Život svetoga Telesfora, pape i mučenika, napisao je i bilješkama popratio Zeger Pavao, teolog karmelićanskoga reda i podprior kölnskoga samostana. Taj ga sveti Red štuje 5. siječnja, premda Hrabanov, Notkerov i neki drugi rukopisni martirologiji bilježe njegov rođendan za nebo 2. siječnja. Također Liber de Romanis Pontificibus i drugi spis objavljen pod imenom Liutpranda iz Pavije, kao i Abon iz Fleuryja, pišu da je mučeništvom okrunjen 2. siječnja. Taj je blagdan obnovio Klement VIII., ili bolje rečeno ustanovio spomendan, kako svjedoči Gavantus u djelu Commentarii in rubricas Breviarii, 7. odsjek, 3. poglavlje. Taj redovnički zavod do danas, premda na različite načine prilagođen,d nasljednim slijedom, kako govore mnogi rimski prvosvećenici, neprekinuto čuva: a i u ovome stoljeću sv. Telesfora imao je nemali broj sljedbenika obaju spolova u raznim dijelovima svijeta, sve dotle da su glas i ime te iste drevne redovničke ustanove doprli i do ušiju samoga poganskoga cara Antonina. U ono su naime vrijeme, kada su muževi glasoviti po učenosti i spisima bili na cijeni kod cara (za kojega se pripovijeda da nijedan posao nije obavio a da se nije posavjetovao s uglednim muževima), cvali Galen, prvak liječnika, filozof Proklo, Aul Gelije, Balbin i mnogi drugi.
NAPISAO ČASNI OTAC ZEGER PAVAO,
TEOLOG KARMELIĆANSKOGA REDA.
§ I. Dok pod carem Antoninom cvate stanje Crkve, cvate također drevna monaška ustanova Proročkoga, odnosno Ilijina reda.
Kada je godine Kristove stotinu četrdesete, nakon smrti cara Hadrijana, Antonin bio uzdignut na prijestolje Rimskoga Carstva, kršćanska je vjera diljem svijeta, koja je pod carem Hadrijanom počela pomalo predahnuti od bijesa progonstva, pod tim istim Antoninom, čini se, uživala još širi mir. Jer kao što su u Hadrijanovo vrijeme bl. a Kvadrat, prorok,b atenski biskup, ib sv. Aristid, kršćanski filozof, caru predali apologetske spise za Crkvu, iz kojih je on, spoznavši nedužnost vjernika, smatrao da ih valja poštedjeti, tako je i za vladavine Antoninac sv. Justin, od filozofa kršćanski teolog koji je naučavao u Rimu, odvratio cara (predavši njemu i senatu apologetsku knjigu) od mučenja kršćana, premda se čita da su ne po njegovoj zapovijedi, nego radije po presudi namjesnika i bijesu pogana, neki pod istim carem (kao i sam papa sv. Telesfor) podnijeli mučeništvo, svakako prije nego što je Justin izložio svoju Apologiju. Sam je naime Antonin, nadimkom Pobožni, dobrotom, ljubavlju i ugledom, poput drugoga Salomona, održavao Carstvo u trajnom miru, bez ikakva vođenoga rata, dvadeset i dvije godine i više, ponavljajući često onu Scipionovu izreku: „Bolje je sačuvati jednoga građanina nego pogubiti tisuću neprijatelja”, i govoreći da vladavinu ne valja započinjati strogošću, nego blagošću.
2 Pod tim je dakle miroljubivim carem ne samo Kristovo stado gledalo sretnije stanje Crkve, nego je cvala i monaška ustanova Proročkoga ili Ilijina reda, koju drevni red karmelićana od vremena velikoga proroka Ilije sve do
Životopis ovoga prvosvećenika nalazi se ukratko zapisan u drevnom rukopisnom kodeksu kölnske kartuzije, zatim kod Petra de Natalibus u 2. knjizi, 46. poglavlju, kartuzijanca Kornelija Grasija u 1. svesku, te Petra Ribadeneire iz Družbe Isusove, kojima smo se među ostalim piscima služili u pisanju ovoga životopisa. Nadalje, toga istog Telesfora spominju Rimski martirologij, Bedin, Usuardov, Adonov, svi drevni rukopisni i noviji martirologiji. Osim toga, od starih pisaca spominju ga Irenej, Epifanije, Euzebije, Optat, Tertulijan, Augustin, Nicefor i drugi kod Baronija u djelu Notæ Martyrologii. Više ih vidi dolje uz 3. paragraf.
