Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O sv. Euticiju, opatu u Baumeu u Burgundiji

DE S. EUTICIO ABBATE BALMÆ IN BURGUNDIA

Sadržaj (9)
  1. Životopis bl. Bernona, prvoga opata u Clunyju.
  2. § I. Podrijetlo bl. Bernona, redovnička pouka, uprava u Baumeu.
  3. § II. Obnovljena stega u Baumeu.
  4. § III. Pohvala, položaj i postanak Clunyja.
  5. § IV. Povelja vojvode Vilima o gradnji Clunyja.
  6. § V. Gradi se samostan Cluny.
  7. § VI. Grade se ili obnavljaju drugi samostani.
  8. § VII. Oporuka sv. Bernona.
  9. § VIII. Bernonova smrt, proslavljena svetost.

Dva se slavna samostana vide u nadbiskupiji Besançona, zvana Baume: jedan djevica na rijeci Doubs, između Besançona i Montbéliarda, drugima Palma, Francuzima Baume-les-Dames. Prenosi se da ga je u četvrtom stoljeću poslije Krista započeo sv. Deziderat, a dovršio njegov nasljednik sv. German mučenik, biskupi Besançona; od kojih se ovaj štuje 11. listopada, a onaj 27. srpnja; a 13. prosinca sv. Odilija djevica, koja je bila odgojena na tome mjestu. U te ćemo dane o tome raspravljati. Drugi je muški samostan Baume u istoj Gornjoj Burgundiji, za koji Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici et Burgundici, u pohvali sv. Bernona, o kojemu ćemo odmah govoriti, tvrdi da i danas cvjeta.

2 Car Ludovik Pobožni u jednoj je odredbi donesenoj u Aachenu godine Kristove 817. odredio koji samostani njegova kraljevstva trebaju davati darove i vojnu službu, koji samo darove bez vojne službe, a koji ni darove ni vojnu službu, nego samo molitve za spas cara ili njegovih sinova i postojanost carstva, vodeći naravno računa o mogućnostima svakoga od njih. U drugi se razred ubraja samostan Baume, kao prilično bogat, koji je davao darove bez vojne službe. Zatim je prošlo oko sedamdeset godina tijekom kojih je u Baumeu oslabjela sva snaga redovničkoga života. Nju je ponovno probudio sv. Bernon, ranije monah u Autunu, a zatim opat u Baumeu, propisavši običaje sv. Euticija, kako će se opširnije reći niže u životopisu sv. Bernona, iz rukopisnoga životopisa sv. Hugona, monaha iz Autuna, njegova najvjernijega pomoćnika u obnovi stege u Baumeu, o kojemu je riječ 20. travnja. Ivan Talijan, klinijski monah, u 1. knj. životopisa sv. Odona, svoga opata, koji ćemo dati 19. studenoga, piše da je ovaj samostan u dolini Baume nedavno sagradio opat Bernon; štoviše, obnovio ga je, kako će se uskoro pokazati u njegovu životopisu. „Utemeljitelji su pak istoga mjesta”, dodaje Ivan, „bili nasljedovatelji nekoga oca Euticija, čiju zaslugu života i kakvoću življenja nisam htio unijeti u ovo djelo, ali sam se pobrinuo preporučiti vašemu sjećanju kakvu je smrt zaslužio.”

3 Taj je isti muž živio u vrijeme cara Ludovika Velikoga, naime drag kralju i svima ljubak. Jer budući da je bio laik i učen u svjetovnim naukama, ostavivši ono čime se ljudska krhkost običava oholiti, sav se predao pravilima i ustanovama blaženih otaca: iz kojih je mjerodavnih izvora uzeo različite običaje i povezao ih u jedan svezak. Zatim je nedugo potom postao monah te je kod kralja uživao toliku ljubav da mu je unutar svoje palače sagradio samostan. Kad je naime pretrčao trkalište sadašnjega života, dok su ga braća okruživala sa svih strana, iznenada je ispustio duh. Dogodilo se međutim, dok su učenici pripremali ukopne obrede pobožnoga oca, da se gle, vratio živ onaj koji bijaše mrtav. Onima pak zapanjenima i zadivljenima reče otac Euticije: „Bogu hvala! Znate da se od ovih četrdeset godina ne sjećam da sam ijedan dan uzeo hranu a da prije nisam plakao; danas je naime, uklonivši žalost, Gospodin mene utješio i među korovima anđela dodijelio mi mjesto počinka.” Rekavši to, vječno je počinuo. Sam je naime otac Euticije bio utemeljitelj ovih običaja koji se dosad drže u našim samostanima. Promatrajući ih, časni se muž Adegrin pobrinuo da o njima što prije izvijesti našega oca Odona. A on je, uzevši sa sobom stotinu svezaka knjiga, ubrzo preselio u isti samostan.

4 Ovo je jedini čvrst i star spomenik koji je preostao o životopisu sv. Euticija. Prepisaše ga mnogi koji su ga se spomenuli: Vincent u 24. knj. djela Speculum historiale, 35. i 39. pogl., sv. Antonin u 2. dijelu, 13. naslovu, 16. pogl., i drugi noviji pisci. François de Rieux u djelu Chronicon Cluniacense, napisanom po nalogu svoga opata Jacquesa d'Amboisea, koji je upravljao od godine 1485. do 1510., dodaje ovo, za što se može dvojiti je li pročitano drugdje ili radije izvedeno iz navedenih riječi: „Bernon je”, kaže, „snagu stege koju je primio od sv. Euticija, utemeljitelja samostana u Baumeu, kao nasljednik njegove kreposti izvrsno slijedio.” Isto jasnije izlaže Arnold Wion u djelu Appendix ad Martyrologium monasticum, jer nije znao dan njegova rođenja za nebo: „Sv. Euticije”, kaže, „utemeljitelj samostana u Baumeu i prvi opat ondje, te ujedno učitelj sv. Bernona, prvoga klinijskog opata, u monaškim stegama itd.” Slijede naš Possevino u djelu Apparatus sacer, Claude Robert u djelu Gallia Christiana, pod Baume i Cluny br. 1, André Duchesne u bilješkama uz životopis sv. Odona; Saussay u dodatku svetaca za koje priznaje da su mu nepoznati dani rođenja za nebo, premda ga je prije naveo 13. siječnja: ali onoga koga u dodatku zove svetim, ovdje ubraja samo među pobožne ili blažene; slijedeći Miraeusa, koji je u djelu Fasti, proslavivši 13. siječnja bl. Bernona, dodao bl. Euticija, kojega također smatra utemeljiteljem Baumea, ali ne i samostana u Gignyju i Éthiceu, što Saussay nije dovoljno promislio. Ménard pod 14. siječnja: „U Burgundiji sv. Eutihija opata.” U 1. knj. opažanja dodaje da se u životopisu sv. Hugona iz Autuna piše da je on bio prvi opat u Baumeu, u kojem uopće nema spomena sv. Euticija. Antonio de Yepes u 4. sv. djela Chronica Benedictina, pod god. 910., Euticija neprestano naziva svetim.

5 Nekoliko običaja navodi Ivan Talijan u životopisu sv. Odona, koje ovdje dodajemo jer se čini da se u njima prepoznaje sv. Euticije, a neki su od njih potvrđeni i nebeskim čudesima, kako je očito iz istoga životopisa sv. Odona: „Običaj je”, kaže, „istoga mjesta bio da učitelj škole ne ide nikamo sam sa samim dječakom, čak ni radi prirodne nužde. Ali ni sam dječak ne bi se usudio potajno s njim razgovarati, nego bi radi dobra svjedočanstva u pratnju ili razgovor uvijek uzeo drugoga od dječaka ili jednoga od braće. Ako bi pak bila noć, ili bi dječak slučajno nešto zatražio, bez svjetla svjetiljke i drugoga brata ne bi se usudio zakoračiti izvan spavaonice. U vrijeme pak objeda nikada nije nedostajalo čitanje za oba stola. Mrvice pak koje bi nastale rezanjem kruha svatko bi ispred sebe brižljivo skupio te bi ih, prije nego što bi čitanje završilo, sa zahvaljivanjem pojeli. Kad bi dakle čitanje završilo, nitko se više ne bi usudio uzeti ni te mrvice ni drugu hranu. Za te su pak mrvice priznavali da su svetije od ostale hrane.”

