Martyrologium Romanum: U Cezareji u Kapadociji sv. Gordija satnika, o čijim pohvalama postoji glasoviti govor Bazilija Velikoga, održan na njegov blagdan. Gotovo isto Galesini. Spominje i Molanus te Martyrologium Germanicum.
2 Menologium Græcorum ovoga istoga dana: Svetoga mučenika Gordija iz Cezareje u Kapadociji, koji je, kad je bio grof kod kralja Licinija i vršio vojnički čin, zbog ispovijedanja kršćanske vjere podnio plemenito mučeništvo; u njegovu je pohvalu održan znameniti govor Bazilija Velikoga. Slave ga Menæa ovim opširnijim hvalospjevom:
3 Ovaj je bio Kapadočanin, rođen u Cezareji, za vladavine Licinija. Grof po časti, zapovjednik stotinu vojnika. Kad, pak, nije mogao ni podnijeti ni gledati bestidnost bezbožnih idolopoklonika i bezbožne riječi koje su se obično prosipale protiv Krista, povukao se podalje i provodio život među zvijerima u gorama. Ali zapaljen Kristovim žarom i naoružan krepošću duha protiv zabluda pogana, iskočio je iz samoće kao lav da potraži i napadne začetnika ispraznosti. I ušavši već u kazalište javno je proglasio Krista Bogom, te kad se sav prizor okrenuo prema njemu, a i sam upravitelj igara zbog slobode pao u zaprepaštenje i tako se pretvorio u bijes, pao je od mača.
4 Surijevo izdanje ovoga života na nekim smo mjestima ispravili prema napomenama o. Frontona Ducæa i o. Andrije Scotta.
Mučenika potaknuo, hajde da i mi sami koliko nam dopušta glas, kao brujeće pčele, razlivene po rascvjetalom cvijeću, gromko pronosimo njegova slavna djela, čineći pobožno djelo, a ujedno i ugodno onima koji su nazočni. Jer kad se hvali pravednik, radovat će se narodi. Što sebi želi Salomonovo čitanje koje nam je nedavno pročitano po skrivenom smislu ovakve izreke, razmišljao sam u sebi: govori li možda da se narod naslađuje veličanstvenim i posve dotjeranim govorom nekoga moćnog retoričara, koji bi ugađao ušima slušatelja, i povrh toga da žudi za uresom govora i iznalaženjem stvari te otmjenim rasporedom? Što mi se uistinu ne čini vjerojatnim, budući da se nalazi da se on sam nigdje nije služio takvom vrstom govora. Jer i uspomene svetaca pratiti krivotvorinom govora i rječitosti nije bilo dopušteno opominjati, osobito onomu čiji se spisi ističu jednostavnim govorom i nikakvim kićenjem stila.
2 Koji je, dakle, smisao tih riječi? Taj, naime, da se narod raduje duhovnom radošću ako se podsjeća samo na ono što su učinili pravednici, i odatle se onim što čuje raspaljuje na nasljedovanje dobrih djela. Jer jednostavna povijest onih koji su se proslavili u vjeri pokazuje štovateljima Boga kao neko svjetlo put kreposti. Zbog toga, kad u svetim knjigama slušamo Mojsijev život i blagost običaja, silno željenu našoj naravi, dok pripovijeda Duh Sveti, odmah nasljedujemo. A ako se djela ostalih ljudi ukrašavaju cvijećem rječitosti, svecima će, da se pokaže ono što su najveće učinili, biti dovoljno jednostavan govor. Stoga, dok izlažemo život onih koji su živjeli u pobožnosti, ponajprije proslavljamo Gospodina po njegovim slugama; zatim slavimo i same pravednike svjedočanstvom onoga što znamo, i razveseljujemo narod slušanjem dobrih djela. Kad slušamo ili čitamo Josipov život, silno želimo postići njegovu čistoću. Ako se, pak, pripovijeda Samsonova povijest, raspaljujemo se da nasljedujemo njegovu jakost. Sveta škola, dakle, ne slijedi pravila ili odredbe govornika, nego goli prikaz stvari smatra pohvalom, za koju drži da je dostatna i svecima i nama: onima doduše na naviještanje njihove kreposti, a nama na slavu i uzor nasljedovanja. Jer je zakon pohvalnih govora pokazati dostojanstvo domovine, izdaleka izvoditi podrijetlo roda i pomnije navesti početke odgoja. A naš zakon, uz spominjanje prošlih stvari susjeda, prima svjedočanstvo od onoga što je vlastito svakome pojedincu. Što sam ja to bolji,
O pohvalama sv. Gordija
GOVOR SV. BAZILIJA VELIKOGA.