a Da na ovome mjestu sv. Kvadrata biskupa (o kojem Rimski martirologij govori 26. svibnja) prije drugih nazivamo prorokom, poučio nas je stari pisac Miltijad (koji je cvao godine Kristove 173.) kod Euzebija Cezarejskoga u 3. knjizi, 16. poglavlju djela Historia Ecclesiastica, gdje se čita ovo: „U istoj knjizi nabraja proroke Novoga zavjeta, među koje ubraja neku Amiju i Kvadrata.” I malo dalje spomenuti Miltijad istoga Kvadrata Atenjanina i Amiju Filadelfijku ubraja zajedno sa sv. Agabom, Judom, Silom i Filipovim kćerima među proroke novoga zakona: oni se ne nazivaju na poseban način prorocima samo zato što su bili obdareni darom ili duhom proroštva, jer je to bilo zajedničko i mnogim drugim svecima u ona vremena, nego ponajviše zato što su bili sljedbenici Proročkoga reda, čiji se zavjetovanici nekoć nazivahu sinovima proroka, to jest učenicima, a sv. Jeronim ih naziva monasima staroga zakona. I stoga isti oni gore spomenuti Agab, Juda, Sila i neki drugi kod Paleonydorusa i Didaka de Coria u njihovim analima izričito se ubrajaju među muževe Ilijina, odnosno Proročkoga reda.
b O svetom pak Aristidu, kršćanskom filozofu, govori Rimski martirologij na XXXI. dan kolovoza.
c O sv. Justinu 13. travnja.
d Da karmelićanski red od vremena sv. Ilije sve do danas čuva nasljedni slijed, kako se kaže u ovome 1. paragrafu, svjedoče, osim drugih novijih rimskih prvosvećenika, Siksto IV. u buli koja počinje Dum attenta meditatione itd., izdanoj u Rimu godine Kristove 1476., 28. studenoga, Julije II. godine 1504. i Grgur XIII. godine 1377. Svi oni jednoglasno ovako govore nakon ostaloga: „I među ostalim zavjetovanicima redovničkih redova koji vojuju na svodu katoličke vjere, blistajući posebnom ljubavlju kao zrcalo i uzor redovništva, drže nasljedni slijed svetih proroka Ilije, Elizeja i Henoka, kao i drugih svetih otaca koji su nastanjivali Svetu goru Karmel pokraj Ilijina izvora itd.” Tako oni. Neka pak priprostiji čitatelji koji ovo budu čitali znaju da spomenuti sv. Henok nije onaj koji je davno prije Ilijinih vremena bio uznesen, Postanak 5, nego drugi, mnogo mlađi, učenik Ivana Krstitelja i Kristov, kojega su poslije apostoli postavili za biskupa Nikopola, o kojem govori Paleonydorus u 2. knjizi, 2. poglavlju djela Bibliotheca Tigurina list 214, gdje se naziva Henok iz Anatima, a mi o njemu opširnije govorimo drugdje, u njegovu životopisu na 7. dan srpnja.
Ove bilješke ne dopuštaju da poimence nabrojimo nemali broj drugih redovnika ove ustanove za koje smo u ovome prvom paragrafu rekli da su cvali u istom stoljeću sv. Telesfora; o njima ćemo opširnije raspravljati u našim Analima uz to isto stoljeće te u životopisima pojedinih svetaca koje valja zasebno napisati, kao među ostalima o svetom Serapionu, osmom antiohijskom biskupu najslavnijem po učenosti, koji je iz karmelićanskoga reda godine Kristove 191., kako svjedoči Euzebije u djelu Chronicon, bio uzdignut na tu stolicu; njegov godišnji blagdan karmelićanski red, vlašću Apostolske Stolice, kao zavjetovanika istoga Reda, sve do danas slavi na 30. dan listopada (na koji se također vidi zabilježen u Rimskom martirologiju) pod dvostrukim oficijem.
§ II. Telesfor postaje sljedbenikom karmelićanskoga reda, koji je u to vrijeme bio poznat i poganskim piscima.
a Ovaj pak Balbin, dok je među ostalima bio blizak caru, upućujući mu jedno pismo, na ovaj način spominje tu drevnu redovničku ustanovu gore Karmela o kojoj govorimo, rekavši: „Postoji gora imenom Karmel, na kojoj je stara vjera i drevna svetost; Ilija je ondje uvijek prinosio žrtve Bogu, a i sada se vide tragovi žrtvenika.” Tako on. A doista se žrtvenik i proročište te gore, a posljedično i bogoštovlje, i prije tih vremena spominju kod poganskih pisaca, kao kodb Kornelija Tacita, rimskoga viteza, godine Kristove stotinu desete, i Svetonija Trankvila godine stotinu dvadesete, dok obojica opisuju djela cara Vespazijana. Kornelije naime ovako piše: „Između Judeje i Sirije nalazi se Karmel; tako zovu i goru i boga. Taj bog nema ni kipa ni hrama (tako su predali stari), nego samo žrtvenik i štovanje: dok je ondje Vespazijan prinosio žrtvu i u duši prevrtao skrivene nade, svećenikc Bazilid, pregledavši više puta utrobu žrtve, reče: ‘Što god da jest, Vespazijane, što spremaš, bilo da gradiš kuću, bilo da širiš posjede, bilo da umnažaš služinčad, daje ti se veliko sjedište, goleme međe, mnoštvo ljudi.’” Toliko on među ostalim.d U Svetonijevu pak djelu o Vespazijanu, 5. poglavlju, gdje govori o predznacima i znamenjima koja su prethodila njegovoj vladavini, stoji ovo: „Dok se u Judeji savjetovao s proročištem boga Karmela, ždrijebovi su ga tako ohrabrili da su mu obećavali kako će se ostvariti sve što god bi zamislio i u duši prevrtao, ma kako veliko bilo.” Tako Svetonije. No to Božje proročište (kaže Bazilije Augussola, teolog i apostolski govornik) zasigurno nije pripadalo poganima, koji ondje nisu boravili, a očito je da ga nije tražio ni od Židova, protiv kojih je nastupao kao protiv neprijatelja: odakle preostaje potvrda da su ondje boravili karmelićanski redovnici. A o potvrdi ždrijebova Svetonije govori na poganski način. Tako on. Isto to valja razumjeti i o Korneliju Tacitu kada lažno tvrdi da je Bazilid obavljao žrtvu po istom poganskom obredu, dok je on bio katolički muž, izvanredan po svetosti, te upravitelj odnosno opat redovnika Karmela.
