Život svetoga Telesfora, pape i mučenika, napisao je i bilješkama popratio Zeger Pavao, teolog karmelićanskoga reda i podprior kölnskoga samostana. Taj ga sveti Red štuje 5. siječnja, premda Hrabanov, Notkerov i neki drugi rukopisni martirologiji bilježe njegov rođendan za nebo 2. siječnja. Također Liber de Romanis Pontificibus i drugi spis objavljen pod imenom Liutpranda iz Pavije, kao i Abon iz Fleuryja, pišu da je mučeništvom okrunjen 2. siječnja. Taj je blagdan obnovio Klement VIII., ili bolje rečeno ustanovio spomendan, kako svjedoči Gavantus u djelu Commentarii in rubricas Breviarii, 7. odsjek, 3. poglavlje. Taj redovnički zavod do danas, premda na različite načine prilagođen,d nasljednim slijedom, kako govore mnogi rimski prvosvećenici, neprekinuto čuva: a i u ovome stoljeću sv. Telesfora imao je nemali broj sljedbenika obaju spolova u raznim dijelovima svijeta, sve dotle da su glas i ime te iste drevne redovničke ustanove doprli i do ušiju samoga poganskoga cara Antonina. U ono su naime vrijeme, kada su muževi glasoviti po učenosti i spisima bili na cijeni kod cara (za kojega se pripovijeda da nijedan posao nije obavio a da se nije posavjetovao s uglednim muževima), cvali Galen, prvak liječnika, filozof Proklo, Aul Gelije, Balbin i mnogi drugi.
NAPISAO ČASNI OTAC ZEGER PAVAO,
TEOLOG KARMELIĆANSKOGA REDA.
§ I. Dok pod carem Antoninom cvate stanje Crkve, cvate također drevna monaška ustanova Proročkoga, odnosno Ilijina reda.
Kada je godine Kristove stotinu četrdesete, nakon smrti cara Hadrijana, Antonin bio uzdignut na prijestolje Rimskoga Carstva, kršćanska je vjera diljem svijeta, koja je pod carem Hadrijanom počela pomalo predahnuti od bijesa progonstva, pod tim istim Antoninom, čini se, uživala još širi mir. Jer kao što su u Hadrijanovo vrijeme bl. a Kvadrat, prorok,b atenski biskup, ib sv. Aristid, kršćanski filozof, caru predali apologetske spise za Crkvu, iz kojih je on, spoznavši nedužnost vjernika, smatrao da ih valja poštedjeti, tako je i za vladavine Antoninac sv. Justin, od filozofa kršćanski teolog koji je naučavao u Rimu, odvratio cara (predavši njemu i senatu apologetsku knjigu) od mučenja kršćana, premda se čita da su ne po njegovoj zapovijedi, nego radije po presudi namjesnika i bijesu pogana, neki pod istim carem (kao i sam papa sv. Telesfor) podnijeli mučeništvo, svakako prije nego što je Justin izložio svoju Apologiju. Sam je naime Antonin, nadimkom Pobožni, dobrotom, ljubavlju i ugledom, poput drugoga Salomona, održavao Carstvo u trajnom miru, bez ikakva vođenoga rata, dvadeset i dvije godine i više, ponavljajući često onu Scipionovu izreku: „Bolje je sačuvati jednoga građanina nego pogubiti tisuću neprijatelja”, i govoreći da vladavinu ne valja započinjati strogošću, nego blagošću.
Sancti Telesphori Papæ et Martyris vitam scripsit Notisque illustravit Zegerus Paullus Ordinis Carmelitarum Theologus et Monasterii Coloniensis Supprior. Colitur a sacro illo Ordine v Januarii; quamquam Hrabani, Notkeri atque alia nonnulla mss. Martyrologia II Januarii ejus Natalem consignent. Liber quoque de Romanis Pontificibus, alterque sub nomine Luitprandi Ticinensis editus, Abbo Floriacensis IV Non. Januarii martyrio coronatum scribunt. Restituit hoc festum Clemens VIII, vel potius instituit commemorationem, ut testatur Gavantus comment. in rubric. Breviarii sect. 7, cap. 3. præsens, licet varie temperatum,d Hereditaria successione, ut plures loquuntur Romani Pontifices, continuatum servat: quodque hoc etiam S. Telesphori sæculo non paucos utriusque sexus in variis mundi partibus sectatores habuit; usque adeo, ut ad ipsius quoque Ethnici Cæsaris Antonini aures ejusdem vetustæ Religionis fama nomenque pervenerit. Eo namque tempore, quo viri doctrina ac scriptis illustres apud Imperatorem in pretio habebantur, (qui nihil inconsultis gravibus viris negotiorum peregisse memoratur) florebant Galenus medicorum Coryphæus, Proclus Philosophus, Aulus Gellius, Balbinus, ac plures alii.
AUCTORE R. P. SEGERO PAULLO ORD. CARMEL. THEOLOGO.
§ I. Sub Antonino Imperatore florescente Ecclesiæ statu, floret quoque vetustum Prophetici, seu Eliani Ordinis Institutum Monasticum.
Cum anno Christi quadragesimo supra centesimum mortuo Adriano Augusto, Antoninus ad Romani arcem Imperii evectus esset, Christiana per orbem fides, quæ sub Adriano Cæsare a persecutionis rabie respirare nonnihil coeperat, sub hoc eodem Antonino ampliori pace frui visa est. Nam sicut Hadriani tempore B. a Quadratus Propheta,b Athenarum Episcopus, etb S. Aristides, philosophus Christianus libellos pro Ecclesia Apologeticos Imperatori exhibuerunt, ex quibus is comperta fidelium innocentia, ratus est iis parcendum esse; sic quoque imperante Antoninoc D. Justinus ex Philosopho Theologus Christianus Romæ docens, Imperatorem (exhibito ipsi et senatui Apologetico libro) deterruit a Christianis cruciandis; tametsi non ipsius mandato, sed ex sententia potius Præsidum, et furore Gentilium nonnulli sub eodem Cæsare (veluti et ipse S. Telesphorus Papa) martyrium passi legantur, ante nimirum a Justino habitam Apologiam. Ipse namque Antoninus cognomento Pius, bonitate, amore et auctoritate Imperium, velut alter Salomon, perpetua pace, nullo penitus bello gesto continuavit annis viginti duobus et ultra; subinde illud Scipionis dictitans: Satius est unum civem conservare, quam mille hostes perdere: et principatum aiens non per severitatem, sed a clementia auspicandum esse.
2 Pod tim je dakle miroljubivim carem ne samo Kristovo stado gledalo sretnije stanje Crkve, nego je cvala i monaška ustanova Proročkoga ili Ilijina reda, koju drevni red karmelićana od vremena velikoga proroka Ilije sve do
Životopis ovoga prvosvećenika nalazi se ukratko zapisan u drevnom rukopisnom kodeksu kölnske kartuzije, zatim kod Petra de Natalibus u 2. knjizi, 46. poglavlju, kartuzijanca Kornelija Grasija u 1. svesku, te Petra Ribadeneire iz Družbe Isusove, kojima smo se među ostalim piscima služili u pisanju ovoga životopisa. Nadalje, toga istog Telesfora spominju Rimski martirologij, Bedin, Usuardov, Adonov, svi drevni rukopisni i noviji martirologiji. Osim toga, od starih pisaca spominju ga Irenej, Epifanije, Euzebije, Optat, Tertulijan, Augustin, Nicefor i drugi kod Baronija u djelu Notæ Martyrologii. Više ih vidi dolje uz 3. paragraf.
a Da na ovome mjestu sv. Kvadrata biskupa (o kojem Rimski martirologij govori 26. svibnja) prije drugih nazivamo prorokom, poučio nas je stari pisac Miltijad (koji je cvao godine Kristove 173.) kod Euzebija Cezarejskoga u 3. knjizi, 16. poglavlju djela Historia Ecclesiastica, gdje se čita ovo: „U istoj knjizi nabraja proroke Novoga zavjeta, među koje ubraja neku Amiju i Kvadrata.” I malo dalje spomenuti Miltijad istoga Kvadrata Atenjanina i Amiju Filadelfijku ubraja zajedno sa sv. Agabom, Judom, Silom i Filipovim kćerima među proroke novoga zakona: oni se ne nazivaju na poseban način prorocima samo zato što su bili obdareni darom ili duhom proroštva, jer je to bilo zajedničko i mnogim drugim svecima u ona vremena, nego ponajviše zato što su bili sljedbenici Proročkoga reda, čiji se zavjetovanici nekoć nazivahu sinovima proroka, to jest učenicima, a sv. Jeronim ih naziva monasima staroga zakona. I stoga isti oni gore spomenuti Agab, Juda, Sila i neki drugi kod Paleonydorusa i Didaka de Coria u njihovim analima izričito se ubrajaju među muževe Ilijina, odnosno Proročkoga reda.
b O svetom pak Aristidu, kršćanskom filozofu, govori Rimski martirologij na XXXI. dan kolovoza.
c O sv. Justinu 13. travnja.
d Da karmelićanski red od vremena sv. Ilije sve do danas čuva nasljedni slijed, kako se kaže u ovome 1. paragrafu, svjedoče, osim drugih novijih rimskih prvosvećenika, Siksto IV. u buli koja počinje Dum attenta meditatione itd., izdanoj u Rimu godine Kristove 1476., 28. studenoga, Julije II. godine 1504. i Grgur XIII. godine 1377. Svi oni jednoglasno ovako govore nakon ostaloga: „I među ostalim zavjetovanicima redovničkih redova koji vojuju na svodu katoličke vjere, blistajući posebnom ljubavlju kao zrcalo i uzor redovništva, drže nasljedni slijed svetih proroka Ilije, Elizeja i Henoka, kao i drugih svetih otaca koji su nastanjivali Svetu goru Karmel pokraj Ilijina izvora itd.” Tako oni. Neka pak priprostiji čitatelji koji ovo budu čitali znaju da spomenuti sv. Henok nije onaj koji je davno prije Ilijinih vremena bio uznesen, Postanak 5, nego drugi, mnogo mlađi, učenik Ivana Krstitelja i Kristov, kojega su poslije apostoli postavili za biskupa Nikopola, o kojem govori Paleonydorus u 2. knjizi, 2. poglavlju djela Bibliotheca Tigurina list 214, gdje se naziva Henok iz Anatima, a mi o njemu opširnije govorimo drugdje, u njegovu životopisu na 7. dan srpnja.