Pčelama je urođen prirodni zakon, predraga braćo, da nikamo ne odlaze iz košnica ako kralj najprije ne pođe pred rojem. A kad sam vidio vas, Božji puk, kako sada prvi put izlazite k mučenicima kao k nebeskim cvjetovima i ovamo se u velikom broju sabirete, pitam se pod čijim ste to vodstvom učinili. Tko je potaknuo ovaj silni žar? Tko je ovu zimsku turobnost pretvorio u proljetnu vedrinu, tako da je puk iz gradskih zgrada, kao iz pčelinjih košnica, radosno izišao i slegao se na prigradski ures i preslavno trkalište mučenika? Budući dakle da je i nas, zaboravnih na svoju slabost, ova svečanost Gdje kršćani trebaju zanemariti pravila govornika. bolji, ako je moj grad nekoć vodio velike ratove ili slavio pobjede nad neprijateljima? Ako je taj isti grad smješten na najboljem položaju te ljeti i zimi uživa blagu klimu? Ako je plodan rađanjem muževa, ako polje dostaje za ispašu stoke, ako hrani bolja krda konja negoli se igdje drugdje nalaze? Što to, kažem, znači? Zar nas to može učiniti preporučljivijima u kreposti? Ili ćemo pak, ako možda budemo pripovijedali o vrhuncima obližnje gore, kako nadvisuju oblake i kako se daleko u zrak uzdižu, sami sebe zavaravati kao da smo time ljudima iskazali pohvalu? Povrh toga, neumjesno je ako mislimo da su svecima, koji su prezreli sve stvari ovoga svijeta, potrebne takve preporuke.
3 Stoga će jedino radi našega napretka biti dovoljno slaviti njihov spomen. Njima naime nije potrebno da budu urešeni našim pohvalama, nego je nama radi nasljedovanja potrebna povijest i spomen njihova života. Kao što naime iz vatre prirodno izbija sjaj, a iz izvrsne pomasti širi se miris, tako iz spomena na djela svetaca svima dolazi korist. Bit će od nemaloga značenja točno držati istinu onoga što se nekoć dogodilo. Do nas je naime doprla neka nejasna predaja koja čuva preslavna djela ovoga muža. Stoga ćemo se s pravom usporediti sa slikarima. Oni naime, kad slikaju slike prema drugim slikama, kako je i prirodno, uvelike odstupaju od izvornoga lika. Tako se i mi, jer nismo vlastitim očima vidjeli te događaje, moramo silno bojati da ne okrnjimo istinu onoga što treba reći. No budući da danas slavimo blagdan onoga koji je na ovakav dan podnio borbu za Kristovo ime, ispripovjedit ćemo koliko bude moguće razabrati iz poznavanja njegove povijesti.
§ I. Domovina, časti i samotnički život sv. Gordija.
Ovaj je preblaženi mučenik bio naš sugrađanin iz Cezareje, pa nije čudo ako se naklonost naše duše ponajviše usmjeruje k njemu, što nam doista služi na istinski i domaći ures. Jer kao što stabla koja donose dobre plodove pohvalu vlastite dobrote pridaju tlu koje ih hrani, tako je i on, izašavši iz krila našega grada i uzdignut na najviši vrhunac slave, domovini koja ga je rodila i othranila podario milinu domaćih plodova pobožnosti. Dobri su doduše i strani plodovi, samo ako ugađaju okusu i mogu hraniti; ali su daleko miliji od stranih naši domaći i zavičajni, koji nam zbog bliskosti, osim miline, donose i neku slavu. Služio je u vojsci, u kojoj je zauzimao veoma ugledan položaj, tako da se stotinu vojnika pokoravalo njegovoj zapovijedi; a budući da se isticao srčanošću duha i tjelesnom snagom, smatrao se izvrsnijim od svih vojnika u bojnim redovima.