4 Nadalje, te redovnike gore Karmela mnogo jasnije i istinitije od Svetonija i Kornelija spominje Josip Antiohijski, koji im je bio gotovo suvremenik i katolički pisac, a cvao je godine Kristove stotinu tridesete, u svojoj knjizi koju je naslovio De perfecta militia primitivæ Ecclesiæ, u XII. poglavlju, o čemu ćemo odmah niže. Ovdje izostavljam Filona Židova, suvremenika sv. Petra apostola, dobro poznatoga učenim muževima, koji mnogo toga spominje o redovničkim muževima ove ustanove pod imenom esena. Slično i najstariju kroniku, odnosno povijest Rimljana, koja jasnije od svjetlosti potvrđuje prethodno rečeno, o čemu drugdje.
Pošto smo zbog nekih nevjernika i onih koji ne poznaju domaću povijest nužno postavili ove temelje, svratimo govor na Djela svetoga Telesfora o kojem raspravljamo, premda su kratka. a To Balbinovo pismo caru Antoninu spominju: Filip Ribotus u 5. knjizi djela De peculiaribus gestis Carmelitarum, 5. poglavlje, koji se proslavio godine Kristove 1395.; Arnold Bostius u djelu Patronatus Marianus, 2. poglavlje, godine 1460.; Ivan Palæonydorus u 1. knjizi, 6. poglavlju, godine 1480.; Didak de Coria u djelu Dilucidarium Carmelitarum, 1. knjiga, 26. poglavlje, godine 1870., i drugi. Nadalje, dok istražujem tko je bio taj Balbin, svakako slavan muž i poznatoga dostojanstva, nailazim na rukopisni Indiculus Romanorum Pontificum, napisan u vrijeme pape Liberija, koji se čuva kod otaca Družbe Isusove u Antwerpenu, iz kojega je prepisano sljedeće: „Telesfor jedanaest godina itd. Bio je u vremena Antonina Makrina od konzulata Ticijana i Galikana sve do Cezara i Balbina.” Toliko ondje. Mogao je dakle taj Balbin (inače P. Celije Balbin Vibul Pije, a kod Baronija pod godinom Kristovom 139. nazvan samo Vibul Pije), za kojega se prenosi da je u XX. godini cara Hadrijana obnašao konzulat, poslije napisati spomenuto pismo caru Antoninu (koji je naslijedio Hadrijana u Carstvu). No to neka bude rečeno po nagađanju, dok o njemu nemam ništa pouzdanije. Samo ovo kažem: čini se da je to pismo radije napisano Antoninu Prvomu toga imena negoli Drugomu, Trećemu ili Četvrtomu, dijelom zato što samoga cara Antonina svi navedeni pisci uvijek navode apsolutno, bez nadimka, a na taj način kada, primjerice, apsolutno imenujemo papu Grgura ili cara Konstantina, radije podrazumijevamo prvoga toga imena negoli drugoga; dijelom i zato što se čini da se vrijeme toga Balbina bolje podudara s ovim Antoninom. Ako ipak tko od protivnika bude navaljivao da se može podrazumijevati i Drugi, Treći ili Četvrti Antonin toga imena, neka bude: ipak se time nimalo ne umanjuje starina toga pisma, budući da su svi ti Antonini živjeli unutar samo šezdeset godina. Jer drugi toga imena, nadimkom Ver, naslijedio je Antonina Prvoga (koji je nazvan Pobožnim) godine Kristove 162. Treći, nadimkom Karakala, preuzeo je Carstvo godinea 212., a Četvrti, nadimkom Heliogabal, godineb 220., te je samo četiri godine u Carstvu provodio najprljaviji život. Vidi Sebastijana Verroniusa u 6. knjizi, od XVI. do XXX. poglavlja, Baronija u djelu Annales itd.b Što se tiče svjedočanstva Kornelija Tacita, ovdje smo iz toga poganskoga pisca naveli samo ono što je odgovaralo našoj nakani, a drugdje ćemo njegove riječi potpunije pretresti u djelu Historia Commemorationis solemnis B. V. Mariæ de Monte Carmeli, na 16. dan srpnja, kada ćemo dokazati da su prvi hram na svijetu karmelićani podigli i posvetili Bogorodici Djevici na gori Karmelu godine