Ove bilješke ne dopuštaju da poimence nabrojimo nemali broj drugih redovnika ove ustanove za koje smo u ovome prvom paragrafu rekli da su cvali u istom stoljeću sv. Telesfora; o njima ćemo opširnije raspravljati u našim Analima uz to isto stoljeće te u životopisima pojedinih svetaca koje valja zasebno napisati, kao među ostalima o svetom Serapionu, osmom antiohijskom biskupu najslavnijem po učenosti, koji je iz karmelićanskoga reda godine Kristove 191., kako svjedoči Euzebije u djelu Chronicon, bio uzdignut na tu stolicu; njegov godišnji blagdan karmelićanski red, vlašću Apostolske Stolice, kao zavjetovanika istoga Reda, sve do danas slavi na 30. dan listopada (na koji se također vidi zabilježen u Rimskom martirologiju) pod dvostrukim oficijem.
2 Sub hoc itaque Imperatore pacifico, non tantum Christi fideles feliciorem aspiciebant statum Ecclesiæ, sed et Prophetici seu Eliani Ordinis florebat Institutum Monasticum; quod vetus Carmelitarum Religio a tempore magni Eliæ Propheta usque in
Vita hujus Pontificis breviter scripta reperitur in antiquo ms. Codice Carthusiæ Coloniensis, item apud Petrum de Natalibus lib. 2, cap. 46. Cornelium Grasium Carthusianum Tomo 1. Petrum Ribadeneiram Soc. Jesu: quibus inter alios auctores in hae vita conscribenda usi sumus. Meminerunt porro hujus quoque Telesphori, Martyrologia Romanum, Bedæ, Usuardi, Adonis, vetera manu-scripta ac recentiora omnia. Ejusdem insuper ex antiquis Scriptoribus mentionem faciunt Irenæus, Epiphanius, Eusebius, Optatus, Tertullianus, Augustinus, Nicephorus, et alii apud Baronium in Notis Martyrologii. Plures vide infra ad § 3.
a Quod hoc loco S. Quadratum Episcopum (de quo Martyrol. Rom. 26 Maii) Prophetam præ aliis appellemus, docuit nos Miltiades scriptor antiquus (qui an. Christi 173, floruit) apud Eusebium Cæsariensem hist. Eccles. lib. 3, cap. 16, ubi ista leguntur: In eodem libro Prophetas novi Testamenti recitat, quibus Ammiam quemdam, et Quadratum annumerat. Et post pauca predictus Miltiades eumdem Quadratum Atheniensem et Ammiam Philadelphiansem cum SS. Agabo, Juda, Sila, et Philippi filiabus novælegis Prophetis, recenset: qui non idcirco tantum specialiter Prophetae appellantur, quod prophetæ dono seu spiritu præditi fuerint, nam et hoc multis aliis Sanctis temporibus istis commune fuit; sed quam maxime quod Prophetici Ordinis sectatores extiterint, cujus professores olim Prophetarum filii, hoc est discipuli, et a D. Hieronymo veteris legis Monachi appellati leguntur. Et idcirco iidem, qui supra, Agabus, Judas, Silas, et alii quidam a Palæonydoro, et Didaco de Coria in Annalibus suis expresse inter Eliani seu Prophetici ordinis viros recententur.
b De Sancto autem Aristide philosopho Christiano, agit Romanum Martyrologium ad xxxi diem Augusti.
c De S. Justino xiii Aprilis.
d Hereditariam successionem a tempore S. Eliæ, Carmelitanum Ordinem usque in præsens retinere, ut in hoc 1 § dicitur, testantur præter alios recentiores Romanos Pontifices, Sixtus IV, in Bulla quæ incipit, Dum attenta meditatione, etc; data Romæ. Anno Christi 1476, 4 Kal. Decembris. Julius II, anno 1504, et Gregorius XIII, anno 1377. Qui omnes uno ore sic proloquuntur post alia: Et inter ceteros Regularium Ordinum professores in firmamento Catholicæ fidei militantes, tanquam Religionis speculum et exemplar speciali caritate fulgentes, Sanctorumque Prophetarum Eliæ, et Elisæi, et Enoch, nec non et aliorum Sanctorum Patrum, qui Montem Sanctum Carmeli juxta Eliæ fontem inhabitarunt, successionem hereditariam tenentes, etc. Sic illi. Noverint autem simpliciores, hæc lecturi, prædictum S. Enoch non illum esse qui dudum ante-Eliæ tempora translatus tus est, Genes. 5, sed alterum longe juniorem, Joannis Baptistæ et Christi Discipulum, qui postmodum ab Apostolis Episcopus Nicopolis creatus est, de quo Palaeonydorus lib. 2, cap. 2 Bibliotheca Tigurina fol. 214, ubi Enochus de Anathim vocatur, et nos alibi de eo latius, in ejus vita ad 7 diem Julii.
Alios non paucos hujus Instituti Religiosos, quos eodem S. Telesphori seculo floriusse, hoc § primo diximus, nominatim recensere, hæ Notæ non patiuntur: de quibus in Annalibus nostris ad idem seculum, atque in vitis quorumdam Sanctorum seorsim conscribendis, latiusagemus: ut inter alios, de Sancto Serapione, octavo Episcopo Antiocheno eruditione clarissimo, qui ex Carmelitarum Ordine an. Christi 191, teste Eusebio in Chronico ad sedem illam sublimatus est; cujus festivitatem annuam Carmeliticus Ordo, auctoritate Sedis Apostolicæ, veluti ejusdem Ordinis Professoris, ad 30 diem Octobris (quo etiam in Romano Martyrol. annotatus cernitur) sub duplici officio celebrat usque in præsens.
§ II. Telesfor postaje sljedbenikom karmelićanskoga reda, koji je u to vrijeme bio poznat i poganskim piscima.
§ II. Telesphorus Carmelitanæ Religionis, hoc tempore Ethnicis quoque scriptoribus cognitæ, sectator existit.
a Ovaj pak Balbin, dok je među ostalima bio blizak caru, upućujući mu jedno pismo, na ovaj način spominje tu drevnu redovničku ustanovu gore Karmela o kojoj govorimo, rekavši: „Postoji gora imenom Karmel, na kojoj je stara vjera i drevna svetost; Ilija je ondje uvijek prinosio žrtve Bogu, a i sada se vide tragovi žrtvenika.” Tako on. A doista se žrtvenik i proročište te gore, a posljedično i bogoštovlje, i prije tih vremena spominju kod poganskih pisaca, kao kodb Kornelija Tacita, rimskoga viteza, godine Kristove stotinu desete, i Svetonija Trankvila godine stotinu dvadesete, dok obojica opisuju djela cara Vespazijana. Kornelije naime ovako piše: „Između Judeje i Sirije nalazi se Karmel; tako zovu i goru i boga. Taj bog nema ni kipa ni hrama (tako su predali stari), nego samo žrtvenik i štovanje: dok je ondje Vespazijan prinosio žrtvu i u duši prevrtao skrivene nade, svećenikc Bazilid, pregledavši više puta utrobu žrtve, reče: ‘Što god da jest, Vespazijane, što spremaš, bilo da gradiš kuću, bilo da širiš posjede, bilo da umnažaš služinčad, daje ti se veliko sjedište, goleme međe, mnoštvo ljudi.’” Toliko on među ostalim.d U Svetonijevu pak djelu o Vespazijanu, 5. poglavlju, gdje govori o predznacima i znamenjima koja su prethodila njegovoj vladavini, stoji ovo: „Dok se u Judeji savjetovao s proročištem boga Karmela, ždrijebovi su ga tako ohrabrili da su mu obećavali kako će se ostvariti sve što god bi zamislio i u duši prevrtao, ma kako veliko bilo.” Tako Svetonije. No to Božje proročište (kaže Bazilije Augussola, teolog i apostolski govornik) zasigurno nije pripadalo poganima, koji ondje nisu boravili, a očito je da ga nije tražio ni od Židova, protiv kojih je nastupao kao protiv neprijatelja: odakle preostaje potvrda da su ondje boravili karmelićanski redovnici. A o potvrdi ždrijebova Svetonije govori na poganski način. Tako on. Isto to valja razumjeti i o Korneliju Tacitu kada lažno tvrdi da je Bazilid obavljao žrtvu po istom poganskom obredu, dok je on bio katolički muž, izvanredan po svetosti, te upravitelj odnosno opat redovnika Karmela.