5 U ono dakle vrijeme, kad je bezbožni tiranin, koji je tada vladao, izlio otrov svoje okrutnosti na kršćansko ime i podigao ruku neprijateljsku Bogu protiv Crkve, cijelim je gradom odjekivala glasnikova trublja, a po cijelom trgu i raskrižjima proglašavao se tiranski proglas da nitko ne smije štovati Krista, a tko postupi protivno naredbama, neka bude kažnjen smrću. Svima su se izlagali idoli na klanjanje, kameni i drveni ljudski kipovi da se štuju umjesto pravoga božanstva, a ako bi tko odbio, prijetilo mu se najtežim kaznama. Sav se grad uznemirio te je, zapanjen novinom događaja, sav bio u metežu. Pojedine kršćanske kuće bivale su pustošene. Imovina nedužnih se pljačkala. Tijela vjernika i slobodnih ljudi razdirala su se rukama krvnika. Majke obitelji vukle su se po ulicama. Nije bilo nikakve samilosti prema mladima, nikakva poštovanja prema starcima. Nedužni su trpjeli ono što zaslužuju krivci i zločinci. Tamnice su se preko svake mjere punile, a ugledne i bogate kuće praznile. Šume i pusta mjesta bili su puni bjegunaca, zbog jednoga jedinog zločina: što su štovali Krista. Sin je izdavao oca, otac je optuživao sina, brat je bjesnio protiv brata, sluga je vrijeđao gospodara. Toliko su đavolskim lukavstvima bile obuzete ljudske duše da se, kao da se kreću u tmini, uopće nisu poznavale. Osim toga, kuće molitve pustošile su ruke bezbožnika, presveti su se žrtvenici rušili, nije bilo nikakve žrtvene ponude, ni tamjana, niti je više preostalo mjesta za prinošenje žrtve. Sve je obuzimala silna žalost poput razlivene tame. Svećenički su zborovi bili rastjerani. Svaki je sveti skup drhtao pred dotad neviđenom nesrećom. Zlodusi su pak likovali i sve ispunjavali mirisom paljenica i krvlju žrtava.
6 Kad je dakle plemeniti satnik ugledao te okrutne prizore, preduhitrivši prisilu sudova, odbacio je vojnički pojas i dragovoljno sebi izabrao progonstvo. Ostavivši tako časti, ostavivši svakovrsna imanja, sluge, rođake, prijatelje, naslade i ostale stvari za kojima drugi najviše žude i s velikim ih trudom pribavljaju, zaputio se u prostrane pustinje i ljudima nepristupačna mjesta, smatrajući život proveden među divljim zvijerima blažim od društva i suživota s idolopoklonicima. Slijedio je primjer proroka Ilije, koji se, vidjevši kako Izabelina bezbožnost svakodnevno jača, povukao u spilju na gori Horebu i odrekao svakoga ljudskog druženja da bi tražio i vidio Boga; i napokon ga je vidio, koliko je to dopušteno smrtnomu čovjeku. Na isti je način naš Gordije, prezrevši sve i bježeći od gradske vreve, vike na trgu, častohleplja poglavara, oholosti sudišta, klevetnika, kupaca, prodavača, krivokletnika, lažljivaca, sramotnih govora, lakrdija i ostaloga što napučeni gradovi vuku za sobom kao što veliki brodovi vuku čamce privezane za krmu, povrh toga očiju, sluha i duše očišćene i slobodne od mana, zaslužio motrenjem vidjeti samoga Boga te naučiti velika otajstva, kojima nije bio poučen od ljudi ni po ljudima, nego imajući za velikoga učitelja Duha istine.
§ II. Vraća se u Cezareju: prekida igre.