Kristove 38., još za njezina života, a ne 83., kako se pogrešno i obrnutim brojem čita u djelu Speculum majus Ordinis, odakle je preuzeta knjiga sv. Ivana, 44. jeruzalemskoga biskupa, te su neki drugi odatle uzeli povod za zabludu. Opet o Korneliju Tacitu odmah niže.c O bl. Bazilidu, prezbiteru i upravitelju, odnosno opatu ovoga Reda na gori Karmelu, među ostalima govore Didak de Coria u 7. knjizi, 3. poglavlju u cijelosti, te opširno Petar Toma de Saracenis u djelu Menologium, 1. dio, listovi 77 do 81, iz kojih je i od drugdje dovoljno očito da taj Bazilid nije bio poganin i došljak, nego katolički svećenik, stanovnik Karmela i svet muž, te da nije žrtvovao po poganskom obredu, nego po kršćanskom običaju, nekrvnom žrtvom oltara, ne poganskim bogovima, nego živomu Bogu neba, i to na žrtveniku i u hramu posvećenu Bogorodici Djevici, u nazočnosti Vespazijana (što se dogodilo godine Kristove 68., na samom početku Židovskoga rata, pete godine prije razorenja grada Jeruzalema; vidi Verroniusa u poglavlju o Neronu), premda poganin Kornelije Tacit, iz mržnje prema kršćanima i naklonosti prema svojemu narodu, laže da se spomenuto dogodilo drukčije. Uistinu, Tertulijan, najstariji i najslavniji muž (koji je cvao nedugo nakon Kornelija, godine Kristove 197.), ovako piše o njemu u djelu Apologeticum, 45. poglavlje: „Ali isti taj Kornelije Tacit, doista najbrbljaviji izmišljač laži, u istoj povijesti pripovijeda.” Toliko Tertulijan. I kakvo čudo ako ga i mi optužujemo za laž dok niječe da je na Karmelu postojao hram, tvrdeći da je bio samo žrtvenik, čemu se izričito protivi Josip Antiohijski, o kojem niže. O spomenutom Bazilidu valjalo bi reći još mnogo toga, naime zašto ga nazivamo opatom i kako se ta pripovijest o proročištu Karmela tada danom Vespazijanu nalazi na starim spomenicima i slikama itd., što radi izbjegavanja opširnosti odgađamo za drugo vrijeme i mjesto.d Uz navedeno Svetonijevo mjesto ovako tumači Laevinus Torrentius: „Tacit i Svetonije Karmelom nazivaju Boga koji nema imena i kraljuje u vječnosti.” Odakle je jasno da je i on sam smatrao kako su se ondje obavljali kršćanski obredi. Ipak Pavao Orozije u 7. knjizi, 9. poglavlju piše da su se neki na gori Karmelu, zavedeni proročanstvima koja su naviještala da će vođe potekli iz Judeje zavladati svijetom, odnoseći to proročanstvo na sebe, rasplamsali u pobunu. Osim ako možda i oni nisu proročanstva kršćana okrenuli u svoju korist.
§ III. Isti Telesfor biva izabran za prvosvećenika Rimske Crkve.
On dakle, rodom Grk, podrijetlom iz istočnih krajeva, anahoret Ilijine, odnosno proročke ustanove karmelićana, bio je jedan od onih o kojimaa Josip Antiohijski, najstariji pisac i njegov suvremenik, na gore navedenom mjestu piše ovako: „Ustadoše suradnici apostola, savršeni vojnici Kristovi, najodvažniji muževi samotnjaci i predani kontemplaciji, sljedbenici svetih proroka Ilije i Elizeja, koji su, silazeći s gore Karmela, po Galileji, Samariji i Palestini najpostojanije širili Kristovu vjeru, i koji su, sagradivši bogomolju u čast Djevice Marije na obronku gore Karmela, na sasvim osobit način služili Spasiteljevoj Majci.” Toliko on. Od tih, kažem, savršenih vojnika Kristovih i apostolskih muževa potekao je Telesfor, glasovit po glasu svetosti i ugledan po sjajnim zaslugama prema svima. A da je doista iz staleža anahoreta bio uzdignut na papinstvo, otvoreno svjedočib Liber Pontificalis pripisan papi sv. Damazu i već nekoć od Crkve prihvaćen.