6 Postoji među njima i drugi način šutljivosti. U neprikladne naime sate nitko se unutar klaustra istoga samostana nije usuđivao govoriti, niti se pridružiti drugomu bratu. Kad se pak slavi dvanaest čitanja, nitko se unutar spomenutoga klaustra, osim na kapitulu sljedećega dana, ne usuđuje govoriti. Na osmi dan Rođenja Gospodnjega i njegova Uskrsnuća vladala je među njima najveća šutnja noću i danju. Najkraća je naime ova šutnja, priznavali su, označavala onu vječnu šutnju. Jer kad god bi potreba nalagala da se nešto zatraži, toliko bi se puta međusobno davali različiti znakovi kako bi se obavilo što su htjeli, koje mislim da su gramatičari htjeli nazvati znakovima prstiju i očiju. Toliko se naime među njima razvio taj red da bi, mislim, kad bi bili bez službe jezika, sami znakovi mogli dostajati za označavanje svega potrebnoga.

7 Između pak svagdašnjih dana i ostalih osmina svetaca držala se ovakva razlika. Naime, u svagdašnjim su danima tijekom dnevnih i noćnih časova pjevali stotinu trideset osam psalama; od kojih smo mi oduzeli četrnaest zbog duša slabijih, izuzevši posebne molitve koje naša braća dosad često mole, a koje očito prelaze mjeru psaltira. Slično s dvjema misama i jednako tako s litanijama. Na svaki su pak kanonski čas dvaput klečali. U osminama koje smo spomenuli pjevali su samo sedamdeset pet psalama tijekom spomenutih časova, jednom su klečali i dvaput blagovali. Ima naime i veoma mnogo drugih stvari za koje smatram da ih zbog izbirljivih čitatelja valja dostojno poštedjeti u ovome djelu.

Životopis bl. Bernona, prvoga opata u Clunyju.

§ I. Podrijetlo bl. Bernona, redovnička pouka, uprava u Baumeu.

Od kojega je roda ili kojih roditelja potekao bl. Bernon, nipošto nije istraženo. Vilim Paradin u de antiquo statu Burgundiæ, pogl. 12., naziva ga Brunonom i sinom kralja Hilperika, koji je na strmim liticama gore Jure i besputnim stijenama započeo i dovršio po svemu svijetu najslavniji samostan u čast Ovancija i Lupicina. Kolika li je to zbrka događaja i vremena! Taj su samostan sagradili sv. Roman i Lupicin, koje je naslijedio sv. Eugend, u pučkom govoru sv. Ovant, a kod Paradina Ovancije. Njegov smo životopis dali 1. siječnja, a njihov ćemo dati 28. veljače. Njima je kralj Hilperik zapovjedio da se iz državne blagajne daje potrebna hrana za uzdržavanje monaha. Sjedište je on imao u Ženevi, koja se kod kasnijih pisaca naziva Geneva. Sam je bio kralj Burgunda oko godine Kristove 460., kako ćemo opširnije pokazati drugdje. Drugi su ovoga Hilperika nazvali kraljem Franaka, i čitavo stoljeće mlađim. Tako misli Baronije u 7. svesku Annal. Eccles., pod godinom 379., br. 30., i u Bilješkama uz 28. veljače, gdje tvrdi da je on vladao oko godine Gospodnje 563. Da ni od jednoga od njih nije mogao u devetom stoljeću biti rođen sv. Bernon, svatko vidi.

2 Vilim Golut u 4. knj. rerum Burgundicarum, pogl. 16., i drugdje piše da je sv. Bernon rođen od majke Ive, grofice Burgundije, koja je u obdarivanju samostana Cluny veoma pomogla Vilimu, vojvodi Akvitanije. Ta je Iva ista ona koju drugi nazivaju Eva, Ava, Avija, Avana, Ana, Alba i Albana, žena Varina ili Gverina, grofa Mâcona i Chalona, kako svjedoči Andrija du Chesne u Bibliotheca Cluniacensi, u Bilješkama uz Vilimovu oporuku, i u 1. knj. Vergiacorum, 2. dio, pogl. 1., gdje te supružnike postavlja za prve pretke slavne obitelji Vergy. Aubert Mire u Fasti Belgici et Burgundici na ovaj 13. siječnja naziva Avu suprugom vojvode Vilima. Ali njemu je supruga bila Ingelberga, kako sam Vilim svjedoči u svojoj Oporuci. Tu Avu, ili Ivu, ili Avanu du Chesne nagađa da je bila Vilimova baka po majci, koja je osim Teodorika, grofa Mâcona, rodila Ermengardu, poslije udanu za Bernarda, grofa Bourgesa i Auvergnea te markgrofa Neversa, za kojega sv. Odon, samomu Vilimu veoma drag, kako svjedoči Ivan Talijan, Odonov učenik, u njegovu životopisu, u 1. knj. životopisa sv. Geralda, grofa Aurillaca, piše da je bio Vilimov otac. Baronije u 10. svesku Annal. Eccles., pod god. 912., br. 18., kaže da je Bernon iz dobara svoje bake grofice utemeljio samostan Cluny, i navodi Sigeberta: pogrešno; jer je Sigebertovoj Kronici pod godinom Kr 895. neki umetatelj dopisao da je Cluny sagrađen od dara grofice Ave. Nije li možda sličnom prilikom pogriješio Golut, pa je ovu Ivu ili Avu nazvao Bernonovom majkom?

3 Drugi napokon ne navode imena roditelja, ali ipak tvrde da su bili slavnoga roda. Jer u Chronicon Chronicorum, tiskanom god. Kr 1493., i u dodatku Jakova Filipa iz Bergama kaže se da je rođen iz neke preslavne grofovske obitelji. Od grofa monah kod Baronija gore i kod Boucheta u 3. dijelu Annal. Aquitaniæ, pogl. 1., koji ga naziva Brenonom i Brunonom. Od grofa opat u Sigebertovoj Kronici gore, u Chronicon Lemovicense pod god. Kr 890., kod Vinencija u 26. knj., pogl. 53., sv. Antonina u 2. dijelu, nasl. 15., pogl. 16., Tritemija u Chronicon Hirsaugiense pod god. 892., i kod drugih. Bouchet želi da je podrijetlom iz Belgike, drugi da je domovinom Burgundac ili da se proslavio u Burgundiji. Opatom iz redova grofova Burgundije nazivaju ga Franjo de Rivo u Chronicon Cluniacense, Arnold Wion u Bilješkama uz 13. siječnja, Mire i drugi. Werner Rolevinck u Fasciculus temporum napisao je da je Vilim bio grof Burgundije, a Bernon vojvoda Akvitanije; posve naopako. Toliko o Bernonovu rodu i domovini, ostalo je nadalje sigurnije.