Stoga, razmišljajući u sebi koliko je varav i isprazan ljudski život, koliko je slabiji i nesavršeniji od svakoga sna i sjene, rasplamsao se ljubavlju prema onomu višnjem pozivu. I kao snažan borac, opazivši da je postovima, bdjenjima, molitvama te neprekidnim i ustrajnim razmatranjem proroštava Duha Svetoga valjano uvježban i pripravan za borbu, pomno je vrebao osobito onaj dan u koji je mnogobrojni grad bio zaokupljen gledanjem konjičke predstave, koja se na tom mjestu u ono vrijeme slavila u čast Marsa, ili radije bijesnoga zloduha ratova. Sav je narod gledao s uzvišenih sjedala i nitko nije izostao: ni Židov, ni poganin, a ni mnoštvo kršćana koje je živjelo nemarno i sjedilo pomiješano sa zborom ispraznosti, ne kloneći se skupova zlotvora, nego je i samo tada gledalo utrku konja i okretnost vozača bojnih kola. Robovi su toga dana bili slobodni od posla, dječaci su trčali iz škola gledati, bile su nazočne bludnice i žene niska roda; trkalište je bilo puno i sva je svjetina već posjedala, napeto čekajući da vidi konjičko natjecanje.
8 Tada se velikodušni i hrabri junak, žureći niz obronak gore u kazalište, nije prestrašio puka niti je vagao u kako se neprijateljske ruke predaje, nego je neustrašiva srca i uzvišena duha, mimoilazeći one koji su sjedili oko trkališta kao kakvo nepomično kamenje ili mnogobrojna stabla, stao nasred trkališta, ispunjavajući onu izreku pisca Izreka: Pravednik postupa smjelo kao lav. Što još reći? Bio je toliko neustrašiva i uzvišena duha da je, stojeći na povišenom dijelu kazališta, silnim glasom, za koji još uvijek postoje neki koji su ga čuli, povikao i rekao: „Evo, nađoše me oni koji me ne traže; onima koji nisu pitali za mene, otvoreno se ukazah.” Tim je riječima doista označio da na to mjesto nije došao nimalo prisiljen, nego da se dragovoljno izložio borbi, slijedeći primjer Spasitelja, koji se, dok ga u mračnoj noći uopće nisu vidjeli, sam očitovao Židovima.
Iv 18, 4. Odmah je dakle na sebe svratio poglede sviju. Bio je naime strašna izgleda, a jer je dugo boravio u gorama, zapuštene kose, duge brade, u otrcanoj odjeći, cijelim tijelom isušen, opasan torbom, oslonjen na štap. Sve je to doista ulijevalo neki strah svjetini koja ga je gledala, a ujedno ga je činilo uvelike glasovitim. Kad se pak doznalo tko je, podigla se istodobno vika pogana i kršćana: ovih jer su klicali od radosti zbog svoga suborca, a onih koji se protive istini jer su poticali sučev duh na njegovo smaknuće i već ga osuđivali na smrt. Vika i metež ispunjavali su sve; konje, kola i vozače već su prezirali; uzalud je škripa kotača parala zrak; nitko nije želio vidjeti išta drugo osim Gordija; nitko nije nastojao čuti išta drugo osim Gordija kako izgovara riječi. Napokon je cijelo kazalište brujalo žamorom, poput vjetra koji šumi zrakom, i nadjačavalo topot konja.
§ III. Smije se sučevim prijetnjama i laskanjima.
Kad je pak po glasniku zapovjeđena tišina, umukle su trublje, utihnule svirale, zašutjela su razna glazbala, te se jedino Gordije gledao i jedino se on slušao. Odatle su ga odmah doveli pred sudište namjesnika, koji je tada sjedio na istom mjestu i priređivao natjecanje, te ga on blagim i umiljatim glasom upita tko je i odakle je. Kad je pak ispripovjedio i domovinu, i rod, i stupanj časti koji je obnašao, a povrh toga i uzrok bijega i povratka, reče: „Vratio sam se da javno pokažem kako nimalo ne marim za tvoje proglase, nego ispovijedam Isusa Krista, svoju nadu i svoju zaštitu; a budući da sam čuo da okrutnošću nadmašuješ ostale ljude, uzeo sam upravo ovo vrijeme kao najprikladnije za ispunjenje svoga zavjeta.”