6 Budući da je dakle izvanrednom svetošću života ne samo resio svoj Proročki red nego i najsjajnijim zrakama kreposti i znanosti obasjavao Rimsku Crkvu, nakon teških pustinjačkih borbi postao je vrhovni Kristov namjesnik na zemlji. Jer nakon presvetoga mučeništva Siksta, prvoga prvosvećenika toga imena, kojim je on okrunjen godine Kristove stotinu četrdeset i druge, pošto je biskupska stolica bila prazna samo dva dana, sv. Telesfor, koji je s Istoka radi vjere već prije bio došao u Rim, jednodušnim odobravanjem i glasovima sviju bi kao deveti po redu uzdignut na ono presveto Petrovo prijestolje vrhovnoga svećeništva na osmi dan travnja. Ćudoređe pak sv. Telesfora bilo je posve slično svetim prethodnim prvosvećenicima i u svemu takvo kakvo je dolikovalo presvetomu dostojanstvu. a Ovo svjedočanstvo Josipa Antiohijskoga, navedeno u ovome paragrafu, navode gotovo svi kako stari tako i noviji pisci u prilog starini karmelićanskoga reda; jer osim pisaca spomenutih u prethodnom paragrafu, Ribotusa, Bostiusa, Paleonydorusa i Didaka, iznose ga i Constitutiones Ord. Carmelitarum koje je odobrila Apostolska Stolica, 1. dio, 1. poglavlje, 1. paragraf; Ivan de Molinis u djelu Speculum historiale, 4. poglavlje, koji se proslavio godine 1360.; Bernard Olerius, general svoga Reda, u pismu vrhovnomu svećeniku Urbanu VI. godine 1378.; Toma Waldensis, naučitelj najslavnijega glasa i muž izvanredne svetosti, u djelu Doctrinale fidei, 4. knjiga, 2. članak, 27. poglavlje, godine 1420.; Toma Scropæus, nadimkom Bradley, dromorski biskup, u knjizi papi Eugenu IV. godine 1440.; Krstitelj Mantovanac, glasoviti naučitelj i pjesnik, u djelu Apologeticus upućenom kardinalu Sigismundu godine 1480., te mnogi drugi i izvan Reda. A da je sam Josip Antiohijski cvao godine Kristove 130., može se vidjeti u djelu Bibliotheca Tigurina, list 517, i kod Antuna Possevina iz Družbe Isusove u djelu Apparatus sacer.
Da je pak sv. Telesfor bio zavjetovanik karmelićanskoga reda, dijelom svjedoči drevna predaja toga Reda s domaćim piscima, osobito teologom Didakom de Coria u 7. knjizi, 11. poglavlju njegova djela Dilucidarium, dijelom također očituju stari brevijari i rukopisni psaltiri istoga Reda, a naposljetku ovu našu tvrdnju potpisuju i izvanjski muževi nimalo neznatna glasa, kao među ostalima Karlo Tapia, naveden u devetom paragrafu, o kojem Filip Metius iz Straubinga, karmelićanin Gornje Njemačke, u 2. poglavlju djela Liber de vitis illustriorum aliquot Ordin. Carmelitarum piše: „Sv. Telesfor papa, rodom Grk, bio je monah karmelićanske ustanove, kako svjedoči Karlo Tapia u svojoj kronici. On je nakon mnogih spasonosnih odredbi u Crkvi i presveto proživljena života, pošto je stolovao jedanaest godina i tri mjeseca, u Rimu podnio mučeništvo za Kristovu vjeru godine 154., a pokopan je u Vatikanu pokraj tijela sv. Petra. Iz karmelićanskoga arhiva.” Toliko Filip Metius kao gore. Istoga Karla Tapiju spominje i Dominik Gravina iz Reda propovjednika u djelu Vox Turturis, 2. dio, 15. poglavlje, dok kaže: „Mnoge pak koji su u karmelićanskom redu blistali kardinalskim i biskupskim dostojanstvom nabraja Karlo Tapia, regent Vrhovnoga vijeća, muž najučeniji i najpobožniji, u djelu Liber de Religione, te drugi pisci.” Toliko dominikanac Gravina. Pridružuje se i minorit Ivan iz Kartagene, naveden u istom 9., odnosno posljednjem paragrafu, koji kaže: „Ali ni time zadovoljan, spomenut ću sada druge ne manje glasovite svece. To su sv. Telesfor i sv. Dionizije, pape, koji su bili prvi iz reda monaha uzdignuti na papinstvo; sv. Anastazije Perzijanac, mučenik; sv. Benedikt, papa i mučenik. O svima njima, kao o mladicama karmelskoga vinograda, apostolskom se vlašću slavi oficij u karmelićanskom redu te su uvršteni u kalendar i brevijar pod imenom karmelićana.” Toliko Ivan iz Kartagene među mnogočim drugim.b Osim toga, u ovome trećem paragrafu valja zapaziti one riječi iz djela Pontificale Romanum: „Telesfor, rodom Grk, od anahoreta”, naime postao prvosvećenikom. Jer ne znači „po ocu anahoretu”, kako Platina i Onufrije neispravno tumače, kao da mu se otac odnosno