a Hic autem a Balbinus dum inter ceteros Imperatori familiaris esset, quamdam ei inscribens epistolam, in hunc modum hujus, de qua loquimur, vetustæ Religionis Montis Carmeli meminit dicens: Mons est nomine Carmelus, in quo vetus religio, et sanctitas antiqua est: Elias illic sacrificia semper Deo offerebat: apparent etiam et nunc vestigia de ara sacrificiorum. Sicille. Et quidem aræ ac Oraculi hujus Montis, consequenter autem et cultus religiosi, etiam ante hæc tempora, apud Ethnicos scriptores mentio habetur, ut apudb Cornelium Tacitum Equitem Romanum anno Christi centesimo decimæ; et Suetonium Tranquillum anno centesimo vigesimo, dum uterque Vespasiani Imperatoris res gestas conscribit. Cornelius siquidem in hunc modum: Est Judæam inter Syriamque Carmelus, ita vocant Montem, Deumque. Nec simulacrum Deo aut templum, (sic tradidere majores) ara et reverentia: illic sacrificanti Vespasiano, cum spes occultas versaret animo,c Basilides Sacerdos, inspectis identidem extis: Quidquid est, inquit, Vespasiane quod paras, seu domum extruere, seu prolatare agros, sive ampliare servitia, datur tibi magna sedes, ingentes termini, multum hominum. Hæc ille inter alia.d Suetonii vero in Vespasiano, cap. 5, ubi agit de præsagiis et signis imperium ejus præcedentibus, sunt ista: Apud Judæam Carmeli Dei oraculum consulentem ita confirmavere sortes, ut quidquid cogitaret volveretque animo, quantumlibet magnum, id esse proventurum pollicerentur. Ita Suetonius. Hoc vero Dei oraculum (inquit Basilius Augussola, Theologus et orator Apostolicus) non fuisse Gentilium, qui ibi non commorabantur, certum est, neque a Judæis, contra quos tamquam hostes procedebat, petiisse est manifestum: unde reliquum est confirmari ibi religiosos Carmelitas commoratos esse. De sortium vero confirmatione loquitur Suetonius Gentilium more. Sic ille. Quod idem intellige de Cornelio Tacito, dum Basilidem eodem Gentilium ritu sacrificio intendisse falso astruit: qui vir Catholicus, sanctimonia præcipuus, et Carmeli Religiosorum Rector seu Abbas erat.
4 Nadalje, te redovnike gore Karmela mnogo jasnije i istinitije od Svetonija i Kornelija spominje Josip Antiohijski, koji im je bio gotovo suvremenik i katolički pisac, a cvao je godine Kristove stotinu tridesete, u svojoj knjizi koju je naslovio De perfecta militia primitivæ Ecclesiæ, u XII. poglavlju, o čemu ćemo odmah niže. Ovdje izostavljam Filona Židova, suvremenika sv. Petra apostola, dobro poznatoga učenim muževima, koji mnogo toga spominje o redovničkim muževima ove ustanove pod imenom esena. Slično i najstariju kroniku, odnosno povijest Rimljana, koja jasnije od svjetlosti potvrđuje prethodno rečeno, o čemu drugdje.
4 Porro istorum Carmeli montis Religiosorum multo clarius, ac verius Suetonio, et Cornelio meminit Josephus Antiochenus, qui ipsis proxime contemporaneus, et Catholicus scriptor floruit anno Christi centesimo trigesimo, in libro suo, quem inscripsit: De perfecta militia primitivæ Ecclesiæ, capite xii, de quo mox infra. Omitto hic Philonem Judæum, S. Petro Apostolo contemporaneum, doctis viris sat cognitum; plura de hujus instituti viris religiosis, sub Essenorum nomine commemorantem. Similiter chronicon, seu Historiam Romanorum antiquissimam, quæ luce clarius præmissa confirmat; de qua alias.
Pošto smo zbog nekih nevjernika i onih koji ne poznaju domaću povijest nužno postavili ove temelje, svratimo govor na Djela svetoga Telesfora o kojem raspravljamo, premda su kratka. a To Balbinovo pismo caru Antoninu spominju: Filip Ribotus u 5. knjizi djela De peculiaribus gestis Carmelitarum, 5. poglavlje, koji se proslavio godine Kristove 1395.; Arnold Bostius u djelu Patronatus Marianus, 2. poglavlje, godine 1460.; Ivan Palæonydorus u 1. knjizi, 6. poglavlju, godine 1480.; Didak de Coria u djelu Dilucidarium Carmelitarum, 1. knjiga, 26. poglavlje, godine 1870., i drugi. Nadalje, dok istražujem tko je bio taj Balbin, svakako slavan muž i poznatoga dostojanstva, nailazim na rukopisni Indiculus Romanorum Pontificum, napisan u vrijeme pape Liberija, koji se čuva kod otaca Družbe Isusove u Antwerpenu, iz kojega je prepisano sljedeće: „Telesfor jedanaest godina itd. Bio je u vremena Antonina Makrina od konzulata Ticijana i Galikana sve do Cezara i Balbina.” Toliko ondje. Mogao je dakle taj Balbin (inače P. Celije Balbin Vibul Pije, a kod Baronija pod godinom Kristovom 139. nazvan samo Vibul Pije), za kojega se prenosi da je u XX. godini cara Hadrijana obnašao konzulat, poslije napisati spomenuto pismo caru Antoninu (koji je naslijedio Hadrijana u Carstvu). No to neka bude rečeno po nagađanju, dok o njemu nemam ništa pouzdanije. Samo ovo kažem: čini se da je to pismo radije napisano Antoninu Prvomu toga imena negoli Drugomu, Trećemu ili Četvrtomu, dijelom zato što samoga cara Antonina svi navedeni pisci uvijek navode apsolutno, bez nadimka, a na taj način kada, primjerice, apsolutno imenujemo papu Grgura ili cara Konstantina, radije podrazumijevamo prvoga toga imena negoli drugoga; dijelom i zato što se čini da se vrijeme toga Balbina bolje podudara s ovim Antoninom. Ako ipak tko od protivnika bude navaljivao da se može podrazumijevati i Drugi, Treći ili Četvrti Antonin toga imena, neka bude: ipak se time nimalo ne umanjuje starina toga pisma, budući da su svi ti Antonini živjeli unutar samo šezdeset godina. Jer drugi toga imena, nadimkom Ver, naslijedio je Antonina Prvoga (koji je nazvan Pobožnim) godine Kristove 162. Treći, nadimkom Karakala, preuzeo je Carstvo godinea 212., a Četvrti, nadimkom Heliogabal, godineb 220., te je samo četiri godine u Carstvu provodio najprljaviji život. Vidi Sebastijana Verroniusa u 6. knjizi, od XVI. do XXX. poglavlja, Baronija u djelu Annales itd.b Što se tiče svjedočanstva Kornelija Tacita, ovdje smo iz toga poganskoga pisca naveli samo ono što je odgovaralo našoj nakani, a drugdje ćemo njegove riječi potpunije pretresti u djelu Historia Commemorationis solemnis B. V. Mariæ de Monte Carmeli, na 16. dan srpnja, kada ćemo dokazati da su prvi hram na svijetu karmelićani podigli i posvetili Bogorodici Djevici na gori Karmelu godine Kristove 38., još za njezina života, a ne 83., kako se pogrešno i obrnutim brojem čita u djelu Speculum majus Ordinis, odakle je preuzeta knjiga sv. Ivana, 44. jeruzalemskoga biskupa, te su neki drugi odatle uzeli povod za zabludu. Opet o Korneliju Tacitu odmah niže.c O bl. Bazilidu, prezbiteru i upravitelju, odnosno opatu ovoga Reda na gori Karmelu, među ostalima govore Didak de Coria u 7. knjizi, 3. poglavlju u cijelosti, te opširno Petar Toma de Saracenis u djelu Menologium, 1. dio, listovi 77 do 81, iz kojih je i od drugdje dovoljno očito da taj Bazilid nije bio poganin i došljak, nego katolički svećenik, stanovnik Karmela i svet muž, te da nije žrtvovao po poganskom obredu, nego po kršćanskom običaju, nekrvnom žrtvom oltara, ne poganskim bogovima, nego živomu Bogu neba, i to na žrtveniku i u hramu posvećenu Bogorodici Djevici, u nazočnosti Vespazijana (što se dogodilo godine Kristove 68., na samom početku Židovskoga rata, pete godine prije razorenja grada Jeruzalema; vidi Verroniusa u poglavlju o Neronu), premda poganin Kornelije Tacit, iz mržnje prema kršćanima i naklonosti prema svojemu narodu, laže da se spomenuto dogodilo drukčije. Uistinu, Tertulijan, najstariji i najslavniji muž (koji je cvao nedugo nakon Kornelija, godine Kristove 197.), ovako piše o njemu u djelu Apologeticum, 45. poglavlje: „Ali isti taj Kornelije Tacit, doista najbrbljaviji izmišljač laži, u istoj povijesti pripovijeda.” Toliko Tertulijan. I kakvo čudo ako ga i mi optužujemo za laž dok niječe da je na Karmelu postojao hram, tvrdeći da je bio samo žrtvenik, čemu se izričito protivi Josip Antiohijski, o kojem niže. O spomenutom Bazilidu valjalo bi reći još mnogo toga, naime zašto ga nazivamo opatom i kako se ta pripovijest o proročištu Karmela tada danom Vespazijanu nalazi na starim spomenicima i slikama itd., što radi izbjegavanja opširnosti odgađamo za drugo vrijeme i mjesto.d Uz navedeno Svetonijevo mjesto ovako tumači Laevinus Torrentius: „Tacit i Svetonije Karmelom nazivaju Boga koji nema imena i kraljuje u vječnosti.” Odakle je jasno da je i on sam smatrao kako su se ondje obavljali kršćanski obredi. Ipak Pavao Orozije u 7. knjizi, 9. poglavlju piše da su se neki na gori Karmelu, zavedeni proročanstvima koja su naviještala da će vođe potekli iz Judeje zavladati svijetom, odnoseći to proročanstvo na sebe, rasplamsali u pobunu. Osim ako možda i oni nisu proročanstva kršćana okrenuli u svoju korist.