10 Na te se riječi namjesnikov gnjev raspalio poput vatre te je sav bijes koji je bio u njemu iznenada okrenuo protiv njega. „Neka odmah budu spremni”, reče, „liktori, bičevi, olovne kugle; neka ga razapnu na kotač, neka ga muče na mučilu, neka se donesu sprave za mučenje, neka se pripreme zvijeri, vatra, mač, križ, ponor. No kakvu dobit ima ovaj prokleti čovjek kad umire samo jedanput?” „Štoviše”, reče Gordije, „čini mi se da doista trpim gubitak ako ne mogu mnogo puta i na različite načine umrijeti te podnijeti različite muke za Krista.” A on, još više razdražen tim riječima, smatrao je da je zbog takve slobode govora još više uvrijeđen i prezren, pa je njegovoj prirođenoj okrutnosti pridošao još žešći zamah; i postajao je tim okrutniji što se onaj činio postojanijim u preziranju kazne, jer ga nikakav način mučenja, nikakvo oružje nije moglo odvratiti od započete nakane. Štoviše, podižući oči prema nebu, pjevao je svete pjesme psalama: „Gospodin mi je pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti čovjek.” I ponovno: „Neću se bojati zla, jer si ti sa mnom.” I druge ovima srodne riječi, koje je iznosio iz svetih knjiga, a koje najviše pridonose učvršćivanju duha i ustrajnosti u nakani. I toliko je bio daleko od toga da bi se užasavao zaprijećenih kazni da ih je dragovoljno na sebe izazivao i žestoko korio otezanje s pogubljenjem: „Zašto oklijevate?”, reče. „Zašto stojite? Zgrabite tijelo, neka se udovi sijeku na komade. Napokon, izvršite nada mnom kakvu god kaznu želite. Nemojte mi zavidjeti na blaženoj nadi. Što više budete umnažali muke, to ćete mi veću nagradu pribaviti. To su naše trgovine i ugovori s Gospodinom: umjesto masnica koje se ističu na tijelu, pri uskrsnuću ćemo se odjenuti sjajnim ruhom. Umjesto pogrde i sramote, zadobit ćemo palme i krune. Umjesto okova i tamnice, radosno ćemo šetati prostranim poljanama raja. Umjesto optužbe i nepravedne osude, naposljetku ćemo primiti slavu od Boga i anđela. Vaše su mi prijetnje božansko sjeme od kojega ću požeti besmrtnost i vječne radosti.”
11 Kad se naposljetku blaženi muž tom strogošću nije dao odvratiti od nepokolebljive vjere, namjesnik je tada krenuo drugim putem. Pokušao ga je zavesti primamljivostima i svakom blagošću, osobito stoga što se đavao običava služiti tom vještinom da plašljive zastrašuje strahom, a jake umekšava i gladi. Oponašajući to, namjesnik ga je, kad ga nije slomio strahotama, nastojao obmanuti lukavstvima i popustljivošću. Stoga je obećavao da će mu dati velike darove: neke je već tada imao, a za druge je tvrdio da će mu ih dati car, ugledno mjesto među vojnicima, imanja, bogatstvo i napokon sve što bi mu duša poželjela. Ali on ni tako nije bio pobijeđen, nego se smijao namjesnikovoj ludosti koji je mislio da može nečim dostojnim nadoknaditi višnja prebivališta. Tada je onaj bezbožnik, pustivši uzde gnjevu, obuzet bijesom istrgnuo mač iz korica, zapovjedio krvniku da stane pred njega te se i rukom i bezbožnim jezikom spremio na osudu toga muža.
§ IV. Lijepo odgovara prijateljima koji ga nagovaraju na nepravdu.