roditelj zvao Anahoret, nego „od anahoreta”, to jest onaj koji je prije papinstva provodio anahoretski, odnosno pustinjački život. Sveti naime papa Damaz, kojemu se taj Liber Pontificalis pripisuje, ako mu je on doista autor, uopće ne spominje Telesforova roditelja, premda kod drugih prvosvećenika čije mu je podrijetlo bilo poznato uvijek običava dodati onu riječcu „od oca”, primjerice: „Lin, rodom Italac, od oca Herkulana; Kleto, rodom Rimljanin, od oca Emilijana; Klement, rodom Rimljanin, od oca Fausta; Anaklet, rodom Grk, od oca Antioha.” Toliko ondje, i tako redom. A kada ne može pronaći rodoslovlje vrhovnih prvosvećenika, odnosno očevo ime, običava dodati njihov stalež ili položaj, kao kod Dionizija: „Dionizije, od monaha, čije rodoslovlje nismo mogli pronaći”; kod Higina, neposrednoga Telesforova nasljednika: „Higin, rodom Grk, od filozofa iz Atene, čije rodoslovlje nisam pronašao”, što slično ponavlja i kod Siksta, Dionizijeva prethodnika, rekavši: „Siksto, rodom Grk, od filozofa iz Atene.” A kad bi vrijedilo to Platinino i Onufrijevo tumačenje, već bih po istom razlogu morao reći da su Higin i Siksto rođeni od oca filozofa, a Dionizije od oca monaha (to jest da su im roditelji bili ili se zvali filozofi ili monasi), što se čini i smiješnim i protivi se općem tumačenju otaca i pisaca. Budući da se ni kod Baronija ne nalazi dodana ta riječ „od oca”, niti kod drugih novijih pisaca ima mjesta takvu tumačenju, nego radije onomu koje smo mi dali.
§ IV. Obnavlja korizmu onima koji su u njoj popustili; kleru propisuje sedmotjedno uzdržavanje od mesa.
Nadalje, dok je najbudniji pastir nastojao oko širenja, učvršćivanja i urešenja Crkve te joj predsjedao, donio je u njoj više korisnih odredbi. Sazvavši naime sabor biskupa, odredio je najprije da se punih sedam tjedana prije Uskrsa svi klerici uzdržavaju od mesa i poslastica. Ovako naime o toj odredbi glasi sadržaj njegove dekretalne poslanice: a „Stoga znajte”, kaže, „da smo mi i svi biskupi okupljeni u ovoj svetoj i Apostolskoj Stolici odredili da se punih sedam tjedana prije svetoga Uskrsa svi klerici pozvani na baštinu Gospodnju uzdržavaju od mesa; jer kao što život klerika mora biti odijeljen od načina života laika, tako i u postu mora postojati razlika”, i niže: „I kao što su oni više posvećeni bogoslužju i nazivaju se ukućanima Gospodina Spasitelja, tako se moraju razlikovati i ćudoređem, načinom života i svetošću. Neka se dakle ovih sedam tjedana svi klerici uzdržavaju od mesa i poslastica te neka nastoje danju i noću prianjati uz Gospodina himnima, bdjenjima i molitvama.”
8 Osim toga, korizmeni post, zajednički kako klericima tako i laicima, koji je doduše potekao iz apostolske ustanove, budući da su ga vjernici čuvali samo predajom te je o njegovu obdržavanju bio različit običaj Crkava, a i zbog žestine progonstva na mnogim se mjestima zanemarivao, taj je isti sveti prvosvećenik prvi izdanom apostolskom odredbom trajno utvrdio. Jer samo obdržavanje korizmenoga posta prije Telesforovih vremena sv. Ignacije, biskup i mučenik iz apostolskih vremena, pišući Filipljanima preporučuje na ovaj način: „Ne prezirite korizmeni post, jer sadrži primjer Gospodnjega življenja.” Tako on. Da zasad izostavimo šezdeset i osmi apostolski kanon koji propisuje to isto. Stoga je ovaj sveti post sv. Telesfor kako primjerom tako i naukom, presvetim obredom, tako potvrdio i odredio da se obdržava da svim laicima bude dovoljno četrdeset dana posta, a klerici da iz rečenoga razloga taj isti post protegnu na punih sedam tjedana. a Ovo se navodi u Dekretu, poglavlje Statuimus, 4. distinkcija.
§ V. Određuje da se na Rođenje Gospodnje slave tri mise te da se na misi govori anđeoski himan Slava na visinama i sveto Evanđelje.
Povrh toga, što se tiče misnih slavlja, sv. Telesfor je najprije ustanovio da se u svetoj noći Rođenja Gospodnjega slave tri mise: prva u zov pijetlova, već na izmaku polnoći, kada se Krist udostojao roditi u Betlehemu; druga u svitanje zore, kada su mu se u jaslicama poklonili pastiri; treća u sam treći sat dana, kada nam je zasjao dan našega otkupljenja.