His propter incredulos quosdam, et domesticæ ignaros historiæ, præjactis necessario fundamentis, ad Sancti, de quo agimus, Telesphori Acta, tametsi brevia, sermonem convertamus. a Balbini hujus, ad Antoninum Imperatorem Epistolæ, meminerunt: Philippus Ribotus, lib. 5, de peculiaribus gestis Carmelitarum cap. 5, qui claruit anno Christi 1395. Arnoldus Bostius, in patronatu Mariano cap. 2, anno 1460. Joannes Palæonydorus, lib. 1, cap. 6, anno 1480. Didacus de Coria Dilucidarii Carmel. lib. 1, cap. 26, anno 1870, et alii. Porro cum de hoc Balbino, utique viro celebri, et notæ dignitatis, quis fuerit inquiro, occurrit ms. Indiculus Romanorum Pontificum. Liberii Papæ tempore scriptus, qui apud PP. Societatis Jesu Antverpiæ extat; ex quo sequentia descripta: Telesphorus annis undecim, etc. Fuit temporibus Antonini Macrini a Consulatu Titiani et Gallicani, usque Cæsare et Balbino. Hæc ibi. Potuit igitur hic Balbinus, (alias P. Cælius Balbinus Vibullus Pius, Baronio autem ad annum Christi cxxxix, dumtaxat Vibullus Pius dictus) qui anno xx Hadriani Imperatoris Consulatum gessisse fertur, postmodum Antonino Imperatori (qui Hadriano in Imperio successit) prædictam scripsisse Epistolam. Sed hæc ex conjectura dicta sint, dum aliud certi de eo non habeo. Hoc tantum dico, Epistolam illam potius videri scriptam essead Antoninum Primum ejus nominis, quam Secundum, Tertium aut Quartum; partim quod ipse Antoninus Imperator ab omnibus Auctoribus citatis semper absolute absque a cognomine ponatur; et hoc modo cum, exempli caussa, Gregorium Papam, aut Constantinum Imperatoremabsolute nominamus, potius ejus nominis primum quam alium intelligimus; partim etiam quod Balbini istius tempus cum hoc Antonino magis cohærere videatur. Si quis nihilominus ad versariorum urgeat, posse etiam intelligi Secundum, Tertium aut Quartum ejus nominis Antoninum; esto: nihilominus antiquitati Epistolæ hujus nihil derogabitur; cum omnes isti Antonini intra sexaginta dumtaxat annos vixerint. Nam secundus ejus nominis, cognomento Verus, Antonino Primo (qui Pius cognominatus est) successit anno Christic.lxii. Tertius, cognomento Caracalla, Imperium iniit anno a ccxii, et Quartus, cognomento Heliogabalus, annob ccxx, qui quadriennio tantum in Imperio spurcissimam vitam egit. Vide Sebastianum Verronium lib. 6, a cap. xvi usque ad xxx. Baronium in Annalib. etc.b Ad Cornelii Taciti auctoritatem quod attinet, illa dumtaxat ex eo Auctore Ethnico hic adduximus, quæ nostro congruebant intento, alias ejus verba plenius discussuri in Historia Commemorationis solemnis B. V. MARIÆ de Monte Carmeli, ad 16 diem Julii; dum probabimus primum in orbe terrarum templum a Carmelitis Deiparæ Virgini in monte Carmeli erectum et consecratum esse anno Christi 38, ipsa adhuc vivente, non autem 83, ut perperam, et inverso numero in Majori Ordinis speculo legitur, unde liber D. Joannis 44, Jerosolymorum Episcopi desumptus est, et alii quidam errandi ansam ceperunt. Iterum de Cornelio Tacito mox infra.c Agunt de B. Basilide Presbytero et Ordinis hujus Rectore, seu Abbate Montis Carmeli inter alios Didacus de Coria lib. 7, cap. 3, per totum, et fuse Petrus Thomas de Saracenis in Menol. par. 1, fol. 77 usque 81, ex quibus et aliunde satis patet Basilidem hunc non Ethnicum et advenam, sed Catholicum Sacerdotem, Carmeli incolam, virum sanctum extitisse; nec Gentilium ritu, sed Christianorum more, per incruentum altaris Sacrificium, non diis gentium, sed Deo cæli viventi, idque in ara ac templo Deiparæ Virgini sacro, præsente Vespasiano, sacrificasse. (quod contigit anno Christi 68, ipso exordio belli Judaici, ante urbis Hierosolymæ excidium annoquinto. Vide Verronium in Nerone, licet Cornelius Tacitus Gentilis, in odium Christianorum, et favorem gentis suæ, prædicta aliter accidisse mentiatur. Sane Tertullianus vetustissimus et celeberrimæ famæ vir (qui haud longe post Cornelium, ann. Christi 197, florebat) hæc de eodem in Apologet. cap. 45. At enim idem Cornelius Tacitus, sane ille mendaciorum loquacissimus, in eadem historia refert. Hæc Tertullianus. Et quid mirum si nos illum mendacii arguamus, dum negat templum in Carmelo, sed aram tantum extitisse? reclamante expresse Josepho Antiocheno, de quo infra. Plura de predicto Basilide dicenda occurrunt, cur scilicet illum Abbatem appellemus, et qualiter historia illa, de oraculo Carmeli tunc ad Vespasianum facto, in antiquis monumentis et picturis reperiatur, etc; quæ prolixitatis vitandæ caussa in aliud tempus et locum differimus.d Ad citatum Suetonii locum ita commentatur Laxvinus Torrentius: Carmelum vocant Tacitus et Suetonius Deum qui sine nomine est, et regnat in æternum. Unde liquet ipsum quoque existimasse sacra isthic Christiana peracta. Tamen Paulus Orosius, lib. 7, cap. 9, scribit quibusdam in Carmelo monte seductos sortibus, quæ portenderent exortos a Judæa duces rerum potituros fore, prædictumque ad se trahentes in rebellionem exarsisse. Nisi forte etiam Christianorum vaticinia illi ad rem suam traxerunt.
§ III. Isti Telesfor biva izabran za prvosvećenika Rimske Crkve.
§ III. Idem Telesphorus Romanæ Ecclesiæ Pontifex creatur.
On dakle, rodom Grk, podrijetlom iz istočnih krajeva, anahoret Ilijine, odnosno proročke ustanove karmelićana, bio je jedan od onih o kojimaa Josip Antiohijski, najstariji pisac i njegov suvremenik, na gore navedenom mjestu piše ovako: „Ustadoše suradnici apostola, savršeni vojnici Kristovi, najodvažniji muževi samotnjaci i predani kontemplaciji, sljedbenici svetih proroka Ilije i Elizeja, koji su, silazeći s gore Karmela, po Galileji, Samariji i Palestini najpostojanije širili Kristovu vjeru, i koji su, sagradivši bogomolju u čast Djevice Marije na obronku gore Karmela, na sasvim osobit način služili Spasiteljevoj Majci.” Toliko on. Od tih, kažem, savršenih vojnika Kristovih i apostolskih muževa potekao je Telesfor, glasovit po glasu svetosti i ugledan po sjajnim zaslugama prema svima. A da je doista iz staleža anahoreta bio uzdignut na papinstvo, otvoreno svjedočib Liber Pontificalis pripisan papi sv. Damazu i već nekoć od Crkve prihvaćen.
Is itaque natione Græcus, ex Orientis partibus ortus, Anachoreta Eliani sive prophetici Carmelitarum instituti, ex eorum numero unus fuit, de quibus a Josephus Antiochenus vetustissimus Auctor, eidem contemporaneus loco supra citato, scribit in hunc modum: Perfectorum militum Christi, Apostolorum coadjutores surrexerunt, strenuissimi viri solitarii, contemplationique dediti, Sanctorum Prophetaram Eliæ et Elisæi sequaces: qui de Monte Carmeli descendentes, per Galilæam, Samariam et Palæstinam, fidem Christi constantissime sparserunt; quique in Virginis Mariæ honore in Carmeli Montis declivio fabricantes Oratorium Salvatoris Matri specialissime servierunt. Hæc ille. Ab his, inquam, perfectis militibus Christi virisque Apostolicis, Telesphorus fama sanctitatis inclytus, præclarisque in omnes meritis spectatus, descendit. Etquidem ex Anachoreta ipsum ad Pontificatum assumptum esse,b Liber Pontificalis S. Damaso Papæ inscriptus, et jam olim ab Ecclesia receptus, aperte contestatur.