4 Najvjerniji drug Bernonu u monaškom životu u samostanu sv. Martina bio je sv. Hugo, čiji ćemo životopis dati 20. travnja. Taj je pak samostan u Autunu osnovala kraljica Brunhilda, žena Sigeberta, kralja Franaka u Austraziji, po savjetu sv. Sijagrija, biskupa Autuna, kako piše Aimoin u 4. knj. de gestis Franc., pogl. 1. Ali razoren upadom Normana, obnovio ga je grof Badilon, uz pristanak Karla Ćelavoga, te je i sam Badilon ondje s nećakom Badilonom potom bio monah. Da ga ipak ne bi nastanjivali samo početnici, samostan sv. Savina poslao je osamnaest muževa, i to najpobožnijih među monasima, iz biskupije Poitiers. Među njima se nad ostalima ističu svetošću života te se poimence navode sv. Hugo, preblagi i najponizniji Odon, te Ivan. Za opata je postavljen Arnulf, pod kojim se glas o dobrim djelima toga mjesta širio nadaleko, pa su se mnogi, ostavljajući taštine i sjaj ovoga svijeta i prihvaćajući put zapovijedi vječnoga života, ondje obraćali. To opširnije u životopisu sv. Hugona. Bio je ondje već tada i monah Bernon; ali kojom ga je prilikom Bog pozvao, ne navodi se. Tako se gorućom revnošću posvećivao kreposti i takav je imao ugled redovničke razboritosti da je smatran dostojnim biti na čelu drugim monasima, i to onima koji su provodili raspušteniji život. Tada su dakle, kaže pisac, iz različitih krajeva zemlje, iz dalekih i obližnjih samostana, ponizno moleći tražili da im se za upravljanje njihovima i popravljanje običaja dade netko od monaha istoga samostana: za koji su doista znali da nadmašuje sve u svetosti redovništva. Samostan u Baumeu bio je dakle u to vrijeme lišen svake redovničke strogosti; pozvani da njime upravljaju, zajedničkim su savjetom spomenuti Kristovi novaci izabrali jednoga, po držanju redovničke snage najstrožega i svetošću obdarenoga, po imenu Bernona, koji je, kako je pokazao ishod stvari, bio izabran od Boga. Postavljen za opata u upravi spomenutoga samostana, imajući uvijek pred očima ono što je Božje, težeći više za dobitkom duša nego za prolaznim stvarima, u kratkom je vremenu okupio mnogobrojno stado Kristova ovčinjaka. Njemu je također po uobičajenom običaju, kao i u ostalom, gospodin Hugo u svemu bio najvjerniji pomoćnik, koji se trudio umnožiti talent koji mu je Gospodin povjerio, poput najmudrijega upravitelja. Toliko on. Baume se već prije ubrajao među bogatije samostane, kako smo rekli u životopisu bl. Euticija.

§ II. Obnovljena stega u Baumeu.

Tolikom je ljubavlju i marljivošću Bernon prigrlio samostan u Baumeu, toliko mu je uresa i sjaja dodao da su ga već ne mnogo godina nakon njegove smrti smatrali njegovim utemeljiteljem. Jer Ivan Talijan u 1. knj. životopisa sv. Odona o Baumeu ovako piše: Svidjelo se Adegrinu, drugu sv. Odona, poći u Rim. Krenuvši napokon na put, stigao je u krajeve Burgundije i došao u neku dolinu koja se imenom zvala Baume. U njoj je naime bio samostan koji je nedavno sagradio opat Bernon: svratio je onamo i on ga je najuslužnije, prema pravilu sv. Benedikta, primio u gostinjac: i ondje je na način gosta htio boraviti neko vrijeme, ne zato što bi mu išta od njih trebalo, nego da bi mogao upoznati običaje stanovnika i navike mjesta. Bili su pak utemeljitelji istoga mjesta nasljedovatelji nekoga oca Euticija.

6 Da je utemeljitelj Baumea bio bl. Euticije i da je pod njim Bernon prigrlio monaški život, pišu noviji pisci, de Rivo, Wion i drugi gore navedeni, oslanjajući se samo na već iznesene riječi Ivana Talijana. Možda je po savjetu sv. Euticija, ako nije tako davno umro, Bernon ili započeo monaški život u Autunu, ili je iz Baumea onamo preselio, potaknut svetijom stegom; a poslije je upravo zato dan stanovnicima Baumea za opata. Ipak će se s pravom reći da je postao njegovim nasljedovateljem ako je one običaje koje je onaj bio sabrao u jedan svezak iz različitih pravila i ustanova svetih Otaca sam propisao monasima u Baumeu te ih potaknuo na nekadašnju revnost u kreposti.

7 Kakve je poteškoće svladao dok je to nastojao postići, isti Ivan, želeći prikazati strpljivost sv. Odona, opisuje ovim riječima: Bijaše, kaže, u istom samostanu u Baumeu neke braće, čiji ćete život i običaje naći u sljedećem pripovijedanju. Čuvši oni da je gospodin Odon došao onamo radi redovničkoga života, pretvaraju se da ga ispituju. Stoga, kad su od njega dobili odgovor o onome što su propitivali, govoreći rekoše: „Svi mi tražimo pobjeći iz ove zajednice da bismo mogli spasiti svoje duše, a ti naprotiv želiš ovdje svoju upropastiti?” Kad im je odgovorio upitavši zašto to govore, opet dodaju: „Poznaješ li običaj opata Bernona?” A on reče: „Nipošto.” A oni: „Jao, jao! Kad bi znao kako okrutno on zna postupati s monahom! Njegov ukor slijede udarci, a opet one koje izudara veže okovima, kroti tamnicom, muči okovima, iscrpljuje postovima. I kad sve to pretrpi, jadnik ni tako ne može zadobiti njegovu milost.” Čuvši to gospodin Odon, poče se polako kolebati oko ulaska. Njega ugledavši spomenuti Adegrin, odmah iskočivši u sredinu reče: „Oče Odone, nemoj drhtati, ove riječi nisu od onoga koji govori, nego od onoga koji ih potiče; pazi, jer kroz njihova usta odatle govori đavao.” Odmah se oni posramljeni povukoše natrag. A otac Odon sa svojim drugom Adegrinom prignuše šije pod preslatki Kristov jaram.

8 Gospodin pak Adegrin, kako se ondje kaže, zatvorio se u jednu ćeliju i uz dopuštenje opata Bernona ostao je u njoj tri godine: a ocu Odonu, koji je bio učen muž, povjerili su napornu učiteljsku službu u školi. Budući da se nekima činilo da u toj službi nije obdržavao običaje samostana, koje smo iznijeli u životopisu sv. Euticija, u kapitulu je žestoko ukoren. Štoviše, njegov opat Bernon, želeći još više iskušati njegovu strpljivost, pretvara se da se srdi i izreče osudu povezanu s izopćenjem, da mu toga dana više ne traži oproštenje. On pak odlazeći, bacivši se pred noge braći, moli da pođu i u njegovo ime zamole oproštenje od istoga opata. Što je i učinjeno. Napokon, diveći se opat Bernon tolikoj postojanosti strpljivosti u mladiću, odmah ga pozva i po običaju Pravila samu tu uzrujanost izliječi blagoslovom, te mu je otada postao draži; osobito nakon ovoga čuda koje je sv. Odon o sebi običavao pripovijedati kao o drugome.

9 Bijaše, govoraše, u istoj zajednici pod sv. Bernonom neki brat koji se držao ovoga običaja; naime, kad bi sjedio za stolom, sav bi svoj um zaokupio čitanjem. Jednoga se dana dogodilo da je, pošto je po običaju skupio mrvice, prije nego što ih je uzeo, spomenuti opat priveo čitanje kraju. A on posve nije znao što da učini: jer ih nakon završenoga čitanja nije se usuđivao pojesti, niti ostaviti da slučajno ne propadnu. Stisnuvši pak šaku, smatrao je dostojnim da ih, kad se nakon retka vrate iz crkve, sačuva za oca samostana. I dogodilo se da se, čim su se vratili iz oratorija, odmah bacio pred noge ocu. Kad su ga upitali zašto moli oproštenje, a on htio otvorenom rukom pokazati što se dogodilo, sve su se spomenute mrvice pretvorile u lik bisera. Slaveći dakle Gospodina, čudesno su se zapanjili. Zatim su po zapovijedi oca bile upotrijebljene za neki ures same crkve.