10 Zatim je zapovjedio da se na tim, kao i na drugim svečanim misama, pjeva anđeoski himan Slava na visinama Bogu, rekavši: „U svetoj pak noći Rođenja Gospodina Spasitelja neka slave mise i u njima svečano pjevaju anđeoski himan”, i niže: „A biskupi taj isti anđeoski himan prema vremenu i mjestu trebaju slaviti i svečano govoriti u misnim slavljima.” Uz to je također odredio da se sveto Kristovo Evanđelje na misi naviješta prije Kanona, kao i spomenuti anđeoski himan.
11 Naposljetku je ustanovio da se, izvan noći Rođenja Gospodnjega, mise ne slave prije trećega sata dana, sljedećim riječima: „I u ostala vremena misna se slavlja nipošto ne smiju slaviti prije trećega sata dana, jer je u taj isti sat i Krist bio raspet, a čita se da je u taj sat i Duh Sveti sišao na apostole.” Ipak neki primjećuju da ovo valja shvatiti o onome što se u Crkvi obdržavalo po češćem običaju, jer je inače iz mnogih primjera poznato da se u svetim bdjenjima žrtva običavala prinositi noću. Pa ipak se još i u naše vrijeme svečana misa, koju nazivamo konventualnom, osobito u redovničkim redovima, redovito ne slavi prije trećega sata dana (što je kod nas deveti sat), prema toj istoj odredbi sv. Telesfora.
§ VI. Propisuje mnoge druge pouke.
Što se pak tiče ostalih najkorisnijih pouka blaženoga prvosvećenika koje je za pouku Kristovih vjernika napisao u prije spomenutoj dekretalnoj poslanici, a odakle će ih kao iz vrela moći obilnije crpsti tko god želi, bit će dovoljno da sada zabilježimo ovo malo. Odredio je naime ponajprije da biskupe i Božje svećenike nitko od svjetovnjaka ne smije prekoravati, optuživati niti kakvim spletkama kaljati. Uz to, da tuđega slugu, odnosno našega bližnjega, ne valja nepromišljeno suditi. Zatim dodaje tko se i kakvi tužitelji smiju pripustiti na sud. Nadalje, mnogim svjedočanstvima Svetoga pisma dokazuje zloću onih koji vrebaju ili optužuju Božje sluge. Naposljetku, opominjući sve spasonosnim poticajem, pri kraju te iste svoje poslanice navodi među ostalima i ovu prikladnu misao za odupiranje đavolskim zamkama, rekavši: „Takvi su naime udovi đavla, koji obilazeći gore i dolje traži koga bi mogao ubiti, koga bi mogao odijeliti, koga bi mogao proždrijeti. Zbog toga valja bdjeti i naoružati se nebeskim oružjem da ne upadnemo u njegove okove ili se ne zapletemo u njegove jame.”
§ VII. Vodeći brižnu skrb o Crkvi, Telesfor šalje navjestitelje Božje riječi po raznim dijelovima svijeta.
Ipak, da bi najvjerniji pastir ne samo spisom i naukom po sebi samome, nego i po prikladnim službenicima revno skrbio za sebi povjereni ovčinjak Crkve diljem čitavoga svijeta, da bi hranio gladne ovce pašom evanđeoskoga nauka, a zalutale ili zabludjele ponovno stavljao na Gospodnja ramena, odabrao je iz svega mnoštva vjernika trideset i tri muža, prema broju Kristovih godina, ugledna po životu i nauku; njih je prema onoj riječi svoga Učitelja: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju”, odabrao za sličnu službu evanđeoske zadaće. Od njih je pak u četiri ređenja koja je održao zaredio trinaest biskupa, dvanaest prezbitera i osam đakona, kako se nalazi zapisano u djelu Pontificale Romanum ovim riječima: „On je obavio četiri ređenja u mjesecu prosincu: dvanaest prezbitera, osam đakona, trinaest biskupa po raznim mjestima.” I te je biskupe, kako je rečeno, poslao u razne pokrajine svijeta, a prezbitere i đakone postavio u službu grada Rima i susjednih krajeva. Stoga se naime kod pojedinih rimskih prvosvećenika običavaju nabrajati ne samo ređenja klerika koji su služili Rimskoj Crkvi, nego i biskupa koji su se slali u razne i daleko udaljene pokrajine, da i iz toga postane očito kako je bila zadaća rimskih prvosvećenika skrbiti se ne samo za Grad, nego i za Crkvu čitavoga svijeta.
§ VIII. Zajedno s ostalim apostolskim muževima hrabro se odupire herezijarsima Valentinu i Marcionu koji su ustali u njegovo vrijeme.
