O sv. Tekli i Justini.
BILJ. 138. Str. 601, stupac 1, uz Predgovor dodaj Ipak se u ovome sažetku djela sv. Tekle i Justine ukratko dotiču. Divljenja su naime vrijedna djela koja je učinila svaka od njih, a osobito Tekla, pohađajući mučenike u tamnici, otkupljujući i pokapajući njihova tijela, hraneći one koji su potražili skrovišta, primajući putnike, odgajajući svu obitelj za pobožnost, trošeći svoja i tuđa dobra za potrebe siromaha te za crkvene građevine i urešenje; prezirući muke kojima su prijetili tirani: što se sve opširno pripovijeda u djelima sv. Alfija, Filadelfija, Kirina, 10. svibnja; sv. Epifana, sv. Aleksandra ili Neofita, koji je bio Teklin bratić, supruge i nepobjedive mučenice, 12. svibnja; sv. Agatona, biskupa Lipara, 27. lipnja; sv. Eutalije, djevice i mučenice, 27. kolovoza: u kojima se spominju svete sestre i mučenice Neofita i Izidora, od kojih je ova bila Teklina, a ona Aleksandrova majka; sv. Merkurije i 19 drugova mučenika; sv. Onezim i Erazmo te drugovi i drugi sveci.
O sv. Pavlu I., pustinjaku.
Str. 603, stupac 1, nakon br. 8, dodaj Ali kad sv. Jeronim niže u 3. poglavlju, br. 14., piše da su Antunu koji se vraćao od Pavla u susret došla dvojica učenika koji su ga već dugo vremena običavali posluživati; dok je iz životopisa sv. Antuna 17. siječnja, pogl. 21., pouzdano da je tek petnaest godina prije svoje smrti Antun počeo koristiti službu one dvojice; nije moglo to putovanje k Pavlu biti poduzeto petnaest godina prije smrti. Jer kako su ga već dugo vremena običavali posluživati ako su bili pridruženi tek te iste godine? Kako je pak devedesetogodišnjak pošao k Pavlu, kad su ga ona dvojica već dugo vremena posluživale, ako ih je uzeo tek kao devedesetogodišnjak? Čini se da sv. Jeronim devedesetogodišnjakom naziva, punim i zaokruženim brojem godina, onoga tko je navršio devedesetu, a još nije dosegao stotu. Tako stogodišnjacima nazivamo i one koji imaju više od sto godina, zanemarujući manji broj koji se dodaje i raste. Bio je dakle tada Antun u dobi od otprilike devedeset i sedam godina, i tako će se sve slagati. Pogledaj ono što smo zabilježili uz 21. poglavlje životopisa sv. Antuna, slovo b.
Str. 607, stupac 2, nakon br. 2, dodaj Vjerojatno je da nije čitavo tijelo sv. Pavla bilo preneseno iz Venecije u Ugarsku, nego neki njegovi dijelovi. Jer Peregrinus Merula u djelu Sanctuarium Cremonense piše da se u Veneciji i danas u crkvi sv. Julijana čuva tijelo sv. Pavla, dok je glava prenesena u Rim; te da su sami članovi bratovštine sv. Pavla te relikvije pobožno štovali godine 1626., u mjesecu svibnju, u toj crkvi objesili stijeg urešen likom samoga svetoga pustinjaka te zamolili patrijarha da im daruje neki dio istih relikvija, koji bi bio smješten u njihovoj crkvi. Da se neki dio glave čuva u Rimu u crkvi sv. Marije koja se zove in Campitelli, svjedoči Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ Urbis; a da se drugi dijelovi relikvija istoga Sveca nalaze u nekim drugim rimskim bazilikama.
O papi sv. Agatonu.
Str. 624, stupac 1, nakon broja 4, dodaj Godine 1640. izdan je u Palermu, tiskom Antuna Martarella, životopis sv. Agatona, koji je otmjeno i opširno napisao naš Franjo Scorzo, ali on gotovo ne obuhvaća ništa drugo osim onoga što je Anastazije predao pismu, samo usklađeno s baronijevskom kronologijom i prosudbom. U njemu se tvrdi da je rođen u Palermu te se prenosi da je on onaj Agaton kojega sv. Grgur Veliki u 46. pismu, 3. knjiga, preporučuje opatu Urbiku od sv. Hermeta i zapovijeda da se primi u samostan ako i njegova žena bude htjela obratiti se. Ali budući da je to pismo poslano u 14. indikciji, naime godine 596., ako utvrdimo da je tada Agaton imao 18 godina (a zacijelo se ne čini da je bio mlađi), slijedit će da je rođen godine 578.: bio je dakle stogodišnjak kad je uzdignut na papinstvo. Tko bi u to povjerovao? Isti pisac, slijedeći Baronija, smatra da je Agaton preminuo ne 10. siječnja, nego u lipnju, o čemu ćemo odmah govoriti; ali zato što se toga dana svečano štuje sv. Oliva, također građanka i zaštitnica Palerma, da je slavlje sv. Agatona pomaknuto na dan njegova posvećenja te da će se taj dan ubuduće čuvati kao ustanovljeni dan spomena sv. Agatona. To se, kaže, obavlja najsvečanijim obredom koji je ustanovljen za glavne zaštitnike gradova. To je započeto već od godine 1624., kad je Palermski senat, da bi božanstvo učinio milostivim puku pogođenu kugom, ubrojio Agatona među glavne zaštitnike, da ga zagovara pred Bogom. U tu je svrhu u prvostolnoj crkvi podignut njemu žrtvenik i postavljena slika umjetnički naslikana na platnu. Njemu je zatim vrhovni svećenik Urban VIII. dodijelio takozvani jednostavni beneficij od otprilike tisuću zlatnika, izdavši o tome ispravu godine 1627. i upisavši je u kraljevske arhive. Tako ondje. Dan ređenja, koji, premda se ne navodi, ipak se kaže da je otada posvećen svetkovini sv. Agatona, smatramo da je označen kao 10. srpnja; uz taj dan naš Oktavije Kajetan u djelu Idea operis de SS. Siciliæ ima ovo: U Rimu ređenje sv. Agatona iz Palerma za vrhovnoga prvosvećenika.
O SV. VILIMU BISKUPU BOURGESKOM.
Str. 639, br. 1, redak 13, gdje cum seminator itd. čitaj prema rukopisu iz Böddekena (gdje kad je sijač nesloge, neprijatelj ljudskoga roda đavao, posijao nesloge među klericima i konverzima; i pošto je papa otpustio klerike) Uostalom, ovaj životopis postoji u nekim brevijarima cistercitskoga reda i u navedenom rukopisu iz Böddekena, zajedno s drugim posve sličnim.
✠