6 Budući da je dakle izvanrednom svetošću života ne samo resio svoj Proročki red nego i najsjajnijim zrakama kreposti i znanosti obasjavao Rimsku Crkvu, nakon teških pustinjačkih borbi postao je vrhovni Kristov namjesnik na zemlji. Jer nakon presvetoga mučeništva Siksta, prvoga prvosvećenika toga imena, kojim je on okrunjen godine Kristove stotinu četrdeset i druge, pošto je biskupska stolica bila prazna samo dva dana, sv. Telesfor, koji je s Istoka radi vjere već prije bio došao u Rim, jednodušnim odobravanjem i glasovima sviju bi kao deveti po redu uzdignut na ono presveto Petrovo prijestolje vrhovnoga svećeništva na osmi dan travnja. Ćudoređe pak sv. Telesfora bilo je posve slično svetim prethodnim prvosvećenicima i u svemu takvo kakvo je dolikovalo presvetomu dostojanstvu. a Ovo svjedočanstvo Josipa Antiohijskoga, navedeno u ovome paragrafu, navode gotovo svi kako stari tako i noviji pisci u prilog starini karmelićanskoga reda; jer osim pisaca spomenutih u prethodnom paragrafu, Ribotusa, Bostiusa, Paleonydorusa i Didaka, iznose ga i Constitutiones Ord. Carmelitarum koje je odobrila Apostolska Stolica, 1. dio, 1. poglavlje, 1. paragraf; Ivan de Molinis u djelu Speculum historiale, 4. poglavlje, koji se proslavio godine 1360.; Bernard Olerius, general svoga Reda, u pismu vrhovnomu svećeniku Urbanu VI. godine 1378.; Toma Waldensis, naučitelj najslavnijega glasa i muž izvanredne svetosti, u djelu Doctrinale fidei, 4. knjiga, 2. članak, 27. poglavlje, godine 1420.; Toma Scropæus, nadimkom Bradley, dromorski biskup, u knjizi papi Eugenu IV. godine 1440.; Krstitelj Mantovanac, glasoviti naučitelj i pjesnik, u djelu Apologeticus upućenom kardinalu Sigismundu godine 1480., te mnogi drugi i izvan Reda. A da je sam Josip Antiohijski cvao godine Kristove 130., može se vidjeti u djelu Bibliotheca Tigurina, list 517, i kod Antuna Possevina iz Družbe Isusove u djelu Apparatus sacer.
6 Cum ergo eximia vitæ sanctimonia nedum Ordinem suum Propheticum exornaret, sed et clarissimis virtutum ac scientiarum radiis Romanam illustraret Ecclesiam, post dura Eremi certamina, summus in terra Christi Vicarius est factus. Nam post Sixti ejus nominis primi Pontificis sanctissimi martyrium, quo is anno Christi centesimo quadragesimo secundo coronatus est, cum cessasset Episcopatus dies dumtaxat duos, S. Telesphorus, qui ex Oriente religionis ergo jam ante Romam advenerat, unanimis omnium applausibus atque suffragiis nonus in ordine ad sacrosanctum illud summi sacerdotii solium Petri evectus est ad octavum Aprilis diem. Fuere autem S. Telesphori mores sanctorum antecessorum Pontificum persimiles, et omnino tales, quales sacrosanctam decebant dignitatem. a Hæc Josephi Antiocheni in præsenti §, adducta Auctoritas, ab omnibus pene tam antiquis quam modernis citatur pro Carmelitana Antiquitate scriptoribus; nam præter auctores superiori §, memoratos Ribotum, Bostium, Palæonydorum, Didacum, proferunt eamdem Constitutiones Ord. Carmelitarum a Sede Apost. approbatæ part. 1, cap. 1, § 1. Joannes de Molinis in speculo historialic. 4, qui claruit an. 1360. Bernardus Olerius, Generalis Ord. sui ad Urbanum VI, Pontificem Max. ann. 1378. Thomas Waldensis celeberrimæ famæ doctor et insignis sanctimoniæ vir, Doctrinalis fidei lib. 4, art. 2, cap. 27, an. 1420. Thomas Scropæus cognomento Bradley Episcopus Dromorensis, lib. ad Eugenium IV Papam an. 1440. Baptista Mantuanus notissimus Doctor ac Poeta, in Apologetico ad Sigismundum Cardinalem, an. 1480, et plures alii etiam non domestici. Ipsum autem Josephum Antiochenum claruisse anno Christi 130, videri poterit in Bibliotheca Tigurina fol. 517, et apud Antonium Possevinum Soc. Jesu, in Appar. sacro.
Da je pak sv. Telesfor bio zavjetovanik karmelićanskoga reda, dijelom svjedoči drevna predaja toga Reda s domaćim piscima, osobito teologom Didakom de Coria u 7. knjizi, 11. poglavlju njegova djela Dilucidarium, dijelom također očituju stari brevijari i rukopisni psaltiri istoga Reda, a naposljetku ovu našu tvrdnju potpisuju i izvanjski muževi nimalo neznatna glasa, kao među ostalima Karlo Tapia, naveden u devetom paragrafu, o kojem Filip Metius iz Straubinga, karmelićanin Gornje Njemačke, u 2. poglavlju djela Liber de vitis illustriorum aliquot Ordin. Carmelitarum piše: „Sv. Telesfor papa, rodom Grk, bio je monah karmelićanske ustanove, kako svjedoči Karlo Tapia u svojoj kronici. On je nakon mnogih spasonosnih odredbi u Crkvi i presveto proživljena života, pošto je stolovao jedanaest godina i tri mjeseca, u Rimu podnio mučeništvo za Kristovu vjeru godine 154., a pokopan je u Vatikanu pokraj tijela sv. Petra. Iz karmelićanskoga arhiva.” Toliko Filip Metius kao gore. Istoga Karla Tapiju spominje i Dominik Gravina iz Reda propovjednika u djelu Vox Turturis, 2. dio, 15. poglavlje, dok kaže: „Mnoge pak koji su u karmelićanskom redu blistali kardinalskim i biskupskim dostojanstvom nabraja Karlo Tapia, regent Vrhovnoga vijeća, muž najučeniji i najpobožniji, u djelu Liber de Religione, te drugi pisci.” Toliko dominikanac Gravina. Pridružuje se i minorit Ivan iz Kartagene, naveden u istom 9., odnosno posljednjem paragrafu, koji kaže: „Ali ni time zadovoljan, spomenut ću sada druge ne manje glasovite svece. To su sv. Telesfor i sv. Dionizije, pape, koji su bili prvi iz reda monaha uzdignuti na papinstvo; sv. Anastazije Perzijanac, mučenik; sv. Benedikt, papa i mučenik. O svima njima, kao o mladicama karmelskoga vinograda, apostolskom se vlašću slavi oficij u karmelićanskom redu te su uvršteni u kalendar i brevijar pod imenom karmelićana.” Toliko Ivan iz Kartagene među mnogočim drugim.b Osim toga, u ovome trećem paragrafu valja zapaziti one riječi iz djela Pontificale Romanum: „Telesfor, rodom Grk, od anahoreta”, naime postao prvosvećenikom. Jer ne znači „po ocu anahoretu”, kako Platina i Onufrije neispravno tumače, kao da mu se otac odnosno roditelj zvao Anahoret, nego „od anahoreta”, to jest onaj koji je prije papinstva provodio anahoretski, odnosno pustinjački život. Sveti naime papa Damaz, kojemu se taj Liber Pontificalis pripisuje, ako mu je on doista autor, uopće ne spominje Telesforova roditelja, premda kod drugih prvosvećenika čije mu je podrijetlo bilo poznato uvijek običava dodati onu riječcu „od oca”, primjerice: „Lin, rodom Italac, od oca Herkulana; Kleto, rodom Rimljanin, od oca Emilijana; Klement, rodom Rimljanin, od oca Fausta; Anaklet, rodom Grk, od oca Antioha.” Toliko ondje, i tako redom. A kada ne može pronaći rodoslovlje vrhovnih prvosvećenika, odnosno očevo ime, običava dodati njihov stalež ili položaj, kao kod Dionizija: „Dionizije, od monaha, čije rodoslovlje nismo mogli pronaći”; kod Higina, neposrednoga Telesforova nasljednika: „Higin, rodom Grk, od filozofa iz Atene, čije rodoslovlje nisam pronašao”, što slično ponavlja i kod Siksta, Dionizijeva prethodnika, rekavši: „Siksto, rodom Grk, od filozofa iz Atene.” A kad bi vrijedilo to Platinino i Onufrijevo tumačenje, već bih po istom razlogu morao reći da su Higin i Siksto rođeni od oca filozofa, a Dionizije od oca monaha (to jest da su im roditelji bili ili se zvali filozofi ili monasi), što se čini i smiješnim i protivi se općem tumačenju otaca i pisaca. Budući da se ni kod Baronija ne nalazi dodana ta riječ „od oca”, niti kod drugih novijih pisaca ima mjesta takvu tumačenju, nego radije onomu koje smo mi dali.