Pred sudište se sleglo sve mnoštvo iz kazališta, a i preostali puk, koji je još bio u gradu, nahrupio je i pohitao na taj novi prizor, koji je i anđelima i svemu stvorenju bio divan, đavlu žalostan, a zlodusima strašan. Što još reći? Dok su svi onamo trčali, grad je postao gotovo prazan, jer se cijelo mnoštvo stanovnika poput rijeke slijevalo izvan grada prema mjestu mučeništva. Žurile su majke obitelji, plemeniti i neplemeniti; kuće su ostale bez čuvara, trgovačke radnje napuštene, a roba za prodaju ležala je razbacana na trgu. Grad je bio siguran jedino po tome što su svi izišli izvan zidina, pa unutra nije ostao nitko tko bi mogao počiniti kakvo zlodjelo. Robovi su, zanemarivši službu, bili željni gledanja; i koliko je god bilo stranoga i domaćeg puka, bilo je na tom mjestu kod onoga muža. Tada su se čak i djevice usudile izložiti pogledima muškaraca. I sami su bolesnici i starci hitali izvan zidina.
13 U tolikom dakle stjecaju građana, blaženoga Gordija, koji je već kroz tjelesnu smrt gledao i posjedovao drugi život, okružila je gomila rođaka i prijatelja: grlili su ga, ljubili, te ga naposljetku plačući zaklinjali da se ne baca u goruće plamenove, da ne izdaje cvijet mladosti niti ostavlja nebeski zrak i slatki sjaj sunca. Neki su ga, kad ga nikako nisu mogli odvratiti od vjere niti su to smatrali dopuštenim, salijetali nekim prividno uvjerljivim razlozima te ga nagovarali da, ako želi, Krista zadrži samo u srcu, a ustima da ga zaniječe. Govorili su da Bog ne gleda riječi, nego dušu onoga koji govori. Uvjeravali su ga da se na taj način može umiriti razdraženi sučev duh, a da Bog ipak može ostati milostiv. Ali on, poput nepomične hridi u uzburkanim morskim valovima, neuzdrman nikakvom silom ni naletom riječi, ostade neumoljiv u svojoj čvrstoj i započetoj odluci. Jer kao što kuću mudroga čovjeka sagrađenu na stijeni ne može uzdrmati nikakva snaga vjetrova, ni silovit pljusak s neba, ni nalet bujice, tako ni ikakve molbe ili prijetnje nisu mogle srušiti njegovu postojanost u vjeri u Krista. I kad je oštrinom uma opazio đavla kako trčkara tamo-amo te da njegovim poticajem i lukavstvom s jedne strane naviru suze, a s druge se strane pruža snaga rječitosti i obilje nagovaranja, reče uplakanima onu Gospodnju riječ: „Ne plačite nada mnom, nego plačite nad neprijateljima Božjim, koji neprestano bjesne protiv kršćana. Nad njima, kažem, plačite, koji nama pripremaju oganj, a sebi zgrću oganj pakleni i gnjev za dan gnjeva. Prestanite plakati i žalostiti moje srce. Ja sam naime spreman umrijeti za ime Gospodina Isusa ne samo jedanput, nego i tisuću puta kad bi to bilo moguće.” Drugima pak, koji su ga nagovarali da ustima zaniječe Krista, odgovori: „Jezikom koji zadržavam Kristovim dobročinstvom ne mogu se dati navesti da zaniječe svoga Stvoritelja. Srcem naime vjerujemo na pravednost, a ustima ispovijedamo na spasenje. Zar je vojničkom staležu uskraćeno spasenje? Zar nema nijednoga pobožnog satnika? Sjećam se prvoga satnika, koji je stojeći uz Spasiteljev križ i spoznavši njegovo božanstvo po čudesima koja su se dogodila, nije se bojao, dok su Židovi još bjesnjeli u pokolju, javno ispovjediti njegovo ime. Što je naime osjetio u duši, to je odmah očitovao ustima: 'Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji.' Isto tako drugi satnik spoznao je da je Krist, dok je još bio u tijelu, Bog i Kralj sila, koji samo jednom riječju može donijeti svoju pomoć potrebitima po duhovima služiteljima; njegovu je vjeru Gospodin istaknuo iznad svega Izraela. Također je satnik Kornelije zaslužio vidjeti anđela Gospodnjega i spasiti se po Petru, jer je Gospodin pogledao na njegove molitve i ujedno na njegove milostinje. Želim stoga rado biti učenik i nasljedovatelj tih satnika.”