10 Zatim, dobivši dopuštenje od sv. Bernona, posjeti roditelje: u povratku dovodi djevicu koju su protiv njezine volje htjeli prisiliti na udaju. Kad je Bernon čuo što je učinio s djevicom, smrknuta lica poče ga strogo koriti zašto se bez dopuštenja usudio to učiniti. Odmah on pade na zemlju i, bacivši mu se pred noge, molio je oproštenje. Nakon toga, na očevu zapovijed podignut sa zemlje, nakon ponovljenoga pitanja odgovori govoreći: „Gospodine oče, otkako si se mene jadnika udostojao primiti, koliko sam mogao opaziti, nikada ti nije bila druga briga nego o stjecanju duša. Jer ostali opati nastoje oko toga kako bi mogli obilovati imetkom i svidjeti se ljudima. A ti, oslonjen na pobožnost i milosrđe, trudiš se svidjeti jedino Bogu radi dobitka duša. Zbog toga sam želio biti tvoj nasljedovatelj, stoga sam htio pridobiti ovu djevicu na hvalu tvoga imena. Premda su me naime tek kasno svladale njezine suze, ipak nisam zaboravio tvoj ukor, za koji sam najsigurnije znao da ga ne mogu izbjeći. Ali radije sam izabrao da me izudara bič pobožnoga oca nego da se nađem krivcem za njezinu dušu. I kamo sreće da sam mogao pridobiti sve žene koje borave u ovoj pokrajini a zadržane su tjelesnom vezom, pa da si me ti za svaku pojedinu morao po svome najpobožnijem običaju izudarati bičem.” Ovim i sličnim riječima ublažio je očevu uzrujanost, ali mu je on ipak odmah naložio ovakvu poslušnost: „Idi i, kao što si je znao istrgnuti iz svijeta, tako je znaj svakodnevno hraniti i poučavati svetim opomenama, dok u nekoliko dana ne bi možda zažalila i vratila se na nagovor đavla u svijet.” I poče nakon toga otac Odon svakoga dana nositi joj hranu i poučavati je primjerima prijašnjih Otaca, dok je u nekoliko dana nije odveo u neki samostan i pridružio svetim djevicama, gdje se pripovijeda da je sveto preminula.

§ III. Pohvala, položaj i postanak Clunyja.

Pisac životopisa sv. Hugona Autunskoga kaže: „Kad je napokon ovaj samostan u Baumeu iznutra i izvana bio ispunjen obiljem različitih dobara, po njegovu su se primjeru preko istih muževa, sv. Bernona i sv. Hugona, proslavili mnogobrojni samostani, bilo novoosnovani bilo nabolje obnovljeni.” Zatim opisuje postanak Clunyja. Čudesne pohvale toga samostana i iz njega po različitim krajevima svijeta proširene klinijske kongregacije, iz različitih papinskih povelja i spisa svetaca, sabire Klaudije Robert; kao to da se tvrdi da je od mora do mora donio obilne plodove čestitosti, da se naziva rajem natopljenim četirima rijekama Evanđelja i duhovnim poljem na kojem se sastaju nebo i zemlja: da se uspoređuje s izvorom žive vode koji pobožnošću prave vjere posve pere one koji k njemu dolaze i ondje Bogu služe: da se naziva ogledalom monaškoga redovništva; uzorom pobožnosti mnogim pokrajinama; zajedničkim utočištem pobožnosti; plemenitijim udom Francuskoga kraljevstva; dvorom u kojem odjekuju svete pohvale Bogu; kupelji duša; vrtom Božjim; redom u koji je Bog položio otajstvo pomirenja i djelo spasenja; gradom jakosti iz kojega izlaze tisuće za biskupije, opatije, kraljevstva i kneževske krune. Da su odatle potekla četiri vrhovna svećenika i gotovo bezbrojni biskupi; da je napokon bio glavom više od dvije tisuće samostana. Pogledaj samoga Roberta i Wiona u Lignum vitæ.

12 Glaber u 3. knj., pogl. 5., piše da je ovaj samostan smješten u mâconskom kraju na rijeci Grauni, kod drugih Groni; koja odatle, po svjedočanstvu Papirija Massona, nastavljajući teći prema sjeveru, na četvrt milje od Chalona utječe u Arar. Bilo je pak prostranstvo samostana i njegove crkve toliko da isti Robert iz nekoga rukopisnoga ljetopisa prenosi kako je ondje ugošćen papa Inocent s 12 kardinala, 2 patrijarha, trima nadbiskupima i 13 biskupa, dok su istodobno bili nazočni carigradski car, kralj Francuske s majkom, sestrom i bratom grofom Artoisa, sin kralja Kastilje i sin kralja Aragonije, vojvoda Burgundije, šest grofova i mnogi drugi knezovi i baruni, s bezbrojnim mnoštvom vojnika: a ipak monasima nikada nije nedostajalo spavaonice, blagovaonice, samostana, kapitula, bolnice, podruma ni kuhinje. Običavalo je u njemu boraviti oko dvjesto šezdeset monaha, kako je jasno iz Bibliotheca Cluniac. Svakako se u koru crkve vidi dvjesto dvadeset monaških sjedala. Kraljevski ures hrama opisuje Paradin. Mi, izostavivši to, gledamo na onaj glavni ures, tolike svetošću znamenite biskupe i monahe, čiji je spomen odavna posvećen kako pobožnošću kršćanskoga puka tako i ugledom Rimske Crkve. Sosije ih je oko četrdeset uvrstio u Galikanski martirologij. Mi smo 1. siječnja proslavili sv. Odilona, šestoga opata, na ovaj 13. štujemo bl. Bernona, oca sviju, a druge ćemo iznijeti svakoga na njegov dan.

13 Jakov Severcije u knjizi de Episcopis Matisconensibus opaža iz Bugnonija da je Leduard, 13. mâconski biskup, od Karla Velikoga (čijim ga vrhovnim kancelarom naziva iz samih kraljevskih pisama) primio Cluny, ili zemljište na kojem je poslije osnovan samostan, kao povećanje miraza katedralne crkve sv. Vinka. Kad je Leduard preminuo god. Kr 793., nasljednici su držali taj posjed sve do Hildebalda, 18. biskupa iste stolice. On je imanje Cluny, zamijenivši ga za neke druge posjede i dobra smještena u neverskom i auvergneskom kraju, prepisao Varinu, mâconskom grofu, i njegovoj supruzi Avani. Car Ludovik Pobožni u 11. godini svoga carstva potvrdio je zamjenu svojom poveljom, koju cjelovitu donosi du Chesne. Kad je zatim Varin umro, Avana je sve što je posjedovala u Clunyju oporučnim pravom ustupila Vilimu, vojvodi Akvitanaca, kako će se uskoro reći u njegovoj oporuci. Odatle su možda Bugnonije, Paradin, Sanjulianus, Severcije i drugi smatrali da je samostan Cluny prije sagradio Varin, a da ga je Vilim obnovio.

§ IV. Povelja vojvode Vilima o gradnji Clunyja.

Do danas je sačuvana povelja vojvode Vilima (naziva je oporukom, kako se u ono doba posvuda govorilo) sastavljena o gradnji samostana Cluny u 11. godini Karla Jednostavnoga, 910. Kristovoj, 13. indikcije. Njezin dio iz Bibliotheca Cluniacensis, u kojoj se čita cjelovita, ovdje donosimo:

Svima koji žive u jedinstvu vjere i mole Kristovo milosrđe, koji će jedni druge naslijediti i živjeti sve do svršetka svijeta, neka bude poznato da iz ljubavi prema Bogu i Spasitelju našemu Isusu Kristu dobra svoga prava svetim apostolima, naime Petru i Pavlu, iz vlastite vlasti predajem, naime Cluny, koji je smješten na rijeci koja se zove Grauna, s dvorištem i vlastelinskim posjedom, i kapelom koja je u čast svete Bogorodice Marije i sv. Petra, prvaka apostola, sa svim stvarima koje pripadaju samomu imanju: naime s selima, kapelama, kmetovima obaju spolova, vinogradima, poljima, livadama, šumama, vodama i vodotocima, mlinovima, izlazima i povratcima, obrađenim i neobrađenim u svoj cjelovitosti. Koja su dobra također smještena u Mâconskoj grofoviji ili uokolo, svako ograđeno svojim međama.

