Panhormitani in summum Pontificem.

O SV. VILIMU BISKUPU BOURGESKOM.

DE S. GUILIELMO EP. BITUR.

Str. 639, br. 1, redak 13, gdje cum seminator itd. čitaj prema rukopisu iz Böddekena (gdje kad je sijač nesloge, neprijatelj ljudskoga roda đavao, posijao nesloge među klericima i konverzima; i pošto je papa otpustio klerike) Uostalom, ovaj životopis postoji u nekim brevijarima cistercitskoga reda i u navedenom rukopisu iz Böddekena, zajedno s drugim posve sličnim.

Pag. 639, num. 1, lin. 13, ubi cum seminator etc. lege ex Bodec. MS. (ubi cum disseminator discordiæ, hostis generis humani diabolus seminasset discordias inter Clericos et Conversos; et licentiatis Clericis a Domino Papa) Ceterum extat hæc vita in quibusdam Breviariis Ord. Cisterciensis, et in citato MS. Bodecensi, cum alia persimili.

Svezak I Kalendar godine