Fuisse vero S. Telesphorum Carmelitanæ Religionis Professorem, partim antiqua istius Ordinis traditio, cum domesticis scriptoribus, præsertim Didaco de Coria Theologo, lib. 7 Dilucidarii sui 'cap. 11, testatur; partim etiam vetusta Ordinis ejusdem Breviaria ac mss. Psalteria declarant; tum denique et exteri non minimæ famæ viri huic nostræ assertioni subscribunt, ut inter alios Carolus Tapia, nono § citatus, de quo Philippus Metius Straubingensis, Superioris Germaniæ Carmelita, lib. de vitis illustriorum aliquot Ordin. Carmelitarum cap. 2. S. Telesphorus Papa, natione Græcus, fuit monachus Instituti Carmelitani, ut testatur Carolus Tapia in sua Chronica: Hic post multa salubria in Ecclesia decreta, et vitam sanctissime transactam, cum sedisset annis undecim, menses tres, Romæ profide Christi martyrium subiit anno 154, sepultus in Vaticano juxta corpus S. Petri. Ex Archivo Carmelitar. Hæc Philippus Metius qui supra. Ejusdem etiam Caroli Tapiæ mentionem facit Dominicus Gravina, Ordinis Prædicatorum in voce Turturis par. 2, cap. 15, dum ait: Cardinea vero, et Episcopali dignitate (in Carmelitarum Ordine) fulgentes multos recenset Carolus Tapia, Regens supremi Concilii, vir doctissimus et religiosissimus, lib. de Relig. et alii scriptores. Hæc Gravina Dominicanus. Accedit Joannes Carthagena Minorita, eodem 9: sive ultimo § allegatus, qui ait: Sed et his non contentus, alios non minus insignes Sanctos nunc commemorabo. Hi sunt S. Telesphorus, S. Dionysius Papæ; qui fuerunt primi, qui ex monachis assumpti sunt ad Pontificatum. S. Anastasius Persa Martyr; S. Benedictus Papa et martyr. De quibus omnibus, tamquam de palmitibus vineæ Carmeli, Apostolica auctoritate fit officium in Ordine Carmelitarum, et appositi sunt in Calendario et Breviario sub nomine Carmelitarum, Hæc Carthagena inter plura alia.b Sunt præterea in præsenti § tertio notanda verba illa Pontificalis Romani: Telesphorus natione Græcus, ex Anachoreta; factus scilicet Pontifex: Nam non ex parte Anachoreta, ut Platina, et Onuphrius non recte explicant, quasi pater seu genitor ejus Anachoreta vocatus fuerit, sed ex Anachoreta, hoc est, qui ante Pontificatum Anachoreticam seu Eremiticam vitam duxerit. Sanctus enim Damasus Papa, cui idem liber Pontificalis inscribitur, si tamen is auctor est, nec ullam quidem parentis Telesphori mentionem facit, cum nihilominus in aliis Pontificibus, quorum progenies ipsi innotuit, semper illam voculam: Ex patre, addere soleat, exempli causa: Linus natione Italus, patre Herculano: Cletus natione Romanus, patre Æmiliano: Clemens natione Romanus, ex patre Fausto; Anacletus natione Græcus, ex patre Antiocho. Hæc ibi: et sic deinceps. Dum autem summorum Pontificum genealogiam, seu patris nomen invenire nequit, statum seu conditionem eorum addere solet, ut in Dionysio: Dionysius ex monacho, cujus generationem invenire non potuimus: In Hyginio, Telesphori immediato successore: Hyginius natione Græcus, ex Philosopho de Athenis, cujus genealogiam non inveni, quod similiter in Sixto, Dionysii prædecessore repetit dicens: Sixtus natione Græcus, ex Philosopho de Athenis. Quod si ista Platinæ et Onuphrii explicatio valeret, jam æquali ratione Hyginium et Sixtum ex patre Philosopho, ac Dionysium ex patre Monacho (hoc est quorum parentes Philosophi, vel Monachi fuerint, vel appellati sint) natos dixerim: quod et ridiculum videtur, et communi Patrum ac scriptorum interpretationi repugnat. Siquidem nec apud Baronium vox illa (ex patre) addita reperitur, nec apud alios recentiores Auctores interpretatio ista locum habet, sed illa potius quam nos dedimus.
§ IV. Obnavlja korizmu onima koji su u njoj popustili; kleru propisuje sedmotjedno uzdržavanje od mesa.
§ IV. Quadragesimam collapsis instaurat : Clero septem hebdomadarum abstinentiam a carnibus præscribit.
Nadalje, dok je najbudniji pastir nastojao oko širenja, učvršćivanja i urešenja Crkve te joj predsjedao, donio je u njoj više korisnih odredbi. Sazvavši naime sabor biskupa, odredio je najprije da se punih sedam tjedana prije Uskrsa svi klerici uzdržavaju od mesa i poslastica. Ovako naime o toj odredbi glasi sadržaj njegove dekretalne poslanice: a „Stoga znajte”, kaže, „da smo mi i svi biskupi okupljeni u ovoj svetoj i Apostolskoj Stolici odredili da se punih sedam tjedana prije svetoga Uskrsa svi klerici pozvani na baštinu Gospodnju uzdržavaju od mesa; jer kao što život klerika mora biti odijeljen od načina života laika, tako i u postu mora postojati razlika”, i niže: „I kao što su oni više posvećeni bogoslužju i nazivaju se ukućanima Gospodina Spasitelja, tako se moraju razlikovati i ćudoređem, načinom života i svetošću. Neka se dakle ovih sedam tjedana svi klerici uzdržavaju od mesa i poslastica te neka nastoje danju i noću prianjati uz Gospodina himnima, bdjenjima i molitvama.”
Porro cum propagandæ, stabiliendæ, ac ornandæ Ecclesiæ vigilantissimus intenderet ac præsideret Pastor, plura utilia in ea sancivit decreta. Congregato namque Episcoporum concilio, statuit primo ut septem plenis hebdomadibus ante Pascha Clerici omnes a carne et deliciis jejunent. Sic enim ejus super hoc statuto sonat decretalis Epistolæ tenor: a Quapropter cognoscite (inquit) a nobis et a cunctis Episcopis in hac sancta et Apostolica Sede congregatis statutum esse, ut septem hebdomadas plenas ante sanctum Pascha omnes clerici in sortem Domini vocati a carne jejunent; quia sicut discreta esse debet vita clericorum a laicorum conversatione, ita et injejunio debet fieri discretio, et infra: Et sicut hi amplius sunt applicati divinis cultibus, et familiares Domini dicuntur Salvatoris, ita moribus et conversatione atque sanctitate debent esse distincti. Has ergo septem hebdomadas omnes Clerici a carne et deliciis jejunent; et hymnis et vigiliis atque orationibus Domino inhærere diu noctuque studeant.
8 Osim toga, korizmeni post, zajednički kako klericima tako i laicima, koji je doduše potekao iz apostolske ustanove, budući da su ga vjernici čuvali samo predajom te je o njegovu obdržavanju bio različit običaj Crkava, a i zbog žestine progonstva na mnogim se mjestima zanemarivao, taj je isti sveti prvosvećenik prvi izdanom apostolskom odredbom trajno utvrdio. Jer samo obdržavanje korizmenoga posta prije Telesforovih vremena sv. Ignacije, biskup i mučenik iz apostolskih vremena, pišući Filipljanima preporučuje na ovaj način: „Ne prezirite korizmeni post, jer sadrži primjer Gospodnjega življenja.” Tako on. Da zasad izostavimo šezdeset i osmi apostolski kanon koji propisuje to isto. Stoga je ovaj sveti post sv. Telesfor kako primjerom tako i naukom, presvetim obredom, tako potvrdio i odredio da se obdržava da svim laicima bude dovoljno četrdeset dana posta, a klerici da iz rečenoga razloga taj isti post protegnu na punih sedam tjedana. a Ovo se navodi u Dekretu, poglavlje Statuimus, 4. distinkcija.
8 Præterea quadragesimale Jejunium tam clericis quam laicis commune, quod ab Apostolica quidem institutione manavit, cum fideles traditione dumtaxat servarent, atque de ejus observantia diversa esset consuetudo Ecclesiarum; nec non ob persecutionis acerbitatem multis in locis negligeretur; idem Sacer Pontifex primus edita constitutione Apostolica, perpetuo stabilivit. Nam ipsam Quadragesimalis Jejunii observantiam, ante Telesphori tempora S. Ignatius Episcopus et Martyr Apostolorum temporibus, scribens ad Philippenses suadet in hunc modum: Quadragesimale Jejunium ne spernatis; continet enim exemplum conversationis Dominicæ. Sic ille. Ut interim omittamus Apostolicum Canonem sexagesimum octavum idipsum præscribentem. Igitur hoc Jejunium sacrum S. Telesphorus tam exemplo quam doctrina, ritu sanctissimo ita confirmavit, et observandum decrevit, ut laicis omnibus quadraginta Jejuniorum dies sufficerent, clerici autem ob rationem dictam ad septem hebdomadas plenas idem Jejunium extenderent. a Referuntur hæc in decret. cap. statuimus, dist. 4.
§ V. Određuje da se na Rođenje Gospodnje slave tri mise te da se na misi govori anđeoski himan Slava na visinama i sveto Evanđelje.
§ V. Tres Missas in Nativitate Domini celebrandas, et hymnum Angelicum, Gloria in excelsis, ac sacrum Evangelium in Missa recitandum decernit.
Povrh toga, što se tiče misnih slavlja, sv. Telesfor je najprije ustanovio da se u svetoj noći Rođenja Gospodnjega slave tri mise: prva u zov pijetlova, već na izmaku polnoći, kada se Krist udostojao roditi u Betlehemu; druga u svitanje zore, kada su mu se u jaslicama poklonili pastiri; treća u sam treći sat dana, kada nam je zasjao dan našega otkupljenja.
Insuper, quantum ad Missarum solemnia instituit Primo S. Telesphorus ut in sacra nocte Nativitatis Domini tres celebrentur Missæ; Prima in pullorum seu galli cantu, jam nocte media proximante; quando Christus in Bethlehem nasci dignatus est. Secunda, illucescente Aurora, quando in cunabulis a pastoribus adoratus est. Tertia in ipsa hora diei Tertia, quando illuxit nobis dies Redemptionis nostrae.
10 Zatim je zapovjedio da se na tim, kao i na drugim svečanim misama, pjeva anđeoski himan Slava na visinama Bogu, rekavši: „U svetoj pak noći Rođenja Gospodina Spasitelja neka slave mise i u njima svečano pjevaju anđeoski himan”, i niže: „A biskupi taj isti anđeoski himan prema vremenu i mjestu trebaju slaviti i svečano govoriti u misnim slavljima.” Uz to je također odredio da se sveto Kristovo Evanđelje na misi naviješta prije Kanona, kao i spomenuti anđeoski himan.
10 In his deinde, atque aliis Missarum solemniis, hymnum Angelicum, Gloria in excelsis Deo, decantari præcepit dicens: Nocte vero sancta Nativitatis Domini Salvatoris Missas celebrent, et hymnum Angelicum in eis solemniter decantent et infra: Ab Episcopis autem idem Angelicus hymnus pro tempore et loco in Missarum solemniis celebrandus est, atque solemniter recitandus. Ad hæc quoque statuit, ut sanctum Christi Evangelium in Missa ante Canonem, veluti et prædictus Angelicus hymnus pronuntiaretur.
11 Naposljetku je ustanovio da se, izvan noći Rođenja Gospodnjega, mise ne slave prije trećega sata dana, sljedećim riječima: „I u ostala vremena misna se slavlja nipošto ne smiju slaviti prije trećega sata dana, jer je u taj isti sat i Krist bio raspet, a čita se da je u taj sat i Duh Sveti sišao na apostole.” Ipak neki primjećuju da ovo valja shvatiti o onome što se u Crkvi obdržavalo po češćem običaju, jer je inače iz mnogih primjera poznato da se u svetim bdjenjima žrtva običavala prinositi noću. Pa ipak se još i u naše vrijeme svečana misa, koju nazivamo konventualnom, osobito u redovničkim redovima, redovito ne slavi prije trećega sata dana (što je kod nas deveti sat), prema toj istoj odredbi sv. Telesfora.
11 Denique, ut extra noctem Natalis Domini, ante horam diei Tertiam Missæ non celebrentur, instituit, subsequenti tenore: Reliquis etiam temporibus Missarum celebrationes ante horam diei Tertiam minime sunt celebrandæ, quia et eadem hora Christus crucifixus est, et super Apostolos Spiritus sanctus descendisse legitur. Hæc tamen notant quidam accipienda esse de his, quæ frequentiori usu in Ecclesia servarentur, cum alioquin multis constet exemplis, in sacris vigiliis noctu sacrificium offerri consuevisse. Attamen adhuc temporibus nostris sacrum solemne, quod conventuale dicimus, apud Religiosos præsertim ordines, ante horam diei Tertiam (quæ nobis Nona est) communiter, juxta eamdem S. Telesphori constitutionem, non celebratur.
§ VI. Propisuje mnoge druge pouke.
§ VI. Alia multa præscribit documenta.
Što se pak tiče ostalih najkorisnijih pouka blaženoga prvosvećenika koje je za pouku Kristovih vjernika napisao u prije spomenutoj dekretalnoj poslanici, a odakle će ih kao iz vrela moći obilnije crpsti tko god želi, bit će dovoljno da sada zabilježimo ovo malo. Odredio je naime ponajprije da biskupe i Božje svećenike nitko od svjetovnjaka ne smije prekoravati, optuživati niti kakvim spletkama kaljati. Uz to, da tuđega slugu, odnosno našega bližnjega, ne valja nepromišljeno suditi. Zatim dodaje tko se i kakvi tužitelji smiju pripustiti na sud. Nadalje, mnogim svjedočanstvima Svetoga pisma dokazuje zloću onih koji vrebaju ili optužuju Božje sluge. Naposljetku, opominjući sve spasonosnim poticajem, pri kraju te iste svoje poslanice navodi među ostalima i ovu prikladnu misao za odupiranje đavolskim zamkama, rekavši: „Takvi su naime udovi đavla, koji obilazeći gore i dolje traži koga bi mogao ubiti, koga bi mogao odijeliti, koga bi mogao proždrijeti. Zbog toga valja bdjeti i naoružati se nebeskim oružjem da ne upadnemo u njegove okove ili se ne zapletemo u njegove jame.”
Quantum vero ad reliqua utilissima beati Pontificis documenta, quæ pro Christi fidelium instructione in præmemorata Decretali scribit Epistola, quæque inde veluti e fonte uberius, qui volet, haurire poterit, hæc pauca in præsenti annotasse sufficiat. Statuit namque in primis Episcopos ac Dei Sacerdotes a nullo sæcularium arguendos, accusandos, seu quibuslibet machinationibus maculandos esse. Ad hæc alienum servum, seu proximum nostrum non temere esse judicandum. Adjungit deinde, qui et quales in judicio accusatores admittendi sint. Multis præterea divinæ scripturæ testimoniis malitiam insidiatorum seu accusatorum Dei servorum demonstræt: Ac salubri tandem exhortatione omnes admonens, hanc inter alias, ad resistendum diaboli insidiis, congruam sub finem ejusdem Epistolæ suæ adducit sententiam dicens: Tales enim membra sunt diaboli, qui sursum atque deorsum pervolans, quærit quos possit occidere, quos possit separare, quos possit devorare. Propter quam rem vigilandum est, et armis cælestibus sumus muniendi, ne in ejus compedes incidamus, aut ejus foveis illaqueemur.
§ VII. Vodeći brižnu skrb o Crkvi, Telesfor šalje navjestitelje Božje riječi po raznim dijelovima svijeta.
§ VII. Sollicitam Ecclesiæ curam gerens Telesphorus, per diversas orbis partes divini verbi præcones mittit.
Ipak, da bi najvjerniji pastir ne samo spisom i naukom po sebi samome, nego i po prikladnim službenicima revno skrbio za sebi povjereni ovčinjak Crkve diljem čitavoga svijeta, da bi hranio gladne ovce pašom evanđeoskoga nauka, a zalutale ili zabludjele ponovno stavljao na Gospodnja ramena, odabrao je iz svega mnoštva vjernika trideset i tri muža, prema broju Kristovih godina, ugledna po životu i nauku; njih je prema onoj riječi svoga Učitelja: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju”, odabrao za sličnu službu evanđeoske zadaće. Od njih je pak u četiri ređenja koja je održao zaredio trinaest biskupa, dvanaest prezbitera i osam đakona, kako se nalazi zapisano u djelu Pontificale Romanum ovim riječima: „On je obavio četiri ređenja u mjesecu prosincu: dvanaest prezbitera, osam đakona, trinaest biskupa po raznim mjestima.” I te je biskupe, kako je rečeno, poslao u razne pokrajine svijeta, a prezbitere i đakone postavio u službu grada Rima i susjednih krajeva. Stoga se naime kod pojedinih rimskih prvosvećenika običavaju nabrajati ne samo ređenja klerika koji su služili Rimskoj Crkvi, nego i biskupa koji su se slali u razne i daleko udaljene pokrajine, da i iz toga postane očito kako je bila zadaća rimskih prvosvećenika skrbiti se ne samo za Grad, nego i za Crkvu čitavoga svijeta.
Verumtamen, ut nedum scripto et doctrina per semetipsum, sed et per idoneos ministros commissum sibi Ecclesiæ ovile fidelissimus Pastor quaqua versum per orbem terrarum studiose curaret, et evangelicæ doctrinæ pabulo esurientes oves pasceret, errantes seu devias Dominicis humeris reimponeret, triginta tres, juxta annorum Christi numerum, ex omni selegit fidelium multitudine viros, vita ac doctrina spectatos; quos juxta illud Magistri sui, euntes in mundum universum prædicate Evangelium omni creaturæ, ad simile Evangelici muneris officium selegit. Ex his autem in quatuor a se habitis ordinationibus Episcopos creavit tredecim, Presbyteros duodecim, et Diaconos octo; prout in Pontificali Romano his verbis scriptum reperitur: Hic fecit Ordinationes quatuor per mensem Decembrem, Presbyteros xii, Diaconos viii, Episcopos per diversa loca xiii. Et hos quidem Episcopos in diversas, ut dictum, misit orbis terræ provincias, Presbyteros vero et Diaconos in Romanæ urbis et vicinarum partium adhibuit ministerium. Recenseri etenim ideciro solent in singulis Romanis Pontificibus non solum ordinationes Clericorum, qui Ecclesiæ Romanæ usui essent, sed et Episcoporum, qui in diversas, longeque dissitas provincias mitterentur: ut vel ex his etiam perspicuum reddatur, fuisse muneris Romanorum Pontificum, non solum urbis, sed et orbis totius Ecclesiæ consulere.
§ VIII. Zajedno s ostalim apostolskim muževima hrabro se odupire herezijarsima Valentinu i Marcionu koji su ustali u njegovo vrijeme.
§ VIII. Valentino et Marcioni hæresiarchis, suis temporibus exortis, cum ceteris Apostolicis viris fortiter resistit.