13 Darujem pak sve ovo već spomenutim apostolima ja Vilim i moja žena Ingelberga, najprije za ljubav Božju, zatim za dušu moga gospodara kralja Odona, moga oca i moje majke, za mene i moju ženu, naime za spasenje naših duša i tijela: ništa manje i za Avanu, koja mi je ta ista dobra ustupila oporučnim pravom, također i za duše naše braće i sestara, nećaka i svih rođaka obaju spolova, za naše vjerne podanike koji su u našoj službi, također i za stanje i cjelovitost katoličke vjere. Naposljetku pak, kao što smo svi kršćani povezani sponom jedne ljubavi i vjere, tako neka ova darovnica bude za sve pravovjerne naime prošlih, sadašnjih ili budućih vremena. S tim doista sadržajem dara da se u Clunyju u čast svetih apostola Petra i Pavla sagradi redovnički samostan, i da se ondje okupe monasi koji žive prema pravilu bl. Benedikta, koji će ta dobra posjedovati u vječno vrijeme, držati, imati i njima upravljati. Tako ipak da se ondje časno prebivalište molitve vjerno posjećuje zavjetima i prošnjama, i da se nebeski život traži i ište svakom željom i najdubljim žarom: također neka se revne molitve, prošnje i zaklinjanja upravljaju Gospodinu, kako za mene tako i za sve, kako je njihov spomen gore izložen.

16 Zapovijedamo doista da ova naša darovnica bude ponajviše na vječno utočište onima koji, izašavši siromašni iz svijeta, nisu sa sobom donijeli ništa osim dobre volje, da naš dodatak postane njihovo obilje. Neka sami monasi sa svim propisanim dobrima budu pod vlašću i upravom opata Bernona, koji neka im, dokle god bude živio, prema svome znanju i moći redovnički predsjeda. Nakon njegove pak smrti neka ti isti monasi imaju vlast i dopuštenje izabrati sebi za opata i upravitelja koga god iz svoga reda radije budu htjeli, prema Božjoj volji i proglašenom pravilu sv. Benedikta; tako da ne budu ometani ni našom ni protivljenjem ikoje druge vlasti protiv pobožnoga izbora. Svakih pet godina pak neka spomenuti monasi u Rimu na pragovima apostola za održavanje njihovih svjetiljaka isplate deset solida, i neka imaju zaštitu samih apostola i rimskoga prvosvećenika za branitelja, a sami monasi neka punim srcem i dušom grade spomenuto mjesto prema svojoj moći i znanju. Želimo također da se u naše vrijeme i u vrijeme naših nasljednika, kako se već pruži prilika i mogućnost istoga mjesta, svakodnevno s najvećom pažnjom iskazuju djela milosrđa potrebitim siromasima, došljacima i hodočasnicima. itd...

18 Orderik Vital u 11. knj. povijesti svoga vremena o Vilimu piše ovo, što iz njega navodi i du Chesne u Bibliotheca Cluniacensi: Utvrđeno je i čitateljima jasno proizlazi iz uvrštenih povelja da je G. Akvitanski sagradio samostan Cluny na svome alodijalnom posjedu i, pošto je pošao u Rim, najpobožnije ga povjerio rimskom prvosvećeniku. I nije htio da se to učini uzalud: jer je tada sam ponudio papi 12 zlatnika i odredio da se otada toliko daje svake godine, itd.

§ V. Gradi se samostan Cluny.

Pisac životopisa sv. Hugona Autunskoga ovako spominje gradnju Clunyja: „Bijaše dakle”, kaže, „u to vrijeme Vilim, vojvoda Auvergnea i najdarežljiviji među prvacima Akvitanaca u Keltskoj pokrajini: čiji su bliski vitezovi češće posjećivali samo mjesto Baume, te su ih spomenuti opat, a i braća istoga mjesta, srdačno primali. A oni su se vraćajući svome gospodaru veoma pomno izvještavali o svemu dobrom i časnom što su ondje vidjeli. A on, kako je bio muž znamenit po svakoj dobroti, poče u umu razmišljati bi li na ikoji način mogao pronaći mjesto prikladno za ovakve svrhe redovništva. On odmah posla k Božjem čovjeku Bernonu i poruči mu da što brže dođe k njemu. On pak smjesta pohitavši dođe k njemu na mjesto uistinu unaprijed izabrano od Boga, darovatelja svih dobara, i predodređeno za vječno spasenje, po imenu Cluny: kamo kad je došao, imao je sa sobom preslavnoga Hugona, po čijem je savjetu sve činio.”

20 „Odmah pak već spomenuti knez, pošto ih je primio s najvećom ljubavlju, otkri im želju svoga uma, naime o gradnji samostana, koju je želio izvršiti ako mu božanstvo to odobri. Kad su oni oštroumno promotrili okolna mjesta sa svih strana, nisu našli nijedno mjesto tako prikladno za ovakvu svrhu kao što je Cluny. Ali kad je isti vojvoda rekao da to nije moguće zbog uznemiravanja lovačkih pasa koji su ondje uvijek boravili, prenosi se da je opat duhovito i veselo, kako je bio najrazboritiji muž, dao istomu vojvodi ovakav odgovor: ‘Ukloni’, rekavši, ‘pse odatle i uvedi monahe. Jer ti sam dobro znaš kakva te nagrada čeka od Gospodina za pse, a kakva plaća za monahe.’ A on, radujući se s najvećim klicanjem, prihvati riječi Božjega čovjeka i reče: ‘Razborito si se, oče, poslužio zdravijim savjetom i bez prijetvorna uljepšavanja: neka sada i bude uz Kristovu suradnju, kako potiče tvoja dobrostivost.’”

21. „Napokon je djelo odmah započeto i u kratkom vremenu dovršeno, te tada posvećeno u čast prvaka apostola Petra. Ipak je isprva na istom mjestu osnovana veoma malena zajednica braće, budući da isti knez nije imao pri ruci vlastelinstvo koje bi dao. Ali kako je golem i obilan usjev izrastao iz toga sićušnog sjemena, poznato je jedino Bogu, a ne ikojemu smrtnom čovjeku: ipak najslavniji glas o tome mjestu nadaleko poznaju Belgijac i Kelt, Akvitanac, Zapad i Jug.”

To suvremeni pisac opata sv. Odilona, kojemu se pridružuje i suvremenik Glaber u 3. knj. hist. Franc., pogl. 5. „Naposljetku također”, kaže, „spomenuta naime ustanova (reda sv. Benedikta), već gotovo klonula, po Božjem nadahnuću izabrala je sebi sjedište mudrosti, da prikupi snage i donese plod mnogostrukim izdankom, naime u samostanu po imenu Cluny, koji je i po strmom i skromnom položaju istoga mjesta dobio takvo ime: ili također, što mu prikladnije pristaje, nazvan od cluendo; budući da cluere kažemo za rasti: jer je od svoga početka isto mjesto iz dana u dan zadobivalo znamenit porast različitih darova. Sagradio je dakle spomenuti samostan najprije otac monaha samostana u Baumeu, nazvan Bernon, po zapovijedi najpobožnijega vojvode Akvitanaca Vilima, u mâconskom kraju, na rječici Graoni. Za taj se samostan također kaže da je u početku primio u miraz ne više od petnaest seljačkih posjeda, a spominje se da se ondje okupilo dvanaest braće na broj. Poznato je da je iz njihova kao najboljega sjemena umnoženim rodom napunilo velik dio nebrojene vojske Gospodnje. Budući da su oni neprestano prianjali uz ono što je Božje, naime uz djela pravednosti i pobožnosti, zato su zavrijedili biti ispunjeni svim dobrima, a povrh toga ostavili su budućima čudesan primjer. Jer nakon spomenutoga Bernona brigu upravljanja preuzeo je najmudriji opat Odon.”