Doista se Telesfor pobrinuo za Crkvu na već rečeni način; i ne samo to, nego kad je opazio da se u njegovo vrijeme među Kristovim vjernicima širi bezbožna Valentinova hereza, koja je hulila kako na Krista Sina Božjega tako i na njegovu blaženu Majku, naoružan apostolskom revnošću, krenuo je da je suzbije te ju je osudio gromom anateme. Taj naime herezijarh Valentin, sljedbenik platonizma, dok je vladao Antonin, a bl. Telesfor provodio četvrtu godinu u pontifikatu, među ostalim izopačenim dogmama počeo je naučavati da se Krist Spasitelj naš doduše rodio od Djevice, ali tako da od nje nije uzeo ništa od tijela, nego je kroz nju prošao kao kroz žlijeb ili cijev, a tijelo je sa sobom donio s neba. Nijekao je i uskrsnuće toga istog tijela, tvrdeći da će se sastaviti drugo tijelo iz drugoga, štoviše da nema ni uskrsnuća sviju. Dodavao je da je Bog stvoritelj vremena imao početak, i tome slično. Osim toga, pete godine otkako je taj isti prvosvećenik Telesfor zasjeo na stolicu, kako svjedoči Tertulijan, pojavio se i herezijarh Marcion, filozof stoičke škole i Kerdonov učenik, koji je, kao i njegov učitelj, postavljao dva međusobno suprotna Boga, od kojih bi jedan bio dobar, a drugi zao; jedan začetnik staroga zakona, a drugi novoga; da je svijet stvorio zli Bog, a obnovio ga i otkupio dobri. Odbacivao je Stari zavjet kao da ga je iznio zli Bog, a Novi je po svojoj volji sakatio, te je dodavao mnoge druge besmislene i osuđene dogme, čineći samoga đavla Bogom, tako da ga je sasvim zasluženo sv. Polikarp, učenik sv. Ivana apostola, nazvao (kako svjedoči bl. Irenej) prvorođencem Sotoninim.
15 Po tim dakle herezijarsima Valentinu i Marcionu i njihovim učenicima Katolička je Crkva bila mučena čudnim nevoljama te je daleko tegobnije i pogibeljnije bila okružena njihovim dogmama negoli potresena pokoljima poganskih progonitelja, pa bi bila gotovo razorena i poljuljana da nije, utemeljena na čvrstoj Stijeni i u Petru (te u to vrijeme njegovu nasljedniku Telesforu) utvrđena Kristovim obećanjima, uvijek ostala nepokolebljiva, jača i čvršća od svih udaraca neprijatelja i protivničkih sila. Ovaj je naime presveti prvosvećenik, zajedno s ostalim apostolskim muževima koje je iznjedrilo ono doba, uložio izvanredan trud za obranu istine protiv tolikoga taloga varalica. I otuda se dogodilo da su se, pod vodstvom istine, heretička pokvarenost i katolička čestitost prepoznale svaka po svojim posebnim obilježjima, pa je ona prva bila osuđena, a ova druga pohvaljena.
§ IX. Telesfor biva okrunjen slavnim mučeništvom, a u Crkvi se slavi njegov godišnji blagdan.
Naposljetku pak, taj prvosvećenik najslavniji po slavi dobrih djela, pošto je stolovao jedanaest godina, devet mjeseci i tri dana manje, poškropljen blaženom krvlju, preselio se u nebesku domovinu uz velik jauk svih dobrih ljudi, s palmom mučeništva, godine Kristove stotinu pedeset i četvrte, a 5. siječnja, te je pokopan u Vatikanu, pokraj tijela sv. Petra, prvaka apostola. Njegova pak kako slavnoga mučeništva tako i revnosti uložene za Crkvu spominje se Rimski martirologij na peti dan siječnja ovim riječima: „U Rimu, sv. Telesfora pape, koji je pod Antoninom Pobožnim, nakon mnogih trudova za ispovijedanje Krista, podnio slavno mučeništvo.” A i sv. Irenej o njemu kaže: „Najslavnije je podnio mučeništvo.” Također Tertulijan, u spjevu protiv Marciona koji je napisao dok je bio mlađi, o njemu pjeva ovim stihovima:
„Onaj koji nakon navršena vremena svojega petoljeća predaje službu Telesforu: izvrstan bijaše on i vjeran mučenik.”
17 Njegov se pak godišnji spomen ne nalazi zabilježen samo na crkvenim pločama Rimskoga martirologija, kao što smo već vidjeli, nego ga je i vrhovni svećenik Klement Osmi u ovome našem stoljeću, naime godine Kristove tisuću šestotina i druge, uvrstio u Rimski brevijar koji je sam obnovio, premda je i karmelićanski red prije tih vremena od starine slavio njegov godišnji blagdan petoga dana siječnja; na taj smo ga dan vidjeli zabilježena u drevnim rukopisnim karmelićanskim psaltirima. To je stoga s punim pravom za utvrđivanje starine karmelićanskoga reda zabilježio učeni muž Ivan iz Kartagene iz Reda sv. Franje u svojim homilijama na blagdan svečanoga spomena bl. Bogorodice Marije od gore Karmela. A i prije njega Karlo Tapia, regent Vrhovnoga vijeća, muž najpobožniji i jednako tako najučeniji, u djelu Liber de Religione ubraja toga istog sv. Telesfora u karmelićanski red. a Grci ga štuju 22. veljače, kako je očito iz mineja.
✠