Doista se Telesfor pobrinuo za Crkvu na već rečeni način; i ne samo to, nego kad je opazio da se u njegovo vrijeme među Kristovim vjernicima širi bezbožna Valentinova hereza, koja je hulila kako na Krista Sina Božjega tako i na njegovu blaženu Majku, naoružan apostolskom revnošću, krenuo je da je suzbije te ju je osudio gromom anateme. Taj naime herezijarh Valentin, sljedbenik platonizma, dok je vladao Antonin, a bl. Telesfor provodio četvrtu godinu u pontifikatu, među ostalim izopačenim dogmama počeo je naučavati da se Krist Spasitelj naš doduše rodio od Djevice, ali tako da od nje nije uzeo ništa od tijela, nego je kroz nju prošao kao kroz žlijeb ili cijev, a tijelo je sa sobom donio s neba. Nijekao je i uskrsnuće toga istog tijela, tvrdeći da će se sastaviti drugo tijelo iz drugoga, štoviše da nema ni uskrsnuća sviju. Dodavao je da je Bog stvoritelj vremena imao početak, i tome slično. Osim toga, pete godine otkako je taj isti prvosvećenik Telesfor zasjeo na stolicu, kako svjedoči Tertulijan, pojavio se i herezijarh Marcion, filozof stoičke škole i Kerdonov učenik, koji je, kao i njegov učitelj, postavljao dva međusobno suprotna Boga, od kojih bi jedan bio dobar, a drugi zao; jedan začetnik staroga zakona, a drugi novoga; da je svijet stvorio zli Bog, a obnovio ga i otkupio dobri. Odbacivao je Stari zavjet kao da ga je iznio zli Bog, a Novi je po svojoj volji sakatio, te je dodavao mnoge druge besmislene i osuđene dogme, čineći samoga đavla Bogom, tako da ga je sasvim zasluženo sv. Polikarp, učenik sv. Ivana apostola, nazvao (kako svjedoči bl. Irenej) prvorođencem Sotoninim.
Consuluit sane Telesphorus Ecclesiæ, modo jam dicto: et non hoc solum, verum etiam cum adverteret suo tempore impiam inter Christi fideles disseminari hæresin Valentinianam, quæ tam in Christum Dei filium, quam in Matrem ejus benedictam blasphema erat; Apostolico armatus zelo, eam debellare aggressus est, ipsamque anathematis fulmine damnavit. Hic quippe Valentinus hæresiarcha, Platonicus Sectator, Antonino imperante ac B. Telesphoro quatum in Pontificatu annum agente, inter alia dogmata perversa docere cæpit Christum Salvatorem nostrum, sic quidem de Virgine natum, ut ex ea tamen nihil carnis acceperit, sed per ipsam velut per canalem seu fistulam transierit, carnemque de cælo secum devexerit. Negabat et Resurrectionem ejusdem carnis, sed aliud esse ex alio corpus componendum, imo nec omnium esse resurrectionem. Addebat Deum creatorem temporis habuisse initium: et his similia. Prodiit insuper ejusdem Pontificis Telesphori quinto, ex quo sedere cæpit, anno, teste Tertulliano, Marcion itidem hæresiarcha, Stoicorum scholæ Philosophus, Cerdonis discipulus, qui uti et magister suus, duos ponebat Deos sibi contrarios, quorum alter bonus, malus alter esset; unus veteris auctor legis, alius novæ; a malo Deo mundum creatum esse, a bono restitutum, ac redemptum. Respuebat ipse vetus testamentum tamquam a malo Deo prolatum, novum vero pro libitu suo mutilabat, aliaque absurda multa et damnata superaddebat dogmata; ipsum nimirum diabolum Deum faciens: ut non immerito S. Polycarpus, D. Joannis Apostoli discipulus, ipsum (ut B. Irenæus attestatur) primogenitum satanæ nuncupaverit.
15 Po tim dakle herezijarsima Valentinu i Marcionu i njihovim učenicima Katolička je Crkva bila mučena čudnim nevoljama te je daleko tegobnije i pogibeljnije bila okružena njihovim dogmama negoli potresena pokoljima poganskih progonitelja, pa bi bila gotovo razorena i poljuljana da nije, utemeljena na čvrstoj Stijeni i u Petru (te u to vrijeme njegovu nasljedniku Telesforu) utvrđena Kristovim obećanjima, uvijek ostala nepokolebljiva, jača i čvršća od svih udaraca neprijatelja i protivničkih sila. Ovaj je naime presveti prvosvećenik, zajedno s ostalim apostolskim muževima koje je iznjedrilo ono doba, uložio izvanredan trud za obranu istine protiv tolikoga taloga varalica. I otuda se dogodilo da su se, pod vodstvom istine, heretička pokvarenost i katolička čestitost prepoznale svaka po svojim posebnim obilježjima, pa je ona prva bila osuđena, a ova druga pohvaljena.
15 Per hos igitur Valentinum ac Marcionem hæresiarchas eorumque Discipulos, Catholica Ecclesia miris vexata pressuris, longeque molestius ac periculosius horum circumventa dogmatibus quam gentilium persequentium exagitata cladibus, diruta ferme atque convulsa fuisset, nisi super firmam Petram fundata, atque in Petro (ejusque temporibus istis successore Telesphoro) Christi promissionibus stabilita, omnibus hostium, et adversantium potestatum ictibus fortior atque solidior semper inconcussa mansisset. sisset. Hic nempe Pontifex sacerrimus, ceterique quos ea tulit ætas, Apostolici viri, pro veritate tuenda, adversus tantam impostorum colluviem, egregiam navarunt operam. Factumque hinc est, ut magistra veritate, hæretica improbitas, ac probitas Catholica, singulæ suis distinctæ characteribus, agnoscerentur, et illa quidem condemnaretur, hæc autem commendaretur.
§ IX. Telesfor biva okrunjen slavnim mučeništvom, a u Crkvi se slavi njegov godišnji blagdan.
§ IX. Ilustri coronatur martyrio Telesphorus, et annua ejus in Ecclesia celebratur festivitas.
Naposljetku pak, taj prvosvećenik najslavniji po slavi dobrih djela, pošto je stolovao jedanaest godina, devet mjeseci i tri dana manje, poškropljen blaženom krvlju, preselio se u nebesku domovinu uz velik jauk svih dobrih ljudi, s palmom mučeništva, godine Kristove stotinu pedeset i četvrte, a 5. siječnja, te je pokopan u Vatikanu, pokraj tijela sv. Petra, prvaka apostola. Njegova pak kako slavnoga mučeništva tako i revnosti uložene za Crkvu spominje se Rimski martirologij na peti dan siječnja ovim riječima: „U Rimu, sv. Telesfora pape, koji je pod Antoninom Pobožnim, nakon mnogih trudova za ispovijedanje Krista, podnio slavno mučeništvo.” A i sv. Irenej o njemu kaže: „Najslavnije je podnio mučeništvo.” Također Tertulijan, u spjevu protiv Marciona koji je napisao dok je bio mlađi, o njemu pjeva ovim stihovima:
Tandem vero bonorum operum gloria clarissimus Pontifex, cum sedisset annos undecim, menses novem, triduo minus, felici cruore aspersus, ad cælestem patriam magno bonorum omnium gemitu, cum palma migravit martyrii anno Christi centesimo quinquagesimo quarto, a Nonis Januarii: sepultusque est in Vaticano, juxta corpus B. Petri Principis Apostolorum. Ejus porro cum illustris martyrii, tum pro Ecclesia impensi studii, Romanum Martyrologium ad quintum diem Januarii meminit in hunc modum: Romæ, S. Telesphori Papæ, qui sub Antonino Pio, post multos labores pro Christi confessione illustre martyrium duxit. Sed et D. Irenæus de eodem: Gloriosissime (inquit) martyrium fecit. Tertullianus etiam, in poemate contra Marcionem, a se, cum esset junior, scripto, de eodem his versibus:
„Onaj koji nakon navršena vremena svojega petoljeća predaje službu Telesforu: izvrstan bijaše on i vjeran mučenik.”
Post expleta sui qui lustri tempora, tradit TELESPHORO: excellens hic erat, Martyrque fidelis.
17 Njegov se pak godišnji spomen ne nalazi zabilježen samo na crkvenim pločama Rimskoga martirologija, kao što smo već vidjeli, nego ga je i vrhovni svećenik Klement Osmi u ovome našem stoljeću, naime godine Kristove tisuću šestotina i druge, uvrstio u Rimski brevijar koji je sam obnovio, premda je i karmelićanski red prije tih vremena od starine slavio njegov godišnji blagdan petoga dana siječnja; na taj smo ga dan vidjeli zabilježena u drevnim rukopisnim karmelićanskim psaltirima. To je stoga s punim pravom za utvrđivanje starine karmelićanskoga reda zabilježio učeni muž Ivan iz Kartagene iz Reda sv. Franje u svojim homilijama na blagdan svečanoga spomena bl. Bogorodice Marije od gore Karmela. A i prije njega Karlo Tapia, regent Vrhovnoga vijeća, muž najpobožniji i jednako tako najučeniji, u djelu Liber de Religione ubraja toga istog sv. Telesfora u karmelićanski red. a Grci ga štuju 22. veljače, kako je očito iz mineja.
17 Memoria autem ejus anniversaria non tantum in tabulis Ecclesiasticis Martyrologii Romani, ut jam vidimus, notata reperitur, sed et Clemens Octavus Pontifex Maximus, hoc nostro sæculo, videlicet anno Christi millesimo sexcentesimo secundo, ipsum Romano Breviario, a se reformato inseruit: Tametsi etiam Carmelitarum Ordo ante illa tempora ab antiquo ejus festivitatem annuam quinto die Januarii celebraverit; quo die ipsum in antiquis manuscriptis Psalteriis Carmelitarum annotatum vidimus. Quod proinde jure optimo pro stabilienda Carmelitana antiquitate notavit vir eruditus Joannes de Carthagena Ordinis S. Francisci in Homiliis suis super festo Commemorationis solemnis B. Dei Genitricis MARIÆ de Monte Carmeli. Sed et ante ipsum Carolus Tapia supremi Concilii Regens, vir religiosissimus, pariterque doctissimus lib. de Relig. eumdem S. Telesphorum Carmelitanæ adscribit Religioni. a Græci eum colunt XXII Febru. ut patet ex Menæis.