22 I sam Odilon u životopisu sv. Majola, svoga prethodnika, pripisuje bl. Bernonu kako početke tako i porast Clunyja: „Uz naklonost”, kaže, „Vilima, najkršćanskijega kneza Akvitanaca, opat blažene uspomene, po imenu Bernon, u krajevima Burgundije, na mâconskom tlu, u kraju koji se zove Cluny, počeo je graditi samostan i trudio se koliko je mogao raditi na istoj gradnji, te je želju pobožne odanosti napornim trudom priveo hvalevrijednom učinku. Njegovom se naime zaslugom i primjerom mnogi, tražeći mirnu luku samostana, obraćaju od svijeta.”

Povod gradnje Clunyja.

23 Bl. Petar Časni, 9. opat Clunyja, u 17. pismu 6. knj. naziva sv. Odona prvim ocem klinijskoga reda. Njega istoga Sigebert u knj. de scriptoribus Ecclesiasticis i u Kronici pod god. Kr 937., Rolevinck u Fasciculus temporum pod god. 914., Tritemije u knj. de Scriptoribus Ecclesiasticis i drugi nazivaju prvim opatom Clunyja. Zato što je Odon dovršio ono što je Bernon započeo i što je veoma mnoge samostane benediktinskoga reda vratio na klinijsko pravilo i nekadašnju stegu. U Chronologia Abbatum Cluniacensium kaže se da je godine Utjelovljenja Gospodnjega 910. Vilim, vojvoda Akvitanaca, časnomu Petru i Pavlu sagradio časni samostan u Clunyju i ondje postavio za opata presvetoga Bernona, koji je, kako je Bog dao i on sam mogao, povjerenu mu zajednicu dok je živio prilično revno vodio, za vladavine kralja Karla. I odmah: isti je otac Bernon zaređen od sv. Gedeona, nadbiskupa Besançona. Isto se navodi u Kronici Franje de Riva.

24 Ali ono što se kaže o sv. Gedeonu čini se manje vjerojatnim. Jer bio je samo jedan Gedeon, i mnogo stariji od Bernona, kojega Aubert Mire 7. kolovoza u Fasti Belgici et Burgundici, Chifflet u Vesontio i Klaudije Robert u Gallia Christiana nazivaju 36. biskupom Besançona i kažu da je stolovao god. Kr 773., u vrijeme Karla Velikoga. Naslijedio ga je Bernuin, za kojega se sličnom pogreškom u navedenim ljetopisima kaže da je zaredio sv. Odona. A Chifflet uči da je iz drevnih spomenika Besançona očito da je on osobno molio pomoć Konstantina VI., rimskoga cara, za ublažavanje oskudice Crkve. Vladao je pak Konstantin s majkom Irenom od godine 780. do 790., a zatim sam do 797. Isti je Bernuin, kako svjedoči Einhard godine 811., potpisao oporuku Karla Velikoga. Chifflet stoga smatra da je sv. Odona Berengar, 41. nadbiskup (o kojemu više u životopisu sv. Maimboda 23. siječnja), i uveo u svećeništvo i posvetio za opata, te da je umjesto kratice B ili Ber. za Berengara podmetnuto ime Bernuina. I budući da se ili nagađalo ili se iz nekog pouzdanog svjedočanstva znalo da je Bernona za opata uveo onaj nadbiskup Besançona koji je neposredno prethodio posvećenju sv. Odona, bilo je lako napisati Gedeona, Bernuinova prethodnika, umjesto Teodorika, koji je neposredno prethodio Berengaru. Vjerojatno je naime da je Teodorik god. 910. posvetio za opata Bernona (koji je prije bio opat samostana u Baumeu u biskupiji Besançon nego u Clunyju). Toliko Chifflet. Ali poznato je da je bl. Bernon bio opat Baumea dugo prije ove godine. A i sam je Teodorik više godina bio na čelu Crkvi u Besançonu. Jer je god. Kr 876., 9. indikcije, pod Karlom Ćelavim sudjelovao na sinodi u Ponthionu: dvadeset godina poslije isposlovao je za crkvu sv. Stjepana imanje Pouilly od Zventibolda, sina cara Arnulfa, kralja Lotaringije: kako iz rukopisnoga kodeksa prenosi isti Chifflet.

25 Berengar ili tko god da je zaredio sv. Odona za svećenika, u životopisu sv. Odona naziva se bliskim prijateljem oca Bernona, kod kojega je postigao da po njegovoj zapovijedi Odon sastavi tri knjižice iz Jeremijina proroštva. Jer je isti biskup zbog toga razloga pošao u samostan Baume. Ista prisnost obojice nagoviješta se pri ređenju sv. Odona: „Predviđajući stoga otac Bernon” (riječi su istoga pisca) „da će Odon biti najčasniji muž, promaknuo ga je. I pozvavši biskupa, bez njegove volje dade ga zarediti za svećenika.”

§ VI. Grade se ili obnavljaju drugi samostani.

Da su se proslavili mnogobrojni samostani koje je bl. Bernon ili novo osnovao ili nabolje obnovio, već je gore izneseno iz životopisa sv. Hugona. Među njih većina ubraja Gigny, smješten u lyonskoj biskupiji; koji je Antun Yepes u 4. sv., pod god. 910., pogrešno zamijenio s Baumeom. Ljetopisi Limogesa i Sigeberta, Chronicon Chronicorum, Vinencije, sv. Antonin, Tritemije i Wion, gore navedeni, kažu da je Bernon od grofa postao opat Gignyja, samostana koji je sam osnovao: štoviše da je samostan Cluny zatim sagradio kao ćeliju Gignyja. U životopisu sv. Hugona čini se da se ubraja među obnovljene: „U međuvremenu”, kaže pisac (pošto je naime već bio osnovan Cluny), „pošto su Gigny, a i Vézelay, i veoma mnogi drugi podvrgnuti njihovoj vlasti i revno popravljeni, radosno su napredovali u bogoslužju, naime Hugo i Bernon.” Ali dolje u § 7. čini se da sam Bernon tvrdi da ga je on sagradio u čast sv. Petra, osim ako to ne kaže zato što ga je uresio zgradama i stegom. O Vézelayu koji su popravili Hugo i njegovi drugovi govorit ćemo 20. travnja i drugdje. Bernon u svojoj Oporuci, o kojoj u sljedećem paragrafu, naređuje da ga Gvidon naslijedi u brizi za samostane Gigny, Baume, Éthice i ćeliju sv. Lautena. Klaudije Robert opaža da je Gignyju podložno 16 manjih ćelija: jesu li neke od njih sagrađene od Bernona, pa je stoga on sam nazvan utemeljiteljem Gignyja, ostavljamo u dvojbi. Sam se Gigny tijekom vremena počeo smatrati samo prioratom, podložnim Clunyju: ipak je ondje bilo (riječi su prepisane iz popisa klinijskih opatija i priorata) računajući priora trideset dva monaha, ali odredbom donesenom godine Kristove 1266. svedeni su na broj 25, i ondje se moraju neprestano slaviti tri mise s pjevanjem, a ondje je 10 trajnih samostanskih službenika.

27 I samostan u Baumeu podvrgnuli su klinijskomu pravu pape Eugen III., Anastazije IV. i Hadrijan IV., kako ovaj potvrđuje u povelji iz godine 1155., jer su braća ondje okupljena, po kojima je trebao blistati i cvasti i mirisom dobra glasa i uresom pobožnosti, slijedila staroga čovjeka s njegovim djelima, te je stoga u njihovim grijesima na nagovor đavla propao. I car Fridrik svojom je poveljom potvrdio pravo dano Kliniovcima. Ipak je zatim bilo nemalo prijepora i neprijateljstva između monaha Baumea i Kliniovaca, te njihovih opata i nadbiskupa Besançona. Sve to, kao i posjede samostana u Baumeu, nabraja Bibliotheca Cluniacensis. A da u tom samostanu prema klinijskim statutima treba uzdržavati četrdeset monaha, prenosi Klaudije Robert. Da cvate i danas, napomenuli smo iz Mirea gore kod sv. Euticija.