14 „Zar da ja zaniječem svoga Boga u čijem sam štovanju odgojen? Zar se ne bi zgrozilo nebo odozgo? Zar ne bi zbog mene potamnjele zvijezde? Ili bi me pak zemlja ikako podnosila? Nemojte se varati. Bog se nipošto ne da izrugivati. Sudi nam po našim ustima. Po našim nas, kažem, riječima spašava i osuđuje. Zar niste čuli strašnu Gospodnju presudu: 'Tko god se mene odrekne pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima'? Savjetujete mi da prikrijem da poznajem Boga? Zašto? Da produljim život? Da odgodim smrt? Da dodam još koji dan? Ali izgubit ću duge godine višnjega života. Ili da izbjegnem tjelesne muke? Ali tako neću vidjeti dobra pravednika. Jer namjerno ići u propast te prijevarom i lukavstvom kupovati okrutne paklene kazne očito je ludilo. Stoga ja vama savjetujem: ako krivo mislite, naučite mudrost i istinu. Ako se pak pretvarate i povlađujete vremenu, potičem vas i molim da ostavite laž i govorite istinu. Recite da je Gospodin naš Isus Krist u slavi Boga Oca. Jer taj će glas ispustiti jezik kad se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. Svi su ljudi doista smrtni, a mučenika je malo. Nemojmo čekati da postanemo mrtvaci, nego prijeđimo iz života u život. Što čekate prirodnu smrt? Besplodna je, bez ikakva dobitka, zajednička životinjama i ljudima. Svi koji su naime rođeni ili venu od starosti, ili se raspadaju od tjelesne bolesti, ili stradavaju nekim nasilnim i iznenadnim slučajem. Budući da se dakle jednom svakako mora otići iz života, rado prihvatite mučeništvo za Kristovo ime, da biste zauvijek živjeli, i ne štedite život koji svakako valja ostaviti. Neka umjesto nužde bude slobodna volja. Premda, čak i kad bi ove zemaljske stvari bile vječne, ipak bi ih i tada valjalo zamijeniti za nebeske. No budući da su prolazne i krhke te uvelike nedostojne usporedbe s onima, kakvo je to ludilo bdjeti nad ovima, a zbog brige za njih zanemariti onu blaženu nadu pohranjenu za vjernike?”
§ V. Plemenito umire za Krista.
Kad je to izrekao Kristov vojnik, zaštitio se znakom križa te s velikom postojanošću duha, neustrašiva lica i nimalo ne promijenivši boju, radosno pohita na stratište; ondje je pokazivao toliku vedrinu srca da se činilo kako se ne predaje u ruke krvnika, nego u ruke anđela, koji će ga odmah nakon smrti, kao nekoć Lazara, uzvišena prenijeti u nebo. Nato se podigla tolika vika i metež onoga puka da ni kad nebo grmi nikada nije bio čut sličan.
16 Takva je dakle bila borba ovoga preslavnog mučeništva. Takav je prizor vidio današnji dan: on je bez sumnje takav da ga ni dugotrajnost vremena nikada ne može izbrisati, ni zasićenost duge navike ukloniti, niti ga išta drugo, ma kako veliko bilo, može nadmašiti. Jer kao što se suncu, što ga više promatramo, to više divimo i nipošto nam ne postaje bezvrijedno zbog svakodnevnoga gledanja, tako i spomen ovoga presvetog muža, što ga duljim vremenskim razdobljem čuvamo, to svježije cvjeta u našim dušama. Pravednik će naime biti u vječnom spomenu: na zemlji dokle god zemlja bude trajala, a na nebesima kod pravednoga i svevišnjega Suca, Gospodina našega ISUSA KRISTA, kojemu čast i vlast u vječne vijeke. Amen.
✠