28 Bernon se brinuo i za druge samostane, te ih je umirući predao sv. Odonu; naime Massay i Déols, koji drugi zovu Bourg-Dieu. Ovaj, smješten u bourgeskoj biskupiji, na rijeci Angeri ili Indreu, na čelu je četrdeset pet priorata, a mnogim crkvama postavlja župnike. Prenosi se da ga je osnovao Ebon, koji je drugima Abon i Eblon, a bio je mlađi brat Vilima, vojvode Akvitanaca i utemeljitelja Clunyja, kako tvrdi Klaudije Robert. Darovnica je sastavljena u gradu Bourgesu 4. rujanskih nona, u 29. godini vladavine kralja Karla Jednostavnoga, Kr 920. Potpisali su supružnici Ebon i Hildegarda, Geroncije, nadbiskup Bourgesa, te biskupi bl. Turpin iz Limogesa, o kojemu 26. srpnja, i Arnald iz Clermonta. Taj se samostan spominje u životopisu sv. Genulfa u 2. knj., pogl. 17., dolje 17. siječnja, i 4. studenoga u životopisu sv. Luzora.

29 Položaj i postanak Massaya još nismo mogli pouzdano utvrditi. Du Chesne ga smješta u Akvitaniju i smatra da ga je sagradio car Ludovik Pobožni. Možda je i njega Bernon vratio svetijoj stezi. U životopisu cara Ludovika spominje ga suvremeni pisac u 2. sv. scriptorum Galliæ. „I doista su mnogi”, kaže, „samostani pod njegovom vlašću od njega obnovljeni, štoviše iz temelja sagrađeni, među kojima se kao deseti ubraja samostan Massay.”

§ VII. Oporuka sv. Bernona.

Otkako je božanska providnost nakon potopa odredila da čovjek bude na čelu čovjeku, svi koji su po Bogu kako u Starom zavjetu tako i u Novom bili na čelu drugima, koliko je bilo moguće, pobrinuli su se da podložnicima bude osigurana skrb i ubuduće. Mnoge isprave dokazuju da su to učinili i bl. Benedikt i veoma mnogi drugi učitelji našega reda, te da su sebi još za života izabrali nasljednike. Stoga neka zna cjelokupnost kako kraljevske vlasti, tako i svećeničkoga ugleda, ali i kneževske uzvišenosti, te i ostalih vjernika kojima se možda dogodi čuti ovo pismo; da sam ja, Bernon, najniži opat od svih opata, spoznavši da se već približava posljednji dan, dvojicu od naše braće, naime Gvidona, svoga a rođaka, i jednako ljubljenoga Odona, zajedno s pristankom braće odredio da me naslijede. I zapovjedio sam da nakon moje smrti uz Božju pomoć obnašaju službu umjesto mene. Tako naime da naš ljubljeni spomenuti Gvidon redovnički bude na čelu samostanu Gigny, Baume, Éthice, s ćelijom koja se zoveb sv. Lautena, i sa svim dobrima koja pripadaju spomenutim samostanima, osim imanja koje se zove Alafracta, i nekih dobara koja su bila gospodina Samsona i nalaze se u istom kraju; i četvrtoga dijela solana koje su smještene u mjestu koje se zovec Lons, i polovice livade koja je bila gospodina Sajmona. A predragi brat Odon neka Cluny i Massay, te samostan Déols, uz Božju naklonost primi tako s dobrima koja pripadaju istim mjestima da njima prema svojim snagama redovnički upravlja. Pošto je dakle ovo tako uređeno, zaklinjem vas poštovanjem koje dugujete svetoj vjeri i pobožnosti, o knezovi i stariji, koji god ste suci zemaljskih stvari, da ovo pismo koje govori umjesto mene rado saslušate u svakom našem samostanu; i kao što božanski zakon zapovijeda, da budete suglasni s dobrima, te da pristanete da kako spomenuti prelati tako i monasi, i mjesta s dobrima koja im pripadaju, ostanu u onom stanju u kojem su odavna potvrđeni kako kraljevskim odredbama tako i apostolskim povlasticama, a i sada od mene određeni. Ako pak ikakav prijepor, bilo među njima samima bilo odnekud drugdje, koji bismo mi trebali riješiti, slučajno iskrsne, poduprite pravdu i suzbijte klevetu; čime će se ostvariti ono što je uneseno u naše povelje, da svih dobara koja se čine na spomenutim mjestima, kao što ste bili pomoćnici, tako također možete biti i dionici. A imanje koje se zove Alafracta, sa svime što mu ondje pripada, i četvrti dio od solana koje imamo u Lonsu, a i polovicu već spomenute livade predajem Clunyju, pod tim uvjetom da se svake godine Gignyju plaća namet od dvanaest denara za uvođenje u posjed. I neka se ne čini nepravednim ako ta ista dobra dodjeljujem Clunyju, budući da sam ondje sebi odredio ukop, a samo se mjesto kao posmrče smrću gospodina Vilima, nekoć slavnoga vojvode, i sada mojomd ostavlja nedovršeno. I svakako je siromašnije posjedom, a brojno bratstvom. I da to pridodam, ako nam je nakon prvih sinova i prvoga mjesta, kojima sam načinio oporuku, božanska darežljivost udostojala se umnožiti i druge, i mjesto i sinove, valjanim se mora činiti da kasniji sinovi ne budu lišeni baštine; nego neka im koristi neki dio naše baštine, koji će, premda na drugom mjestu, ipak služiti istomu Gospodinu, to jest bl. Petru, u čije smo ime sagradili oba mjesta.

31 Uostalom, kako prelate tako i svu braću, naime sadašnju i buduću, zaklinjem milosrđem Boga koji nazočan gleda, da među vama jednodušnost tako ustraje da način života dosad zadržan, kako u pjevanju psalama tako i u obdržavanju šutnje, ali i u kakvoći hrane i odjeće, a povrh toga u preziru vlastitih stvari, ako ne bolje, barem kako ste dosad činili, tako i ubuduće čuvate. Ako pak, ne daj Bože, netko od njih tvrdoglavo pogriješi, zapovijedamo vlašću svetoga pravila da priori obaju mjesta uzajamno pomažu jedan drugomu u ispravljanju pogreške. Ako pak tko, ne daj Bože, u nečemu prekrši ovu našu ustanovu, neka ga prestraši božanski glas koji kaže: „Proklet bio tko pomiče međe svoga bližnjega”, to jest ustanovu svojih učitelja, i neka njegov pokušaj posve propadne. A naša odredba, koja, kako vjerujem, po ljubavi želi da bude osigurana skrb za oba mjesta, po Božjoj providnosti i uz zaštitu bl. Petra neka ostane nepokolebljiva. Znak opata Bernona, koji je zamolio da se ova povelja napiše i potvrdi. Znak Gvidona, sadašnjega opata, koji je na to pristao. Znak opata Odona. Znak Gotfrida. Znak Vandanberta. Četvrte godine vladavine kralja Rudolfa.

a Chronicon Cluniacense naziva ga nećakom i učenikom Bernonovim.
b Sv. Lauten štuje se 2. studenoga.
c Papa Eugen III. u povelji izdanoj u Auxerreu, u 3. godini svoga pontifikata, Kristovoj 1147., 10. indikcije, 25. kolovoza, naziva ga Burgus Ledonis; i spominje neku prodaju ili darovnicu ondje učinjenu samostanu Cluny od Vilima, mâconskoga grofa. Vidi Bibliotheca Cluniacensis.
d Ivan Talijan piše u 2. knj. da je sv. Odon dovršio građevinu koju je davno započeo Bernon. Ipak ju je ovaj doveo dotle da Ludovik IV. Prekomorski, sin Karla Jednostavnoga, u jednoj svojoj povelji tvrdi da je sagrađena rukama časnoga opata Bernona. Što se prenosi i u životopisu sv. Hugona, te od sv. Odilona u životopisu sv. Majola i kod Glabera Rudolfa gore.

§ VIII. Bernonova smrt, proslavljena svetost.

Aubert Mire u svojim Fasti na ovaj 13. siječnja pripisuje bl. Bernona; ali kaže da je umro u Clunyju godine Kristove 910., koje se naime godine sjećao da je bila zapečaćena Oporuka vojvode Vilima o gradnji toga samostana, pa je možda to htio napisati. Radije bi se moglo dvojiti je li te godine umro sam Vilim, zbog tada napisane Oporuke. Da je zasigurno umro prije Bernona, očito je iz njegove Oporuke. Ademar u Chronologia Abbatum S. Martialis Lemovic. kaže: „Devetnaeste godine ovoga opata” (govori o Fulbertu VI.) „umro je vojvoda Vilim, grof Auvergnea, koji je sagradio samostan Cluny.” Šeste godine istoga Fulberta, po svjedočanstvu istoga Ademara, sv. Gerald je u Aurillacu preminuo 15. listopada. Uz njegov životopis, koji je u četiri knjige opisao sv. Odon, du Chesne opaža da su smrt sv. Geralda i šesta godina opata Fulberta pale u godinu Kr 907. Smrt dakle vojvode Vilima i 19. godina istoga Fulberta završavaju u godini Kr 920. U prethodnu godinu, ili zasigurno u 918., smješta ga Chronologia Abbatum Cluniacensium.

33 Baronije u 9. svesku Annal. Eccl. tvrdi da je bl. Bernon preminuo god. Kr 912. „Iste ove godine”, kaže ondje pod br. 17., „umire Bernon, opat reda sv. Benedikta u Gignyju, utemeljitelj samostana i ustanove Cluny.” Navodi Sigebertovu Kroniku, kojoj je to radije pridodao neki umetatelj. Pogrešno obojica. Sam Bernon, koji je nadživio Vilima, oplakuje njegovu smrt u vlastitoj Oporuci. U navedenoj Chronologia Abbatum kaže se da je Bernon umro 13. siječnja godine 926. Slaže se de Rivo u Chronicon Cluniacense, gdje se spominje da je upravu u Clunyju obnašao šesnaest godina preuzevši je devetsto desete, što odatle prepisuje i Wion u bilješkama uz 13. siječnja. Napokon, Oporuka, u kojoj ne bez razloga predosjeća svoju blisku smrt, sastavljena je u četvrtoj godini vladavine kralja Rudolfa. U čemu ili treba priznati pogrešku, ili je umro tek 13. siječnja godine 928. Jer Rudolf ili Rodulf, vojvoda Burgundije, nije bio pozvan niti kod Soissonsa pomazan za kralja prije nego što je Robert, uzurpator kraljevstva, poginuo boreći se u bitci protiv Karla Jednostavnoga. Ta se bitka dogodila, po svjedočanstvu Flodoarda, godine 923. u nedjelju, 15. lipnja, kako piše Odoran. Petar de Natalibus u 11. knj., pogl. 64., početak klinijskoga reda bilježi pod god. Kr 912., prvu opata Bernona, od koje je do 928. proteklo šesnaest godina.

34 O smrti sv. Bernona i ređenju sv. Odona ovako se čita u njegovu životopisu: „U to vrijeme poče bl. Bernon leći od smrtonosne nemoći. Odmah pozva susjedne biskupe i odreče se svakoga reda: povrh toga plačnim je glasom proglašavao da je grešan i nedostojan što je bio na čelu takvoj službi. Molio je pak među

Pnz 27, 17. ovim riječima braću da sebi izaberu za oca koga budu htjeli. Tada je naš otac uhvaćen rukama braće i gotovo silom prisiljen, te dok su svi vikali da bude zaređen, silom je doveden pred svoga opata; a kad ni tako nije htio popustiti i preuzeti mjesto pastira, napokon je svladan pristankom i izopćenjem biskupa. Pošto je dakle on zaređen, u kratkom je vremenu otac Bernon preminuo Gospodinu, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen.”

35 I odmah u 2. knj.: „Dakle, pošto je otac Odon izabran i zaređen za opata, odmah protiv njega ustaju spomenuti stari progonitelji. A on, želeći radije ustupiti mjesto i blaženo mirovati nego živjeti u svađi, napustivši isti samostan i ono što je ondje gospodin opat Bernon bio pripravio i na očinski mu način predao, ode u Cluny i dovrši davno započeti samostan. A slijedili su ga stariji toga mjesta.” Što dakle? Zar je sv. Odon prije bio određen za Bernonova nasljednika u upravi Baumea, štoviše i posvećen? Možda je zbog pobune monaha koja se podigla protiv njega Bernon poslije promijenio ono što je bilo određeno, pa je Gvidona postavio na čelo Baumeu, a samoga Odona Clunyju, kako se može zaključiti iz njegove Oporuke.

36 Je li Bernon umro u Baumeu ili u Clunyju, dvojbeno je. Ovdje je sebi odredio ukop, kako sam kaže u Oporuci, gdje se u Chronicon Cluniacense prenosi da je pokopan u staroj crkvi iza oltara sv. Benedikta. „Među svete klinijske opate”, kaže Baronije, „sv. Bernard” (u pismu Vilimu, opatu Clunyja) „na prvom mjestu ubraja Odona i njegove nasljednike Majola, Odilona, Hugona. Uostalom, niti se pripovijeda da je Odon bio prvi, niti da su samo nabrojeni cvali izvanrednom svetošću; nego se prije Odona kao prvi ubraja i hvali opat Bernon, kojega je Odon naslijedio.” Bernon se u životopisu sv. Hugona naziva najstrožim po držanju redovničke snage i urešenim svetošću; u životopisu sv. Odilona od sv. Majola opatom blažene uspomene; od pisca Chronicon chronicorum, Filipa iz Bergama i drugih čudesno je hvaljen zbog svetosti i preslavnoga nauka; od Tritemija mužem najbesprijekornijega života, mužem preslavnim po vjeri i pobožnosti, znamenitim po mnogim krepostima: i ponovno mužem časnim po svetosti i pobožnosti, slavnim obnoviteljem reda sv. Benedikta u samostanu Cluny. Izostavljam svjedočanstva drugih.

37 U Fasti Belgici ac Burgundici upisao je njegovo ime Mire, u Galikanski martirologij Sosije, i obojica ga nazivaju blaženim, a ostali svetim. Rukopisni Kalendarium Sanctorum ordinis S. Benedicti na 14. siječnja ima: Sv. Bernona, od grofa prvoga opata Clunyja. Slažu se na ovaj 13. siječnja tiskani monaški martirologiji Huga Ménarda, Benedikta Dorganija, Arnolda Wiona, čije su ove riječi: U samostanu Cluny sv. Bernona, prvoga opata toga mjesta, muža velike svetosti. Navodi se ugled Kalendarium Cluniacense, koji nismo vidjeli. U Chronica Cluniacensia naziva se presvetim. Martin Marnier i Andrija du Chesne u Bibliotheca Cluniacensi uvijek pred njegovo ime stavljaju naslov svetoga: kao i Antun Yepes, ali on u dodjeljivanju te časti muževima znamenitim po pobožnosti nimalo nije škrt: ovaj dodaje da se Bernonove relikvije u Clunyju drže u velikom štovanju. I Ferarije ovako piše: U Clunyju u Burgundiji sv. Bernona opata. Petar de Natalibus ubrojio ga je među svece čiji blagdan nije poznavao, te je u 11. knj., pogl. 64., sastavio kratak sažetak njegova životopisa.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine